Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 14. siječnja 2011.
SJAJ I BIJEDA HRVATSKE NEZAVISNOSTI
God. 1991. je ona godina u povijesti hrvatskoga naroda u kojoj se volja naroda objedinila u nepokolebljivu odluku da obrani svoj dom, svoju domovinu, svoju otčevinu, sva materijalna i duhovna dobra koje su okupatori oružjem željeli oteti i pripojiti Velikoj Srbiji. Te je godine hrvatska nacija očitovala svoju volju da hoće postojati samo u obliku vlastite države. Ujedinili su se potomci hrvatskih antifašističkih partizana, domobrana i ustaša, ujedinili su se bivši protivnici, ujedinili su se Hrvati koji su 46 godina živjeli pod diktaturom jednoumlja i Hrvati koji su imali sreću živjeti u zapadnim demokratskim državama. Pobijedila je ideja pomirbe koja je najsnažnije bila utjelovljena u osobi Franje Tuđmana. Njegova čvrsta volja nije dopustila razvodnjavanje naroda i napuštanje stoljetnih ideala hrvatskoga naroda. To je stvorilo nepokolebljivu duhovnu snagu svih slojeva pučanstva. Na putu Golgote, potresen kolektivnim doživljajem agresije, ponižavanja i muka, hrvatski je narod 1991. izvojevao pravo na vlastitu državu. Na kraju dvadesetoga stoljeća bila je jedna od najsjajnijih epizoda u hrvatskoj povijesti - ocijenili su brojni strani i domaći povjesničari. Rat se dobio pravilnom strategijom predsjednika Tuđmana. Bez nje ne bi bilo međunarodnog i diplomatskog priznanja Republike Hrvatske i danas bi južni i istočni dijelovi hrvatske zemlje bili dijelovi Velike Srbije

Diplomatsko priznanje Republike Hrvatske od Europske zajednice 15. siječnja 1992. bio je završni čin procesa tijekom 1991. u kojem je problem Jugoslavije internacionaliziran na nizu međunarodnih konferencija i u kojem je Hrvatska - kako kaže Hrvoje Kačić u svojoj knjizi "U službi domovine" - već postigla i faktično i političko priznanje. Jugoslavija se našla u položaju pod međunarodnim starateljstvom. Na međunarodnu pozornicu stupile su Slovenija i Hrvatska. Na Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu 18. listopada 1991. donijet je "Sporazum za globalno rješenje jugoslavenske krize". Taj Sporazum, koji je sudionicima predstavio lord Carrington, predvidio je suverene i nezavisne države s međunarodnim subjektivitetom. U Haagu je isto tako objavljena Deklaracija o Jugoslaviji koju su zajedno potpisale Europska zajednica, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. U Deklaraciji se traži "obustava upotrebe sile u rješavanju političkih razlika..." Međutim, Jugoslavija i Srbi nisu se držali takvih deklaracija i nastavili agresiju, čime je rat Jugoslavije i Srba protiv Republike Hrvatske eskalirao do strašnih razaranja Dubrovnika, Vukovara i drugih područja. Jugoslavenska narodna armija nije više bila legitimna armija na području Republike Hrvatske, koja je 1991. postigla status međunarodno priznate države. Međutim, Hrvatska na kraju 1991. još nije bila i diplomatski priznata od Europske zajednice. To se dogodilo - zahvaljujući poglavito Vatikanu, Njemačkoj i Austriji - 15. siječnja 1992. Njemačka je priznanjem Hrvatske i Slovenije težila stvaranju stabilnosti, što je - kako je naglasio publicist Viktor Meier u jednom svom radu za Südosteuropa Aktuell 17 - francuske i engleske diplomate bacilo u traumu. Razaranje Dubrovnika, Vukovara i drugih hrvatskih gradova više se nije moglo ignorirati u središtima Europske zajednice i ona je odlučila poduzeti posljednji korak i diplomatski priznati Republiku Hrvatsku. Protivnici diplomatskog priznanja digli su odmah hajku protiv Hrvatske i nisu htjeli priznati da su do 15. siječnja 1992. srpski teroristi već jednu trećinu hrvatskoga teritorija uzeli u svoje ruke. Javljale u se knjige i članci u kojima je pisalo da uvođenje šahovnice kao državnog grba znači za Srbe ono isto što za Zidove simbolizira nacistički znak svastika. Hrvatska ipak nije ostala osamljenom. Bilo je mnogo iskrenih i objektivnih ljudi u politici, publicistici, Crkvi i diplomaciji, koji su upozorili da je eskalacija rata u Hrvatskoj uslijedila zbog prekasnog diplomatskog priznanja.

Detuđmanizacijom zaboravljali su se dani ponosa i slave. Od Haaškoga tribunala i profesionalnih protivnika hrvatske države slijedile su pljuske za pljuskom u lice hrvatskog vodstva i cijelog hrvatskog naroda. Domaći i svjetski napadi na prvog hrvatskog predsjednika išli su ukorak s gospodarskom pljačkom Hrvatske. To se dogodilo i događa poglavito zbog toga što dvije vodeće političke stranke nisu imale jasnu gospodarsku i vanjskopolitičku strategiju za mirnodopsko vrijeme. Na čelo HDZ-a i vlade došao je čovjek koji je svojom političkom i jezičnom virtuoznošću zamaglio oči hrvatskoj javnosti. Pod njegovim vodstvom država se prekomjerno zadužila i gubitkom kontrole nad velikim bankama i poduzećima izgubila gospodarski suverenitet. Njegovim nedoličnim ponašanjem nakon podnošenja neobrazložene ostavke 2009. Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor u prvoj je godini svog rada kao predsjednica vlade i HDZ-a otvorila unutrašnji problem suvremene Hrvatske, čije se rješavanje nije više moglo odgađati. To su suzbijanje korupcije na svim razinama državnog i društvenog života i pokretanje uništenog gospodarstva. Tužno je da se u hrvatskoj politici morao najprije dogoditi takav skandal da bi se pokrenuli sira hrvatska javnost, znanost, mediji i politika.

Nakon odlaska Franje Tuđmana, koji je u svim svojim potezima razmišljao na temelju povijesnih činjenica i koji je znao da se politički ciljevi mogu ostvariti samo onda, ako postoje odgovorni vođe, koji imaju smisla za realnost, Hrvati su postupno gubili snažnu vezu u sreći i nesreći koju su stekli u Oslobodilačkom ratu i počeli se ponovno međusobno jalavo svađati. Ulazeći u susret okrugloj dvadesetoj obljetnici međunarodnog i diplomatskog priznanja Republike Hrvatske i u susret novih parlamentarnih izbora, netko ce iz HDZ-a morati narodu objasniti gđe je danas Hrvatska i kako je politički i gospodarski stabilizirati. To će morati učiniti Jadranka Kosor na jednoj velikoj konvenciji. To se mora učiniti, kako bi HDZ bio vjerodostojan na sljedećim izborima. Samo tako može ponovno dići onu pobjedničku zastavu koju su nakon sloma trule Jugoslavije pobjedonosno digli dr. Franjo Tuđman i njegovi suradnici. TrenutAČno najjača politička stranka mora se oduprijeti opasnoj lamentaciji s "lijeve" i "desne" strane, prema kojoj Hrvatska ne postoji. U hrvatskom narodu nisu uništeni stoljetni ideali. U ime tih ideala HDZ mora u dvadesetoj godini - 2011. - međunarodnog postojanja RH ponovno mobilizirati hrvatski narod i ponovno ga povezati u snažnu političku stvarnost. Dakako, za takvu akciju nužna je intelektualna supstanca političara. Ako ona ne postoji u vlastitim redovima, krajnje je vrijeme da se u državnu upravu pozovu priznati stručnjaci sa svih područja, da budu desna ruka političkim vođama. Hrvatska je tu, ona ima sve prilike da se digne na noge. Zagreb je jedini grad u povijesti jugoistočne Europe, koji nikad nije bio osvojen i pokoren. Vrijeme je da dobre snage u našoj zemlji dobiju prvenstvo.
Stjepan SULEK

(više)