Hrvatsko slovo

Hrvastko slovo, 2. travnja 2010.
Urednički komentar
Ima i pozitivnih primjera
O hrvatskoj diplomaciji piše se uglavnom u negativnom kontekstu

Čitajući javno neobjavljene vijesti o aktivnostima hrvatske diplomacije, stječe se dojam kako je hrvatska medijska razina elementarnoga informiranja loša. O hrvatskoj diplomaciji piše se uglavnom u negativnom kontekstu. Postoje, međutim, i svijetli primjeri, ali se o njima, nažalost, gotovo ništa ne zna. Umjesto klasične uskrsne čestitke navest ću samo neke pozitivne primjere, s nadom da će pridonijeti realnijem ozračuju uoči ovogodišnjeg blagdana Uskrsa. Svi su se dogodili još u veljači, ali nisu dobili primjereni medijski prostor, pa su stoga hrvatskoj javnosti i danas aktualni!
Hrvatski jezik - Ministarstvo obrazovanja kanadske provincije British Columbije prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5 do 12 razreda. U kategoriji izbornih predmeta hrvatski jezik postat će jednakopravan s drugim jezicima i predmetima. Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika rješava se pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik, Kanadsko-hrvatski kongres započeo je proceduru u British Columbiji još 2005. Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu hrvatskog veleposlanstva, provincijsko nadležno ministarstvo prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.
Gospodarstvo - U Krakowu je 1. veljače osnovana Poljsko-hrvatska industrijska i trgovinska komora, kojoj je pristupilo 30 tvrtki. Od naših tu su: Dalekovod, Limex, Exportdrvo, Geneza, Aluflexpack, Plamen, Luje, Končar, LK Graditeljstvo, Spin Valis i Zorman. Ovom značajnom projektu iskazana je visoka potpora i s hrvatske i s poljske strane.
Još o gospodarstvu - Na poziv senatora Lou Coreea, predsjednika odbora zaduženog za razvoj vanjsko-trgovinskih odnosa Kalifornije sa zemljama EU-a, održan je u Sacramentu 10. veljače sastanak na koji su pozvani generalni konzuli iz europskih zemalja čije tvrtke najviše doprinose zapošljavanju američke radne snage. Hrvatska pokazuje interes jačanju gospodarskih veza sa SAD, osobito s Kalifornijom gdje živi veliki broj Hrvata, koji su između ostalog pridonijeli značajnijem zapošljavanju Amerikanaca. Senator Correa želio je saznati nešto više o gospodarskim i drugim potencijalima koje Hrvatska može ponuditi Kaliforniji, što bi zainteresiralo i nazočne predstavnike središnje gospodarske komore iz San Franciska. Correa je dobio zatražene informacije s podsjetnikom na dosadašnje uspješne hrvatske poduzetnike u SAD-u.
Turizam – Početkom veljače hrvatski turizam odlično se predstavio u Izraelu nastupom HTZ na sajmu The 16th International Mediterranean Tourism Market u Tel Avivu, dodatno organiziravši Hrvatski turistički dan, a potom i Hrvatsku večer na kojoj su tamošnjim turističkim djelatnicima i visokim političkim predstavnicima prikazani filmovi Mediteran kakav je nekad bio i Čarobna Hrvatska. Koncepcija predstavljanja temeljila se na hrvatskoj kulturnoj baštini i suvremenosti. Zanimanje za hrvatske destinacije u Izraelu bila je više negoli obećavajuća.
Znanost - U Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Ljubljani 12. veljače predstavljen je zajednički slovensko-hrvatski broj časopisa „Pilar“, posvećen istraživanju bilateralnih odnosa na prijelomu 19. i 20 st. Tematski broj je rezultat suradnje SAZU, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, te Hrvatskog instituta za povijest. Posebna dinamika u razvoju slovensko-hrvatskih odnosa postojala je od „doba zdravica“, u kojima je Ivan Tavčar Slovence proglašavao „planinskim Hrvatima“, preko zbližavanja na katoličkoj osnovi i razvoja Hrvatskog katoličkog pokreta, pa sve do utemeljenja Hrvatsko-slovenske stranke prava. Obrađene su i proturječnosti hrvatsko-slovenskih odnosa u Kraljevini SHS. Kako je istaknuto međusobne veze bile su na prijelomu stoljeća „jače nego što si danas možemo zamisliti“.
U svim ovim i brojnim drugim događajima aktivno je sudjelovala hrvatska diplomacija. No, ako pratimo tisak i dalekovidnice u Hrvatskoj, ispada da je hrvatska diplomacija samo leglo kockara, švercera, zlostavljača i zloporabe položaja u privatne svrhe. Pozitivni napori, pa i uspjesi, rijetko se spominju. Nije riječ o slučaju, nego o sustavu. Bit će valjda da je jugoslavenska diplomacija Budimira Lončara bila bolja. I jest! Ali, u uvođenju embarga i izručenju Hrvatske topovima Beograda. Hrvatska diplomacija sigurno bi bila još bolja da je nije zadesila trećosiječanjska revolucija, lončarizacija i nedemokratska lustracija. Zaželimo joj sretan Uskrs, kao i našijencima u rasuću i hrvatskim braniteljima koji u Haagu „dokazuju nevinost“. Hvala Bogu, to rade uspješno, pa ih još ove godine, unatoč pritiscima Beograda i instaliranja Zapadnog Balkana, očekujemo doma, slobodne i ponosne.

Hrvatsko slovo, 2. travnja 2010.
Razgovor
Vlado Košić, biskup Sisačke biskupije
Biskupi trebaju biti s narodom, među ljudima
Monsinjor Vlado Košić rođen je 1959. u Družbincu, župa Petrijanec. Filozofski i teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zaređen je za svećenika Zagrebačke nadbiskupije 30. lipnja 1985. Doktorirao je 1997. s disertacijom "Teolog Franjo Ksaver Pejačević (1707. – 1781.) – značajke". Službovao je kao župni vikar u Karlovcu i Zagrebu. Bio je župnik u Hrastovici i Petrinji. Od 1995. progesor je dogmatske teologije na zagrebačkom KBF-u. U prosincu 1998. imenovan je pomoćnim biskupom Zagrebačke nadbiskupije u kojoj je bio generalni vikar, vikar za područje Siska i zadužen za laike i kulturu. Predsjednik je Komisije Iustita et pax HBK i Vijeća za ekumenizam i dijalog. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 5. prosinca 2009. biskupom Sisačke biskupije

Slušao sam nedavno Vaš intervju emitiran na Hrvatskom katoličkom radiju u kojemu ste, među ostalim, rekli kako se baš i niste veselili kad ste saznali da ste postali biskupom Sisačke biskupije. Je li riječ o strahu od nove odgovornosti, ili…?
Ne radi se zapravo o strahu, nego rekao bih riječ je o ozbiljnosti kojom sam primio to imenovanje. Mislim da je služba dijecezanskog biskupa veoma odgovorna i zahtjevna. Ja istina poznajem i volim ovaj kraj i ljude. Povezao me s njima zajedno proživljeni Domovinski rat. Ipak ovo su sasvim nove okolnosti, sasvim novi izazovi, i moj se osobni život sad našao pred nečim posve novim. Nadam se u Božju pomoć i zagovor svetog Kvirina.

Mislite li da Vam više leži profesura od biskupske službe?
Ne znam ni to. Ja svakako volim svoje svećeničko zvanje, volim i znanstveni rad, kako Vi kažete profesuru, međutim ja sam već 11 godina i biskup. Biskupsku službu ipak čovjek ne želi, odnosno ja barem nisam želio, spremao sam se za svećenika, spremao sam se i za profesora. Biskupska služba me snašla. Koliko sam mogao, zadržao sam rad na Fakultetu – i sada imam dva izborna kolegija, jedan na dodiplomskom, drugi na postdiplomskom studiju. No, od svih oblika služenja u mojem zvanju meni osobno najljepša je bila župnička služba. I kao biskup volim pastoral, kontakt s – recimo to tako – jednostavnim vjernicima, služenje malim ljudima. Stvarno si ne umišljam da sam pozvan biti neki vođa. To je jedino Gospodin Isus svima nama, bez obzira na službe koje vršimo. Možda je moj zazor od ove službe u njezinoj percepciji. Mislim da je previše shvaćena u administrativnom smislu, kao upravna služba. A ona to nije. Taj bih pastoralni i ljudski naglasak želio više istaknuti u mojoj inačici vršenja biskupske službe.

Ipak, na čelu ste novoustanovljene Sisačke biskupije. Koji su povijesni razlozi njezine uspostave, a koji su razlozi odraz suvremenih potreba, prilika i neprilika?
Povijesni su razlozi, dakako, njezino postojanje u prvom tisućljeću kršćanstva na ovim prostorima. Dakle, znamo da je već u 3. stoljeću u Sisku bio biskup Kast, a potom u 4. stoljeću sv. Kvirin koji je i mučenik te najznamenitiji biskup sisački. Imamo tako sedam poznatih biskupa u tim prvim kršćanskim vremenima u Sisku. Međutim, i u 10. stoljeću još postoji Sisačka biskupija, premda bez rezidencijalnog biskupa. Znamo to iz akata sinode u Splitu 928. godine kada je biskupu Grguru Ninskom nuđena prazna stolica sisačkog biskupa. U 11. stoljeću nastaje na ovim prostorima nova, Zagrebačka biskupija. Suvremeni pak razlozi su pastoralne naravi, prije svega zbog toga što je Zagrebačka nadbiskupija brojčano narasla tako da predstavlja trećinu Hrvatske. Dok je na primjer, prije samo 150 godina Zagreb brojio svega 16 tisuća stanovnika, većinom katolika, sada je znamo taj broj gotovo 800 tisuća, što znači da se povećao 50 puta. Stoga ne čudi da su u posljednjih 12 godina zagrebački nadbiskupi tražili od Pape da se na tom nekad jedinstvenom biskupijskom prostoru osnuju još ukupno četiri nove biskupije – Varaždinska, Požeška, a sad i Sisačka i Bjelovarsko-križevačka biskupija.

Već sam pročitao dežurne kritičare koji tvrde kako u vrijeme recesije nije opravdano postavljati nove i relativno male biskupije. Takva stajališta argumentiraju ekonomskim razlozima. Ima li Crkva u Hrvata previše biskupija?
Ne bih to rekao. Recimo, ove nove biskupije nisu ni tako male. Je li Istra mala? A ona ima oko 200 tisuća stanovnika, koliko i svaka od novih biskupija. Sveti je Augustin jednom napisao da biskup, kad više ne poznaje sve svoje vjernike, treba dijeliti biskupiju. Dakako, to su bila vremena kad je bilo manje stanovnika pa i manje vjernika. Ipak, u toj rečenici je jasna intencija da biskup treba pridonositi osobnom odnosu među vjernicima. Crkva nije velika zajednica s neosobnim odnosima, već naprotiv. Ona mora uvijek nastojati njegovati osobne odnose. Vjernici se trebaju poznavati, svećenici trebaju biti dostupni, biskupi trebaju biti s narodom, među ljudima. Razlozi za osnivanje, a onda i za život, jedne biskupije nisu ekonomski i materijalni nego crkveni i prvenstveno duhovni. Jačanje duhovnih središta uvijek je također značilo napredak za ukupni život.

Područje vaše biskupije tijekom velikosrpske agresije bilo je nekoliko godina okupirano, ili izravno izloženo okupatorskom djelovanju. Jesu li se ljudi vratili iz progonstva, kako napreduje obnova porušenih sakralnih objekata…?
Ja znam reći da je pola moje biskupije bilo razoreno u tom nedavnom ratu. Uglavnom su se ljudi vratili, većina. Neki i nisu, preselili su se ili u vječnosti ili u Zagreb. To je najpoželjnija destinacija u Hrvatskoj, premda je i najskuplja. Sigurno, glavni grad pruža mnoge mogućnosti, ali nije sve moguće preseliti u jedan centar. Možda i ove dvije nove biskupije pomognu ukupnom našem nacionalnom razmišljanju da je za dobro sviju nas potrebno jačati i manje centre u Hrvatskoj. Obnova porušenih objekata je dobrim dijelom pri kraju, premda još nisu sve crkve izgrađene. Recimo, u ovom području Banovine i Korduna unutar moje Sisačke biskupije bilo je razoreno 16 župnih crkava, da ne spominjem koliko još kapela i župnih stanova, samostana i drugih sakralnih objekata. Danas još nisu izgrađene 4 od tih župnih crkava.

Uz povratak "domaćih" prognanika, na teritorij biskupije doselio se i veći broj Hrvata katolika iz Bosne i Hercegovine. Je li riječ o njihovu trajnom iseljenju iz BiH? Ili se ne mogu vratiti, kao primjerice na područje Republike srpske?
Većina se ne može vratiti jer su uvjeti u njihovu zavičaju takvi da im to ne omogućuju. Za većinu to znači i trajno iseljenje iz BIH. Najveći dio krivnje za to ima politika, prije svega onih koji su ih odande protjerali. Ipak, dio krivnje je i na nama jer taj mentalitet – da se svi koji mogu trebaju doseliti u Zagreb – forsiraju još i danas neki, koji međutim ne žele dobro našem narodu.

Vaša biskupija ima 58 župa. Međutim, svaka župa nema i svojega župnika. Biskupija, mogli bismo reći, u tom pogledu ne odskače od drugih? Koji su glavni uzroci krize duhovnih zvanja?
Ta je kriza prvenstveno zbog sustavnog razaranja koje se provodi u odnosu na duhovne vrijednosti u našem narodu. Tko to čini? Dakako, i pojedinci, ali više, rekao bih, ukupni mentalitet u kojem živimo. Hrvatska nije otok, ona je dio globalnih kretanja i pokazuje sve one loše karakteristike koje se pojavljuju u današnjem sekulariziranom svijetu.

S obzirom na to da ste kao biskupski vikar bili zaduženi za laike i kulturu, hoće li vaš prioritet biti kadrovsko popunjavanje upražnjenih župa, obnova porušenih sakralnih objekata, formiranje i formatiranje laikata po župama, ili…?
Da, i sve to, ali i još mnogo drugih važnih pitanja mi je na srcu o kojima bih želio, zajedno sa svojim suradnicima – a tu mislim prvenstveno na svećenike, ali i na sve vjernike u mojoj Biskupiji – voditi računa. Među njima vidim važnu ulogu Caritasa, što bih svakako želio ojačati i čiju prisutnost bi trebali osjetiti svi ljudi. Bez djelotvorne bratske ljubavi mi se ne možemo u pravom smislu zvati kršćanima. Također prioritet mi je i ekumenizam, odnosno nastojanje da s kršćanima drugih Crkava gradimo izgubljeno crkveno jedinstvo te međureligijski dijalog, a pod tim razumijem dobre odnose s drugim nekršćanskim vjernicima, prije svega ovdje mislim na muslimane.Želio bih pokazati brigu za djecu i mlade, za njihovo školovanje i odgoj. Također mislim da je biskupija i njezina prisutnost prilika da se ojačaju kulturni sadržaji, da dođe do jače suradnje Crkve i svih kulturnih djelatnika na ovom području.

Službovali ste u Petrinji upravo u vrijeme velikosrpske agresije, može se reći na prvoj crti obrane. Kakve Vas uspomene vežu za to razdoblje? Je li iskustvo toga razdoblja opterećenje ili izazov?
Ne, nije mi to iskustvo opterećenje. Dobro, ono veliko zlo koje je zadesilo tolike ljude na ovom području dakako da je velik teret za čitavu zajednicu. Međutim, moje osobno iskustvo bilo je u tom razdoblju, rekao bih, iskustvo velike solidarnosti, bratske ljubavi, velikog domoljublja do žrtvovanja vlastitog života za druge, bilo je to vrijeme velikih idela i velikog zanosa. Pravda se hrvala s nepravdom i mir s nasiljem. Pobijedila je pravda i zavladao je mir. Sad međutim valja učvršćivati prave vrijednosti koje su razarane u dugom razdoblju rastakanja svih vrijednosti u ljudskim dušama. To je čak mukotrpniji i teži zadatak od veličanstvene obrane domovine.

Razmišljate li o tome kako medijski objediniti Biskupiju? Hoćete li pokrenuti biskupijsko glasilo, ili portal koji bi povezao župe u jednu informativnu cjelinu…?
Već smo pokrenuli izradu internetske stranice na kojoj će biti brzo dostupni svi podaci i izvješća o svim događanjima u mojoj Biskupiji.

Predsjednik ste Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. Kakvo je ekumensko raspoloženje na području Vaše biskupije, koje su vjerske zajednice u tom pogledu otvorene za ekumensku suradnju i dijalog?
Gledajte, ovo je područje pretrpilo velika razaranja i normalno je da su ovdje ljudi posebno ranjeni i stoga osjetljivi za neke krive korake i brzu uspostavu novih odnosa. Novi međuljudski i međuvjerski odnosi mogu se graditi samo strpljivošću i ustrajnošću u istini i ljubavi. Za to treba puno hrabrosti i snage te Božje milosti. Nakon toliko trpljenja nadam se da su ovi ljudi zaslužili tu milost. Ja sam optimist u tom pogledu jer znam da su oni, koji su puno pretrpjeli, uvijek trezniji i hrabriji za one korake koji nas učvršćuju u istini, pravdi i ljubavi.

Religijski potencijal mira, dijaloga i suživota rijetko se u nas naglašava kao neiskorišten "resurs" koji može pridonijeti zdravom društvu. Što je tomu uzrok?
Pa opet, rekao bih, kriva percepcija religioznosti uopće. Previše se negativnoga desetljećima govorilo o religijama i o religijskim sadržajima. Previše se strašnoga i užasnoga servira u medijima i danas u svezi s religijama. Premalo se ističu dobri primjeri i uopće se društvo nalazi u nekoj, rekao bih, duhovnoj i moralnoj dekadenci.

U posljednje vrijeme najavljuje se osnutak Hrvatske pravoslavne crkve. Protiv te ideje žestoko su ustali politički predstavnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Kakav je načelni stav Katoličke crkve prema osnivanju novih crkava?
To je pitanje koje moraju riješiti vjernici i njihovi poglavari unutar Crkve o kojoj je riječ, tako da se u to mi ostali nemamo pravo miješati.

Izjava o negacionizmu Komisije „Iustitia et pax“ (studeni 2009.), kojoj ste na čelu, u medijima nije baš dočekana s dužnom pozornošću i ozbiljnošću, premda se radi o evidentnim zločinima komunističkog režima. I stranke su je prešutjele. Odakle ta nespremnost za cjelovitu istinu?
Previše se laži sijalo, da bi se moglo žeti istinu. Predugo se zatiskivalo uši i pokrivalo oči, da bi se čulo i vidjelo što se stvarno dogodilo. Onda su tu još prisutne emocije i strasti, pa i politička moć, tako da će trebati još proteći puno vremena da se objektivno i trijezno naše hrvatsko društvo u cjelini mogne suočiti sa svim zlima koja su nas zadesila u našoj nacionalnoj prošlosti i očistiti se. Mene ne začuđuje toliko to sljepilo, koliko manjak dobre volje onih kojima je to dužnost, da stvarno priznaju činjenice. One su međutim neumoljive. Tako je nepobitna istina da je u našem narodu nebrojeno više ljudi stradalo od zla koje se zove komunizam negoli od zla koje se zove fašizam ili nacizam. Svaka žrtva, na bilo kojoj strani bila, zaslužuje pijetet. To bi morali shvatiti odgovorni, no čini se da mnogi to ne žele i zbog straha da bi tada morali korigirati i vlastite stavove, a i priznati neke ljage na svojoj savjesti ili pak na savjesti svojih najbližih.

Na području Vaše biskupije dogodili su se strašni zločini tijekom velikosrpske agresije, i sam sam vidio neka od iskapanja masovnih grobnica koja su ostala iza nje. Meni se čini da će „Iustitia et pax“ za desetak godina, ako se ovako negacionistički nastavi tretirati nova i najnovija hrvatska povijest, morati dati Izjavu o negacionizmu vezanu i za žrtve velikosrpske agresije, a pritom će ova izjava iz 2009. ostati i dalje neuslišanom? Nisu li to pitanja koja našu sadašnjost povezuju s korizmenim temama o muci, patnji, smrti?
Svakako. I ta nas razmišljanja povezuju s Isusom Kristom, ali ne samo da se s njim sjedinimo u patnji, nego i u njegovu uskrsnuću. Tako da je moj stav da će doći dani kad će se laži konačno razotkriti, a priznati istina. To ćemo na žalost još dugo morati čekati. Dozvao bih vam u pamet iskustvo židovskog naroda koji je, nakon 400 godina ropstva, izišao iz Egipta u slobodu. Ipak, nije odmah došao u svoju novu, od Boga obećanu, domovinu. Trebalo je još proći 40 godina da cijeli taj naraštaj, koji je bio inficiran mentalitetom ropstva, izumre, te da sasvim novi, neopterećeni naraštaj uđe u obećanu baštinu.

Zvuči nevjerojatno, ali mi smo došli dotle da ponovo podižemo spomenike koji veličaju zločin, poput onoga u Srbu iz godine 1941. Nije li i to jedna od pobjeda povijesnog negacionizma?
Možda privremena. Ja ne vjerujem nikada u pobjedu zla. Kad-tad zlo će doživjeti poraz, a pobjedit će dobro i istina.

Uskrs je. Što biste o ovome najvećem blagdanu poručili svojoj biskupiji i našim čitateljima?
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, premda mu prethodi Veliki petak i razmišljanje o patnji, križu i smrti. Ni najveće kušnje ne mogu ubiti nadu. Ni najveće zlo ne može razoriti dobro. Jer Bog je temelj naše nade, on je samo dobro koje pobjeđuje svako zlo. Krist Gospodin uskrsnuo je da bismo i svi mi bili zahvaćeni tim iskustvom.Živjeti uskrsnulo jedini je pravi način življenja kršćanstva, a rekao bih i ljudskosti uopće. Nije moguće živjeti i trajno biti depresivan, pesimističan, poražen. Čovjeku je Bog namijenio živjeti – štono se veli – punim plućima. To je moguće. Treba samo prihvatiti Krista, raspetoga i uskrsnuloga. To želim svim našim čitateljima, svim ljudima dobre volje, naprosto svakom čovjeku. Krist je za sve ljude umro i uskrsnuo, on u sve nas vjeruje. Mi možemo biti novi, dobri ljudi, ljudi koji pronose nadu, koji vjeruju u život, koji su radosni u svojoj biti. To je mislim sadržaj vjere u Uskrs: smisao života koji dosižemo po Kristu koji je za nas umro i uskrnuo. To vam svima želim!
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 2. travnja 2010.
HRVATSKA – KOLIJEVKA EUROPSKE KULTURE
Bečki Katedralni muzej predstavlja od 19. ožujka do 12. lipnja 2010. u suradnji sa Zagrebačkom galerijom Klovićevi dvori, izložbu pod nazivom Hrvatska – kolijevka europske kulture. Riječ je o oko 50 umjetničkih dragocjenosti iz ranog doba hrvatske umjetnosti od 800. do 1300. To su majstorska djela slikarstva – ikone i rukopisi - kiparstva i primijenjene umjetnosti. Izloženi eksponati omogućuju jedinstven uvid u rano doba hrvatske umjetnosti

U prepunoj dvorani Nadbiskupske palače u Beču, Wollzeile 2, nalazili su se uz ugledne Bečanke i Bečane hrvatskog i austrijskog podrijetla i ugledni gosti iz Hrvatske: ministar kulture Božo Biškupić, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i ravnateljica galerije Klovićevi dvori Vesna Kusin. Austrijsku stranu zastupali su ministrica obrazovanja i kulture Klaudia Schmied i glavni tajnik austrijske biskupske konferencije EgidiusŽivković, rodom Hrvat iz austrijskog Gradišća. Paralelno s ovom izložbom održava se i izložba hrvatskog umjetnika Matka Trebovića pod naslovom Memorija Mediterranea. On se u svom ciklusu slika oslanja na staru hrvatsku umjetnost srednjega vijeka. Tim slikama nastaje simbioza između stare i suvremene hrvatske umjetnosti. Vesna Kusin je istaknula da je hrvatska već u 9. stoljeću bila nerazdvojivi dio Europe. To pokazuje povijesna i umjetnička baština, koja je stoljećima potvrđivala kulturni identitet hrvatskoga naroda i njegovu europsku pripadnost. Iako uvjeti za umjetničko stvaranje u Hrvatskoj nisu uvijek bili idealni, kao u drugim dijelovima Europe, Hrvatima je ipak uspijevalo stvoriti djela najveće kvalitete. Vesna Kusin u taj je red među inim ubrojila raskošna i dragocjena djela posude za relikvije iz karolinškog vremena i relikvije zadarske zlatarske radionice iz 11. i 12. st.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić održao je vrlo dobro sročen govor, u kojem je na svoj način potkrijepio riječi Vesne Kusin. Isto tako ministar kulture mr. Božo Biškupić na brilijantnom njemačkom jeziku istaknuo je bivšu i današnju pripadnost Hrvatske Europi na kulturnom planu. Ministar je naglasio da je hrvatska kultura nastajala na sjecištu zapadne i istočne Europe.
Ministrica obrazovanja i kulture Klaudia Schmied naglasila je da je umjetnost onog doba bila u službi crkve, ali i vlasti. Spomenula je Hrvate koji žive u Beču, ali i one koji žive u Gradišću, mostu između Austrije i Hrvatske. Glavni tajnik austrijske biskupske konferencije, EgidiusŽivković, prisutnima se obratio osim na njemačkom i na materinjem hrvatskom jeziku. Napomenuo je kako je Austrijancima Hrvatska poznata kao lijepa turistička zemlja, ali im je malo poznata hrvatska povijest i kultura. Hrvatima u Gradišću Austrija je povezana s Hrvatskom.
Hrvati u Beču, kojih prema procjenama ima između 30 i 40 tisuća, dobili su ovom izložbom još jedan dokaz da mogu biti ponosni na svoj hrvatski identitet u sklopu zajedničke europske kulturne baštine. Ovaj se kulturni događaj u Beču izdiže od zapadnog Balkana snažnim hrvatskim, kulturnim i sakralnim akcentom.
Stjepan ŠULEK

Hrvatsko slovo, 2. travnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
MOZA(I)K ČOVJEČANSTVA
Svatko od nas ujedno je i jedinka i cjelina i jednako vrijedna i važna karika u razumijevanju slike svijeta, u smislu vremena i prostora, u razotkrivanju tajni svemira. Zašto je potrebno sjetiti se te istine svakoga dana?

Naš mozak mora, iznad svih razina osobnih i interesnih umrežavanja, biti u službi čovječanstva

Skloni smo živjeti kao da se cijela zemlja i cijeli svemir okreću samo oko nas. Svatko je od nas vjerojatno doživio trenutke kada se osjećao kao da je on središte svijeta, ali puno bitnije od tih trenutaka je sjetiti se da smo mi dio jednog velikog mozaika. Uspostaviti ravnotežu u neuravnoteženom okruženju nije laka zadaća, ali mozak čovječanstva spreman je na integralnu misao, spreman je osvijestiti nepregledne mogućnosti koje nam može pružiti uvažavanje svakog, pa i najmanjeg dijela tog mozaika s ciljem poboljšavanja cjelokupne slike svijeta.
Osim mozaika, postoji i nešto jednako tako važno što se, kao što rekoh, zove mozak čovječanstva, a ne samo mozak jednog čovjeka. Taj mozak je posebno aktivan kada se govori o prirodnim blagodatima ili prirodnim katastrofama, jednom riječju, o svemu onom što se može ticati svih nas, a ne samo pojedinaca ili skupina ljudi, država i regija, korporacija i poslovnih clustera. To su trenutci kada cijeli svijet ima na umu jednu te istu misao, bilo da ona glasi BLAGO NAMA ili JAO SI GA NAMA. U tim trenutcima sjedinjenih misli otkrivamo čudesnu moć mozga čovječanstva. Za života smo osim svojim mozgom spremni, a koji put i prisiljeni, misliti i mozgom naše obitelji, našega razreda, vjerske zajednice, grada, stranke, države, tvrtke i bilo koje druge skupine kojoj trajno ili povremeno pripadamo. Od povremenosti do trajnosti naše pripadnosti u bilo kojem smislu grupiranja kratak je put. No, za razliku od tih krhkih trenutaka našeg pripajanja raznovrsnim vihorima grupacijskih mozgova, ili pak odvajanja od njih, naš mozak i prije i poslije svih tih pripajanja i odvajanja, ispod svih tih razina mozgovne umreženosti, uvijek ostaje naš i uvijek je bezrezervno spreman raditi za nas osobno. Dok je naš mozak u dubini uvijek naš, iznad svih razina osobnih i interesnih umrežavanja, uvijek je u službi čovječanstva. Dovoljno je vidjeti, u bilo kojem smislu, bilo da se radi o čitanju redaka ili čitanju između redaka, jedno malo, jarkim svjetlom rasvijetljeno slovo i, kao informaciju, tu ključnu riječ našeg vremena na bilo kojem kraju svijeta i već smo uključeni - naša znatiželja radi. Informacija postaje jedini, univerzalni zakon za sve i zajednički nazivnik svega.Želimo biti informirani. Naša želja za trajnom informiranošću nas sve više motivira i spaja u jednu cjelinu i jedan mozak. Svi smo napunjeni istim informacijama. To je jedan od putova prema cjelovitosti mozaika. Jer, jedna od tih informacija smo i mi sami, dio tog virtualnog svijeta što ga je Marshall Mc Luhan predvidio u metafori globalnog sela. Od našeg neotuđivog jastva odjednom slobodno putujemo kroz život prema cjelovitosti koja nas više ne plaši kao što nas je do jučer plašila. Ona postaje dio nas, kao što smo i mi dio nje. Kako bismo je spoznali, moramo dati mali dio sebe i zabilježiti svoje postojanje, ali i primijetiti postojanje drugih ljudi, grupacija, korporacija, regija i zemalja... Zajedno smo jedan šareni globalni mozaik, lijep i cjelovit, originalan i pun sebe i svih naših jastava. Svaki pojedinac ili skupina ljudi mogu svojim mozgovima dati vrijedan doprinos raznim vihorima mozgova tijekom života, ali naš mozak uvijek ostaje vjeran najviše sebi, ali i krajnjoj cjelovitosti. Sve ostalo može i ne mora biti, sve ostalo je stvar svakoga od nas i njegove osobne mozgovne odluke. U današnje vrijeme svemrežja u kojem čovjek koji nije vlasnik, odnosno član neke mreže ili, pak, kukac ulovljen u nekoj mreži, kao da ne postoji, iako možda upravo tada najviše postoji, mozgovi se umrežavaju zbog koječega, ali uvijek iz ovih ili onih interesa. Naravno, osim što želimo biti informirani, mi želimo biti i uspješni, i na tim mrežama ostvarivati naše interese. Opet je za sve krivo ono isto slovo i kao i kod informacije, no ovaj put upalilo se novo slovo i, u znak našeg uzburkanog interesa, tog nepresušnog izvora energije svih materijalno i duhovno nastrojenih ljudi. Između jednog mozga koji u nominativu jednine glasi MOZAK i MOZAIKA sastavljenog od više mozgova stoji samo jedno slovo razdora, ali i njihova međusobnog spoja, a to je slovo i, koliko malo toliko i veliko, slovo koje u biti predstavlja sve ono što čovjeka kroz život zanima. Po izgledu je nalik jednom čovjeku koji stoji sam na vjetrometini abecede. Na globalno-seoskom engleskom I – znači ja. Očito ne bez razloga. To slovo na najbolji mogući način predstavlja čovjeka samog kao individuu, njegov identitet, njegov image, ali i njegovo globalizirano ja te njegovu želju za SVIM mogućim informacijama i interesnim igricama. Naime, svi ti univerzalizmi i na hrvatskom i na globalno-seoskom engleskom zvuče slično, sasvim dovoljno za globalno-seosku idilu sporazumijevanja. Od jednog mozga, do mozaika, od jednog I do nebrojeno puno I, I, I... Postojimo i kao pojedinci i kao zajednica, i kao jastvo i kao mozaik jastava, i kao jedan mozak i kao mozaik mozgova - moza(i)k čovječanstva. Jedan od svijetlih primjera tog svjetskog mozaika je i mozak našeg, od svjetske znanstvene zajednice priznatog, a od hrvatske znanstvene elite poniženog znanstvenika Ivana Đikića. No, na svu sreću lijepo je znati da svi zlobni pokušaji uklanjanja vrijednih mozgova iz svjetskog mozaika u bilo kojem području djelovanja, nikada i nigdje do sada u povijesti čovječanstva nisu uspjeli spriječiti njihov zvjezdani trag i doprinos sveopćem boljitku univerzuma, pa se to, sigurna sam, ne će dogoditi ni u ovom nemilom slučaju.

Hrvatsko slovo, 2. travnja 2010.
DA SE NE ZABORAVI
Hrvatsko Podunavlje
Velika zlatna plaketa pripala je Vesni Škare-Ožbolt. Opravdano.

Podsjetili smo se još jednom na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. Bilo je to u srijedu, 24. ožujka u prepunoj "Zlatnoj dvorani" Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Povod je bila dodjela Velike zlatne plakete Vesni Škare Ožbolt za njezin izniman doprinos u ovom povijesnom događanju. O tome su svjedočili i Vladimir Šeks, dr. Andrija Hebrang, dr. Ivica Kostović i drugi. Inicijativa i za ovo priznanje potekla je od Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR), odnosno moje malenkosti. Inicijativi su se bez suvišnih "zašto" odmah pridružili i članovi Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara na čelu s Damirom Jašarevićem, ali i brojne druge udruge proistekle iz Domovinskoga rata, kao i veliki broj branitelja. Istina, prije dodjele ovog priznanja bilo je i pojedinaca koji su pitali: a zašto baš njoj, kad je svojedobno iz HDZ-a prešla u DC-e? Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Moj je odgovor bio svima i svakome, a to su uostalom na dodjeli potvrdili i visoki dužnosnici HDZ-a (Šeks, Hebrang, Kostović i drugi) da je ona to i te kako zaslužila. Mediji su o tome (po običaju) vrlo malo izvještavali, a oni koji su i pisali, poput "Večernjeg lista" (25. ožujka) među ostalim su donijeli i u naslovu da je "Vesna Škare – Ožbolt odlikovana za doprinos reintegraciji Podunavlja". A o nikakvom se odlikovanju nije radilo! Na ta i slična podmetanja nisam želio reagirati. Sva sreća što su nešto i napisali! Hrvatska televizija, primjerice, na ovakva događanja ne šalje novinare, a kamoli kamere. Ali zato "svaku večer" možemo slušati i gledati "popovanje" propalih političara poput Radimira Čačića, kojeg jedna Hloverka Novak – Srzić toliko voli da ga u jednu emisiju ("Otvoreno") najprije (o jednoj temi) ugosti samoga, a onda ga uljudno zamoli da ostane i dalje u studiju i da bude gost s drugim sudionicima o – drugoj temi! Kad taj isti skrivi tešku prometnu nesreću, kad usmrti ljude, već "drugi dan" zove ga nezamjenjivi Stanković u emisiju "Nedjeljom u dva" da se pred brojnim gledateljstvom opravda za nedjelo koje je učinio. I onda se neki, poput mene, čude kako takva i slična događanja koja podsjećaju na stvaranje hrvatske države ne mogu na HTV, baš kao ni njihovi sudionici.
A da se o mirnoj reintegraciji Vukovara i Podunavlja treba neprestano govoriti i pisati, možda najbolje govori podatak da je tim činom, za koji je najviše zaslužan prvi hrvatski predsjednik i pobjednik u Domovinskome ratu dr. Franjo Tuđman, spašeno na desetine tisuća ljudskih života. Naime, da je kojim slučajem Tuđman naredio oslobađanje ovog teritorija vojnom silom, već prvoga dana, prema nekim procjenama, život bi izgubilo oko dvije tisuće Hrvata, a samo se pretpostaviti može koliko bi izginulo Srba, Crnogoraca i pripadnika JNA na onoj drugoj strani Dakle, na taj način, dugotrajnim i uspješnim pregovorima, Tuđman i njegovi suradnici spasili su brojne ljudske živote, ali i izbjegli goleme štete u gospodarstvu, privatnim objektima i drugome. Samo zbog spašavanja ljudskih života Tuđman je zaslužio "Nobelovu nagradu za mir", jer sličan primjer nije zabilježen (uspješno proveden) ni u jednom ratu.
A što je to u svezi mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja učinila Vesna Škare – Ožbolt da su joj Udruge proizašle iz hrvatskog Domovinskoga rata uručile jedno skromno, ali od srca veliko priznanje? 1994. godine vodila je pregovore oko otvaranja auto ceste prema Slavoniji i normalizaciju života u zapadnoj Slavoniji temeljem "Daruvarskog sporazuma". Godinu dana kasnije, zajedno s Hrvojem Šarinićem vodila je pregovore s UN-om i međunarodnim pregovaračima Stoltenbergom i Owenom oko mirne reintegracije istočne Slavonije te dolasku UNTAES-a u Hrvatsku na područje istočne Slavonije. Sudjelovala je u izradi teksta i u svim pregovorima koji su bili vođeni oko Erdutskog sporazuma. U lipnju 1996., kao izaslanik Predsjednika Republike, te u pratnji J. P. Kleina prijelaznog upravitelja UNTAES-a, obišla je područje Vukovara i Iloka. Tijekom svibnja 1996. sudjelovala je s Kleinom u pregovorima za oslobođenje Đeletovaca od srpskih paravojnih formacija, a u srpnju iste godine bila je zadužena za praćenje postupaka demilitarizacije istočne Slavonije, te je sudjelovala oko pregovora za osnivanje Prijelazne policije TPF i početka razminiravanja za Mungose. U listopadu je sudjelovala na otvorenju Ureda Europske komisije za obnovu Vukovara, zatim pregovarala s UNTAES-om i podunavskim Srbima oko ulaska hrvatskih vlasti u Srijemski trokut. U studenom 1996. organizirala je prvi posjet hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Vukovaru, Đeletovcima i nekim drugim mjesta s ovog područja. Zatim je pomagala u pregovorima za održavanje prvih lokalnih izbora u Podunavlju, radila na izradi Memoranduma o dovršenju mirne reintegracije, 1997. organizirala je posjet Predsjednika Republike Belom Manastiru i Baranji, te sudjelovala u izradi sporazuma o normalizaciji odnosa sa SRJ. U lipnju 1997. organizirala je Vlak za Vukovar, koji je predvodio dr. Franjo Tuđman, pregovarala o povlačenju JNA s granica RH, imenovana je predsjednicom Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja na ratom stradalim područjima, a u veljači 1998. započela s procesom povratka svakoga u svoju kuću, te svakodnevno bila u Podunavlju i radila na rješavanju brojnih problema, itd.,itd.