Hrvatsko slovo


2. srpnja 2008.
Urednički komentar
Kačićev odgovor Mesiću
IsticanjemTitova nacionalnog podrijetla Mesić je pogazio autentično Titovo stajalište
Tito: Ja sam rođen tamo u Zagorju, ali pripadnost nekom narodu u socijalizmu više mnogo ne znači

Mesić u lipnju 2009. nije mogao u svom sveopćem jurišu s barikada jugoantifašizma na zdravu pamet ne spomenuti i omiljenog mu Josipa Broza, Kominternina Tita, ali je zato o novokomponiranom Danu državnosti zaobišao misu za Domovinu i grob prvog predsjednika Tuđmana. Podsjetio nas je, dakle, kako je Tito bio Hrvat, pa bismo valjda trebali biti ponosni na njega i jugoantifašističko remek djelo - milijun i sedamsto tisuća žrtava. Spominjanje tih zločina Mesiću predstavlja "povijesni revizionizam". Ta smicalica o Titu Hrvatu prolazi još samo na trulim barikadama jugoantifašizma. U Europi ona je apsolvirana i stavljena na svoje mjesto. Ali, Mesić nije europejac, on je prvi antifašist dvadeset i prvoga stoljeća bez fašizma u kojemu se komunizam tu i tamo još drži pod krinkom antifašizma, uključujući i Pantovčak.
Kad su, naime, na sjednici Odbora Vijeća Europe, održane 19. ožujka 1992. u Parizu, hrvatski Sabor predstavljali dr. Žarko Domljan i dr. Hrvoje Kačić, poslije uvodnih izlaganja odgovarali su na pitanja članova dva odbora Parlamenta Vijeća Europe. Theodoros Pangalos, član Odbora za politička pitanja Vijeća Europe, postavio je pitanje: "Kako vi Hrvati možete razloge odvajanja od Jugoslavije pripisivati velikosrpskoj hegemoniji i dominaciji Srba, te Vašem neravnopravnomi zapostavljenompoložaju u toj državi, kada je tu novu Jugoslaviju utemeljio i organizirao, te njom kao diktator dugo vladao vaš sunarodnjak Josip Broz Tito, koji je bio Hrvat, i koji je bio jako cijenjen u cijelom svijetu?".
Odgovorio mu je predsjednik saborskog Odbora za vanjske odnose Hrvoje Kačić. Treba ga ponoviti, ne zbog Grka Pangalosa, nego zbog aktualnog predsjednika Republike Hrvatske, Hrvata Stjepana Mesića. Kačić je rekao: "Slažemo se da je Josip Broz Tito bio vrlo sposoban državnik i iskusan političar, te nema dvojbe da je Tito uživao veliki ugled i poštovanje u Europi i svijetu. Međutim, treba uzeti u obzir da je on taj ugled u Europi među saveznicima stekao nakon raskola sa Staljinom... Bilo je to 1948. godine, a od završetka Drugoga svjetskog rata do sukoba s Informbiroom hrvatski narod je bio izložen staljinističkom teroru i podvrgnut užasnim zločinima komunističkog totalitarizma. Mi ne želimo Europu opterećivati prošlošću, s onim što se sve u tom poslijeratnom razdbolju događalo, jer smoodlučni gledati u budućnost. Konačno, u našoj domovini ostvarena je pomirba koju želimo čuvati, te njegovati sve demokratske slobode i dijalog između svih građana... U odnosu na konstataciju gosp. Pangalosa da je Josip Broz bio i Hrvat, dužan sam reći da je Josip Broz bio zadojen ideologijom proleterskog internacionalizma i tu je politiku dosljedno provodio. Ovom prilikom Vas želim upoznati da sam u jednom njegovom intervjuu, što je emitiran na radiju 1972. za vrijeme njegova posjeta Prištini, na pitanje da li se on, dakle Tito, osjeća Hrvatom,i to želim ovdje posvjedočiti, da sam osobno čuo da je on doslovno rekao: 'Ja sam rođen tamo u Zagorju, ali pripadnost nekom narodu u socijalizmu više mnogo ne znači, a u budućnosti će to biti još manje važno u našem sistemu samoupravljanja, a također zahvaljujući i pokretu nesvrstanosti'". Kačić je još govorio o tome kako je Tito mogao biti uspješan diktator jer je shvatio da mu Jugoslavija treba biti organizirana jednopartijski i to na takav način kakav odgovara Srbima i Beogradu (U službi domovine, Matica hrvatska, Zagreb, 2006.).
Kad je Tito rekao da pripadnost nekom narodu "u socijalizmu više mnogo ne znači", te da će u budućnosti to "biti još manje važno" - "zahvaljujući i pokretu nesvrstanosti", nije mogao ni zamisliti da će ga u budućnosti, 2009., njegov zagovaratelj uvaljati ni krivoga ni dužnoga među Hrvate od kojih je pobjegao u bespuća "proleterskog internacionalizma", staljinizam, da bi završio u titoizmu s nesvrstanom laprdiencijom. Kako postoje i takva stajališta koja govore da Josip Broz nije Josip Broz, najefikasnija bila bi DNK analiza uzorka s Dedinja.
Kad bi se Mesić borio za identitet brojnih hrvatskih književnika koje Srbi guraju pod svoju šajkaču, još bi mu se moglo Tita progledati kroz prste. Ovako pak, on je svojim veličanjem nedvojbenog diktatora i zločinca, antifašizma jugoslavenskoga smjera i negiranjem očitih velikih zločina iz razdoblja poslije Drugoga svjetskoga rata, pokazao da se nije maknuo dalje od dosega partizanskih kurseva, što i ne bi bilo tako tragično na osobnom mu planu, kad takvom svojom politikom ne bi Hrvatskoj zatvarao vrata europskim standardima. Tako sad "na europskom putu" imamo dva balvana: Sloveniju i titoistički jugoantifašizam Pantovčaka. Prvi je u funkciji vanjskopolitičkog zastoja, a drugi unutarnjeg nereda. Oba, oba će pasti.

Hrvastko slovo, 2. srpnja 2009.
Srpska nacionalna manjina
Mirićeve podvale
Što je Jovan Mirić želio poručiti tvrdnjom da "Srbi u povijesti nisu prihvatili samo dvije hrvatske države - Pavelićevu i Tuđmanovu"?

Jovan Mirić, hrvatski politolog, na predstavljanju knjige Živka Juzbašića Srpsko pitanje i hrvatska politika - svjedočanstva i dokumenti 1990. - 2000., kako prenosi HINA, kaže: "Srbi u povijesti nisu prihvatili samo dvije hrvatske države - Pavelićevu i Tuđmanovu državu jer su obje bile protusrpske"! Prema Mirićevim riječima te su dvije države činile sve protiv Srba i srpskog naroda, a Franjo tuđman je "oduvijek bio opsjednut samostalnom hrvatskom državom, po mogućnosti etnički čistom"! Za vjerovati je da su istinski prenijete riječi Mirića, profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji je, kako se navodi u njegovim biografijama predavao Uvod u političku znanost i bio dekan tog fakulteta (1987. - 1989.) Upravo kao znanstvenik, g. Mirić trebao bi biti svjestan da naglašena selektivnost u pristupu zbivanjima i osobama, ako je jednostrana, nužno je manipulacija. Mirić, kao politolog, znanstvenik, zna da je predsjednik Tuđman (Vjesnik, 1. srpnja 1990.) u The New York Timesu objavio autorski članak u kojemu je jasno kazao: "Hrvatski narod se bolestan i umoran od komunističkog ugnjetavanja, pridružio narodima istone Europe tražeći izlaz iz komunizma i put prema demokratskoj budućnosti. Postoje i oni, čak i u Americi, koji strahuju od svakog koraka hrvatske demokracije, jer da bi demokracija vodila u raspad Jugoslavije, u građanski rat, tražeći da treba odbaciti hrvatsku demokratsku preobrazbu pod izlikom očuvanja regionalne stabilnosti, iako to traženje samo odgađa neizbježivo i snaži rizik regionalnog kaosa i nasilja u danima koji dolaze.. Jer su te prijetnje posljednji očajnički pokušaj središnje komunističke vlade u Beogradu da na pitanje hrvatske demokratizacije zadobije neutralnost zapada. Mi smo ti koji nastavljamo ugrožavati naše živote prkoseći totalitarnom komunizmu, no ako Beograd odluči da nas napadne zato jer smo odabrali slobodu, mi ostajemo pripravni da tu našu slobodu branimo vlastitom krvlju, jer smo mi Hrvati spremni založiti vlastite živote za spas naše slobode i dostojanstva"!
Očito Mirić govori neistinu tvrdeći i kako "Hrvatska ima običaj stalno mijenjati datume svojih povijesnih obljetnica", jer su sve hrvatske povijesne obljetnice u 10990. godini počele povijesnom pobjedom demokracije i utemeljenjem Hrvatskoga (državnog) sabora 30. svibnja 1990. Smiješno je da jedan politolog, dekan čak, služeći se neistinama i intrigama miješa Miloševića sa čistom borbom dr. Tuđmana za slobodu i samostalnost Hrvatske, tvrdeći da su njih dvojica "ne samo uzeli slobodu nego su i protjerali Srbe"! Kad tvrdi da "Srbi u povijesti nisu prihvatili samo dvije hrvatske države - Pavelićevu i Tuđmanovu državu jer su obje bile protusrpske", trebao bi shvatiti i priznati da su obje neprirodne zajednice zvane Jugoslavija nastale tako da je Hrvatska u njih "ubačena" silom drugih, jer ni 1918., a niti 1945. nije proveden referendum i izjašnjavanje hrvatskoga naroda o tome kako se želi državno- pravno organizirati.
Glede Mirićeve optužbe o protusrpskoj hrvatskoj državi, treba zaviriti u objetivne podatke i dokumente. Primjerice Hrvatske ratne štete, autora Mate Pavkovića (Defimi, Zagreb, 1997.) donose neke podatke. Tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku od 25. siječnja 1991. do 1996. dimenzije ratnih šteta su nevjerojatno visoke: Uništeno je 25 posto proizvodnih kapaciteta, 595 odgojnih objekata i ustanova, 131 dječji vrtić, 365 osnovnih škola, 89 srednjih, 801 spomenik kulture, 350 povijesnih cjelina i naselja, 64 župne crkve, 104 teško oštećene crkve, itd., itd.
Prema tome, gospodine Miriću, nisu hrvatske države činile ništa protiv Srba, kako to vi tvrdite, nego je stvar sasvim drukčijeg karaktera, onako, dakle, kako nam to stvarni podatci govore. Oslobođenje državnog i životnog prostora prethodni je uvjet svake hrvatske politike. Hrvatskoj je potrebno ustrajati na kontinuitetu vlastite izgradnje s jasnim ciljem - što dalje od Krležine "balkanske krčme". Nacionalna država, demokratsko društvo i slobodno poduzetništvo, okviri su izgradnje Hrvatske, a ne fantazmagorije o kojima g. Miriću govorite - protusrpske namjere!
Neka vam u tom pogledu pomogne citat iz pisma američkog predsjednika Clintona upućenog predsjedniku Tuđmanu 1996. godine, godinu i dva mjeseca poslije vojnoredarstvene akcije Oluja, u kojem kaže: "Dragi gospodine predsjedniče. hoću da znate da su naše misli i molitve s Vama. Prošli smo dug put do postizanja mira u regiji i stvaranja uvjeta da jaka, neovisna i cjelovita Hrvatska zauzme svoje mjesto u zapadnoj obitelji nacija. Vaše osobno vodstvo posljednje dvije godine bilo je apsolutno presudno za okončanje sukoba u nekadašnjoj Jugoslaviji i postavljanju temelja trajnog mira i podmirenja". Gospodine Miriću, prema tome, vaše klevete dr. Tuđmana i Hrvatske, očito nisu istinite i, očito, niste u stanju objektivno govoriti o Hrvatskoj i Hrvatima
Milan VUKOVIĆ

Hrvastko slovo, 2.srpnja 2009.
Hrvatska - NATO - Europa (1)
EUROPSKI NATO PREMA ZAVRŠNICI
Iako u Europi pred NATO-om još uvijek stoje izuzetno važni ciljevi (makar samo oni dugoročni) - ipak se može uočiti jasna usmjerenost prema blokovskoj završnici. Ona je 2009. uvelike definirana ulaskom Hrvatske i Albanije u NATO, a u izgledno vrijeme - očito i Makedonija. Ostali se ciljevi, naravno, ne mogu zanemariti, ali ih treba promatrati u znatnom odmaku - piše Radovan Pavić

Da bismo se što lakše uživjeli u značajke novog NATO-a za novu Europu valja podsjetiti na tri bitna momenta:
- prvo, današnja globalna geostrategija nema, istina, više ono značenje kao u doba hladnog rata. Zapravo - s obzirom da globalni nuklearni obračun danas nije moguć - ona sve više ustupa mjesto regionalnoj geostrategiji. Osim toga ona više nije u kontekstu odnosa Zapada i Istoka (i Kine), nego poprima nove okvire i obrise. Najbolji je primjer za to Koreja: u hladnom ratu ona ima saveznike koji se jasno definiraju u odnosima Zapada i Istoka. Međutim, danas (2009.) interes Svijeta za Koreju nije u tom kontekstu, nego su zbog potencijalno nuklearne Koreje (one na sjeveru) - svi zabrinuti: i Zapad i Istok i Kina i regionalni sudionici (Japan). Razumljivo novi aspekti globalne geostrategije doći će do izražaja s intenziviranjem kineskog svemirskog programa kojim se, s vremenom, predviđa uspostavljanje stalne kineske baze na Mjesecu, što je, međutim, stvar još ne tako bliske budućnosti.
- drugo, današnja regionalna geostrategija sve je više u specifičnoj funkciji zauzimanja/osiguranja interesnih područja koja danas imaju posve drugačiju svrhu - naime, geostrategija (a u tome i pripadnost NATO-u) mora jamčiti sigurnost pojedinih država kao tržišta i prostora za sigurna ulaganja, dakle, i uspješnu eksploataciju u korist uloženog stranog kapitala: geostrategija (i geopolitika) danas su prvenstveno u službi ekonomije, a takva će biti i budućnost.
- treće, u novoj je geostrategiji danas sve izrazitiji interes Zapada za istok i Istok - tamo se nalaze glavna nova potencijalna tržišta, a za novim tržištima u svijetu postoji i traje panična potraga i potreba. I to zato jer je današnja svjetska gospodarska kriza rezultat prije svega već premalog/preuskog/zasićenog tržišta. A taj se problem ne može riješiti nikakvom političkom, diplomatskom, državnom, intervencionističkom ili protekcionističkom akrobatikom, nego samo na jedan jedini način, a taj je: širenje postojećih i otvaranje novih tržišta uz intenziviranje (i mahnitanje) potrošačkog društva. I zato je interes prvenstveno usmjeren prema istoku i Istoku - tamo za sve navedeno postoje još velike tržišne rezerve.
I najzad - četvrto - pri svemu tome izuzetnu ulogu imaju zemljovidi i to zato jer različiti društveni odnosi puninu svog značenja otkrivaju, podastiru i izražavaju tek onda ako su prevedeni na geopolitički jezik, tj. ako su adekvatno oprostoreni što u igru uvodi prostorne odnose kao bitni vid potpunijeg razumijevanja stvarnosti. Stoga je u ovom prilogu naglasak upravo na zemljovidima kako slijedi.

NATO-vska NOVA EUROPA

Današnji Istok. 1 - (1) - Treba uočiti: a) bitno sužavanje njegove maritimne participacije (Baltik, Crno more), zatim, b) stješnjavanje/sužavanje teritorija u Srednjoj Aziji, c) položaj u zapadnjačkom poluokruženju, kao i d) svedenost Istoka u svoje naravne geopolitičke granice (slavensko trojstvo: Rusija, Bjelarus, za sada još i Ukrajina)
2 - a) Države članice NATO-a (1949.-2004. god., dakle bez Hrvatske, Albanije i Makedonije)
b) (1), 2, 3 - države Jadranske povelje koje su 2009. primljene u NATO (Hrvatska - 1 i Albanija - 2, ili će biti primljene u izglednoj budućnosti, Makedonija - 3.). Iz rasporeda i teritorijalnog obuhvata jasno se vidi da su geostrateški ciljevi NATO-a ostvareni: on uspostavlja poluokruženje oko Istoka, apsolutno dominira i na Atlantiku i na Sredozemlju, nadzire sve europske morske tjesnace, svagdje je (osim između Norveške i Estonije) ostvaren izravni granični dodir zemalja članica, Istok je definitivno potisnut prema istoku. Iako mnogi (naravno oni površni) smatraju kako je u današnjim prilikama svaki govor o blokovskoj geostrategiji zastario, dakle i nepotreban, valja podsjetiti da tema o NATO-u još uvijek nužno uključuje i geostrateške vidove bez kojih svaki pristup NATO-u postaje besmislen. A prestat će biti smislen u slučaju kada i Istok i Zapad (dakako i Kina) ispuste oružje iz ruku. Zato izostaviti govor o geostrategiji u uvjetima jačanja procesa militarizacije svuda u Svijetu i u uvjetima jačanja regionalnih sukoba ne bi bilo naročito mudro.
3 - Neizravni "članovi" NATO-a. Države koje nisu članice NATO-a, ali koje NATO mora braniti zbog vlastitih bitnih interesa bez obzira što su one izvan NATO saveza.
4 - a) Teritorijalni kontinuitet NATO-a. NATO ima svugdje ostvaren potpuni teritorijalni kontinuitet (osim između Norveške i Estonije). Međutim, teritorijalno povezivanje u ovom slučaju preko Finske ne dolazi u obzir, ali je
b) taj nedostatak kompenziran mogućnošću pomorskog zapriječavanja na Baltiku pri čemu je važno podsjetiti da su posljednje ruske vojne baze povučene iz triju baltičkih republika još u prvoj polovici 1990-ih godina. Važno je podsjetiti na rusku prijetnju (2008.) da će rasporediti svoje taktičke rakete u Kalinjingradskoj oblasti ako SAD uspostave svoj raketni štit u ^^eškoj i Poljskoj (R). (Ta prijetnja stoji još i danas). Eventualnim ulaskom Gruzije u NATO (što u dogledno vrijeme izgleda nemogućim) NATO bi se približio konačnom okruženju Ruske Federacije u Europi, ali bi ono moglo biti kompletirano tek kada bi i Azerbajdžan (A) ušao u tu blokovsku organizaciju čemu će se Ruska Federacija najodlučnije opirati. Osim toga NATO bi preko Azerbajdžana i Gruzije posvema osigurao prostor kavkavske prevlake između Crnog mora i Kaspijskog jezera koja je danas jedina veza za transport energenata iz azijskog Balkana na zapad mimo Ruske Federacije.
c) teritorijalni diskontinuitet postoji i na mjestu Crne Gore, ali se i taj problem može riješiti prisutnošću i snagom zapadnjačke flote.
5 - a) Daljnje širenje NATO-a. Države koje se žele približiti i identificirati sa Zapadom i na način da postanu članice NATO-a (Ukrajina i Gruzija) čime se postiže dvostruka geostrateška svrha: prvo - upotpunjuje se poluokruženje, drugo - stupa se u rubnu zonu Heartlanda ("srce zemlje") koji je za Istok sakrosanktna obrambena tvrđava (u slučaju Ukrajine NATO bi duboko zašao ne samo u rub "srca zemlje", nego i znatno dublje: od ukrajinske granice do Moskve ima samo oko 450 km, a to su za ruska poimanja gotovo zanemarive udaljenosti čemu treba dodati i ukrajinsko tržište od pedesetak milijuna, što može biti bitno za gospodarsku uspješnost Eunije.
b) Isti taj cilj Zapad nastoji postići i vojnom/političkom prisutnošću u prostoru nekadašnje sovjetske centralne Azije (azijski Balkan)
6 - a) Novi vidovi NATO-vske geostrategije. Aktiviranje novih geostrateških pročelja (prebacivanje vojnih baza SAD iz njemačke na rumunjsku i bugarsku obalu Crnog mora sa svrhom
b) lakšeg pristupa azijskom Balkanu, koji je danas prostor političkog/geopolitičkog/gospodarskog nadmetanja Istoka i Zapada.
Radovan PAVIĆ

Hrvastko slovo, 2.srpnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Neradni dan
Dan državnosti poznat je kao "neradni dan" kad političari "polažu vijence"
Prošao je još jedan Dan državnosti. Da kojim slučajem po pojedinim gradovima nisu izvješene zastavice, teško bi netko zaključio da Hrvati slave svoj najznačajniji praznik. A svečanosti su, kako je objavljeno, održane u dva grada: Zagrebu i Vukovaru. U Zagrebu su na Trgu bana Jelačića bile postrojene postrojbe Hrvatske vojske, ali i prvi put jedna postrojba NATO saveza. U Vukovaru, već po tradiciji, ovaj se dan obilježavao u tamošnjoj vojarni. I na jednom i drugom skupu okupio se cijeli politički državni vrh. Televizijske kamere uglavnom su snimale zadovoljne političare u počasnim ložama. Građane koji su pratili ovaj skup ni kamere nisu zanimale. A kako bi ih i zanimale kad je vrlo malo ljudi bilo nazočno na ovim događajima. Osim toga, glavna vijest za Dan državnosti bilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća najistaknutijih predstavnika Vlade i Sabora u znak sjećanje na sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. S njima je bio i predsjednik Republike Stjepan Mesić. Ali ni tu naši državnici nisu bili jedinstveni.
Predsjednik države položio je vijenac i za sve poginule partizane - komuniste, a ostali su to izbjegli. S druge pak strane Mesić ponovno nije želio doći i obići grob prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođe i pobjednika u hrvatskom Domovinskome ratu dr. Franje Tuđmana, kojeg se očito i mrtvog plaši. Svi ističu, poglavito prigodom ovakvih događanja, iznimnu  ulogu i značaj dr. Franje Tuđmana. Međutim, aktualni predsjednik države svojim činom ignoriranja, omalovažavanjem i falsificiranjem uloge čovjeka pod čijim smo vodstvom stvorili hrvatsku državu ne podcjenjuje samo Tuđmana, već i sve hrvatske branitelje koji su pod njegovim vodstvom ratovali, ginuli i - pobijedili. Kakve veze ima, poglavito u ovakvim situacijama, što Mesić privatno misli o Tuđmanu, koji ga je na kraju krajeva i stvorio? Ne bi mu ni vlas s glave pala da se barem jednom u godini pokloni "ocu domovine". Ipak je on više zaslužan za stvaranje hrvatske države nego svi partizani-komunisti na čelu s Josipom Brozom, kojeg pred kraj svog mandata sve bučnije uvažava, štiti i uzdiže.
Hrvatski mediji više se ne usude ni praviti ankete o tome koliko Hrvatska ima državnih praznika, kada se slave i obilježavaju i kakva im je svrha i značenje. Odgovori bi manje - više uvijek bili isti - "ne znamo koji je blagdan, ali znamo da je slobodan radni dan". Stoga u vrijeme blagdana najviše profitiraju putničke agencije, koje se uvijek, pa tako i ovoga puta hvale dobrom prodajom putničkih aranžmana. Već dan ranije prije Dana državnosti javljali su se tv i radio reporteri s auto-cesta i opisivali gužve vozila i ljudi prema moru ili pak susjednim zemljama. Taj najveći hrvatski praznik, tijekom kojeg većina Hrvata nema običaj izvjesiti ni državnu zastavu, kao da se izrodio u "zbjeg" Hrvata iz svojih domova, ili pak za obavljanje poslova oko kuća ili na polju.
Kod nas je jedino odlično obilježen 1. svibnja - Međunarodni praznik rada, kojeg tradicionalno organiziraju lijevo orijentirani političari, stranke i udruge. I to u većini gradova i sela. No bez obzira što se prvomajski blagdan pretvara i pretvorio i u kritiku vlasti, državni političari rado dolaze radnicima na besplatni grah i prave se kao da se problemi koje tada iznose svi ti jadni i žalosni ljudi, koji svakog mjeseca jedva krpaju kraj s krajem, zapravo njih i ne tiču.
A kada ste čuli i pročitali da je obilježavanje 1. svibnja ikada počelo polaganjem vijenca i paljenjem svijeća za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje, ili da je neka sindikalna podružnica na taj dan otkrila spomenik ili spomen - ploču nekom radniku koji je dao svoj život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu? A u Domovinskome ratu poginulo je daleko najviše - radnika. Dakle, ljudi tzv. nižeg staleža, sirotinje, koji nisu imali gotovo ništa osim velikog srca i ljubavi prema Domovini, obitelji i Bogu.
I tako dok nitko "ne zna" zbog čega se rođendan naše države, Dan državnosti, više ne slavi 30. svibnja, nego 25. lipnja, a još manje da je to izmislio i predložio (podmetnuo) ljubimac holivudskih filmova, Ivo Škrabalo, kod nas se i te kako zna, zahvaljujući sve glasnijim ljevičarima - zbog čega se održava kulturna manifestacija Goranovo proljeće. Toj se priredbi posvećuje više medijskog prostora nego Danu državnosti. I svi ističu da je to zbog "Jame" I. G. Kovačića, a ne zbog njegove pjesme "Mrzimo vas" ("Mrzimo vas, hulje/Mrzimo, krvnici/Vi, pljačkaške rulje!/U majčinoj klici/Kunu vašu djecu utrobe svih žena/Naše ljute guje/Kroz kost će vam gmizat/Pobješnjele kuje/Crijeva će vam lizat/Muhe zukavice i smrdljivi crvi/Osvetu će množit/ u crnoj vam krvi/ Srcem bismo jeli/Pogano vam meso/ Na lešine sjeli/ I kliktali bijesno/Smrdežima vašim punili bi pluća/ Za pobjede nove, nova nadahnuća/.")
Te se pjesme I. G. Kovačić nikada nije odrekao, kao ni Thompson svojeg - Za dom spremni!

Hrvastko slovo, 2.srpnja 2009.
Danijel Labaš, pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskim studijima
Katoličku televiziju ne treba očekivati samo od Kaptola
Danijel Labaš (1965.) teologiju je studirao u Zagrebu i Rimu te komunikologiju na Papinskom sveučilištu Salezijana gdje je magistrirao. Doktorsku disertaciju na temu "Funkcioniranje načela odgovornosti u etičkom utemeljenju informacije-komunikacije"  obranio je 1996. na istome učilištu. Bavi se znanstvenom te nastavnom aktivnosti kao predavač više kolegija s područja komunikologije, semiotike za masovno komuniciranje, medijske pedagogije, novinarske etike i religije i filma, te sudjeluje na brojnim skupovima i simpozijima posvećenima odnosu medija i društva, pogotovo djece, medija i Crkve; autor je i brojnih članaka o navedenim i sličnim temama. Dopredsjednik je i Hrvatskog društva za kulturu demokracije i član Odbora za medije Matice hrvatske.

Nedavno ste organizirali simpozij u Skradinu o odgovornosti medija. Oni su u žarištu Vašeg znanstvenog zanimanja. Recite nam naglaske s tog simpozija?
Ako možemo malo slobodnije reći, naši simpoziji u Studijskom središtu Hrvatskih studija u Skradinu na neki su način "klauzura" nastavnika i profesora s Odjela za komunikologiju, na kojoj svake godine "pretresamo" aktualna pitanja vezana uz komunikologiju, medije i novinarstvo. Organiziramo ih u svibnju, jer se 3. svibnja u cijelome svijetu slavi Dan slobode medija. U Skradinu smo se ove godine, svatko sa svoga stajališta i istraživanja kojima se bavi - politološkog, kulturnog, gospodarskog, marketinškog, jezičnog i drugih - bavili odgovornošću i integritetom ne samo novinara, nego i medija i svih onih struka s kojima su sve više povezani, posebno odnosa s javnošću. Zabrinjavajuća je činjenica, naime, da prema Gallupovom istraživanju iz 2008. novinarima u Hrvatskoj vjeruje samo 7 posto ljudi, dok bi prema istraživanju agencije GfK s kraja 2008. samo tri posto stanovnika Hrvatske htjelo raditi u medijskoj industriji. Namjerno koristim riječ "medijska industrija" jer su se istinite informacije kao temeljna vrijednost novinarstva, u tužnoj transformaciji pa i gubitku raznih vrijednosti, i u novinarstvu pretvorile u puku robu. A roba se mora prodati. Tako su i mediji, na određeni način, postali roba koju valja plasirati na tržištu. Nitko razuman nema ništa protiv toga. Naprotiv! Svatko za obavljeni posao mora primiti prikladnu nagradu, to jest plaću od koje onda ne samo živi, nego se - doslovno - i materijalno, i duhovno i kulturno hrani. No, problem je ako mediji, njihovi vlasnici i novinari ne rade pošteno svoj posao, a nikome ne odgovaraju, te tako gube povjerenje javnosti zbog koje postoje i koju su dužni istinito i objektivno informirati o svim relevantnim društvenim događajima, a nitko se zbog toga ne brine. A u Hrvatskoj je sve manje onih koji se o tome sustavno brinu, jer je - na žalost - borba za preživljavanje medija, a ne za njihovu kvalitetu, u prvome planu. Ovim simpozijem mi nismo htjeli zanemariti niti prešutjeti ove činjenice, nego još jednom na njih upozoriti.

Što onda karakterizira današnje medije, čemu služe? Kakvom procjenjujete danas njihovu ulogu u politici, gospodarstvu i kulturi? Koliko je njihov cilj istina i objektivnost a koliko drugi interesi?
Pred medijima je danas veliki izazov da se vrate svojoj prvotnoj zadaći: informiranju javnosti o bitnim činjenicama društvenoga, političkoga, kulturnoga, gospodarskoga života. Zadaća im ne može i ne smije biti služenje parcijalnim političkim ili gospodarskim interesima, niti isključivo zarada. I ne moramo se pozivati na "velike umove" iz prošlosti i sadašnjosti da bismo to ustvrdili. Svi znamo da su zarada i profit potrebni, i te kako. Jer, bez zarade nema ni slobodnih i neovisnih medija. Mediji koji su ekonomski slabi, jače su izloženi različitim utjecajima i pritiscima, posebno političkim i gospodarskim, i teže im je slobodno djelovati. Prvotni cilj medija nije, niti može biti zarada, već pravo javnosti da zna. Međutim, ako i samo Hrvatsko novinarsko društvo i njegov sindikat upozoravaju da vlasnici i dalje izravno interveniraju u uređivačku politiku, da politički pritisci na medije nisu prestali ni u javnim, ni u lokalnim niti u privatnim medijima, da oglašivači očekuju da za plaćeni prostor budu pomilovani, tako da mediji ne izvještavaju negativno o njima, onda stanje nije dobro. ^^ini se da je sadašnji trend - i na to se ozbiljno upozorava - izbjegavanje bitnih tema, forsiranje zabave, spektakla, dominacija crne kronike, izmišljanje i proizvodnja "celebritija" što u konačnici rezultira "bijegom od novinarstva, cenzurom i autocenzurom." Kome onda treba takvo novinarstvo? Hrvatskim građanima i javnosti svakako ne.

Naveliko se govori o utjecaju medija, u nekim slučajevima i pogubnom - žuti tisak, reality showovi, nasilje, crne kronike. Postoji li način kontrole, nadzora  sadržaja kako bi korist bila veća a šteta manja? Ili postoji opasnost da se i više otmu kontroli s obzirom na broj medija,  komercijalizaciju, brzinu razvoja tehnologije?
Danas je svima nama jasno, kako ističu Peter Golding i Graham Murdock, da je javno komuniciranje dio industrije kulture, koja je dio gospodarstva i djeluje prema zakonitostima tržišta, a proizvodi te industrije, kao što su novine, radio, televizija, knjige, film i slični, ključni su za stvaranje dojmova, doživljaja i osjećaja, koji nam omogućuju razumijevanje svijeta. Tim se riječima na najbolji način opisuje važnost medija. Koristeći se medijima, mi ne samo da stvaramo dojmove i osjećaje, nego dolazimo do bitnih informacija, a mediji jednako tako utječu i na naše ponašanje, na stvaranje dojmova o nekoj osobi ili nekom događaju, na prihvaćanje ili odbacivanje određenih vrijednosti. Neke vrijednosti do kojih mi držimo, u osobnom i obiteljskom životu, mediji stavljaju pod znak pitanja ili niječu. To posebno čine - kako spominjete - žuti tisak, razni "šouovi" i "crnokronikaški" pristup stvarnosti. Taj se učinak i utjecaj najviše očituje na mladima, odnosno na djeci. U svome pitanju spominjete nasilje: ono spada u vrlo opasan negativni utjecaj medija. Gdje god da se okrenemo, vidimo nasilje. U vijestima, filmovima, računalnim i video igricama, glazbi i glazbenim spotovima. Istraživanja koja su provedena u posljednjem desetljeću pokazuju da se u odnosu na ranije razdoblje prikazivanje nasilnih sadržaja povećalo za čak 378 posto, što znači da je tijekom jednog sata u televizijskim emisijama prikazano oko 40 scena nasilja. 

Kakvo je, u tom smislu, stajalište teoretičara medija?
Austrijski filozof Karl Popper u svojoj knjizi "Loša učiteljica televizija" istaknuo je da djecu odgajamo na nasilje putem televizora i ostalih komunikacijskih sredstava, te nam je zbog toga - na žalost - potrebna cenzura! Zazivanje cenzure posljednje je što bi se očekivalo od teoretičara otvorenoga društva i jednog od najvećih tumača liberalne misli. I sam je Popper bio svjestan da je njegovo prizivanje cenzure snažna provokacija koja je očigledno neučinkovita i neprimjenjiva u demokraciji. No, svoj je oštri sud donio pozivajući se na same temelje pravne države. Popper je, naime, tvrdio da je osnovna jezgra pravne države nenasilje. Što će se više zanemarivati odgojna zadaća na nenasilje to ćemo više biti prisiljeni na proširivanje primjene kaznenih zakona i teških restriktivnih mjera na području izdavaštva, televizije, masovne komunikacije, posebno što se tiče novih tehnologija.
No, trebamo li samo osuđivati medije? Može li naš odgovor na loše i neprihvatljivo stanje u medijima biti želja za cenzurom? Ne. Jer, osuđivanje drugih, prebacivanje tereta odgovornosti samo na jednu stranu zapravo je jeftini trik. Zato je moj odgovor s jedne strane autoregulacija unutar novinarske struke, kako bi se izbjegle zakonske sankcije i poboljšalo stanje unutar same profesije, te medijska pedagogija i medijski odgoj publike - od najmlađih do najstarijih - s druge strane.

Nedavno ste na skupu u Matici hrvatskoj sudjelovali temom Protiv nasilja - cenzurom ili medijskim odgojem. Medijska kultura počinje u osnovnoj školi no jesu li ipak najodgovorniji roditelji za sadržaje koje konzumiraju njihova djeca? Kako ih poučiti da znaju selektirati sadržaj, tj. odbaciti ono loše i prihvatiti ono dobro?
Ako nastavim na ono što sam rekao u prethodnom odgovoru, a uzmemo li televiziju za paradigmu svih medija, te cenzuru odbacimo kao najnepopularniju i u demokratskim društvima neprihvatljivu metodu za reguliranje djelovanja medija, onda je očito da, kako kaže Elisa Manna, nije dovoljno samo pružiti zaštitu maloljetnicima (i odraslima) tako što se određeni programi emitiraju kasno u noći, ili se pak neki sadržaji u drugim medijima zabranjuju, nego je potrebno učiniti korak više: obrazovati. Roditelji u tome imaju presudnu ulogu. Ako otac ili majka ne rade drugo nego satima "bulje" u televizijski zaslon, ako svoje slobodno vrijeme prilagođavaju televizijskim programima, "bigbraderima" i "farmama", kako onda mogu očekivati da dijete čini nešto drugo? A djeca se danas od najranije dobi susreću s medijima. Mediji se nalaze posvuda: kod kuće, u automobilu, na ulici, u trgovinama, u školama. Djeca rastu okružena medijima, a navikavanje na njih odvija se brzo i neopazice. Djeci ne treba zabranjivati služenje medijima, jer zabrana nije nikada pravo rješenje nekoga problema. No, vjerujem da svatko smatra da bi mediji, osim što zabavljaju, trebali jednako tako obrazovati djecu, proširivati njihova znanja, a ne prikazivanjem trivijalnosti i nasilja negativno utjecati na njihov razvoj i ponašanje. Takvi sadržaji mogu kod djece izazvati strah, agresiju, pasivnost - kako intelektualnu, tako i fizičku i psihičku.  U svijetu su, kao i kod nas, provedena brojna istraživanja o učincima medijskoga nasilja na djecu. Ona su dokazala da medijsko nasilje potiče strah i utječe na psihološke traume kod djece, uključujući tjeskobu, depresiju i posttraumatski stres. Djeca izložena medijskom nasilju smatraju da je svijet puno opasniji nego što uistinu jest. Znanstvenici su također došli do rezultata da će takva djeca tolerirati agresivno ponašanje u stvarnome svijetu u većoj mjeri od djece koja nisu bila izložena medijskom nasilju. Osim svega navedenoga, uočeni su i brojni drugi negativni učinci medijskog nasilja. Zato je nužno raskrinkati teoriju o djetetu koje je kompetentno razumjeti što mu mediji prenose. Ta se teorija - na koju se često pozivaju i roditelji ističući kao njihovo dijete "zna sve s računalom" ili općenito s medijima -  prečesto koristi kao alibi da bi se odgovornosti oslobodili komunikatori, pošiljatelji programa i proizvođači. Isto se tako zlorabi teza o djetetu kao "nevinašcu koje ništa ne razumije", kako navodi David Buckingham. Zato se potrebno zauzeti za jačanje kritičke sposobnosti djece preko medijskoga odgoja i medijske pedagogije kao (mogućega) puta za suočavanje s medijima i razumijevanje medija, njihovog utjecaja i djelovanja kako bi se pojačala kritička svijest svakoga korisnika medija. Osim roditelja, važna je pri tome i uloga nastavnika. Nastavnici moraju pomoći djeci da postanu kritični korisnici svih medija i poticati ih na konstruktivnu upotrebu medija. Ne valja odgovornosti osloboditi niti medije: oni mogu i trebaju biti i obrazovno i odgojno sredstvo za djecu, te se stoga i nastavnici trebaju zauzimati za odgovarajuće pedagoške programe za djecu, te koristiti medije u obrazovne svrhe. Kako bi se zaštitili od utjecaja loših poruka i neprimjerenih sadržaja, djeca moraju steći vještine kritičkog analiziranja onoga što su vidjeli, čuli i pročitali. To se naziva medijskim odgojem ili medijskom pismenošću. A ona ne zaziva cenzuru i nije paradoksalna, nego obrazovna. I pretpostavlja dijalog svih uključenih - medija, nastavnika, roditelja i djece. Jer djeca ne bi smjela tijekom formiranja svog identiteta podleći fascinaciji medijima nego sve vrijeme treba u njima razvijati kritički i stvaralački duh s obzirom na bogatstvo i složenost medijske kulture koja ih pozitivnim sadržajima samo može obogatiti.

Godinama se također govori o potrebi modernih katoličkih medija, pogotovo TV. Kako komentirate činjenicu da toga još nema?
Katolički mediji, kako u svijetu tako i kod nas, i te kako su moderni. No, u javnost se stalno gura "priča" da su - ne samo katolički, nego i mediji ostalih vjerskih zajednica - zastarjeli ili - ako hoćete - nemoderni. Po čemu se to zaključuje? Po njihovu izgledu - "layoutu" - svakako ne, jer oni prate suvremene trendove u novinarstvu. Po sadržaju, na primjer Hrvatskoga katoličkog radija? Kako? Pa svaki medij se "ravna" prema svojoj publici: ako pišemo za dnevne novine, znamo kome se obraćamo, ako pišemo za poslovni ili kulturni tjednik, znamo za koga pišemo i tako redom. Isto vrijedi i za katoličke i općenito vjerske medije: oni emitiraju i pišu za svoju publiku, za vjernike. No, ne slušaju ih niti ih čitaju samo vjernici, jer se katolički mediji bave širokim spektrom društvenih, gospodarskih i kulturnih tema koje se tiču svih nas. A po pristupu tim temama su i te kako moderni i aktualni. To što ih određeni krug neistomišljenika nastoji marginalizirati, ne znači da spadaju na marginu našega društva. Dapače! Što se katoličke ili kršćanske televizije tiče, problem je malo složeniji. Vjerujem da je uz pojačani angažman onih kojima je do toga medija stalo, organizaciju i novčanu potporu svih koji iskreno žele promicanje kršćanskih vrijednosti u suvremenom hrvatskom društvu, i taj problem rješiv. Ako se stvori kritična masa koja se želi ozbiljno zauzeti za osnivanje takve televizije, ne gledajući stalno prema "Kaptolu", onda će te televizije i biti. Uvjeren sam da bi ona dobro došla našemu društvu koje treba svojevrsne promicatelje tradicionalnih vrijednosti na kojima počiva te da bi vrlo brzo privukla i relevantan broj gledatelja.

Uz Svjetski dan komunikacija 24. svibnja i papa Benedikt XVI. se pridružio svjetskoj mreži facebook. Kako komentirate tu inicijativu?

Vijest o "Papinom facebooku" vrlo je zanimljiva i znakovita s više točaka gledišta. Naime, nije nikakva novost da je Crkva svjesna da je internet, od svih dosadašnjih komunikacijskih sredstava s mnogih gledišta najmoćnije sredstvo. Ranije je Crkva objavila više dokumenata o medijima, a posljednjih godina i dva o internetu. Njegov je utjecaj na pojedinca, narode i na cijelu međunarodnu zajednicu velik i raste iz dana u dan. Zato nas ni ne bi trebala čuditi vijest da je papa Benedikt XVI. otvorio svoj profil na facebooku koji je namijenjen mladima. "Papa za tebe" (Pope to you) dostupan je na stranici www.pope2you.net, i na tome se virtualnom mjestu mladi mogu izravno upoznati s onime što o pojedinim presudnim temama za život svakoga čovjeka, osobito vjernika, ističe poglavar Katoličke crkve. Ovo je doista izvrstan način da svaki čovjek, a posebno mladi koji se izrazito puno koriste novim komunikacijskim sredstvima, upoznaju s istinom katoličkoga naučavanja bez raznih medijskih i drugih "posrednika" koji često ne samo da ne prenose što Crkva uči, nego i krivotvore crkveni nauk, izvrgavaju ga ruglu ili ga jednostavno - zbog svojih "ideoloških" stavova - iskrivljuju. Kakva će mu biti budućnost ovisit će o reakciji mladih,  a toga su svjesni i u Vatikanu.

Dopredsjednik ste Društva za kulturu demokracije o čijem radu se više može pročitati i na vašoj web stranici? Kakva je kultura javnog dijaloga, koji je jedna od bitnih demokratskih stečevina? Primjerice, između suparničkih "tabora" , opreka lijevi-desni, Bleiburg-Jasenovac? Mogu li polemike biti uljuđenije?
Znate, vrlo je zanimljivo promatrati - premda to ne činim nipošto ravnodušno - kako oni koji cijelo vrijeme tvrde da nemaju "dogme", potvrđuju da postoji samo jedna dogma. A ta je: Ja sam u pravu! I točka. U takvoj vrsti diskursa, koja dakako nema veze niti s minimumom kulture javnoga dijaloga u demokraciji, niti s poštivanjem drugoga u dijalogu već je svojstvena svakome egoističnome totalitarizmu koji retorički vrlo vješto barata, pa potom izokreće činjenice, mjesta za demokraciju nema. Ako se demokracija temelji i može temeljiti isključivo na istini i poštivanju te istine, pa onda i drugoga, tada se u starim i novim raspravama hrvatskoga društva na relaciji "Bleiburg - Jasenovac" ne može govoriti o kulturi dijaloga. Ponajprije zato što se ideološki barata činjenicama. Svi, koji drže do zdrave pameti i znanstvenih istraživanja, znaju istinu o tim tragičnim povijesnim razdobljima. Ideolozi, pa i oni koji se nazivaju nezavisnim povjesničarima i znanstvenicima, a pretvaraju se u vješte demagoge kada je u pitanju "njihova istina", zamagljuju činjenice, šire mitove i stvaraju zlu krv jer za pravo daju "svojima", što nikada ne bi učinili sa "suparničkim taborom". A zla krv nikome, kome je boljitak hrvatskoga društva na srcu, ne treba.
Mira ĆURIĆ

Hrvastko slovo, 2.srpnja 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Vivat Croatia!
Svi se u čudu pitaju gdje su bile hrvatske zastave na zgradama naših gradova i sela i domoljubni zanos Hrvata za vrijeme najvećeg državnog praznika Dana državnosti? Odgovor glasi: te zastave ostavljene su tamo gdje je ostao i primarni interes naših građana - u ladicama preživljavanja

Želja mi je da sljedeći devetnaesti rođendan naše Domovine bude svečanost svih građana Republike Hrvatske, a ne slavlje koje će državni vrh organizirati samo sebi u čast

Sveimenim ljudima odjednom nedostaje to bezimeno mnoštvo, taj narodni folklor, ta nasmijana i ozarena lica ljudi koji zajedno pjevaju, plešu i kliču sveimenima u čast. Ali, gle čuda, umjesto toga klicanja sveimenima (danas jednima, sutra drugima) u čast, bezimeni narod šuti. Običan čovjek odaziva se jedino onim prazničnim pozivima i slavljima kada je riječ isključivo o njegovoj glavi, na studentska, korporativna, tvornička i ostala institucionalna događanja i evente koje potpisuje organizacija u kojoj djeluje. Empatiju i istinsko zajedništvo među ljudima kao da je odnijela pješčana oluja. Državni praznici kod nas su postali praznici namijenjeni državnicima dočim su u mnogim zemljama u svijetu takvi praznici, a pogotovo dani državnosti namijenjeni prije svega narodu. Sjetimo se samo kako Amerikanci slave svoj Dan nezavisnosti, ili kako to čine Englezi, Francuzi, Talijani i ostali narodi koji se ne srame izraziti svoj nacionalni ponos i ljubav prema svojoj domovini. Mi Hrvati to isto činimo s jednakom ljubavlju, strašću i emocijama kada nas u trans dovode naši športski velikani svojim velebnim uspjesima u športskim arenama diljem svijeta. Tada se ponosno vihore naše zastave, tada smo doista jedno, tada smo pravi i u našoj povijesti i u našoj sadašnjosti i u našoj budućnosti. Tada od srca pjevamo naše pjesme i slavimo sve hrvatske pobjede kličući našoj dragoj Hrvatskoj: Vivat Croatia, vivat Croatia, vivat Croatia! Želja mi je da takvih dana u kojima se osjeća istinsko zajedništvo naših ljudi i veliki nacionalni ponos bude u budućnosti što više. A, jednako tako želja mi je da sljedeći devetnaesti rođendan naše Domovine bude svečanost svih građana Republike Hrvatske, a ne slavlje koje će državni vrh organizirati samo sebi u čast. Jedino zajedništvo naših ljudi, osim tog zajedništva u športskim uspjesima, danas je zajedništvo u ignoriranju svega što se ne tiče nas samih - građani ignoriraju izbore ako nisu i sami na nekoj listi, ignoriraju praznike ako nisu aktivni sudionici parada, ignoriraju dnevne vijesti ako i sami nisu na vijestima. Sve to ne piše u medijima bez slobode, ali se čuje na ulicama naših gradova i sela. Kao da više nitko ne mari ni za koga, a svatko se pravi da mari za svakoga. Ako se nekoga nešto ne tiče, zašto bi onda sudjelovao u svemu tome? Tako na žalost danas razmišljaju ljudi. No, s takvim egoističnim načinom razmišljanja po kojem svatko gleda samo sebe, ali ne i drugoga, ne ćemo daleko stići. Kada studenti budu počeli razmišljati o sebi kao o budućim umirovljenicima te kada umirovljenici budu sebe vidjeli očima svoje mladosti, kada poslodavci budu sebe vidjeli očima svojih zaposlenika te kada radnici budu doživjeli sebe kao poslodavce, bit ćemo na puno boljem putu. I, sigurna sam da ima i boljeg načina da netko izrazi svoje mišljenje od ovoga koji je trenutačno na snazi i koji je uvijek u pravilu samo glas nekim interesom povezane skupine ljudi za čiji interes ostali ljudi ne mare, jer misle da od toga oni sami nemaju nikakve koristi.

Za pravu revoluciju još uvijek nismo sazrjeli, jer svi se boje gubitka radnih mjesta, boje se javno misliti, izjašnjavati i buniti, boje se nekome zamjeriti, a na taj se način zapravo najviše zamjeraju sami sebi. Nije onda ni čudo da šutke trpimo nova poniženja od Slovenije i EU, kada ta ista poniženja dopuštamo i unutar naše Države dajući medijski i kulturni prostor trovačima, a ne ozdraviteljima ovog našeg društva. Bezimenost je kada malo bolje razmislimo sasvim normalna reakcija na sveimenost. Kada u službeno vrijeme i za potrebe svoje službe čovjek danas mora biti svatko, sasvim je za očekivati da će u ono neslužbeno vrijeme on jedva čekati biti nitko. Svi glume neke uloge koje su im tko zna na koji način dane, neke lutke na koncima koje povlači i s kojima upravlja tko zna tko. U službenom dijelu programa ljudi mašu svim mogućim, sveimenim zastavicama i simbolima tko zna kakvih i tko zna čijih revolucija (gotovo uvijek pobuđenih interesima globalnog tržišta) u ime vlastitog preživljavanja, često ni ne znajući kakve interese zastupaju, dok u onom neslužbenom dijelu programa podižu bojažljivu, bezimenu revoluciju koja to nije. Nama je od tih neučinkovitih i nikome potrebnih revolucija puno potrebnija re-evolucija, novi početak, obnova, društveni razvoj i doista pravi boljitak.

Svojom nevinošću, čistoćom i mudrošću čovjek i u ovom suvremenom svijetu još uvijek može obojiti svijet zajedno s drugim ljudima u one boje koje mu osmišljavatelji suvremene povijesti svojim sivim i crno-bijelim formulama življenja i djelovanja uporno pokušavaju oduzeti. Zdravo i bezinteresno zajedništvo moguće je. Pustinjska oluja tržišnog natjecanja nije pretvorila u pijesak baš sve vrijednosti koje pripadaju čovjeku. Ljudskost je neuništiva, nepobjediva. Negdje u dubini čovjek još uvijek živi i brine za drugog čovjeka, a ne samo za sebe. Jer svjetlost nam je darovana kako bismo vidjeli jedni druge, kako bismo upoznali sve boje ovoga svijeta, a ne kako bi nas zaslijepila njena bjelina. I crnilo i bjelina jednako su zasljepljujući. Jedino u bojama moguće je radosno i sretno živjeti te zavoljeti svoju Domovinu i cijeli svijet. Kad  ovaj svijet bude obojen i našim bojama ljubavi prema svojoj Domovini, i on će tada biti ljepši i plemenitiji.