Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 2. srpnja 2010.
Urednički komentar
Istina i dobro
Cilj relativiziranja istine o Hrvatskom slovu jest lažno ga optužiti i pretvoriti u omiljenu metu
Izvrstan primjer provođenja ideološkog obrasca diktature relativizma objavljen je u Jutarnjem listu od 26. lipnja 2010. (Magazin, str. 66-67). Pišući o nekim novinskim izdanjima „budžetom ograničenih novinskih izdavača“ Jutarnji je list posvetio nekoliko smušenih rečenica i Hrvatskom slovu objavljenih pod naslovom Vječno zabrinuti za Hrvate. Iz nepotpisanog teksta čitatelj o Hrvatskom slovu ne može steći objektivu istinu. Hrvatsko slovo nije „časopis“. Autor(i) u istoj rečenici miješaju časopis i tjednik. Koji to časopis u Hrvatskoj izlazi tjedno? Hrvatsko slovo ima rubrike koje pokrivaju razne segmente kulture, o čemu čitatelj članka ne može saznati apsolutno ništa. Takvo je od 28. travnja 1995. kad je izišao prvi broj. A počelo je izlaziti iz potrebe suprotstavljanja relativizmu u kulturi, u politici i osobito u medijima, čiji se početci u Hrvatskoj pojavljuju još u doba kad je trećina hrvatskog teritorija bila pod velikosrpskom okupacijom. Kruna toga relativizma bila je sramna Praška rezolucija hrvatskih penovaca (1994.). Hrvatsko slovo bilo je i ostalo odgovor na tu i sve kasnije epizode dijela hrvatskih kulturno-političkih društvenih radnika, kao osviještenog i organiziranog dijela avangarde radničke klase, koja se tada konsolidirala nakon što im se komunizam urušio u se povlačeći sa sobom i neprežaljenu Jugoslaviju. Stoga ne čudi da je naš list u interpretaciji JL-a okarakteriziran kao „krajnje desničarsko koje je nerijetko u sukobu s civilizacijskim tekovinama“.
Prividno je točan podatak da Hrvatsko slovo država vrjednuje jednako kao i Zarez i Vijenac. Nedostaje bitna informacija o tome da su Zarez i Vijenac dvotjednici. Istina je da je Hrvatsko slovo zakinuto u odnosu na rečena dva dvotjednika. Neupućeni čitatelj mogao bi svašta pomisliti jer Hrvatsko slovo pruža „zaštitu“ Mili Pešordi, književniku, bivšem diplomati i zamjeniku glavnog urednika. A riječ je o tome da je upravo JL objavio klevetnički tekst zbog kojega je autor P. Matvejević pravomoćno osuđen zbog klevete. Istina je da Jutarnji list pruža „zaštitu“ klevetniku, a Hrvatsko slovo žrtvi klevetnika. Tko je tu u sukobu s civilizacijskim tekovinama?
Hrvatsko slovo ne stigne pisati "pisma generalu Anti Gotovini", ali sustavno objavljuje tekstove koji pridonose istini o političkom Haaškom sudištu, domaćim serviserima relativiziranja istine i žrtvama haaške diktature relativizma u kojoj su istina i dobro izjednačeni s agresijom i zlom. Što bi tek čitatelj mogao pomisliti kad pročita u JL-u da Hrvatsko slovo ima svoje omiljene „mete“? Da smo snajperisti? Poput onih uključenih u velikosrpske akcije, koji su početkom devedesetih sijali paniku po hrvatskim gradovima i po Hrvatima kao omiljenim metama? Ako Hrvatsko slovo ukaže na objektivan problem, kao što je to u slučaju kad novine srpske nacionalne manjine sufinancirane iz hrvatskog proračuna promiču velikosrpsku politiku – a istodobno se provjerenim udrugama za očuvanje hrvatske baštine (Kajkavsko spravišče) uskraćuju sredstva za normalan rad, onda se to ne može svesti na „omiljene mete“. Zar bi tjednik za kulturu, tretiran kao dvotjednik, trebao šutjeti o promašajima hrvatske kulturne politike?
Koji je cilj ekstremne ljevice u relativiziranju istine o Hrvatskom slovu? „Nikakvi apeli za ukidanjem sredstava državnog proračuna časopisu koji u jednom dijelu sadržaja sustavno krši zakone i Ustav ove države nisu urodili plodom“. Jasno je da bi julovi društvenopolitički radnici i njihove gazde željeli uljepšati medijsku jednoumnu scenu tako da nestane i Hrvatskoga slova, ali da podmeću kako ono „sustavno krši zakone i Ustav“, jest laž izvučena ispod razine civilizacijskih tekovina. Da živimo u komunizmu i Jugi, strpali bi nas u zatvor „do istrage vaše“. Istina je da branimo hrvatske zakone od nasrtaja diktature relativizma i kulture smrti. Branimo i Ustav Republike Hrvatske.
S druge strane JL je protuzakonito objavio nepostojeći intervju s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske, pa zato, i ne samo zato, upozoravamo čitateljstvo da sve što o Hrvatskom slovu i slovu hrvatskom objavi uzmu s velikom dozom opreza, jer ih udaljuje od istine i uvlači u relativizam. Da je društvenopolitičkom radu JL-a do objektivne istine moglo je naručiti i proučiti uvezane tomove dosadašnja 792 broja (1-792), a potom istinito informirati čitatelje. Kako im nije do istine, pa i o Hrvatskome slovu, preostaje im ideološki relativizam, učinkovita zamjena za tvrdi marksizam i list Komunist. Relativizam, da podsjetimo, ne priznaje apsolutno važeće vrjednote, prije svih istinu i dobrotu. Baš za njih se na ovim stranicama zalažemo i zbog toga smo „omiljena meta“ snagama koje su vječno zabrinute gubitkom komunizma i Jugoslavije.

Hrvatsko slovo, 2. srpnja 2010.
DNEVNIK
21. – 27. VI.
Josip Botteri Dini
Ne prodajem didovinu jer smo povijesni narod

Ponedjeljak, 21. lipnja
U Splitu sam. Čini se da je ljeto već prošlo, premda je kalendarski danas počelo, jer je jedno razdoblje vrućina proteklo i javljaju se prve ljetne oluje po cijeloj Europi. Ne poštuju se mjere koje osiguravaju zaštitu zraka, atmosfere, voda i mora, zemlje; buke i mira među ljudima. Mir među ljudima sam eto uvrstio u ekološku temu. Mislim kako se u toj temi zrcale sve zabrinjavajuće pojave i širi osjećaj bespomoćnosti i straha. Ne možemo govoriti o miru među ljudima, a ne govoriti o savjesti; govoriti o savjesti, a ne govoriti o Bogu. Jer govor savjesti zapravo je govor Božji u našoj duši. Vapaj čovječanstva za mirom i pravdom, govor je Božji na Zemlji među njegovom djecom. Mi kao pripadnici kršćanske uljudbe, živimo u mogućnosti ostvarenja kraljevstva istine, pravde, ljubavi i mira. Rekao bih kako tu leži sigurno rješenje svih uznemirujućih pitanja svijeta. Suvremeni ili stari, bivši ili sadašnji svijet, uvijek je, izgleda, isti nemoćni svijet da sam dođe do sklada u životu na Zemlji. Povijest govori o ratu između istine i laži, između nejakih i moćnih, zlih i opakih, iskrenih i licemjernih. Čovjek zaljubljen u sebe, koji nesvjestan svoje ograničenosti odbacuje neograničeno i sve što je nematerijalno, ne prihvaća izvan granica svoje ograničenosti egzistenciju duha i božansku sveobuhvatnu transcendenciju, u kojoj vjernik nalazi izvor svakog dobra i cilj svoje zemaljske egzistencije – životne putanje.
Stvoritelj želi da se ostvari slobodno dostojanstvo naše osobe, koja mu se slobodno obraća kao tvorcu svega kozmosa i svih stvorenja. Dio smo naime, veličanstvenog stvoriteljevog djela. Razmišljam o Hrvatskoj koja danas živi u miru. Zahvaljujemo Bogu koji nam je otškrinuo nova vrata naše povijesti; ostvarena je slobodna hrvatska država. Nakon dugih stoljeća neslobode i tolikih mučeničkih žrtava hrabrih domoljuba, koji su životima darovanim iz ljubavi za druge, sagradili zlatne zidine hrvatske slobode. Čini mi se da u mojoj Domovini ima puno onih koji se ogledaju za svojim Šimunom Cirencom. Možda sam našao više puta dobar izgovor i nisam se stavio drugome, potrebitijem od mene, na raspolaganje?!

Utorak, 22. lipnja
Idemo iz grada, čeznući za oazom, tišinom, osamom i blizinom dijela obitelji koja živi na otoku… Danas smo mogli gledati i čitati izjave hrvatskih antifašista o žrtvama Bleiburga, puta križa hrvatskog naroda nakon završetka Drugog svjetskog rata. Moja im je preporuka neka se ne trude. Glazba iz njihovih svirala nikako nije prikladna. Oni sigurno nisu nikada iskreno osjetili tugu ucviljenih roditelja za njihovom nestalom djecom koju su pobili monstrumi crvene ideologije u rovovima Slovenije, Hrvatske i drugih ovdašnjih država, koji su nekada voljom masona, kominterne i europskih političara ponovno htjeli stvoriti nakaznu i bez terora neodrživu tzv. Jugoslaviju. Biti nad kostima mučenika i ne biti ljudski obziran i sućutan; otvarati stare polemike, a ne pokušati uvidjeti kako su Hrvati, kao žrtve zločinačkog pothvata međunarodne zajednice, kao nijedan drugi narod u proporcijama crne i krvave statistike, dovedeni do ruba istrebljenja – znači biti cinik i opijen otrovnim ideološkim vinom sablasne mržnje, koja se ovdje ne stišava ni 2010. godine.
Nedavno se opet mimohodilo Kazališnim trgom Zagreba u volji i vjeri da mu se vrati to jednostavno i kulturno ime. Ukloniti ime koje za Hrvate znači istoznačnicu za komunizam, neslobodu, teror, strah i onemogućavanje normalnog života, raseljavanje i iseljavanje, predstavljat će znak da je u Hrvatskoj započeo proces iskrenog pomirenja i da se uime bolje budućnosti zatvaraju bolne stranice teške prošlosti. Ime čovjeka po kojem se danas spomenuti trg zove, u mnogim medijima se nameće kao neka vrijednota i iritira hrvatsku javnost nekažnjeno, ako znamo da je ideologija, čiji je vrhovni ideolog i vođa bila ta osoba, osuđena kao zločinačka, sa ogromnim brojem ljudskih žrtava, među koje idu kao ogroman broj genocidno zvjerski usmrćene stotine tisuća Hrvata. Ovdje je mjesto da kažemo zajedno: mrtvi i živi vape i zahtjevaju istinu. Isus kaže: Istina će vas osloboditi. Trebamo li moliti znanstvenike i znanstvene ustanove da konačno iznesu sve čvrste i dokazive istine i predoče hrvatskoj javnosti gorku stvarnost istine?! Na zamagljenim, nepotpunim istinama demagozi i neiskreni političari, radi vlastite promocije raspiruju i podgrijavaju stare sukobe i nedovršene ratove. Nije im ni do pravde, ni istine, ni do mira. Povijest ne može počivati na govorništvu i političkom igrokazu. Povijest je vjerodostojna samo ona, koju potvrđuju istinite činjenice. Niti ublažene, niti skrivene, niti ičim uljepšane.

Srijeda, 23. lipnja
U Bolu smo. Sredozemni krajolik mijenja svoj izgled vrtoglavom brzinom. Ujevićeva malenost mjesta njegova srca isčezla je pred nasrtajem pohlepe novovjekih fast tajkuna.
Putujući jadranskom obalom, pročitao sam natpis nekog buntovnog baštinika: ne prodajem didovinu! Na žalost, u nepovrat je otišlo mnogo baštine u ruke inostranaca i više se nikada ne će vratiti potomcima onih koji su se na njoj znojili i nju životom svojim branili. Ni Brač nije zaobišla ova napast, kao i ona druga koju nazivamo apartmanizacijom. U estetskom pogledu gube se ona svojstva dalmatinskog pučkog graditeljstva, koje je kroz stoljeća čedno ostvarivalo slikovite i svrhovite skladne građevinske cjeline. Svako je mjesto sačinjeno od niza zaseoka koji su putevima vezani u cjelinu, kojoj je središnja točka bila crkva i vertikala zvonika sa prostranim trgom. Danas se sva ta mjesta pretvaraju i drugim načinom gradnje i upotrebom suvremenih građevinskih materijala, u manje gradiće bez ikakvih posebnih međusobnih razlika.
Nekada ranije, dok sam ovdje predavao u školama i vodio Galeriju umjetnina „Branislav Dešković“, a to je razdoblje od 1970.-1975. godine, rado bih sa oduševljenjem sjedio u krajoliku unutar naselja Bola, ali i drugih bračkih gradića i slikao vedute Hrvatske arkadije. Danas nije ponestalo oduševljenja i volje slikarske, već je neshvaćena ljepota ustukla pred praktičnošću i često nepotrebnim i neprimjerenim luksuzom.
Kao mnogi, obilazio sam Portugal, Španjolsku, Italiju, Francusku, Grčku i druge sredozemne zemlje i primjetio sam veliku obzirnost i zabrinutost za graditeljsko naslijeđe. Ne odnosi se ta briga i obzirnost samo na velike i spomeničke objekte i cjeline, nego i na čitava naselja i pojedine objekte pučke graditeljske tradicije. U Hrvatskoj, ta briga je po mojem dojmu nedovoljno osjetljiva i nedovoljno odlučna. Kultura je duhovno bogatstvo, temelj našeg hrvatskog kulturnog identiteta, a dio je čak i neke tzv. turističke ponude. Našu nesvijest za kulturu ne može nadoknaditi nikakav zakon i briga svih institutcija kulture sve do Ministarstva. Želim doživjeti kako će pitanje kulturne nesvijesti biti osjećaj pojedinačne sramote, a i sramote društva.

Četvrtak, 24. lipnja
Može li u Hrvatskoj život biti bolji? Stalno sam uvjeren da čovjek svojim rukama mora moći svoj kruh zaraditi za sebe i one koji su upućeni njegovoj skrbi. Državni aparat i svi drugi društveni instituti, Sveučilišta, HAZU, Matica hrvatska, uporišne su točke na kojima bi se mudrost naroda trebala očitovati u zajedničkom naporu oko općeg dobra.
Ja nikada ne bih mogao pristati na nečinjenje, na nemoć. Svi smo pozvani doprinjeti, i profesionalno i srcem, i umom i savješću za dobro svih. Kao što smo govorili o kulturnoj nesvijesti, tako moramo reći i o nesvijesti radnoj i gospodarskoj. Sramota je reći: mi to ne možemo. Sve moramo biti spremni učiniti kao i najveći, najbrojniji i najmoćniji narodi i kulture, jer smo povijesni narod, imamo svoju državu, jezik, kulturu, tradiciju i materijalno blago tla, vode, mora i svih drugih dobara. Sigurno smo u najljepšoj domovini na svijetu.

Petak, 25. lipnja
Dan državnosti Republike Hrvatske. Sve blaćenje moje drage domovine Hrvatske nije uspjelo. Moja domovina je demokratska država voljom svojih građana i svojim tisućljetnim europejstvom. Hrvatska je dio zapadne kršćanske uljudbe, koja se u Domovinskom ratu oslobodila neprirodne državne sveze sa više zemalja u južnoeuropskom i balkanskom okružju, i svih stega nametnute i protunarodne krvožedne ideologije komunizma.
Idem ulicom i molim se za zastavu trobojnicu i za one koji su je umirući za Hrvatsku branili. Slava im i pokoj vječni, a svima nama mir. Predsjednik dr. Franjo Tuđman, proglasio je odmah u početku stvaranja hrvatske neovisne države pomirenje svih Hrvata. Ta činjenica, koja je opće prihvaćena u to vrijeme, donijela je ploda. Sve su se političke strasti izbjegle i većina hrvatskih ljudi željela je i ostvarila hrvatsku slobodu.

Subota, 26. lipnja
Povratak u Split, pa dalje u Omiš. Večeras će u Omišu biti posvećena novoizgrađena crkva Sv. Petra na obali Cetine, u predjelu Priko. Priko je poznato po starohrvatskoj crkvi Sv. Petra, spomeniku nulte kategorije stare hrvatske kulture iz doba narodnih vladara (IX.-XII.st.). Tu je i slavno glagoljaško sjemenište. Dok sam zadnjih mjeseci radio u novoj crkvi Sv. Petra veliki mozaik u apsidi, došao je jedan snažan čovjek noseći košaru velikih poljičkih trešanja, pa mi reče: Vi radite u poljičkoj katedrali mozaik. Evo se počastite… Mozaik predstavlja Isusa kako hodajući po olujnom moru podiže Sv. Petra koji gubi vjeru i vapije. Olujno nebo, valovi i udaljena lađa s kojom se valovi poigravaju, a u lađi apostoli preplašeni vape Isusu za pomoć. U podnožju mozaika prikazana je i stara crkva Sv. Petra u valovima vremena. Glagoljska slova govore: mir. Mozaik sam ostvario pomoću vrijednih suradnika, kojima ostajem trajno zahvalan. O mozaiku je, nakon svečanosti posvete crkve koju je predvodio Splitsko-makarski nadbiskup dr. Marin Barišić, govorio povjesničar umjetnosti prof. Stanko Špoljarić…

Nedjelja, 27. lipnja
Opet u Splitu. Danas ćemo obići obitelj, posebno one koji su vezani uz krevet i kuću, kojih pritišće teret godina i životnih križeva. Oni se i ne žale toliko glasno poput nekih koji nepromišljeno mrmljaju, zagađujući dahokrug koji je ionako napadnut sa svih strana.
Nedjelja je dan posvećen Gospodinu i uvijek smo zajedno kod Službe Božje kada god možemo. Najčešće u Splitu, u crkvi Gospe od Zdravlja, ali ponekad i kod Isusovaca, gdje smo se i upoznali još kao djeca, odgajali se uz oltar i uz orgulje pjevajući. I danas tu zapjevamo sa dragim tenorom Vinkom Maroevićem. To je bila naša obiteljska kapela, sva su moja braća tu ministrirala i svi smo pjevali i bili dio jedne duhovne zajednice koja je u teškim vremenima komunističkog jednoumlja živjela radosno kršćanstvo, poput prvih kršćana. Znakovita je bila opereta „Tarzicije“ francuskog skladatelja Brosarda koju smo izvodili, a koja govori o mučeništvu prvih kršćana. I sami smo osjećali na razne načine mržnju komunističkih vlasti, i zato osjećamo potrebu da kao kršćani kažemo, poput Krista raspetog: Oprosti im jer ne znaju što čine i što su činili.

Hrvatsko slovo, 2. srpnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Novus Ordo Seclorum
Nova svjetska vlada, niti novi svjetski poredak, tvrde mnogi ugledni svjetski intelektualci, ne postoje. To su, govore oni, samo teorije urote
Živimo u vremenu društva gospodara i sluga a pod krinkom povezanog, okruglog i nasmijanog svijeta
Nova svjetska vlada, ako postoji, dobro je shvatila što znači paravan i vješto je svoju ideologiju ugurala u razne organizacije, od kojih se najčešće spominje upravo UN, kao jedan od glavnih izvršitelja ideja Novog svjetskog poretka. No, ne bismo to smjeli tako zvati, to je globalno-politički gledano neprihvatljiv naziv za humane ciljeve kojima su posvećeni svi ti akteri međunarodnih globalizacijskih odnosa. Od onih koji se najčešće spominju kao sudionici u kreiranju tog Vrlog Novog i nedokazivog Svjetskog poretka, osim UN-a tu su još i Trilateralna komisija, Komitet 300, Rimski klub, Okrugli stol, Bilderberg, Iluminati, Masoni i mnogi drugi. Njihovi su članovi navodno pripadnici svih ljudskih djelatnosti, sve redom etiketirani uglednici i moćnici vrlo visoko pozicionirani u državnim institucijama i korporacijama. Taj svjetski poredak o kojem se ponajviše šuti navodno je već na snazi i navodno se vrlo aktivno i zdušno, ali i opet sasvim nedokazivo bori za ciljeve kao što su: jedinstvenost zakona i crkve, nestanak braka i obitelji, nestanak slobode, nestanak nacionalnih identiteta, a sve to u korist dominacije ezoterije i okultnosti, new age filozofije, vidovnjaštva, magije i praznovjerja s naglašenom tendencijom ka taljenju tradicionalnih religija u jednu svjetsku religiju i tome slično. Na svu sreću te su pretpostavke još uvijek samo snovi zlogukih moćnika, ali ponekad nam se sva ta nagađanja znaju učiniti i vrlo mogućima. U doba svjetske ekonomske, energetske, ekološke, demografske i općenito socijalne, moralne i duhovne krize, okultne znanosti naprosto cvjetaju – nailazeći na najplodnije tlo u mnoštvu beznadnog stanovništva. Jesu li te međusobno uvjetovane krize slučajne ili su i one isplanirane? I, što je s brojnim štetnim proizvodima na tržištu? Jesu li i oni slučajni, kao što su vjerojatno „slučajne“ i financijske potpore tim istim razornim i štetnim proizvodima? I, kako to uopće izgleda društvo održivog razvoja temeljeno na ZNANJU koje se tako otrcano spominje kao glavni cilj EU-a? I, čiji su to slogani E pluribus unum (13 slova), Annuit Coeptis (13 slova), Novus Ordo Seclorum, i, kome je namijenjen nezaobilazni slogan In God We Trust koji se nalazi na novčanici američkog dolara? I, koje su to blagodati slobodnog tržišta i njegovih praznih obećanja? Što nam to dobroga nude: Svjetska trgovinska organizacija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, G8, EU ili hrvatska Vlada kao njihova poslušna glasnogovornica, pita se preko 720.000 obespravljenih građana Hrvatske. Koju to moć mi kao pojedinci imamo u razvlašćivanju moćnih vlastodržaca, korporacija i medija? Ili, kakvu kontrolu ima naš običan čovjek nad svim Vladinim promašajima, lažnim obećanjima i prijetnjama o novim otimačinama? Odgovor je: na prvi pogled, nikakvu, ali kao udružen i jedinstven narod – mogli bismo imati veliku moć kontrole i odlučivanja o kvaliteti našega života. Ako nastavimo šutjeti, ta će nas šutnja skupo koštati. Na žalost, živimo u vremenu društva gospodara i sluga pod krinkom povezanog, okruglog i nasmijanog svijeta, posjednutog za okruglim stolom koji je nama kao javnosti nevidljiv i nedokaziv, za kojim sjede novovjeki svjetski vladari i vladarice  koje ne smijemo imenovati, a ispod kojeg su nevidljivi lanci kojima su okovani suvremeni  robovi. Kraljevstvo materijalizma ne bi smjelo biti, ali ipak je naša briga, jer smo sastavni dio ovoga prizemnog svijeta bez imalo slobode i prava odlučivanja. Ali, ne smijemo to zvati ropstvom, ni u kom slučaju, jer netko bi nas mogao čuti i u svoju bilježnicu zapisati naše ime. Ako netko i kaže nešto što bi moglo poljuljati taj jaki i neprobojni sustav moći, taj razorni kotač suvremene povijesti koji se već debelo zakotrljao, vodeći svijet u provaliju, a tajno i u izabranom društvu zapravo putujući zlatnom kočijom prema vrhu piramide moći, one iste piramide na novčanici američkog dolara, s vrha koje nas gleda svemoćno oko providnosti, navodno i sasvim službeno Božje, njegove će riječi jednostavno biti službeno i institucionalno etiketirane kao teorije urote. Ne znam baš koliko je Bog bio suglasan da ga se prikazuje na novčanici!? Prije bih rekla da je vrh te piramide zamišljen kao metafora Novog svjetskog poretka, što u prijevodu s latinskog i znači slogan na spomenutoj novčanici Novus Ordo Seclorum. Kao izvršna, službena intelektualna struja danas vrlo aktivno djeluju isključivo poslušnici Novoga doba koji se sve više pretvaraju u najobičnije birokratske službenike zadužene za formiranje konformista i konvertita bez vlastitog mišljenja. Ali, niti jedna povijesna epoha ne može opstati bez one humane intelektualne struje koju predstavljaju autori i umjetnici i svi oni ljudi koji su danas, kao i do sada u povijesti dužni preispitivati ovaj svijet na jedan drugačiji način od onog službenog i receptima straha propisanog pogleda na svijet, na način lišen svih institucionalnih etiketa, enciklopedijskog ladičarenja, ideologija i službenih izvješća. Ako je ovaj svijet na putu gušenja humanog djelovanja i izražavanja u korist onog koje je isključivo korupcijsko-kriminalne prirode, tada slobodu slobodno možemo zauvijek isključiti iz rječnika i pripisati je povijesti, ako je ona ikada i postojala. Nekako si sve više mislim da je sloboda zapravo oduvijek bila samo san čovječanstva, samo neslužbeni vjetar koji je prolazio kroz službene grane one povijesti koja je smjela biti zapisana. Ona je odlučila ostati nepostojana i neuhvatljiva kako bi bila životna inspiracija onim ljudima koji su je spremni poželjeti i koji su dovoljno hrabri sanjati ju i boriti se za nju. Sloboda je tu kao neuhvatljiva ideja koja nas već vjekovima zavodi svojim nebeskim smiješkom. Kad-tad svatko će od nas biti dio tog smješka, biti dio sjaja u onom oku koje sigurno nije otisnuto niti na jednoj novčanici, ali koje s velikom pozornošću promatra ovaj podivljali svijet i smjer njegova kretanja.



Hrvatsko slovo, 2. srpnja 2010.
Domovinski rat i osamostaljenje – odnos i vrjednovanje (1)
Uzrok rata bila je osvajačka politike Srbije
Kada je riječ o odnosu, prije svega hrvatskih vladajućih političkih krugova, ali dakako i onih oporbenih, a također i raznoraznih tzv. nevladinih udruga i inih sličnih grupacija, kao i osobnih pojedinačnih gledišta građanstva u Hrvatskoj spram agresije na zemlju, obrane u Domovinskom ratu i svih njegovih posljedica u vrijeme trajanja sukoba i poraću, nastao je pravi rašomon različitih i duboko suprotstavljenih mišljenja, stavova i tumačenja. Zašto je tome tako? Kako to da ne postoji usuglašenost oko tog tako važnog i prevažnog povijesnog i političkog pitanja? – piše Marijan Župan
Dugačak je i dubok raspon gledanja na Hrvatsku u prvoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća - od nacionalno osviještenog i domoljubnog opravdavanja i priznavanja svih postignutih vrjednota - preko pronalaženja zamjerki i sitničavog prigovaranja svemu i svačemu, omalovažavanja i obezvređivanja - pa do pokušaja osporavanja ili čak revizionizma povijesne istine, služeći se pritom sumnjivim činjenicama i lažnim konstrukcijama, zamjenama teza, prebacivanjem i raspodjelom krivnje i koječim sličnim. Pozitivan stav prema svemu, pa tako i prema ovom pitanju prirodna je težnja svakoga za održanjem i samopotvrđivanjem, ali začuđujuće je otkuda, u jednom dijelu društva, toliki manjak samopoštovanja, minimalnog individualnog i kolektivnog ponosa, a zapanjujući višak osobito mazohističke autodestrukcije. S one negativističke pozicije gledanja na ove događaje tadašnju se hrvatsku vlast sumnjiči da rata nije ni trebalo biti, da se mogao izbjeći, ali tobože neprikladan odnos prema Srbima i žustro „mahanje barjacima“ navodno su nagnali „ugrožene“ Srbe na ratni korak, drastično zanemarujući pri tome jedini i pravi uzrok rata utemeljen od davnih dana i duboko usađen u agresivnoj i osvajačkoj velikosrpskoj politici.

Svi Srbi u jednoj državi
Od Ilije Garašanina i njegova „Načertanija“ pa do Memoranduma SANU stoljeće i pol vršila se sveobuhvatna velikosrpska indoktrinacija srpskog stanovništva, naročito prečanskog (izvan Srbije, preko). Vršila se ona na dva načina, dvama linijama, jednom službenom kroz raznorazne modele političkog djelovanja, i drugom privatnom, odgojem, s koljena na koljeno, s djedova i očeva na djecu i unuke.
Veliki je značaj imala i ulogu u tome odigrala jugoslavenska komunistička politika koja je favorizirala povijesnu ulogu Srba, neopravdano ih prikazujući kao nositelje partizanskog tzv. oslobodilačkog pokreta, osiguravala im temeljem toga privilegiran državni i društveni položaj, pa čak i definirala ih kao, uz Hrvate, matični i konstitutivni narod u Hrvatskoj tj. određujući Hrvatsku u svojoj osnovi i biti kao izvornu zemlju hrvatskog i srpskog naroda. Pored, naravno, Srbije konstitutivan su narod i u BiH. K tome treba pribrojiti da su bili i najbrojniji narod u Jugoslaviji. U takvim se okolnostima u Srba stvarao osjećaj premoći, osjećaj da su vodeći narod u zajedničkoj državi, te da je stoga sasvim logično i prirodno njihovo pravo da svi Srbi žive u jednoj državi (što je spiritum movens velikosrpske politike), drugim riječima da svi Srbi žive okupljeni u Velikoj Srbiji, ma kako se ona zvala, Jugoslavija, Srbija ili nekako treće. Uz to konstantno su podgrijavane i opetovane optužbe o ustašoidnosti i genocidnosti hrvatskog naroda, uveličavane brojke i teorije o hrvatskim zločinima i srpskim žrtvama (s prešućivanjem ili minoriziranjem obratnoga), predimenzioniranje Jasenovca itd., sve s ciljem generiranja i permanentnog podsjećanja na „hrvatsku krivnju“ (Magnum crimen, Viktora Novaka) i na tim osnovama, na kojima su zbog toga jedni trebali biti kažnjeni, a drugi nagrađeni, izgradnja neravnopravnih pozicija Hrvata i Srba. Iz svega toga pothranjivala se i s vremenom sve više razvijala ideja Velike Srbije.
S druge strane, strašno zvuči, ali srpski starci su ti koji, uz službenu politiku s naglašenim elementima velikosrpstva, snose možda i najveću odgovornost za agresiju na Hrvatsku jer oni su odgojili, oni su podučili svoje potomke u isključivom protuhrvatskom i velikosrpskom duhu, sve one koji su u ratu s neskrivenom mržnjom i netrpeljivošću, a bez trunke grižnje savjesti nanijeli silna zla hrvatskom narodu i drugim nesrbima. Zoran je primjer velikosrpske svijesti i razmišljanja jedan događaj iz razdoblja sredine 80-ih godina, nekoliko godina pred rat, kada u jedan autobus na relaciji Slunj – Karlovac, negdje između Veljuna i Krnjaka uđe neki starac, pozdravi se s vozačem, pa s još nekolicinom putnika, koji su mu svi bili vjerojatno poznati iz susjednih sela, preleti pogledom po cijelom autobusu i onako tobože začuđeno, ali prilično bahato uzvikne: „Gle, sve Srbin do Srbina! Sve Srbi, a ovo Hrvatska. E, kako je to moguće?“ I on je možda imao sinove i unuke koji su onda slijedom logike, instrumentalizirani obiteljskim naslijeđem, nekoliko godina kasnije digli ruku na Hrvatsku. Zato, kada se pobunjene Srbe pokušavalo opravdati da oni zapravo nisu bili takvi, ali da su od svoga i beogradskog političkog vodstva bili zavedeni, možemo s dozom cinizma reći da ih, na žalost, nije ni bilo teško zavesti.

Većina je bila velikosrpski orijentirana
Tome treba pridodati i njihovu socio-ekonomsku i kulturološku dimenziju u kojoj su, masovno imajući status partizanskih boraca, prvoboraca, spomeničara, uživali brojne povlastice i unosne mirovine, od kojih su, uz nešto rada na zemlji, mnoge takve seoske obitelji egzistirale, nemajući potrebe za dodatnim zapošljavanjem (i školovanjem) ostalih članova kućanstva, osim tradicionalno brojnog ulaska u tadašnju miliciju i vojsku, što su strukture koje su većim dijelom i držali, a koje opet nisu zahtjevne u smislu intelektualno-duhovnih ulaganja. Prema tome, kad se jugoslavenskoj prosrpskoj politici i usađivanju velikosrpske svijesti od malih nogu doda i njihova socijalna i nižeobrazovna struktura, tada se doista nije za čuditi što ih je vrlo lako bilo zavesti, i odvući na krivi put, kad su za to bile ispunjene takoreći sve bitne predispozicije.
Osim navedenog, ovdje je potrebno osvrnuti se na još jednu osporavanu činjenicu. Riječ je o tome da se pretežit, daleko najveći dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj pobunio i zaratio protiv hrvatske države, rekli bismo gotovo svi, izuzev rijetkih pojedinaca. To se pokušava ublažiti, pa i činjenično relativizirati tumačenjem da nisu svi, da se odmetnuo samo dio. A riječ dio je vrlo rastezljiv pojam, može sadržavati 99 posto, ali i 1 posto nečega. Međutim, da su se svi ili gotovo svi Srbi ponijeli kao velikosrbi potvrđuje jednostavna matematika. Po tadašnjim službenim statistikama Srba je pred rat u Hrvatskoj bilo oko 600.000, i ako se od toga broja odbiju žene dođe se do 300.000, pa ako se nadalje odbiju djeca, starci, bolesni i nemoćni tada ostaje brojka od 150.000 onih koji su uzeli oružje u ruke, što je i s vojnog aspekta gledano više nego realna brojka obzirom na dužinu fronte koju je trebalo držati prema hrvatskim snagama, od istočne Slavonije, preko zapadne i Banovine, do Like i Dalmacije, a također i s obzirom da su se vojne jedinice smjenjivale na položajima. Ostali su bili logistička potpora. To pokazuje da su doista manje-više svi Srbi bili velikosrpski orijentirani i kao takvi ustali protiv Hrvatske. A iznimaka, časnih pojedinaca i branitelja Hrvatske, svakako je bilo, u određenom manjem broju, samo, kako bi rekao jedan pronicljivi hrvatski intelektualac, ako u čašu vode ulijemo par kapi vina, to na žalost, još uvijek nije gemišt.
Srbi su, šteta što je tomu tako, od svojega dolaska u hrvatske krajeve previše često bili destabilizirajući element i snaga, nikada do kraja udomaćeni, adaptirani i ukorijenjeni, suživljeni u zajedništvu s Hrvatima i Hrvatskom. Tvrdnja kako im je Hrvatska domovina više je na načelnoj razini i teoretske prirode nego što je većina njih kroz stoljeća tako osjećala. Dapače, karakterizirala ih je neprestana okrenutost prema vanjskim faktorima, prema Beču, Pešti i osobito Beogradu, gdje Srbiju iskreno doživljavaju kao svoju pravu domovinu.

Stvaranje uvjeta za krvavo 20. stoljeće
Turci su tijekom 16. stoljeća osvojili istočne dijelove Habsburške Monarhije, tj. istočne dijelove Ugarske i Hrvatske, koja je svedena na reliquiae reliquiarum. Bečki dvor bio je u strahu od Turaka i njihovog mogućeg prodora dalje prema zapadu, prema carskoj prijestolnici i srcu Monarhije. Trebalo ih je nekako zaustaviti. U to vrijeme na granice hrvatskih ostatka ostataka i Turaka, povlačeći se prema zapadu, dolaze pripadnici etnički različitih pravoslavnih skupina, obuhvaćenih imenom Vlasi, koji će kasnije, u 19. stoljeću, tijekom nacionalno integracijskih procesa, pod velikosrpskom parolom Vuka Stefanovića Karadžića – svi pravoslavci su Srbi – biti konačno definirani kao Srbi, kakvima se do tada nisu smatrali. Do tog vremena bili su vjerski (pravoslavno) identificirani, a od tada, formiranjem nacija, uglavnom kao Srbi. Oni su, kao graničari, u prvo vrijeme djelovali s turske strane granice, u turskoj službi, upadali na hrvatska područja, pljačkali, pustošili i unosili nemir što je imalo za posljedicu iseljavanje kršćanskog stanovništva i čišćenje prostora, nakon čega bi onda Turci upadali u prazna područja i osvajali preostale utvrde. Međutim, sa slabljenjem i splašnjavanjem daljnjih turskih osvajanja oni pomalo gube svoju funkciju i tada, osim što ih austrijski generali zovu, i sami se nude da pređu na hrvatsku stranu granice i obavljaju iste poslove, ali sada za nove gospodare. Habsburgovci su njima u zamjenu za čuvanje granice od turskih provala, između ostalog ostavili vjersku slobodu i dali osobnu slobodu. Vlasi su, došavši na teritorij s hrvatske strane granice, naselili se na zemlju hrvatskog plemstva i Crkve. Dobivši od Habsburgovaca priznanje osobne slobode značilo je da ih hrvatski feudalci na svojoj zemlji nisu mogli imati za svoje kmetove, koje zahtjeve su oni i odbili. Ovime je hrvatsko plemstvo praktično gubilo suverenost na svojoj zemlji, a time i slabilo, što je odgovaralo ne samo graničarima koji su sačuvali svoju slobodu, nego i caru jer je slabljenjem hrvatskog plemstva slabio i njegov otpor bečkoj centralizaciji, čemu je plemstvo sa svojim pravima i slobodama bilo najveća prepreka.
I Hrvatski sabor tražio je da Vlasi prihvate jurisdikciju Sabora i bana, dakle da priznaju hrvatske političke (državne) ustanove, hrvatski pravni sustav. Ali, oni i to odbijaju. Time Vlasi faktički ne priznaju hrvatsku vlast na hrvatskom državnom teritoriju. Prema tome, došavši pred Turcima, našli su pribježište i nastanili se na hrvatskom tlu, ali ubrzo se sporazumjeli s Bečom našavši se s njim na zajedničkom interesu, a istodobno stali protiv hrvatskih feudalaca, ne priznajući njihova prava i ingerencije na njihovoj zemlji, odmah tako istupivši protiv interesa hrvatskog plemstva koje je u to vrijeme, kao isključivi politički narod, bilo nositelj hrvatske državnosti (Sabor, ban), pa su shodno tome, od početka destruktivno nastupali protiv vitalnih hrvatskih interesa. Obrana od Turaka svodila se na to da su graničari i sami povremeno haračili i pustošili hrvatske pogranične krajeve. Kasnije su se Srbi u pojedinim trenucima povezivali i s Peštom, a protivno hrvatskoj strani, kao npr. u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća u doba banovanja Karolyja Khuena-Hedervaryja. Povezivanje s Beogradom, a usuprot hrvatskim interesima rezultiralo je, za sve strane, više nego tragičnim 20. stoljećem. Nastavlja se
Marijan ŽUPAN

Hrvatsko slovo, 2. srpnja 2010.
Razgovor,
Renato Šelj, predsjednik HVIDR-e Črnomerec
Branitelje ne smijemo dijeliti na vaše i naše, svi su hrvatski!
Gospodin Renato Šelj, predsjednik Udruge HVIDR-a Črnomerec; rođen godine 1964. u Zagrebu, bio je hrvatski branitelj od ljeta 1991., časnik Specijalne postrojbe generala Ante Gotovine, časnik 1. bojne 1. A brigade Hrvatske vojske, nastavnik za obuku izvidničkoga djelovanja Dočasničke škole u Jastrebarskom. Umirovljeni je bojnik Hrvatske vojske i pedesetpostotni invalid Domovinskog rata. Povod našemu razgovoru su, prije svega, problemi braniteljske populacije, ovoga puta nagomilan i užaren problem nastao protustatutarnim djelovanjem pojedinaca, kojim se provodi smjena kadrova u braniteljskim udrugama.

Smjena Ivana Pandže vjerojatno je bila dulje pripremana, te je objašnjena nezadovoljstvom predsjednika središnjice HVIDR-e i zastupnikom HDZ-a Josipa Đakića radom g. Ivana Pandže?
Iskreno mislim da je dolaskom gospodina Đakića na čelo HVIDR-a RH, počeo njezin kraj. Ne govorim o gospodinu Đakiću kao nesposobnom za obnašanje te časne dužnosti, već o njemu kao saborskom zastupniku HDZ-a, osobi kojoj je funkcija u stranci u sukobu interesa s funkcijom u HVIDR-i RH. Nitko me u suprotno ne može uvjeriti jer se to pokazalo točnim u nebrojenim situacijama u proteklim godinama. Ne mislim da bi se ikome trebalo ograničavati ustavno pravo da bude stranački opredijeljen ali sigurno ne bi smio biti tako visoko pozicioniran u stranci na vlasti. Ovdje još treba napomenuti da je HVIDR-a po Statutu vanstranačka i apolitična pa bi bilo pošteno da predsjednik barem zamrzne svoje funkcije u stranci. I to smo pokušali ugraditi u Statut HVIDR-e RH ali nam nije uspjelo jer su ti prijedlozi višekratno odbijani. Ipak je bitna saborska fotelja i njezin utjecaj. U posljednje vrijeme je javnost percipirala HVIDR-u samo kroz djelovanje ZU HVIDR-e Grada Zagreba jer nam se vjerojatno može prigovoriti mnogo toga osim neaktivnosti. To je očito bio problem. Nekom smo smetali jer smo bili kritični prema događanjima u društvu, a posebno u pitanju branitelja i morali smo nestati s javne scene. Vjerojatno se pitate kome je smetala naša borba za branitelje? Pa, probajte pogoditi. Imate pravo jednog pokušaja.

Da bismo mogli shvatiti kako je moguće smjenjivati članove i predsjednike pojedinih Udruga HVIDR-e, recite nam više o pravnom ustroju i Statutu HVIDR-e Republike Hrvatske?
U RH postoji 108 matičnih udruga HVIDR-a ustrojenih po općinama ili na primjeru Grada Zagreba po bivšim gradskim četvrtima. Svaka od njih je samostalna udruga s pravnom osobnošću, vlastitim OIB- om, žiro-računom, Statutom, tijelima i predsjednikom koje bira najviše tijelo – Skupština. One su dragovoljno udružene u zajednice udruga na županijskoj razini, a ove pak u zajednicu na razini RH. Kada su tijekom 2005. izvršene pripreme za izmjenu statuta, naivno smo vjerovali da je razlog definiranje statusa stradalnika HVO-a i određenih prilagodbi članstvu i vremenu u kojem živimo. Kada se nakon usvajanja na Saboru HVIDR-e 2006. vratio sa prihvaćenim pročišćenim tekstom iz Ureda za opću upravu i naputkom o načinu njegovog usklađenja, shvatili smo da smo u zabludi. On je naime na putu između Sabora i Ureda za opću upravu doživio određene promjene i u njega su uvrštene točke o kojima se na Saboru nije glasovalo. Najprjepornija je bila točka 19. koja glasi: "U slučajevima kršenja odredaba Statuta HVIDR-a RH i statuta u sustavu HVIDR-a RH, te interesa i ugleda HVIDR-a RH, Glavni odbor HVIDR-a RH može samostalno ili na prijedlog Predsjedništva HVIDR-a RH raspustiti nižu ustrojbenu jedinicu i imenovati povjerenika koji je obvezan sazvati izbornu skupštinu u nižoj jedinici u roku od 30 dana od imenovanja".
Kako je svaka od tih udruga samostalna i najviše tijelo koje jedino može odlučivati o tome tko će udrugu predstavljati ili kakva će biti njezina sudbina, je Skupština udruge. Tako precizno kaže i Zakon o udrugama. Razvidno je stoga da je ovo pokušaj vraćanja udruga na status podružnica, kakav su imale do 1993. i grubo zadiranje u njihovu samostalnost. Ne treba posebno napominjati da je u suprotnosti sa Zakonom o udrugama, a što sigurno zna i osoba iz Ureda za opću upravu koja je ovakav falsifikat potpisala i ozakonila. Ista je osoba ozakonila i protuzakonitu Skupštinu u HVIDR-e Grada Zagreba. Kada je smijenjen g. Pandža, ja kao dopredsjednik i sva tijela, a da nismo niti pozvani nazočiti toj tzv. „skupštini“. Protiv te su osobe pokrenuti određeni postupci koji su u tijeku. Predlagali smo da se u toj spornoj točki izmjeni riječ raspusti u riječ isključi ili da se doda pojašnjenje da se udruga može raspustiti i postaviti povjerenik samo u slučajevima kada se nepobitno utvrdi da udruga ne funkcionira duže od 12 mjeseci, dakle kada prođe zakonski rok za sazivanje skupštine. Pokušali smo naći kompromis iako ni on ne bi bio u skladu sa Zakonom o udrugama. Kada bi prihvatili ovakvu formulaciju, značilo bi da se odričemo svoje pravne samostalnosti, priznajemo autoritet iznad naših skupština te time kršimo vlastiti Statut i poništavamo odluke naših skupština, pogotovo one izborne na kojima se demokratski biraju naši predstavnici. Tada bi njih netko mogao smjenjivati kako bi mu se prohtjelo i time osigurao potpunu kontrolu nad udrugama. To nikako ne možemo dopustiti i ja ću na tome insistirati sve dok to bude demokratski iskazana volja članstva kojeg predstavljam. Tvrdim da predloženi Statut nije u interesu invalida Domovinskog rata.

Jesu li svih 11 Udruga HVIDR-e u sastavu Zajednice udruga HVIDR-e Grada Zagreba bile neugodno iznenađene nenajavljenim promjenama i jesu li tražile pojašnjenja i izmjenu svih protuzakonito izmijenjenih točaka, posebno točke 19.?
Svih 11 udruga iz zajednice HVIDR-a Grada Zagreba tijekom 5 godina, na Skupštinama je dokazivalo nepodijeljeno zajedništvo u nastojanjima da se sporne točke izmjene. Kada nam prijedlozi nisu prolazili na Saborima HVIDR-a RH, upućivali smo nove, tražili glasovanje, napuštali Sabor, a 2008. nismo niti pozvani, bez obrazloženja. Ništa nije prolazilo zbog spretnih manipulacija na čelu HVIDR-e.

Zbog čega to nije uspjelo i zašto nije uvršteno u dnevni red Sabora udruge, iako ste na zadnjih pet skupština ZU HVIDR-a Grada Zagreba skoro jednoglasno odlučivali?
Čvrsta je bila, a i još je, nakana koju sam spominjao. Da se invalidima Domovinskog rata sveže zvonce oko vrata i da se prepuste potpunoj politizaciji uz svoje pastire., kao što se to događa u većini udruga na razini države. Sve je bilo sukladno odlukama do kolovoza 2009. kada je nekolicina očito za Đakića procijenjenih kao podobnima ili labilnim predsjednicima udruga, pozvano na razgovor u sjedište HVIDR-e RH. Tamo su im obećana vodeća mjesta u HVIDR-i Grada Zagreba ako obave prljavi posao i izvrše svojevrstan puč i smjene neposlušno vodstvo. Također, obećane su im trenirkice i sudjelovanje na športskim igrama invalida u Zadru, a što ne bi bilo moguće ako ne prihvate statut. I tako je jeftina prostitucija počela. Prihvatili su prijedlog jer su shvatili da će se dočepati vodećih mjesta u HVIDR-i GZ, a što u jednom demokratskom postupku izbora ne bi imali šanse, jer nemaju potrebne kvalitete. Nažalost, nekima je grješkom amputirano dostojanstvo.

No, po Vašem mišljenju i Vašim iskustvima, „montirani postupak“ počeo je još u travnju 2009., kada je Časni sud HVIDR-a RH donio Rješenje o isključenju Ivana Pandže, Renata Šelja i ZU HVIDR-a Grada Zagreba, zbog neprihvaćanja Statuta tj. odbijanja usklađenja Statuta. Jesu li druge udruge HVIDR-e usvojile taj Statut, iako nisu doživjele sudbinu HVIDR-e Grada Zagreba?
Bio je to način kako da se Pandžu i mene skloni, jer smo kako sam već rekao bili preaktivni u za njih krivom smjeru. Očito smo previše zagovarali prava branitelja i kritizirali rad ministarstva branitelja sa kojim je HVIDR-a RH kao i još 30-tak udruga državne razine potpisalo „sporazum o nenapadanju“. Razlog je dobro poznat. Sredstva.
Taj sud časti koji je aktiviran na prijavu Predsjedništva i Glavnog odbora imao je samo jednu zadaću. Ukloniti Pandžu, Šelja i HVIDR-u Grada Zagreba s javne scene. To se vidjelo od samog početka, bez obzira na našu obranu i potpuni nedostatak dokaza za izmišljene optužbe koje su naveli. Na kraju smo, što je vidljivo iz Rješenja, isključeni na 12 mjeseci zbog toga što smo poštivali odluke predsjedništva HVIDR-e Grada Zagreba i za njihovo provođenje se zalagali. Ukratko, borili smo se za prava invalida, branitelja i stradalnika i zbog toga smo kažnjeni. Tješi me što u tom Rješenju stoji da nakon isteka tog vremena imamo pravo pomilovanja, što je vjerojatno pravno nepoznata formulacija i prihvatljiva je samo za doba inkvizicije. Ipak, ovu garnituru na čelu HVIDR-e RH ne ću moliti za pomilovanje jer sam ponosan što nisam u njihovom društvu i još uvijek uzdignute glave hodam svojim gradom Zagrebom. Istim datumom s kojim smo isključeni Pandža i ja, isključena je i HVIDR-a Grada Zagreba ali se o tome uspješno izbjegava govoriti. Budući da jedino tijelo, a to je Sabor HVIDR-e RH, koje ima ovlasti po zamolbi za pomilovanje vratiti nekoga u sastav HVIDR-e RH, nije to učinilo, moramo postaviti pitanje koga predstavlja sadašnje protuzakonito i protustatutarno postavljeno predsjedništvo HVIDR-e Grada Zagreba sa gospodinom Ljubičićem na čelu?
Još uvijek mnoge udruge HVIDR-a nisu prihvatile i uskladile spomenuti statut ali niti jedna od njih nije ušla u ovakav tretman kao bivša HVIDR-a Grada Zagreba i neke udruge iz njezinog sastava među kojima je i HVIDR-a Črnomerec čije članstvo predstavljam. Vjerojatno su ove ostale prihvatljivo neaktivne pa ne predstavljaju opasnost. Sada nam se odbija izraditi iskaznice za invalide Domovinskog rata te nas se na taj način ucjenjuje pa sam bio primoran obratiti se premijerki i ministru branitelja sa prijedlogom da MOBMS izdaje iskaznice i tako oduzme monopol HVIDR-i RH. Tada bi bilo razvidno koliko je članova u HVIDR-i zbog aktivnosti, a koliko samo zbog iskaznice kojom se ostvaruju određena prava.

Jeste li iznenađeni i povrijeđeni postupcima nekih Vaših kolega i kako to objašnjavate? U travnju 2009. bila je dogovorena i redovita izborna skupština HVIDR-e Grada Zagreba za ožujak  2010., a Vi ste u skladu s odlukama predsjedništva nastavili raditi samostalno, van ustroja HVIDR-a RH. No, što se dogodilo u kolovozu 2009.?
Nisam niti iznenađen niti povrijeđen jer sam na to bio pripravan, a i sada sam pripravan napustiti predsjedničko mjesto u svojoj udruzi ako postanem prepreka u njenom napretku ili izgubim potporu za ono za što se zalažem. Ostavku sam ponudio i na Skupštini jednoglasno je odbijena. U tijeku postupka obrane pred Sudom časti HVIDR-e RH shvatio sam s kim imam posla jer su već tada pokazali slabosti i sklonosti kompromisima koji nisu rezultat dogovora. Bio sam prisutan na skupštinama HVIDR-a Novi Zagreb, Centar i naravno Črnomerec na kojima je ponovno iskazana volja članova da se predloženi Statut ne prihvati i da se nastavi s radom samostalno, izvan ustroja HVIDR-a RH, kada nas na to već primoravaju, ne priznajući nas dijelom iste zajednice, a što je vidljivo iz odbijanja izrade iskaznica. Ipak, nikada službeno protiv tih udruga nisu pokrenuti postupci niti smo dobili Rješenja o isključenju, a što bi bilo pošteno. Zaključak tih Skupština je da se predloženi statut ocjenjuje kao nepovoljan i štetan za invalide Domovinskog rata, a osnovna namjena statuta je da bude u službi članstva.

Kako je i zašto došlo do smjene, do tada novoga predsjednika, g. Ante Pandžića? Čini se da je i on bio zatečen izborom novoga predsjednika, pukovnika Mirka Ljubičića-Švepsa? Molimo, objektivno nam opišite njihove dotadašnje pozicije u braniteljskim krugovima i način vođenja njihove kampanje?Zbog čega je g. Pandžić tako brzo smijenjen? Zamijetili smo da je ovogodišnji Dan branitelja Grada Zagreba pretrpio nemale štete na uštrb kvalitete i posjećenosti. Dosadašnji su bili izvrsno organizirani: uz izložbu knjiga i fotografija iz Domovinskog rata, projekcije dokumentarnih snimaka, zaista druženje s građanima, koje je završavalo koncertom Marka Perkovića-Thompsona. Što možete reći o tome?

Mislim da je gospodin Pandžić bio predviđen da odradi prljavi dio posla, a da toga nije bio svjestan. Na njegovu žalost sada sigurno je. Veliku je ulogu odigrala i sujeta koja će se obiti o glavu i sadašnjem predsjedniku. Kod Pandžića je to bilo svima nama očekivano jer je on 90- tih već bio na funkciji predsjednika, iskazao se svojom nesposobnošću i zato smijenjen. Osoba koja nikome ne će nedostajati i on to sada zna. Za gospodina Ljubičića znam da do sada nije obavljao odgovorne dužnosti u HVIDR-i pa sam to usporedio s operacijom tumora na mozgu, a da još niste naučili secirati ni žabu. Ja mu bez obzira na sve želim da se u ovome snađe i da provede programe koje smo mi započeli. To će mu biti dovoljno za uspjeh. U udruzi branitelja zagrebačkog Holdinga znam da je organizirao tribinu o NATO-u, iako ne znam kakve to sa nama ima veze jer više nismo u vojnom ustroju. Neki se ipak nikada ne prestaju igrati rata i ne mogu shvatiti da nam predstoji drugačija bitka u kojoj se teško snalazimo. Bitka bez oružja i činova za koju nas namjerno drže nespremnima. Uspio je ofarbati i jedan zagrebački tramvaj i na njega uz oznake branitelja Holdinga istaknuti i oznaku Zbora braniteljskih udruga Grada Zagreba, za što u predsjedništvu Zbora nikada nije dana potpora. Znam to jer sam u to vrijeme obnašao dužnost dopredsjednika Zbora. Što se tiče Dana branitelja, iznimno sam ponosan što sam bio dio malobrojnog tima koji je uz g. Pandžu sudjelovao u izradi prijedloga za proglašenje Dana branitelja i uz mnogobrojne probleme i otpore, uspjeli smo ga zlatnim slovima upisati u Statut Grada Zagreba i dok je ovoga grada slaviti će se i Dan branitelja. Da ništa drugo u životu nisam postigao, time bih ispunio svoje poslanje. Sada nažalost neki kojih nije bilo niti u tragovima, svojataju te zasluge i prisvajaju Dan branitelja.
Da, primijećena je mnogo manja posjećenost pod šatorom na Trgu, ali i na drugim aktivnostima kojima nositelj nije bila HVIDR-a. Nešto u organizacijskom dijelu nije štimalo, a veliki utjecaj je sigurno imao i nedostatak sredstava koji nas konstantno prati. Ne ću nikoga kriviti ali treba revidirati aktivnosti, a one koje ostanu organizirati na zavidnoj razini. To je i bio moj prijedlog u Zboru. Što se tiče Thompsonovog koncerta, pokleknulo se pred utjecajem ljudi kojima su smetale hrvatske zastave na Trgu bana Jelačića i stotinjak tisuća ljudi, posebno mladih, koji razmišljaju hrvatski i u jedan glas pjevaju domoljubne pjesme. Oni koji su tome doprinijeli ostati će po tome zapamćeni u našoj populaciji. To se ne zaboravlja, a Thompson će opet na Trg. Ubrzo.

Je li Vaš stav da je važno ostati neovisnim o političkim opcijama i klanovima, ostati uspravnim i dostojanstvenim? Pretpostavljam kako ste svjesni da podjele među braniteljima stvaraju negativnu percepciju u javnosti, na kojoj se ionako godinama radi? Takve pojave razaraju kao autoimuna bolest organizam?
Već sam čuo stavove da smo mi koji insistiramo na legalizmu i zalažemo se za demokratske procese, element razdora u braniteljskoj populaciji. Kada pogledam ljude koji to govore shvatim da sam u pravu i da ispravno postupam jer ih poznajem i znam da su podlegli politizaciji branitelja. Branitelje se ne smije smještati među vaše i naše jer su oni jedino hrvatski, što su za razliku od nekih koji sada upravljaju ovom državom i dokazali. Kada bi branitelji malo bolje razmislili o tome tko ih to na državnoj razini zastupa, shvatili bi određene stvari. Kada bi razmislili o tome čime se ti njihovi predstavnici u životu zapravo bave i od čega žive, shvatili bi zašto ih predstavljaju, ili ne predstavljaju na taj način. Shvatili bi da su dobroj većini njih prihodi od kojih većina nas živi, samo džeparac i da više nemaju kontakt sa stvarnošću, a time niti realnosti u zastupanju branitelja. Kada si branitelji, invalidi i stradalnici postave to pitanje i dođu do odgovora na koji će ih uputiti činjenice, sve će im biti potpuno jasno. Nadam se, a u njihovom je interesu, da će do toga brzo doći.

Je li tu kraj ili slijedi neka nova smjena, možda HVIDR-e Črnomerec i jeste li se pravno  pripremili? Vidite li pozitivno rješenje, ako je moguće?
Ja uvijek pozitivno razmišljam. Računam na razum i istinu. Već sam rekao da sam spreman na ostavku ako počnem predstavljati smetnju svojoj udruzi u bilo kojem pogledu. Trenutno je na najvećem udaru HVIDR-a Novi Zagreb gdje raznim protuzakonitim postupcima pokušavaju inicirati izvanrednu izbornu skupštinu i po predlošku provedenom u HVIDR-i Grada Zagreba i sa istim osobama u sjeni, smijeniti gospodina Malunca. Sigurno ne će ostaviti na miru niti HVIDR-u Črnomerec jer moraju dokazati svoju odanost faraonima i opravdati dodijeljene im pozicije. Moje je članstvo na to spremno i još vjeruje u pravnu državu za koju su se borili.
Dubravka VIDAK