Hrvatsko slovo



Hrvatsko slovo, 2. listopada 2009.
Urednički komentar
Bozanićev prilog pomirbi i suživotu
Katolička crkva jasno se odredila prema zločinima bez obzira tko ih je počinio. Lijek protiv daljnjih razdora cjelovita je istina o svim zločinima. Nekima to ne odgovara
Reagiranja na hodočašće 400 svećenika Zagrebačke nadbiskupije predvođenih nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem u Staru Gradišku, Jasenovac i Petrinju 24. rujna 2009. svode se uglavnom na drugu postaju - Jasenovac. To znači da je u nas još prisutna jugokomunistička svijest u kojoj je argument Jasenovac, sa svom svojom tragedijom, ali i mitovima i lažima, temelj za, među ostalim, blokadu pomirbe hrvatskoga naroda i normalnog suživota društva u cjelini. Propovijedi kardinala Bozanića izgovorene na mjestu komunističkih zločina, ustaških zločina i zločina velikosrpskog agresora, treba gledati u cjelovitom kontekstu tropostajnog hodočašća. Izdvajanje bilo koje postaje miniranje je Bozanićevih napora koji su nadišli ideološka prenaprezanja i Mesićeve "derneke". No, čak i lijevoliberalni komentatori, koji u fokus pozornosti stavljaju samo Kardinalov posjet Jasenovcu, slažu se u ocjeni da je njegov posjet "povijesnoga značaja". Naravno da su ostatci jugokomunističkog mentaliteta očekivali politikantski "miting", koji bi potvrdio ideološke teze vezane uz Jasenovac. Ono što nisu očekivali, naime, naglasak da se ritam zločina događao u nekom povijesnom kontekstu i u kontinuitetu, ne uklapa im se u unaprijed zadane teze, nastalih u doba jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima, a koje danas zastupa tzv. "antifašizam" i njegovi slijepi, jednoumni, zagovornici.
Jasenovac nije i ne može biti izvučen kao samostalni slučaj koji ni sa čime nema sveze, osim sa optužbom kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, posredno i Katoličke crkve u Hrvata, te kao opravdanje za Bleiburg 1945. i velikosrpsku agresiju 1991. Upravo se taj kontekst očekivao u Kardinalovu nastupu - kao da je on političar opće prakse. Komentatorima sa stajališta redizajnirane predpomirbene, ideološke istine, stoga je očekivano najviše zasmetalo: 1. Posjet Kardinala Bozanića Jasenovcu je "došao prekasno" (Jelena Lovrić, Zoran Pusić.); 2. Odbio je "kolektivnu krivicu bilo Katoličke crkve bilo hrvatskog naroda za ono što su neki iz njihovih redova radili, makar izrijekom u njihovo ime" (Inoslav Bešker), 3. Zamjera se Bozaniću i tvrdnja da u zločin spada i nametanje "povijesne laži" (Inoslav Bešker), 4. Premalo je molio, "više držao političke govore" (Jelena Lovrić), 4. "Skandalozno Bozanićevo izjednačavanje žrtava ustaša i partizana" (Jelena Lovrić), 5. "Kardinalov je posjet bio opterećen upravo onim što je Bozanić izjavio da ne želi da se s Jasenovcem čini, a to su rasprave i osude, ali ne i osude ustaških zločina" (Milorad Pupovac), 6. "Iz homilije kardinala Bozanića vidljivo je da je suočavanje Crkve s ustaškim zločinima samo djelomično" (Slavko Goldstein), 7. "Je li bilo potrebno pijetet žrtvama jednog od najstrašnijih europskih logora kontaminirati onim što je uslijedilo poslije njih" (Branko Mijić), 8. Jasenovac "nije potrebno opterećivati drugim mjestima zločina" (Milorad Pupovac), 9. "Očigledno, Kaptol i dalje ne zna što bi i kako bi s Jasenovcem" (Branko Mijić). Dakle, očekivano plitko i selektivno, zločini Stare Gradiške i Petrinje za ideološko sljepilo su drugorazredni. Političke elite i hrvatske kulturalne ustanove uglavnom su prešutjele Bozanićevo hodočašće i njegove dalekosežne poruke. One ionako žive u nekom drugom svijetu, a od ovoga najviše ih zanima proračunska cijena šutnje. Prevažno, međutim, pitanje pomirbe hrvatskoga naroda, koju je još tijekom komunizma uočio Bruno Bušić, a u svoj program obnove hrvatske države ugradio dr. Franjo Tuđman, dobilo je prošlotjednim propovijedima kardinala Bozanića snažan korak naprijed - i odgovor na pitanje - na kojim i kakvim temeljima treba graditi pomirbu i suživot kao zalog zdravije budućnosti. Na cjelovitoj istini.
Pomirbe između načelnih stavova Katoličke crkve i ideoloških stajališta, vidljivo je iz navedenih citata, nije moguća. Ideologije dolaze i odlaze. Samo što se u nas odlazak u povijesnu ropotarnicu poražene jugokomunističke totalitarne ideologije odvija presporo i bez lustracije, što za izravnu posljedicu ima i spori tijek objektivnog sagledavanja svih zločina počinjenih tijekom 20. stoljeća na prostorima na kojima žive Hrvati katolici, u nacionalnoj državi, kao jedan od tri konstitutivna naroda ili kao priznata ili nepriznata (autohtona) nacionalna manjina. Bozanićevo hodočašće snažan je korak naprijed prema pomirbi i zdravijem suživotu koji od 2000. trpe teške udarce. Pomirba na temelju pune istine uvod je i u zdravi suživot hrvatske većine sa srpskom nacionalnom manjinom. Ostaje, dakako, otvoreno pitanje kako se pomiriti i suživjeti s protuustavnom jugoslavenskom političkom opcijom. Poslije Bušić-Tuđmanove nacionalne pomirbe i Bozanićeve pomirbe temeljene na univerzalnim načelima, cjelovitoj istini i priznanju svih žrtva, red je da prinos pomirbi pruži i druga strana. Ona koja je dosad zagovarala razdore hrvatskog društva, ili pak, poput Srpske pravoslavne crkve - nametala "povijesnu laž" kao opravdanje za zločin agresije, o čemu Petrinja zorno svjedoči.

Hrvatsko slovo, 2. listopada 2009.
PRILOG DEMISTIFIKACIJI ČETNIČKE POBUNE - 27. SRPNJA 1941. (3)
Nastavak rata među četnicima - između monarhista i komunista
Četnički zapovjednik Duško Čurčić u svom prilogu Treći srpski ustanak u knjizi Draža Mihajlović Mamorial book opisuje prvi oružani sukob četnika monarhista sa četnicima komunistima u Medaku 19. studenog 1941., a zatim na širem području Like koncem ožujka 1942. On piše o planu Kom. partije Jugoslavije da likvidira četnike u Lici.
"Grupe (komunista op. A.B.) upotrijebivši srpska imena infiltrirale su četničke jedinice da nitko nije znao njihove namjere. Na ovaj način oni su stvorili unutarnja neslaganja u jedinicama i preuzimali ih. Ubijali su svakoga tko bi ih pokušao spriječiti, a posebno organizatore i lidere.

Poslije dva mjeseca tajnih aktivnosti četničke vođe su odlučile odstraniti komunističke infiltratore. Ovo su planirali i izveli Đuro Vidaković i Mane Pešut. Na inicijativu Mane Pešuta, a poslije sastanka s Đurom Vidakovićem, zapovjednikom četničke jedinice iz Pistenika s kojim su navedene akcije su usaglašene. Mane je bio zapovjednik četničke jedinice iz Plaškog.
Akcije su uspješno izvedene u noći 25. ožujka 1942. Od 5 jedinica koje su planirali razoružati, razoružali su 4. Akcija je trajala dugo pa je ova peta jedinica uspjela saznati za akciju i povukla se prema Kordunu. Komunističke vođe su bili pohvatani i suđeni. To su bili Robert Domani, Adolph Steineberger, Branko Latas, čudovište i crveni sudac Stevo Čuturilo "Cukan" koji je uvijek bio žedan srpske krvi i Nikola Cikara "Cikarica".
Zločin ovih ljudi bili su zastrašujući. Nikolu Cikaru  "Cikaricu" je spasila njegova rodbina i tako je izbjegao zasluženu kaznu. Kasnije se je osvećivao nad Srbima Ličkih Jesenica kojih je osamdeset ubio."
"Odmah poslije razoružanja ovih jedinica osnovana je četnička jedinica u Pisteniku. Ličke Jesenice su postale četnička utvrda pod zapovjedništvom Đure Vidakovića kao i Plaška dolina pod vodstvom agilnog i hrabrog Mane Pešuta." (str. 351, 352, 353.)

Prvi oružani napad partizana (jugokomunista) na četnike
Evo kako Milan M. Cvetičanin, zapovjednik četničkog korpusa "Gavrilo Princip iz Grahova" opisuje u članku "Prva bitka s komunistima u Zapadnoj Bosni i bitka za Grahovo" na str. 106-133. u već "Poslije ustanka i izgona ustaša i hrvatskih vlasti iz naših krajeva umjesto njih osnovali smo srpsku vlast za sela i kotareve. Vojska je bila organizirana u četničke jedince u svrhu obrane teritorija . i vođenja bitaka protiv ustaša i njemačkih garnizona izvan oslobođeog teritorija.
Svako selo je imalo svoju četničku jedincu koje su činile regimentu. Na taj način kotar Bosansko Grahovo s dijelovima Livanjskog i Glamočkog kotara i dijelom srpskog Drvara formirali su Gavrilo Princip Regimentu. U Bosanskom Petrovcu je formirana regimenta "Kralj Aleksandar". Ove su regimente kasnije sa dijelom četničkog kotara Kupres formirali Bosanski Gavrilo Princip Korpus."
"Ja sam zapovijedao 'letećom jedinicom', četničkom za čišćenje terena i kasnije postao zapovjednikom Gavrilo Princip Korpusa. Zapovjednik bataljuna je bio vojvoda Brane Bogunović, zapovjednik Korpusa "Kralj Aleksandar" je bio vojvoda Mane Rokvić. U to vrijeme komunisti su imali na raspolaganju veliki broj intelektualaca članova partije koji su provodili veliku propagandnu kampanju sa svrhom pridobivanja naroda za svoj pokret. Oni su tada govorili narodu ono što narod želi čuti, da se bore za kralja, nosili su srpske zastave, srpske trobojnice na njihovim kapama i u rijetkim su slučajevima isticali komunističku crvenu petokraku. Oni su na taj način infiltrirali svoje članove u četničke jedince .
Kasnije su vodeći ljudi organizatori i heroji ustanka počeli nestajati na misteriozan način. Ilija Desnica je ubijen. On je bio jedan od hrabrih i omiljenih vojnika ustanka koji je svoje herojstvo posebno iskazao u bitci protiv ustaša na Oštrelju. Poslije njega ubijeni su Mile Stevandić, pop Ilija Rodić i drugi.
Pošto nije bilo oružanih sukoba do tada s komunistima komunistički intelektualci su išli od sela do sela, držali govore i debate sa starijim seljanima i njihovim utjecajnim članovima.
Ožujak 31. 1942. "leteći odred" je bio smješten u Crnom Lugu, selu između Grahova i Livna. Ujutro 1. travnja oko 8 sati kurir iz Grahova je došao s porukom od zapovjednika četničke jedinice iz Marinkovaca, Koste Trkulja da je selo napadnuto jedinicom koja  broji preko 300 komunista koju vodi Ljubo Babić koji je prije pokušao osvajanje noseći srpsku zastavu i vičući "\ivio kralj Petar".
Kao zapovjednik "leteće jedinice" naredio sam pokret i objasnio o čemu se radi što nitko nije rado čuo, ali je morao prihvatiti jer nam je bilo nametnuto. Rekao sam im da je ono što se događa žalosno ali istinito. Srbi su napali srpsko selo Marinkovac i žele ga uništiti. Zašto?
/Imaju li oni koji su nas napali pravo sebe nazvati Srbima i nositi srpsku zastavu? Nemaju!
Četnici su bili uzrujani. Svi bez rezerve su me slijedili. Krenuli smo brzo u 22 km udaljeno selo u prvu i neočekivanu borbu koju je "leteći odred" vodio s komunistima u Bosni. (str. 111 i 112.)
Velika bitka
"Tri dana kasnije osvanuo je Uskrs 4. travnja 1941. sve je bilo u blagdanskom raspoloženju. ali veselje je bilo pomalo narušeno: očekivao se napad na ovaj dan - Nemoguće, Hrvati su odavno protjerani" Hoće li partizani napasti? Nema ovdje hrvatskih partizana. Hoće li nas napasti naši vlastiti? Njima je također Uskrs. Bilo je nemoguće povjerovati da su oni u tako kratkom vremenu zaboravili i pogaziti što im je nekada bilo sveto?

Kada su zazvonila zvona na Uskrs u isto vrijeme začuli su se i pucnji iz teških mašinskih pušaka iz pravca brda Oblajac iza sela i zvuk metaka se miješao sa zvonjavom zvona".
"Mislili smo da Marinkovčani slave. Zauzeli smo položaje - još jedan napad! Ponovno od Srba! U to vrijeme nije bilo drugih snaga u blizini osim srpskih predvođenih doduše hrvatskim komunistima..
"Zapovjednik bataljuna vojvoda Brane Bogunović otišao je u zapovjedništvo s njim je bio i vojvoda Mirko Marić, zapovjednik ličkog bataljuna "Kralj Petar II" koji je došao u Grahovo za Uskrs. Nije bilo vremena za čekanje pa sam okupio moju "leteću četu" i pošao prema bojišnici."
"Na putu nas je sreo kurir iz napadnutog sela s porukom od komandira čete Koste Trkulje u kojoj Cvijo Orešić komandir partizanskog bataljuna "Starac Vujadin" okružio je selo s nekih 400 partizana. U zoru mi je poslao poruku da se predam. Poruku je potpisao politički komesar Hrvat Miro Visić pored Cvijana potpisa. Odbio sam predaju - trebam hitnu pomoć.
"Napali smo partizane i poslije žestokih borbi oni su se povukli preko Marinkovaca - Pevlja - Crnog Luga i Sajkovića, ostavivši svoje mrtve i ranjene.
"Tog popodneva došlo je i do borbâ u okolici Pevlja kada su se u borbu uključili zapovjednik Dinarske četničke divizije vojvoda Momčilo Đujić, s vojvodom Branom Bogunovićem i Mirkom Marićem".
"Partizani su bili poraženi, a njihov zapovjednik Cvijo Orešić je uhvaćen, razoružan i pušten na slobodu jer četnici na uskrs ne ubijaju druge Srbe makar su im napravili toliko zla."
"Partizani su ponovno počeli jaku ofanzivu u jesen 1942. kada su u području Bosanskog Petrovca povukli sve snage s područja cijele Jugoslavije oko 7000 ljudi pod zapovjedništvom Peke Dapčevića i general majora Arse Jovanića. Četnička regimenta "Kralj Aleksandar" kojom je zapovijedao vojvoda Mane Rokvić bila je prisiljena napustiti Petrovac i Drvar i doći na područje Bosanskog Grahova. Četnici s područja Glamoča su učinili isto. Bosansko Grahovo je tada postala četnička utvrda na koju su komunisti usmjerili sve svoje snage".
26.listopada 1942. oko 18 sati partizani su napali područje Grahova i poslije borbâ cijeloga dan 27. i 28., ujutro 29. listopada partizani su se povukli. Mjesec dana poslije ovih borbi četnici su odlučili da presele svoje obitelji u Dalmaciju, a oni su zbog zime u Bosni odlučili poći pomoći četnicima u Lici i Gračacu. Tada su Bosanski četnici formirali brigade i kasnije korpuse koji nisu imali stalnog boravišta nego su išli gdje su bili potrebni za borbe. Ja sam išao od Luke do Dalmacije od Dalmacije do Bosne." (st. 117, 118.)

Hrvatsko slovo, 2. listopada 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
(Ne)obraZOVanje
Postanimo svjesni naše jedinstvenosti, počnimo tuđe slabosti doživljavati kao svoje i počnimo se dičiti tuđim uspjesima kao svojima, jer sve su to i slabosti i prednosti svih nas. Mi smo jedno društvo
Ni jedno društvo nije uspjelo u dijalogu s drugim društvima, ako je u taj dijalog stiglo nespremno i razjedinjeno
S jedne se strane u medijima promiče image neobrazovanosti i površnosti te instant uspjeh, dok se s druge strane neki intelektualci otvoreno rugaju našim neobrazovanim ljudima. Pitam se, kakvi su to intelektualci koji se rugaju neobrazovanim pripadnicima našeg društva, koji se, gle čuda, krivo izražavaju ili teško nalaze prave riječi kojima bi izrazili svoja stajališta. Upirati prstom u ljude koji možda nisu visoko obrazovani te ih omalovažavati nije lijepo. Trebali bismo pružiti ruke jedni drugima, a ne dopuštati da se pod krinkom struke i s pozicija nekih zvučnih intelektualnih fotelja vrijeđaju i diskriminiraju ljudi koji također imaju svoje talente i vrijednosti, samo ih trebamo znati otkriti i pružiti im priliku da se obrazuju i nakon toga iskažu, jer i oni su ljudi. Uostalom, što je pravi stručnjak, nego čovjek koji je spreman pomoći onome kome je potrebno. Ako, primjerice, kao država imamo određeni postotak nepismenih i neobrazovanih ljudi, tada bi struka zadužena za spomenuta područja trebala organizirati besplatne seminare za neuke ljude, željne stjecanja nekih obrazovnih temelja s naslova općeg znanja, opće kulture i zajedničke koristi. Nečija nepismenost i opća neobrazovanost problem su svih nas kao društvene zajednice, a ne samo pojedinaca koji iz ovih ili onih razloga "nisu imali vremena za knjigu" i na kojima pojedini "stručnjaci" zarađuju strukovne bodove. Svatko od nas zna nešto što drugi ne znaju i svi bismo mogli učiti jedni od drugih kada bismo to htjeli. Svaka osoba koju susrećemo u životu donositelj nam je neke vrijedne životne poruke, savjeta, pouke ili informacije. Svaki je susret nova škola. To su prvi koraci osvješćivanja i razbuđivanja naše svijesti oko jedne vrlo važne činjenice za sve nas: mi smo ipak JEDNO društvo. Ni jedno društvo nije uspjelo u dijalogu s drugim društvima, ako je u taj dijalog stiglo nespremno i razjedinjeno.
Kako uopće očekivati od svijeta da s nama uspostavi ravnopravan dijalog, kada smo svakodnevno svjedoci raznih diskriminacija, nepravdi i međusobnih uvrjeda. Postanimo konačno svjesni naše jedinstvenosti, počnimo tuđe slabosti doživljavati kao svoje i dičiti se tuđim uspjesima kao svojima, jer sve su to i slabosti i prednosti svih nas. Prestanimo upirati prstima jedni u druge i tražiti svugdje iglu u plastu sijena, iglu kao argument za neki novi napad na nekoga i neko novo razjedinjavanje. Uvijek mi se srce stegne kada u svakom javnom iskazu Amerikanaca osjetim u njima ponos i ljubav prema Americi i američkom načinu života koji su spremni braniti svi kao jedan, svim silama i snagama svoga bića, upozoravajući ostatak svijeta u apsolutno svim prigodama na svoje pravo na slobodu i toliko puta isticanu da već i sve ptice na grani znaju za tu njihovu, kolektivnu zaštitu američkog načina života: "Učinit ćemo sve za obranu američkog načina života!" Vidi ti njih, kako su se oni samo lijepo dogovorili za taj obrambeni i jedinstveni nastup u dijalogu sa svijetom, mislimo si mi i šutimo i dalje gazeći našim međusobnim prepirkama i društveno inkorporiranim prijezirom do njega samog, svaki metar i svaku kap ljepote naših krajolika, mitova, bajki, basni, običaja, tradicije i svega lijepog, srcu dragog i ljudski toplog što nam donosi naš predivni zavičaj. Zašto i mi, kao i drugi ljudi, ne bismo mogli biti tako jedinstveni u svojoj ljubavi prema svemu hrvatskom na koju smo već pomalo i zaboravili baveći se trivijalnim temama koje nas neće odvesti na dobar put. Naša je sredina, ne znam koji put, u povijesti i opet, na žalost, zaražena  opasnim virusom divide et impera. Od silnog upiranja prstima jednih u druge, prestali smo postavljati za sve nas spasonosna pitanja u čijim se odgovorima kriju rješenja za veliki broj naših problema. Jedno od najvažnijih pitanja je sljedeće: Zašto bi se netko drugi smio tako gordo pozivati na svoje vrijednosti, a mi ne? I, što je najsmješnije, ta visoko samo-osviještena a istodobno očima svijeta percipirana kao vrlo napredna društva govore nama da smo natražni, nama koji se toliko trudimo globalizirati koprcajući se u lokalnom bazenu i cijeneći svačije vrijednosti više nego svoje. To očito nije ispravan put. Svijetu se ta naša servilnost nimalo ne sviđa. Napredni bismo očito bili kada bismo i mi svijetu rekli: "Učinit ćemo sve za obranu hrvatskog načina života!" Pa neka si misle tko je natražan. Mi ćemo im tada, ako nas nešto pitaju, reći da smo samo poslušni učenici globalizacije koji su uspješno naučili lekciju naprednosti od njih kao svjetski priznatih izvrsnika na području naprednosti. Zaskočila bih ja sve te čuvare ispred čeličnih vrata iza kojih je svijet koji na sav glas voli sebe našom jedinstvenošću, poštenjem i međusobnom ljubavlju. Danonoćno bih radila na podizanju obrazovne i stručne spremnosti na svim mogućim područjima našeg društva u cjelini. Zaskočila bih svijet srdačnošću i najvišim stupnjem uljuđenosti te visokim stupnjem pripravnosti svih naših građana za susret sa suvremenom Sfingom preko koje se ulazi u neku novu Tebu u kojoj već traje budućnost. Znali bismo svi kao jedan odgovore na sva njezina zagonetna pitanja, kao što je bilo i njezino poznato pitanje: koja to životinja ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a navečer na tri noge, jer da je pitanje glasilo i drukčije, odgovor bi i opet bio ČOVJEK, a mi bismo poput Edipa svjedočili Sfinginu porazu i ušli u Tebu poput heroja. Eldorado nije uvijek nestvarno daleko kako nam se to čini iz mizantropske perspektive posijane među nama, očito iz nekog "vrlo važnog" razloga. Ta zemlja svih naših snova i želja je, filantropski gledano, vrlo blizu. Ona je već tu, u nama i oko nas. I svatko od nas jednako je vrijedan i važan kreator njezina nastupa na pozornici svijeta. Pa, što onda čekamo? Pripremimo naše zajedničke odgovore na zagonetne pitalice koje za nas sprema ovaj, tobože napredan, a zapravo posrnuli svijet. 


Hrvatsko slovo, 2. listopada 2009.
" HAAŠKI SUD - ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT , ŠTO JE TO ?"
Kolekcionari napreduju, ratnike uhićuju
U ponedjeljak, 28. rujna 2oo9. predstavljen je u dvorani "Hrvatskoga slova" sedmi zbornik HKV-a o Haaškom sudu.Zbornik su predstavili dr. Milan Vuković, mr.Lujo Medvidović , Marko Barišić i Hrvoje Hitrec, čiju riječ s predstavljanja prenosimo
Danas je 28. rujna 2009. Suđenje hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku bliži se kraju, a presude se očekuju oko Uskrsa sljedeće godine. U Zagrebu upravo boravi Serge Brammertz, tužitelj Haaškoga suda i nasljednik zloglasne Carle del Ponte. Brammertz izjavljuje da je u Zagrebu isključivo i jedino zbog famoznih topničkih dnevnika, što svjedoči ne samo o njegovu očaju, nego o panici cijeloga Tribunala jer dokaza protiv Gotovine nema, kao što ih nema ni protiv Čermaka i Markača. Dakle, dizali su optužnicu s teškim optužbama o zajedničkom zločinačkom pothvatu hrvatskoga vojnog i civilnog vodstva, a da nisu imali ni jednu kartu u rukama, pa su sada ogolili svoje upitno pravosuđe do karikaturalnosti.
Drugo: jučer je u Haagu otvorena izložba genijalnog hrvatskog slikara Vlaha Bukovca. Bila bi to rutinska vijest i razlog za naš ponos što smo imali tako značajnog umjetnika. No ja u terminu izložbe vidim duboku amoralnost, zato jer su naši zapovjednici u tamnici nekoliko kilometara od muzeja u kojemu je postavljena izložba, a izložena su i platna iz privatnih zbirka. Jedan od tih kolekcionara je i Ivo Sanader, predsjednik Vlade u vrijeme kada je slijedom "akcijskog plana" uhićen i izručen general Gotovina. Dakle, dok su naši ratnici spašavali Hrvatsku i Hrvate, neki su skupljali slike, a kada je rat završio kolekcionari su napredovali, a ratnici utamničeni.
Kažem, da se radi o drugom terminu, bilo bi lijepo vidjeti iznenađene Nizozemce (njih uvijek nešto iznenadi, u Srebrenici i u Haagu), koji kao i ostala "Europa" nemaju pojma o Hrvatskoj i njezinoj povijesti, a ne samo povijesti umjetnosti, što naravno rađa predrasude i nameće stereotipe o Hrvatima, o čemu u zborniku piše dr. Nedjeljko Mihanović.
Treće: jutros sam razgovarao s čovjekom dobro upućenim u zbivanja u BiH, ali i u Hrvatskoj. Razgovarali smo o broju trinaest. Naime, o još trinaest generala Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske protiv kojih se podižu optužnice u Banjaluci i Sarajevu. U samoj Hrvatskoj na tom poslu surađuje, kažu, državni odvjetnik Mladen Bajić, isti onaj koji kao svjedok pred Haaškim sudom nije mogao odoljeti da ne govori o svojim dojmovima, naime, da je imao dojam kako su pljačke šutke odobravane iz vrha Hrvatske vojske.
Hoće li biti teško  osuditi tih trinaest generala ? Ne će, ako Gotovina, Markač i Čermak, ali i skupina Hrvata iz Herceg-Bosne budu osuđeni za "zajednički zločinački pothvat". Tada se otvara Pandorina kutija, tada će nacionalni sudovi imati presedan, imat će šifru, imat će gotovu formulu i formulare, pa će se suđenja odvijati brzo. I zahvaćati daleko i duboko, ne samo do znanih nego i do neznanih koji su također obuhvaćeni čudovišnom optužnicom sastavljenom u doba rasističke tužiteljice del Ponte - optužnicom koju hrvatska službena vlast uopće nije pokušala osporiti.
Sve to neodoljivo podsjeća na onaj izmišljeni "komitet pedesetorice" čiji je autor Josip Broz, i koji je bio šifra za progone poslije pada Hrvatskoga proljeća, kada su osuđeni desetci tisuća Hrvata, a nekoliko stotina tisuća je izravno ili neizravno stradalo na razne načine.
No, pokušajmo još neko vrijeme biti pribrani i vidjeti kakve će biti presude u Haagu i može li se ipak očekivati sloboda za one koji su nama donijeli slobodu. Odvjetnici naših generala su optimisti, svjedočenja američkih vojnih savjetnika su povoljna, što je bilo i za očekivati, ali bez dopuštenja američkog političkog vrha oni se ne bi ni pojavili u Haagu. Pa kad već Haaški sud bez sumnje jest politički sud, možda u korist naših vojnih zapovjednika presudi nama sklona politika najjače svjetske sile, kojoj smo i opet potrebni kao što smo bili l995. kada je Hrvatska vojska odradila posao NATO-a i spasila desetke tisuća ljudi u Bihaću i okolici od sudbine poubijanih u Srebrenici.
I na kraju: ostat će valjda zapamćeno da je u toj haaškoj priči u cijeloj Hrvatskoj jedino i samo Hrvatsko kulturno vijeće od početka do kraja stajalo uz naše generale, uz istinu i pravdu, a da se službeno političko vodstvo RH i u doba Račana i u doba Sanadera ponijelo nedostojno. O Mesiću da i ne govorim.
Hrvoje HITREC