Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 3. travnja 2009.
Jezikova juha
Zbog nedonošenja zakona o hrvatskom jeziku političke elite zaslužile su vruću jezikovu juhu
Dok ovo pišem ni traga ni glasa o Memorandumu o suradnji na području književnosti i lingvistike, kojega su u Beogradu nedavno potpisale Hrvatska i Srbija. U nadi da će se pojaviti dostupan javnosti, vjerujemo da je u njemu regulirano i pitanje srpskih posezanja za hrvatskim književnicima, osobito dubrovačkoga kruga, ali ne i samo njih. Ako pak nije, onda vjerujemo da će se u Srbiji uz pomoć Memoranduma otvoriti studij hrvatskoga jezika, kao što u Hrvatskoj postoji studij srpskoga s vrlo malim brojem zainteresiranih studenata. Tu je moguće i dodatno regulirano pitanje jezika. Govorimo li srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim? To je pitanje, istina, riješeno međusobnim priznanjem dviju država. Međusobno priznanje uključuje i priznanje dvaju ustava u kojima je regulirano i ime jezika u pojedinoj državi. Ima, međutim, i danas onih koji tvrde da govorimo istim jezikom, jer da je mala razlika između kisika i kiseonika, a još manja između graha i pasulja, itd.
U međuvremenu održana je tematska sjednica Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora. Petar Selem, predsjednik Odbora, upozorio je kako se u "Francuskoj ne bi moglo dogoditi da se neke novine zovu News". U nas je to svakodnevica. Raspravljalo se, dakle, o jeziku. Središnje pitanje: Treba li nam zakon o jeziku. Treba, s obzirom na činjenicu da je jezik temelj identiteta određenog naroda. Ali i s obzirom na činjenicu da živimo u vremenu globalizacije u kojemu se žrtvuju pojedinačne vrijednosti. Iznad središnjeg pitanja je stoga - zašto do sad Hrvatska nije donijela zakon o jeziku. O tome se nije raspravljalo, jer se ne bi mogla izbjeći "jezikova juha" neodgovornim elitama. Predsjednik HAZU, Milan Moguš: "Treba propisati udžbenike koji će sadržavati normativnu gramatiku, normativan pravopis i normativan rječnik. Ako se to učini, ne treba nam zakon". Akademik Mislav Ježić smatra da bi jezik trebao zaštititi zakon, osobito u visokoškolskim ustanovama u kojima se sve više koristi engleski. I on drži kako je potrebno usvojiti normativnu gramatiku, pravopis i rječnike u skladu sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.
Temeljno polazište protivnika zakona o jeziku postavio je prof. dr. Ivo Pranjković: "Prošlo je vrijeme deklaracija. Nisam ni za zakon o jeziku jer je jezik presložen mehanizam da bi ga se zakonski reguliralo. Naravno da sam za zaštitu jezika javne komunikacije, ali to je nešto sasvim drugo". Točno, prošlo je vrijeme srpsko-hrvatskih deklaracija. Od kad smo samostalna država, pojedina se pitanja u njoj rješavaju zakonima. Mnoga područja života i rada mogu se nazvati "presloženi mehanizam", ali ipak ih reguliramo i štitimo zakonom. Primjerice, promet. Prometni zakoni, propisi i norme ne donose se zato da sputavamo promet ili kočimo njegov razvitak, nego da se promet ne prometne u kaos. Prometni je mehanizam komunikacije složen i presložen. Bez zajedničkih pravila prometala bi vozila kako kojem vozaču odgovara. Najbolje bi prošli, što se cestovnog prometa tiče, oni koji imaju najveće tegljače, gusjeničare i čelične branike. Ali, većina koja vozi prastare automobile, ili je osuđena na javni prijevoz, bila bi izgurana ili pregažena od snažnijih prometala. Tako je to s "presloženim mehanizmima", da sad ne spominjemo presloženi mehanizam zračnoga ili morskoga prometa, složenost mehanizma flore i faune, itd. Kao što ne treba mistificirati složenost prometa, nego ga regulirati zato da bi se zaštitili sudionici prometa i okoliš, tako isto stvari stoje i s jezikom.
Nije središnji razlog za donošenje zakona o jeziku u regulaciji, nego u zaštiti. Zašto je normalno da Francuska uspješno upravo zakonom štiti francuski jezik, a kod nas se, unatoč povijesnom iskustvu, unaprijed zna da je zakon nepotreban ili štetan? Francuska je u novije vrijeme (1975. i 1994.) donijela dva zakona o zaštiti francuskog jezika uz obilje podzakonskih akata. Trenutno stanje u nas lošije je negoli se na prvi pogled čini: "Što će nam zakon o jeziku kad ne poštujemo ni postojeće regule o zaštiti jezika. Bolje se štitio jezik u komunističkoj Jugoslaviji nego danas" - rekao je akademik Stjepan Babić. Poziv na uzbunu, odgovornu slobodu ili argumentiranu jezikovu juhu? Zakon o hrvatskom jeziku, kopiram Savez za Europu, "nema alternative". Ali: "Akademik August Kovačec, pak, upozorio je da nakon ulaska u EU hrvatski jezik može biti jedan od službenih jezika EU samo ako sve članice na to pristanu, čime se otvara prostor, kaže, za moguću novu slovensku blokadu. Ako hrvatski jezik ne bude priznat kao službeni, Hrvatska u EU ne bi ni trebala ulaziti". Na potezu je Savez za Europu, a on je imun na domaću jezikovu juhu. Zakon o hrvatskom jeziku, naime, nije na popisu "postavljenih uvjeta" ulasku u EU. Kao ni ulasku u Zapadni Balkan.

Hrvatsko slovo, 3. travnja 2009.
Reagiranje na Priručnik o fašizmu
Britansko odlučivanje o sudbini Hrvata
Profesor Richard Bosworth uklapa se u kontinuitet britanske protuhrvatske politike

Ispod svakog dostojanstva je tvrdnja profesora s Oxforda, urednika Priručnika o fašizmu, Richarda Boswortha, koji, prema "Jutarnjem listu" od 23. ožujka 2009., u poglavlju "o Hrvatskoj i Srbiji", govoreći o dr. Tuđmanu i Miloševiću, razrađuje "koji je više i jače fašistički nastupao devedesetih godina prošlog stoljeća", ne spominjući uopće činjenicu srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i nužnost nužne obrane hrvatskog naroda. Britanska politička mašinerija ne želi prihvatiti činjenicu povijesne borbe hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost vlastite države. U Priručniku o fašizmu poistovjećuje se Tuđmanova borba za obranu samostalne Hrvatske i srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku predvođena Miloševićem. Bosworth je morao znati da je, i u takvim okolnostima, dr. Tuđman, na prvim slobodnim i demokratskim izborima na ovim prostorima od 1918. godine, svibnja mjeseca 1990., na najlegalniji način došao na vlast i obranio Hrvatsku. Kako se demokratski izabrana vlast može nazivati režimom u kojem su se "događale manifestacije fašizma, ali u znatno manjem opsegu nego u Srbiji"! Može li nam gospodin profesor reći koje su to pojave u Hrvatskoj s karakterom fašizma? Taj koji piše ovakve političke dezinformacije i vrijeđa hrvatsku povijesnu borbu za slobodu i samostalnost, očito pripada krugu onih engleskih snaga koje su, tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, trgovali s hrvatskim prostorima i političkim borbama hrvatskog naroda za samostalnu i suverenu hrvatsku državu.

Britanska uloga u oba svjetska rata
Češka povjesničarka dr. Melada Paulova u djelu "Jugoslavenski odbor", tiskanom u Zagrebu, 1925. godine, opisuje žalosnu scenu s teškim povijesnim posljedicama, između Frana Supila i predsjednika engleske Vlade, gospodina Asquitha u studenom (XI) 1914., u uredu predsjednika. Razgovarajući o "jugoslavenskom pitanju", Supilo je uz pomoć zemljovida pokušao prikazati problem Hrvatske. Međutim, Asquith uzme Supilu olovku i na mapama povuče liniju i upita Supila: "da li bi bilo teško i bolno, ako bi Italija tražila od saveznika, te krajeve za uzvrat za pristup na strani Saveznika"? Paulova: "Te riječi značile su katastrofu"!
Ovaj nehumani, nepolitički, anticivilizacijski i antipovijesni čin "sile" predsjednika Asquitha, djelovao je kasnije Londonskim paktom tako da je Nikola Pašić-Baja, dopisniku talijanskog lista "Corierre della Sera", u travnju 1916., između ostaloga izjavio: "U štampi se više puta nišanilo na nekakve razmirice između Srbije i Italije. Ja imam mogućnost opovrgnuti ove glasine i kategorički izjaviti, da nema nikakva ozbiljna nesporazuma među Srbijom i Italijom, no ako i ima povoda, da se izmjene mnijenja među Srbijom i Italijom, ipak ovi nisu takve vrste da bi mogli, u koliko ih se tiče, pobuditi takvo uznemirenje. Mi Srbi ne možemo ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na obalama Jadrana. Mi također težimo k moru no nipošto ne tražimo ratnih luka s pravom da tamo zatvorimo flotu. Mi jedino nastojimo da dobijemo jedan ekonomski izlaz. Italija se ovome ne protivi, te ako se može govoriti o oprekama i raznim nazorima, to takvi postoje samo glede broja pristaništa potrebnih Italiji za obranu njene vojničke prevlasti na Jadranu..." (Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske, str. 455).

Churchillova epizoda.
Rezultat stvarne engleske politike tijekom Prvog, na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, nije se u sadržaju izmijenio ni na politiku koncem Drugog svjetskog rata. Pojavio se i tad Englez koji je odlučivao o sudbini Hrvata - Winston Churchill. U zborniku "Tajna prepiska Churchill-Staljin", na 433 stranici, jasno stoji: "Sporazum koji je potpisan između Šubašića i Tita, prvi novembra 1944. predviđa formiranje namjesničkog vijeća u Jugoslaviji i obrazovanje jedinstvene jugoslavenske vlade od predstavnika Nacionalnog komiteta oslobođenja i kraljevske vlade. Churchill kaže da je on pregledao plan sporazuma između Tita i Šubašića i smatra da je taj sporazum može biti baza i uzajamno razumijevanje. Churchill je upoznao Tita s tim da će kopiju tog telegrama uputiti J. V. Staljinu"! Dok Churchill zauzima ovakva stajališta Hrvati su još uvijek imali svoju samostalnu državu - NDH. Čemu su služile one značajne riječi ATLANSKE POVELJE, donijete od Churchilla i Roosevelta, 14. kolovoza 1941. u kojoj se isticalo stajalište: "Svaka teritorijalna promjena mora biti u skladu sa slobodno izraženom voljom naroda; narodi imaju pravo izabrati oblik vladavine po svojoj volji; to pravo treba vratiti svima kojima je bilo silom oduzeto"!

Gdje spada zapovjedna odgovornost britanskih časnika?
Imajući u vidu prava iz Povelje, neshvatljivo je ponašanje engleske vojske nakon završetka Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. kod Bleiburga u Austriji. Ostatci hrvatske regularne vojske predali su se engleskoj vojsci s njima u dogovoru. Umjesto zaštite, suglasno Međunarodnom pravu, Komanda engleskih snaga ih je jednostavno goloruke predala komunističkim Titovim vojnim snagama, bez ikakva jamstva, ovi su ih na jezivi način poubijali odmah ili kasnije diljem Slovenije i Križnog puta, zajedno s civilima koji su bježali ispred partizanskih zločinaca. Gdje je tu odgovornost, po međunarodnom pravu, engleskih zapovjednih snaga koje su izazvale ovakav zločin, jedinstven u svjetskim razmjerima?
Prema tome daleko bi bilo korisnije da Bosworth u Priručniku o fašizmu razradio ulogu engleske politike 1918., 1945., i 1990.-1996. ., u kontekstu hrvatske borbe za slobodu i samostalnost, negoli da predsjedniku demokratske Hrvatske pakira nepostojeći "fašizam". Uz to, podsjećam profesora, Hrvati su imali svoje kraljevstvo još početkom 10. stoljeća! Bosworth zna da se Hrvatska nalazi na razmeđu svjetova, kultura, civilizacija i neprevladanih protuhrvatskih dogmi 19. i 20. stoljeća. One su proizvele diktatore: Hitlera, Mussolinija, Lenjina, Tita i Miloševića Hrvati su bili prisiljeni braniti se da bi se očuvali kao narod. Ta borba je dovela do međunarodnog priznanja Hrvatske i članstva u UN i VE. Hrvatska ne bi bila priznata i primljena, poštovani profesore, da je koketirala s fašizmom.

Lekcija koju profesor nije naučio
Neodgovorno je tvrditi da je dr. Tuđman koristio povijest "ultranacionalizma, fašizma i desničarskih fenomena", jer borba hrvatskog naroda za slobodu je povijesna stvarnost. U teškim trenutcima 1990.-1996., dr. Tuđman je tražio ostvarenje hrvatske povijesne težnje i tradicije. Tuđman predstavlja Hrvatsku koja se željela osloboditi, daleko je od svake mržnje i nasilja. Ako je želio znati istinu o dr. Tuđmanu i njegovoj politici, profesor Bosworth trebao je pročitati govor dr. Tuđmana u UN, 22. svibnja 1992. godine., u kojem je kazao: "Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodna potvrda suverene državnosti Republike Hrvatske... Čast mi je s ovog mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje... Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete... Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznanje Republike Hrvatske izgrađujemo na načelima otvorenog, demokratskoga i slobodnog društva... Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnog poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda"!
Sadržaj cjelokupnog političkog nastupa dr. Tuđmana, očito je, gospodine profesore Bosworth, nikako se ne može okarakterizirati "fašizmom"!
Milan VUKOVIĆ

Hrvatsko slovo, 3. travnja 2009.
SUSRET S KNJŽEVNIKOM JOZOM VRKIĆEM
Rugao sam se svome vremenu
Jozo Vrkić (Naklice 1941.)  kulturnoj je javnosti dobro znan kao autor koji zapisuje i obrađuje hrvatske  bajke, hrvatske mitske predaje i šaljive narodne priče, hrvatske basne i priče o životinjama. Objavljuje u različitim glasilima te na Hrvatskome radiju. Nedavno je objavio zanimljivu i neobičnu dnevničku prozu. Tim smo povodom razgovarali s njim

Gospodine Vrkiću, paralelno svom književnom stvaranju, tri desetljeća ste bilježili odraze stvarnosti u svom dnevniku kao svjedok vremena. Nedavno ste objavili knjigu tih dnevničkih zapisa "Strah od sjene". Zašto su to, kako u podnaslovu stoji, "mrvice iz dnevnika od 1971. do 2001.?
Prve sam riječi zapisao 13. prosinca 1971. kad sam shvatio što nam se priprema nakon sloma Hrvatskog proljeća. Dakle, nisam ja bilježio kao svjedok, nego kao "osudionik". Bijaše to i jedini nadnevak u mome dnevniku. Tako sam izbjegavao i sva prezimena: onda nisam htio da te ljude upletem ako bi Udba zaplijenila bilješke, a danas ne želim da čitatelja privuče tek trač. Uzdao sam se u metaforu, a pogotovo me je liječila podrugljivost.
Budući da sam se rugao svomu vremenu, malo je i moja knjiga vragolasta. Ozbiljni bi književnik ove bilješke nazvao crticama. Tako je i moj radni naslov bio Crtice na koži, ali kad mi je sinuo konačni naslov Strah od sjene, ostalo je mjesta i mome ruganju. Mrvice ublažavaju i strogost koju imaju zapisi, ali ponajviše pokazuju da su meni dopale tek mrvice sa stola onoga doba. Mrvice očituju i smrvljenost, izmučenost od toga vremena.

Knjiga je podijeljena na tri dijela: Priprema (1971. - 1980.), Pozor (1980.- 1990.) , Sad (1990. - 2001.)! U svakom desetljeću obrađujete jedno razdoblje naše prošlosti viđeno očima hrvatskog intelektualca?
Sinulo mi je i to dok sam knjigu dijelio na poglavlja. Nevjerojatno, kao da je Netko pozorno pripremao rat, ali se dogodio obrat i mi smo njemu dali mat! Mogli bismo slobodno reći da je to bio naš "tridesetogodišnji rat". Bila je to naša šutnja i njihova halabuka.

Često bilježite i tumačite snove ("propali psiholog"), pribjegavate ironiji i samoironiji? Koliko su ti psihološki mehanizmi pomagali u olovnim vremenima? 
Vidim ja da ste vi prava psihologinja. U mojim snovima bilo je toliko mučnoga i smiješnoga upravo kao i u našim životima. Mučni snovi pokazuju da nas je strah bio i u snu, ali isto tako smiješni snovi pokazuju da smo i u snu osjećali nadmoć.
Inače, smijeh je lijek. Najdjelotvorniji je kad ismijavaš samoga sebe. Kad smo se okupljali na prosvjed, iz stana ponad kina "Balkan" bacili su na nas cjepanicu. Pogolema pala između mene i Dubravka Jelačića-Bužimskog. Rekoh: "Nije čudo da su na te Jelačića, ali što su na jadnoga kmeta Vrkića!" Samo podrugljivošću mogao si se suprotstaviti bacačima cjepanica.
Jednostavno, ja sam se borio rečenicama. Kad sam jedno vrijeme zarađivao kao garderobijer u Klubu Društva književnika, uživao sam u aforizmu koji je kresnuo dok sam otvarao vrata našemu generalu bez naše vojske, videći ga začuđena što me zatječe da vješam kapute: "Gospon Šibl, bolje garderobija nego robija!" Šibl odmah doda: "Je, Vrkiću, bolje da ti meni vrata otvaraš nego da ih drugi za mnom zatvaraju!" Nije to više bila samo osobna duhovitost, bio je to spasonosni humor kojim se odagnava tjeskoba. Bijaše to naše razdoblje "češkoga humora". I dok sam bio nutarnji emigrant, krijepilo me je nekoliko mojih omiljenih rečenica kojima sam nasmijavao samoga sebe: "Valja tako dugo bacati bisere pred svinje dok one ne pomisle da je to kukuruz!" ili kad sam bio i ostao nutarnji emigrant: "Sve je moguće u zemlji u kojoj Ladan nije akademik!"

Po čemu se današnji književni izazovi razlikuju od onodobnih? Kako se današnja stvarnost (sloboda) reflektira na Vaše stvaranje?
Kako vidite, vremena se mijenjaju više od mene, ali kao što ona ovdje ostaju uglavnom prijeka vremena, sva sreća da mene ne krasi ovdašnja prijeka narav. A slobodu o kojoj govorite iskoristio sam da se oslobodim književnoga svjedočenja. Umjesto da pišem Skučenost, Ljute pute, Ptice ne šute, Bijeli svijet, Šapat, Božji smijeh, Rastavu, Poratnika, Vražju družbu - radije pišem Mudru sovu ili Divlju našu u kojima uznosim našu veličanstvenu prirodu, koja jednako kao i u Planinama prez hvale i časti krozi nepomnju našu zagluhla stoji: "Naša voda još je i u podzemlju začarana. Njezino vodno lice često oponaša površinski izgled tla pod kojim se je smirila, pa svaki slap i svaki vir i dolje šume i dolje uviru, samo su u vječnom mraku tek slapić i tek uvirak. U zemlji Božjega stila tako se ljepota umnaža, a još je i ljepša ona skrivena." Prije sam bio nutarnji emigrant, a sad sam podzemni emigrant!

Može li se reći da ste kao autor ovim dnevničkim zapisima zabilježili i zaokružili većinu tema, problema, promišljanja koja su Vas intrigirala tri desetljeća i koja Vas odredila kao čovjeka i kao književnika?
Više ne pišem dnevnik, ali me sad muči moj nenapisani dnevnik. Lijepo bi bilo napisati sjećanje na onih prvih trideset godina života. Ali ono ne bi bilo uzbudljivo poput ovoga dnevnika, o kojemu je moj ocjenitelj Petar Gudelj rekao: "To nije osobni nego svehrvatski dnevnik. Hrvatska ga pisala Vrkićevom rukom, vodila ruku. Ničega osobnog što ne bi bilo hrvatsko, ničega hrvatskog što ne bi bilo osobno."

Mnogi zapisi su snažna potencijalna građa i za veće književne vrste. Hoćete li neke u tom smislu  obraditi? 
Opet ću se prepustiti jezgrovitim rečenicama Petra Gudelja, koji kleše riječi kao kiša ili vjetar, pa reče da je moja knjiga: "Dnevnik bez nadnevaka. Vrijeme raskovano u medalje. Epika prelivena u liriku. Spisateljska inverzija: nije anegdota prepričana i prerasla u novelu, nego je novela sažeta u anegdotu." Da, nisu više vremena za sabrana djela. Onako kako se gradovi guše u svome smeću, tako se književnost zagušila u svojim reciklažama. Blago onome književniku kojemu se mogne izvući i jednu dobru rečenicu za njegov epitaf.
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 3. travnja 2009.
RAZGOVOR,
Jack Baric, novinar i redatelj
JESU LI UN PRESPAVALI VRIJEME OD 1991. DO 1995.?
Jack Baric nam se nedavno u Zagrebu predstavio svjetskom premijerom dokumentarnog filma "In Searching for a Storm" / "U potrazi za olujom", na Zagreb Doxu. Film postavlja pitanje je li UN kriv za to što se njegov Međunarodni sud za ratne zločine koristi za opravdanje neuspjeha te organizacije tijekom rata na području bivše Jugoslavije. Kritičari tvrde da UN-ov tribunal za ratne zločine (ICTY) pokušava konstruirati priču koja bi opravdala UN-ov poslijeratni stav da je sukob na tom području bio građanski rat, a ne srpska agresija, na čelu s Miloševićem. Ta je optužba od posebne važnosti za aktualno suđenje hrvatskom generalu Anti Gotovini. Koristeći razgovore i arhivski materijal film "U potrazi za olujom" preispituje UN-ovu politiku u vrijeme rata, kako bi se ustvrdilo je li UN možda pridonio ratnim tragedijama, te postavlja pitanje je li Gotovina kriv ili je možda samo političko žrtveno janje za njihove neuspjehe. Tema je pobudila i naše zanimanje, te smo redatelja filma zamolili za razgovor. Jack Baric radi kao novinar u San Pedru, SAD-u i hrvatskog je podrijetla. Studirao je marketing na University of Southern California. Vlasnik je neovisne producentske tvrtke Pirate Town Productions.

Gospodine Baric, prije početka našega razgovora u povodu nedavnog prikazivanja vašega filma Searching for a Storm / U potrazi za olujom, molimo Vas da se predstavite čitateljima našega tjednika za kulturu, jedinoga u Republici Hrvatskoj, koji smo inače pokrenuli u očekivanju Oluje, dva-tri mjeseca uoči oslobađanja okupiranoga hrvatskoga kraljevskoga grada Knina.
Sin sam hrvatskih useljenika, Lenka i Anđelke Barić, s otoka nedaleko Zadra. Odgajali su me u poštovanju slobode i demokracije u kojoj živimo ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama, te sam, nakon što je Hrvatska proglasila svoju neovisnost, uz brojne druge mlade Hrvate-Amerikance u Americi počeo raditi na podizanju svijesti o ratu i potrebi priznanja Hrvatske.

U potrazi za istinom o agresiji koju je Miloševićeva nacionalsocijalistička Srbija (i srbizirana takozvana "Jugoslavenska narodna armija") izvršila na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu zato što su ove dvije povijesne zemlje izabrale put demokracije i obnove vlastite državne samostalnosti, napravili ste istinitu, vjerodostojnu, odličnu filmsku priču o hrvatskoj borbi za slobodu, smještenu u kontekst evidentnih nastojanja unutar međunarodne zajednice da se ta istina sakrije, relativizira, pa čak i krivotvori nametanjem priče o "građanskom ratu". Što Vas je najviše ponukalo da radite film upravo s ovom temom?
Najviše sam bio motiviran osobnom frustracijom i ljutnjom koja je proizlazila iz činjenice da su mnogi dužnosnici u međunarodnoj zajednici, posebno u Ujedinjenim narodima, koristili slučaj generala Gotovine kako bi potvrdili svoja stajališta da je rat na području bivše Jugoslavije bio građanski rat, a ne agresorski rat, na čelu s Miloševićem. Sasvim iskreno, bio sam iznenađen s koliko je upornosti glasnogovornik Tužiteljstva ICTY-a (Međunarodnoga suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije), Anton Nikiforov, tvrdio kako je ljudski nemoguće identificirati agresora u tome ratu. Kao da je prespavao vrijeme od 1991. do 1995. godine. Razlog zašto je to toliko važno jest taj da se Hrvatskoj i dalje nastavlja suditi, na međunarodnoj razini, u skladu s tim stajalištem, što je na neki način nedemokratski, s obzirom na njezinu ulogu u tome ratu. To se je najočitije pokazalo u proceduralnim pristupnim procesima vezanim uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

U tijeku priprema na ovom filmu, najavljivali ste film o Gotovini, ali Vas je potraga za puninom istine o roditeljskoj domovini Hrvatskoj izloženoj prijetnji nestanka s povijesne pozornice posve logično dovela do zaokružene dokumentarne, slojevite priče o osloboditeljskoj Oluji kao ključu za razumijevanje povijesnih i političkih gibanja u ovom dijelu Europe. Čini nam se da ste Vi izvornošću vlastitoga filmskoga jezika uspjeli izreći ono što je znanstvenim diskursom opisao renomirani francuski povjesničar i sveučilišni profesor Paul Garde koji je rekao da je Oluja nešto najvažnije što se dogodilo u Europi nakon pada Berlinskoga zida. Recite nam nešto više o toj Vašoj pasionantnoj potrazi za istinom koja oslobađa!
Pa, to je posve jednostavno. Jednostavnije je ispričati poštenu priču, nego lagati. Oni koji lažu moraju provesti ostatak svojih života u prisjećanju toga što su točno rekli, kada su to rekli, te komu. Nisam imao nakanu snimiti propagandni film, radije sam htio jednostavno pokazati ono što vjerujem da je istina o ratu i vojnoj operaciji Oluja. Zbog toga sam snimio i starce Srbe koji su bili ubijeni i kuće koje su bile zapaljene nakon vojne operacije, jer se to dogodilo i oni koji su počinili ta nedjela, trebali bi se sramiti. Međutim, Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY), iskoristio je te događaje kao političko prebacivanje lopte, kako bi postigao svoje ciljeve stvaranjem priče usklađene s UN-ovom ratnom politikom. UN je zakazao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i oni su zakazali u slučaju tih jadnih starih Srba iz okolice Knina, jer se to ne bi nikad dogodilo da je međunarodna zajednica postupala pravilno, od početka, od godine 1991.

Veoma je zanimljiv i provokativan sam naslov Vašega filma, koji nas posredno podsjeća na znameniti naslov romaneskoga cilusa Marcela Prousta "U potrazi za izgubljenim vremenom". Je li ovaj film mogućim početkom nekoga niza Vaših filmova, dokumentarnih i igranih, u potrazi ne samo za Olujom, nego i za Hrvatskom, istinom o njoj?
Ne znam, vjerojatno nije. Ne bi samo jedan umjetnik trebao ponijeti teret iznošenja pojedinačnih sadržaja, koji bi onda stvorili cjelokupnu sliku o narodu ili zemlji, nego više njih.

Neki je filmski kritičar u Hrvatskoj u svom osvrtu na Vaš film napisao da Vam je nacionalni junak i general Ante Gotovina "izmaknuo kao osoba od krvi i mesa". Molimo Vas za Vaš osvrt na odjeke Vašega filma u Hrvatskoj, pa i na ovu kritičku opasku.
U filmu sam prikazao različite aspekte toga što sve Gotovinu čini jedinstvenim ljudskim bićem, od njegova teškog djetinjstva, do njegovih iskustava na bojišnici i njegove uloge kao vođe, zapovjednika drugim ljudima. Iskreno, teško je u žanru dokumentarnog filma uspjeti savršeno opisati bit bilo kojega ljudskog bića i možda zbog toga nisam u tome uspio, ili je taj kritičar možda opterećen svojim vlastitim predrasudama o toj temi; ne bih mogao točno reći. Ono što mogu reći je to da mi je zaista puno ljudi reklo kako su dirnuti filmom, do suza. Jedan branitelj mi je prišao nakon subotnje projekcije na Zagreb Doxu i predao mi svoj orden iz Oluje, kao dar zahvalnosti za snimanje ovoga filma. Na svakom je pojedincu da donese vlastiti sud o filmu.

Držimo Vaš film prvorazrednim kulturnim događajem, snažnim umjetničkim djelom s kojim se treba upoznati i Hrvatska, i SAD i svijet. Kako, dakle, stvari stoje s distribucijom filma?
Upravo radimo na neovisnoj distribuciji filma po Sjevernoj Americi i Australiji, a nadamo se da ćemo pronaći i hrvatsko-njemačke poslovne partnere, kako bismo film mogli prikazati u velikim njemačkim gradovima u kojima žive velike zajednice. Što se Hrvatske tiče, nastojim pronaći način da svatko ima priliku vidjeti film.

Jedan od najznačajnijih hrvatskih filmskih redatelja Krsto Papić veoma je pohvalno govorio o Vašemu filmu, ali je bio skeptičan u odnosu na Vaš optimističan pogled na poslijeratne hrvatsko-srpske odnose. Je li Vaš pogled na budućnost tih odnosa idealističan, odnosno, koliko je u pravu američki profesor i povjesničar Phillip J. Cohen, kada, u svojoj knjizi "Tajni rat Srbije", tvrdi da se velikosrpski projekt nastavlja u smislu ostvarivanja njihova glavnoga, neostvarenoga, cilja: osvajanja bar južne, jadranske Hrvatske, tamo negdje do Karlobaga? Uostalom, i poznati "prijedlog" međunarodne zajednice, zloglasni Plan Z-4, iz prosinca 1994., išao je u prilog osvajačkom projektu S. Miloševića, ali je on nestao u Oluji, koja je spasila Bihać da ne doživi strašni genocid Srebrenice.
Vjerojatno me američka perspektiva čini optimističnim. Odrastao sam na ulici gdje su mi susjedi bili Židovi, Talijani, Grci, Nijemci, Meksikanci, Japanci i svi smo se savršeno slagali. Jedni smo drugima išli na zabave, vjenčanja i pogrebe. Nema razloga zbog kojih Srbi ne bi mogli živjeti u miru u Republici Hrvatskoj, s istim pravima i odgovornošću pred zakonom. Nemam osjećaj da većina Hrvata misli drukčije, čak ni u slučaju da  ekstremni srpski političari pokušavaju poslati drukčiju poruku; ne mislim da će obični Srbi iz naroda, koji su živjeli u miru zadnjih deset ili četrnaest godina, ponovno prihvatiti takve poruke, kao što su mnogi od njih učinili u ranim 1990.-tim.

Gledatelji Vašega filma ostali su pod snažnim dojmom Vaše istinoljubive potrage za Olujom i od Vas očekuju nešto još više: igrani film o Gotovini i Oluji? Jesu li u pravu?
Sve se svodi na financiranje, s obzirom da je snimanje filma skupo. Gotovina ima izvrsnu priču, koju bi se moglo bolje prikazati u igranom filmu, negoli dokumentarnom. Pa ako se poklope financijski pokazatelji, apsolutno bi se isplatilo snimiti igrani film o Gotovini, ili barem nekoliko kratkih serija.
Mile PEŠORDA

Hrvatsko slovo, 3. travnja 2009
HRVATSKA SAKRALNA BAŠTINA: CRKVA MAJKE BOŽJE BISTRIČKE
Na dovršetak freski čekalo se više od šest desetljeća
Zašto nisu dovršene freske u Crkvi Majke Božje Bistričke, najpoznatijem hrvatskom marijanskom svetištu? Proslavljeni hrvatski slikari, Krsto Hegedušić i Ivan Generalić, ostali su dužnici bistričkom svetištu. Sklonivši se tijekom Drugoga svjetskog rata u Mariju Bistricu, slikali su freske prema biblijskim motivima. Dolaskom partizana na vlast, godine 1945. napuštaju rad u svetištu, a freske su ostale nedovršene. Ove godine, poslije više od šest desetljeća dovršit će ih akademski slikari, prof. Egidio Budicin i prof. Eugen Kokot. Već su dovršili "Kalvariju", prema skici Krste Hegedušića
Piše: Mladen Genc

Pod lukovima, na lijevoj strani prekrasne crkve Majke Božje Bistričke, dvije su nedovršene freske. Na jednoj oko pažljiva promatrača prepoznaje motiv Betlehema, zvijezdu koja je najavila Isusovo rođenje i krov štalice, a na drugoj dovršen je tek dio pejzaža na putu bijega u Egipat. Sasvim dolje osamljena je i od slikara ostavljena glava Marijina. I tako već više od šest desetljeća.

Rođenje, Bijeg i Kalvarija
Tisuće hodočasnika i posjetitelja bistričkog svetišta svih se tih desetljeća pitalo tko je započeo i zašto nije dovršio freske koje svojom sakatošću nijemo svjedoče o nekim davnim događajima. Ali rijetko se tko u vrijeme komunizma usudio naglas postaviti pitanje - što je s freskama?! Ipak, stariji stanovnici Marije Bistrice znali su odgovor.
Na oslikavanje zidova lijevog broda crkve Majke Božje Bistričke u svetištu su se odlučili 1941. godine. Naručene su tri freske, Rođenje Isusovo, Bijeg u Egipat i Kalvarija. Narudžbu su preuzeli Krsto Hegedušić i slikari iz njegove škole, među kojima je bio i Ivan Generalić.
Dok je rat bjesnio Europom, Hegedušić, Generalić i još nekoliko slikara pomagača stigli su u mirni bistrički kraj u domobranskim uniformama, jer su za tu svrhu bili mobilizirani. U Crkvi su postavljene skele i počeo je rad na freskama koji će potrajati sve do kraja II. svjetskog rata.
Tu su slikari bili zaštićeni od svega, zapravo su se skrivali i više-manje ugodno proveli ratne godine, saznao sam svojedobno od sada već bivšeg bistričkog župnika vlč. Lovre Cindorija: Imali su ne samo smještaj i hranu, nego i plaću za svoj posao. Sudeći po onome što su uspjeli napraviti za gotovo četiri godine, koliko su u bistričkoj crkvi proveli, napravili su odista malo, pa je jasno da su odugovlačili rad očekujući da se rat završi. Treću fresku, Kalvariju, nisu ni započeli. Jedan bi dan radili, a drugi su skidali ono što su napravili i tako je to trajalo sve do kraja rata. A kad je rat završio i stigla nova vlast, slikari su ostavili nedovršene freske , skele i boje i nikada se više nisu vratili. Opredijelili su se za novi društveni sustav, koji nije blagonaklono gledao na crkvu i slikanje u crkvi, ispričao nam je nadalje (prije podosta godina) , vlč. Cindori , tada župnik u Mariji Bistrici.
- Prvih poratnih godina na dovršetak fresaka nije se ni pomišljalo, ali poslije smo pokušavali posrednim kontaktima ponuditi slikarima da dovrše svoj rad, pa smo bili spremni i ponovno platiti već plaćeno. Ali odziva nije bilo. Ne razumijem sasvim zašto, jer i jedan od viđenijih političara bivšeg komunističkog sustava rekao je pri posjetu crkvi u Mariji Bistrici - da bi freske trebalo dovršiti i da se zbog toga nikomu ništa ne bi dogodilo.
No, Generalić i Hegedušić nakon odlaska 1945. godine ne samo da se više nisu zanimali za freske koje su započeli, nego nikada više za svojih života nisu ni nijednom došli u crkvu Majke Božje Bistričke! Mislim da su ostali dužni  i hrvatskom narodu i ovom Svetištu, ustvrdio je vlč. Cindori.

Freske su ostale nedovršene
Skice prvih dviju započetih fresaka su izgubljene, a Studija Kalvarije (koja nije bila ni započeta) i danas se čuva u crkvenom arhivu.
Ivan Generalić, slikao je Bijeg u Egipat, a prema Studiji freska je trebala biti dugačka osam metara. U ostalom, to je za života, potvrdio i osobno Josip Generalić, sin slavnog slikara (također slikar. np.a.), te posvjedočio "da se na tavanu njihove kuće dugo vremena nalazila očeva skica spomenute slike, te da je jednom prilikom spaljena s ostalim smećem s tavana"!
Inače, skice za sve tri freske nastale su u kući Krste Hegedušića u Rokovu perivoju 3, u Zagrebu, gdje je boravio i Ivan Generalić, i to cijelo vrijeme dok se na skicama radilo.
Ostaje misteriozno - kako to da K. Hegedušić, po završetku rata nije pokazao nimalo volje da se freske u Mariji Bistrici dovrše, tim više kada se zna da je prijateljevao s Miroslavom Krležom i J. B. Titom i nitko mu ne bi smetao da završi započeto!?
Isto se odnosi i na Ivana Generalića, kojega su simpatizirali komunistički vlastodršci, osobito u vrijeme kada je Generalić krajnje narušio svoje odnose s Crkvom. I to prije svega zbog nekih njegovih slika na kojima su svećenici prikazani "kao oni koji se voze na kolima, dok prosti puk u procesiji ide za njima pješice u prašini i svom znoju." Njegove slike s takvim i sličnim neprimjerenim motivima vrijeđali su Crkvu.
Danas je teško nagađati o tome - što je stvarni razlog takva Hegedušićeva i Generalićeva postupka, ali je činjenica - da su i nakon toliko desetljeća njihove započete freske u našem najvećem svetištu, u crkvi Majke Božje Bistričke, ostale nedovršene!

Radosna vijest 2009.!
No, ovih smo dana u Svetištu Majke Božje Bistričke, saznali senzacionalnu vijest: Nedovršene Hegedušićeve i Generalićeve freske još ove godine dovršit će naši akademski slikari, prof. Egidio Budicin i prof. Eugen Kokot, koji već uvelike rade na spomenutim freskama , a fresku " Kalvarija" (koju Hegedušić i Generalić nisu bili ni započeli), prof. Budicin i prof. Kokot, već su naslikali u jednom od tri predviđena luka u bistričkoj crkvi! Pritom su se koristili skicom i Studijom K. Hegedušića.
Sada počinju dovršavati preostale dvije slike (u istom nizu): " Rođenje Isusovo" i " Bijeg u Egipat". Sve pripreme su dovršene, u crkvi su postavljene skele, a prema nekim predviđanjima, freske će biti dovršene već ove godine, točnije - do početka hodočašća u Mariju Bistricu! To će posebice obradovati brojne hodočasnike koji će ove godine pohoditi ovo naše najveće Nacionalno Svetište Majke Božje. Ove godine će ih prvi puta nakon više od šest desetljeća u crkvi dočekati potpuno dovršene freske, u svom punom sjaju, a ne kao do sada - "osakaćene", koje su kao takve proteklih desetljeća bile (na neki način) ruglo i povod zgražanja na tisuće vjernika koji svake godine hodočaste u Mariju Bistricu.
Za to će ove godine biti još i više razloga: Obilježava se 800 godina od prvog pisanog traga mjesta (1209.-2009.), zatim, 510 godina postojanja čudotvornog kipa Majke Božje (1499. - 2009.), te 325 godina od drugog pronalaska  zavjetnog kipa Majke Božje Bistričke (1499. - 2009.).

Radovi dobro napreduju
Već sam spomenuo da sam prije više godina o problematici nedovršenih fresaka u bistričkoj crkvi razgovarao s danas već bivšim župnikom u Mariji Bistrici vlč. Lovrom Cindorijem, tadašnjim upraviteljem Svetišta. Kao i tisuće vjernika, i on je bio zgrožen takvim činom, te je u nekoliko navrata inicirao da se freske napokon dovrše. U međuvremenu vlč. L. Cindori, kao kanonik, otišao je na novu dužnost u Nadbiskupski Duhovni Stol, na zagrebački Kaptol, a 21. studenog 2004. godine uveden je u službu Rektora Svetišta Majke Božje Bistričke vlč. Zlatko Koren, sadašnji bistrički župnik kojemu, u svakom slučaju, pripada najviše zasluga da se spomenute freske nakon više od šest desetljeća konačno dovršavaju. A da radovi, koji su upravo u tijeku, napreduju i više no dobro, govori i već jedna od dovršenih fresaka golemog formata ("Kalvarija"), koju čitatelji mogu vidjeti u ovom prilogu.

Hrvatsko slovo, 3.travnja 2009.
Protuamerički poklič
Muhamed Filipović ovih je dana postao javni stjegonoša političkoga antiamerikanizma u Bosni i Hercegovini  etiketirajući Richarda Holbrooka fatalnom ličnošću za sve, osim za Hrvate i Albance, te Sjedinjene Države za etničko čišćenje muslimana iz istočne Bosne te za podjelu zemlje
U Filipovićevoj političkoj filozofiji ne treba tražiti logiku, koja bi mogla omogućiti opstanak zajedničke države, odnosno jednakopravnost i zaštitu za sva tri njezina konstitutivna naroda. To je svojevrsna poruka Washingtonu kako nije dobrodošao u područje gdje žive europski muslimani

Glavni ideolog bošnjačkoga unitarizma i član sarajevske Akademije znanosti i umjetnosti Muhamed Filipović ovih je dana postao javni stjegonoša političkoga antiamerikanizma u Bosni i Hercegovini. Još tijekom devedesetih godina Filipović je ostao zapamćen kao čovjek od posebnoga povjerenja Slobodana Miloševića za pitanja Bosne i Hercegovine. Unatoč javnim optužbama kako je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dijelio Bosnu, sarajevski je specijalac u ime jednoga dijela muslimanske politike dogovarao položaj Bošnjaka u projektu Velike Srbije te zajedničko sudjelovanje u agresiji Beograda na Republiku Hrvatsku. Sve snažnija islamizacija i akademikovo sko prozivanje Sjedinjenih Država zbog stvarne činjenice da u BiH žive tri naroda, moglo bi zemlju, inače vrlo zapaljiva ozračja, pretvoriti u europsku inačicu Afganistana. Prozivajući za vlastito nezadovoljstvo današnjim stanjem u BiH posebnoga izaslanika američkog predsjednika za Afganistan Richarda Holbrooka, muslimanski je akademik očito hotimice gađao cilj. Muhamed Filipović smatra kako je Holbrook fatalna ličnost za sve, osim za Hrvate i Albance, jer navodno dolazi iz kulture u kojoj je istinu stvari zamijenila istina rezultata te da je moral u američkoj kulturi zamijenjen dobivenom igrom, u kojoj vlada načelo kako je sve dopušteno da bi se dobio očekivani rezultat. "Pragmatizam cilja, čiji je Holbrook idealni predstavnik je nemoralan," tvrdi Filipović i podsjeća kako je uz obrazloženje da su Amerikanci i Tuđman bili protiv pregovora morao prekinuti razgovore koje je s Miloševićem vodio po naredbi Alije Izetbegovića. Sjedinjene Države je također optužio i za etničko čišćenje muslimana iz istočne Bosne te za podjelu zemlje, jer su, kako kaže pripremali, naoružavali i uvježbavali Hrvate za konačni obračun sa Srbima. Nemam namjeru od sličnih, gotovo terorističkih optužaba braniti američkoga diplomata. Nu ipak valja podsjeti kako su zemlje Europske unije pod krilaticom da rješavaju bosanskohercegovačku krizu gotovo pet godina puhale vjetar u leđa velikosrpskoj agresiji i tako Filipovićevu političkom partneru Slobodanu Miloševiću stvorile vremenski okvir da realizira plan o uspostavi Velike Srbije. Srpskoj agresiji na Hrvatsku suprotstavila Hrvatska vojska, a u Bosni i Hercegovini samo Hrvatsko vijeće obrane. Kako bi izgledala BiH da u njoj nije bilo hrvatskoga otpora najbolje pokazuju etnički očišćena područja koja su Srbi zauzeli. Protjerani muslimani s tih područja pronašli su spas upravo na prostoru što ga je od Miloševića obranio HVO. Time su brojčano narušili lokalnu strukturu stanovništva, što je nekim europskim silama bio dovoljan razlog da ih u borbi za prostor potaknu na sukob s Hrvatima. Na taj je način relativizirana srpska agresija, a napadnuti su izjednačeni s napadačem kao zaraćene strane u bosansko-hercegovačkom sukobu. Takvu je politiku podupirao i Muhamed Filipović, jer je ona u projekciji stvaranja bosanske džamahirije, na međunarodnom planu omogućavala tzv. ekvidistancu srpske i hrvatske krivnje, a na unutarnjem polju omogućila muslimanskoj politici da etničkim čišćenjem i progonom Hrvata nadoknade područja izgubljena u ratu sa Srbima. Upravo toj nemoralnoj politici suprotstavile su se Sjedinjene Američke Države, uz čiju je pomoć kako tako obnovljen hrvatsko-muslimanski savez. Američko uplitanje omogućilo je uz pomoć Hrvata završetak rata, oslobađanje znatnoga područja zemlje, koje kasnije ušlo u sastav Federacije, a od masovnih pokolja američko-hrvatski savez spasio je cjelokupno stanovništvo bihaćkoga područja. U Filipovićevoj političkoj filozofiji ne treba tražiti logiku, koja bi mogla omogućiti opstanak zajedničke države, odnosno jednakopravnost i zaštitu za sva tri njezina konstitutivna naroda. Njegova se filozofija, uostalom kao i reisa ul uleme Mustafe Cerića, svodi na potpunu negaciju Srba i Hrvata. Ukoliko to nije moguće napraviti nasilnom islamizacijom, valja u zemlji ponovno stvoriti politički kaos, iz kojeg bi, uz pomoć različitih islamističkih ekstremnih skupina bili potisnuti Hrvati i Srbi te Bosna i Hercegovina napokon postala isključivo muslimanska zemlja. Osim toga znakoviti Filipovićev protuamerički poklič je i svojevrsna poruka Washingtonu kako nije dobrodošao u područje gdje žive europski muslimani.
Mate KOVAČEVIĆ