Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 3. lipnja 2010
Ars Diaboli 2
Žrtve s Dakse, Ljubiša Milačić, Kumrovec, Tito i zaobiđena lustracija mogli bi nadahnuti nastavak Josipovićeve skladbe

Utjecaj kajdanke i klavijatura na hrvatsku politiku još je neistražena i neosvijetljena strana novije hrvatske povijesti, osobito kad je riječ o žrtvama jugokomunizma. Nakon što su staljinove orgulje odsvirale posljednje taktove, na scenu je stupio poznati majstor na klavijaturama – Josip Broz Tito. Njegove temeljni taktovi protegnuli su se do današnjih dana. Ivo Josipović otkad je na Pantovčaku ustoličen za predsjednika, postao je, "duboko žalim" (I. Josipović) nezaobilazna zvijezda u programima klasične glazbe, a javnosti je najpoznatija njegova kompozicija Ars Diaboli. Gdje je crpio nadahnuće, nije poznato. Jesu li to lik i nedjelo Josipa Broza? Ili prigušena svijest o masovnim, sustavnim i prikrivenim stratištima njegova totalitarnog režima? Ne ulazeći u umjetničku slobodu, tek bilježim dva moguća vrela nadahnuća.
Jedna od nadahnjujućih lokacija za skladbu Ars Diaboli nedavno je djelomično otkrila identitete. DNK analizom žrtava s Dakse otkrilo se kako je među njima i autor od Ars Diaboli puno poznatijih skladbi, iako autor nije medijski favoriziran. Svećenik Petar Perica, autor pjesama Rajska djevo, kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori, ubijen je prije šezdeset i pet godina. Identificiran je još jedan svećenik (od ukupno sedam pogubljenih), Mate Milić Kalafatović. Osim njih identificirani su: Anton Mostarčić, Martin Tomić, Maksimilijan Milošević, Vido Regjo, Stijepo Barbieri, Jure Matić, Ante Tasovac, Marijan Vokić, Baldo Poković, Ante Brešković, Ivo Knežević, Baldo Crnjak, Frano Vojvodić, Ivo Peko, Mato Račević i Niko Obradović. To je dio nevinih žrtava iz jedne od dvije dosad pronađene masovne grobnice na Daksi, iz razdoblja kad je "oslobođen" Dubrovnik. Stvarno dijabolično djelo, kao i ono s bleiburškog polja i križnih putova. Na svakom od tih mjesta trebalo bi reći sarajevsku formulu: "Duboko žalim" (I. Josipović), ali u svibnju nismo je nijednom čuli od njega, niti od drugih visokih čimbenika službene hrvatske vlasti. Istina, potpredsjednik Hrvatskog sabora, Ivan Jarnjak, održao je govor na Bleiburgu, koji načelno stoji, ali u praksi nema nikakvog učinka.
Među nadahnjujuće čimbenike za skladanje Ars Diaboli mogli bismo uvrstiti i intervju objavljen godine 1988. u beogradskom listu Reporter. Novinar Dragan Barjaktarević razgovarao je s "najvećim crnogorskim i, verovatno, najvećim jugoslovenskim junakom iz II svetskog rata, Ljubišom Milačićem, Tadijom Čemerkićem iz proslavljenog Lalićevog romana 'Svadba'". "Neki kažu da je Ljubiša-Tadija nanizao u ratu preko hiljadu ljudi. Ubiti neprijatelja, bilo mu je isto što i zaklat' pile… 1951. godine penzionisali (su ga) uručivši mu gomilu medalja za hrabrost i visoku penziju".
"Jedan od najvećih junaka našeg oslobodilačkog rata", Ljubiša Milačić, i "jedan od organizatora ustanka u svom kraju" ima se čime pohvaliti: "Pošto su mi Švabe ubile oca u prvome ratu – ja moram da ga svećam!"; "Ufatim ga istoga dana, živoga… Ja sam ga živoga odra i ispeka!... nijednoga nijesam ostavio živoga"; "Gledaj kako to ide. Prvoga čoeka sam ubio 18-te godine… On je počeo nešto da maše rukama, da se pravda, ali ja sam ga maka. Njegove kosti i danas se nalaze na Jelin dubu… Pa, ništa. Bilo mi je baš i drago te sam ga ubio"; "Da ti rečem pravo: za mene je svaki rat protiv neprijatelja zemlje moj lični rat, najprvo. Tačno je da cijelo vrijeme nijesam bio uvijek organizovan, da sam ubija na svoju ruku. Ubija sam đe sam gođ stiga… A bio sam ja organizovan, ali, ha-ha-ha, na svoj način".
Ovaj ubojica bio je poslije rata "načelnik naoružanja Pete armije u Skoplju", služio je i u Novom Sadu, bio je ratni vojni invalid "90 procenata", a u trenutku davanja intervjua nije znao ima li 88 ili 85 godina. Je li taj Milačić, koji je nadahnuo crnogorskog književnika Mihaila Lalića za crno-bijeli roman Svadba, nadahnuo i Josipovićev Ars Diaboli i Mesićevu formulu o tomu kako jedan zločin opravdava neminovnost drugoga?
I dok s neosuđenim masovnim ubojicama živimo već šezdeset i pet godina, njihove žrtve sve glasnije izlaze iz jama. Mnogi se trude da taj proces ostane u komunističkom zamračenju. Uglavnom oni koje bi trebalo zakonom lustrirati. Čak su i Rumunji nedavno donijeli Zakon o lustraciji. Glede toga neophodnog zakona Hrvatska je ostala na razini Balkana naširoko zaobilazeći europske standarde o potrebi osude svih totalitarnih režima i odavanja pijeteta svim žrtvama totalitarizama. Umjesto civiliziranog zakona o lustraciji i ove je godine u Kumrovcu održan jugoslavenski dernek s veličanjem Tita, pod čijom se zonom odgovornosti dogodila Daksa i pod čijim je zapovjedništvom "ratovao" Ljubiša Milačić. Doista nadahnjujuće za skladanje Ars Diaboli 2.

Hrvatsko slovo, 3. lipnja 2010
Prosvjed Hrvatskoj televiziji
Štafeta može, Tuđman ne!
Voditelj organizacijskog odbora Dana dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, Milan Vuković, uputio je prosvjedno pismo glavnom ravnatelju i uredniku informativnog programa HTV-a

Nevjerojatno je koliko ulažete snage i strpljenja u informativnom programu HTV-a da prešutite događaje vezane za prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, a istodobno slavite i uznosite Josipa Broza Tita, koji je ostavio strašne krvave tragove u biću hrvatskog naroda. Zbog toga Vam izražavam svoj prosvjed.
Naime, Hrvatska televizija u središnjem dnevniku 17. svibnja naširoko je izvijestila o štafeti koja se trči i ove godine u čast Josipa Broza Tita, komunističkog diktatora, trideset godina nakon njegove smrti. Istodobno voditelju Dnevnika nije promaklo povezati tog diktatora s koncertom skupine Metallica na zagrebačkom Hipodromu, kojem bi, kako je to opjevao voditelj, nazočio i sam Tito, jer je bio metalac. Za razliku od HTV-u omiljena diktatora, znanstveno-stručnom skupu koji je održan u Velikom Trgovišću 15. svibnja pod nazivom „Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća“ i na kojem su sudjelovala 24 znanstvenika, među kojima i 3 akademika, HTV nije posvetio ni slova, ni jedne riječi.
Budući da se ponavlja već tri godine uzastopce, ne može se smatrati da je to puki propust već sustavno i smišljeno prešućivanje hrvatskoj javnosti događaja koji bi, autoritetom znanstvenika, mogao narušiti „sliku“ koju je i sam HTV u posljednjih deset godina gradio u svojim emisijama o dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku.
Nevjerojatno je, upravo i iz ovog primjera, koliko urednici HTV-ovih emisija ulažu snage da bi prešutjeli ili marginalizirali događaje povezane s imenom dr. Franje Tuđmana! Priča o štafeti objavljena u središnjem Dnevniku pokazuje koliko su neki HTV-ovi urednici još uvijek zaokupljeni diktatorom i održavanjem njegova „sjaja“, kako se ne bi rasvijetlila zlodjela koja su pod njegovim zapovjedništvom počinjena nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom.
HTV je prešutjevši obilježavanje Dana općine Veliko Trgovišće, u sklopu kojeg je održan i znanstveni skup, pokazao profesionalni odnos prema dnevnim događajima, koliko ga zanima obavješćivanje javnosti o relevantnim društvenim događajima kao što je spomenuti znanstveni skup. Selektivno praćenje društvenih događaja po ideološkoj matrici, potvrđuje da HTV još nije postao javna televizija i da je zarobljenik raznih političkih krugova. Nadam se da će do slijedećeg svibnja, za koji se već sad prijavilo 14 znanstvenika, HTV promijeniti svoj odnos prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Tuđmanu i da će ovakvi prosvjedi postati nepotrebni.
Milan VUKOVIĆ

Hrvatsko slovo, 3. lipnja 2010
HKV: Glasovanje Hrvata izvan Hrvatske
Odbacujemo sramotni dogovor HZZ-a i SDP-a!
Prenosimo priopćenje Hrvatskoga kulturnog vijeća u svezi s prijedlogom o glasovanju Hrvata izvan Republike Hrvatske

Hrvatsko kulturno vijeće drži da je dogovor  HDZ-a i SDP-a o glasovanju Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske novi prilog odstupanju od temeljnih načela na kojima je stvorena hrvatska država, a među kojim je načelima i jedinstvo hrvatskoga nacionalnog korpusa, kojemu je zadan težak udarac. Ujedno, rečeni je prijedlog u suprotnosti sa Člankom 10. Ustava RH koji kaže da Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu.
Nakon niza vanjskih ucjena i diktata koji prate put RH u Europsku uniju, sada smo svjedoci unutarnjih ucjena kojima se vladajuća stranka (koalicija) nije suprotstavila, nego je učinila "kompromis" na štetu jednoga dijela hrvatskih državljana, prvenstveno na štetu onoga dijela hrvatskoga naroda koji živi u BiH.
Na taj su način Hrvati izvan Hrvatske ne samo dovedeni u neravnopravan položaj, nego de facto proglašeni drugorazrednima i suvišnima, svedeni na status manjine ali bez svih pogodnosti koje imaju nacionalne manjine u RH. Tako, znači, matična država hrvatskoga naroda šalje poruku da je popustila korifejima unutarhrvatskoga šovinizma i da pristaje na nove podjele koje izravno ugrožavaju njezin opstanak.
Hrvatsko kulturno vijeće odbacuje taj sramotni dogovor i ponavlja upozorenje da se ustavne promjene ne mogu donositi stranačkim dogovorima, nego javnom raspravom (koje gotovo da i nije bilo) ili referendumom.
Za Hrvatsko kulturno vijeće,
predsjednik  Hrvoje Hitrec

Hrvatsko slovo, 3. lipnja 2010
EU – KRAJ ILUZIJA ILI POČETAK NOVE UTOPIJE
Teret Grčke na leđima Europe
Kad je grčka vlada EU zamolila za financijsku pomoć, obratila se EU ovom lapidarnom rečenicom: „Mnogo poštovana gospodo, u suglasju s izjavom šefova država i vlada od 25. ožujka 2010., da će se, bude li potrebno, Grčkoj staviti na raspolaganje financijska pomoć, i u suglasju s dodatnom izjavom zemalja Eurogrupe, Grčka ovime moli da se aktivira mehanizam pomoći“. Ovaj zahtjev bez riječi obrazloženja potpisao je ministar financija Giorgos Papakonstantinou

Dok pišemo ove retke još zapravo nije jasno koliko je Grčkoj potrebno pomoći. Svakako se zna da joj je samo u ovoj godini potrebno 30 milijarda eura, a za sljedeće tri godine trebat će pomoć od oko 150 milijarda eura. Smatra se da bi iz Njemačke trebala stići pomoć u vidu kredita u visini od oko 15 milijarda eura. U Njemačkoj javno mnijenje, a to su primjerice Frankfurter Allgemeine Zeitung, s puno negodovanja opisuje nastalu situaciju u vezi s Grčkom. Dok neki tvrde da Grčku nije moguće sanirati i da je stoga treba isključiti iz skupine zemalja s eurovalutom, drugi tvrde da bi takvo isključenje za EU na dugi rok bila opasnija i skuplja solucija nego da joj sada Unija pomogne velikim svotama. Tako njemačka kancelarica Angela Merkel nasuprot mišljenjima velikog dijela njemačke javnosti ističe da spasu Grka nema alternative. Prema njezinim riječima euro se mora stabilizirati i Grci moraju uvesti oštri program štednje. Treći raspravljaju o tome gdje se EU danas nalazi i kamo ona ide. Jedan bečki komentator pita se može li se Europa još spasiti i dolazi do zaključka da je današnje stanje europskog sjedinjenja doseglo apsolutni vrhunac i da se dalje ne može. To pak prema njegovim riječima znači da smo stigli na kraj utopije o europskoj saveznoj državi. Njemački dnevnik Die Welt istaknuo je u jednom svom komentaru da smo stigli na kraj svih europskih iluzija.

Grčka, Španjolska, Portugal
Odluke EU da se Grčkoj dodijeli pomoć kosi se s ugovorima EU. Prema tim ugovorima nijedna zemlja ne smije odgovarati za financijsku štetu neke druge zemlje. Ovaj slučaj s Grčkom mnoge navodi na zaključak da se gospodarska i politička budućnost Europe ne stavlja na kocku odgađanjem davanja pomoći, nego, naprotiv, neodgovornim zaduživanjem država članica EU. Oni u EU koji su svezali paket pomoći za Atenu i koji su Angelu Merkel prisilili da se Njemačka priključi toj pomoći, tvrde da je Grčka u toj krizi zaduživanja u Europi ono što je Lehman Brothers u financijskoj krizi za Ameriku. Međutim, komentatori u njemačkim medijima koji imaju malo jasniju sliku i bolje pamćenje ističu da se slučaj Grčke može bolje usporediti s američkom Investment bankom Bear Stearns, koju je Washington spasio, prije nego što mu je ponestala snaga da spasi i Lehman banku. Ovaj američki slučaj značio bi u Europi ovo: ako bi europski novac bio danas dostatan da se spasi Grčka, pitanje je bi li EU bila financijski u stanju sutra isto tako pomoći Španjolskoj, Portugalu ili nekoj drugoj zemlji, ako bi se one našle u istoj situaciji kao danas Grčka, odnosno prije dvije godine američka banka Lehman Brothers.

 Unija transfera u funkciji politike
Angela Merkel izjavila je - ako euro valuta propadne to onda znači propast za cijelu Europu. Time što je ona na taj način popustila svojim europskim partnerima u Njemačkoj je prestala biti željeznom kancelaricom za koju je do sada slovila. EU davanjem pomoći Grčkoj postala je „Unijom transfera „, kažu kritičari. Nijemci koji moraju najviše dati u toj pomoći sve više gube povjerenje u euro valutu. Još nitko ne zna hoće li Grčka biti u stanju vratiti dugove Nijemcima i ostalim Europljanima. Kritički komentatori u Njemačkoj ističu da postoje dobri razlozi za odbijanje bruxelleskih odluka o pomoći. Naime, bruxelleski dekret o pomoći još više povećava gubitak demokracije u EU. Države članice gube tom odlukom još više svoj financijski suverenitet. Promatrači u svojim komentarima i izvještajima upozoravaju da odluka o davanju pomoći, koja se zasniva na ideji da se time spašava euro, proturječi glavnim načelima europske monetarne unije.
Prvo načelo glasi kako je svaka zemlja sama odgovorna za svoje financije. Sadašnjim pružanjem pomoći Grčkoj to načelo više ne vrijedi. Drugo načelo govori da Europska središnja banka mora biti samostalna u svom djelovanju. Time što je ona na zahtjev politike izrazila spremnost da sufinancira grčke deficite, izgubila je vjerodostojnost i neovisnost. Time što ta banka sada financira državne deficite postala je fiskalno-politička institucija u službi politike, ističe komentator dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung. Isti dnevnik napominje u svom izdanju od 14. svibnja da se protusuglasja europolitike više ne mogu tajiti. Europska monetarna unija definitivno se srozala na uniju transfera novca i plaćanja tuđih dugova.

Eurokracija teži jedinstvenoj državi

Objavljuju se podatci i o visokom zaduženju Savezne Republike Njemačke o čemu političari malo govore. Upozorava se da uz 1,7 bilijuna eura službenih dugova Savezna Republika ima i brdo nevidljivih dugova, koji prema njegovu računu iznose 5 bilijuna eura. Golema financijska pomoć Grčkoj novi je veliki teret za njemačke porezne obveznike. U Njemačkoj nema dosta novaca za školstvo, nema za razvijanje solarnih i drugih alternativnih energija, koje bi zamijenile ulje, atomske centrale i dr., ponestaje novca za razvoj novih tehnologija. Kina i Indija jurišaju na Zapad svojim tehnološkim dostignućima. Tako je ovih dana objavljeno da će Kina u Kaliforniji graditi željeznicu s brzinom od 350 kilometara na sat. Veliki problem otvara vrtoglavo smanjivanje broja radnog stanovništva, dok se broj umirovljenika povećava. Mirovinski sustav u Njemačkoj u najvećoj je opasnosti. Tko će financirati mirovine i liječenje starih ljudi? To sve ide na ruku ekstremnoj desnici koja maršira po ulicama njemačkih gradova. Isto radi i ljevica.
Kao što smo mogli očekivati nakon svih fijaska u EU sada je eurokracija suočena s osiromašenom Grčkom otvoreno počela dizati glas da se mora stvoriti Politička unija Europe, odnosno da EU postane jedinstvena država, u kojoj bi sve države članice svoju poreznu i proračunsku suverenost trebale predati u nadležnost Bruxellessa. Do sada se ta ideja nije previše isticala. Govorilo se da je EU savez država, a ne federacija. Čini se da je došlo vrijeme da se sada ide dalje u oduzimanju financijskog i gospodarskog suvereniteta država članica. Jasno je da će u takvim potezima eurokracije najviše stradati manje zemlje, koje nemaju razvijeno gospodarstvo.
Čemu ova sadašnja kriza oko Grčke, a sutra možda i oko Španjolske, podučava Republiku Hrvatsku? Već su stručnjaci ovdje tisuću puta rekli da se Hrvatska ne smije više zaduživati i da mora razviti svoju vlastitu ekonomsku i financijsku snagu koja bi spriječila preveliku ovisnost o stranom svijetu. Grci koji će zacijelo dobiti veliku pomoć izgubit će svoj ponos, a možda i biti ishodištem daljnjih procesa nestabilnosti u Europi. Grci imaju veliko iskustvo s tragedijama. Hrvatska ne smije doći na taj put. (S. Š.)
Stjepan ŠULEK

Hrvatsko slovo, 3. lipnja 2010
GLAS DJECE POGINULIH BRANTIELJA
Strašna cijena „povlaštene mirovine“
Nemojte nas više vrijeđati „povlaštenim mirovinama“. U ovoj domovini jedino ste povlašteni vi, gospodo, koji o rezanju odlučujete

Ponekad mi se čini da je pero nedovoljno jako oružje da bi pobijedilo političku misao i političku odluku ili pak uzdrmalo političku svijest. Uz toliko korupcije i kriminala koje se kovitla u političkim krugovima,uz toliko neriješenih „mutnih“ poslova iz kojih je novac išao u džepove tzv. utjecajnih osoba, uz tolike milijune kuna bačenih u vjetar, ponekad samo iskorištenih kako bi se prikrila prijevara nas, običnih smrtnika „gospoda“ je pronašla način kako spasiti našu domovinu od propasti i kako da riješe sve te silne dugove. Znate kako? Naježim se samo od pomisli na tu riječ, ali sada ju ipak moram napisati, rezanjem „povlaštenih“ mirovina. Pitam se gdje je nestalo dostojanstvo hrvatskog čovjeka, ponos i savjest. Izjaviti da smo mi, koji smo krvavo platili slobodu ove zemlje, povlaštene osobe prljavo je i nemoralno. Slažem se da svi trebamo pridonijeti u spašavanju naše domovine od bankrota i propasti, ali neka izvoli prvo ona gospoda koja je i dovela državu do ove krize - vratiti silne milijune koje drže po svojim sefovima ili pak po bankama u Monte Carlu da ne moraju plaćati porez. Zatim bi bilo u redu da se vrate milijuni one gospode koja je provela nekoliko noći u Remetincu, dok se nije ugasio i posljednji blic novinarskog fotoaparata, a koji su zatim pušteni svojim kućama jer, kako kažu, „žao nam ih je“ ipak oni imaju svoje obitelji, a zatim neka uzmu komadić naših mirovina.
Oduzimanje pokojnima
Naša politika je doista moćan stroj pun hrabrosti ili, bolje rečeno, kukavstva, jer najlakše je bilo oteti od poginulih hrvatskih branitelja. Moj tata se ne može pobuniti, ne može pokucati na vrata Vlade, ne može pustiti glas i zaprijetiti, on jednostavno mora dati svoje, a onaj tko je živ i pokori vas svojom medijskom pompom, njega se istoga trenutka ostavlja na miru i dopušta da i dalje plovi svojom mirnom lukom.
Draga moja gospodo, taj stolac na kojem sada sjedite i taj stol na kojemu potpisujete rezanje, kako vi kažete, povlaštenih mirovina plaćen je životom moga oca, mojim životom,  životom moje majke. Otac je zauvijek ostao bez prava da udahne slobodu svoje domovine, a moja majka i ja smo ostali disati tu domovinu, nažalost, punu otrova. Pokušao sam pronaći u rječniku riječ „povlašten“, ali nisam ju pronašao ni u jednom kontekstu povezanu s riječi branitelj ili pak ratnik. Katkad mi se čini da nije potrebno niti i ići u školu jer sve što Hrvat mora znati dobiva putem televizije, vijesti i novina.
Ne vrijeđajte nas više
U svim tim medijima danonoćno slušamo vaše izjave koje mogu ići samo u jednom pravcu, a to je prema nedodirljivosti, jer naše stečeno znanje je neutralno upored sa vašim izjavama, vi ste uvijek u pravu. Znate gospodo, i Hrvatska mladost gleda televizor i čita dnevnu štampu. Zašto im percipirate povijest hrvatskog roda kroz  neistinu i laž? Biti hrvatski ratnik, branitelj, oboljeli od PTSP-a, invalid Domovinskog rata, dijete poginulog hrvatskog branitelja, logoraš i svi oni koje je rak rata uhvatio u svojim metastazama te ostavio trajne žive rane na srcima ne znači biti povlašten i molim vas, nemojte nas više vrijeđati tom izgovorenom riječi. U ovoj domovini jedino tko je povlašten ste vi, gospodo, jer  imate čast naše živote, našu hrabrost, naše domoljublje, našu svetinju i naša sjećanja na poginule očeve predstavljati svijetu, govoriti u ime nas o nama i našim obiteljima čija snaga zajedništva kod svjetskih vođa jedino može izazvati poštovanje i divljenje.Krešimir ŠIMIĆ

Hrvatsko slovo, 3. lipnja 2010
Razgovor
mr. sc. Martina Grahek-Ravančić, povjesničarka
I danas je Bleiburg više politika, a manje povijest
Martina Grahek Ravančić (r. 1978.) spada u najmlađi val hrvatskih povjesničara. Studij povijesti upisala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala 2001. Od 2002. zaposlena je kao znanstveni novak u Hrvatskom institutu za povijest, na projektu "Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću". Godine 2006. obranila je magistarski rad Bleiburg i “križni put” u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi…

Nedavno je u Hrvatskom institutu za povijest promovirana Vaša knjiga Bleiburg i križni put 1945. - historiografija, publicistika i memoarska literatura. U čemu se suvremeni povjesnici slažu, a u čemu razilaze, kad je riječ o tragičnim događajima koje zovemo Bleiburg i križni put?
Mislim da se historiografija danas slaže oko kronologije cjelokupnih zbivanja, no postoje neka pitanja oko kojih postoje različite interpretacije. U prvom redu to se odnosi na broj stradalih, pitanje odgovornosti za počinjeno, pravno normiranje, iz čega nužno proizlazi i pitanje da li je to što se dogodilo na Bleiburgu i križnom putu ratni zločin, osveta ili nešto treće. Nedostatak (ili nepostojanje) ključnih dokumenata, kao i nespremnost da se stvari sagledaju iz nekog drugog kuta, uvijek su velika prepreka pri traženju odgovora.

Je li vlada NDH prekasno poslala Memorandum saveznicima, ili su baš sve okolnosti 1945. išle na ruku takvom raspletu stvari da nestane samostalne hrvatske države?
Završnica Drugoga svjetskoga rata i položaj pobjedničkih sila, koliko god bila očekivana, za vlasti NDH, čini se kao da je bila prilično iznenađenje. Vlada NDH odlučila je uputiti Memorandum Zapadnim saveznicima u Caserti (saveznički glavni stožer za Sredozemlje), s pozivom da savezničke snage uđu u NDH, na noćnoj sjednici 3.­/4. svibnja, što je bilo samo par dana pred konačno povlačenje. Američki zrakoplovci, zaduženi za jedan primjerak Memoranduma, uspjeli su pristići do Saveznika, koji su, rekla bih prilično očekivano, ponudu odbili te Memorandum proslijedili, preko britanskog ambasadora u Beogradu, Josipu Brozu Titu. On se zahvalio na poruci, a britanski Foreign Office o važnosti ove misije dao je tek kratki komentar, prema kojemu je sve to “off” i “zanimljivo jedino budućim povjesničarima”. No, bio je tu još i niz “slabih nada” –  pojava, kako se navodilo tajnog oružja, održavanje tzv. Postava Zvonimir (Zvonimirove linije) – koje su Vladu NDH vezala za njezinoga saveznika, Treći Reich do samog kraja. U takvu, pomalo nezavidnom stanju donesena je odluka o povlačenju.

Što kažu relevantne procjene o tome koliko je ljudi, hrvatske vojske i civila, početkom svibnja 1945. krenulo iz Hrvatske prema Zapadu? Neki autori citiraju dokumente britanskog Ministarstva rata koji govore o 200.000 vojnika i 500.000 civila?
Iako danas po tome pitanju postoje različite procjene, prema nekim novijim spoznajama proizlazi da snage NDH, uslijed stalnog brojčanog smanjivanja, od kraja 1944. (što potvrđuju i obavještajni podatci Glavnog štaba NOV i PO Jugoslavije), nisu mogle biti veće od 100.000 ljudi. Prema postojećim, demografskim istraživanjima njih je pratilo oko 50.000 civila. Stoga smatram da bi se okvirna brojka ukupnog mnoštva mogla kretati između 150.000 i 200.000. Te podatke dostupne iz britanskih dokumenata, Britancima je prenio, kako se navodi, “hrvatski časnik za vezu”, prema kojem se britanskim položajima kod Bleiburga približavaju “dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka broji oko 100.000 ljudi”, a pratilo ih je oko 500.000 civila. Mislim da su te brojke rečene kako bi se ostavio dojam na Saveznike, no zapravo je i ta brojka bila dodatna otegotna okolnost pri britanskom promišljanju općeg stanja i smještaja, prehrane i opskrbe tolikog mnoštva.

U kojoj mjeri je britanska odluka o izručenju Hrvata Titovim jedinicama bila uvjetovana političkim dogovorom u Jalti?
Dogovorom u Jalti određeno je da se zarobljenici izručuju onoj strani protiv koje su ratovali, no takav dogovor postignut je samo sa Sovjetima i odnosio se na njihove građane. Otegotna okolnost za izbjeglice bila je okupacija Koruške od strane JA, kao i sve izgledniji sukob među dotadašnjim Saveznicima. U takvim prilikama bilo je jednostavnije navedeni dogovor “proširiti” na sve zarobljenike, a osim toga za konferencijskim stolovima rješavalo se mnogo toga što i nije imalo veze s ratnim operacijama, već s općenitim poslijeratnim poretkom i odnosima snaga u Europi. Ipak, smatram da je odluka o izručenju većim dijelom donesena s obzirom na samo stanje na terenu. Britancima je bilo važno osloboditi svoje linije, jer su “operativne okolnosti” bile znatno ugrožene.

Hrvati su se predali Britancima, ovi ih izručili partizanima, pa ispada da je riječ o trostranom dogovornom činu. Što se zapravo dogodilo u dvorcu Thurn-Valsassina 15. svibnja 1945.? Čija je bila odluka da se izbjegle Hrvate izruči totalitarnom komunističkom režimu?
Pregovori su održani 14. i 15. svibnja, uz sudjelovanje britanskih, jugoslavenskih i predstavnika NDH. Podaci o pregovorima dostupni su uglavnom iz svjedočanstava sudionika. Prema dostupnome naime proizlazi da Hrvati nude predaju Britancima, koji ponudu otklanjaju i prenose je na partizane, a oni prihvaćaju britansku odluku da Hrvati pred njima polože oružje. Pregovarači NDH tvrdili su da su razgovarali samo s predstavnikom britanske armije, za kojeg, suprotno njegovu iskazu, navode da nije nudio nikakve mogućnosti, osim predaje. Predstavnici JA inzistirali su da se izbjeglička kolona njima preda jer je to bila vojska protiv koje su ratovali. S druge strane Britanac je naveo kako su partizani njihovi saveznici te su mu povrh toga dana obećanja da će se sa zarobljenicima postupati sukladno međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima, pa stoga obećanja svojih saveznika nije dovodio u pitanje. Nakon svega, sudionici bleiburških pregovora tumačili su događaj svatko na svoj način. Jesu li se Hrvati predali Britancima ili jugoslavenskim partizanima, pitanje je tumačenja trostranog čina i njegova učinka na pregovorima u bleiburškom dvorcu Thurn-Valsassina, 15. svibnja.

Među uvjetima predaje hrvatskih oružanih snaga Britancima bilo je i poštivanje svih odredaba međunarodnoga prava o ratnim zarobljenicima?
Jedan od pregovarača JA rekao je da će se sa zarobljenicima postupati prema međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima (Ženevske konvencije o poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika u vojskama na bojnom polju i o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929.), koje je jasno propisivalo da su od trenutka zarobljavanja ratni zarobljenici u vlasti neprijateljske države, a ne pojedinaca ili postrojbi koje su ih zarobile te se prema njima mora odnositi humano, moraju biti zaštićeni od svih nasilnih čina i uvreda, a najstrože su zabranjene sve mjere odmazde. Zarobljene osobe zadržavaju svoja građanska prava, a zemlja, u čijoj vlasti se nalaze, mora se brinuti za njihovo uzdržavanje Osobe su dužne otkriti svoj identitet, a prema pravima mogu zadržati predmete osobne uporabe, osim oružja i vojne opreme. Neposredno nakon zarobljavanja, zarobljenici se moraju smjestiti na položaje koji su dovoljno udaljeni od područja ratnih operacija. Odredbe jasno govore o transportiranju zarobljenika i njihovu smještanju u logore. Osim toga, točno je propisana prehrana kao i svi ostali uvjeti potrebni za ljudski odnos prema zarobljenicima, a posebno se zabranjuje svaki oblik okrutnosti i kolektivna kazna. Postavlja se pitanje prisilnih repatrijacija, o kojima nema spomena u Haškim i Ženevskim konvencijama, no valja naglasiti da postoji obaveza da se zarobljenici ne predaju ili izručuju drugoj zemlji, ako postoji eventualna bojazan od njihova zlostavljanja.

Što se danas može na temelju dokumenata reći o britanskoj odgovornost za izručenje Hrvata i posljedično suodgovornosti za njihove masovne likvidacije?
Iako Britanci svoju ulogu u cjelokupnim događajima prikazuju prilično “posrednički” t.j. neutralno, oni su bili aktivni sudionicu u ratu protiv NDH. S britanske strane često se ističe kako oni nisu bili svjesni što zarobljenike očekuje nakon njihova izručenja Jugoslavenskoj armiji, no mislim da to nije bila istina, posebice ako se uzmu u obzir naknadna izručenja iz savezničkih logora u Koruškoj. Postojeća britanska istraživanja nastojala su eventualnu odgovornost svoje vojske spustiti na što nižu zapovjednu razinu, no prema dostupnim dokumentima koji su podosta fragmentarni, prilično je jasno kako ovako važne odluke nisu mogle biti donesene bez znanja viših vojnih i diplomatskih osoba. Konačno istraživanja Nikolaja Tolstoya, koja spadaju među rijetke analize na ovu temu, svedene su na marginu. I, iako se problem poslijeratnih izručenja, u Britaniji povremeno “otvarao” i pokazivale inicijative da se s njime ozbiljnije pozabavi, nikada nije postojao politički interes ili kako je to navedeno u Cowgillovu izvještaju – bio je to dio povijesti kojem nije bilo suđeno da bude ispričan.

U kojem se rasponu kreću procijenjene brojke žrtava?
Procjene se kreću od 50.000 do pola milijuna ljudi, a ponekad se čak navode i veće brojke. Važno je napomenuti da su to uistinu vrlo okvirne brojke i za veliki dio njih ne postoje sustavna demografska istraživanja.

Možemo li, dakle, zaključiti da ne znamo ni približno točan broj izbjeglih Hrvata, niti broj žrtava stradalih na bleiburškom polju i marševima smrti? Kako je to moguće s obzirom da je od tih događaja prošlo šezdeset i pet godina?
Koliko je osoba stradalo i danas je otvoreno pitanje, o kojem se uvijek raspravlja. Sve brojke kojima raspolažemo – od kojih su neke manje, a neke više utemeljene – vrlo su raznolike. Ne može se reći da ne znamo ništa, posebice s obzirom na slovenska istraživanja koja posljednjih godina polučuju znatne rezultate. Primjerice, grobnica Tezno i njezinih 15.000 stradalih, važan su segment cjelokupnog problema. Mislim da se klupko polagano odmotava, no još je mnogo posla pred nama. Jest, prošlo je mnogo vremena, no veći dio bio je prikriven šutnjom. Bio je to problem s kojim se jugoslavenska vlast nije mogla nositi. No, valja napomenuti da je prošlo dvadeset godina, od kada se o ovoj temi slobodno govori i piše, pa su opet događanja s Bleiburga više politika, a manje povijest. Uvijek prisutna podijeljenost društva ne ide nam u prilog.

Smije li povijesna znanost ostati samo na procjenama?
Treba uložiti sve napore da se dođe do što točnijih odgovora, no ukoliko to iz objektivnih (ili možda onih manje objektivnih) razloga nije moguće, ne treba zbog toga relativizirati pojedini problem i zbog toga umanjivati njegov značaj. Kao što sam već rekla nije Bleiburg jedino, “nesigurno” pitanje hrvatske historiografije, ali opet se oko njega stalno lome koplja.

Nakon početnih iskapanja masovnih grobišta u Sloveniji, procjene slovenskih povjesničara kažu da grobišta i komunistička stratišta u Sloveniji skrivaju najmanje 100.000 žrtava. Ova procjena potvrđuje masovnost, a još nisu započeta istraživanja grobišta i stratišta proistekla iz križnog puta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Vojvodini, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji?
Brojka od 100.000 samo je procjena, no broj grobnica utvrđenih u Sloveniji i njihova dosadašnja istraženost jasan su pokazatelj da se u ovom slučaju nije radilo samo o odmetništvu pojedinaca i osveti, koja je sastavni faktor završnice svih ratova, već i o masovnosti i sistematičnosti. Osim toga nisu svi stradali bili i ratni zločinci, posebice stoga što ničija odgovornost nije ispitana. Polagano se pokreću i istraživanja u Srbiji i Crnoj Gori. Mislim da je vrijeme da u svemu tome i Hrvatska da svoj prilog.

Bez obzira na sve riječ je o zločinu. Može li se u ovom slučaju nešto egzaktnije reći o osobama i jedinicama odgovornim za zločine, naime, zločini takvih razmjera ne zastarijevaju? Pitanje odgovornosti još nije došlo na dnevni red?
Jasno je da su, u ovom slučaju, višestruko kršene odredbe međunarodnog humanitarnog prava. Osim toga, prema dostupnim podacima, razvidno je koje su jedinice bile zadužene za pratnju zarobljeničkih kolona te koji su njihovi zapovjednici. Jugoslavenska historiografija nije šutjela o “konačnom obračunu s neprijateljem”. Osim toga, središnja tijela vojske i države bila su o svemu obaviještena i očito sa svime suglasna. Ratni zločin ne zastarijeva i ne smije proći bez kazne, bez obzira jesu li ga počinili pripadnici pobjednika ili poraženih. No, pitanje odgovornosti stalno se izbjegava, a eventualni pokušaji da se nešto učini (poput onog u slučaju Sime Dubajića), bezizgledni su i beznačajni.

‰ilas je rekao da je Bleiburg bio nužan kako bi Jugoslavija mogla živjeti. Tito je rekao da se moralo Srbima dopustiti da se „izdovolje“. Kardelj je kratko komentirao – „Hrvati, platili ste“. Nađ je konstatirao kako je „normalno da smo ih likvidirali“. Što zapravo govore ove izjave visokih političkih i vojnih dužnosnika totalitarnog komunističkog režima, posebice u kontekstu suvremenih europskih deklaracija i rezolucija o potrebi osude svih totalitarizama?
Sve to potvrđuje da završnica rata, na ovim prostorima, nije bila samo borba s okupatorom već je njezina neodvojiva sastavnica i revolucionarni element uspostave novog poretka i njegove represivnosti. Sve postojeće deklaracije i rezolucije u osnovi su dobar pokušaj da se o negativnom nasljeđu 20. stoljeća konačno progovori, no u praksi, pri osudi totalitarnih zločina ne vrijede jednaka mjerila.

Kako procjenjujete ulogu i značaj memoarske i publicističke literature o Bleiburgu i križnom putu, koju velikim dijelom navodite i u svojoj knjizi?
Memoari se u historiografiji smatraju izvorima “drugog stupnja”, no ipak im je povijesna znanost podosta nesklona. Oni su po svojoj prirodi puni emotivnog naboja i nerijetko vrlo subjektivni. No, ako nemate arhivskih dokumenata (ne postoje ili nisu dostupni), onda su vam navodi iz literature jedini izvor podataka. Uz obaveznu kritičnost mislim da oni mogu biti dobar izvor informacija, a ujedno i pokazatelj kako se interpretacija nekog problema mijenjala kroz razdoblja.

Što mislite kad će „Bleiburg“ prestati biti vječna svibanjska tema prijepora u hrvatskom društvu? Kad se dođe do objektivne istine, ili kad biološki izumru žrtve i počinitelji - odnosno izravni svjedoci, ili pak kad do kraja sa scene odu ostatci komunističke totalitarne ideologije?
Bleiburg će uvijek biti kontroverzna tema, on je postao dio tzv. kolektivnog sjećanja, a i godine prešućivanja učinile su svoje. Mislim da objektivna istina nije daleko od nas, no podijeljenost u društvu je velika, pa je ona kao takva, uvijek, zbog nečeg, neprihvatljiva za bilo koju stranu. Mislim da ne trebaju nestati svjedoci, jer nije rješenje šutnja o Bleiburgu i svemu što se tamo dogodilo. Važno je da ti događaji (pri tome mislim na ono što se doista događalo u svibnju 1945., a ne i sve ono što se počelo vezivati uz događaje iz same završnice rata i njegova neposredna poraća), pronađu svoje mjesto u povijesti. Protok vremena jest jedan značajan faktor, pa mi se čini da je ovaj svibanj, u usporedbi s prijašnjim, ipak mirniji.

Kako vi kao povjesničarka gledate na aktualnu parolu: Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti? Nije li to, među ostalim, i diskvalifikacija povijesne struke?
Mislim da nije. Ja nisam nikada vjerovala u onu sintagmu da je povijest učiteljica života. Svi, pa tako i povjesničari, okrenuti su prema budućnosti i gledaju prema njoj. Vrijeme koje dolazi nudi nove perspektive, otvara nove metodologije u povijesnim istraživanjima i nudi nam jedan korak dalje. Specifično za povjesničara je da ima uvijek jedan pogled okrenut prema prošlosti, ne dopuštajući da se ona zaboravi. Jedini je problem što je to prisutno i u nekim drugim sferama, poput politike, pa zbog toga neke teme iz prošlosti doista opterećuju svakodnevicu i zbog tog se, između ostalog, usporeno krećemo prema naprijed.

Pišete doktorat? Tema?
Da, pišem doktorat i upravo sam u završnoj fazi. Tema je Djelovanje Zemaljske komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba od 1944. do 1947. Jedna zanimljiva tema o kojoj, do sada, nije mnogo pisano.

Nedopustivo je zločin opravdavati drugim
Kad nema potrebnih istraživanja, na djelu su različite interpretacije. Koliko ideološki obojene interpretacije opterećuju put do povijesne istine, poput nedavnog predavana Stjepana Mesića gimnazijalcima u Zaboku, koji je jedan zločin opravdao drugim?
Nije da nema potrebnih istraživanja. Možda je pravilnije reći da ih nema u dovoljnoj mjeri t.j. ne postoji sustavan rad potrebnih interdisciplinarnih ekipa i slaba je komunikacija između institucija. Načelno ne postoji ni politički interes da se problem riješi. Ja ne želim komentirati bilo čije interpretacije, no nedopustivo je jedan zločin opravdavati drugim. Smrt bez suđenja nekog pojedinca (skupine) ne može iskupiti ili opravdati eventualne zločine koje je ta osoba (osobe) ranije učinila. Osim toga, činjenica da je netko zločinac, ne opravdava da se nad njim izvrši kažnjavanje bez suđenja.
Jeste li zadovoljni kako je i u kojoj mjeri obrađena tema Bleiburga i križnog puta u našim udžbenicima?
Tekstovi u današnjim udžbenicima, posebice ako se usporede s nekim udžbenicima iz devedesetih godina, relativno su ujednačeni i daju vrlo općenite podatke (sukladno  programima za pojedine razrede i škole) o svibanjskim događanjima. U sadržaju se uglavnom stavlja naglasak na nedovoljno organizirano povlačenje, predaju i pitanje odgovornosti te još neutvrđeni broj žrtava. Pojedine nelogičnosti u udžbenicima, posljedica su zadanog programa propisanog od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, necjelovitih historiografskih istraživanja te manjka sustavne i stručne literature. No, valja napomenuti da poznavanje prošlosti i učenje povijesti ne znači samo suhoparno nabrajanje pobjednika i poraženih.
Nenad PISKAČ

ZABILJEŠKE IZ NERETVE
Stonski most zajedništva
Za svaku je pohvalu poruka mira, ljubavi i zajedništva koja je krenula iz Stona, kao i posjet Bleiburgu te obilježavanje mjesta stradanja hrvatskog naroda

Politička scena se zahuktava. Slažu se koalicijske kockice u razjedinjene mozaike. Leti drvlje i kamenje. Izvlače se brižno čuvane optužnice iz ladica montažnih stolova. Obrušavaju se jedni na druge kao ptice grabljivice na strvinu. Svi su izgledi kako će Hrvati i ovoga puta ostati kratkih rukava. A oduljila hladnoća. Sunce nikako da zagrije. I kreketuše u čudu, jednu večer nastupaju orkestralno, drugu solo. Politička prljavština se ukaljužila. Mogla bi količina i dubina blata izazvati apstinenciju hrvatskog biračkog tijela, što bi bilo pogubno za već ionako prevarene i pokisle glasače. Još nam samo nedostaju majice s prugama (brojevi smo odavno). Zbog tankog domoljubnog konca pucaju šavovi hrvatskog zajedništva. U iščekivnju smo vješta krojača. Ali, stari zanati zamiru u navali jeftine robe s istoka. Nije in biti krojač. Na odori ispucalih šavova ipak se nađe ponetko s iglom i zlatovezom u ruci. Ovaj put nakana je Dalmaherca zašiti čvrsto narodne nošnje projektom Most zajedništva Ston 2010. Ovim događajem teži se čvršće povezati jedan narod podijeljen neprirodnom granicom u gospodarskom, turističkom, sportskom i kulturnom smislu. U planu je snimanje milenijske fotografije sudionika,  na drugom po veličini zidu u svijetu, odmah iza Kineskoga. Dakako, riječ je o Stonskom zidu. Za svaku je pohvalu poruka mira, ljubavi i zajedništva s hrvatskog kameništa.
Smotra folklora
Nimalo za njom ne zaostaje jedna od najvećih folklornih smotri u Hrvatskoj, a riječ je o 26. metkovačkoj smotri folklora Na  Neretvu misečina pala, koja je i ove godine okupila brojne skupine iz cijele Hrvatske i BiH. Otvaranje manifestacije upriličeno je u Domu kulture prigodnom izložbom naziva Zavičaj obojen sjetom i sjećanjima, autora Ante Dragobratovića i Željka Ružičanina. Iz sjete i sjećanja otrgnuta je tradicionalna neretvanska lađa  koja brodi i danas. Četiri takve lađe s po deset veslača, u pratnji dubrovačke Karake, oplovile su Dubrovnik. Veslajući na povijesnim plovilima, neretvanski lađari čestitali su svim građanima Dan županije i Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Povodom ove dvostruke proslave Upravni odjel za obrazovanje, kulturu i šport Dubrovačko-neretvanske županije u suradnji s Gradskom glazbom Dubrovnik, organizirao je 10. jubilarni susret puhačkih orkestara Dubrovačko-neretvanske županije. Sudjelovalo je osam puhačkih orkestara i to: Gradska glazba Dubrovnik, Hrvatska glazba Potomje, Hrvatska seljačka glazba Komin, HKUD Stoviš – Limena glazba Ston, KUD Komolac – Glazba Komolac, KUU Izvor – Glazba Komolac, puhački orkestar HKUD-a Seljačka sloga – Trebižat i GG Klement Visković – Metković, koja je ovih dana gostovala i u Italiji. Bilo je to uzvratno gostovanje u gradu Ortoni jer je tamošnja glazba gostovala prošle godine  za sv. Iliju u Metkoviću. Uoči Dana grada Ortone, njegovim ulicama upriličuje se veličanstven mimohod koji je ove godine ponosno predvodila metkovska glazba.
Neretvani na Bleiburgu
Ponosno su Neretvani otišli do Bleiburga pomoliti se i pokloniti  žrtvama Titovih partizana. Gordi su i oni koji u šutnji i molitvi obilježiše krvavu obljetnicu. Kako li su tek ponosni oni koji misu za pokojnike „poučno“ nazivaju ustaškim dernekom!? Pola stoljeća skrivana istina o onim koji razoružani padoše nasilnom smrću, o mjestu neutješne žalosti, polako se razotkriva. U grudskoj kinodvorani predstavljen je zbornik radova Povijesni kontekst stvaranja i funkcioniranja NDH, njezin slom te stradanje hrvatskog naroda u poslijeratnim progonima i pogubljenjima. Predstavljanje zbornika u povodu uspomena na Bleiburg i Križni put hrvatskog naroda, organizirali su Matica hrvatska Grude i Ministarstvo prosvjete ZHŽ-e. O zborniku su govorili prof. dr. Tihomir Zovko, prof. Vlatko Mišetić i prof. Vjekoslav Čamber.
Biti il' ne biti
Evo, primičem se kraju svoga bilježenja a tek zamijetih kako ne spomenuh Mostar. Kad ima kulture – ima je za izvoz, a kad nema – nema ni za šolde. U Kosači je izvedena Shakespeareova tragedija o danskom kraljeviću – Hamlet redatelja Ivice Kunčevića u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i HNK Zagreb. Predstava je premijerno izvedena na prošlogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama na tvrđavi Lovrijenac. Kvalitetna glumačka i autorska ekipa ponudila je drugačijeg Hamleta, spoj klasične tragedije i aktualnih društvenih referenci, što je malo kojeg gledatelja ostavilo ravnodušnim. Još bih spomenuo nešto iz kulture ali mi izmiče prostor, a Stjepan uvijek kori: „Ne više od 5000 znakova“. Ali ovo moram zapisati! Medijska slika u Dolini mijenja svoj izgled. U čapljinskom hotelu Mogorjelo promoviran je prvi broj regionalnih novina HERC vjesnik a nakladnik je Udruga FENIX. Glavni i odgovorni urednik je Frano Matić, a zamjenik  Zdravko Jakiša. Kako kažu urednici, cilj je povezati ovaj dio Hercegovine u kojem nikada nisu postojale regionalne novine. Svoj sud za sada ne mogu izreći jer do zaključenja teksta nisam dobio časopis. Veselje zbog spomenutog časopisa mi splasnu nakon glasa iz etera o ograničenju sloboda hrvatskog čovjeka o pravu na glasovanje. Svakako nam je hamletovski Biti il' ne biti!
Ljubo KRMEK

Hrvatsko slovo, 3. lipnja 2010.
JEZIK NAŠ HRVATSKI
Novi izazovi – trajna svijest o jeziku
Na znanstvenom skupu donesena je Podgorska deklaracija koja podupire Prijedlog zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika
U povodu 140. obljetnice kako su se na Dalmatinskome saboru 1870. narodnjaci s Mihovilom Pavlinovićem na čelu izborili da se zapisnici vode na hrvatskome jeziku u Podgori je od 20. do 22. svibnja održan znanstveni skup pod naslovom Hrvatski jezik – jedan od službenih jezika Europske unije na kojem su izlagali ugledni jezikoslovci/ Hrvatski jezik - od politički nepriznatoga jezika (do 1870.) do jednoga od službenih jezika Europske unije. Izlagali su dr. sc. Dunja Brozović Rončević (Hrvatski jezik na pragu ulaska Hrvatske u Europsku uniju); dr. sc. Željka Brlobaš (Pavlinovićevi razmišljaji o hrvatskome jeziku); dr. sc. Ivan Marković (Mihovil Pavlinović i Dragutin A. Parčić); dr. sc. Jurica Budja (Leksik Pavlinovićeva „Radiše“; Smiljana Šunde (Podgorska prezimena kojih nema i toponimi kojih ima); Domagoj Vidović (Utjecaj migracija na toponimiju i antroponimiju Makarskoga primorja); dr. sc. Mijo Lončarić (Pavlinovićev jezik i govor Podgore); dr. sc. Ivana Kurtović Budja (Podgorski govor danas); dr. sc. don Drago Šimundža (Lik i značenje don Mihovila Pavlinovića); mr. sc. Snježana Zima (Kako je „scr“ postao „hrv“); dr. sc. fra Andrija Nikić (Od Humačke ploče do ukidanja hrvatskih medija). Nova su vremena i novi izazovi no trajna je svijest o jeziku kao bitnom dijelu hrvatskoga identiteta koji valja čuvati i njegovati. U tom nastojanju nadahnjuju primjeri istaknutih domoljuba kao što je to bio Mihovil Pavlinović.
Na skupu se raspravljalo o aktualnom Prijedlogu zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika te je donesena Podgorska deklaracija s potporom tomu prijelogu koji je u saborsku proceduru uputio zastupnik Dragutin Lesar.  Zadnjeg dana održavanja znanstvenom skupu nazočio je i predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić te mu je ravnateljica Instituta za jezik i jezikoslovlje Dunja Brozović Rončević uručila tekst Podgorske  deklaracije (na 26. str.). (mć)

JEZIK NAŠ HRVATSKI

Ne b/h/s-u, da Prijedlogu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika

Mi sudionici znanstvenoga skupa Hrvatski jezik: od politički nepriznatog jezika do jednog od službenih jezika Europske unije, održanog u Podgori (od 20. do 22. svibnja 2010.), rodnome mjestu don Mihovila Pavlinovića, svećenika, pjesnika, pisca, narodnog zastupnika u Dalmatinskome i Hrvatskome saboru te Carevinskome vijeću, novinskog urednika i novinara, narodnog tribuna i preporoditelja, ali nadasve hrvatskoga domoljuba i borca za pravo hrvatskoga naroda da svoj jezik zove narodnim imenom i da se njime slobodno služi u javnosti – u školstvu, znanosti, književnosti, javnim i državnim ustanovama i novinstvu – usvajamo:

Podgorsku deklaraciju o položaju i javnoj uporabi hrvatskoga jezika
u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji

1. Neprijeporna je činjenica da je upravo jezik jednom od temeljnih odrednica nacionalnog, kulturnog, vjerskog, državotvornog i političkog identiteta kao i to da je hrvatski jezik stoljećima bio glavnim zalogom stvaranja i opstojnosti hrvatskoga narodnog jedinstva.

2. Negativna iskustva raznih, hrvatskomu jeziku nesklonih jezičnih politika koja baštinimo iz dosadašnjih, nesretnih ili nedovoljno sretnih državnih saveza i unija nameću nam u današnje doba, doba priključenja Europskoj uniji i budućega života u njoj, obvezu oblikovanja znanstveno dobro osmišljene i politički dobro promišljene jezične strategije i politike.

3. Primjer borbe don Mihovila Pavlinovića za ime, opstojnost, razvoj i procvat hrvatskoga jezika od prije stotinu i pedeset godina koji je, među inim, imao za posljedicu donošenje odluke Dalmatinskoga sabora 1870. da se zapisnici dotada talijanskim jezikom podjarmljenoga Sabora vode na hrvatskome jeziku trebaju nam danas biti putokazom i poukom kako je i u najtežim povijesnim vremenima moguće i potrebno čuvati i razvijati hrvatski jezik.

4. Republika Hrvatska ima puno pravo na zaštitu imena i položaja hrvatskoga jezika u Europskoj uniji na onaj način kako ga je definirao Ustav RH u članku 12. jer su višejezičnost i načelo poštivanja te njegovanja jezične i kulturne raznolikosti kameni temeljci i nosivi stupovi suvremene Europe. Međutim, službeno pravo na uporabu hrvatskoga jezika kao jednoga od službenih i radnih jezika Europske unije, zahtijeva od svih znanstvenih, stručnih i državnih ustanova da do trenutka prijema naše zemlje u Europsku uniju i nakon toga rade sustavno, stvaralački i odgovorno na njegovanju hrvatskoga standardnog jezika na svim područjima svakodnevnoga, gospodarskoga, stručnoga i društvenoga života.

5. Ovim putem pozivamo i molimo Hrvatski sabor da u što kraćem roku, a najkasnije do kraja 2010., usvoji Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika kako bi taj zakon postao dijelom pravne stečevine Europske unije, a time i osigurao opstojnost i slobodan razvitak hrvatskoga jezika u europskoj zajednici slobodnih i ravnopravnih naroda i država. Snažnu je potporu Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika dalo i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa RH koje se o tome očitovalo na poziv Vlade RH na svojoj 25. sjednici održanoj 18. svibnja 2010.

6. Pozivamo sve građane RH, a poglavito znanstvene i kulturne ustanove te javne medije, da njeguju krajnju osjetljivost prema svim pokušajima da se, služeći se mogućim i već prisutnim izgovorima o tzv. ekonomičnosti, praktičnosti i „olakšanoj“ komunikaciji, u javnoj uporabi rabe strani jezici, primjerice u oglašavanju, pri sklapanju poslovnih i radnih ugovora, u poslovnome komuniciranju i sl.

7. Vladu RH i njezine pregovarače molimo i u ime uspomene na don Mihovila Pavlinovića i sve druge koji su u minulima stoljećima branili, obranili i razvijali hrvatski jezik da ni pod kakvim uvjetima, mogućim ucjenama i izgovorima ne pristanu da se praksa provođenja europske jezične politike u odnosu na slavenske narode jugoistočne Europe svede na uporabu jednog „zajedničkog“ ili „svima razumljivoga nadjezika“ koji se krije pod nakaradnom kraticom b/h/s.   

U Podgori 22. svibnja 2010.