Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 3. rujna 2010
NAŠI NOVCI NEKAMO DRUGDJE TEČEJU
Da naši novci nekamo drugdje tečeju , dragi moj porezni obvezniče, to ne može nitko pošten u Hrvatskoj poreći. Samo, zabavili su vas same sobom, pa o tome ni ne stignete razmišljati. Prisjetite se samo ratnih godina i broja prognanih Hrvata iz Herceg-Bosne. Tako đ er, i bosanskih i hercegovačkih muslimana, koje smo na isti način udomili. U Hrvatskoj tada boravi i do milijun prognanih osoba. I sve ih hrani domovinska i iseljena Hrvatska. Me đ unarodna zajednica ima drugoga posla. I gotovo nemamo prihoda od turizma. Hrvatskoj su domaće izdajice i jna oduzeli njezino oružje za općenarodnu obranu , mora ga ponovno nabavljati sama, a svijet, ujedinjeni narodi, me đ unarodna zajednica – uvodi embargo na uvoz oružja u Hrvatsku. Rat svesrpski protuhrvatski traje, trećina Hrvatske je okupirana, ranjenika je sve više... Hrvatska živi bez točkica , bez redova za kavu, toaletni papir, nema vožnje par-nepar , benzina ima i kruha ima. Ima i novaca! Dug države je neznatan.

A danas?!

Nema alternative ulasku u Europsku uniju! Premda je svima znano da je to danas unija, a ne - zajednica - davnašnja želja prvih maštača ujedinjene Europe. I da nas već danas ta unija , prije ulaska u takvu Europu, modelira prema svojim namislima. A u tim namislima je i dva stoljeća stara britanska politika sa svojim obavještajnim službama, koja je već previše investirala u Balkan e da bi se odrekla svojih - krivih ciljeva. Od Garašanina do Miloševića, Mladića, Babićâ, Martića i do današnjih njihovih zamjenika i nastavljača, u dugim okolnostima, drugim sredstvima. Zbog toga se sve više snimaju zajednički, koproducijski filmovi, uz one ranije uglavnom nevrijedne što ih snimiše mrzitelji svega istinski hrvatskoga. Užas kazalište , koje još uvijek traje, pored vapaja velikana hrvatskoga glumišta Georgija Para, Vladimira Gerića, Mire Me đ imorca... vrhunskih glumaca Žarka Potočnjaka, Dragana Despota, Anje Šovagović-Despot... Dok medijsku slavu pobire – Šerbedžija – glumac i prebjeg iz Hrvatske, koji se motao i snimao svugdje od Sarajeva do okupiranoga i razorenog Vukovara, pa Amerike. Iz koje nam dovodi svoje Vanessae Radgrave i laže javnost s Angelinom Jolie, da bi najavio njezino fotografiranje s Josipom Brozom u Sarajevu. Da to je ona ljubav koja ga veže i s Ljubišom Ristićem, Ristić s Mirjanom Milošević... Sve je to providna i jeftina gluma jednog osrednjega glumca, koji je jedno vrijeme hodao Zagrebom u šokačkoj surki . Sjećam ga se, ulazi tako u Bednjanca , a tamo smo s veličanstvenim Fabijanom Šovagovićem. Šova ga motri i nakon nekoliko trenutaka veli mu: Glumiš - Šokca, Rade?!

Rade živi u Americi, dobiva hrvatski novac i Brijune i vojne brodove Hrvatske ratne mornarice, a već sutra će taj Svemirac očekivati i svemirske brodove, za se i svoje i svoje društvance. A Josipović će mu to omogućiti, jer je to društvo koje zaslužuje.

Dok se ti ne probudiš od bavljenja samim sobom, e moj porezni obvezniče, oni će od nas praviti budale! I Hrvatska će ići nekamo drugo od onoga cilja radi kojega je sve počelo 1989. Sjećaj se – hrvatska lisnica, hrvatska puška – u čijem li su sada džepu, na čijem li će biti ramenu?
Stjepan ŠEŠELJ

Hrvatsko slovo, 3. rujna 2010
OFENZIVA TURBO KAPITALIZMA
ŠOPINGIZACIJA HRVATSKE

Između Zaprešića i Zagrebačke gore, tik uz autocestu i staru zagrebačku magistralu, otvoren je sredinom studenoga 2009. jedan od najvećih shopping centara u cijeloj Europi. Taj centar zove se Westgate što bi na hrvatskom otprilike značilo Zapadna vrata. To simbolički znači da kroz ta zapadna vrata u Hrvatsku ulazi zapadni dio Europe. To što u Hrvatsku ulazi je roba, najpoznatije austrijske i njemačke tvrtke. Uđete li u taj centar dobijete dojam veličanstvenosti. To je pravi trgovački hram, arhitektonski transparentno riješen, s kupolama, puno svjetla i 250 trgovina. Ne znamo doduše kakve je kvalitete materijal od kojeg je ta građevina podignuta. Neki kažu da je to vrlo jeftina roba. Oko centra nalazi se veliko parkiralište koje prima nekoliko tisuća automobila. Sjećam se da je na otvorenju centar bio prepun Zagrepčana, koji su tamo došli kao na proštenje kupujući robu koja se do tog dana prodavala skoro u pola cijene.

U Zagorju sada imamo dva velika centra koja simboliziraju čovjekove težnje, slabosti i duhovne inspiracije. Na zapadnom podnožju Zagrebačke gore nalazi se taj hram kao nova turbo- kapitalistička nacionalna narodna crkva, a na sjeveroistoku u podnožju te iste gore poziva nas već stoljećima Majka Božja Bistrička da tamo liječimo duševne rane. Hrvatsko Zagorje simbolizira nam dakle dva pristupa, dvije koncepcije, koncepciju vladavine novca i trgovine i nebesku poruku čovjeku da spas za svoju dušu i tijelo traži u pokori i hodočašću prema Bogu. Kroz zapadna vrata ulazi nam zapadni moderni nadčovjek u Hrvatsku, a kroz sjeveroistočna Bog. 

Sada Hrvati ne trebaju više putovati u Graz, Beč, Trst. Sve im je ovdje nadomak Zagreba. Lažna ljepota mode, vlastita hrvatska konstrukcija hrama, narodna poetika stilizirano isklesana na zidovima trgovačkog hrama. Umjesto socijalističkih parola u stilu kako se kalio čeliku, u tom centru spaja se na jedan simboličan način vladavina turbo- kapitalizma s našom  poezijom. Konstruktori hrama znali su kako bi se običan narod mogao namamiti u taj nezamislivo veliki dućan uz neobrađenu dolinu rijeke Krapine. Neobrađenost zemljišta u neposrednoj blizini i taj trgovački div, koji mijenja sliku predjela gdje je svojedobno živio Franjo Tahi i tlačio hrvatskog seljaka, kontrast je koji nas opominje i poziva da o svemu tome razmišljamo.  

Dok je Franjo Tahi brahijalnom silom sa psima i svojim slugama, pljačkao hrvatskog seljaka koji se onda morao na čelu s Matijom Gupcem pobuniti protiv feudalne gospode, današnja gospoda ne pljačkaju na taj način. Ona dolaze s lijepim parolama koje omamljuju dušu običnog čovjeka. Austrijski investitor Westgatea lijepo je rekao da Hrvati vole nogomet i shopping. Pogodio je u srce modernog hrvatskog čovjeka koji se inače voli nazivati katolikom. Izvlačenje novca iz džepa čovjeku glavni je posao investitora i velikih tvrtki. Te velike tvrtke već su opkolile Zagreb. Već se priprema veliki trgovački centar Ikea kod Ivanje reke. A priprema se i nova konkurencija u Buzinu koja bi se trebala zvati Super Nova Zagreb. Sve samo bombastični nazivi tih shopping centara! Izračunali su da će po svakom Zagrepčaninu uskoro otpadati 1. 36 kvadratnih metara shopping centara, što znači da će na 44 kvadratna metra biti 100 Zagrepčana. Prema izvještajima planira se oko 16 novih trgovačkih centara u Zagrebu u slijedećim godinama. To bi značilo da bi se broj kvadrata na 100 stanovnika utrostručio. U tom pogledu Zagreb će se uvrstiti u sam vrh trgovačkih gradova Europe.

No, ne žive li ti investitori u magli? Pa tko će im kupovati tu robu koju ne mogu prodati na zapadu i dovoze ju u Hrvatsku? Hrvatski džepovi nisu tako puni novca da bi mogli konzumirati svu tu robu koja nam danas stoji na raspolaganju. Svi ti Westgatei i Supernove  kazuju nam da je tržište i u Hrvatskoj već preuzelo vladajuću funkciju, koja nadilazi dužnosti politike. Tržište je zadobilo toliku ekonomsku moć da joj se trenutačno ne može suprotstaviti nikakva nacionalna sila. Tržište i globalizacija zadobili su u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, mitski karakter. To je ekonomija koja ne razmišlja o budućnosti naroda i država, nego samo o vlastitom profitu. To je ekonomija pohlepa, u kojoj se dobro snalaze ekonomski špekulanti. Međutim, sadašnja globalna kriza pokazuje da su i oni stigli na granice svoje pohlepe. U Hrvatsku su oni stigli relativno kasno. Ti trgovački centri koji mijenjaju sliku Hrvatske, zapravo maskiraju stvarnu situaciju države. Na prvi pogled se naime čini da su oni veliki oslonac državnom budžetu, jer se državne blagajne pune njihovim porezima. S druge strane, potpuno je jasno da ti trgovački centri s uvozom strane robe zapravo i dalje uništavaju hrvatsku industriju, a time i budućnost mladih naraštaja hrvatskog naroda. Svaki dan hrvatska poduzeća otpuste preko 100 zaposlenika. Hrvatska vlada ne poduzima gotovo ništa da hrvatski stručnjaci razviju nove izvore energije na bazi vjetra. U europskim državama je to pitanje gotovo svaki dan na dnevnom redu. U Hrvatskoj se o tome samo ponešto čuje i to je sve. Nema ideja, a oni koji te ideje imaju nemaju šanse da ih realiziraju zbog nepostojanja jedne intelektualno snažne političke elite.Međutim rast shopping centara ne može nitko zaustaviti.
 Stjepan ŠULEK

Hrvatsko slovo, 3. rujna 2010

Razgovor

Ivan Strižić

dramski pisac, publicist, novinar i nakladnik

Kao povod za razgovor s Ivanom Strižićem, višestruko nagrađivanim dramskim piscem, publicistom, novinarom i nakladnikom, poslužila nam je njegova upravo objavljena dvotomna knjiga Zločin bez kazne - ljudske i materijalne žrtve u slunjsko-plitvičkomu kraju uzrokovane srbijanskom oružanom agresijom i okupacijom 1990.-1995. godine , posljednja u nizu posvećena ovomu gotovo zaboravljenomu hrvatskom području. Na preko 1900 stranica teksta autor iz svih aspekata prikazuje srbijansku oružanu agresiju i okupaciju. Knjiga, među inim, sadrži cjelovit popis svih poginulih, ubijenih kao i ranjenih i zatočenih hrvatskih vojnika i civila, ali i popis ubijenih/poginulih hrvatskih građana srpske nacionalnosti te popis ubijenih/poginulih neprijateljskih vojnika, zatiranje 111 sela i 10 katoličkih župa, sakralnih i kulturnih objekata koje posvjedočuju višestoljetnu hrvatsku nazočnost na području bivše općine Slunj, odnosno današnjih općina Rakovice, Cetingrada i Grada Slunja, i plitvičkih naselja bivše koreničke općine. Knjiga donosi i sveukupne materijalne štete počinjene na privatnim i društvenim objektima u srbijanskoj agresiji i okupaciji te infrastrukturnim objektima, kao i imena pljačkaša, palikuća, zlostavljača i ubojica na okupiranomu području.

Knjiga Zločin bez kazne , zajedno s knjigom Bitka za Slunj , po ocjeni recenzenta prof. dr. Josipa Jurćevića, uzorak je, za sada jedini u Hrvatskoj, načina kako se trebaju rekonstruirati ratna događanja u Republici Hrvatskoj nakon 1990. godine.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kakva je bilanca srbijanske oružane agresije 1990.-1995., obrađena u Vašim knjigama “Zločin bez kazne”? I jesu li počinitelje stigle zaslužene kazne ?

U slunjsko-plitvičkomu kraju, u četiri godine srbijanske oružane agresije i okupacije, protjerano je sa svojih vjekovnih ognjišta preko četrnaest tisuća Hrvata i drugog nesrbskog stanovništva, ubijeno je na najokrutniji način ili pak poginulo, prema još uvijek nepodpunim podatcima, 583 osobe, 231 osoba umrla je poradi teških ratnih prilika, ranjeno je preko četiri stotine mladića i muževa u najboljim godinama života, teško je povrijeđeno ili oboljelo 115 vojnika (samo na hrvatskoj strani), zatvoreno i zatočeno gotovo tri stotine vojnika i civila (samo na hrvatskoj strani), zlostavljano preko dvije stotine ljudi pretežito starije životne dobi (samo na hrvatskoj strani); u izbjeglištvu i progonstvu, daleko od zavičaja i rodnoga doma, umrle su još dvije stotine ljudi (samo na hrvatskoj strani). Spaljeno je i uništeno preko pet tisuća kuća, gospodarskih objekata i stanova, uništena je sva infrastruktura i privredni potencijali, nestalo je, izbisano s karte naseljenih mjesta preko stotinu sela i naselja, zajedno s crkvama, školama, sjećanjima... Nekoliko tisuća ljudi na okupiranomu području našlo se onkraj civilizacije, utonuvši u mrak, bezakonje, nasilje, zločin... Bili su žrtve dobro izrežirane tragedije, samo “dva sata od Londona”, obasjani svjetlima reflektora pune četiri godine, s više-manje indiferentnom publikom, kao što je to čest slučaj u dugim i zamornim predstavama.

Za genocid počinjen u slunjsko-plitvičkomu kraju do sada su pravomoćno osuđena sedmorica ratnih zločinaca: trojica po osobnoj i trojica niže rangiranih oficira po zapovjednoj odgovornosti, kao i jedan palikuća, pljačkaš, zlostavljač i silovatelj. Još petorica osuđena su u odsutnosti.

I to je, za sada, sve.

Gospodine Strižiću, godinama ste izvan javnoga života, ako tako možemo reći. No, radite jednako vrijedno, čini nam se i intenzivnije. Zbog čega ste se povukli i kako gledate na hrvatsku kulturnu i političku zbilju, sa stanovitim odmakom? Je li lakše djelovati i misliti u svome, intimnom, prostoru?

Vaše pitanje podrazumijeva da kod nas još postoji javni život, u što nisam siguran, budući da bi to značilo da u njemu sudjeluju ljudi koji o svim recentnim pitanjima koje muče društvo imaju što pametno (pa i manje pametno) reći. Već desetak godina u Hrvatskoj to nije slučaj. Iz javnosti su izbačeni upravo ljudi koji svojom umnim i moralnim vrijednostima mogu usmjeravati, korigirati ili kritizirati političku vrhušku koja ponajčešće, snagom vlasti umjesto argumenata, nameće kurs narodu neovisno o njegovoj volji i raspoloženju. Javnost je naprasno 2000. godine izbačena iz života naroda, a umjesto nje dobili smo surogate, pa tako danas umjesto hrvatske javnosti imamo lobiste koji predstavljaju javnost krupnoga kapitala, javnost Haaga, javnost EU-a, lijevu javnost, javnost iz Varšavske ulice, javnost nevladinih udruga itd. Jer hrvatska javnost, sasvim sigurno, ne bi dopustila da najljepši zagrebački trg još uvijek nosi ime krvavog maršala, ne bi dopustila da se slavi pokolj bogobojaznih hodočasnika i podiže spomenik njihovim koljačima, ne bi dopustila sramotan odnos spram hrvatskih generala i branitelja, da dalje ne nabrajam. One druge javnosti, plaćene, pa čak i besplatne, ujedinjene u zajedničkoj mržnji prema državi u kojoj žive (zamišljajući da još žive u bivšoj, koju živo promiču), puštene su u naše domove preko javne (plaćene) i privatnih televizija, sa svrhom da zaglupljuju i unesu u srca i razum mladih ljudi (koji ih ponajviše gledaju) prijezir prema vlastitom narodu i domovini. Dakako, ti eksperimenti Tavistocka, za sada naoko uspješni, bit će u skoro vrijeme odpuhnuti.

Većina državotvornih Hrvata, dakle, mimo svoje volje djeluju izvan javnoga života, iako ti ljudi i te kako vrijedno rade i djeluju, pa među njima i ja. Prešućujući zaslužne hrvatske ljude i prešućujući znamenite događaje, mediji nameću iskrivljenu sliku Hrvatske , jer, kao što i sami znate, ono što oni ne objave, napose elektronski, nije se ni dogodilo. Tako ponovno imamo prešućenu Hrvatsku. Što se mene osobno tiče, većinu vremena provodim na terenu, gdje, to govorim s puno ponosa, sudjelujem u javnomu životu Slunja, Rakovice... , koji je ponekad, kao početkom kolovoza, intezivniji nego ma gdje u Hrvatskoj. I ove, kao i prošlih godina, negdje od početka pa do sredine kolovoza, u sklopu obilježavanja VRO "Oluje" bio sam u Slunju i sudjelovao u manifestacijama branitelja kojih je pregršt. To me vrati u velike dane, ispuni ponosom i nadom, pa se lakše podnosi otužna svakodnevica. Ostalo sam vrijeme s obitelji i za radnim sam stolom i to je moje intimno vrijeme.

No, Vaša istraživanja zadiru u vanjski prostor, krajnje određen. Toliko određen u Vašim zadnjim, netom predstavljanim knjigama, toliko „produbljen“ i „upijen“ životnošću, svakodnevnim životom ljudi, da podstiču na razmišljanja u filozofskim kategorijama, pa i pjesničkim. Iako se radi o točnim, preciznim rečenicama, svjedočanstvima, dokumentima, imenima… Kako to objašnjavate?

Nisam povjesničar, niti imam ambicija to postati. Ta struka, neobično važna kod malobrojnih naroda, veliki je dužnik svomu narodu (ako neki od njih Hrvate drže svojim narodom), pa je već vrijeme da počne, ako ništa drugo, istraživati i korektno interpretirati političku povijest XX. stoljeća. Po vokaciji sam pisac, pobliže dramski pisac i romanopisac, a piscu je čovjek i njegova sudbina u središtu zanimanja. Zato je i piščev jezik primjeren čovjeku. Struke, pa tako i povijestna, imaju svoj riječnik, prilagođen zahtjevu profesije. Težeći znanstvenosti, izbjegavaju emocije, držeći da su time objektivniji, ne shvaćajući da počesto postižu upravo suprotan učinak. Ali, to je njihov problem, pa ga ne bih pobliže analizirao.

Napravili ste posao instituta za proučavanje novije hrvatske povijesti, u vlastitoj izvedbi i nakladi. Objavili ste dvije knjige izvrsno odabrana naslova ZLO ˆˆ IN BEZ KAZNE; Ljudske i materijalne žrtve uzrokovane srbijanskom oružanom agresijom i okupacijom u općinama Plitvička jezera, Rakovica, Cetingrad i gradu Slunju 1990.-1995., Knjiga prva i Knjiga druga. Nakon niza objavljenih knjiga o Domovinskom ratu i naravno, vašeg osobnog sudjelovanja u obrani Hrvatske. Slijedom toga, razumijevamo Vašu iznimnu motiviranost, ali koja su Vas iskustva izravnije navela na obavljanje tako zahtjevnoga istraživačkoga posla i primjenu neuobičajeno cjelovite znanstvene metodologije ?

Odrastali smo u ozračju "krivice" dijela Hrvata u Drugom svjetskomu ratu, u ozračju crnih legendi o Hrvatima, naslušali se priča i načitali knjiga o genocidnosti našega naroda itd. Osjećali smo tada, više nego što smo mogli znati, jer nismo smjeli reći, kao mladi ljudi, da sve te priče pretočene u institucionalizirane udžbeničke istine, blago rečeno, ne sadrže istinu, jer smo rasli s tim označenim Hrvatima, našim očevima, stričevima, ljudima bogobojaznim, častnim i moralnim, potisnutim na marginu društva, proglašeni krivim za ono što nisu počinili.

Sretnom slučajnošću koja je, kako kaže mudri filozof, nerijetko nuždnost, došao sam početkom ovoga tisućljećja u doticaj s Hrvatima slunjsko-plitvičkoga kraja na koje su se tvrdnje o genocidnosti izrijekom odnosile. U recentnoj literaturi, iz pera komunističko-srbske provinijencije koja prigodom objavljivanja nije trpjela kritički dijalog, moglo se pročitati da su Hrvati ovoga kraja u Drugomu svjetskomu ratu imali jednu jedinu zadaću: "rješenje srbskog pitanja" i da su zločin genocida "uspješno" proveli. Priče Hrvata, vojnika i civila, svjedoka vremena, i tada još neispričane, bile su dijametralno suprotne. U posljednji trenutak krenuo sam u istraživanje, jer su svjedoci vremena i sudionici događanja, ljudi u visokim godinama, zahvaćeni ponovno srbijanskom agresijom, vidno kopnili i umirali. Tako je nastala knjiga Žrtvoslov Slunjskoga kotara-hrvatske vojne i civilne žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća . Pokazalo se, na žalost, da je genocid počinjen nad Hrvatima, iako, dakako, ovim ne umanjujemo srbske i sve ine žrtve. Ono što me najviše fasciniralo, bila je lakoća krivotvorenja povijesti, blaćenje nevinih ljudi, čitavih sela i predratnih stranaka sa svrhom opravdavanja njihove likvidacije (kompletno vodstvo HSS-a kotara Slunja, kao i članstvo, iz god. 1932. proglašeno je ustašama) iz pera tada uglednih “istoričara i društveno-političkih radnika”, ali i spoznaja da se, u promijenjenim okolnostima, suočeni s činjenicama, laži ne odriču. I tko god izučava i piše o srbijanskoj agresiji s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, bez želje da rasvijetli događaje iz vremena Drugoga svjetskoga rata, sasvim sigurno ne će čitatelju uspjeti razumno rastumačiti ova dva krvava rata na području hrvatskih zemalja.

Dakle, da ne duljim: knjige Bitka za Slunj i Zločin bez kazne bile su logični posljedci Žrtvoslova . Pokazalo se godine 1991., kao i 1941., da Hrvati, vojnici i civili, prigodom uspostave hrvatske države nisu počinili zločin nad svojim sugrađanima srbske nacionalnosti, a sami su, u vlastitoj državi, već početkom svibnja 1941. godine, bili izloženi zločinu (ubojstvo obitelji Mravunac u Hrvatskomu Blagaju), kao što su to bili i 1991. godine. Ovdje nam valja pripomenuti, da vojnici slavne 14. domobranske pukovnije slunjske, oslobađajući okupirano područje svoje općine, nisu posegnuli za životima svojih neprijatelja, iako je u njezinim redovima bilo sinova i muževa zvjerski ubijenih majki i žena na okupiranomu području.

Bez podrške i podpore, što ističem s velikim zadovoljstvom, čelnih ljudi Grada Slunja i općina Rakovice, Cetingrada i Plitvičkih Jezera knjige sasvim sigurno ne bi mogle biti napisane.

Popisali ste žrtve i zločine na slunjsko-plitvičkome području, ali ste i žrtvoslov podijelili na: npr. ljudske gubitke u Hrvatskoj uzrokovane srbijanskom agresijom; srbske gubitke u VRO „Oluji“; hrvatske vojne i policijske postrojbe; neprijateljske jedinice; pogibiju hrvatskih, ali i neprijateljskih vojnika; ubojstva i pogibije hrvatskih građana srpske nacionalnosti; ranjene i zatočene hrvatske branitelje i civile; umrle na okupiranom području – tzv. prirodne smrti. K tome, razgovarali ste s preko stotinu neposrednih svjedoka ratnih događanja i zločina, uglavnom hrvatske nacionalnosti, jer hrvatski građani srpske nacionalnosti, osim rijetkih iznimaka, još uvijek ne žele govoriti o tim vremenima, uglavnom iz straha. Takva istraživanja primjenili ste već u knjizi „Bitka za Slunj“ . Molimo Vas, opišite nam način primjene u praksi, u životu. Kakve su reakcije ljudi koji su proživjeli ratne strahote ?

Sve stanovnike na okupiranomu slujsko-plitvičkomu području, i Hrvate i Srbe i Muslimane držali smo, razumljivo, hrvatskim građanima i gubitke smo tretirali kao ukupne ratne gubitke Republike Hrvatske. To je, po meni, jedini ispravni način, tim više, što su se odmah nakon VRO "Oluje" počele pojavljivati fantastične brojke o broju ubijenih ili poginulih hrvatskih građana srbske nacionalnosti, bilo vojnika, bilo civila (o ubijenim ili poginulim Hrvatima nije se trošilo riječi), u čemu su predvodili Savo Štrbac i njegov "Veritas", oslonjen na poznatu beogradsku školu laži (Bulatović, Dedijer, Miletić et. comp.).

Tako je “Veritas”, primjerice, objavio za međunarodnu publiku, na engleskomu jeziku “ A List of Missing Persons from the Republic of Serbian Krajina - since August 1995. till the End of 1996.”. Ovaj popis, na 64 stranice A-4 formata (kad se isprinta s CD-a), numeriran dostiže brojku od 2.478 žrtava. Međutim, ne bi Štrbac bio baštinik beogradske “istoriografske” škole, vjerni sljedbenik gore spomenutih, kad ne bi podvaljivao indiferentnoj međunarodnoj publici na ne baš inteligentan način. Od rednoga broja 1 pa do rednoga broja 2.478 nedostaje ravno 756 rednih brojeva, odnosno toliko imena žrtava, pa kad se ova brojka oduzme od one “končne”, popis sadržava 1713 imena žrtava, što je ipak znatno manje od bilo kojeg popisa objavljenog u “Veritasovim” biltenima.

Zato sam uz korištenje svih dostupnih vrela kod pisanja knjige, pribjegao, kao što ste spomenuli, i razgovorima sa svjedocima ratnih događanja i zločina agresorskih jedinica i okupacijskih vlasti nad ljudima i selima, uglavnom hrvatske nacionalnosti, jer hrvatski građani srbske nacionalnosti, osim rijetkih izuzetaka, još uvijek ne žele govoriti o tim vremenima, bilo iz straha (kod nekih osobito vidljiv) od moguće osvete (mnogi višestruki ubojice, zlostavljaći, pljačkaši i palikuće pobjegli su pred VRO “Olujom” u Vojvodinu, Srbiju ili u BiH, u Republiku Srpsku, a dio dolazi sasvim bezbrižno i u Hrvatsku), bilo da su rodbinski, ili na druge načine, povezani s njima.

Sve raspoložive dokumente koji se odnose na pojedince i sela iz oba izvora (hrvatskih i okupatorskih vlasti), pročitao bih pred reprezentativnom skupinom ljudi dotičnoga sela, braniteljima, prognanicima ili pak onima koji su, kraće ili dulje vrijeme, na svojoj koži iskusili okupatorsku vlast. Tako sam postizao tri temeljna cilja: ispravio bih ili dopunio dokumente (biografske podatke žrtve, njegovo imovno stanje, razmjere uništenja pojedinog sela i tsl.), izbjegao nepouzdanost pojedinačnoga sjećanja i “naknadne pameti” i, treće, subjektivno tumačenje određenog događaja i njegove aktere, budući da kontrolni mehanizam-grupa-takav pristup svodi na najmanju moguću mjeru. To je bilo osobito važno kad se radilo o neprijateljskim vojnicima, formalno hrvatskim građanima, kao i drugim osobama srbske nacionalnosti, budući da su pojedini iskazi Hrvata pristiglih nakon okupacije na slobodni teritorij Republike Hrvatske bili dijelom emotivni, što je razumljivo, a dijelom i neprecizni ili pak uopćeni. Posebnu opasnost, koja se samo upornom provjerom mogla izbjeći, predstavljala su istovjetna imena i prezimena, koja se kod hrvatskog i srbskog stanovništva slunjsko-plitvičkoga kraja učestalo susreću, tako da bez pobližih osobnih podataka ili nadimka nije moguće sa sigurnošću zaključiti o komu se zapravo radi. To je osobito osjetljivo kad je riječ o ubojicama, pljačkašima, zlostavljačima i palikučama, jer opasnost da se nanese nepopravljiva nepravda pojedincu vrlo je velika.

A što se tiče ljudi, branitelja i civila, koji su proživjeli ratne strahote, držite na umu da su oni svikli na nevolje svake vrste i da su duboko prožeti hrvatskom državotvornom sviješću. Sami i gotovo zaboravljeni, mjesecima u okruženju, nisu optuživali Zagreb da ih je izdao, ostavio, zaboravio. Shvaćali su svu kompleksnost rađanja mlade hrvatske države, geostratešku važnost svoga kraja i žilavom obranom, uz cijenu najveće žrtve, nastojali zadržati agresora, dajući mogućnost konsolidaciji obrane napadnute domovine.

U prvome poglavlju, knjizi prvoj, naslovljenome; “Krivci i krvnici”, iznosite okrutno realistična stajališta. Navedimo dio: „… preko političkog sudišta u Haagu oslobađanje okupiranoga područja u VRO „Oluji“, utemeljenog na prirodnomu pravu naroda i države Hrvatske, ali i brojnim rezolucijama UN-a, i omogućavanje povratka stotinama tisuća prognanih ljudi u njihove spaljene domove hoće se, sudeći po nekim dijelovima Optužnice protiv generala Gotovine, Markača i ˆˆ ermaka, prikazati i većim zlom od srbijanskoga genocidnog plana istrjebljenja čitavih naroda.“

Ili dalje, prema tome: je li osvajač prihvatljiviji od osloboditelja, zločinac od pravednika? Zar je genocid dopušten? Zar zločin više ne podrazumijeva uzročni posljedak – kaznu? Još uvijek se izučava i Rimsko pravo i božica pravde opstoji u temeljima naše kulture i civilizacije? Ili je to primjenjivo samo u hrvatskom slučaju, naroda koji se usudio odvojiti iz neprirodne zajednice i k tome poraziti napadača, agresora ?

Prisjetite se na trenutak fraze da su Hrvati, zahvaljujući NOB-u, a to znači, grubo rečeno, Titu i Komunističkoj partiji, kraj Drugoga svjetskoga rata dočekali na strani pobjednika, odnosno Velikih Saveznika iliti antihitlerovske koalicije. Ostavimo po strani, za trenutak, intimni osjećaj, jesmo li se kao Hrvati osjećali pobjednikom ili gubitnikom. Tako su drugovi Staljin i Tito stali uz bok vođama SAD-a, V. Britanije itd. Tako je to trajalo do 1990.-91. godine, pa kada je Titova armija, postavši srbijanska vojska, krenula na Hrvatsku (BiH), gotovo sve države iz redova antihitlerovske koalicije, ujedno i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, bili su na njihovoj strani, predviđajući zlurado 10-15 dana hrvatskog odpora. Da bi olakšali Titovoj armiji posao, najprije EZ, a potom i UN uvode zabranu uvoza oružja za napadnutoga. Pri tom je i Londonu i Parisu, Moskvi i Washingtonu bilo savršeno jasno da Milošević i kompletno srbijansko državno vodstvo (i ne samo oni) predstavljaju sve ono proti čega su navodno zaratili s Hitlerom ili, kako je to ugledna američka novinarka Georgie Anne Geyer rekla, da su “nacizam i velikosrpski ekspanzionizam europska ideološka braća”. Zašto svjetski "antifašisti" nisu stali na stranu hrvatskih "antifašista", pobjednika iz Drugoga svjetskoga rata, to nam nije još suvislo objašnjeno. Ali kad su Hrvati, na glasu junaci, hametice pobijedili srbijansku vojsku i tako pomrsili račune Londonu i Parizu u ovomu dijelu svijeta, onda su umjesto čestitki dobili haaške optužnice, kojima je zadaća revidirati povijest. Kategorije "ratni zločin", "etničko čišćenje", "genocid" na haaškom sudištu su zadobili novo značenje. Republika Srpska, entitet u BiH, stvorena na genocidu i zabrani povratka preostaloga preživjelog muslimanskog i hrvatskog stanovništva, potvrđena u Deytonu, ni do danas nije dovedena u pitanje. Ali zato Hrvati u drugom entitetu, Federaciji, koji su prvi krenuli protiv srbskih hordi, plaćaju taj grijeh tako što im je kompletno vojno i političko vodstvo u Haagu, a država Hrvatska, kao fina dama, u to se ne miješa. Ono što hoću reći, a što je samo po sebi tragično i govori o današnjoj politici velikih sila, ali i o moralnom padu zapadne civilizacije, jest činjenica da moćnima i dalje sve dopušteno, pa i genocid. To priznaju i naši "antifašisti kad rehabilitiraju četništvo u Srbu. Na optuženičkoj klupi u Haagu ne nalazi nitko iz vrha bivše jugoslavenske države, nitko iz vrha JNA, nitko iz redova međunarodne zajednice, nitko iz redova komunista Hrvatske. Optuženi su (i dijelom već osuđeni) odpadnici od britansko-francuske miljenice Jugoslavije, što valja iščitati kao plan kartografa za njenom ponovnom obnovom, sada pod drugom krinkom i ideologijom, za što su već udareni sasvim solidni temelji. Neki Hrvati i građani Hrvatske nestrpljivo iščekuju takav rasplet i zato treba što prije pobjeći, usprkos svega, u EU.

J este li zadovoljni angažmanom hrvatskih povjesničara, pravnika, intelektualaca u obrani hrvatskih generala, na način prikupljanja dokumenata, ali i ostaloga javnoga djelovanja pa i umjetničkoga? Koliko su intelektualne i ine hrabrosti uložili ?

Pitanje podrazumijeva moje poznavanje angažmana velikog broja ljudi, različitih struka, a ono je relativno skromno, pa ne bih mogao odgovoriti. Ono što znam, jest činjenica, lako dokaziva, o iznimno malom naporu institucija koje su po definiciji svoga posla morale pomoći, ne samo generalima, haaškim optuženicima, već i generalima optuženim i osuđenim pred hrvatskim sudovima, malim hagićima, kolokvijalno rečeno. Ovim nikako ne želim umanjiti napor pojedinaca, koji su tragali za dokumentima iz neprijateljskih izvora i predavali odvjetničkim timovima generala Gotovine, ˆˆ ermaka, Markača... .

Motivacija za "Bitku za Slunj" kao i za "Zločin bez kazne", zapravo, uslijedila je nakon prvih optužnica protiv hrvatskih generala. Monsruoznost haaških, kasnije i domaćih, optužnica uvelike je podsjećala na komunističku praksu, pa nije bilo teško zaključiti da slijede i politički procesi, što se zaista i dogodilo. Da zla sudbina ne bi snašla i slunjske junake, bacili smo se na posao i dokazali da ratnih zločina u obrani i oslobađanju slunjsko-plitvičkoga kraja koji bi se mogli pripisati hrvatskim postrojbama nije bilo. A bilo je i više nego pokušaja (dr. ‰uro Zatezalo), da se slunjski branitelji optuže za ubojstvo dvojice dobrih staraca srbske nacionalnosti koje su počinili pripadnici srbijanske vojske, što smo i dokazali.

Apelirao bih stoga u ovoj prigodi na udruge proizaišle iz Domovinskoga rata da, kad to očigledno institucije ne čine, više napora (i sredstava) ulože u istraživanje obrane i oslobađanje svoga kraja i tako spriječe mogućnost podizanja novih optužnica protiv najzaslužnijih za postojanje države Hrvatske.Tako će se ponajbolje odužiti svojim palim suborcima i, ujedno, promovirati naraštaj mladih hrvatskih povjestničara, koji samo čekaju prigodu da krenu na "posao".

I za i iznad u Vašim knjigama opisanih materijalnih slika, srećom, skriva se imaginacija, a ona je nepresušna. Inspirira se i patnjom, bolom… Hrvati su godinama životarili u izbjegličkim domovima, hotelima, daleko od svojih srušenih, razorenih, opljačkanih kuća. Kao spaljena, crna stabla. A onda su se vratili pred svoja vrata… Opišite jednu od takvih sličica, na koje Vas podsjećaju stihovi Nikole Šopa u pjesmi Vrata:

“Kad prislonim na njih lice ugrijano,

Č ujem, po njima šum bršljanov puzi.

Kroz ključanicu svijetlo po čelu mi brizne.

Iza njh, ko svetac, sjam u svojoj tuzi”.

Ako su imali sreću vratili su se pred vrata. U većini slučajeva povratnici nisu mogli pronaći mjesta gdje im je prije stajala kuća ili gospodarska zgrada, a događalo se da nisu točno znali ni gdje su im se prije nalazila sela. Ne bih mogao opisati takav osjećaj, jer moja vrata ostala su na mjestu, a imaginacija mi ni približno nije izražena kao kod velikoga Nikole Šopa. U knjizi ćete naći pregršt dojmova prognanika-povratnika, pa Vas i sve zainteresirane upućujem na nju.

................

Knjigu/knjige Ivana Strižića Zločin bez kazne možete naručiti kod Naklada Hrvoje po cijeni od 200,00 kn + poštarina na mob. 098/80 41 42.

Hrvatsko slovo, 3. rujna 2010

PRO PATRIA

Elia Patricia Pekica Pagon

Celebomanija

Tržišno orijentirani i žutilom obojeni mediji danas vrlo uspješno kreiraju upravo onakve priče kakve ljudi najradije čitaju, slušaju ili gledaju. Primjera o tome kako je netko preko noći postao zvijezda ( Lena Meyer-Landrut), ali i o tome kako je neka dojučerašnja zvijezda prolupala (Mel Gibson) ili završila u zatvoru (Lindsay Lohan) kod nas i u svijetu ima bezbroj. Danas je lakše postati slavan, nego ostati anoniman. Svatko, baš svatko može napraviti neku glupost, ludost, pokazati svijetu svoju „genijalnost“, ekscentričnost ili izvesti neku hrabru vratolomiju iz kategorije hoda po rubu provalije i završiti u novinama, na internetu ili na televiziji te na taj način uhvatiti za ruku onih svojih petnaest minuta slave o kojima je govorio Andy Warhol. To se nedavno dogodilo i jednom nedužnom magarcu kojega su ne upitavši ga želi li on to ili ne, svezali za padobran i digli u zrak kako bi ga gliserom vukli po zraku četrdesetak metara iznad površine mora promoviravši na tako užasan i nehuman način privatnu plažu u selu Cossack na jugu Rusije. Koliko je ta slava godila jadnom magarcu znaju ne samo oni koji su ga vidjeli kada je napokon aterirao jedva preživjevši to strašno iskustvo, već i cijela svjetska javnost zgrožena zbog tako suludog načina promocije jedne plaže. Puno se „zvijezda“ nakon proživljene slave kratkog bljeska, osjeća baš poput našeg dragog magarca. Padobran čeka svakoga. Prvo te svežu i osiguraju, onda te dignu da neko vrijeme lebdiš, kako bi te nakon toga pustili da tresneš o ne baš mekano tlo. Odnos kreatora medijskih sadržaja i wannabe celebova ne može biti bolji nego što jest – jedni drugima trebaju i odlično se nadopunjuju. U uredništva celebrity medija dobro je došao svatko tko je željan slave, a stvoriti priču oko te, još jedne u nizu umišljene zvijezde, postao je pravi krojački posao suvremenih medija kojega, uglavnom zbog tiražnosti, najviše određuju s enzacije, s kandali, s pletke, s eks, s nobizam i druga žutilu draga područja. Te umjetno stvorene zvijezde ispadaju nekakvi društveni otpadnici, redikuli i tko zna što sve još ne. Njih ljudi ili vole ili mrze. Oni su tu da izazivaju reakcije javnosti, bile one pozitivne ili negativne. Svim tim masmedijskim sadržajima zajednički je cilj da površina slave nikada ne smije biti mirna. Ona mora stalno podrhtavati i pružati prizor uzburkanih valova, napetosti i neizbježnog hoda po rubu naše i njihove taštine. Da, o taštini je ponajviše riječ. Stalno želimo propitivati njezine dosege i mogućnosti. Ni egoizam, kao ni narcisoidnost također nisu zanemarivi elementi izgradnje branda slavnih ljudi. O njima se govori i piše, oko njih se pokušava stvoriti nekakva priča, dok znanstvenici u cijeloj toj celebrity kulturi vide jedan sasvim novi trend koji će, pak, njima dobro poslužiti u pisanju novih doktorata na temu suvremenog društva i novih društvenih pojava. Svi se prave da ne razumiju ljudsku težnju za slavom, iako je svima i te kako jasna i vrlo draga. To se najbolje vidi u trenutcima kada anonimni ljudi iz publike sasvim neočekivano budu pozvani na sudjelovanje u programu nekog javnog događaja. Sjetimo se njihova negodovanja i opiranja pri pozivu na pozornicu obasjanu svjetlima reflektora. Svi se oni najprije odupiru tom pozivu ne želeći se popeti na scenu, a kada jednom na tu istu scenu stupe nogama, kasnije ne znaju s nje sići. Primijetit ćemo kako svjetla pozornice u jednom magičnom trenu njihovu povučenu, introvertnu osobnost anonimaca pretvaraju u gordost, elokvenciju i ekstrovertnost javne osobe. Postati dostupan javnosti, obasjan svjetlima reflektora i glasan uz pomoć mikrofona zapravo je stvar jednog naizgled magičnog trenutka u kojem nastaje ta transformacija ličnosti. Nakon što „nevoljko“ završe na pozornici, na poziv voditelja nekog programa, ti isti do maloprije nepoznati ljudi voljni su učiniti sve kako bi se na toj sceni zadržali što duže. Mašu svojim prijateljima u publici i pantomimom ih mole da obavezno snime svaki trenutak njihove slave kako bi se kasnije u životu mogli prisjećati tih svojih zvjezdanih trenutaka kada su završili na sceni, u novinama ili na televiziji. Nismo li, svi mi pomalo licemjerni kada slavne ljude optužujemo za nemoral, pokvarenost, prostituciju osobnosti, manipulaciju medijima u svrhu vlastite promocije ili promoviranja nekog drugog posla kojim se bave i tome slično? Istina je, neki od tih ljudi svjesno su ušli u zvjezdanu arenu s nekim svojim ciljevima osobnog probitka i izgradnje uspješne karijere. No, većina ljudi teret slave osjeti upravo zbog toga jer do nje ne dolazi pravim putem i zahvaljujući svojim vrijednostima, već sasvim slučajno i sasvim nespremna na sve „blagodati“ koje slava kao takva nudi. Mnoge od ugaslih zvijezda su zbog njihova post festum razočaranja izgubljenom slavom stečenom na krivi način tragično skončale svoj život. Možda je Marilyn Monroe najbolje od svih celebova objasnila svijetu hollywoodsku tvornicu snova i zvijezda, rekavši jednom prigodom kako će ti u Hollywoodu platiti na tisuće dolara za jedan poljubac, a tek pedeset centi za tvoju dušu . Koliko uistinu vrijede duše ljudi koji ih prodaju vrlo jeftino kako bi postali slavni ljudi – brandovi? Spremni su na sve kako bi zavrijedili titulu poznatih ljudi – celebova. Biti celeb mnogim je ljudima danas važnije od bilo čega drugog na putu izgradnje njihove uspješne karijere u bilo kojoj sferi ljudske djelatnosti. Ma kakvo obrazovanje, postepeno napredovanje, ma kakva životna borba i čekaonica boljeg sutra u kojoj je čovječanstvo donedavno sjedilo. Tko još sanja i iščekuje taj dan kada će netko primijetiti naš talent, našu pamet i naš trud, uvažavajući naše doprinose sveopćem boljitku čovječanstva i otvoriti nam vrata koja vode na pozornicu vječnosti? Ta čekaonica više ne postoji. Celebrity kultura je kultura instant zvijezda, kultura provokacije i šoka, kultura preživljavanja onih koji nažalost ponekad nemaju drugog izlaza, a možda ni izbora. To je kultura crno-žute filozofije zvane ovdje i sada. Odmah!

Hrvatsko slovo, 3. rujna 2010
Dnevnik od 23.- do 29. kolovoza 2010.

S Hrvatski slovom u duhovnu obnovu hrvatskog naroda

23. kolovoza . Ponedjeljak. Dan sam započeo molitvom za 1128 članova Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar i moj novi dan. Napretkovci su naša budućnost. Posredstvom Radio postaje „Mir“ Međugorje u pet sati slušam poruku Radio Vatikana. Uz ostalo, fra Marijan Karaula je lijepo predstavio fra Martina Nedića (1810.-1895.). Bio je franjevac, graditelj, pisac, poliglota, putnik… U ono vrijeme obilazio ne samo Zagreb, nego Beč, Rim, Carigrad, a da o bosanskohercegovačkim prostranstvima ne govorim. Prvi Ilir iz Bosne, koji je pjesmom duhovno uzdizao katolički narod.

Na Radio postaji „Mir” Međugorju svakodnevno izdvajamo podatke o naših hrvatskim, katoličkim, franjevačkim… velikanima koji i danas imaju snage povući za sobom nasljednike i obnavljati hrvatski narod. Nakon 800. brojeva Hrvatskog slova željno očekujem njegovu Bibliografiju kako bi se suvremenici mogli služiti njegovim porukama.

Danas je Europski dan spomena žrtava nacizma, fašizma i komunizma. O tome Danu mediji ništa ne govore. Na Katoličkom radiju Dorica Barbić je podsjetila na poruku biskupa Ante Ivasa, ali treba se prisjetiti i tekstova sa stranica Hrvatskog slova, Hrvatskog lista, Glasa Koncila, Veritasa, Glasnika Mira, Kršnog zavičaja..., te propovijedi naših biskupa i prepoznatljivih svećenika… Za istinom vapimo ne samo dvadesetak godina, nego preko 65 godina. Ubojice katoličke Crkve u hrvatskom narodu i njihovi nasljednici ne dopuštaju da se izrekne istina o komunističkim zlodjelima jer su tu glavnu ulogu vodili i vode velikosrbi.

24. kolovoza. Sv. Bartul – apostol i mučenik. Jedan je od Isusovih apostola kojega je Isus u prvom susretu nazvao – iskrenim. On se spominje poslije Isusova uskrsnuća u pohodima sve do daleke Indije – a mučen je i ubijen u Armeniji. Posmrtni ostavci su proslavljeni u Rimu na otočiću na rijeci Tibru. Tu su odsjedali naši franjevci kada su dolazili u Rim.

Danas je imendan Bartula Kašića – oca hrvatske gramatike. Želeći da Hrvati više saznaju o ovom svom velikanu, prisjetio sam se sočnih poruka genijalnog don Živka Kustića. Bartul Kašić (1575. - 1650.), bio je isusovac i svećenik, pisac prve hrvatske gramatike i autora prvoga cjelovitog prijevoda Biblije na hrvatski jezik štokavsko-ijekavske stilizacije. Upravo je taj prijevod imao zlu sudbinu - Sveti oficij (inkvizicija) je 1634., na prijedlog biskupa Ivana Tomka Mrnavića, zabranio tisak, pa je tiskan u Njemačkoj tek 1999. godine. Kolika šteta za hrvatski jezik?!

25.kolovoza . Vruće. Razmišljam o hrvatskoj mladeži mostarskog Napretka. Tijekom prošlih 108 godina, uza sve protivštine i zabrane, Napredak je osiguravao budućnost, olakšavao brige, otirao suze brojnim naraštajima hrvatske mladeži, da bi završila školovanje a oni su pomagali svomu narodu koji je trpio pod tuđom vlašću. Danas Društvo ima 1.128 članova, a od toga 988 mladih. Oni uče na Fakultetima Sveučilišta u Mostaru.

Tijekom posljednjih dvadeset godina, HKD Napredak Mostar, održao je 184 kulturne svečanosti, objavio 58 knjiga i dvanaest Povijesnih kalendara. Državne ustanove: Grad Mostar, naše Županije… nam ne daju ni novčića za uzdržavanje sveučilištarske mladeži i budućnosti hrvatskoga naroda. Čini se, smeta im predznak hrvatsko. Unatoč svemu, Društvo je u 2010./11. godinu, ušlo nastavljajući raditi na svom pomlađivanju, dijeljenju novčane pomoći (stipendija) i pomaganju mladeži kroz petnaestak radionica: računalstvo, tuđi jezici (talijanskia, engleski, njemački, francuski, španjolski…), crtanje, slikanje, kiparstva, sviranje (pijanino, harmonika i sintesajzer), primijenjene umjetnosti (oslikavanje na staklu, ubrusu...), balet, klapsko pjevanje, Hrvatska žena, razna savjetovanja Udruga, poslovni sastanci gospodarskih udruga i sl. U Domu održavamo Napretkova predavanja, tribine, svečanosti, a obnavljamo i Napretkovu knjižnicu koju su komunisti 1949. god. uništili -, očekujemo darovane knjige – svaka knjiga je dobro došla, kao i novčani dar. …(adresa: HKD Napredak 88000 MOSTAR, p.p. 17, a svoj novčani dar možete uplatiti na: Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar, br. žiro-računa: S. W. I. F. T. ZABA BA 22, br. žiro-računa: 7100-48-06-17093-8., u Zagrebačkoj banci d. d. Mostar, br.: 3381002201980532 (identifikacijski broj je:4227038540008, kod Hercegovačko-neretvanske županije.) Ubrzo ćemo proslaviti 20. obljetnicu obnoviteljskoga rada mostarskog Napretka, a potom objelodaniti i prigodnu knjigu-spomenicu, u koju ćemo upisati imena svih Napretkovih darovatelja. To će, nadamo se, biti znak i Vaše pomoći i zahvalnosti ove najbrojnije hrvatske udruge u Herceg Bosni.

26. kolovoza . Vruće. Sv. Staš – Staševica slavi svog zaštitnika. Po sv. Stašu koji je mučen 304. godine selo je dobilo ime. Misu je predslavio fra Ivan Jukić sa dvanaest svećenika pred brojnim vjernicima. Među nazočnima bili su predstavnicima društvenog i kulturnog života. Sve je lijepo pripremio i vodio znani župnik fra Vinko Prlić. Prlić je poznat po spasavanju Židova za vrijeme Obrambenog rata. Rijetke su katoličke župe kao Staševica u kojima se u ovim godinama crkva produljuju.

 Redovito dnevno dobijem oko 25 elektroničnih poruka. Uz ostale danas dobih da nam velečasni Ivan Miklenić posvješćuje zakulisne igre o ČJugosferi«. Vjernicima je ipak utjeha što ljudi, premda kuju mnogo svakakvih planova, nisu gospodari povijesti, već je to jedino Bog. Riječ je o Jugonostalgičarima koji ne mogu preživjeti da im se „Jugo“ udaljuje. Čitajte Glas Koncila, radimo na svojim medijima: Katoličkoj dalekovidnici – televiziji i dnevnicima. Radio postaje „Mir“ Međugorje trebala bi imati i Televiziju. To će nas spasiti.

27. kolovoza . Sv. Monika (331.-387.). Rođena je u Tagasti u Africi u kršćanskoj obitelji. Kao mlada djevojka predana je za ženu Patriciju. Rodila mu je sinove među kojima i Augustina. Primjer je vrijedne majke. Vjeru je hranila molitvama i očitovala kreposnim životom. Doživjela je obraćenje svoga sina Augustina u Milanu. Augustin u svojim Ispovijestima piše o posljednjim časovima svoje majke. „A kad nas (dvojicu sinova) je vidjela potresene od žalosti, reče: 'Ovdje ćete sahraniti svoju majku'….Zatim reče obojici: 'Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete'.

- U Mostaru sam obišao fra Vladimira Kozinu. S njim se zadržao satak u razgovoru o njegovim planovima i dobrobiti Provincije. Na povratku sam posjetio obitelj Krešimira Šege. Ugodno me je iznenadio rekavši da je s radoznalošću pročitao obogaćujući rukopis moje knjige Kulin ban i njegova isprava iz 1203. godine, a rukopis prijevoda Bakuline Patnje su ga osvijestile o stanju katoličkog puka i franjevaca u Hercegovini za četiristogodišnjih turskih zuluma..

28. kolovoza . Danas je sv. Augustin (354.-430.), biskup i crkveni naučitelj, jedan od najistaknutijih ljudi Crkve: vješt filozof, bistar i prosvijetljen teolog, žustar polemičar, veliki svetac. No, njegov život nije oduvijek bio tako čist i prav. Naprotiv! Mislilac za tisućljeća, kako ga je s pravom nazvao Živko Kustić. Rođen u Tagasti u Numidiji, Africi. Majka mu je bila gorljiva kršćanka sv. Monika. Školovao se za zvanje govornika. U studiju je uspijevao. Željan znanja putovao je ondašnjim svijetom. Dospio je u Milano, tadašnju prijestolnicu Zapadnorimskog carstva i dobio stalni posao. Tu je upoznao biskupa Ambrozija, te počeo ozbiljnije shvaćati Evanđelje. I tamo ga je pratila njegova dobra majka Monika. Dok je jednom razmišljao o smislu života, čuo je glas „Tolle- lege“ (Uzmi i čitaj). Otvorivši nasumce Sveto pismo naišao je na poruku: „Odbacimo, dakle, od sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla!“ (Rim 13, 12). Bile su mu tada 32 godine. Krstio ga je milanski biskup Ambrozije. U Africi u Hiponu vjernici su ga izabrali za svećenika, kasnije i za biskupa. Proslavio se kao izvanredni propovjednik i pisac – sve izravno na temelju Svetog pisma. Bio je nadasve plodan pisac, tako da se još i danas, za nekoga tko puno piše, znade reći kako: „piše više od svetog Augustina“- Poznato je njegovo pravilo: „Ljubi Boga i čini što hoćeš!“

- Nabavio sam torbe i bilježnice za prvašiće Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar.

- Dana 28. kolovoza 1993 . godine, Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i zastupnici hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine Republike Bosne i Hercegovine donijeli su Odluku o konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao najvišeg predstavničkog tijela i nositelja zakonodavne vlasti u HZ Herceg-Bosni. U Večernjaku se Zoran Krešić prisjetio 17. obljetnice Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ona je i danas za većinu Hrvata simbol ideje o narodnoj slobodi, koju Hrvati u Bosni i Hercegovini ni koncem dvadesetog stoljeća nisu ostvarili. Osnivanje HR HB bila je neminovnost u obrani od srpske agresije i nesretnog hrvatsko-bosanskog rata. Sotoniziranje projekta iz prije 1993. zapravo je istinsko nijekanje i samog hrvatskog bića u Bosni i Hercegovini, što se nastavlja kroz razne političke ili pozadinske projekte koji se podvode pod krinkom uspostave građanske, nenacionalno obojene države. I danas se političari, intelektualci, franjevci, svećenici i uglednici koji se drznu spomenuti ideju hrvatske slobode nađu pored sličnim izazovom nošenja novoga križa. U nošenju ovog križa prepoznajem preko 17.500 hercegovačkih hrvatskih i franjevačkih mučenika, te oko 70.000 nepravedno osuđenih uglednih katolika iz Hercegovine.

Susreo sam fra Draženka Tomića, nezaboravnog pastoralnog djelatnika u Mostaru i Tomislavgradu, višegodišnjeg tajnika i kancelara Gospićno-senjske biskupije i novoimenovanog gvardijana Franjevačkog samostanu Zagrebu-Dubravi. Za njega nema nemogućih poslova.

29. kolovoza . Nedjelja. Jutro je svježije. Mise sam proslavio s pukom u Prologu i Crvenom Grmu, te sumisio na večernjoj misi skupa s preko dvadeset svećenika na Humcu. Svugdje svečano i veselo. Na mise dolaze oni koji hoće i mogu.

Dobio sam knjigu Ilije Barbarića, Nezavisna država Hrvatska – bilo je pravo ime – moje ratne uspomene i doživljaji, Split, 2010. U Predgovoru je istaknuto: „U mjesecu kolovozu 1941. Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti. Prema njegovim proživljenim iskustvima i razmatranjima, Jasenovac bijaše radni sabirni logor gdje su zatvarani svi oni koji su radili na rušenju ustavno-pravnog poretka Nezavisne države Hrvatske, bili oni hrvatske, srpske, židovske ili romske nacionalnosti. Ilija Barbarić bio je posljednji čovjek svjedok koji je 1. svibnja . u Zagrebu držao u svojim rukama evidencijske knjige Prvog ustaškog obrambenog zdruga i logora Jasenovac… Prema Ilijinom svjedočenju stoji da je kroz te evidencijske knjige radnog logora Jasenovac i mjesta Jasenovac sveukupno prošlo 18.600 zatvorenika (str. 5. i 100.). U ovu brojku, svjedoči Barbarić, uključeni je i veliki broj partizana zarobljen na Kozari 1942. god. koje su Nijemci otjerali na prisilni rad u Njemačku. Dakle, ti partizanski zatvorenici nisu bili u logoru u Jasenovcu iako su bili upisani u knjige da su prošli kroz Jasenovac. (str. 100). 

- Večeras su završeni radovi na obnovi Stare crkve sv. Ante na Humcu. Razgovarao sam s predvodnicima o pomaganju Napretkove mladež. I o Napretkov povijesni kalendar za 2011. god. Pratim Hrvatsko slovo od početka. Svih 800 brojeva sam pročitao i uvezao. Znano mi je kako su HS neki moćnici otpisivali. Uza sve to malobrojni zanesenjaci se nisu umorili provoditi duhovnu obnovu hrvatske javnosti. Nadam se slijedećem jubileju od 1.000, a zašto ne i onom od 8.000 brojeva – u boljim okolnostima. Naučili smo se probijati od nemila do nedraga. Na Radio postaji „Mir” Međugorju svakodnevno izdvajamo podatke o naših hrvatskim, katoličkim, franjevačkim… velikanima koji i danas imaju snage povući za sobom nasljednike i obnavljati hrvatski narod. Na današnji dan, s Hrvatskim slovom, kročimo kroz franjevačke godove sigurni u bolju budućnost!

Što poručiti čitateljima Hrvatskog slova na koncu ovog tjedna? Bio jednom jedan čovjek, kojeg su zvali "sijač dobrote". Ime mu je sasvim pristajalo, jer je cijeli život samo dobrotu sijao. to mu nije bilo teško, jer se u njegovu srcu nalazio izvor dobrote. Kad su ljudi vidjeli koliko je dobar, neki su ga jako zavoljeli, a neki su ga čak zamrzili. Jedni su mu govorili "dobar i lud su braća", ali on bi se samo nasmiješio i nastavio činiti dobro. Rekao im je " blago ludima od dobrote" i dalje su ga pokušavali odvratiti od dobrote učeći ga da je nužno osvetiti se, ali on se nije želio nikome osvećivati. Na nagovaranja drugih nije se obazirao. ljudi koji su ga voljeli otvarali su svoja srca dobroti i ljubavi, a drugi su ga još više zamrzili. Dogovorili su se da ga uhvate i ubiju. Ubili su "sijača dobrote", ali samu dobrotu nisu mogli ubiti. Ona je poslije njegove smrti, poput mlade pšenice na našim njivama, iznikla u srcima ljudi. I raste, širi se i donosi svoje plodove… Neka stabljike dobrote posredstvom i slijedećih brojeva Hrvatskog slova šire dobrotu.