Hrvatsko slovo

           
Hrvatsko slovo, 3.  prosinca 2010
Srbi uvijek ugroženiji i ravnopravniji
Hrvatsku je pohodio vodeći balkanski lider Boris Tadić, koji je s upravljačima iz Zagreba uspio dogovoriti, ni manje ni više nego „međunarodnu donatorsku konferenciju“ za zbrinjavanje Srba

Za presudnu ulogu u određivanju budućega položaja Hrvatske sukobljavaju se danas dvije dominantne političke strategije, koje svoje pristaše pronalaze i unutar hrvatskih upravljačkih struktura. Nositelji pak izvorne hrvatske strategije, koji su oživotvorili referendumsku odluku hrvatskoga naroda iz 1991. o samostalnoj državi, potisnuti su danas na rub političkih zbivanja, a zbog nedostatka organizacijskih sposobnosti ubuduće će vjerojatno još manje utjecati na javni i politički život zemlje. Jedna od vodećih strategija nastoji na području tzv. zapadnoga Balkana zadržati, produbiti i protežirati tradicionalno britanske nacionalne probitke. Tijekom prošloga stoljeća ova je strategija, bez obzira na količinu nasilja i međusobno nespojivih kultura dvaput uspostavljala geopolitičku cjelinu, koja je pod nazivom Jugoslavije trebala sprječavati proširenje germanskoga interesnog područja prema jugu i istoku. Svoj je utjecaj unutar te tvorevine London temeljio na velikosrpskoj hegemoniji, odnosno prevlasti najbrojnijega naroda, koji je na štetu ostalih stjecao teritorijalna proširenja, a na upravnoj razini protežirao moć u svim državnim službama, ponajprije u redarstvu, sigurnosti, vojsci, financijama, trgovini i diplomaciji. Zahvaljujući toj paradigmi nasilja i povlastica najveći je dio pravoslavnoga stanovništva, koji do tada inače nikad nije bio dio srpskoga korpusa, podvrgnut ideologiji svetosavlja pa i danas u organizacijskom okviru Srpske pravoslavne crkve figurira kao izolirana utvrda otpora svim nacionalnim državama nastalim raspadom te britanske kolonijalne tvorevine. Mnogi su računali, a i danas, ako doista ne manipuliraju, vjeruju kako nije moguća obnova Jugoslavije i modela vlasti koji je u dvostrukom kolonijalnom položaju te bez ikakvih ljudskih prava gotovo cijelo stoljeće držao hrvatski narod. Nu koliko je projekt moguć najbolje pokazuju politički pritisci kojima je cilj da se svim sredstvima spriječe izlazak ili odvajanje Hrvatske iz tog začarana kruga balkanskih zajedništava. Nasilje ranije očitovano u masovnim likvidacijama zarobljene vojske i civila ili pak ono nedavno provedeno velikosrpskim etničkim čišćenjem, danas je sublimirano u prisilnu pomirbu koju gotovo svakodnevno manifestiraju upravljačke strukture, a ideologemi o jednom narodu triju plemena ili oni iz komunističke ere o bratstvu i jedinstvu sada su zamijenjeni tzv. interesnim povezivanjem. U tom balkanskom povezivanju isključivo profitiraju različiti modeli velikosrpskih politika, a kao nositelji i uporišta te politike aktivirane su svetosavske utvrde SPC-a, koje na račun matičnih naroda stječu povlastice što su ih imale tijekom ranijih dviju jugoslavenskih diktatura. Kako bi se narušila udarna moć Hrvatske vojske, odnosno prepustila prevlast u zračnom prostoru interesima nadmoćnijega susjeda, nedavno je inscenirano rušenje dvaju migova hrvatskoga zrakoplovstva, što su s neskrivenim odobravanjem i nešto prigušenim oduševljenjem dočekale upravo navedene utvrde svetosavlja u Hrvatskoj.  Ranije je na izbornoj razni, kako bi se smanjila zastupnička nadmoć matičnoga naroda, stvarnim ali i izmišljenim manjinama ozakonjeno višestruko pravo glasa. Da bi tu premoć materijalno, financijski i politički osnažio, Hrvatsku je pohodio vodeći balkanski lider Boris Tadić, koji je s upravljačima iz Zagreba uspio dogovoriti, ni manje ni više nego „međunarodnu donatorsku konferenciju“ za zbrinjavanje Srba, koji su se nepriznavanjem hrvatske države dragovoljno odrekli nekadašnjih stanarskih prava, koja su im omogućavala možebitni otkup stanova. Organizacija takve međunarodne konferencije s diplomatskoga se očišta može dvostruko odčitati – kao stvaranje novoga srpskoga problema u Hrvatskoj (njihovi su politički predstavnici inače sastavni dio aktualne koalicijske vlasti) te u međunarodnim razmjerima i svojevrsna internacionalizacija tog pitanja. Ovako postavljena stvar može unedogled pružati mogućnost britanskoj strategiji da Hrvatskoj uvjetuje svako napuštanje balkanskoga tora! Nu kad se već išlo na davanje neprimjerenih povlastica Srbima, zašto ih domaće upravljačke strukture nisu uvjetovale odgovarajućom izgradnjom kuća i stanova za protjerane Hrvate iz Bačke, Srijema i Republike Srpske. Ne bi se također smjelo zaboraviti da je Srijem bio sastavnim dijelom hrvatskoga državnog teritorija te da je u komunističkom razdoblju većinskim Hrvatima naseljena Bačka, etnički gotovo potpuno očišćena. U spletkarenje protiv izlaska Hrvatske iz balkanskoga tora uvučeni su pojedini sindikati kao i neke stranke koje su nedavno tražile prijevremene izbore, što bi, da je kojim slučajem srušena vlada bio zaustavljen ionako usporen hrvatski bijeg s Balkana. Nasuprot toj i takvoj britanskoj politici balkanskoga državnog zajedništva stoji američka strategija, koja Hrvatsku gleda, ipak, kao poseban državno-politički subjekt, a to razboritijim domaćim upravljačima omogućava da, unatoč svim stranputicama, državni brod provezu kroz preostale Scile i Haribde, što su se ispriječile na hrvatskom povratku u vlastito prirodno okruženje.
Mate Kovačević 

Hrvatsko slovo, 3.  prosinca 2010.
DNEVNIK
22. - 29. 11. 2010.
Smiljana Šunde
Po jeziku smo oni koji jesmo

Ponedjeljak, 22. studenog 2010.
Uobičajeni redakcijski sastanak u Obrazovnom programu Hrvatskoga radija. Stalno nešto novo: nema ovoga, nedostaje ono, prestaje ovo. Svega je manje, jedino je posla više. I to administrativnog, izmišljenog. Znanci i prijatelji kažu mi da je tako i u drugim redakcijama i poduzećima.
Navečer sastanak grupe mojih Podgorana. U povodu 140. obljetnice od početka vođenja zapisnika na hrvatskom jeziku u Dalmatinskom saboru u Zadru, u svibnju o. g. organizirali smo u Podgori znanstveni skup "Hrvatski - odnepriznatogadojednogodslužbenihjezikaEU". U Podgori stoga što je najuporniji borac za hrvatski jezik bio Podgoranin don Mihovil Pavlinović - književnik i prosvjetitelj, zastupnik u Dalmatinskom saboru i u Parlamentu u Beču. Na prijedlog dr. Slavena Letice proljetos je na tom skupu izglasana "Podgorska deklaracija", u kojoj se, uz ostalo, poziva Hrvatski sabor da konačno donese Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. No, je li zastupnicima uistinu stalo do hrvatskoga jezika?
Večeras se, dakle, dogovaramo da ćemo sljedeće Dane don Mihovila Pavlinovića posvetiti dvojici Podgorana, zaslužnih za razvoj podgorskoga turizma početkom 20. stoljeća - to su: liječnik dr. Ivan Sisarić i novinar-publicist don Ante Jakić. U javnosti su obojica relativno nepoznata.

Utorak, 23. studenoga
Sutra ću otputovati u Split pa unaprijed pripremam više emisija Govorimo hrvatski. Slušatelji emisije često predlažu, pitaju, hvale, jadaju se, ljute se što se hrvatski nedovoljno uči. Znamo, pravila postoje, ali tko ih se pridržava! Čak se i prethodni predsjednik hrvatske Vlade, na vrhuncu političke moći, javno usprotivio poštivanju pravila, dajući tako svima do znanja da hrvatski jezik i nije nešto važno. A upravo jezik nam je odrednica, po jeziku smo oni koji jesmo! Doista, Hrvati ne vole ni svoj jezik ni svoju državu, a najprije ne vole sebe. Učit ćemo strani jezik i dobro njime ovladati, znat ćemo sve o povijesti drugih, ali o sebi, svojemu narodu, jeziku, zavičaju ... e, to ne. Lako se zaniječe vlastito selo, grad, državu, narod, jezik. Tužno je to.
Navečer iz redakcije idem na predstavljanje knjige "Poljička knežija" Tulija Erbera, tiskane 1886. u Zadru. Prijevod  s talijanskoga: dr. Jurica Matijević. Predstavljanje su organizirali zagrebački Poljičani, a knjigu izdalo Društvo Poljičana "Sv. Jure" - Priko. U dvorani je dosta mladih, među njima i nekoliko roditeljskih parova s djecom. Gledam dvojicu dječaka od 10-ak godina kako s radoznalošću slušaju o Poljicima. Povijest Poljičke knežije zaista jest bila slavna i ne može se na to ne biti ponosan.

Srijeda, 24. studenoga
Prognoza vremena: ponegdjene vere. Tako čujem. Možda bi to ipak trebalo biti: ponegdje nevere.
Autobusom putujem u Split. U "Skizzenbuchu" Josipa Vanište nedavno pročitah da je pri kraju života Miroslav Krleža izrekao: "Ljudi putuju svijetom, odlaze u nepoznate gradove, borave u hotelskim sobama, hodaju po muzejima. I onda pišu o tome. To nema nikakvog smisla, to su samo lažne slike i ljudi i gradova." Ne mislim tako. Pisali mi ili ne pisali o svojim putovanjima, ona nam uvijek donose nove spoznaje i susrete, ponekad i susrete sa samima sobom. Ostarjeli i bolesni Krleža osjećao se bespomoćno, strahovao pred smrću. Vaništa još zapisuje: "Snimite mi grob - kaže mi Krleža jednog dana. Otišao sam sa Cajzekom na Mirogoj, sišli smo preko spuštene daske u grobnicu i on je snimio njenu unutrašnjost, četiri tamna zida. Donio sam fotografije na Gvozd. Pružio sam ih Krleži koji je ležao na postelji, dodao mu naočale, gledao ih je neko vrijeme. Bez riječi." Strah od kraja. Koliko smo cijeloga života svjesni svoje krhkosti, činjenice da nas već sljedećeg trenutka može više ne biti? Onoga što pjesnik Rajmund Kupareo izražava stihovima:
"Tvoja će večera
trajati dovijeka,
a svaka naša
može biti posljednja."
Tako razmišljam vozeći se prema Splitu. Promiču mimo nas lijepi krajolici Like, pa Dalmacije. Brojni tuneli - uređeni, s dobrom signalizacijom. Sjetih se tunelā na cestama turistički razvikane Sicilije, mračnih i bez ikakve signalizacije. A ipak smo spremni diviti se svemu stranomu i kritizirati sve svoje. Naravno, ne povezujem to s aktualnim aferama u HAC-u. Neka svatko odgovara za svoje postupke. I neka svatko (i ne samo iz HAC-a) vrati ono što mu se zalijepilo za prste. 
Split od ponedjeljka obilježava 150. obljetnicu knjižare Morpurgo.
Čudesni čovjek Vid Morpurgo (1838.-1911.), pripadnik židovskoga naroda, jedan od najznačajnijih Splićana u povijesti grada, u rodnom je Splitu kao 22-godišnjak otvorio knjižaru na istomu mjestu na kojemu se ona i danas nalazi. Ondje se desetljećima okupljala intelektualna i politička elita Dalmacije i Splita, odande se vodila borba narodnjaka za pohrvaćenje splitske općine, ondje se rojile ideje. Vid Vito Morpurgo nije bio samo knjižar, nego i nakladnik, tiskar, bibliograf, bankar, industrijalac, političar. Sav je svoj život ugradio u dobrobit Splita i hrvatskoga naroda, davao sebe i sve svoje. Danas nitko ne daje svoje, a mnogi uzimaju od onoga što je zajedničko.
Za emisiju Između redaka snimam razgovor s voditeljicom knjižare Morpurgo, Marijom Pisac, koja je i pokrenula cijelu akciju proslave. Samozatajna Marija najradije ipak ne bi razgovarala, ima tremu. Pripovijeda kako se negdje pojavila rečenica da je riječ o najstarijoj knjižari u svijetu. Pa odmah stigle reakcije iz Londona, a onda i iz Pariza - da su njihove knjižare starije. Da, ali rade li kontinuirano na istome mjestu?
Odlazimo na sastanak s glumcem Robertom Kurbašom zbog sinopsisa sutrašnje završne proslave. "Sve teče prema planu, ostvaruje se i ono što sam mislila da je nemoguće", veli zadovoljno Marija, puna hvale za sve sudionike proslave.
Navečer misa zahvalnica u crkvi Gospe od zdravlja, a onda u Kazalištu lutaka predstava "Veliki svjetski teatar" (Pedro Calderon de la Barca). Igraju Enes Kišević i Jasmin Novljaković. Svatko se od nas može prepoznati u tim starim tekstovima.

Četvrtak, 25. studenoga
Ajmeee, koja knjiga! Koja knjiga!
Knjizi je ime "Vrata knjige vrata grada", a večeras je predstavljena u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Izdala ju je knjižara Morpurgo u povodu svojega jubileja. Autori tekstova: fra Bonaventura Duda, Jakša Fiamengo, Enes Kišević, fra Ante Vučković, Joško Belamarić; urednici: Nada Babić, Stjepan Lice i Zrinka Jelaska; fotografija: Marija Braut; oblikovanje i prijelom: Dina Vuletin Borčić. I još mnogi su sudjelovali u nastanku ove vele-knjige. Lijep poetski recital, svečanost knjige, svečanost riječi. Zazvonila mi rečenica Jakše Fiamenga: "U ovoj knjižari ljudi kupuju knjige, ali i knjige kupuju ljude." Knjižari Morpurgo zaštićeno je ime i namjena. Zašto tako nisu očuvane zagrebačke knjižare, barem one najpoznatije?
Susreti s Etom, Mijom i Magdom.

Petak, 26. studenoga
Na splitskoj Umjetničkoj akademiji snimam emisiju Art net s profesorima Katarinom Hraste i Juricom Matijevićem, te diplomanticom Veselom Blagaić Bizacom. Tema je: Knjiga o umjetnosti Cenina Ceninija, te primjena uputa iz nje. Naime, Vesela je po tim uputama cijelu godinu pilila, ravnala i blanjala drvo, obrađivala platno, kuhala i sušila kore i šiške, mljela kredu i pigmente, miješala boje, gips, jaja, ljepilo, rezala, crtala, bojala, pozlaćivala. Sve je postupke fotografirala i opisala, pa je nastao originalan diplomski rad: Rekonstrukcija tehnologije izrade kasnosrednjovjekovne slike i njezina okvira. Poslije snimanja ugodni razgovori uz čaj.
Kasno popodne čekam autobus za Zagreb. Prolom oblaka s tučom. Protrčavaju ljudi s torbama, vjetar im izokreće kišobrane. Jugo uzburkalo more. U luku uplovljava trajekt Petar Hektorović, zapovjednik vrlo vješto dovodi veliki trajekt uz gat, pramcem do rive. Trajekti nam se zovu po hrvatskim piscima: Hektorović, Kašić, Ujević, Nazor i dr., a u mojemu su djetinjstvu srednjodalmatinskim akvatorijem plovili Jadrolinijini brodovi s imenima šest jugoslavenskih pisaca (među njima i Nazor).
Slušam vijesti: Sirevi Gligora s Paga na svjetskom natjecanju osvojili tri zlatne medalje i to u sve tri kategorije. Najbolji od 2600 vrsta sireva iz cijeloga svijeta. Fantastično!
Na cesti debeo sloj tuče. Javljaju na radiju da je ima čak 10 cm, a vozače upozoravaju da brzinu ograniče na 30 km/h. Kroz Liku gust snijeg, prvi ove zime. Ne vide se linije voznih trakova, kolnik nije posut ni šljunkom, ni solju, nema ralice. A danima su prognoze najavljivale snijeg. Ha, uvijek je snijeg iznenađenje! Tek od Otočca u smjeru Zagreba autocesta je očišćena i posuta.

Subota, 27. studenoga
S Vesnom i Gordanom na kavi u Tkalči. Ugodno čavrljamo na zubatom suncu. Prošla je čarobna zagrebačka jesen. Prohladno je i manje je šetača. Psi išetali svoje gospodare i gospodarice, nose se mašne u kosi. Ili okolo vrata, svejedno. Na Jelačić placu postavili veliku jelku. Grad je već odavno u adventskom ruhu. Susret s Ingom, prijaju nam zapečene štrukle i topli čaj. Navečer zove Anđelka, pita kako je bilo u Splitu.

Nedjelja, 28. studenoga
Prva nedjelja došašća. U crkvi sv. Martina radosno pjevamo adventske pjesme. Bogoslov Dario Paviša, koji je tijekom studija povremeno pomagao u toj crkvi, danas popodne u Varaždinskoj katedrali ima đakonsko ređenje. Cijela crkva moli za njega. Namjeravali smo putovati u Varaždin, no zbog ledene kiše odustajemo. Poslije mise zovemo Darija u roditeljski dom u Kalinovec i telefonom mu čestitamo.
Počela je nova liturgijska godina. Sutra počinju zornice i svako jutro do Božića odzvanjat će pjesma:
... Svani dane i noć skrati,
sini sunce i povrati
Bogu čast na visini,
svijetu mir na nizini.

Hrvatsko slovo,  3.  prosinca 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Patuljasti divovi
Pod čiju se čizmu tako uporno guramo i radi čega? Zar ne shvaćamo da smo patuljci koji njima trebaju da bi postali još bogatiji? Ali i da smo potencijalni divovi

Čitajući i slušajući o sve češće spominjanoj društvenoj odgovornosti (CSR - Corporate Social Responsibility) velikih tvrtki, stalno očekujem kada će konačno neka od velikih i moćnih multinacionalnih korporacija početi organizirati domjenke za beskućnike, dijeliti besplatno hranu onima koji je ne mogu kupiti, poklanjati krov nad glavom najugroženijima... Doista, zašto, na primjer, velike farmaceutske tvrtke ne počnu već jednom besplatno slati svoje lijekove onima kojima su nedostupni? Zašto umjesto modnih revija, golf ili polo turnira i ostalih glamuroznih događanja, netko od moćnika ne organizira humanitarnu reviju svjetskih nepravdi, po čijoj bi pisti hodali ljudi omršavjeli od gladi iz svih siromašnih krajeva svijeta te  raznim virusima zaraženi ili na bilo koji drugi način obespravljeni ljudi, kako bi upozorili bogate moćnike na stvarne probleme ovoga svijeta? Kada bi ih paparazzi počeli fotografirati, a svjetski mediji objavljivati njihove fotografije, svi crveni tepisi ovoga svijeta mogli bi se posramiti sami sebe i svojih poklonika, među kojima, doduše, ima i dobrotvora, ali još uvijek nedovoljno za konačno suzbijanje gladi, siromaštva, bolesti i svih ostalih nepravda ovoga svijeta. Žalosna je spoznaja da su svi ti problemi i te kako (ne lako, ali ipak) rješivi što se tiče materijalnih sredstava koja su potrebna za njihovo rješavanje, ali zašto onda oni još uvijek postoje? Znajući za male, napaćene, izgladnjele i onemoćale ljude iz zemalja Trećeg i Četvrtog svijeta koji žude za kapljom vode i korom kruha, kako samozvana elita može tako sebično uživati u glamouru i isticanju svojih često nezakonito stečenih raskošnih vila, jahta, limuzina, i skupocjenih odjevnih predmeta i modnih dodataka? Obogaćivanje jednog dijela svijeta koje počiva na temeljima osiromašivanja onog drugog dijela svijeta nešto je najperfidnije što nam se moglo dogoditi. Danas više nije popularno govoriti o kolonizaciji, porobljavanju i tome slično, jer, sve je to tržna utakmica, zar ne? Ako u toj utakmici jedna momčad igra u tenisicama na mlazni pogon, a druga potpuno bosa, gospodarske kladionice ne će primiti puno uplata s našim predviđanjima neizvjesnih rezultata. Sve se  unaprijed zna: znaju se predodređeni pobjednici i gubitnici. Još kad si čovjek pomisli da bosonogi igrači te neravnopravne tržne utakmice kroje i šivaju tenisice na mlazni pogon onom dijelu svijeta koji se bogati na njihovim leđima (čitaj radu), cijela slika postaje nam još tužnija. Bogatstvo profitira od nečijeg siromaštva. Siromašni hrane i oblače bogate, ali zato ne bismo mogli reći da bogati hrane i oblače siromašne. Siromašni hrane bogate i upravo zbog toga oni sami postaju svakim danom materijalno sve siromašniji, ali zato i duhovno bogatiji. Bogati ne hrane nikoga osim sebe i zato su svakim danom sve bogatiji materijom i sve siromašniji duhom. Davanje sebe, svoga rada i svojih sredstava nekom drugom ispada kao porobljavanje samoga sebe u korist novih robovlasnika. Ali i robovi novoga doba jednoga će se dana dignuti iz lokve vlastitog znoja i poželjeti biti vlasnicima svoga rada i svojih proizvoda. Svjetski stručnjaci za gospodarstvo dugi su niz godina upozoravali na buđenje azijskih divova i tigrova, kako ih nazivaju, koji su još do jučer bili robovi Zapada, a to njihovo buđenje već je započelo. Živimo u vremenu polaganog, ali sigurnog gašenja dugogodišnjeg zapadnog gospodarskog kraljevstva u korist Istoka. Svi već predviđaju dolazak Kine, Indije i Rusije na sam vrh svjetskog gospodarstva i njihovo uzimanje prevlasti Americi te pad EU-a sve niže na ljestvici  svjetskih gospodarskih velesila, a mi se toj Europi nudimo za daljnja ponižavanja, jer, eto, još uvijek im nismo dorasli. Jad i bijeda. Živimo u euronostalgičnoj atmosferi neodobrene nam europeizacije i prilagođavanja zakona europskim standardima, svakodnevno lutajući šumom otvorenih i zatvorenih poglavlja za pregovore s EU-om. Raspoloženje sveopće apatije i potpune ravnodušnosti prema domaćem i svjetskom gospodarstvu više je nego očito. Ne znamo više što bismo, pa umjesto lokalnih festivala organiziramo europeizirane svečanosti, misleći: netko će primijetiti naš trud. Od kompetitivnosti ni k, od poduzetničkog duha ni p, a dugova kao u priči. U budućnosti će i SAD i Europa biti potpuno deplasirane u tržnoj utakmici s bosonogima. Te iste bose nožice i ručice koje danas marljivo kroje brandirane odjevne predmete, već sutra će vladati svijetom. Možda bismo, s obzirom na tu činjenicu trebali preskočiti nekoliko poglavlja u pregovorima sa Zapadom i otvoriti jedno sasvim novo poglavlje – pregovora s azijskim divovima koji još uvijek u čast velesilama na zalazu glume bosonoge patuljke i sluge. To isto ropstvo u kojem je rođeno jedinstvo njihova duha i zajednička želja za uspjehom, jednoga će im dana dobro poslužiti u osmišljavanju svoje premoći za koju će tada biti teško reći da je lišena duha kao što je bila premoć Zapada. Jednoga će se dana osiromašeni Jug okrenuti protiv Sjevera. Jug će biti Sjever, a Istok će biti Zapad. Razmišljamo li ponekad o tome? Ako da, pod čiju se čizmu tako uporno guramo i zbog i u ime čega? Europa nas je već toliko puta zgazila, a ovo poniženje s Haagom samo je vrh ledene sante njihova odnosa prema Hrvatskoj. Ne šljive nas ni pet posto! Danas–sutra kada i Hrvatska službeno postane dio tog licemjernog društvanca, samo će htjeti profitirati od našeg turističkog proizvoda i naših plodnih slavonskih njiva – i ništa više. U smislu europeizacije, mi smo danas ti mali bosonogi krojači njihova blagostanja, ti patuljci koji njima trebaju da bi postali još bogatiji i još gordiji. Zašto se onda netko ne sjeti da bismo i mi, ako to želimo, također u ovom dijelu svijeta mogli biti i potencijalni divovi, kao što su to i svi ostali trenutni gospodarski patuljci? Nijedan div nije dovijeka div, kao što ni patuljak ne može dovijeka ostati patuljak. Sve se mijenja, kolo sreće se okreće, ali, čudno, nikako da se okrene u korist Hrvatske.

Hrvatsko slovo,  3.  prosinca 2010.
KOLOPLETI HRVATSKE POLITIKE
Veleposlanici Judina Apostolata
Iz hrvatskoga političkog života Ivo Sanader je otišao zbog pobjede Ive Josipovića na predsjedničkim izborima. Vraćen je poradi buduće SDP-ove pobjede na parlamentarnim. On njima pobjede, oni njemu građansku i političku slobodu

Od smrti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nijedna Vlada u Hrvatskoj ni oba predsjednika države, politički i nacionalno nisu bili hrvatski, a Ivo Sanader i Ivo Josipović jesu veleposlanici Velikoga Judinog Apostolata u Hrvatskoj i najveći su neprijatelji hrvatske države. Umirovljeni veleposlanik rečenoga Apostolata je Stjepan Mesić. Sva trojica su odane sluge! Kakvoj politici služe pokazuje slučaj britanskoga dnevnika „Indenpedent“ koji je na naslovnoj stranici objavio vijest o smrti nacističkoga zločinca Samuela Kunza krivoga za smrt 430 tisuća Židova. Objavili su mu i fotografiju – računalno prilagođenu fotografiju hrvatskoga glumca Ljubomira Jurkovića snimljenu na snimanju filma „Živi i mrtvi“ u kojem Jurković glumi ustašu. Indenpedentu je, nema sumnje, Kunz ustaša. Autor fotografije je Thomas Krstulović, unuk poznatoga splitskog partizana Vicka Krstulovića, što je ovoga posebno pogodolo pa će bezuvjetno tužiti spomenuti britanski list. Urednik lista Simon Kelner i dalje provjerava vjerodostojnost objavljene fotografije i ne odustaje lako od nakane da javnost uvjeri kako je hrvatski glumac pravi nacistički zločinac. Čak i Efraim Zuroff razlikuje ustaše od nacista i tvrdi da na Indenpedentovoj fotografiji nije Samuel Kunz. Jedinu njegovu fotografiju ima izraelski list Haaretz iz Tel Aviva, tvrdi Zuroff.

Dvostruka igra
Iz kakvoga je pak kulturnoga duhovlja izrasla prokazana politika ilustrira još jedan britanski lopovluk. Poznata londonska aukcijska kuća „Sotheby“ je na nedavnoj aukciji ponudila ukradenu skulpturu znamenitoga hrvatskog kipara Ivana Rendića „Hercegovka“. „Hercegovka“ je znanstveno krivo atribuirana: Sothebyjevi stručnjaci su je nazvali „Alžirskom djevojkom“ i pripisali je nepoznatom talijanskom kiparu iz 19. stoljeća. Skulptura je uvrštena u stalni postav Moderne galerije u Zagrebu. Stručnost britanskih galerista otkrila je Rumjana, supruga Mate Meštrovića, sina Ivanova, koja je nazočila aukciji.    
Kao nitko prije njega, Ivo Sanader je dragovoljno napustio „krvavo osvojenu vlast“, a sad bi se opet vratio. Otišao je kako bi Josipoviću omogućio pobjedu na predsjedničkim izborima, a vraća se da bi SDP doveo do sigurne izborne pobjede na sljedećim parlamentarnim. U predizbornim kampanjama specijalizirao se za najprljavije mešetarske uloge koje presudno utječu na rezultate. Kandidati koje je formalno podupirao redovito su gubili, a oni protiv kojih se javno zalagao a tajno ih podupirao sigurno su pobjeđivali. Tom sotonskom promasonskom meštrijom omogućio je pobjede i Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću. Najčešće i najveće žrtve te „promeštrije“ bili su Jadranka Kosor i Andrija Hebrang. Jesu li bili svjesni žrtve ili ih je Sanader samo podlo iskoristio za ovaj je kontekst nebitno. Nakon što je u prvom mandatu debelo prebacio normu nacionalne izdaje određene mu u Londonu, svjedočeći na Haaškom sudu protiv hrvatskih časnika a za korist haaške optužbe, Stjepan Mesić se kandidirao po drugi put za hrvatskoga predsjednika. Predizborne mu ankete, unatoč „blagoslovu Londona“ nisu davale prevelike izglede jer se očekivala sigurna pobjeda „sigurnoga“ HDZ-ova kandidata Andrije Hebranga. Tada neupitni šef stranke, Ivo Sanader umjesto sigurnoga pobjednika Hebranga kandidira sigurnu gubitnicu Jadranku Kosor. I Mesić, naravno, pobjeđuje.

Kupnja slobode
Pri izboru Ive Josipovića za trećega hrvatskog predsjednika, Sanader mijenja političke uloge Hebrangu i Kosorovoj. Hebrang postaje HDZ-ov protukandidat SDP-ovcu Josipoviću. Sanader mu tajno vodi kampanju kako bi bio posve siguran da ne će pobjediti. Povlači se s mjesta predsjednika hrvatske vlade i dovodi Jadranku Kosor s nalogom za otvaranje medijima prikladnih gospodarskih afera koje će politički uništiti HDZ i poništiti realne predizborne izglede njegovu kandidatu. Da bi se do kraja razjasnio način premoćne Josipovićeve pobjede treba naglasiti i ulogu Državnoga izbornog povjerenstva koje je vodio Branko Hrvatin, nakon izbora predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Do ovih predsjedničkih izbora, Državna izborna povjerenstva su hrvatsku javnost o rezultatima izbora obavještavali redovito i često: onako kako su pristizali, rezultati su obrađivani i objavljivani, tako da su Hrvati imali uvid u proces prebrojavanja i trenutni izborni rezultat. Hrvatinovo je Povjerenstvo odustalo od uobičajenoga načina, nije objavljivalo trenutno stanje, već je obznanilo samo konačne rezultate. Neka problem ovakvoga postupka ostane na retoričkoj pristojnosti i ne treba previše nagađati zašto su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobjedio Ivo Josipović objavljeni samo u konačnoj verziji, a zašto je Branko Hrvatin nakon tih izbora postao predsjednik Vrhovnoga suda.  

Po duhu sličan, za zadane rezultate prilagođen izborni model i provjerena taktika već sada lagano otkrivaju novu Sanaderovu ključnu ulogu u „posve sigurnoj SDP-ovoj pobjedi“ na idućim parlamentarnim izborima. Treba, dakle, izrazito naglasiti da je Ivo Sanader u hrvatski politički život vraćen kako bi osigurao SDP-ovu pobjedu. Zato ne će biti ni uhićen ni optužen, osuđen poglaviti ne će biti. Do završetka izbora sigurno! Jer ako bi ga optužili, morali bi mu skinuti i zastupnički imunitet i pritvoriti ga. Tim bi činom bila onemogućena taktika koju je jedino moguće provesti u Saboru – Sanaderovo podmuklo priklanjanje HDZ-u i zastupnička podrška svim Vladinim prijedlozima koji trebaju dobiti saborsku većinu. Iz te „zadane političke bliskosti“ mediji o HDZ-u trebaju nametnuti kriminalnu sliku po kriminalnoj slici Ive Sanadera, bez čijeg se pristanka u Hrvatskoj ništa nije smjelo ukrasti. To je formula po kojoj će SDP postati vlast.

Afera „BMW“

U tu je svrhu medijski prenaglašena afera „Fimi media“, što je dobro uočio kolumnist Večernjega lista Milan Ivkošić ali je nije dokraja razumio. Ona nije samo predstava za javnost, kako napisa kolega Ivkošić. Ponajprije je idealna prigoda za medijsko čerečenje Ive Sanadera jer ga puno živih svjedoka javno optužuje za izravnoga nalogodavca počinjenoga kriminala u spomenutoj aferi. Činjenica je da s 80 milijuna ukradenih kuna po svom lopovluku „Fimi“ daleko ostaje iza HEP-a, HPB-a, HAC-a, Podravke i drugih, ali treba još jednom naglasiti da se u Hrvatskoj ne istražuje gospodarski kriminal nego se preko medijskoga i političkoga kriminala prvenstveno žestoko tuče za vlast. Nije nakana ove opaske braniti Ivu Sanadera već još jednom pojasniti njegovu podlu ulogu u dobro isplaniranom dovođenju SDP-a na vlast. Što gori Sanader, to gori HDZ a bolje SDP-u!!! Medijska afera „Sanaderov BMW“ je po svom lopovskom učinku još manja afera od „Fimi-medie“, ali je glupost HDZ-ovih objašnjenja kako je kupljen blindirani status Sanaderove političke moći, ovaj automobil dovela na naslovne stranice svih novina, učinila ga udarnom vješću radijskih i televizijskih postaja i predočila način na koji će HDZ izgubiti izbore.
Puna svrha Sanaderova medijskoga ocrnjivanja biti će postignuta ako se hrvatskoj javnosti uspije nametnuti politička i kriminalna bliskost „detuđmaniziranoga“ HDZ-a i njegova bivšeg „detuđmanizatora“. Da bi na prošlim predsjedničkim izborima Andriju Hebranga doveo do izbornoga poraza Ivo Sanader je upotrijebio dvojicu „dragovoljaca HDZ-ovaca“, dvojicu Splićana Dragana Primorca i Nadana Vidoševića. Za ineligentno osmišljenu pobjedu SDP-a na sljedećim parlamentarnim izborima, koja se temelji na spomenutim bliskostima, Sanader će posve sigurno naći nove HDZ-ove dragovoljce. Prvi je već javno nastupio: HTV-ov Aleksandar Stanković je nedavno u svoju „Nedjelju u dva“ doveo HDZ-ova splitskoga zastupnika u Saboru i Sanaderova splitskoga prijatelja Jerka Rošina koji se javno ponudio za pomiritelja svoje stranke HDZ-a i svoga prijatelja Ive Sanadera. Treba se strpiti, čekati i vidjeti na koji će način, tko će i koliko će novih dragovoljaca „SDP-ov predizborni logističar“ još upotrijebiti.    

Parlamentarna faunizacija
Samo se neupućenima čini paradoksalnom Sanaderova zastupnička potpora još jednom Splićaninu, državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, glavnom službenom istražitelju njegova gospodarskoga, ne i političkoga kriminala. Iako nije raspravljao o radu DORH-a za 2009., Sanader ga je podupro, baš u trenutku kad su mediji najavljivali njegovo skoro sigurno uhićenje. Ova saborska farsa iz novoga zastupničkog mandata najočitije otkriva koga zastupa i s koje moralne i političke razine djeluje hrvatski zastupnik Ivo Sanader. Naravno, Vlada je dobila i njegovu potporu za novi proračun. To je bila zgodna prigoda SDP-ovu zastupniku Slavku Liniću da po mogućnostima vlastite političke invencije i u najboljoj tradiciji hrvatske „parlamentarne faunizacije“ Sanaderu porekne ulogu SDP-ova trojanskoga konja i da ga vrati HDZ-u u istoj ulozi ali bez prefiksnoga, povijesnog i metaforičnoga pridjeva.
Od Sanaderove potpore državnom odvjetniku zanimljiviji je SDP-ov izostanak te potpore Mladenu Bajiću. Nezadovoljstvo radom DORH-a zbog zakasnilih istraga HDZ-ova kriminala zaustavljenih Sanaderovim nalogom, SDP je pretvorio u javno nezadovoljstvom državnim odvjetnikom zbog neuhićenja Ive Sanadera. Ima li boljega načina da se sakrije uvjetovanost političkoga odnosa SDP-a i Sanadera: on njima pobjedu na parlamentarnim izborima, oni njemu jamstvo za građansku i političku slobodu, jamstvo sakriveno javnim nezadovoljstvom državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem. Barem do završetka izbora!
Ante ŠKARO    

Hrvatsko slovo, 3.  prosinca 2010
RAZGOVOR
Akademik Anđelko Klobučar, orguljaš, skladatelj i pedagog:
Svake orgulje imaju svoju priču

ANĐELKO KLOBUČAR  jedan je od najistaknutijih hrvatskih i europskih orguljaša i skladatelja 20.stoljeća, te središnja osoba i nositelj obnoviteljskog  programa na polju crkvene glazbe Crkve u Hrvata. Rođen 1931.g. u Zagrebu, diplomirao je 1955.g. na teoretsko-historijskom odsjeku Muzičke akademije s temom 'Franjo Dugan – život i rad'. Kompoziciju je studirao kod Mila Cipre, a orgulje kod Franje Lučića, te se usavršavao  kod Antona Nowakovskog u Salzburgu (1960.) i Andréa Joliveta u Parizu (1965./66.). Djelovao je kao srednjoškolski profesor (1956. - 1958.), glazbeni suradnik “Dubrava filma” (1958. - 1963.),  od 1963. kao profesor teoretskih predmeta na Srednjoj glazbenoj školi “Blagoje Bersa”, te od 1968. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, najprije kao docent, od 1973. kao izvanredni, a od 1983 – 2006. kao redoviti profesor. Bio je i pročelnik Odsjeka za kompoziciju i glazbenu teoriju.

Od osnutka Instituta za crkvenu glazbu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 1964. do 2001., vodio je kolegije Fuga, Osnove polifone kompozicije i Improvizaciju. Od 1988. godine član je suradnik a od 1992. godine redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1999. ravnatelj je programa Ljetne orguljaške škole u Šibeniku. Autor je par stotina skladbi, bogatoga opusa svjetovne i sakralne glazbe: simfonijske, koncertantne, orguljske, komorne, vokalne i vokalno-instrumentalne, te filmske glazbe, u kojem se posebnošću prigode izdvaja Papinska misa skladana u povodu 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije praizvedena 11. rujna 1994. godine u povodu prvog dolaska Pape Ivana Pavla II. u Zagreb.

Svojim se stvaralaštvom, osobito onim iz područja orguljske i duhovne glazbe uvrstio u među najplodonosnije hrvatske skladatelje koji su stvorili djela trajne vrijednosti Godine 1969., kada je, zaslugom Mihe Demovića i Anđelka Milanovića, po treći put  obnovljen časopis za duhovnu glazbu Sv. Cecilija, najstariji hrvatski časopis za sakralnu glazbu,  Klobučar postaje dugogodišnjim urednikom glazbenog priloga, a Hrvatska ga je biskupska konferencija izabrala i imenovala, uz svećenike mo. Anđelka Milanovića, dr. Vladimira Zagorca i dr. fra Izaka Špralju, glazbenim urednikom pri pripremanju, priređivanju i izdavanju Hrvatske liturgijske pjesmarice ‘Pjevajte Gospodu pjesmu novu’ 1985.g. Njegova neprekidna, cjeloživotna i postojana i dosljedna posvećenost i predanost liturgijskoj glazbi, osobito u vrijeme bivšeg režima, bilo je i do danas je njegovo vjerodostojno svjedočenje. Više od pet deseteljeća vršio je orguljašku službu u crkvama, koju je započeo još kao srednjoškolac 1947.g. crkvi sv. Ivana u Novoj Vesi, u vrijeme kada je predmet orgulja u školama bio ukinut. U toj je crkvi  još za gimnazijskih dana osnovao muški zbor, koji i dandanas djeluje.

Također je bio orguljaš u župnoj crkvi sv. Obitelji ‘na Kanalu’. Kao orguljaš zagrebačke prvostolne crkve djelovao je od 1958.- do 1996. g,  a kao istaknuti orguljaš-interpret  u domovini i u inozemstvu dulje od 35 godina. Njegov repertoar obuhvaća skladbe svih stilova, a posebno je zaslužan za promicanje orguljskoga opusa Oliviera Messiaena, te hrvatskih skladatelja Fortunata Pintarića, Franje Dugana, Albe Vidakovića, Mile Cipre, Krste Odaka. Uz vlastita djela često je praizvodio skladbe svojih kolega-suvremenika: Stjepana Šuleka, Borisa Papandopula, Lovre Županovića, Natka Devčića, Marka Ruždjaka, Frane Paraća, Nikše Njirića, Željka Brkanovića, Adalberta Markovića, Josipa Magdića i dr. Kao orguljaš potaknuo je da su u Hrvatskoj nastala mnoga djela za orgulje.

Od mladosti je djelatno prisutan u tokovima crkvene i liturgijske glazbe, a svojim je duhovnim glazbenim opusom (više od 120 naslova) najviše pridonio razdoblju liturgijske glazbene obnove u Hrvatskoj nakon II.vatikanskog sabora. U liturgijskim glazbenim oblicima koje je skladao nadahnuto, s osobitom osjećajem za 'sveto', umio je izraziti liturgijsku poruku i u suvremenom glazbenom govoru prilagoditi se mogućnostima izvoditelja. Stoga njegova liturgijsko – duhovna djela imaju trajnu vrijednost i pripadaju vrhu takve glazbene izričajnosti u nas. U povodu izložbe djela Pavlina organizirao je koncert praizvedbi skladbi hrvatskih skladatelja, koje su napisali domaći autori, nadahnuti popijevkama iz Pavlinskog zbornika.

Organizirao je i koncert praizvedenih djela prigodom obilježavanja 140. obljetnice pohvalbe (kolaudacije) orgulja u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi . Kao majstor improvizacije održao je (odimprovizirao) prvi koncert na tek postavljenim orguljama crkve sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, a u Godini europske glazbe, 1985. ,improvizirao je na pjesme Izaije Proroka o Sluzi Jahvnu.Uspješno je sudjelovao kao znanstvenik na znanstvenom skupu koji je organizirao Insitut za crkvenu glazbu "Albe Vidaković" na KBF-u, zatim na proslavi 100. obljetnice časopisa Sv. Cecilija, na proslavi 900. obljetnice Zagrebačke biskupije. Na orguljama zagrebačke, đakovačke i zadarske prvostolne crkve, na orguljama u Lepoglavi i na Nakićevim orguljama u Šibeniku, snimio je gramofonske ploče s brojnim djelima domaćih i stranih skladatelja. Bio je sudionik je brojnih skupova i festivala suvremene glazbe (Muzički biennale Zagreb,. Tribina u Opatiji, Tjedni suvremene glazbe u Dortmundu, Gdansku, Sintigu i dr.).

Svoj istančani osjećaj za dinamiku, s briljantnom tehnikom, i iznad svega velikim poznavanjem orguljske registracije, predstavljao je na  koncertantnim turnejama u Rusiji i Velikoj Britaniji,  Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj i dr. Muzicirao je među ostalim u Westminsterskoj katedrali, u crkvi Notre-Dame u Parizu, u Bazilici St.Maria degli Angeli u Assisiju, izvodeći djela skladatelja baroka i kasnijih razdoblja, osobito suvremenih skladatelja, među kojima posebno mjesto zauzimaju francuski skladatelji dvadesetog stoljeća. Dobitnik je nagrada: “Milka Trnina” 1970. g, “Josip Slavenski” 1986., a tek u neovisnoj Hrvatskoj dobiva najviša priznanja i počasti: Nagradu “Vladimir Nazor” 1990., “Ivan Lukačić” 1991., “Vladimir Nazor” 1996. za životno djelo, Grada Zagreba 1997. za mnogostruki doprinos u promicanju djela hrvatskih skladatelja i poticanje skladanja za orgulje i “Ivan Lukačić 1999. za rad na hrvatskoj glazbenoj baštini a s osobitim obzirom na rekonstrukciju oratorija “Prijenos sv. Dujma” J. Bajamontija, te Nagradom Porin (2002.g.) za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Svojim je mudrim slovom na omotu LP ploče iz edicije ‘Suvremeni hrvatski glazbenici’, još davne1975. g., muzikologinja Erika Krpan mudro i pronicljivo predvidjela Klobučarev značaj u hrvatskoj glazbi, riječima: “Savjest vremena očituje se u njegovu djelu jednako kao i u njegovim višegodišnjim interpretativnim naporima. Kombiniranje tradicionalnih oblika što označavaju uvijek nazočne tragove povijesti, sa suvremenom izričajnom sintaksom – lišenom u ovom slučaju izričito avangardnih oblika – jedan je od mogućih i sigurnih puteva za obogaćenje ne samo hrvatske literature za orgulje, nego i osnovica s koje je moguće graditi dalje, točnije, s koje se već gradi dalje.”

Ususret 80. rođendana akademika Anđelka Klobučara, cijeneći izniman maestrov doprinos hrvatskoj skladateljskoj, orguljskoj i liturgijskoj baštini, brojni su mlađi kolege, ponajprije orguljaši, svoje nastupe i koncerte posvetili upravo ovoj velikoj Klobučareovj životnoj obljetnici. Tako su u srpnju, upravo na dan Klobučareva rođendana 11.7. 2010., mlade orguljašice Mirta Kudrna i Elizabeta Zalović održale koncert u Zagrebačkoj katedrali velikom skladatelju i orguljašu u čast, a mladi svestrani umjetnik, orguljaš, čembalist i pedagog Pavao Mašić u studenome 2010. nastupio je u Katedrali, te smo nakon dužeg vremna imali ponovno priliku čuti veličanstvenu Klobučarevu 'Pjesmu stvorova' skladanu još 1982. povodom 800 obljetnice rođenja sv. Franje Asiškog. Najznačajniji hrvatski orguljaši priređuju mu 21. prosinca 2010. veliki svečani koncert u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Tako će mu, svirajući na 'kraljici instrumenata', rođendan čestitati i na neizmjernom glazbenom blagu kojega nam je ostavio u naslijeđe, redom zahvaliti: Ljerka Očić, Mario Penzar, Ante Knešaurek, Pavao Mašić i Alen Kopunović Legetin.

Ipak, najveća je vrlina i veličina maestra Klobučara upravo njegova iznimna samozatajnost i doborohotnost. Njegov nas je životni jubilej potaknuo da ga zamolimo da nam ispriča svoj životni put, svoje glazbene početke, glazbeni i osobni râst...

Poštovani maestro Anđelko Klobučar, Vi potječete iz zagrebačke obitelji.  Kakvi su bili Vaši prvi susreti s glazbom, iz Vašeg djetinjstva?

- Moj je djed bio učitelj u Šćitarjevu, kraj Velike Gorice. Kad se doselio u Zagreb, radio je u školi na Kaptolu. Njegov đak je bio Krleža..Moj otac Franjo bio je pravnik, činovnik u Gradskome vijeću. Živjeli smo na Savskoj cesti, bila je to kućica od bake. A od 1935.g. smo u ovdje u Vlaškoj. Kada se moj stariji brat Berislav počeo baviti glazbom, u kući se puno slušala glazba, imali smo onaj stari gramofon koji se stalno vrtio, tako da sam to upijao, promatrao. Prije početka rata, negdje 1940. počeo sam učiti klavir u privatnoj školi. Ta škola je bila kod današnjeg Balkan prolaza, u Masarykovoj, a za vrijeme rata je bila u Draškovićevoj. Kasnije, iza rata je osnovana Gradska škola, današnja Glazbena škola Pavla Markovca.

Godine 1943. sam prekinuo, jer se po Draškovićevoj ulici puno pucalo. Tamo, u blizini današnje pošte bio je teretni kolodvor i tu su zatvorenike iz teretnog vodili u prihvatilište, tako da je bilo svega...zato sam prekinuo...Nisam imao tada baš toliko volje za glazbu, za vježbanje, ali se puno slušalo.. Ono što je zapravo sve preokrenulo, je, kad sam negdje u rujnu 1945. slušao Mladena Stahuljaka na orguljama. Za taj koncert sam slučajno saznao, jer je on tada jedini imao oglašeni koncert. To je bilo ono doba, nakon 1945. i nisu se smjeli javno oglašavati koncerti u crkvama. Stahuljak je bio prozvan 'suradnikom okupatora', jer je bio na studiju u Leipzigu na studiju kod Gunthera Ramina, ondašnjeg kantora i orguljaša crkve sv. Tome, pa je, po povratku, izgubio pravo na normalni rad. Svirao je u kavani i katedrali, no mu, naravno, nije teklo u staž.

Sve do negdje 1950. uopće nije imao građanska prava. No, zašto to govorim: tada sam ga slušao i uvidio da  je on jedini koristio registre kao boje, čisto koloristički, jer se do tada se sve sviralo 'sivo', to je bila takva škola..Kolander, Dugan. Sve crkve su imale orgulje, no pitanje je u kakvom su stanju bile.  Mislim da su se neke od njih danas  malo poboljšale, jer jedno je vrijeme neutralni zvuk dominirao.  No, to nije ničija krivica, nego je to bilo jednostavno stoga što su mnoge orgulje bile tome prilagođene. Primjer  za to je crkva sv. Marka. U njoj su orgulje, kad su se u 19 st. postavljale, biče čak interesantnije po zvuku nego kasnije. Kasnije se to sve nekako niveliralo, čak nije bilo više mixture, nego su stavili cornet  kao kombinaciju mixture i jezičnjaka. Tako da su tada svugdje više zvučale jednako, kao harmonije i forte, ali od boja nije bilo ništa. Stahuljak je prvi postavio 'osam' i 'dvostopni' ili čisti jezičnjak neopterećen s ostalim registrima: čisto koloristički.

Zato me je i počeo zanimati, a pogotovo kad su nastali problemi. Naime, nisam mogao nigdje ništa upisati, jer nisam imao završenu glazbenu školu. Prva učiteljica klavira mi je bila gđa Stražnicky . Njezin suprug za vrijeme rata je bio ravnatelj Konzervatorija. Morao sam sve to nekako nadoknaditi. Brat Berislav je već bio poznat, za vrijeme rata je već dirigirao. Ni on nije mogao dovršiti, jer je upisao Akademiju iza rata...on je bio kod Evgenija Vaulina na klaviru. I ja sam upisao iza rata, Berislav je bio 3.godina, a ja prva. Zahvaljujući gđi Maši Majer na Konzervatoriju sam uz klavir upisao i vježbao orgulje... Ubrzo, ni tamo se nije moglo vježbati, pa mi je tada bio odobren jedan sat vježbe kod Albe Vidakovića, te  jedine godine kada je radio u školi, jer su nakon 'Informbiro-a'  1958. mnogi 'izletili',  svećenici pogotovo..Tada sam već bio apsolvent . Nakon toga sam htio ići na kompoziciju, no nisam imao niti klavir niti teoretske predmete završene. Za studij kompozicije imao sam premalo završenih teoretskih predmeta.

Albe Vidaković (Subotica 1914.-Zagreb 1964.), svećenik, muzikolog, glazbeni istraživač, skladatelj, pedagog, regens chori zagrebačke katedrale, predsjednik Dijecezanskog odbora za crkvenu glazbu, organizator glazbenih zbivanja u crkvama, urednik časopisa 'Sv. Cecilija', u bremenitim poslijeratnim godinama strahovitim je angažmanom i naporima 1963. uspio osnovati Institut za crkvenu glazbu, koji danas i nosi njegovo ime. Umro je odmah po osnutku Instituta. Vidaković je prvi uočio Vaš skladateljski talent, cijenio i podupirao ga…

On se jedini uistinu založio za mene,  on je uspio urediti da  mogu upisati orgulje. A negdje sam morao i vježbati. Tu u crkvi sv. Petra je bila familija Brajša, a bio je i tzv. 'Ulični odbor', koji je sve nas koji smo se kretali u crkvenim krugovima pratio, i  svi su sve znali gdje sam i gdje idem.....vježbao sam u sv.  Ivanu u Novoj Vesi i osnovao zbor, okupio sam školske kolege, pretežno starije, uglavnom one koji su se u 'Palmi' oklupljali kod Isusovaca. To je bio trubač Švabenic , potom oboist Ivo Olup, pa Cvitković pjevač iz Radio zbora, koji se kasnije bavio filmom..Upisao sam povijest jer sam to jedino mogao upisati, a te se godine i otvorio taj odjel na akademiji, pa sam kao najslabiji, mogao jedino to upisati..Ni tu nije bila teorija puno zastupljena..Završio sam 1955. Kod Mile Cipra sam za vrijeme studija slušao Kompoziciju kao 'B predmet', sporedni ..Sa mnom su studirali Lovro Županović i Vlado Špoljarić. Kod Franje Lučića sam završio srednju školu orgulje i s kojim sam puno radio i improvizaciju. Vježbao kod sv. Ivana. Marijan Brajša, kontarbasist, on je svirao 'na Kanalu' u sv. Obitelji.

No, kad je zbog orkestra i drugih obveza, prestao, onda  ja počeo tamo svirati. Imao sam velike zbrke, trčao sam nedjeljom svirati mise iz sv. Ivana u sv. Obitelj i natrag… često sam sporednim ulicama hodao od  crkve sv. Ivana do crkve sv. Obitelji, kad bih uočio da me slijede.. Oko 1952. je Stahuljak otišao iz katedrale, naglo je pobjegao u Sarajevo, jer nakon što mu je istekla zabrana, nije nigdje mogao dobiti stalni posao. A ja sam trebao 1953. završtiti studij i radio sam diplomu o Franji Duganu. Tu sam temu izabrao upravo zato što je Stahuljak imao puno njegovih nota; Stahuljak  bio Duganov zet. No, kako se u ono vrijeme nije moglo samo tako doći do Sarajeva, prošla je još jedna godina dok sam skupio sve potrebno da napišem i završim diplomski rad.

Poznato je da su mnogi su istaknuti hrvatski glazbeni umjetnici i pedagozi bili 'poslani' u službu izvan Hrvatske, u druge gradove bivše države, pa su često sarajevske i skopske glazbene škole i akademije  imale ponajbolje profesore. Naći stalan posao u obrazovnom sustavu u poslijeratno vrijeme u Zagrebu i istovremeno biti biti aktivan u crkvenom životu, bilo je nemoguće…

Nakon 1955., mogao sam dobiti radno mjesto jedino izvan Zagreba, vjerojatno negdje daleko diljem bivše države, ali mi se baš nije išlo, pa sam tek zamjenjivao profesore na bolovanjima na općeobrazovnim školama, kratko, do 1956. U vojsci sam bio 1957. u Surdulici, iza Vladičinog Hana, prema Skopju...Nakon vojske me trebalo čekati radno mjesto u školi na Jordanovcu, no tadašnji direktor je saznao da sviram u katedrali, pa kad sam se vratio iz vojske, ostao sam bez posla..Ubrzo nakon toga zvali su me iz Dubrava filma,  Saša Aleksandar Lhotka, brat  Nenad mu je bio u Americi, to su sinovi Frana Lhotke. Trebali su skladatelja u Dubrava filmu, tamo je tada bilo sve više posla. To je bilo divno mjesto, bilo je puno 'domaćih zadaća', skladanja. Tada se sve montiralo, svaki šum, izbor glazbe. Glazba se pisala za manje sastave, jer za veće nije bilo novca. Bilo je uistinu dosta raznolikog posla, brzo se moralo skladati, bili su kratki rokovi. To se radilo puno drugačije nego danas..Dodavao sam šumove postojećem zvuku, kontrolirao sinkornizaciju šumova, zvukova, radio korekcije, postavljanje glazbe. Ploče se nisu smjele koristiti, samo su ih smjeli koristiti u Zora filmu, jer su tamo radili za školsku nastavu. Pet godina sam radio u filmu..Potom se 1963. se otvorila srednja glazbena škola Blagoje Bersa pa me prof. Vladimir Špoljarić pozvao da tamo dođem raditi. Tamo sam bio do 1968., a onda sam prešao na Akademiju. Predavao sam Solfeggio, Teoriju za instrumentalne odsjeke, Kontrapunkt...

Svoja znanja o skladanju usavršavali ste  kod značajnog francuskog skladatelja André-a Jolivet-a u Parizu…

Dvoje kolega, klarinetist Giovanni Cavallin i Zoran Hudovsky, muzikolog  i ja smo se natjecali za stipendiju. Nisam prošao u Zagrebu na natječaju,  a u Beogradu sam prošao! U Zagrebu su pamtili Katedralu u Beogradu su pamtili brata. U Parizu sam bio šest mjeseci, svaki tjedan kod Joliveta doma. On je tumačio svoj pristup glazbi, kako  organizira slog…dosta sam kod njega radio 'vježbice'. Imali smo individualnu nastavu s njim, jako me se dojmio. Tamo sam također slušao mnoge orguljaše u mnogim crkvama na kojima su svirali Marcel Dupré,  Jean Langlais, Olivier Messiaen, te vrhunski  improvizator Pierre Cocherau, orguljaš katedrale Notre Dame...Na nekima od tih orgulja sam i sâm kasnije svirao..Tamo sam napisao i simfoniju, koja nije nikad došla na red za izvođenje...Obično dobivam narudžbu, pa se skladba i izvede..Ta je simfonija je za veliki orkestar, to još spava..
Da nisam čuo Stahuljaka ne bih sigurno bio tu gdje jesam, nego bih sigurno otišao na crtanje..Da, crtao sam najčešće ugljenom, a akvareli su mi bili najslabiji. Tamo još 1945-46. su po školama bili večernji tečajevi za crtanje, koje su vodili značajni likovni umjetnici, slikari..slikanje mi je više bila zabava..nisam više poslije ozbiljno slikao..

Kako i kada ste počeli skladati?

Bila je to zapravo domaća zadaća, koju mi je zadao Albe Vidaković. Božićni preludiji, izdani oko 1950. pod pseudonimom 'K. Bučar', jer sam, kao i mnogi, u poratno vrijeme skladbe objavljivao pod pseudonimom.
U sv. Ivanu sam u početku improvizirao, a kasnije, po osnutku zbora, za  'Ivanjce'   pisao popijevke. Za prijamni ispit 1948. sam morao napisati neku masovnu popevku ..

Masovnu popevku?

Da, neku  'proletersku' zborsku skladbu. Naravno da me nisu primili...Tu skladbu nemam, to je bio ispitni materijal.
Privatno sam kod Stahuljaka učio kontrapunkt, pa sam 50-ih već slobodnije pisao zadaće.

Jeste li se bojali?
Nisam. Znal sam da ovi u 'uličnom' sve znaju..kaj...mislim..u 'ulični odbor' nisam ulazil, pa me nitko nije trebal niš' pitat...bilo pa prošlo...

Vlč. Marijan Mihelčić, ( 1913.-1986.) od 1945. župnik župe sv. Obitelji, doslovno je živio za glazbu. Župa sv. Obitelji u to je vrijeme bila jedna od rijetkih župa u kojoj su se održavali koncerti, izvodile suvremene skladbe, Vaše, Vidakovićeve. Tu se njegovala, orguljska, liturgijska i zborska glazba…

Mihelčić  je tada bio najpoduzetniji u glazbenom  svijetu ..duhovnom, naravno. Osnovao  je ženski, dječji, pa kasnije i mješoviti zbor, koji danas nosi njegovo ime. Svirao sam tamo nedjeljom u 7h, u 10h i u 7h navečer, plus sv. Ivan između..kad je još došla Katedrala u 9sati, nastala je zbrka! To više nisam mogao stići, pa su misu promijenili na pol 12 kod sv.Ivana. Sve sam tramvajima išao i trčao, a tramvaj je u to vrijeme išao tek od Branimirove ulice! No, pomalo je već bilo i drugih orguljaša.

Suradnja s Institutom za crkvenu glazbu i njegovim predstojnicima mo. Albom Vidakovićem, mo. Anđelkom Milanovićem, dr.Izakom Špralja, mo.Miroslavom Martinjakom…
Sve što trebalo i što su me zamolili, napravio sam. Jedno vrijeme sam bio i urednik u 'Sv. Ceciliji'. Bilo je u  Društvu skladatelja spominjano, što u Društvu rade oni koji su u 'Sv.Ceciliji'? A na Institutu, najbolje je štimalo dok je bio vlč.Josip Korpar tajnik, on se o svemu brinuo, organizirao.

Mnogi se reproduktivni umjetnici u vrijeme komunizma nisu usudili nastupati u crkvama, uz orgulje. Ipak, surađivali ste i s poznatim hrvatskim instrumentalnim i vokalnim umjetnicima...

Iz Glazbene škole Pavla Markovca, kornist Prerad Detiček, klarinetist Giovanni Cavallin..to je bilo društvo..Kasnije sam pratio sam primadonu Ljiljanu Molnar Talajić, kontrabasista i tenora Josipa Novosela, violinista Tonka Ninića…

Orgulje - koje ste voljeli posebno?

Na neki način su sve iste, a opet svake su za sebe, drugačije...U raznim zemljama razlikuju se po načinu izgradnje, opsegu, registrima, bojama..Upoznao sam mnogo stvarno izvrsnih instrumenata…Svake orgulje imaju svoju priču…

Hvala maestro! Neka  Vaše vjerno, postojano i ponizno služenje hrvatskoj glazbi, uz zahvalnost za sve što jeste, što značite i što ste učinili, bude uzor glazbenicima današnjeg vremena.
Kako se je darivao, tako neka živi!
Eva  KIRCHMAYER-BILIĆ