Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 4. veljače 2011.
Politička inverzija

Nekadašnje ratno osvajanje hrvatskih područja političkom inverzijom dobilo je legalizirani status u najvišim ustanovama hrvatske vlasti, a da javnost, koju se svakodnevno raspaljuje stvarnom i izmišljenom korupcijom, o tom zapravo nema pojma

Početkom devedesetih godina čudesno zanimanje vikendčetnik bijaše iznimno unosan posao, a tada se pod tim terminom obično podrazumijevao odlazak petkom poslijepodne na barikade ili u snajperska gnijezda militantnijeg dijela Srba i njihovih jugoslavenskih pristaša, koji su uglavnom privremeno radili u susjednim zapadnim zemljama ali i na neokupiranim dijelovima Republike Hrvatske. Nakon uspješno obavljena posla vraćali bi se natrag u svoja staništa, a ponedjeljkom bi već zauzimali radna mjesta te tamo čekali red za slijedeći vikend. Takva je ratna praksa zahvaljujući hrvatskim oslobodilačkim pothvatima već odavno prekinuta, vikendaši su uglavnom abolirani, nu njihovi rijetki politički sljedbenici i danas održavaju tu gnjusnu tradiciju. Sada doduše ne hrle više na barikade po hrvatskim cestama nego vikendom putuju u Beograd, a onda umjesto snajperom, iz srpskih medija pucaju po Hrvatskoj! Četništvo je u Srbiji abolirano, postalo je, dakle, sastavnim dijelom državne politike pa se u tom kućnom ozračju, obično vikendom, dobro osjećaju i hrvatski pristaše te zločinačke ideologije. U našem slučaju ne radi se samo o prolaznoj pojavi suvremenih vikend-četnika, nego o cijelom sustavu političke inverzije, koja se zadnjih desetak godina nastoji hrvatskoj javnosti nametnuti kao pravna ali i moralna vrijednost. Tako je činjenica srbijanske agresije na Hrvatsku, zahvaljujući Tužiteljstvu Haaškoga suda, pretvorena u građanski rat, a hrvatski oslobodilački pothvati Bljesak i Oluja u hrvatsku agresiju na „krajinu“. I rat u Vukovaru po tom istom predlošku započeli su Hrvati, a masovna smaknuća ranjenika iz Vukovarske bolnice opravdana su smaknućem preodjevenih hrvatskih vojnika. Grad Vukovar, koji se inače nalazi u Hrvatskoj, nije razoren pa zato ni JNA nije optužena za njegovo prekomjerno granatiranje. Budući da su Hrvati započeli rat, na popisu ratnih zločinaca, umjesto počinitelja izdane su međunarodne tjeralice na kojima su se našli hrvatski branitelji, a na jednom od njih, ispisana su i imena liječnika vukovarske bolnice – dr. Juraja Njavre i ravnateljice dr. Vesne Bosanac. Za strahote Ovčare i srpskih logora oslobođeni su svi nalogodavci, a tek je djelomice blago kažnjeno nekoliko sitnih kriminalaca. Za sve su, dakle, krivi hrvatski branitelji, a slučaj utamničena Veljka Marića i gotovo izručenje otetoga Tihomira Purde najbolji su pokazatelj perverzne političke inverzije. Ni za napadaje na poluokruženi Osijek, u kojem je poginulo 1260 civila i vojnika te ranjeno više od 5 tisuća ljudi nisu odgovarali napadači. Krivima su proglašeni Hrvati, a za stradanje „civila“ optužen je, osuđen i zatvoren zapovjednik obrane grada Branimir Glavaš. U srpskim napadima na Slavonski Brod, između ostaloga poginulo je 29, a ranjeno 969 djece, kojih je 90 za cijeli život ostalo teškim invalidima. Ni za Slavonski Brod nitko od srpskih napadača nije odgovarao. Čeka se vjerojatno podizanje optužnice protiv Hrvata? Raseljen je i deportiran Ilok, a između ostalih, razoreni su Pakrac, Lipik, Petrinja, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik i Dubrovnik. U Karlovcu je tijekom 1991. i 1992. poginulo 255 ljudi, a više ih je od tisuće osakaćeno. Nu za sve te zločine već se dva desetljeća sudi hrvatskom branitelju Mihajlu Hrastvu. Slično su nedavno podignute optužnice protiv dvojice sisačkih branitelja, a za obranu Splita, kao svojevrsna osveta zbog neuspjela pokušaja osvajanja grada osuđeni su i ozloglašeni branitelji pod medijski izmišljenim slučajem Lora. Slično je i sa skupinom šiobenskih branitelja, a zbog obrane Gospića osuđeni su mnogi pa i general Mirko Norac. Za prekomjerno granatiranje Knina u Haagu su optuženi general Ante Gotovina, a taj sud radi oslobođenja Hrvatske vodi također procese protiv generala Markača i Čermaka. Jugoslavenski i srpski rat protiv Hrvatske imao je sva obilježja genocida jer se osim smišljeno organiziranih pohoda za uništenjem hrvatskoga naroda vodila i kampanja uništenja svih kulturnih i vjerskih spomenika, kako bi se na zauzetu terenu zatrlo svako obilježje hrvatske nazočnosti, a iza divljačkih napadaja i sustavnoga razaranja urbanih gradskih cjelina skrivala se namjera potpunoga uništenja hrvatskog povijesnog bića. Unatoč svim tim činjenicama, ako se izuzme milicajac Martić i zubar Babić još nije podignuta ni jedna optužnica protiv političkoga vodstva zločinačke tvorevine „krajine“, u kojem je godinama jednu od glavnih uloga igrao i haaški informator Savo Štrbac. Uza sve to, hrvatski predsjednik Ivo Josipović nedavno je u intervjuu srpskom magazinu „Kord“ najavio i povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Kampanjom koju danima vode neki zagrebački mediji protiv onodobne dodjele stanova pripadnicima hrvatske vojske skriva se odluka vlade da se svim Srbima koji su se tijekom rata odrekli stanarskoga prava u Hrvatskoj omoguće za trećinu vrijednosti otkupi novoizgrađenih stanova. U dodatnu povlasticu srpskim ratnicima spada i popust od 1,5 posto na cijenu za svaku godinu izbivanja iz Hrvatske, a za jednokratni otkup cijena stanu pada i dodatnih 15 posto. Godišnja kamata na dvadesetogodišnji kredit zajamčena je na 4 posto, što ostalim hrvatskim državljanima nije ni u snu moguće realizirati. Tako je nekadašnje ratno osvajanje hrvatskih područja političkom inverzijom dobilo legalizirani status u najvišim ustanovama hrvatske vlasti, a da javnost, koju se svakodnevno raspaljuje stvarnom i izmišljenom korupcijom, o tom zapravo nema pojma. Ta je kampanja, kako je to dobro uočio crnogorski PEN centar, uz pomoć Srpske pravoslavne crkve, koordinirana iz Beograda, odnosno sjedišta Patrijaršije, Srpske akademije nauka i vrhovništva Srbije na čelu s Borisom Tadićem, a intenzitet, brutalnost i vokabular ostali su istovjetni propagandnoj pripremi za ratove tijekom devedesetih godina.

Mate Kovačević

Hrvatsko slovo, 4. veljače 2011.

DIPLOMATSKI SKANDAL

Zastava

Posjet turskog ministra inozemnih poslova, Ahmeta Davutoglua BiH predsjedatelja Predsjedništva Drage Naše nije se, kako je bilo planirano, sastao s njim. Navodni razlog je zastava. Prema srpskim medijima kriv je Turčin (Turci su im krivci za sve, od Kosova pa do sudnjega dana). Srbi tvrde da je Turčin tražio da se na sastanku s Radmanovićem ukloni zastava Republike Srpske (mnogi, nažalost, zaboravljaju da je ta tvorevina nastala na zločinu) pa je to Radmanoviću bio razlog za otkazivanje sastanka ali i kašnjenje turskog ministra od čak 75 minuta. S druge, pak, strane Muslimani-Bošnjaci tvrde kako to nije točno, kažu da nitko nije tražio skidanje te zastave, a krivac po njima je Dodik (i Muslimani-Bošnjaci imaju svog Turčina) koji je sastanak s Davutogluom odužio mimo protokola pa je to razlog kašnjenja. Da Hrvati na Javnom televizijskom servisu imaju svoj, hrvatski tv. kanal (što bi bilo normalno) ali nemaju, jer to u svojoj viziji multietničke BiH priječe Muslimani-Bošnjaci) oni bi izvijestili otprilike ovako: U Banjoj Luci se dogodio diplomatski skandal. Predsjedatelj Predsjedništva BiH, Radmanović odbio se sastati s turskim ministrom inozemnih poslova koji je, po nagovoru nekih muslimanskih-bošnjačkih političara iz Sarajeva, najvjerojatnije od Silajdžića zatražio da se iz prostorije za njihov sastanak ukloni zastava RS. S druge strane postavlja se pitanje kakve su to razgovore vodili turski ministar i Dodik pa su morali ostati 75 minuta duže od planiranog vremena. Na čiju štetu bi mogao biti taj neuobičajeno dug sastanak?

Osobno tvrdim, kada bi Muslimani-Bošnjaci morali birati, kako oni misle, između dva zla, ići u zajednicu s Hrvatima ili Srbima, otišli bi sa Srbima. Jasno, ne morate dijeliti moje mišljenje ali imajte na umu, moj susjed s lijeve strane je Srbin, a s desne Musliman, u najnovije vrijeme Bošnjak (tako je u mojih 56 godina, a kažu da je tako bilo i posljednjih stotinu i više godina). Dakle, moja tvrdnja se temelji na dugogodišnjem iskustvu, a vi na ovo možete i dalje sumnjičavo vrtjeti glavom.

ZABLUDA

Zlatko priča slatko

S profesionalnog stajališta vjerojatno vas ne bih trebao podsjetiti što sam napisao prije jedanaest godina i u Hrvatskom slovu od 21. siječnja ove godine, ali se nadam kako mi to ipak dopuštate. Uoči izbora 2000. u BiH, za Zlatka Lagumdžiju sam napisao kako je to Crveni Alija. Vjerujem da oni koji su pozorno gledali emisiju „Nedjeljom u 2“, nakon onoga što su čuli, dijele moje mišljenje od prije jedanaest godina. O izjavama Zlatka Lagumdžije (za čitatelje koji možda ne znaju, Lagumdžija je Musliman-Bošnjak, a u BiH je uvijek važno tko pripada kojem narodu) ne ću niti riječi već ću podcrtati dva mišljenja koja su stigla putem sms poruka. – Gospodin Lagumdžija ublažava svoje stavove kako bi se svidio hrvatskoj javnosti. – Zlatko želi uništiti Hrvate u BiH svim sredstvima i odmah.

U spomenutoj emisiji Zlatko je nastojao pričati slatko, a narodna mudrost kaže – čuvaj se onoga tko ti medi dok priča. Osim toga u emisiji je još spustio svoju cijenu pa kaže da sada misli kako predsjedatelj Ministarskoga vijeća BiH ne mora biti ni iz SDP-a. Ako vam se da, podsjetite se što o tome pišem u pretprošlom broju lova.

SIMBOLIKA

„Sarajevska zima“

U Sarajevu će 7. veljače službeno biti otvoren 27-mi po redu Međunarodni festival „Sarajevska zima 2011“, a pod sloganom „Umjetnost ljubavi“. Otvorit će ga direktor Festivala, neizbježni dr. Ibrahim Spahić, a festival će početi „Saraj-karnevalom“ (čitaj Saraj- vašarom) gdje će osim umjetničkih društava, uličnih plesača, majstora vatre, svjetla i pokreta, najužim središtem grada proći i 30 konja. Ima li u tome kakve simbolike?

„NAUČNI“ SKUP O HRVATIMA

Poziv

Ovih dana sam ponovno uzeo u ruke tekst Povjerenstva Vlade RH za izradbu prijedloga Strategije i Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH od srpnja 2010. Kad sam ga pročitao prvi put, činio mi se jako uopćenim. Da budem iskren, ne znam što se dogodilo s tim Prijedlogom, je li Vlada donijela konačnu verziju i je li to Sabor prihvatio. Razlog zašto sam ga ponovno uzeo čitati leži u „Pozivu na naučni skup 'Položaj i prijedlozi za poboljšanje Hrvata u BiH'“ upućenom iz kabineta dopredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda Emila Vlajkija. O tome je li i koliko je Vlajki hrvatski dopredsjednik ne ću, ali treba znati da će se taj „naučni“ skup održati od 4. do 6. ožujka u Banjoj Luci. Hoće li se i tko od Hrvata prijaviti na taj skup tek će se vidjeti, ali mi se sada čini da bi spomenuti Prijedlog Povjerenstva Vlade RH ipak trebali više put pročitati oni koji će sudjelovati na njemu. Kako o temi ne bi govorili samo Hrvati od zanata.
Anto MARINČIĆ

Hrvatsko slovo, 4. veljače 2011.
DNEVNIK

od 24. – 30. siječnja
Hrvatska se mora zamisliti
Vinko Grubišić

Ponedjeljak, 24. siječnja

Iako vedar, veoma je hladan dan u Kanadi, a hladan vjetar povremeno gotovo doslovno “brije”. Posvud snijeg, bjelina. Sve lakše shvaćam one uljudbe gdje bijela boja označuje žalost, tugu, smrt. Jer bijela boja najbliža je ništavilu, nestanku. Moj prijatelj Marko, s kojim godinama već šećem obilazeći sveučilišnu “poljanu” (“campus”) prije nego što navratimo na kavu, tvrdi da zapravo snijeg nema boje, a kako je on magister znanosti ne preostaje mi drugo nego vjerovati. A i logično je da je to samo svjetlost koja se tako reflektira, prelama, a i zabavlja sebe i nas. Pomišljam, eto svjetlost pa nas i ona zavarava.
Razmišljam jutros s koliko smo oduševljenja smatrali da je prijelazom hrvatske sudbine u hrvatske ruke zauvijek nestao egzil, prognanstvo. Pa zapravo i jest. Nedavno u društvu prijatelja, znance i nepoznatih osoba rekoh kako nema sada nitko nikakva razloga da se ne vraća u Hrvatsku, na što netko dobaci kako uskoro ne će biti nikakva razloga ni da se itko i vraća u Hrvatsku. Više glasova: “Osim kao turisti…” I kad svega nestane ostat će ljepote Hrvatske. Ili, bar nešto od tih ljepota. Neki jači i prodorniji glas na primjedbu da imamo ono što smo izabrali ljutito graknu: “Tko izabrao?…” Razmišljam o svojem prijatelju Anti P. iz Vancouvera koji je avionom prevalio kojih pet tisuća kilometara da bi mogao glasovati u Misssissaugi! I to ne da postavi nekakav rekord, još manje iz prkosa što su hrvatske vlade, ona Račanova i one nakon nje, sve učinile kako bi brojne Hrvate izvan Hrvatske učinili bezglasnim, nemuštim. Jednostavno, tako! Čovjek shvatio svoju dužnost kako treba.
Čudno je ako se, eto, većina razgovora među Hrvatima izvan Hrvatske lako svede na “politiku opće prakse”. I opet ono što je jednom A.B. Šimić zapisao (parafraziram): ljudi podcrtavaju u knjigama samo ono što već znaju. Dodao bih samo: I izvan knjiga!

Utorak, 25. siječnja

Pročitah Viskovićev razgovor u “Vijencu” pa napade na njega jer se u razgovoru “drznuo” navesti Jergovićevo divljenje Draži Mihailoviću. Pa i s obzirom na ono što su pedesetak godina nakon Dražinih zlodjela u Hrvatskoj i Bosni zločinci najgore vrste nastavili “Dražino dejstvovanje”, nerijetko pod njegovom zastavom (mrtvačka glava!!!), kao da nikom u Hrvatskom nije smetalo to veličanje Draže nego je nekim članovima “Viskovićeva književnog

društva” zasmetalo što njihov predsjednik, eto navodi Jergovićeve riječi o Draži. E svašta! Da među Hrvatima postoji više vrsta “justalgičara”, svakomu je danas jasno, ali da ima i onih koje bsmo mogli nazvati “dražalgičari”…

Redovito bih svake godine iz Hrvatske dovukao kovčege knjiga (kad ste mogli na zrakoplov s dvama kovčezima bez obzira na njihovu težinu), ali sam prošlog ljeta donio samo nekoliko knjiga i veoma malo knjižurina (augmentativi se odnose isključivo na težinu). Jednu od veoma lijepo uređenih knjiga listam s posebnim užitkom, na mnogim se mjestima zaustavljam, vidim koliko malo toga znadem iz hrvatske aheologije (a kad sam došao u Zagreb na studij dvojio sam hoću li studirati književnost i hrvatski ili arheologiju). Riječ je o novoj knjizi akademka Nenada Cambija Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji od II. do IV. stoljeća (Split: Književni krug, 2010). U tehničkom pogledu Sarkofazi... su pravo divot-izdanje. A tek sadržajno... Ukratko, u tom je djelu čitavo jedno kulturno blago izloženo pregledno, jasno, objasnidbeno. Iako sam imao čast susresti akademika Cambija u nekoliko navrata, tek nedavno saznah da je u mladosti bio vrhunski športaš (plivač) pa mi, eto, i to objašnjava mnogo toga: točnost, nastojanje za vrhunskim, ono 100% i ono malo više! Rijetki uspiju prenijeti baš sve one najbolje osobine s jednog područja na drugo: iz znanosti u umjetnost, ili iz jedne umjetnosti u drugu. Posebno iz športa u znanost, a Cambiju je je to uspjelo u najvišoj mogućoj mjeri. Svojim opisima uvijek čini (u)zornim, živim, ono što opisuje. On grčku i rimsku starinu na hrvatskom tlu znade zaista tako jasno i razgovjetno pred-očiti (sjetimo se djela Imago animi, 2000.), kao da je to bilo, eto, nedavno. Uz hrvatski, tu je i njemački prijevod teksta, a to je nekako sasvim naravno, jer hrvatska je arheologija, posebno predkršćanska, uvijek imala pobornika i poštovalaca među Nijemcima.
Kad šećem Zagrebom ili Splitom (to su mi dva glavna središta neumornih gradskih hodanja, bolje rečeno lunjanja), teško je odoljeti a ne zalaziti u knjižare, uživati u pravim raskošima znanja i umijeća. Netko bi neupućen očekivao brojne prikaze tih knjiga u novinama, u časopisima... Bilo bi normalno da ljudi ideje izražene u tim knjigama pretresaju, kritiziraju, odobravaju ili pobijaju drugim, prihvatljivijim... Veoma malo, ako imalo od svega toga! Novine (ah novine!) uglavnom ni mukajet o knjigama. Čak i Glas Koncila kao da se ustručava objaviti koji prikaz kakve knjige s religioznom tematikom. A časopisi? Pa njih više i nema u knjižarama. Ako upitate za koji časopis, prodavači vas gledaju iznenađeno, gotovo uvrijeđeno. Otkud sad takva pitanja? Tako prošlog ljeta ulazim u jednu dosta prostranu knjižaru i pitam za splitske „Mogućnosti“, a prodavačica se čudi šta je sad to.

Srijeda 26. siječnja

Sinoć sam slušao dug - ali i sadržajan - govor američkog predsjednika B. Obame. Dotakao se mnogih značajnih, a i manje značajnih stvari, dajući uglavnom istu težinu jednima i drugima. Opet se obistinjuje ona kako neki plitički vrhovnik djeluje veoma inteligentno kad znade najobičnije stvari izložiti na najobičniji način. U samoj režiji s televiziskim prijenosom potkrala se i tu jedna, recimo, glupost: Obama ima običaj navoditi neke uspjele osobe u poslovanju, ili svakodnevnom radu, i postaviti ih kao primjere, rekli bismo današnjim govorom „kao vertikale“, eto „slučajeve iz običnog puka“. No na stanovitu Kathy televizija je uperila kameru dosta prije negoli je Obama spomenuo njen slučaj pa zatim ime. Ponekad i dobro isplanirana „slučajnost“ podbac.
Od važnijih stvari američki se predsjednik dosta zadržao na važnosti nove tehnologije u odgoju i školstvu, jer to je dvoje zapravo priprava jedne nacije – za život, za budućnost. Ne mogu a ne razmišljati o Hrvatskoj. Komentiram u kavani u sveučilišnoj knjižnici s nekim prijateljima, umirovljenicima taj Obamin govor pa jedan sugovornik primjećuje kako je Obama najavio prestanak „ove najnovije križarske vojne u Afganistanu“. Ali tek nakon „pobjede“. Nu, tko više uopće zna što sve ne znači „pobjeda“. Pomišljam: Ono što nije najavio, a što se događa, to je početak kraja američke talasokracije.
Po povratku doma - kao i redovito – istovremeno čitam više knjiga. Ovaj put to su dvije knjige koje se bave istom tematikom: To je Thierry Wolton, Quatrième guerre mondiale (Pariz: Bernard Grasset, 2005) te Pascal Boniface, Vers la Quatrième guerre mondiale?(Pariz: Arman Colin, 2005). Eto obje su objavljene nekako u isto vrijeme, obje se bave istom tematikom, obje naglašavaju kako se paušalna dioba svijeta na „teroriste“ i na one koji bi se morali ujediniti u borbi protiv „terorizma“ već pokazuje fatalnom... U objema se napominje da Treći svjetski rat (koji je završen padom Berlinskog zida) nije bio po broju žrtava, a ni po okrutnosti, blaži od Drugog svjetskog rata. Ako se Treći „hladni“ (a u mnogim dijelovima svijeta i te kako vruć!) svjetski rat vodio za benzin, a za četvrti se već pojavljuje vrijednost i važnost pitke vode, onda se Hrvatska zaista treba dobro zamisliti... Što, kako, s kim...

Četvrtak 27. siječnja

Da je „vrag u detaljima“ u to sam se često uvjerio. Naime, gubim sate pa i dane da bih upotpunio neke navode preko kojih sam olako prešao kad je trebalo paziti. Jedan stručnjak na kompjuterima (smatram da riječ „računalo“ nikako ne odgovara svemu onom što kompjutor zaista jest) reče mi da uvijek kad pohranjujem neki tekst stavim u naslov pohrane i datum, što se pokazalo spasonsnim. Onda stara navada: odjednom ostavljam sve čim se bavim i što čitam i prihvaćam se zanimljiva teksta Radovana Ivšića „Moj veliki prijatelj Matija Skurjeni, rudar snova“ (Mon grand ami Matija Skurjeni, le mineur des rêves). Još jednom umno postavljeno shakespeareovsko pitanje: „Ali što ostaje od krhkog materijala snova od kojih smo oblikovani“? I Skurjeni i Ivšić ostaju slabo poznati i tobožnjoj hrvatskoj kulturnoj eliti, a o „širokim narodnim slojevima“ da i ne govorimo. Ni jedan ni drugi ne bijahu uklopivi u bilo koje režime. Cijena je to koja se u Hrvatskioj uvijek skupo plaćala, a plaća i danas.
Hladnoća je nešto popustila pa pješačim doma, kojih pet km. Prije nekoliko dana je bilo oko -30C i tog dana nisam ni povirivao van. Otkako je Marin Čilić izgubio protiv Nadala na „Australian open“ ne provodim više noći pred „zaglupljujućom kutijom“, ali, čini mi se, što neke projekte više privodim kraju tim se još više u njih ukopavam, pronalazim nove zanimljve stvarčice, udaljujem se, ali zar nas ta udaljivanja ne dovedu ponekad baš tamo gdje smo trebali stići, iako se tamo nismo bili uputili.

Petak, 28. siječnja

U vrijeme radnih godina običavao sam predavanja „nabiti“ u četiri prva dana tjedna, a petak bih popodne ostavio za sebe. To bih vrijeme provodio u knjižnici listajući najnovije časopise. Iz jezikoslovlja, književnosti, religije, filozofije... Otkako sam u mirovini sve manje imam vremena za „takav luksuz“. Zapravo se pitam, a kako sam uopće nekada imao vremena ići na posao kad su ovakvi vremenski tjesnaci u tzv. mirovini. Ipak ponekad se zaletim na šetnju kroz časopise i već na ulazu u prostorije gdje se časopisi nalaze, uočavam da se gospodarska recesija najviše odražava na području kulture, a tu opet posebno u „srezavanju časopisa“, koji sve više izlaze kao dvobroj, trobroj, a na neke valja čekati godinama. Nekada ništa i ne dočekamo. To bismo nazvali „nobroj“.
Slušam o nemirima u Egiptu. Otme li se Egipat Mubaraku, SAD će biti najveći gubitnik. Nakon Tunisa – Egipat. Tvrde (i to nije teško vjerovati) da je pri tomu internet odigrao svoje. Koja je sljedeća zemlja? Ima ih mnoštvo koje imaju razloge za pobunu. S vragom su tikve već odavno posađene, a posadiše ih uglavnom multinacionalne korporacije. Sve pod izlikom potrebne „pomoći zemljama u razvoju“ (kako to dirljivo zvuči!). Dakako i „ulaganja u infrastrukture“. Čini se kako se posljednjih četiri desetljeća svijet zaista umno zapustio. Ukopavao se u nekakvu letargiju, vijesti i sve drugo o sebi dobivao sve onako umotano u laži. Ljudi su prepuštali drugima brigu o sebi i sad kao da probuđen čovjek u nekom snu ulazi u stvarnost koja je mnogo grozomornija od tih himeričkih snova. Svatko je danas o svemu nekako poluobaviješten. Svatko o svemu zna ponešto, ali opet nikada ne toliko malo da ne bi mogao naći nekoga tko o tom znade još manje od njega... I tu nastaju potpuno jalova, a tako česta dociranja. Posebno mi se čini da je u Hrvatskoj teško naći nekog tko bi u svoj razgovor unosio takve nepodopštine kao „ne znam“, „nisam u to upućen“, „nisam to čitao“...

Subota, 29. siječnja

Nekada je subota bila radni dan. Danas je uglavnom „dio nedjeljnog odmora“, a ipak pitanje se postavlja imamo li danas više slobodna vremena nego što smo imali nekada. I odmah potpitanje: ulazi li gledanje televizijskih emisija u slobodno ili „neslobodno“ vrijeme? Onima koji rade u prosvjeti dobro su poznate oscilacije slobodna i radnog vremena. Posao u školi (ili na fakultetima) traži pripravu, a konac tjedna je redovito najpogodnije vrijeme i za to i za ispravke zadaća i testova.
U hladnim zemljama ni klima nikako ne ide u prilog onom „dolce far nente“ ili hercegovački rečeno „sve četiri u zrak“. Ako nisi zagrižen u zimske sportove, a što bi uopće mogao raditi ako ne radiš... Ponekad mi se čini da nije slučajno što su u toplim klimatskim uvjetima cvale umjetnosti svake vrste, a u hladnim krajevima znanosti. Dakako, iznimaka ima podosta, a odmah naglasimo da bi se Hrvatska teško mogla sagledavati s tog aspekta.

Nedjelja, 30. siječnja

Danas je u misnim čitanjima i onaj odlomak iz Matejeva Evanđeljelja o blaženstvima. Svojevrstan Kristov program naučavanja. Najdraži mi biblijski tekst. Sjećam se s koliko sam oduševljenja kao dječak čitao Kristov životopis od Rudolfa Wiemera („Isus Krist“). Kako li je samo taj bjelovarski teolog krasno opisao taj Kristov govor i okolnosti u kojima je izgovoren! Taj govor, kao nebeski romon na zemlji, o miru u duši i o miru među ljudima, ostavio je najdublji dojam na Sv. Pavla, na Sv. Franju Asiškog, na Lava N. Tolstoja... I na tolike vrhunce ljudske misli.
Po običaju, iz crkve odlazimo na kavu. Razgovor o Tolstoju i „duhoborima“, ali se veoma lagano skreće, zapravo sklizne, na tenisko prvenstvo u Australiji. Više-manje svaki se razgovor razvodni, točnije rečeno raspline u nekliko digresija, koje zauzmu mjesta središnjih tokova.
Susrećemo jednog znanca, profesora s fakulteta, koji se očito ote iz svog svijeta pa se najprije obraća mojoj suprugi pitanjem radi li još uvijek u školi, na što ona odgovara potvrdno, a onda bubne pitanje meni: „A ti? Ti si još uvijek u mirovini?“ „Jesam“, rekoh “, još uvijek. I nadam se da „promocija“ ne će stići baš tako brzo!
Popodne po dogovoru u kavani s prijateljem Dr. Vladimirom Bubrinim. Baš kao da nastavljamo prvošnje, prošlotjedne razgovore o prevođenju i zajedničkom radu na pripremi tekstova hrvatske renesanse. Njegovim autom odlazimo na sastanak Odbora za hrvatsku knjižnicu u Mississaugi u nadi da se sastanak ne će oduljiti.
Uvečer kasno, pregledajući ovaj tekst progoni me pitanje: služi li „dnevnik“ da više toga otkrijemo ili skrijemo?

Hrvatsko slovo, 4. veljače 2011.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Elita vulgaris
Elitu vulgaris ne zanima Forum Romanum, političko, gospodarsko i kulturno središte starog Rima, već s aerodroma Fiumicino juri u ekskluzivne dizajnerske trgovine. Ma kakav Louvre i Mona Lisa, svi žele doživjeti Chanel i Christian Dior trgovine izbliza  

Još sve donedavno ulaznica u društvo vlasnika etikete elitista u sebi je sadržavala u prvom redu pripadnost plemstvu, uglednim kapitalističkim obiteljima te eminentnim znanstvenim i kulturnim krugovima čiji su članovi morali biti vlasnici diploma prestižnih svjetskih sveučilišta (Oxford, Cambridge, Harvard, Sorbonne, Yale,…). Njihova retorika i ponašanje jamčili su lijep odgoj i visoko obrazovanje svakog pojedinca. Svaki elitist morao je pripadati krugu kulturnih, obrazovanih i moćnih prijatelja i poznanika te biti članom kakvog elitističkog društvenog kluba. Većina ljudi je oduvijek voljela pratiti život elite svoga vremena. Razmišljajući o redefiniranju elite u protoku vremena, mogli bismo bez zadrške prihvatiti svaku mijenu i jednostavno reći: vremena se mijenjaju, elitisti također.

Sudeći po javnim nastupima suvremenih hrvatskih „elitista“, čini se da je upravo sve suprotno od izvornog značenja pojma elite. Danas je pojam elite do kraja vulgariziran upravo od te tobožnje društvene elite iznikle iz korijena korupcije, kriminala, nepotizma i strančarenja. Ono što je u izvornoj definiciji elite bila uglađenost, u postmodernom vremenu postala je agresivnost. Dama s početka 21. stoljeća primorana je biti starleta i odijevati se zamalo kao striptizeta, a gospodin kao mafijaš ili makro, ako želi sjediti u prvom redu tik do svoje izabranice na nekom sajmu taštine po čijoj pisti hodaju izgladnjele napikuše i kanarinci zaogrnuti šarenim perjem. Ono što u izvorniku elitističkog ponašanja predstavlja poštivanje drugih ljudi, u novoj je definiciji preokrenuto u gaženje drugih ljudi na putu prema ostvarenju svojih ciljeva. Elita je još donedavno hodala polaganim i dostojanstvenim korakom kroz uređene perivoje, kako bismo iz novog pristupa elitizmu doznali da novopečena elita više ne hoda, već isključivo grubo nabada i stupa po našim ulicama. Lijepo izražavanje u današnje vrijeme elite vulgaris prevodi se kao psovanje i biranje što grubljih izraza kako bi se tim vulgarnim pristupom uvrijedilo i ponizilo bilo koju osobu koja se neoelitistima nađe na putu. Umjeren, ali prirodan i istodobno prisan ljudski osmijeh pretvoren je u jednosekundni zaleđeni smiješak s PR fotografija nalik onome na voštanim figurama, koji ne smije i ne može, sve i da hoće, izražavati naše prave emocije. Iz dana u dan jelovnici naše elite također se mijenjaju, idući gotovo u korak sa svjetskim gastronomskim trendovima. Ponekad je svima onima koji žude za pripadnošću eliti teško pratiti sve te elitističke novotarije. Nikada ne ću zaboraviti jednu rođendansku proslavu u tajlandskom restoranu i izraz lica slavljenika – naglašenog pratitelja trendova pri susretu s tanjurom juhe s povelikim plutajućim ribljim očima koju je naručio privučen njezinim maštovitim nazivom: „ oživjeli biseri dalekih mora “. Bila je to cijena koju je morao platiti za ispunjenje svoje želje da nas impresionira svojim poznavanjem orijentalne kuhinje. Njegove su oči u susretu s ribljima poprimile izraz zaprepaštenja, dok je sam sebi postavljao pitanje: Što je meni ovo trebalo? Tu sam epizodu zauvijek zapamtila kao izvrsnu ilustraciju nečije želje da bude nešto što nije. Stampedo novopečenih elitista tijekom (ne)radne godine pohodi brojne crvene tepihe, ljeti jezdi valovima u iznajmljenim jahtama, zimi se traži po austrijskim skijalištima, tu i tamo skoknu do Dubaia, jer je Dubai nezaobilazna meka svih suvremenih elitista, pa se možda tamo pronađu, a proljeće i jesen rezervirani su za tipična malograđanska naslikavanja na već uvriježenim elitističkim lokacijama poput New Yorka, Londona, Rima i Pariza u kojima neoelitisti znaju točno gdje će kupiti koji odjevni predmet, ali zato ne znaju niti za jednu znamenitost, galeriju ili muzej u tim istim gradovima. Elita ne gubi vrijeme na posjete muzejima Metropolitan i Guggenheim, već jedva čeka svoje dokazivanje u draguljarnici Tiffany. Ma kakav Big Ben ili Buckinghamska palača, elita radije odlazi u Harrods ili u shopping po glasovitom Regent Streetu. Elitu vulgaris ne zanima Forum Romanum, političko, gospodarsko i kulturno središte starog Rima, već odmah s aerodroma Fiumicino juri u ulicu Condotti punu ekskluzivnih dizajnerskih trgovina. Ma kakav Louvre i Mona Lisa, svi žele doživjeti Chanel i Christian Dior trgovine izbliza. Ponekad se elitisti našega doba i sami zabrinu nad šupljinom i površnošću suvremene definicije elitizma koju upravo oni svojom pojavom i ponašanjem kreiraju, pa se onako pokajnički brže bolje zalete u kazalište napudranih obraza, zaogrnuti „ekološkim“ krznima te se udobno zavale u lože našeg hrama kulture - HNK i tamo zijevaju do kraja predstave, dok glumcima daske i dalje život znače. Jedino ih još zvuk škljocanja i blicanje fotoaparata paparazza može probuditi iz elitističkog sna i učiniti od njih „vrsne poznavatelje kazališne umjetnosti“. Čudno, kako ih je ponekad lako probuditi iz te njihove vulgarnosti i prisiliti ih da glume elitu iz izvornog rječnika. No iz tog istog napudranog i vrlo jeftinog sna nijedan siromah, ni ulični prosjak kojih iz dana u dan i kod nas i u svijetu ima sve više, ne može i neće još dugo probuditi njihovu ljudskost. Jer, nova je misija elite sakriti svoju ljudskost što dublje i što bolje, pod krinku trenda surovog vremena i plašt nametnute im kapitalističke nedodirljivosti. Nisu oni krivi, krivo je more. Kriv je trend rukovanja mrtvom ribom umjesto rukom. Krive su, ni krive ni dužne, sirove riblje oči iz sushi bara kojima elita vulgaris promatra svijet oko sebe. No, taj isti svijet pučana ne spava. Tunis, Alžir, Egipat, Jemen, Jordan i Sudan upozoravaju elitiste da im je vrijeme isteklo. A i Vukovar se, hvala Bogu, s punim pravom ponovno budi.

Hrvatsko slovo, 4. veljače 2011.
Razgovor
Biserka Rauter-Plančić, ravnateljica Moderne galerije u Zagrebu
Umjetničko stvaralaštvo čuva nacionalni kulturni identitet
Moderna galerija u Zagrebu smještena u palači Vranyczany na atraktivnoj lokaciji na Zrinjevcu uočljivo je zaživjela dolaskom Biserke Rauter-Plančić na čelo ove ustanove. Danas je Moderna galerija snažno kulturno žarište. Bio je to dovoljan razlog da zamolimo ravnateljicu da između svojih brojnih obaveza odvoji malo vremena za razgovor

Moderna je galerija od 2008. osmislila je zanimljiv program. Je li se publika vratila u očekivanom broju?

Prije nego odgovorim na pitanja glede posjećenosti dopustite mi mali uvod u svrhu objektivnije percepcije čimbenika koji su prethodili znatnom porastu publike i prihoda. Kada sam u proljeće 2008. preuzela dužnost ravnateljice Moderne galerije - nota bene: prva sam žena na toj funkciji u stoljetnoj povijesti institucije - zatekla sam, osim dobro mi znanih razmjera fundusa i međašne njegovo značenje za hrvatsku modernu umjetnost, temeljito obnovljeni dio palače Vranycznay koji Galerija koristi i izložbu stalnog postava sa 750 izložaka. Zasluge za izvedenu obnovu i redizajn galerijskoga prostora, koji je povećao kvadraturu izložbenog prostora, inventivnim mostom uspostavio „kružni tok“ kroz postav i dvorane opremio prema suvremenim međunarodnim muzejskim i sigurnosnim standardima, idu dotadašnjem ravnatelju Igoru Zidiću i arhitektu Željku Kovačiću.

Danas Galerija ima zavidnu posjećenost a izložbom „Ljubo Babić Đ antologija“ bilježi već drugo priznanje za „izložbu godine“ (prvo je bilo 2008. za retrospektivu Josipa Račića). Ako je u vašem pitanju sadržano i zanimanje kako smo dosegnuli zavidnu posjećenost i 40 posto porasta vlastitih prihoda od ulaznica, te kako smo krizi usprkos osigurali stalnu priliv sponzorskih sredstva od Privredne banke Zagreb, generalnog pokrovitelja svih programa Moderne galerije, odgovor je: atraktivnim programima, učestalim izmjenama izložba i uvođenjem novih, digitalnoj eri primjerenijih načina komuniciranja s javnošću.

Bez velikih potresa i na zadovoljstvo publike tijekom 2009. i 2010. iz fundusa smo na svjetlo dana iznijeli, te novim akvizicijama stalni postav obogatili iznimnim djelima Vlaha Bukovca, Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Zlatka Šulentića, Lea Juneka, Otona Glihe, Mladena Pejakovića, Dušana Džamonje, Ksenije Kantoci. Mjesto su dobila i djela istaknutih autora suvremene produkcije poput Matka Mijića, Dalibora Stošića, Damira Mataušića, Dimitrija Popovića, Munira Vejzovića, Josipa Zankija, Vladimira Blažanovića, Tomislava Buntaka, Joška Eterovića i dr. Povremenim studijskim izložbama otkrili smo dotad „skriveno blago“ poput pastela iz ciklusa Apokalipsa Bele Csikosa Sessije, slike i crteže javnosti nepoznate Ruže Meštrović, raskošnu zbirku medalja i plaketa Dragutina Mandla, zatim medaljara Ivana Jegera i senzacionalne uljane studije Nikole Mašića.

Kad ovome pribrojimo i velike tematske uspješnice Moderne galerije poput izložba „Intimizam u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća“ (2009.), „Ikonografija grada u hrvatskoj likovnosti“ te izložbe „Vlaho Bukovac-hrvatski kozmopolit“ (2010.), koje su listom imale peteroznamenkasti broj posjetitelja, odgovor na pitanje bi li se publika vratila u MG i kupnjom ulaznica povećala prihode nameće se sam po sebi.

U vašem je mandatu napravljen veliki i za naše uvjete, čini mi se, revolucionarni korak za slijepe?

Što se tiče Taktilne galerije MG, kojom se posebno ponosim, ona je doista novina i to ne samo u hrvatskim, nego i europskim razmjerima.

Naime, od proljeća 2009. važan dio stalnoga postava čini i naša multisenzorna galerija namijenjena slijepim i slabovidnim osobama. Njezin novum je da u promatranju umjetničkog djela posjetitelj osim taktilnog osjeta, može koristiti i osjetilo sluha i da uz bok skulptura izlaže slike. Od europskih galerija taktilne odjeljke s eksponatima slikarske umjetnosti ima još samo londonska Tate Gallery. U posebnom odjeljku prvoga kata Galerije, uređenom za razgledavanje „dodirom i zvukom“, izmjenjujemo izložbe kapitalnih djela hrvatskog slikarstva i kiparstva 19. i 20. stoljeća. Audio vodiči (na hrvatskom i engleskom jeziku), taktilni dijagrami te legende na Brailleovu pismu izloženi uz originalna djela i k tomu objedinjeni u pratećim katalozima izložbi, formula su kojom je Moderna galerija hrvatsku likovnu umjetnost novijega doba učinila dostupnom svima. Do sada smo priredili tri izložbe s po jednom slikom Miroslava Kraljevića, Josipa Račića i Lea Juneka te s djelima kipara Branislava Deškovića, Frana Kršinića, Antuna Fernkorna, Ksenije Kantoci, Marije Ujević i Dušana Džamonje. Na četvrtoj recentnoj postavi koja korespondira s izložbom djela Ljube Babića, posjetioce posebno upoznajemo s njegovom uljanom slikom „Golgota“.

Kakav je vaš stav o modernoj i suvremenoj umjetnosti?

Za mene predznak „moderna“ umjetnost nije kronološko, nego stilsko određenje. Uvriježeno je i popularno modernu umjetnost „uskladištiti“ u razdoblje od zadnjeg desetljeća 19. do petog desetljeća 20. stoljeća. No, pitam se čemu takvo skučeno shvaćanje služi. Samo lakšem snalaženju povjesničara umjetnosti na kronološkoj tablici umjetničke baštine ili pak i omalovažavanju modernizma suvremenih autora koji duh svoga vremena predočavaju klasičnim likovnim tehnikama? Pa modernost umjetničkog izričaja ne mjeri se po tomu je li se javlja usporedo s pojavom građanskoga društva, a još se ju manje može smatrati mrtvom nakon kataklizme Drugog svjetskog rata. Biti moderan umjetnik znači biti stvaralac koji odgovara na izazove svoga vremena i koji na nov način propituje raznovrsne dogme svojih prethodnika. Moderna galerija utemeljena je davne 1905. s ciljem da sakuplja, muzeološki brine i javnosti prikazuje sve važne pojave, fenomene, pokrete i pojedince koji su gradili moderni nacionalni povijesno-umjetnički profil i da ukazuje na majstorska djela suvremenih autora koji afirmiraju hrvatsku likovnu scenu i obogaćuju recentnu europsku produkciju. S tog puta nije skrenula do danas. Stoga, u dvoranama Vranyczanyjeve palače sretno kohabitiraju stari i novi , jučerašnji i današnji , listom moderni izričaji, koji svjedočeći o vrhuncima hrvatske likovne umjetnosti ističu njezinu ukorijenjenost u srednjoeuropski kulturni krug.

Modernoj galeriji pripala je društvenim promjenama koje su nastupile 1990. Galerija Josip Račić koju je 1973. osnovala, profilirala i vodila skupina autora koji su slikopisom njegovali upravo tradiciju modernog slikarstva. Međutim „Studio Josip Račić“ drukčije je orijentiran?

Studio Moderne galerije „Josip Račić“ mojim je dolaskom u znatnoj mjeri proširio svoju „orijentiranost“ spram autora koje pozivamo da tu izlažu. Osim toga sve su prisutniji programi naših kustosa koji studijskim izložbama prezentiraju rezultate svojih istraživanja. U tom nevelikom, no odnedavno i primjerno uređenom i opremljenom prostoru, umjesto ranije forsiranog video arta zaživjela je propulzivna izložbena aktivnost koja obuhvaća široku lepezu postmodernističkih poetika, raznovrsne izričaje aktualne novo-medijske umjetnosti i kolokvijalno rečeno izložbe „otkrivalačkog karaktera“ kojima na svjetlo dana iznosimo dio vrijedne građe iz fundusa MG. Spomenute izložbe radova Bele Csikosa, Ruže Meštrović, Nikole Mašića, pa i Sonje Kovačić-Tajćević, sve realizirane građom iz fundusa Moderne galerije, koncipirane su upravo za prostor Studija „Josip Račić“ s ciljem da izazovu veće zanimanje publike za stalni postav u Vranyczanyjevoj palači. Da ne bi bilo zabune, taj cilj je i ostvaren. Međutim, to nije sve. U „Račiću“ su izlagali i doajen Đuro Seder i netom diplomirani slikar Rene Bachrach-Krištofić, i Josip Zanki, „zlatna“ ulja velebitskog Bojinca, i Vladimir Meglić, recentni ciklus interieura, i Dimitrije Popović svoje nadrealističke opservacije na temu Kafke i Željko Jelenski fotografije iz ciklusa Legenda o Lubenicama, i Dražen Trgorlić prostorne instalacije i Jasna Bogdanović najnoviji ciklus mobilnih skulptura u drvu, zatim ugledna grafičarka Nevenka Arbanas, mlada slikarica Dina Jakšić, još poslijediplomantica na zagrebačkoj Akademiji te veliki majstor spomeničke plastike kipar Kuzma Kovačić. Kao što vidite doista smo otvoreni širokom dijapazonu likovnih izričaja i o nekoj „specijaliziranoj“ orijentaciji, mislim, ne bi valjalo govoriti.

Koliko Moderna galerija ima kustosa i je li to dovoljno za rad na zbirkama. Često se mladi kustosi žale da nisu dovoljno stimulirani niti im je dano da osmišljavaju izložbe starih majstora. Postoji li uopće generacijski problem kad je riječ o vašoj instituciji?

Kustosa je devet i svi imaju pozamašne zbirke koje obrađuju, istražuju i dokumentiraju. Slobodni su predlagati i osmišljavati posebne izložbe čiji sadržaj izlazi iz okvira zbirke koju vode. Štoviše, među kustoskim timom vlada poticajna atmosfera i budući su u većini oni s nevelikim kustoskim stažem problema „međugeneracijske nesolidarnosti“ smo lišeni. Mahom samostalno koncipiraju i realiziraju posebne projekte. A problema nema i kad su zbog opsega i složenosti neke izložbe dužni surađivati s autorima izvan kuće. Takav je slučaj, primjerice, s recentnom Babićevom antologijom na kojoj su kustosice Libuše Jirsak i Lada Bošković, u skladnoj suradnji s dr. Ivankom Reberski i Antom Rašićem, pripremile i ostvarile svoje dionice izložbe na najvišoj razini.  

Ima li u ovo recesijsko doba sredstava za otkup i koji su kriteriji?

Sredstava nikad dovoljno. Ipak, napredovali smo i to zahvaljujući ponajprije našem dojučerašnjem ministru kulture mr. Boži Biškupiću koji je, uvažavajući potrebe središnje nacionalne galerije hrvatske likovne umjetnosti novijega doba, za popunjavanje njezinih zbirka imao i sluha i volje pomoći. I Privredna banka Zagreb, naš generalni pokrovitelj u nekoliko je navrata financirala otkupe vrijednih djela hrvatskih autora koji više nisu među nama. Živući autori pak darivali su nas djelima s izložba koje smo im priredili ili su nas pozivali u atelijere da izaberemo djela koja će ih nabolje prezentirati u MG. Sve u svemu tijekom protekle tri godine obogatili smo se za više desetaka umjetnina: slika, grafika, crteža, skulptura, medalja i male plastike nastalih u vremenskom rasponu od 1906. do 2010.

Mlada se publika odgaja na razne načine. Među inim su radionice. Kako Moderna stoji s time?

Zbog skučenosti galerijskog prostora tu smo još u fazi traženja rješenja koje bi omogućilo nesmetano odvijanje više ciljanih programa istovremeno. Ipak, jedan takav program, odnosno muzejsko-edukativnu radionicu pod naslovom „10 umjetnika - 10 škola“ već šest godina priređuje MG, tradicionalno zadnjeg vikenda u studenom tekuće godine. Riječ je o ustaljenoj koncepciji mentorice radionice Ivane Rončević, kustosice MG po kojoj gimnazijalci iz 10 hrvatskih gradova (Vukovar, Osijek, Našice, Varaždin, Zagreb, Rijeka, Pula, Zadar, Split, Dubrovnik) osmišljavaju prezentaciju zadane teme.

Moderna galerija istaknuta je na stranicama Turističkog informativnog centra. Ali spominje i neki kafić, što bi bio standard za suvremene posjetitelje muzeja. Jesam li ga previdjela?

Niste ga previdjeli, nego je, nažalost, „nepostojane učinkovitosti“. Naime, zbog nedostatnog prostora prinuđeni smo tople i hladne napitke nuditi publici samo od proljeća do jeseni kad na otvorenom prostoru balkona palače montiramo automate i postavimo stolove. Jest da se tada - za ugodna vremena - istinski može uživati u najljepšem pogledu na park Zrinjevac i okolne palače Lenucijeve potkove, ali da imamo kafić primjeren sve većem broju publike - to ne mogu tvrditi. Imamo samo veliku želju što prije udovoljiti svim suvremenim standardima za pružanje usluga u pratećim sadržajima galerije, no, hoće li naše molbe za proširenjem prostora u prizemlju palače biti uslišane od strane HAZU tek će se vidjeti.

Moderna galerija surađuje po logici stvari s nizom institucija. Poznata je i vaša osobna suradnja s hercegovačkim krajem. Jeste li tu suradnju nastavili i kao ravnateljica?

Počelo je davne - ratne - 1992. kada sam kao kustosica Muzejsko-galerijskog centra (današnja Galerija Klovićevi dvori) prihvatila Zbirku umjetnina Mostarske biskupije u "zbjegu", katalogizirala ju i priredila izložbu s 250 eksponata. Suradnju na obradbi i promociji ove značajne zbirke hrvatske novije sakralne umjetnosti nastavili smo i u godinama koje su slijedile - ratnima i poratnima - u brojnim prigodama i na razne načine: kataloškim studijama i izložbama (Zagreb, Mostar, Trebinje, Čapljina i dr.). Dobar se glas, ipak, daleko pročuo, pa su me na suradnju pozvali i fratri sa Širokoga Brijega te fra Bono iz Livna. U GKD inicirala sam nekoliko izložba hercegovačke provenijencije, među kojima ističem retrospektivu Gabriela Jurkića te izložbu ponajboljih radova studenata i profesora Akademije likovnih umjetnosti na Širokom, priređenu 2006. u povodu njezine 10. obljetnice. Mojim dolaskom na čelo Moderne galerije, usuđujem se ponoviti najvažnije ustanove za čuvanje i prezentiranje hrvatske moderne umjetnost, aktivnosti na području afirmacije nacionalnog likovnog stvaralaštva u Hercegovini prerasle su osobne i dosegnule institucionalne okvire; kako na u izložbeno-nakladničkom, tako i restauratorskom planu. Ključni zamašnjak revivala bilo je utemeljenje Zaklade kralja Tomislava u Čapljini i poduzetnički duh koji vlada među njezinim članovima koji su se obvezali djelovati u korist kulturnog, gospodarskog i svekolikog napretka ovog lijepog krajička zemlje Hercegovine. Uz potporu Mostarske biskupije i pomoć prof. Vjeke Bože Jarka - dobrog duha obnove i opremanja hercegovačkih sakralnih i javnih prostora vrsnim umjetničkim djelima - te zahvaljujući našem zajedničkom marnom njegovanju suradnje s eminentnim hrvatskim umjetnicima, u proteklih je šest godina ostvareno: niz izložbi u čapljinskoj Galeriji Zaklade; postavljeni su javni spomenici kralju Tomislavu kipara Petra Barišića, Hrvatskoj slobodi kipara Kuzme Kovačića i slikaru Ivi Dulčiću kipara Josipa Poljana; otvorena je Galerija i studijski centar "Vjeko Božo Jarak" u obližnjoj Podkosi; vitrajima i mozaicima - po nacrtima Đure Sedera, Josipa Biffela, Slavka Šohaja, Zlatka Šulentića, Iva Dulčića i dr. - urešene su Župne crkve u Čeljevu, Dračevu, Ravnom, Stocu, Trebinju i drugdje. A, za brojno stanje i cjelovitiji prikaz - kipova Frana Kršinića, Ksenije Kantoci, Valerija Michielija, Šime Vulasa, Marije Ujević Galetović, Krune Bošnjaka, Josipa Marinovića i Ivana Kožarića te slika Ljube Ivančića, Frana Šimunovića, Ede Murtića, Ljube Laha, Vasilija Josipa Jordana, Đure Sedera, Josipa Biffela, Zlatka Kesera, Iris Bondore Dvornik i još mnogih drugih vrsnih umjetnika - kojima se danas diče sakralni i javni prostori čapljinskoga kraja, valjalo bi ovaj razgovor objaviti u nekoliko podlistaka. Stoga, dopustite mi da odgovor zaključim rečenicom: Naši se suradnici diljem Hercegovine, od Mostara i Čapljine do Širokoga i Livna, afirmirajući umjetničke vrijednosti i njihove kreatore na zavidnoj produkcijskoj razini, vrlo uspješno nose s poslanjem čuvara nacionalnog kulturnoga identiteta i promicatelja umjetničkog stvaralaštva, koje je, znamo to odvajkada, kruna bogatstva svakog naroda.
Razgovarala: Branka Hlevnjak