Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 4. svibnja 2009.
Bljesak Tuđmanova Bljeska
Tuđman je nadigrao londonsku politiku "in this area", primitivni Beograd i "krajinske Srbe"
Predsjednik dr. Franjo Tuđman 10. siječnja 1995. obavijestio je diplomatski zbor kako će Hrvatska otkazati produženje mandata UNPROFOR-a poslije isteka mandata 31. ožujka 1995. Obrazloženje je jasno i istinito: Mirovne snage nisu uspjele reintegrirati pobunje Srbe u Republiku Hrvatsku, a pobunjena srpska strana k tomu je i otezala provedbu Gopspodarskog sporazuma potpisanog koncem 1994. Tuđman je o tomu obavijestio glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija i hrvatsku javnost (12. siječnja 1995.). London je, dakako, odmah shvatio o čemu se radi. David Owen je procijenio kako je "ta odluka donesena zbog Tuđmanove procjene da vodstvo krajinskih Srba nikad ne će pristati na integraciju u Hrvatsku i da će se ubrzo stvoriti povod za hrvatsku vojnu akciju oslobađanja okupiranih područja". "Vodstvo krajinskih Srba" na to nije pristalo ni do 2009. godine kad je "u rasejanju", za Sanaderova nedavna posjeta Beogradu organiziralo prosvjede "krajinskih Srba" sa zahtjevom da ih se "vrati u Republiku srpsku Krajinu". Trebalo je, dakle, pri UN-u umiriti London.
Odgovor Tuđmanovoj odluci stigao je 7. veljače 1995. - tzv. vlada RSK na čelu s danas pravomoćno osuđenim Borislavom Mikelićem, koji je umjesto u zatvoru negdje u Srbiji s kojom "normalizujemo odnose", zaključila je kako je ona za ostanak mirovnih snaga, te da zamrzava daljnu provedbu Gospodarskog sporazuma. Sve je to dan kasnije potvrdila i Skupština RSK, ali je još dodala kako odbija bilo kakve političke pregovore sa Zagrebom. U veljači i ožujku pobunjeni "krajinski Srbi" u vojnom i političkom pogledu pripremaju se za obranu od hrvatske "agresije". Cilj tih priprema bio je zauzimanje onih područja koje su pobunjeni Srbi držali prije potpisivanja Zagrebačkog sporazuma, ako doista dođe do povlačenja UNPROFOR-a.
Umjesto otkaza UNPROFOR-u pri UN-u donijeta je Rezolucija 981, koja je potvrdila teritorijalni integritet Republike Hrvatske. UNPROFOR je postao UNCRO (Operacija UN-a za povratak povjerenja u Hrvatskoj), s mandatom do 30. studenoga 1995. Zadatak je bio uspostaviti nadzor nad međunarodno priznatim granicama Hrvatske i nadzirati dolazi li u Hrvatsku vojna oprema i ljudstvo iz tzv. Republike srpske i SR Jugoslavije. "Krajinski Srbi" odmah su "reagovali": Protive se Rezoluciji 981 i zaključuju da"više nikad i ni pod kojim uslovima" ne će živjeti u "ustašoidnoj" Hrvatskoj, niti će dopustiti "veštačke granice" unutar "jedinstvenog korpusa srpskog naroda" koji živi u Republici srpskoj Krajini, Republici srpskoj i SR Jugoslaviji. Svaka čast! Zašto danas Hrvatsku u Haagu optužuju za zajednički zločinački pothvat etničkog čišćenja "krajinskih Srba", kad je riječ o njihovoj odluci?!
Tuđman je pokušavao riješiti stvar mirnodopskim sredstvima u koje je uložio velike napore, ali se, jer je bio odgovoran državnik, pripremao i za vojnu opciju oslobađanja okupiranih područja tijekom velikosrpske agresije. Ona je, napokon, uslijedila 1. svibnja 1995. No, tko o čemu, "krajinski Srbi" i tom prilikom o Jasenovcu, ustašama i svojoj "organizovanosti" i junaštvu. Komanda njihova "39. korpusa" 1. svibnja piše: "U agresiji su angažovane snage jačine 12 do 15.000 vojnika. U toku prvog dana agresije neprijatelj je pokazao nevidjenu bezobzirnost i okrutnost. Zauzeta naselja pale i ruše, a sva materijalna sredstva uništavaju. Jasenovački spomenik su srušili.... Snage 18. K agresiju su sačekale mobilisane. Napad ustaša dočekan je spremno. U toku celog dana izrađena je uporna odbrana. Snažna dejstva neprijateljske artiljerije i avijacije nisu narušileorganizovanost odbrane nijedne jedinice".
Tuđman sa stajališta međunarodne politike, diplomacije i prava nije napravio ni jednu jedinu pogrješku. Odlično je pripremio teren za Bljesak i Oluju. Nadigrao je i londonsku politiku "in this area" i primitivni Beograd kao polugu te politike, kao i "krajinske Srbe" koji su glumeći glavnu, odigrali sporednu ulogu. Sve ostalo što se dogodilo u kratkotrajnoj, efikasnoj i blistavoj operaciji Bljesak, čiju devetnaestu obljetnicu obilježavamo kao država punopravna članica NATO saveza, spada u najsjajnije trenutke hrvatske povijesti. Naravno i u najzornije primjere povijesti "nebeskog naroda" pod zajedničkim nazivnikom - "Bežmo braćo, pobeda je naša". I Bljesak i Oluja pokazali su kako je Beograd s nadigranim Londonom jedna obična "palanka" izrasla na mitomanskoj podlozi bez pokrića. To u Hrvatskoj još samo jugokompleksaši nisu u stanju razumijeti i prihvatiti kao realnu činjenicu. Jedina smo danas članica NATO-a na koju je nedavno izvršena agresija s prešutnim odobravanjem tzv. međunarodne zajednice i koja se uz velike žrtve oslobodila "vlastitim snagama". I uz "pomoć Božju". Hoće li nam to ikad oprostiti šahisti velike šahovske ploče? Hoće! Pod uvjetom da se sami počnemo ponašati - suvereno. Kao Tuđman.

Hrvatsko slovo, 4. svibnja 2009.
Razgovor,
Ivan Pandža, predsjednik HVIDR-e Grada Zagreba
Imamo pravo i obvezu sudjelovati u izgradnji Hrvatske
Uoči obljetnice Bljeska razgovarali smo s Ivanom Pandžom o aktualnim braniteljskim temama.

U kakvom raspoloženju dočekujete obljetnicu Bljeska?
Ovo je prva obljetnica koju dočekujemo kao članica NATO saveza. Mislim da to dovoljno govori.

Kako teku pripreme za Dan hrvatskih branitelja Zagreba?
Pred nama je Dan branitelja koji je Skupština Grada Zagreba proglasila službenim blagdanom od 2007. Ove godine od 20. do 31. svibnja, uz odavanje počasti poginulim braniteljima kod 42 obilježja iz Domovinskog rata i uz sv. misu u katedrali, pripremamo niz kulturnih i športskih manifestacija. Predviđene su brojna natjecanja, veliki moto-defile, okrugli stolovi, predavanja, promocije, projekcije, izložbe, prijem za zapovjednike ratnih postrojbi u dvorani Dverce, simpozij na Vojnom učilištu "Blago Zadro", svečana akademija u kinu Europa, druženje pod šatorom na Trgu bana Jelačića i, naravno, veliki glazbeni koncert na istom Trgu.

Jesu li Vas pokolebale prošlogodišnje kritike Vaše ideje da građanima Zagreba za Dan branitelja darujete koncert Marka Perkovića Thompsona?
Koliko su nas pokolebale najbolje izražava činjenica da smo još u jeku tih napada donijeli odluku da ćemo i ove godine održati isti koncert, s istima pjevačem, na istom mjestu - na Trgu svih Hrvata. S tim da će scenska oprema koncerta biti znatno bogatija.

Kako sada gledate na Markov nastup i na mnoštvo prošlogodišnjih oštrih napada? Je li koncert unizio civilizacijsku razinu glavnog hrvatskog grada, kako su to prigovarali određeni ljevičarski krugovi? Je li doista bio štetan, kakvim su ga ocijenili premijer i ministrica hrvatskih branitelja?
Političari se vode dnevno-političkim oportunizmom. Naši stavovi nisu podložni takvim variranjima. ^^vrsto stojimo na stajalištu da je koncert uz to što je bio neprispodobivo uspješan u kulturnom i umjetničkom smislu, bio i izrazito koristan za podizanje samosvijesti i samopoštovanja hrvatskih branitelja. Pobudio je građanski optimizam i bio je iznimno koristan za podizanje zapostavljene i zatirane hrvatske nacionalne svijesti. Bez takve svijesti ni jedna država nema budućnosti. Koncert je odlično organiziran, nije bilo nijednog incidenta među 120 tisuća ljudi!

Neki "nezavisni intelektualci" tražili su da se branitelje ukloni iz grada na neku ledinu. Očekujete li slične napade i ove godine?
Prošle godine smo probili led i uspostavili novi civilizacijski kodeks odnosa prema tvorcima hrvatske države. Zato ne očekujemo istu žestinu kritika. Mi smo obranili Gospić, Dubrovnik i Sunju, a oni koji nas žele gurnuti na "neku ledinu" moraju shvatiti da se u Sunji i Vukovaru vodila bitka i za Zagreb.

Koncert na Trgu je izazvao i napade na gradonačelnika Bandića, jer ga nije onemogućio, a bilo je i podjela u samom SDP-u?
Ljudima iz Odjela za branitelje gradskog Ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje zahvalni smo na suradnji, ali ne mislimo zahvaljivati gospodinu Bandiću što je izbjegao zamci totalitarista i dopustio koncert. To je njegova dužnost jer kao demokrat drugog izbora ni nema.

Kako kao čelnik HVIDR-e u Zagrebu ocjenjujete trenutni položaj branitelja u hrvatskom društvu i odnos političkih čimbenika prema braniteljima i njihovim udrugama?
Povijesnim odmakom od ratnih zbivanja značenje branitelja, i vojske općenito, postaje manje, što je u načelu dobro jer pokazuje da smo kao država stasali. Međutim, branitelji ne pristaju da blagodat mira, koju su oni izborili, bude izlika za njihovu društvenu marginalizaciju. Oni koji su državu stvarali imaju pravo i obvezu sudjelovati u njezinoj izgradnji. Oni moraju dati važne odgovore na izazove oblikovanja društva, koje mora biti u harmoniji s pravnim okvirom unutar kojeg se to društvo formira i razvija. Taj okvir je država. Povijest je pokazala da bez vlastite države za hrvatski narod nema slobodnog društva, ali ni bez samosvjesnog društva Hrvatska ne će biti perspektivna država. Tu je uloga hrvatskih branitelja nezaobilazna. S druge strane, ratna pobjeda samo je važno polazište za društvenu aktivnost branitelja, ali ona nije jamstvo za kvalitetu te aktivnosti.

Osjećaju li se branitelji kao pobjednici ili kao vojnici koji sve više gube sve svoje bitke, kao građani kojima mnogi okreću leđa?
Branitelji su obranili Hrvatsku, ali je nisu oslobodili, tako da danas u njezinim ustanovama vladaju oni koje smo u ratu porazili. S druge strane, prečesto očekujemo da drugi, napose država, povuku prvi potez. Branitelji se moraju okrenuti vlastitom kreativnom potencijalu. Bez kreativnog doprinosa iluzorno je očekivati da će ih društvo ili vlast prepoznati i vrjednovati. Zato im želimo otvoriti što više mogućnosti za izražavanje i stvaralaštvo, a Dan branitelja je samo jedna od prigoda za to.

Primjećujete li neke razlike u ophođenju političara prema braniteljima u svjetlu nadolazećih lokalnih izbora?
Pa, čini se da branitelji sve više sanjaju izbore. Eh, da su barem jednom mjesečno. Vidite, prije nekoliko dana na promociji knjige "Heroji ne umiru" u velebnom ambijentu NSK, uz bogat domjenak i sjajnu dalmatinsku klapu "Kontrada", sudjelovali su premijer, predsjednik Sabora, ministrica branitelja i brojni drugi uzvanici. pardon, i Jasen Mesić, istodobno na Velesajmu je predstavljena knjiga U viteza krunica o poginulim zagrebačkim braniteljima, i to pred prepunom dvoranom, ali političare tamo nismo vidjeli. Svjedoci smo da se to događa svake četiri godine. Svjedoci smo da slične promocije vrlo važnih publikacija o Domovinskom ratu inače protječu u puno skromnijim prostorima. Moram pohvaliti tribine četvrtkom u Hrvatskom slovu. One kontinuirano prate braniteljsku problematiku bez obzira jesu li izbori na pragu ili nisu.

Hoće li HVIDR-a dati podršku nekom od kandidata?
Priroda naše organizacije nam nalaže da se strogo suzdržavamo od bilo kakvog političkog opredjeljivanja. Naše postojanje i rad ne smiju biti određeni postojanjem ove ili one vlasti i političke opcije. One su promjenjive, a naš mandat je stalan. Očekujemo od svih političkih opcija da poštuju hrvatske branitelje.

Što smatrate nužnim i što očekujete od službene politike i od društva općenito da bi branitelji ostvarili društveni položaj i ugled koji im pripada?
Ništa osim korektnog odnosa i zdrave suradnje. Ponavljam, branitelji moraju sami nuditi projekte i osloniti se na vlastitu kreaciju, a tek onda tražiti prostor za ostvarenje svojih ideja. Ono što pritom zahtijevamo od vlasti jest ravnopravnost s drugim društvenim subjektima. Smatramo da su, nažalost, već uspostavljeni neki stereotipi i da su branitelji često diskriminirani. Vi to najbolje znate ako usporedite odnos vlasti prema vašem listu u usporedbi s dotacijama za neke druge.

Ministrica Kosor Vas optužuje HVIDR-u za odviše blizak odnos s vlastima u Zagrebu, da radite po nalozima Bandićeve ekipe? Možete li usporediti odnos državne izvršne vlasti prema braniteljima s odnosom grada Zagreba?
Nipošto ne želimo uspoređivati političke opcije, osim što moramo napomenuti da je naše političko svrstavanje uz bilo koju od njih potpuna besmislica. Takve objede samo političarima mogu pasti na pamet i služe tome da se priča o tome tko za koga "radi", e da bi se izbjeglo meritorno raspravljanje o važnim otvorenim pitanjima. Gradska vlast nam pomaže pri realizaciji nekih programa i Dana branitelja, ali i naša suradnja s državnom vlasti, napose s Ministarstvom branitelja i MORH-om sve je bolja. Od svih, bez razlike, zahtijevamo korektan odnos.

Kako gledate na političke aktivnosti branitelja, koje se povremeno iskazuju čak i namjerama da se pokrene jaka braniteljska stranka?
Braniteljima nije zabranjeno da promišljaju političku zbilju, ali političari su se pobrinuli za to da se danas teško može objediniti cjelokupnu braniteljsku populaciju. Oni kažu da smo podijeljeni i da ne predstavljamo snagu. Bilo bi za Hrvatsku dobro da ih razuvjerimo. Neki su političari postali povjesničari, pa kažu da je RH nastala na AVNOJ-u, ako je tako, zašto smo onda uopće vodili rat?!

Hrvatska je nedavno ušla u NATO. Kako gledate na to i na činjenicu da je puk to popratio velikom ravnodušnošću?
Ta ravnodušnost bi trebala biti poruka političarima, a ne hrvatskim braniteljima.

U tijeku su prijepori oko ulaska u Europsku uniju. Kako gledate na slovensku blokadu i na političke akcije za uklanjanje te blokade? I uopće, kako gledate na ulazak Hrvatske u euroatlanske integracije?
Glede slovenske blokade smatramo da se previše pozornosti posvećuje slovenskim akcijama i stajalištima, a premalo odgovorima hrvatske strane. Gotovo ni jedna slovenska akcija nema politički potencijal za činjenje trajne štete hrvatskoj strani. S druge strane kompromiserstvo i dnevna pragma na našoj strani može nam načiniti nepopravljivu štetu. Zabrinjava nepostojanje kritičke svijesti u hrvatskom društvu koje s nonšalancijom gleda na besramne ucjene iz središta svjetske moći. Ako se ta kritička svijest ne pobudi u cijelom društvu, onda ni službena politika ne će moći naći pravi odgovor i bit će nemoćna.

Kakvo je stajalište zagrebačkog HVIDR-e o pitanju objavljivanja Registra hrvatskih branitelja? Što je po Vama razlog da taj popis ne smije ugledati svijetlo dana i je li obznanjeni broj branitelja realan?
Naš stav je nedvosmislen. Registar mora biti javan! Svi razlozi protiv objavljivanja su nevaljani, a razlozi za objavu su neoborivi.

Nedavno su se u javnosti čule žučne polemike o poslovanju Fonda hrvatskih branitelja. No, čini se da je ministrica, koja tvrdi da je poslovanje Fonda više nego uspješno i zakonito, utišala sve polemike. Je li to pitanje riješeno i jesu li prijepori uklonjeni?
Rasprava o Fondu nije završena, a ne će tako skoro ni biti. Ali, mi ne želimo o tome razgovarati u atmosferi povišenih strasti, načinom objeda, a ne argumenata. Zato ćemo uskoro prirediti veliki stručni skup o toj temi na kojem će svi zainteresirani i kompetentni moći reći svoj sud. Očekujemo da će nakon toga neke stvari biti puno jasnije.

Kako se dogodilo da je imovina Fonda u nešto više od godinu dana prepolovljena, umanjena za gotovo 2 milijarde kuna?
To je pitanje za Erste-invest koji upravlja Fondom, za gospodina Josipa Glavaša koji je glavni fond-menadžer i za upravni odbor. Ono što iz tog dramatičnog pada proizlazi jest spoznaja da na isti način u relativno kratkom roku može propasti i cijeli Fond. Branitelji, kao stvarni vlasnici Fonda, moraju raditi na tome da se to ne dogodi.
Mirko SLUNJSKI

Hrvatsko slovo, 4. svibnja 2009.
Suvremeni Srbobran: Kome treba ples na grobu hrvatskoga jezika
Nesuvisla nekrofilija
Igrom slučaja našao sam se u Splitu kada je u "Jutarnjem listu" objavljena kolumna Jurice Pavičića pod epskim naslovom "Gospodo jezikoslovci, hrvatski jezik je regionalna sila". Kupio sam novine, vidio sam naslov koji je naoko pozitivan, pa čak i trijumfalan, ali tekst nisam odmah pročitao, a i zašto bih uopće? Imao sam posla u Splitu i na Braču, uživao sam usput kao i uvijek u dalmatinskoj čakavštini koju ja, rođeni kajkavac, volim i poštujem . No, zvonio je mobitel i pitaju me ljudi što kažem na taj napis. Velim: "Nisam pročitao, a kad vidim što je i je li doista tako dramatično i grozno, odmah ću reagirati." Zgodilo se tako da sam članak pročitao tek tri dana poslije, ali ni tada nisam uočio ništa posebno, osim neukosti i tendencioznosti autora, što je bilo predvidljivo - piše Hrvoje Hitrec
Ipak reagiram, neka se nađe. Reagiram poradi onih koji su otprilike isto tako neuki kao i autor napisa, a neuki ljudi su lakovjerni. Napis "Gospodo jezikoslovci." ima nekoliko slojeva i u svakome od njih autor otkriva svoja stajališta o hrvatskom jeziku, standardnom hrvatskom jeziku (tzv. književnom), o hrvatskim narječjima i govorima, te o tuđicama u hrvatskome jeziku, na kraju i o hrvatskoj državi. Za standardni hrvatski jezik tvrdi da je mrtav, i da će mu on ( J.P.) plesati na grobu. No, prije razgovora o autorovim jezičnim vizijama, utvrdit ćemo gradivo - koliko god to bilo dosadno.
O hrvatskome jeziku
Postoji jedan i jedini, jedinstveni i posebni hrvatski jezik. Njime govore Hrvati i svi ostali govornici hrvatskoga jezika, ma gdje bili i koji god bili razlozi da ne govore nekim drugim jezikom. Hrvatski jezik ima nekoliko narječja i sva ona, s cjelokupnim svojim ne samo leksičkim blagom, pripadaju jedinstvenom korpusu hrvatskoga jezika.
O standardnom hrvatskom jeziku
U neko doba novije hrvatske povijesti, na tragu težnje za sjedinjenjem hrvatskih zemalja, ukazala se nasušna potreba za jezičnim standardom. U relativno kratko vrijeme svi su prihvatili ideju da štokavsko narječje i ijekavica budu temeljem hrvatskoga književnog jezika. Stvoren je "standard" koji u početku ima muke sa samim sobom, ali se iz početne nevještosti razvija u bogat i melodiozan sustav, koji može izraziti misli i osjećaje, svekoliku duhovnu i tvarnu zbilju ili iluziju. Jezik na kojemu su stvorena znatna književna djela, no još značajniji je bio standardni jezik za upravu, školstvo i novine. Prije toga prevrata, usporedo s njim, a i poslije, živjela su i žive još dva hrvatska književna jezika, s čakavskom i kajkavskom osnovicom, te oni zajedno s književnim jezikom na štokavskoj osnovici, čine u stvari (kako je točno nedavno rekao Radoslav Katičić ) jedan i jedinstveni hrvatski književni jezik. Upravo su književnici bili svjesni da je tako kao što jest, te su se služili svime što raskošni hrvatski jezik nudi - već prema nagnuću i zavičajnom porijeklu. Kada bi osjetili da se hrvatski svojata ili da ga tko želi utopiti u drugi i u drugome, instinktivno su se vraćali isključivo kajkavskoj i čakavskoj baštini.
O tuđicama
Hrvatski jezik je primao tuđice, a prima ih i danas. Bez tuđica koje su preuzete od latinskoga, primjerice, hrvatski standardni jezik teško bi i postojao. S njima je ulazio u taj čuveni zapadnoeuropski kulturni krug, gdje je i ostao. Primao je i tuđice različitih osvajača i kolonizatora, nešto silom povijesne sudbine, nešto i dragovoljom koju rađaju tolerancija ili navika. Ali je, prihvaćajući tuđice, hrvatski jezik uvijek i u svakom vremenu čuvao i očuvao svoju sintaksu i svoju srž, prilagodio ih sebi, jačao i bogatio se. Tko to mora umrijeti? O kojemu to jeziku onda uopće govori J. Pavičić, ako uopće znade što govori? Koji bi to hrvatski jezik po njemu trebao umrijeti? Zazivajući smrt standardnoga hrvatskog jezika, autor zaziva povratak u jezičnu i državnu razjedinjenost, zaziva prevladane i samo neupućenima simpatične političke regionalizme koji zaudaraju po autonomaštvu . Na razvitku suvremenoga standardnog hrvatskog jezika radili su naraštaji najboljih naših ljudi, pisaca, jezikoslovaca, pravnika i znanstvenika iz svih područja, jačali njegove isprva slabe udove i dali mu dostojnost kakvu rijetko koji jezik uopće ima, boreći se usput sa susjedima koji su na nj htjeli proširiti svoje narodno ime. Tome i takvom jeziku plesao bi J. Pavičić na grobu . Taj i takav autor pojavljuje se u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, što nije zabilježeno od vremena "Srbobrana" na početku 20. stoljeća i kninskih urlika svršetkom istoga. Bez obzira što se radi o medicinskom slučaju nekrofilije, nešto slično se jednostavno ne može tiskati u listu koji osim sličnih nesuvislih kvaziliberalnih protuhrvatskih fašista, čitaju i nevini građani kojima je tako suptilna indoktrinacija posve nerazumljiva. Da suptilna!
Što je bio povod?
Naime, Petar Selem je kao predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora pozvao jezikoslovce i ljude od pera da kažu što imaju, uglavnom - koliko se iz šturih napisa moglo zaključiti - o nazivima različitih dućana (eto turcizma ) i festivala. Hvala Bogu da se o drskom prodoru anglizama počelo govoriti i na toj razini, premda smo pitanje potezali i ranije. Što smeta poznavatelje jezika? Upravo ono o čemu sam govorio, naime da se prvi put u povijesti hrvatskoga jezika tuđice ne pokušava prilagoditi hrvatskom jezičnom sustavu, nego štoviše - uz njihovu pomoć namjerava se razoriti hrvatski jezik. Možda sam već ispričao zgodu iz prve polovice devedesetih, kada je skupina mudraca htjela Zagrebački velesajam pretvoriti u Zagreb velesajam, ali je nešto nas slučajno bilo baš tada u Gradskoj skupštini te smo ih vratili kući. Nisu više pokušali, ali su se našli novi jurišnici iz svijeta trgovine, filma i tko zna čega još, pa se provukli usprkos zakonu koji štiti domaće nazivlje ili dopušta strano ukoliko su njegove sastavnice u duhu hrvatskoga jezika. Zato, ali ne samo zato, mnogi su govornici na rečenom skupu ustvrdili da se u doba komunizma vodilo više brige o hrvatskom jeziku, što nije posve točno, ali je simptomatično. Sličnih skupova bi trebalo biti više, te do u detalje analizirati položaj hrvatskoga jezika, izloženog prvenstveno destrukciji u medijima. I ne radi se samo o anglizmima, nego o sve razvidnijim pokušajima da se hrvatski standardni jezik prigotovi i prilagodi nekom budućem zapadnobalkanskom standardu.
Regionalna sila
Upravo ta prilagodba jest tajna šifra trijumfalnoga naslova " ..hrvatski jezik je regionalna sila". Naime, hrvatski jezik nije, ne može biti i ne želi biti regionalnom silom, jer bi to bilo uvrjedljivo prema drugim državama i narodima. J. P. zapravo propovijeda hrvatski jezični (a zatim valjda i sve što s tim ide) imperijalizam, nudeći primjere s estrade koji su i bili zamišljeni kao zapadnobalkanski proizvodi, ali su se djelomično naslonili na hrvatski jezik i hrvatsku državu, kao što su se Slovenci svojedobno oslonili na Hrvate kako bi na hrvatskoj državnoj i državotvornoj povijesnoj jakosti i oni ostvarili svoje ciljeve. I to je sve što se može zaključiti iz J. P- ova podmetanja. Hrvati nemaju imperijalističku crtu, Bogu hvala. Ali imaju snažan obrambeni refleks, kao što se vidjelo i u (naj)novijoj hrvatskoj povijesti, te su oni upućeni i obrazovani i te kako osjetljivi na bilo koji pokušaj destrukcije i hrvatskoga jezika u cjelini i hrvatskoga standardnog jezika . Toliko osjetljivi da ponekad i pretjeruju, ali treba puhati i na hladno, treba razotkrivati stranu i domaću klatež koja bi plesala na grobu hrvatskoga jezika.
U zaključku
Dakle, ne postoji nikakva opasnost da hrvatski jezik umre, niti postoji mogućnost da standardni hrvatski jezik bude zamijenjen nekom inačicom, koja bi značila rasap hrvatskoga jezičnog sustava, a za osnovicu bi imala subkulturni i lokalni izričaj. Na privatnom planu, naravno, svatko može govoriti i pisati kako želi, dopisivati se mobitelskim porukama kako hoće, svaki pjevač i svaka klapa može pjevati kako i kamo ih srce vuče, svaki književnik može rabiti i grabiti iz bistroga bunara cjelokupne jezične baštine koliko mu je drago, ali mora postojati i postoji standardni jezik koji se uči u školama, na kojemu se govori i piše od državnih i općinskih kancelarija do poštanskih i željezničkih šaltera. Jezik kojim se piše i govori u hrvatskim medijima, s otklonima i slobodama koje su same po sebi razumljive, primjerice u autorskim kolumnama. Jezik, na kraju, koji ima svoj službeni pravopis, kao što će ga vrlo brzo i imati da bi se spriječio rasap i zaustavili konjanici kaosa. Hrvatski jezik koji se dovinuo do za naše pretke neslućenih visina i širina. Jednostavnije rečeno, hrvatski jezik je jezik hrvatskoga naroda, a standardni hrvatski jezik je jezik hrvatske države, ali i moderna emanacija svih triju naših književnih jezika. Definicija nije najtočnija, ali neka se nađe. Možda bi bolja definicija bila: standardni hrvatski jezik je identitetski znak jedinstvene i dobro uređene države. Upravo tu i takvu državu nekrofili prepoznatljivih provenijencija ne mogu smisliti, ali se boje otvoreno reći, pa se služe nesuvislim i u ovom slučaju doista nekrofilnim obilaznicama.Hrvoje HITREC

Hrvatsko slovo, 4. svibnja 2009.
DAYTONSKE STRANPUTICE
ENTITETSKI NACIONALIZAM
Očito se u slučaju izbacivanja i lomljenja križa, koji naravno ne moraju poštovati muslimanski učenici, ne radi samo o vandalskom činu, nego bi prije moglo biti riječi o provedbi ratne islamističke politike, kojom se potiskivanjem Hrvata te osvajanjem Stolca i dalje pokušava dolinom Neretve, odnosno s njezine istočne strane prodrijeti u zaleđe Jadranskoga mora
Nedavno je u Washingtonu održana rasprava o državama tzv. zapadnog Balkana, a najveći broj sudionika u tim raspravama isticao je Bosnu i Hercegovinu kao državu s najvećim potencijalom da u skoro vrijeme  izazove nestabilnost u području. Riječ je doista o državi sastavljenoj od tri konstitutivna naroda, a podijeljenoj na dva entiteta, čiju su konstrukciju, nakon završetka rata, uglavnom izradile Sjedinjene Države. Američki model ustrojstva vlasti u BiH potpisan u Daytonu višestranim međunarodnim ugovorom, sustavno je razgrađivan nakon 2000. godine, a na toj razgradnji poglavito su radile pojedine države Europske unije i visoki međunarodni predstavnici, koji su za potrebe vlastitih nacionalnih probitaka vladali zemljom.
U toj dekonstrukciji rastrojena su čak i daytonska prava hrvatskoga naroda, a obveza muslimansko-bošnjačke strane da iz sustava svoje ratne islamističke državice prijeđe u funkcioniranje daytonskoga entiteta s Hrvatima preusmjerena je u silno jačanje bošnjačkoga unitarizma. Ispadanje Hrvata iz političkoga odlučivanja na razini Federacije, omogućilo je bošnjačkoj strani, da se nakon uspostave mehanizma preglasavanja u federalnom parlamentu, više usredotoči na penetraciju u Republiku Srpsku, što je potaknulo sve predstavnike srpske politike na očuvanje daytonskoga okvira i zaštitu vlastitoga entiteta. Tako je u BiH procvjetao entitetski nacionalizam - onaj muslimansko-bošnjački osvajačkoga tipa i reakcija na bošnjačka posezanja prema Republici Srpskoj - obrambeni nacionalizam srpskoga naroda u BiH. To je u međunarodnim odnosima, a kao rezultat takva preslagivanja na unutarbosanskohercegovačkoj političkoj pozornici, u prvi plan gurnulo bošnjačko-srpske oprjeke što je muslimanskoj strani otvorilo dovoljno manevarskoga prostora da se šutke obračuna s Hrvatima te zajedničku Federaciju doista pretvori u europsku inačicu islamističke džamahirije.
Očite primjere kršenja ljudskih, nacionalnih i daytonskih prava na koje ne reagiraju čak ni profesionalne međunarodne udruge za zaštitu ljudskih prava moguće je svakodnevno pratiti na području Federacije, a najsvježiji primjer je prisilno zajedničko školovanje u gradu Stocu, gdje je hrvatska većina iz dana u dan izložena vandalskim napadajima na vlastite svetinje. Tako su upravo ovih dana bošnjačko-muslimanski učenici iz prostora hrvatske škole izbacili iz nje križ te slomili. U izjavi za novine ravnatelj stolačke Srednje škole Ivo Raguž, kazao je kako su učenici bošnjačke škole počeli dolaziti na nastavu i prije 12 sati, iako prema dogovoru njima nastava počinje u 13.30. Pa iako je uputio dopis kolegi koji vodi bošnjačku školu da ne će dopustiti ulazak drugoj smjeni prije 13.30. od njega je, kako kaže dobio prijetnje da će biti problema. Očito se u slučaju izbacivanja i lomljenja križa, koji naravno ne moraju poštovati muslimanski učenici, ne radi samo o vandalskom činu, nego bi prije moglo biti riječi o provedbi ratne islamističke politike, kojom se potiskivanjem Hrvata te osvajanjem Stolca i dalje pokušava dolinom Neretve, odnosno s njezine istočne strane prodrijeti u zaleđe Jadranskoga mora. Tvrdnje ravnatelja Raguža kako su bošnjački učenici u nekoliko navrata kamenovali zbornicu i hrvatsku zastavu, a prije nekoliko dana čak i njega gađali kamenjem pokazuje kako je riječ o sustavnoj politici što potvrđuje i izjava bošnjačkoga ravnatelja Kasima Korjenice, koji je Ragužu zbog poštivanja dogovora priprijetio kako "bi moglo biti posljedica zbog njegove odluke".
Dodatnu nesigurnost hrvatskom narodu pojačava golema tolerancija međunarodnih upravitelja prema djelovanju muslimanske obavještajne službe, a informacije koje su ovih dana procurile u medije pokazuju kako se zahvaljujući obavještajcima, istraga protiv počinitelja masovnih zločina nad Hrvatima sustavno krivo usmjeravala. Tako su dvojica policijskih dužnosnika osumnjičena za ratne zločine nad Hrvatima na području Konjica, Jablanice i Prozora, a prvi čovjek regionalnog centra SIPA-e u Mostaru Rašid Palić, tijekom rata radio je kao policijski istražitelj koji je zarobljene Hrvate tjelesno i psihički zlostavljao, o čemu postoje iskazi bivših hrvatskih zatočenika logora u Jablanici.
Policijski istražitelj, a danas načelnik Ahmet Hodžić, prema navodima zlostavljanih hrvatskih zatočenika, prisiljavao je zatočene Hrvate da pod prijetnjama potpišu izjave o njihovu sudjelovanju u ratnim zločinima te zlodjelima protiv Bošnjaka tijekom rata na području triju općina sjeverne Hercegovine. Neki drugi podatci svjedoče kako je Rašid Palić bio angažiran i pri sigurnosnoj službi unutar 44. brdske brigade muslimanske Armije BiH te da se i njegov sadašnji pomoćnik sumnjiči da je na području Prozora počinio zločin nad Hrvatima tijekom rata 1993. godine. Dok su se Hrvati morali odreći Herceg-Bosne muslimanska je strana, kao što pokazuju spomenuti slučajevi, svih petnaestak godina nastavila provoditi svoju ratnu politiku. Zato je za BiH najbolje da se ustavnim promjenama, nakon srpske i muslimanske, napokon uredi i hrvatska republika. Američki analitičar Marko Prelec nedavno je to sažeo konstatacijom kako će rješenje biti u modernizaciji Daytonskog sporazuma.

Hrvatsko slovo, 4. svibnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Teroristi postali civili
Nitko nema pojma kako su teroristi postali "civilni" pritvorenici, sada s pravom na velike odštete
I u svezi događanja nakon Domovinskoga rata u Hrvatskoj je potrebno pokrenuti rubriku "Vjerovali ili ne?". Naime, osuđeni hrvatski branitelji Tomislav Duić, Tonči Vrkić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić dužni su solidarno i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju, Republici Hrvatskoj po jednoj presudi 766.643.84 kuna, a po drugoj 1.062.678,88 kuna! Ove iznose, (plus kamate) Republika Hrvatska platila je, kako piše u presudi, zbog usmrćenja Nenada Kneževića, a na ime pretrpljenih duševnih boli zbog gubitka bliske osobe Mariji Knežević, Branki Knežević i Nenadu Kneževiću (svakom po 250.000 kuna), dok je obitelji pokojnog Gojka Bulovića, također na ime duševnih i inih bolova, Republika Hrvatska isplatila 1.062.678.88 kuna! Sada RH traži da joj osuđeni hrvatski branitelji, osmorica bivših vojnih policajaca, pripadnika 72. bojne Vojne policije, u tzv. slučaju Lora, vrate ta financijska sredstva, tim prije što su  proglašeni krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u ljeto 1992. i osuđeni na ukupno 53 godine zatvora. S obzirom da oni to ne mogu i ne će vratiti, "pravna država" zakucala je na vrata njihovih obitelji i na taj način polako ali sigurno uništit će im živote, sve do "koljena sedmog"!
Uzalud su se hrvatski branitelji branili da Lora nikada nije bila logor ni vojni zatvor, već Vojno-istražni centar 72. bojne Vojne policije HV te da primjerice pokojni Nenad Knežević nije bio civilna osoba, da je bio pritvorenik Vojnog suda u Splitu (što bi na Vojnom sudu radio civil?), da je 14. lipnja 1992. oko 20,30 sati zajedno s drugim pritvorenikom Gojkom Bulovićem fizički napao stražare, pozvao i ostale pritvorenike na neposluh ("Bjež te ljudi, ustaše će nas poklati!") itd. Knežević je pobjegao iz Vojno-istražnog centra (a ne logora!), a u kaznenom postupku nikada nije utvrđeno tko je sve pucao i tko je ranio iz vatrenog oružja pok. Kneževića. Svi tuženi nisu pucali, a svi tuženi su za to odgovarali i osuđeni su kao da su pucali! Osobe zadužene za sigurnost obavljale su svoju dužnost utvrđenu zakonom i drugim aktima. Ali, presuda je rekla svoje - krivi su i njihove obitelji trebaju dobiti odštetu od hrvatske države.
No prema svemu sudeći ne će se sve to zaustaviti na isplaćenoj odšteti samo ovim ljudima, jer odvjetničko društvo "Nobilo i drugi" već je dobilo desetak punomoći oštećenih iz ovog Vojno-istražnog centra koji također traže odštete, čak mnogo veće nego su ove. Međutim, navodne žrtve Kneževića i Bulovića, kako piše u žalbi okrivljenih, radi kaznenog djela "Oružane pobune" dao je zatvoriti, zajedno s još 42 terorista, tadašnji zamjenik vojnog tužitelja Mladen Bajić! Nitko nema pojma kako su i na koji način ova dvojica od terorista postali - "civilni" pritvorenici? To aktualni Glavni državni odvjetnik RH nikada nije javno objasnio, tako da i ostali znaju o čemu se tu zapravo radi.
Dok hrvatska država građanima srpske nacionalnosti plaća odštete (o tome se na žalost ne piše i ne govori), oko deset tisuća hrvatskih zatočenika, poglavito Vukovaraca, s nestrpljenjem očekuje hoće li i njima hrvatska država platiti odštetu (a kasnije to naplatiti od srpskog, jugoslavenskog i crnogorskog agresora) za teške duševne bolove? Naime, sjeća li se g. Mladen Bajić da su u Srbiji osnovani i djelovali logori za "ustašku gamad" u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu, Begejcima, Nišu i Beogradu? Tko je od čuvara tih logora ikada platio jednu kunu kazne ili odštete nekom od hrvatskom branitelju ili civilu koji su tamo prošli strašne torture? Bez obzira na sve dokaze Srbija još poriče postojanje bilo kakvih logora! Jedino su nam zasad Crnogorci platili ratnu odštetu i to za poklane svinje u dubrovačkom zaleđu! A je li vam poznato kako su prošli srpski zločinci koji su 2. svibnja 1991. masakrirali 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu? Za ovaj nezapamćeni zločin, odnosno oružanu pobunu, tadašnje Vojno tužiteljstvo u Osijeku podiglo je optužnicu protiv 51 osobe, od kojih su u odsutnosti (!) osuđena tek desetorica. Međutim, 1998. \upanijski sud u Osijeku donio je rješenje o obustavi postupka izvršenja kazne protiv svih, primijenivši Zakon o oprostu, izglasan 1996.!
Ili, u Rakovu potoku 1992. otkrivena je i obrađena prva masovna grobnica u hrvatskom Domovinskome ratu. Tamo su srpski četnici (na šest metara dubine) kao životinje sahranili masakrirane hrvatske branitelje, njih 18, koje su zvjerski ubili u selu Kusonje. O tome smo ovih dana u Bjelovaru na Prvoj stručnoj tribini o masovnim grobnicama pogledali i jedan stravičan dokumentarni film (o ovoj temi je izvrstan dokumentarac snimio i Miroslav Mikuljan). Na kraju tog dokumentarca, gdje su mlade ljude, hrvatske branitelje, izvlačili kao stoku, dali su riječ jednoj od majki koja je sva potresena i u suzama gledala što su četnici učinili s njezinim sinom!? Nitko, na žalost, nije dao riječ predstavnicima policije (koji su također bili na ovoj tribini), a još manje ljudima iz Državnog odvjetništva RH. Zašto? Možda su se bojali da bi morali odgovoriti na pitanje: hoće li i bliske osobe ubijenih i masakriranih iz ove jame, logora Bučje, Stare Gradiške, Morinja... također dobiti odštete, kao oštećeni građani srpske nacionalnosti u tzv. slučaju Lora?!