Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 4 rujna 2009.
Urednički komentar
Povorka u crnom sve manja
Nestanak djeteta nikada ne gasi ufanje da postoji makar sitnozorska mogućnost da je još živo, spašeno, zatočeno... Bez obzira na protijek godina, prilike i vjerojatnost. Dok roditelj ne položi u grob posmrtne ostatke, za njega nema mira

Povorka u crnom sve je kraća, ne zbog pronađenih nestalih nego zbog umiranja tražitelja...
Prošle nedjelje održan je u Osijeku središnji skup posvećen Međunarodnom danu nestalih osoba. Formalna zgoda da se upozori kako se popisu zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja još nalaze imena 1042 osobe. Skup je po običaju protekao u dubokoj tuzi očajnih roditelja i srodnika, u prigodnim govorima predstavnicima udruga i gotovo svekolikoj ogluhi državnih dužnosnika. Štoviše, mimo običaja, pozvani predsjednik Republike i saborski zastupnici nisu se udostojili ni odgovoriti na poziv.
Vrlo su teške duševne patnje, posebno roditelja nestalih. Smrt bliskoga je "gotova činjenica- i s njome se u trajnoj tuzi nekako nastavlja živjeti. Napokon, svi smo smrtni i mirimo se s time. Ali nestanak djeteta nikada ne gasi ufanje da postoji makar sitnozorska mogućnost da je još živo, odlutalo, spašeno, zatočeno.... Bez obzira na protijek godina, prilike i vjerojatnost. Dok roditelj ne položi u grob posmrtne ostatke, za njega nema mira. Tražit će ga do vlastita odlaska s ovoga u drugi svijet. Nastupi li okolnost pronalaska makar i najmanjih tragova tijela, roditelj doživi svojevrsni smiraj duše. Dijete se vratilo kući, u roditeljski zagrljaj. Pokop je ona dugo očekivana utjeha. 
Zato je sveta dužnost hrvatske države da ne posustane u traženju svojih nestalih državljana i branitelja sve dok svako ime s popisa ne postane obilježenim grobom. Ali kome je danas, osim najbližima, uopće stalo izbrisati sva imena s  popisa natopljenog dugogodišnjim neutaživim bolima očajnih majki, očeva, djece? I napokon završiti Domovinski rat.
Više od činjenice da uglednici nisu došli na godišnji skup tražitelja nestalih zdvojno odjekuje mračna sumnja: čini li država sve što treba i može da okonča patnje rodbine i barem simbolički se oduži žrtvama borbe za slobodnu Hrvatsku? Isprva je izgledalo da državna tijela savjesno i odgovorno istražuju i otkrivaju tragove o nestalima. Javna glasila izvješćivala su nas redovito o identifikacijama posmrtnih ostataka ili o novopronađenim skupnim gubilištima i grobištima diljem zemlje. Popis se dakle sporo ali nekako redovito smanjivao. No, s vremenom kanda se počela gubiti upornost i odlučnost istražitelja. Zamor? Nedostatak volje? Nije li propušteno makar pokušati uporabiti različite postupke?
Što je, primjerice, učinjeno da se Srbe koji su tijekom rata živjeli u zaposjednutim selima i gradovima, potakne, uvjeri ili nagovori da pokažu gdje su njihovi sunarodnjaci pokapali ili otkriju što su učinili s ubijenim Hrvatima, njihovim susjedima? Zašto se, primjerice, Srbima suđenima za zlodjela u ratu ne ponudi sniženje zatvorske kazne za podatke o sudbini nestalih? Zašto se ne obeća novčana nagrada zajamčene anonimnosti za dojave o skrivenim grobištima?  Možete li zamisliti kako je roditeljima nestalih Vukovaraca kada svakodnevno na ulici susreću susjede koji vrlo vjerojatno nešto znadu o njihovoj nestaloj djeci, a uporno i osorno šute? Godinama!
Nemoralno je i bešćutno otvarati granice, pozivati na more, razmjenjivati predstave i filmove, poticati trgovačke odnose i na sve moguće načine potiskivati u javnom sjećanju ratne strahote a nismo Srbiji i tzv. Republici Srpskoj postavili izravan zahtjev da otvore svoje pismohrane i predoče nam podatke o žrtvama brojnih logora na svom tlu tijekom agresije. I o poginulima pa skrivečki pokopanima.  Poštedjeli smo ih. Zašto? Bojimo se pokvariti odnose? Neugodno nam je, pa održavamo operetno dražesnu suradnju, slobodni protijek roba, novca i ljudi?
Zato valjda nije na vukovarskom skupu bilo nikoga iz državnoga vrha. Da, povjerenstvo i ured rade, DNK raščlambe se obavljaju, negdje se ipak nešto kopa i traži. Ali sve je to usporeno, više udovoljavanje pritisku tražitelja, da se ne bi reklo... Nema iskrenoga poticaja ni političke volje. Nova su vremena, svijet od nas traži suradnju, sporazumijevanje, popuštanje. Znači prešućivanje, zatomljivanje, odbacivanje makar i nužnih zahtjeva. Poglavito zatvaranje oči pred dugom povorkom majki i očeva, žena, sestara i braće koji u potpunoj tišini povremeno izađu na ulicu noseći u rukama sliku svoga "nestaloga". Branitelji se sustavno i djelotvorno (ne samo u novinama nego i u romanima, dramama i filmovima) označavaju pljačkašima i zlikovcima, Domovinski rat opisuje kao dogovoren ili nepotreban, pa čemu onda uznemiravati naše susjede i sebe same traženjem nestalih? A povorka u crnom sve je kraća, ne zbog pronađenih nestalih nego zbog umiranja tražitelja...
Igor Mrduljaš

Hrvatsko slovo, 4 rujna 2009.
Fra Nikola Mate Roščić
OSTAJE RANA KA OGANJ ĆA PEČE
Slovo prigodom obilježavanja druge obljetnice Kornatske tragedije

Poštovane obitelji stradalih vatrogasaca!
Poštovani uglednici i predstavnici države, županije i općina!
Poštovani predstavnici vatrogasnih društava i gorske službe spašavanja!
Poštovani prijatelji i vjernici!

(..) Ovu svetu misu prikazujemo Gospodinu za vječni pokoj nezaboravnih 12 vatrogasaca pripadnika Vatrogasne postrojbe Šibenik, Dobrovoljnog vatrogasnog društva Tisno i članova Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vodice, koji su u nemiloj Kornatskoj tragediji, 30. kolovoza 2007., odnosno nedugo iza toga, izgubili svoje živote. Njihova imena ovdje i danas izrijekom spominjemo abecednim redom. To su: Ante Crvelin, Ivica Crvelin, Tomislav Crvelin, Ante Juričev-Mikulin, Dino Klarić, Marinko Knežević, Josip Lučić, Ivan Marinović, Gabrijel Skočić, Marko Stančić, Hrvoje Strikoman, Karlo Ševerdija. U naše molitve uključujemo i jedinoga preživjelog u ovoj strašnoj tragediji, Franu Lučića iz Tisnoga.
Ovaj današnji molitveni spomen kod Gospe od Tarca želi biti osobiti znak sjećanja i molitve za njihov vječni mir i spokoj, ali i čuvanje bolne uspomene na samom mjestu teške tragedije. Neka dobra Gospa od Tarca svojim zagovorom i primjerom bude Majka utjehe žalosnih i Posrednica milosti koja će u dušu i srce ožalošćenih roditelja i obitelji unijeti utjehu i duševnu snagu koja je potrebna kad nas zatekne preteški križ života i stradanja kao što je ovaj.
Zasigurno ne očekujete od mene da u ovoj prigodi izustim neke velike i važne riječi koje bi mogle unijeti više spoznaje u tragični događaj i pogibiju vaših i naših stradalnika. No ne mogu zaobići bolnu činjenicu da obitelji stradalih vatrogasaca još uvijek očekuju i traže cjelovitu istinu i uvid u stvarni tijek nemilih događaja, odnosno da su djelomice nezadovoljne dosadašnjim istragama i rješenjima. Nažalost, unatoč radu interdisciplinarne komisije, analizama radne skupine od 30-ak stručnjaka, te proukama sudskih vještaka, još uvijek ostaju brojne sumnje i otvoreni bolni upitnici. Hipoteze o ovom nemilom slučaju kao o nekoj prirodnoj pojavi u obliku "eruptivnog požara" ili zapaljenju i izgaranju "plinske nehomogene smjese" nisu otklonile sve sumnje, pa se i nadalje javlja mišljenje čak i o zataškavanju pravih uzroka tragedije, sumnje o nestanku ključnog dokaza, sumnje u neuvjerljive rekonstrukcije isprepletenog i kompleksnog utvrđivanja svih karika u zapovjednom lancu vatrogasaca, vojske, policije, spasilačke ekipe, ispravnog ili neispravnog helikoptera i još mnogo toga. Oko "nevere nad Kornatima" izrečeno je i napisano već mnogo mišljenja, prosudbi, hipoteza. Stoji ipak činjenica da nema jednoznačnog odgovora, a to opravdava postojanje i trajanje sumnje, daje razlog nezadovoljstvu tragedijom pogođenih obitelji te i nehotice potiče na brojne utemeljene i neutemeljene pretpostavke, slutnje i nevjerice.
Međutim, čini se da je sigurno barem to da nijedna konkretna osoba nije izravni i hotimični uzročnik ovog teškog stradanja. No, upravo stoga i ova tragedija postaje razlogom da se neodgodivo postave neka načelna pitanja koja iskrsavaju i kod brojnih drugih sličnih nemilih događaja. A to su ona opća etička, humanistička, gotovo metafizička pitanja o svijesti dužnosti i svijesti odgovornosti, o savjesti, o općem narodnom dobru, o transparentnosti javnih poslova i javnih službi.

Dolaze mi pri tom na pamet riječi koje je napisao i proglasio poznati ruski i svjetski književnik Aleksander Solženjicin. Naime, on je kao povratnik u svoju voljenu Rusiju, nakon raspada Sovjetskog Saveza, već kao mudri starac, napisao veoma značajan ogled i proglas pod naslovom Kak nam obustroit Rossiju? To pitanje od presudne je važnosti i za nas: Kako urediti Hrvatsku? Kako srediti i urediti dobro funkcioniranje cjelovitog političkog, državnog, upravnog, sudskog, gospodarskog sustava, da to bude uistinu na dobrobit građana i cijele zemlje, države i domovine Hrvatske. Svjedoci smo nejakosti istinske i solidne domoljubive državotvornosti, a u isto vrijeme prevelike i prejake nevidljive moći koja djeluje po zakonima koristoljublja, vlastohleplja, jednom riječju korupcije. Kao da su na djelu oni nevidljivi "gospodari kaosa" sa svojim ovdašnjim Washingtonskim, Londonskim, Pariškim i Bruxellskim klonovima koji postupaju po strategiji vučjeg čopora i pretvaraju Hrvatsku u veliko lovište prema zlogukoj "doktrini šoka", a u korist onih koji promiču "kapitalizam katastrofe", o čemu svjedoči i sadašnja svjetska kriza i umjetno, a zločesto, prouzročena recesija. Kaže se da je to stanje nalik na hobotnicu koja je svoje ljigave krakove razgranala na sve razine i u sve strukture političkog, gospodarskog, kulturnog, medijskog, sportskog i svakog drugog vida života. Neiskorijenjena zla i opaka naslijeđa balkanskog bizantinizma i bivšeg režima metastazirala su u hinjenu demokratičnost, u prijetvorno domoljublje pa čak i u neuvjerljivo vjersko ponašanje. Svjedoci smo kako su se urušile i sunovratile i vrijednosti istinskog domoljublja, kako su obezvrijeđene i žrtve Domovinskog rata, kako nas je prelio val etičkog, moralnog ateizma, jer se živi i djeluje kao da Boga nema, kao da je zemlja i narod Hrvata neka ukleta zemlja Nedođija, Kostolomija, Apsurdistan. Nažalost, mnogo je onih kojima Croatia nije istinska i voljena majka, nego, reklo bi se, maćeha, koju se želi iskoristiti i oteti joj njena namrla dobra, njene vjekovječne vrijednosti, njen povijesni, kulturni, jezični, zemljopisni i vjerski ponos i identitet. Dakako, dosljedno tome i njeni sinovi, ponosni Hrvati, postaju tek prezriva pastorčad, neuki i zadimljeni ognjištari, upisani samo u izborne liste i porezne spiskove. Naš hrvatski problem zacijelo nije u znamenu križa Isusa Krista, pa stoga ni odgonetka naših problema nije u njegovu uklanjanju. Zapravo, istinski problemi izviru upravo iz činjenice da se križ zapostavio, obezvrijedio, pogazio, a na njegovo mjesto se ustoličio neopaganizam, surova sila kapitala, vlastohleplja, srebroljublja i sladostrašća, Epikurova hedonistička filozofija.
Svijest odgovornosti za opće dobro, istančana i odgojena savjest, pošteno obavljanje dužnosti, iskrena i istinoljubiva otvorenost i transparentnost u javnim službama i poslovima, humanistički i kršćanski etički kodeks ponašanja, kao i sve druge vrline i vrjednote kao da su zapostavljene i pogažene. A to nije dobro, niti dobru vodi. No, možda je upravo u tom zlogukom kolopletu našeg nesređenog i nesretnog stanja zaglavila istina i pravda o Kornatskoj tragediji. A ostaje činjenica da sređivanje tog i takvog lošeg stanja ne smijemo i ne možemo očekivati od nekih drugih aktera, od MMF-a, WTO-a, EU-a, Interpola, Čikaške škole kapitalizma katastrofe i Doktrine šoka, od grabežljivih stranih gospodara naše rasprodane baštine, naših banaka, naših telekomunikacija, naših medija, hotela, brodogradilišta i mnogo čega još. Taj "posao" duhovnog i državničkog preustroja i pozitivne preobrazbe moramo sami odraditi, odnosno, dugoročno odrađivati, unoseći u javni život trajne i nosive humanističke i kršćanske vrjednote, počevši od obitelji, dječjih vrtića, do svih razina školstva, sporta i svih drugih segmenata življenja i djelovanja. To je stvarna potreba, pa time i neodgodiv zadatak. To je, ovdje i sada, naš hrvatski, društveno-politički, kulturološki, gospodarski, etički i vjersko-crkveni povijesni kategorički imperativ!

Kao svećenik koji služi ovu svetu misu za tragično stradale vatrogasce na Velikom Kornatu, dugujem još jednu riječ ožalošćenim članovima njihovih obitelji. To je prije svega riječ iskrenog ljudskog i kršćanskog suosjećanja i su-žaljenja. A potom je to riječ utjehe i okrjepe. Njih dvanaestorice nema više među nama, ali oni žive u našim sjećanjima, molitvama i sada su još više voljeni i ljubljeni. Ostaju brojne nepoznanice vezane uz njihovo stradanje. No, oni su položili svoje živote u jednoj plemenitoj službi, u jednoj posve humanoj zadaći. Izgorjeli su na svojoj izbornoj i dragovoljnoj zadaći za opće dobro. Time se žrtva njihova života povezuje sa žrtvom križa našega Gospodina Isusa Krista. Oni su, zapravo, mučenici. Vjernički smo posve sigurni da dobri Bog tu i takvu njihovu žrtvu ne će zaobići u svojoj dobroti,u svojoj milosrdnoj ljubavi, te da će tu žrtvu i taj križ ovjenčava vječnom nagradom. Patnjom strašnog umiranja u plamenu i vatri iskupili su sve možebitne ljudske slabosti. Vjerujem da se za njih može biblijski reći kako su poput zlata bili prokušani i pročišćeni u vatri te uživaju nagradu nebesku. Ispraćeni su na vječni počinak bezbrojnim suzama i molitvama. I neka počivaju u vječnome miru. A bilo bi dostojno, štoviše i potrebno, da na mjestu pogibije bude podignut trajni znak sjećanja na Kornatsku tragediju i to u obliku velikog bijelog križa u plamenoj buktinji sa dvanaest plamenih jezika od jarkog crvenog mramora. Vama pak, drage obitelji stradalih, osim bolnog sjećanja i molitve, ostaje neotuđivo pravo da tragate za istinom i pravdom o ovom nemilom udesu vaših najmilijih. Primite izraze naše ljudske i kršćanske solidarnosti, jer u tom duhu i s tim osjećajima svi mi proživljavamo ono što je izrečeno u pjesmi "Lumini": "Vatra je na stini/ zapalila svit,/ izgorilo nebo,/ izgorija cvit ,/ izgorilo more, /maslina i bor/ suza je iz oka/ potopila dvor./ Lumini, lumini/ sjene bila ruha/ Boga u tišini/ molim da ih čuva". A i nakon ovog današnjega dostojnog i hvalevrijednog obilježavanja druge obljetnice "Kornatske tragedije" za ožalošćene obitelji i za sve nas, nažalost, otvorena "ostaje rana ka oganj ća peče"! Amen!

Veliki Kornat, Gospe od Tarca, 30. kolovoza 2009.

Hrvatsko slovo, 4 rujna 2009.
Europa se sjeća - Hrvatska šuti
Službena hrvatska politika, saborska opozicija i antifašistički predsjednički kandidati i mas-mediji "zaboravili" na 23. kolovoza -  Europski spomendan na žrtve fašizma i komunizma
Umjesto obilježavanja Europskog spomendana žrtvama oba totalitarizma, neki vladajući političari u Hrvatskoj slave obljetnicu četničkog ustanka 27. srpnja 1941.
Hrvatsko slovo je na bleiburšku obljetnicu ove godine obavijestilo svoje čitateljstvo i hrvatsku javnost o novom službenom sveeuropskom spomendanu od 23. kolovoza koji je Europski parlament donio 2. travnja 2009. s većinom od 553 glasa od sveukupno 630 zastupnika, što znači da apsolutna većina demokratskih predstavnika političkih stranaka iz 27 zemalja Europske unije smatra sasvim normalnim da se uz žrtve fašizma s istim pijetetom prisjeća i žrtava komunizma. Međutim, u kandidiranoj 28. punopravnoj članici vladajuće političarke i političari imaju važnijega posla od odavanja pijeteta tamo nekim žrtvama fašizma i komunizma. U biti, ispada kao da su u Hrvatskoj "problem" žrtve komunizma kojih se rijetko tko u službenoj hrvatskoj politici prisjeća. Službena hrvatska politika je stvorila takvo duhovno ozračje da je nepopularno pisati i govoriti o žrtvama komunizma, ali ako ćemo obilježavati samo žrtve fašizma, onda prešućujemo i krivotvorimo povijesnu istinu, i manipuliramo javnošću, i biračkim tijelom, u politici. Prešućivanjem Europskog spomendana u spomen na žrtve oba totalitarizma i autoritarna režima, zamišljena 28. zvjezdica na stijegu Europske unije tamni i nestaje u političkoj shizofreniji i močvari "Zapadnog Balkana".

23. kolovoza 1939.
Europski parlament je uveo službeni novi sveeuropski spomendan zbog potrebe da se ne zaborave i žrtve komunizma koje ljevica inače i u zapadnoeuropskim zemljama voli stavljati u drugi plan, ali ih nikada ne prešućuje za razliku od političke (titoističke) ljevice u Hrvatskoj. Rezoluciju o savjesti i totalitarizmu odnosno spomendan u spomen na žrtve komunizma i fašizma je Europski parlament donio povodom potpisivanja "đavoljeg" pakta od 23. kolovoza 1939. između Hitlera i Staljina, između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza ili između fašizma i komunizma koji je u povijesti poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop, nazvan po ministrima vanjskih poslova obje totalitarne zemlje, fašističke Njemačke i antifašističkog komunističkog Sovjetskog Saveza. Toga dana, 23. kolovoza 1939., je novi Hitlerov saveznik postao tadašnji novopečeni generalni sekretar CK KPJ, Josip Broz Valter, koji će tek u Drugom svjetskom ratu postati poznat kao "Tito" kojega je na taj položaj instalirala, ne Kominterna kao ostale čelnike komunističkih partija u Europi, nego sovjetska tajna policija GPU/NKVD kojoj je tada na čelu bio masovni zločinac, boljševik Berija, i diktator Staljin kao ondašnje božanstvo u svijetu komunizma čiji je kult ličnosti, kao i sovjetski totalitarni sustav, bio predložak i za diktaturu maršala Tita u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata.
Agitacijska propaganda CK KPJ je nakon Pakta Molotov-Ribbentrop odmah prilagođena novim uvjetima, tako da jugoslavenskim komunistima i njezinom staljinističkom "rukovodstvu" na čelu s Josipom Brozom - Titom (Valterom) neprijatelji odjednom nisu bili fašisti nego antifašistički "zločesti britanski imperijalisti", ili drugim riječima, Josip Broz Tito napustio je antifašističku frontu, i ostao bi fašistički saveznik da Hitlerova Njemačka nije 22. lipnja 1941. napala SSSR. Samo je sudbina nužde, a ne političko i ideološko uvjerenje, htjela da su se jugoslavenski komunisti, nakon što su gotovo dvije godine bili u političkom savezu sa fašistima i nacistima, vratili na antifašističku frontu, s ciljem uništenja totalitarnog fašizma, ali ne radi uspostave demokracije, nego radi uspostave totalitarnog komunizma koji su hrvatskom narodu i drugim narodima nametnuli kroz revoluciju, zvanu na području Hrvatske "Socijalistička revolucija" koja je bila preslik Oktobarske revolucije. Evo što je rekao Titov politički i ideološki pokrovitelj Staljin nakon sporazuma s Hitlerom, koji je, inače, u Kremlju popratio 23. kolovoza 1939. zdravicom u čast Adolfa Hitlera:
"Na dan ulaska njemačkih trupa u Beograd, 13. travnja 1941., na moskovskom kolodvoru, ispraćujući japanskog ministra vanjskih poslova, Staljin je zagrlio njemačkog nacističkog ambasadora i rekao mu: Mi moramo ostati prijatelji. I vi morate sada sve činiti da se na tome radi. Zatim se obratio zamjeniku Hitlerova vojnog atašea u Moskvi, stožernom generalu Wehrmachta, Krebsu: Mi ćemo ostati vaši prijatelji pod svim uvjetima." (Andre Brissaund, 'Canaris')

Dva totalitarna režima
Posljedice sporazuma između predstavnika fašizma i komunizma bile su njemački i sovjetski napad na antifašističku Poljsku od 1. rujna sa zapada, i 17. rujna s istoka, i podjela i aneksija Poljske od strane Njemačke i Sovjetskog Saveza, zatim, masovno ubojstvo najmanje 15 tisuća zarobljenih časnika nacionalne poljske vojske od strane sovjetske tajne službe NKVD, okupacija baltičkih republika, i sovjetski napad na nezavisnu Finsku, kao i njemački napad na Zapadnu Europu, i holocaust te komunistički genocid. Naime, uz sporazum o prijateljstvu između Hitlerove Njemačke i Sovjetskog Saveza potpisani su i Tajni protokoli o podjeli Istočne Europe, i komunisti i nacisti su novu liniju razdvajanja u Europi nazvali "interesnom granicom". Nakon što je stroj oba totalitarna režima pregazio Poljsku čija je vlada herojski odbila kapitulirati, u mjestu Brest-Litovsk došlo je do svečanog mimohoda agresorske vojske Wehrmachta i agresorske vojske Crvene armije, a 28. rujna 1939. su SSSR i 3. Reich potpisali Sporazum o granicama i prijateljstvu, i konačno 2. studenog iste godine gospodarski sporazum kojim su SSSR i Hitlerova Njemačka neutralizirali britansku pomorsku blokadu Njemačke. Nacisti su komunistima isporučili najmodernije njemačko oružje, a komunisti su nacistima isporučili 1 milijun tona pšenice, 900.000 T nafte i naftnih proizvoda, 100.000 T pamuka itd., dakle, između "prve zemlje socijalizma" i Velikonjemačkoga carstva" došlo je do razmjene strateških roba i dobara. Bili su to crni trenutci za Europu, ali svijetli trenutci za Hitlera, Staljina i Tita. Kako bi iz sjećanja povijesti izbrisao svoju sramnu ulogu na strani zla, Tito je nakon WWII dao "autorizirati", ili drugim riječima rečeno, krivotvoriti čak i već objavljenu povijesnu dokumentaciju koja se tiče njegove sramotne političke uloge; tako su potezom pera izbrisane iz dokumenata određene riječi na osnovi kojih svaki povjesničar može zaključiti da je Tito podupro Staljinov sporazum s Hitlerom. (Pero Simić, "Tito - fenomen stoljeća", str. 294./295.)

Proslava četničkog zločina
Međutim, unatoč povijesnim činjenicama o Titovoj izdaji antifašizma, kao i o dokazima da partizanski "NOB" nije bio narodnooslobodilačka borba nego protunarodna komunistička revolucija, aktualni vladajući političari u Hrvatskoj bespramno slave Tita kao navodnog "antifašističkog borca", iako je antifašizam bio samo trik partizanske ratne agitacijske propagande za nasilni dolazak na vlast, provođenje revolucije i instalaciju anti-demokratskog titoističkog/staljinističkog režima. Umjesto obilježavanja Sve-europskog spomendana u spomen na žrtve oba totalitarizma i autoritarna režima, od 23. kolovoza, neki vladajući političari u Hrvatskoj čak se pred očima cijeloga svijeta usuđuju biti nazočni na proslavi obljetnice četničkog ustanka od 27. srpnja 1941., i ultimativno zahtijevaju obnovu s pravom srušena spomenika u Srbu kojim je 45 godina veličan velikosrpski pokolj nad hrvatskim civilima.
Ustanak od 27. "jula" bio je četnički ustanak koji su komunisti nakon WWII prisvojili sebi iako je u toj pobuni, ne protiv Hitlera i fašizma, nego protiv hrvatske države, sudjelovalo oko 30 srpskih komunista, uz 4.500 četnika, i obje pobunjeničke frakcije, partizanska jugoslavensko komunistička i velikosrpsko četnička su s talijanskim fašistima i okupatorom potpisale u Otriću sporazum o suradnji i nenapadanju. Obje pobunjeničke protuhrvatske frakcije su talijanski fašisti i okupatori naoružali, i obavještajnom i tajnom službom fašističke Italije pripremili i koordinirali ovaj velikosrpski ustanak koji je imao za cilj aneksiju  hrvatskih područja koja nisu anektirana po Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., kao i poslijeratno priključenje hrvatskih zemalja "Velikoj" Srbiji. Ustanak od 27. srpnja 1941. nije bio antifašistički, naprotiv, bio je logistički i obavještajno podržavan od talijanskih fašista i okupatora, i u njemu je sudjelovao Titov general Đoko Jovanić, pos komandant partizanske "6. ličke divizije", inače de facto teški ratni zločinac kojemu se, kao i njegovom vrhovnom komandantu "drugu" Titu, bez ikakvog srama klanja pola aktualne političke scene u Hrvatskoj, naime, ljevica i lažna desnica! Kako bi sakrili karakter svojih besramnih četničkih derneka, agitacijskom propagandom putem main-stream medija u Republici Hrvatskoj se protuhrvatski skupovi u Srbu kamufliraju kao navodno "antifašistički" skupovi, jer kako bi inače neki političari, pa i jedna navodno pro-europski orijentirana izvjesna liberalna političarka, stajali pred demokratskim svijetom ako svoje uloge ne prikažu antifašističkim smokvinim listom jer zamislite da netko s vrha državnog vrha kaže: pa ljudi moji, car je gol! Pa onaj ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. koji obilježavaju neki državni dužnosnici je 100 posto bio podupiran od talijanskih fašista, a fašisti su ipak bili neprijatelji antifašističkih zapadnih saveznika SAD i Velike Britanije! Međutim, istina je da čak i neki članovi vlade Republike Hrvatske proslavljaju pokolje nad hrvatskim stanovništvom odnosno jedan ustanak koji su 27. srpnja 1941. organizirali talijanski fašisti koji su instrumentalizirali svoje marionete velikosrpske četnike i šaku srpskih komunista. Neće valjda netko tvrditi da su "pop" Momčilo Đujić, Longin, Omčikus, Torbica i druge četničke kolovođe srpskih pobunjenika bili komunisti i partizani, pa da bi taj dan bio antifašistički ustanak? U Srbu je 27. srpnja 1941. osnovan četnički, a ne partizansi puk! Čaki ako bi se taj četnički ustanak proglasio antifašističkim na osnovi sramote što su u  Republici Srbiji rehabilitirani četnici kao kolaborateri njemačkih nacista i fašističkoga okupatora, ustanak od 27. srpnja ne može biti antifašistički jer su ga organizirali talijanski fašisti i fašistička tajna služba Kraljevine Italije uz logističku potporu okupacijske talijanske II. armije. U tom velikosrpskom ustanku su četnici etnički čistili tisuće hrvatskih civila, zarobljene Hrvate mučili, ubijali i bacali u jame, a dvojicu katoličkih svećenika, Juraja Gospodnetića i Krešimira Barišića, mučili i bestijalno zaklali, a crkve i župne dvore zapalili i sravnili do temelja. Taj ratni zločin srpskih pobunjenika od 27. "jula" sigurno nije bio antifašistička borba nego fašistički zločin!

Dvije Hrvatske
Istim onima kojima su u Hrvatskoj puna usta antifašizma i Europe, koji su najgrlatiji zagovornici ulaska RH u EU, proslavljaju jedan notorni fašistički četnički ustanak i velikosprsku pobunu od 27. srpnja 1941., i prešućuju Sve-europski spomendan u spomen na žrtve fašizama i komunizma od 23. kolovoza, što je licemjerno. Main-stream mediji su im u cenzuri Europskog spomendana žrtava fašizma i komunizma pružili punu logističku potporu. Predsjednički kandidati se pak deklariraju kao antifašisti, ali ne i kao antikomunisti, te postoji opravdani strah da nisu za demokraciju i pravnu državu nego za nešto drugo! Pitanje je, može li ova naša balkanska politička elita, koja je Hrvatsku umjesto u Europu odvela na "Zapadni Balkan" i u novu "Jugosferu", ikada postati prosvijetljena, a Hrvatska slobodna od veličanja totalitarizama?
Na kraju, u pravu je Denis Kuljiš kad je uočio podijeljenost Hrvatske na "istočnu" i "zapadnu", samo što je krivo podijelio karakterne uloge, naime, prozapadni dio zemlje, u slikovitom smislu, oni koji idu na koncerte U2, predstavljaju kritičari titoizma i općenito kritičari totalitarizma bez obzira na predznak koji su ujedno prohrvatski i proeuropski orijentirani, dok proistočnu Hrvatsku prezentiraju pohoditelji primitivnih partizansko-četničkih derneka, u slikovitom smislu oni koji idu na turbo-folk koncerte Lepe Brene, koji su orijentirani prema izmišljenoj tvorevini Bildtova "Zapadnog Balkana". Usput rečeno, a gdje je "Istočni Balkan" u cijeloj priči?
Goran Jurišić,
voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.

Hrvastko slovo, 4.rujna 2009.
Bijeg iz velikobošnjačkog zagrljaja
Centralizam, ideologija velikobošnjaštva, orijentalnokulturološka hegemonija i neriješeno hrvatsko pitanje izvor su svih kriza u Bosni i Hercegovini. Militantna politika Sarajeva i bešćutnost Zagreba odveli su nedavno u Beograd i Dragana Čovića

Izlazak hrvatskih političkih predstavnika iz Federalne vlade do kraja je ogolio politički sustav muslimanske-hrvatske Federacije, u kojoj Hrvati služe tek kao pokriće za sve užurbaniju centralizaciju federalne vlasti, iz koje će muslimanske političke elite, kao svoga već ustanovljena uporišta, već u dogledno vrijeme početi s jurišom na unitarizaciju cjelokupnoga područja Bosne i Hercegovine. Izlazak hrvatskih političara iz ovakve vlade pokazao je i svu nemoć hrvatskih političkih stranaka, koje su valjda računale kako je moguć civilizirani dijalog s velikobošnjačkom politikom. Dakle, kao što je svojedobno velikosrpska politika unutar bivše Jugoslavije, zahvaljujući unitarističkim modelima upravljanja, na štetu gospodarski isplativijih infrastrukturnih ulaganja gradila nerentabilnu željeznicu Beograd - Bar, danas ideolozi velikobošnjačke politike pokušavaju tzv. europski koridor autoceste VC preusmjeriti s njegova krajnjeg odredišta u hrvatskoj luci Ploče prema gradiću Neumu, u kojem fantaziraju valjda izgraditi veliku luku. No, kako je komad hercegovačke obale odnosno Neum u privatnom vlasništvu hercegovačkih Hrvata, nije teško otkriti kako se iza ovakvih cestovnih zahvata skriva neuspjela Izetbegovićeva ratna politika o muslimanskom prodoru dolinom Neretve na obale Jadranskoga mora.
Današnji položaj hercegbosanskih Hrvata sličan je neriješenu hrvatskom pitanju u monarhističkoj Jugoslaviji, koja je uništavajući identitete, na različite načine sve narode na svom području htjela pretvoriti u Jugoslavene. Takvoj se politici tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća usprotivio vođa Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Stjepan Radić, koji je također vjerovao u civilizirani dijalog s beogradskim unitaristima. No, uz snažnu potporu naroda Radić se znao i povlačiti iz beogradske vlade, a vjera u mirotvornu borbu stajala ga je života u beogradskoj skupštini. Na kraju se ipak pokazalo kako njegova žrtva nije bila uzaludna, jer je samo desetak godina nakon njegova ubojstva i ustrajne borbe hrvatskih političara za vlastitom autonomijom, beogradski dvor bio prisiljen uspostavom Banovine Hrvatske dati Hrvatima unutar Jugoslavije stanovitu samostalnost. Jednako se tako, ustrajnom borbom i čvrstim političkim načelima jedino može izboriti i danas u velikobošnjačkom okruženju jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. U protivnom, svaki novi i načelni kompromis s velikobošnjačkim unitaristima sve će više smanjivati ionako vrlo sužena ljudska prava cijelom jednom narodu u Bosni i Hercegovini. Osim poništavanja konstitutivnosti, pojedini izgredi, kao nedavni napadaji na katoličke redovnice u Tuzli sve će više prerastati u sustavno nepoštivanje dostojanstva drukčijih osoba, njihov progon, odnosno kolektivni nestanak kao što se to vrlo ružno može vidjeti na primjeru Sarajeva, u kojem više nema nikoga osim muslimana Bošnjaka.
U širem smislu gospodarsko izrabljivanje te gotovo etnički i vjerski motivirana porezna politika uništit će ionako krhko gospodarstvo na hrvatskim područjima, a stanovništvu kao jedini izlaz iz bijede ponuditi odlazak u druge zemlje. Zabrana uporabe hrvatskoga jezika, koja se ponajprije osjeća u medijskom području dovela je do apsurda velikobošnjačke ideologe, koji su manipulativno spremni posegnuti na primjer za Poveljom bana Kulina Dubrovčanima iz 1189., kako bi istaknuli bosansku državnost, a kad su s Otomanima pristizali u Bosnu nije očito trebala. Jezik pak naroda, koji se znamenuje znakom križa s početka Kulinove isprave (U ime Oca i Sina i Svetoga Duha) potisnuli su iz javne uporabe u hrvatske kuće. Neopravdan je i neukusan čak i prigovor bruxelleskoj administraciji, kako su, za razliku od danas u vrijeme bana Kulina mogli slobodno i bez viza putovati po svijetu. Naime, potomci naroda kojim je vladao Kulin jednako su onda kao i danas bez "viza" putovali zapadnim svijetom. Dakle, centralizam, ideologija velikobošnjaštva, orijentalnokulturološka hegemonija i neriješeno hrvatsko pitanje izvor su svih kriza u Bosni i Hercegovini. Militantna politika Sarajeva i bešćutnost Zagreba odveli su nedavno u Beograd i Dragana Čovića, koji je kao nekad i Stjepan Radić pokušao otvoriti hrvatsko pitanje čak u Moskvi.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 4. rujna 2009.
PODLISTAK (8)
Iskaz Nikole Vidakovića Nikca, jedinog Hrvata među monarhosrbima (Srbljanima) i srbokomunistima
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području  Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo

Nikola Vidaković Nikac u svome iskazu objavljenu u Vili Velebita, br. 56, od 25. travnja 1997., str. 14, i br. 57., od  28. svibnja 1997., str. 30, navodi imena za koja Gojko Polovina kaže: "Ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju (Boričevca, op. A.B. učestvovao znatan broj boraca od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena." 
NIkola Vidaković je u svom prilogu "Sjećanje na osnivanje i rad partijske organizacije do početka Ustanka 1994." u knjizi "Kotar Donji Lapac u NOR" str. 17-34 opisao svoje sudjelovanje u formiranju organizaciji KPJ. i njihova udjela u srpskoj pobuni. Njegovo svjedočenje o srpskoj pobuni iz prve ruke, u kojem su sva imena autentična, opisuje te događaje te je vrijedan doprinos spoznaji o događajima iz toga vremena.

Nikola Vidaković Nikac rođen je 1913. u brojnoj hrvatskoj bunjevačkoj obitelji u Donjem Lapcu. Njegova obitelj je bila starosjedilačka i graničarska (krajiška), a predak Mihajlo Vidaković dobio je 1694. plemstvo od cara Leopolda za zasluge u obrani Zrina i Novog (Bosanskog). Po Nikolinim riječima obitelj je "bila čvrsta i tvrda u njegovanju hrvatstva, tradicije, vjere, običaja i svoga ikavskog dijalekta".
Po završetku osnovne škole u radnom mjestu i poljoprivredno-stočarske škole u Gospiću, Nikola se vraća kući. Postaje najnapredniji poljoprivrednik u svom kraju na obiteljskom posjedu od 30-tak rali zemlje. Uključen je u kulturna i športska društva (Svira u tamburaškom zboru, jedan je od osnivača športskog društva "Ozeblin" u kojem je strastven i svestran šprotaš, puno čita, piše pripovijetke (neke objavljuje u "Seljačkom kolu", a nakon povratka Vladka Mačeka iz zatvora pristupa Hrvatskoj seljačkoj stranci. Izabran je za predsjednika Kotarskog odbora HSS-a. U Donji Lapac tih godina dolaze iz ruskog zarobljeništva bivši austrijski vojnici iz Prvog svjetskog rata, radnici iz zapadnih zemalja, u to vrijeme i jedni i drugi neprepoznati kao komunistički agitatori. U Njemačkoj je na vlasti Hitler, buja nacional-socijalizam, u Italiji je Mussolini i fašizam. Mladi ljudi su impresionirani mogućnošću da budu "revolucionari" i "antifašisti". Tamo se svrstao i Nikola.
Njegova obitelj imala je  deset članova: otac, maćeha, žena, sin Milan, rođen 1936., braća, sestre, stric, strina. Oni su bili jedna od pet obitelji Vidakovića u Donjem Lapcu u kojem je tada živjelo dvadesetak hrvatskih obitelji, a još toliko ih je bilo u bližoj okolici. Pet kilometara dalje je veliko hrvatsko selo Boričevac u kojemu je tada živjelo oko 2000 Hrvata, sa župnom crkvom kojoj su pripadali i Hrvati iz Donjeg Lapca.
Nakon proglašenja NDH Srbi dižu  oružanu pobunu istodobno u Srbu i Donjem Lapcu, ali Srbljani (Dražini četnici, op. A.B.) su spretniji i dobivaju ustaničko "prvenstvo". Mnogi se smatraju partizanima, a nose četničke kokarde, srpske oznake i zastave.
Nakon paleža Boričevca iz kojega su se žitelji većinom spasili bježeći prema Kulen Vakufu, ustanici su nasrnuli na sve hrvatsko. Hrvati stradavaju ili bježe na sve strane. Nikolin "antifašistički status" pomaže mu da skloni obitelj, ali ne zadugo, pa je s obitelji bio prisiljen bježati u šumu k partizanima. Krajem 1941. godine uspijevaju se po kiši i snijegu, gladni, goli i bosi, ušljivi i prljavi izvući iz ličkog pakla i doći u Pisarovinu kod Zagreba. Ostavši bez ičega, bili su prisiljeni živjeti od rada kod seljaka. Nikola skupa s njima.
U Donji Lapac nakon Drugog svjetskog rata Hrvati se nisu smjeli vratiti, osim njegova oca i maćehe, koji su na dijelu zgarišta vlastite velike kuće izgradili skromnu kućicu, koju je kasnije koristio Vidakovićev brat. Nikola je na komadiću zemlje napravio sebi "vikendicu". Obje kuće su spaljene od Srba 1991.
A.T.

U literariziranoj priči koju objavljujemo sve je istinito, autentična su i imena. Priča je svojevrsna autorova duhovna katarza nakon svega što je proživio.

(.) U predvečerje  odluči Nikac (Nikola Vidaković Nikac, op. A. B.) odšetati do stare "Bujadnice" pogledati je li već oveća tabla raži u stupnju zriobe. Kad je izašao na ulicu nađe veću skupinu ljudi, kao u nekom transu dinamično hodaju, bez svrhe i smisla, te žučno, ali s očitom radošću, diskutiraju, gestikuliraju. Ne razabire se ni tko se kome obraća niti tko je govornik a tko slušatelj. Ugibajući se mnoštvu u prolazu, Nikac priupita što se događa, a začuđen Simo reče: "Pa da, ti kao ne znaš, pobuna je, ustanak protiv ustaša i nezavisne hrvatske države. (.)
Odjednom na gumno (konac srpnja, vrijeme vršidbe, op. A.B.) dotrči Marija vičući: "Bježite, došli su pitati gdje su ljudi (muškarci) pa odoše u Ivanovu kuću. Znadu, rekoše, kako je teško bolestan pa mu nose lijekove."
Nikac i Ivan su međaši, gumno jedno do drugoga, a na rubu Ivanova gumna sjenik. U njemu leži Ivan teško bolestan, nepokretan. Supruga Milka tu ga sklonila zbog sigurnosti jer su još jučer neki smrknuti ljudi pitali za njega. Dok Nikac razmišlja kamo bi bježao od vršaja, nekoliko naoružanih muškaraca stiže pred Ivanov sjenik gurajući grubo pred sobom njegovu ženu Milku, pa uđoše s njom u sjenik. Nikac se zakloni iza plasta uz rub gumna. Iz sjenika se začuje potmuli udarac, zatim duboki hroptaj popraćen užasnutim Milkinim krikom i bolnim plačem. Kad su siledžije izašli iz sjenika, njihovi sudruzi već su iz staje izveli krdo od desetak volova i krava. Odoše zajedno.
Uz nužni oprez Ivanovo tijelo zakopano je u njegovom voćnjaku iduće noći.
Osvanuo je 2. kolovoz 1941. god. Nikac je noć prespavao u obližnjoj "Japuri". Vlažan od noćne rose, zaklonio se iza divlje jabuke pa se pokušao ogrijati na jutarnjem suncu ispod kojega lahor donese miris paljevine. Otisne pogled u smjeru istoka i opazi dim pa se popne na stablo jabuke kako bi dalje i bolje vidio. Na širokom horizontu hrvatskog sela Boričevca, kao u nekom vijencu, naredali se stupovi gustog dima kroz koje desetak metara visoko ližu crveni plamenovi. Na trenutke, kad plane spremište žita ili krme, buknu goleme erupcije dima i plamena.

Gori Boričevac!
Bio je to najveće čisto hrvatsko selo u kotoru, sjedište katoličke župe koja je obuhvaćala sva hrvatska naselja, ne samo u donjo-lapačkom kotoru, već i preko Une, hrvatska sela u Bosni, sve nadomak Bosanskog Petrovca. Boričevac je bio najnaprednije naselje u ovom kraju. Njive na vrijeme i uredno obrađene, usjevi uzorno njegovani, stoka uvijek istimarena, nastambe čiste i okrečene, gospodarska dvorišta i ratarsko oruđe uredno spremljeno, čeljad čista i lijepo odjevena. Nikcu nekom prilikom reče Srpkinja Milica: "Na njihovim njivama kukuruz i žito bolje od našega, a njiva jedna kraj druge, kako to može biti?"
Kobnog 2. kolovoza 1941. god. oko podne dođoše po Nikca Vojin i Dušan. Poslao ih je Gojko (Polovina, op. A.B.). "Brinuo sam se za tebe", reče mi Gojko, "ostat ćeš uz mene dok ne organiziram vlast i komandu mjesta". Ispripovijeda mu kako je upravo došao iz Boričevca, koji su jutros oslobodili. "I Lapac je naš, to već znaš, pa imamo u rukama prvo sresko mjesto. Ovdje će biti štab oslobodilačke vojske za cijelu Liku. A sad ćemo pričekati našu vojsku, iz Boričevca će uskoro stići".
Došle su stotine muškaraca svih godina starosti u dugoj koloni. Miješaju se pjesme "Spremte se spremte četnici" i "Budi se istok i zapad". Na čelu kolone Pejo Žunić i Stevo Dragičević, zamotani u crvenu tkaninu ugrabljenu iz dućana Dane Brkića, trgovca iz Boričevca. Uz njih Simo sa srpskom zastavom i kokardom na kapi, odmah do njega. Jovelja iznad kojega se vijena crna četnička zastava na kojoj je mrtvačka glava, a na glavi mu šubara s istim znakovljem. Mnogi takve imaju. Svatko se zaprtio nečim: trubama tkanine, vrećama suhog mesa i slanine, ratarskim oruđem, raznovrsnom odjećom. U kolima nakrcane vreće tek ovršenog žita. Iza njih stada stoke, konja, goveda, ovaca. Pod bezbrojnim kopitama stoke tutnji zemlja kao pod stampedom. Svaka vrsta stoke buči svojim glasom, goniči ih tjeraju i motkama savijaju u živo klupko. Pijani i promukli, svojom dernjavom i zviždanjem metaka kroz zrak dopunjuju ovu potresnu sliku. Sve se doimlje kao neka tragična i stravična simfonija, kojom dirigira nevidljivi, ali postojeći pa i poznati maestro. Sve je to zaliveno suzama onih koji ta stada uzgojiše. Oni nisu ovdje, ali njihove suze jesu, i jecaji se čuju u obliku tonova zvonaca, što su ih oko grla nosili pojedini konji, volovi, ovnovi.
Nastavlja se, završetak u idućem broju