Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 4. prosinca 2009.
Vratiti se kući
Kako je nastala država Hrvatska 1991.? Odgovor je potražila HAZU na Skupu u povodu 10. obljetnice smrti prvog predsjednika akademika Franje Tuđmana

U povodu 10. obljetnice smrti akademika Franje Tuđmana, prvoga predsjednika Republike Hrvatske, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizirala je međunarodni znanstveni skup Kako je nastala država Hrvatska 1991. Skup je održan 27. studenoga u Zagrebu. Najavljena su uvodna obraćanja predsjednika HAZU, predsjednika Države, Sabora i Vlade. Svi su se odazvali osim Mesića, jer, kako je informirao predsjednik Organizacijskog odbora Skupa akademik Davorin Rudolf, predsjednik države nije bio u stanju doći zbog obveza. Kasnije smo obaviješteni da je pozvan i njegov savjetnik Budimir Lončar, u vrijeme nastajanja hrvatske države ministar vanjskih poslova države agresora na Hrvatsku, međutim, ni on nije došao na Skup.
Akademik Moguš je naglasio kako je nemoguće govoriti o stvaranju hrvatske države a ne spomenuti akademika Tuđmana. Predsjednik Hrvatskog sabora, Luka Bebić podsjetio je na ulogu Sabora u procesu nastanka države, naglasivši da je ona nastala na volji građana, počevši od izbora 1991. Projekt suverene hrvatske države nastavio se 1991. referendumom i Deklaracijom o neovisnosti. Tuđman, Vlada i Sabor mudro su donosili političke odluke, koje su uz "herojsku obranu" i jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, ključne točke nastanka države. U tom procesu dugujemo trajnu zahvalnost prvom predsjedniku Franji Tuđmanu.
Predsjednica Vlade, Jadranka Kosor, pozdravila je obitelj Tuđman. Istaknula je kako je moderna hrvatska država uspostavljena demokratskom voljom. U svom, na trenutke emotivnom govoru predsjednica vlade podsjetila je na riječi predsjednika Tuđmana o tome kako je za ostvarenje svojih ciljeva hrvatski narod bio spreman podnijeti ogromne žrtve. Agresija i pobuna dijela srpske zajednice odgovor je na demokratski izraženu volju. Jugoslavija je potkopana memorandumskom politikom. Podsjetila je na prve izbore i pobjedu HDZ, koji je dočekan s odbojnošću dogmatskih snaga. Tuđman je, međutim, vjerovao u snagu domovinske i iseljene Hrvatske. Istaknula je Tuđmanovo opredjeljenje prema zajednici slobodnih europskih naroda. U uvjetima agresije i oružane pobune podsjetila je na Tuđmanove riječi o tome da nijedno pravo nije samo po sebi dovoljno ako narod nije odlučan. Osvježila je pamćenje o ulozi JNA, koja je štitila pobunu.. Istaknula je nezaobilaznu ulogu hrvatskih branitelja, te kako je Skup prilika da se sjetimo i naših nestalih i svih žrtava. Istaknula je kako se predsjednik Tuđman nije osvrtao na negativiste, te kako je smatrao da su europske vrijednosti i hrvatske. Hrvatska je, međutim, 15. siječnja 1992. međunarodno priznata Zaključila je kako biti u NATO i u EU zapravo znači "vratiti se kući".
Presjek državotvornih akata iznio je Vladimir Šeks, potpredsjednik Hrvatskog sabora. Jedno od najzapaženijih izlaganja iznio je nadbiskup mons. Nikola Eterović, glavni tajnik Sinode biskupa, osvijetlivši aktivnu ulogu Svete Stolice u procesu priznanja RH. Geza Jeszensky, bivši ministar vanjskih poslova Mađarske, izlagao je o ulozi Mađarske na hrvatskom putu osamostaljenja. Akademik Dušan Bilandžić umjesto najavljene teme Uzroci propasti Jugoslavije, govorio je o tome kako su Jugoslavija i Tito "teško pitanje" i "kako je vrh SKJ upravljao krizom Jugoslavije" još od 1962. (!?). Izlagali su još: dr. Ivo Banac, dr. Vladimir Đuro Degan, akademik Davorin Rudolf, akademik Zvonimir Baletić, akademik Petar Strčić, dr. Josip Glaurdić, dr. Nikica Barić, dr. Davor Marijan, dr. Ante Nazor i mr. Ivan Obadić.
Najtiražniji tiskani mediji skup su ignorirali, prema uzoru predsjednika Mesića i savjetnika Lončara. Alergija na razdoblje nastanka, odnosno obnove hrvatske države i nezaobilaznu ulogu prvog predsjednika akademika Franje Tuđmana u nas je opasnija od svinjske gripe. Kao cjepivo radije se ističu "uzroci raspada Jugoslavije". Za suvremenu hrvatsku historiografiju ta je tema jednako važna kao i, primjerice, uzroci raspada Austro-ugarske. Kako je na Skupu protivno haaškoj politici istaknuto da Hrvatska nije željela rat jer je uputila nekoliko planova mirnog rješenja krize, te kako se u njoj nije vodio građanski rat, već je na djelu bila otvorena agresija, ne čudi da je skup dobio minimalan ili nikakav medijski odjek. Iako su neki izlagači uložili nemali trud ne bi li preskočili i prešutjeli ulogu prvog predsjednika, Skup je ipak pokazao da pitanje - kako je nastala država Hrvatska 1991. - ne bi dobilo valjana odgovora bez isticanja Tuđmanove državničke, diplomatske i vojne vještine potkrijepljenih demokratski izraženom voljom hrvatskoga naroda, te diplomatskim naporima Svete Stolice, temeljenim na dosljednom poštivanju međunarodnog prava. Zanimljivo je primijetiti kako je od predsjedničkih kandidata Skupu u HAZU nazočio jedino prof. dr. Miroslav Tuđman, iako su tema i povod bili od prvoklasnog političkog značaja.

Hrvatsko slovo, 4. prosinca 2009.
Razgovor,
Dr. Franjo Pajrić, član Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj: Neka živi ča je naše!
Dr. Franjo Pajrić (r. 1966.) jedan je od istaknutijih Hrvata iz Mađarske. Živi u Koljnofu, nedaleko Šoprona. Član je Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj. Razgovarali smo o aktualnim prilikama u kojima žive tamošnji Hrvati.

Član ste Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj. Pojasnite nam kako su Hrvati u Mađarskoj organizirani?
Dosta je teško u nekoliko rečenica opisati način i povijesnu pozadinu uzroka o tome kako su manjine organizirane u Mađarskoj. Trebali bi spomenuti organiziranost civilne sfere u kojima se obavlja rad u regijama.
Neka od tih društava su na sudu registrirane, neke nisu. Moramo reći, da registracija društva donosi mogućnost za natječaje, ali istodobno strožu administraciju, obračunavanje i rad po zakonu o civilnim društvima. Postoje i regionalne civilne udruge. Kao krovna civilna udruga svih Hrvata u Mađarskoj bio bi Savez Hrvata u Mađarskoj, koji nažalost već dugo godina ne funkcionira kako bi trebalo i ne zauzima njemu dostojno mjesto među našim Hrvatima. No, međutim, taj Savez ima svake 4 godine jednu važnu funkciju prilikom postavljanja biračkih lista za manjinske izbore, pa se svake 4 godine njegova važnost naglo povećava. Savez je inače, među ostalim, i suvlasnik izdavačke kuće Croatica.
Nažalost, zbog loše ekonomske situacije civilno društvo općenito ne funkcionira u Mađarskoj kako bi to svi mi željeli, a s druge strane uzrok manjem aktivitetu su i manjinske samouprave. To su politička tijela formirana 1994. godine i svakih se 4 godine prilikom lokalnih izbora ponovo biraju. Takvih Hrvati u Mađarskoj imaju više od sto. Ako u jednoj županiji postoji deset ili više manjinskih samouprava one imaju pravo osnovati županijsku manjinsku samoupravu. Na državnoj razini djeluje Hrvatska državna samouprava, koja ima 39 članova, preko kojih su po prilici jednakomjerno zastupljene sve naše regije, ovisno o broju formiranih mjesnih manjinskih samouprava. Moram napomenuti da je taj sustav manjinskih samouprava prvenstveno izmišljen da bi poslužio kao model u zemljama uokolo Mađarske, gdje živi popriličan broj Mađara, i sugerira kako bi zapravo trebalo riješiti taj problem i za njih. No, do toga nije došlo, a kod nas je pak došlo do dosta anomalija u sustavu, koje se pokušavaju postepeno eliminirati. Tu je svima nama poznati pojam "etno biznis" , način kako se može pomoću nesavjesnih pojedinaca iskoristiti sustav u sasvim druge svrhe, negoli što je bio prvenstveni cilj.
Krajnji cilj je da manjine dobiji kulturnu autonomiju, sa institucijama koje oni vode (škole, kazališta, muzeji, instituti, itd.). U svakom slučaju sustav manjinskih samouprava (mada one rade i bave se i poslovima, koje bi morale civilne udruge raditi - znači indirektno slabe taj drugi stup naše aktivnosti), znači neku organiziranost i jednu financijsku stabilnost, mada je ona skromna, ali dostatna za osnovno funkcioniranje. Pitanje je, inače, dosta široko i vrijedi više o tome govoriti.

O čemu sve skrbi Hrvatska državna samouprava i kojim godišnjim sredstvima raspolaže za svoje aktivnosti?
Državna samouprava Hrvata je najviše izabrano političko tijelo Hrvata u Mađarskoj, pa iz toga proizlaza, da bi prvenstveno trebala politički zastupati svoju manjinu, izboriti se za bolje uvjete i omogućiti politički okvir, preduvjete, da bi naša manjina dugoročno ostala vitalna. Državna samouprava ima i nekoliko institucija, koje financira država preko državne samouprave.
Za funkcioniranje HDS-a država daje oko 380.000 eura. To je poprilično lijepa svota, koja se međutim potroši po zakonskim odredbama. Ne bi sada tu otvarao polemiku, jer se već tri godine borim da se na neki drugi način rješavaju neki problemi. Morate znati, da se nažalost ne gledaju interesi manjina. Zakonodavac prividno radi neke konzultacije, ali to je vrlo malo.

Nama u Hrvatskoj čini se kako je pitanje nacionalnih manjina u Mađarskoj dobro riješeno. Nedavno sam bio, kao što vam je poznato, među gradišćanskim Hrvatima i čuo da baš i nije sve tako sjajno? Gdje zapinje?
Zapinje kod jednostavnog problema, a to je razumijevanje manjinskog položaja. S druge smo strane ostavljeni na milost i nemilost od svoje matice Hrvatske. Zbog vrlo dobrih odnosa dviju država ostali smi kolateralna žrtva. O tome se može isto puno razgovarati i diskutirati. Činjenica je, međutim, da nas iz dana u dan ima sve manje i manje i to vrlo jako osjećamo.

Hrvati u Mađarskoj raspršeni su u nekoliko enklava, teritorijalno relativno udaljeni, a poseban je problem i s gradišćanskim Hrvatima, koje je nekad dijelila željezna zavjesa - čije se posljedice i danas osjećaju. Koliko ta raspršenost utječe na međusobne veze Hrvata u Mađarskoj, i unutar korpusa gradišćanskih Hrvata iz Mađarske i Austrije?
Raspršenost je veliki problem, jer svako hoće artikulirati svoje partikularne interese, a svi su u drugim problemima. To dosta otežava jedinstveni pristup i Saveza Hrvata i HDS-a. Naši odnosi sa svojim sunarodnjacima su zadovoljavajući, međutim, suradnja nije tako intenzivna, kako bi to mogli očekivati s obzirom na otvorene granice.

Kakva je situacija na medijskom i nakladničkom planu? Čitam Hrvatske novine i Hrvatski glasnik i tu nekako stvar svršava. Varam li se?
Nažalost dobro ste primjetili. Osim još nekih povremenih izdanja i kalendara medijski je prostor s nakladničke strane dosta siromašan. Moramo reći, primjerice, da Javna zaklada za etničke manjine ove godine zbog štednje nije raspisala natječaje za izdavanje knjiga.

Hrvati imaju pravo i na dvojezične škole? Što je to dvojezična škola, koliko ih ima, tko ih financira, kako se izvodi nastava, ima li problema s udžbenicima, kvalitetnim nastavnicima.?
Postoje tri dvojezične škole i to u Budimpešti, Pečuhu i Santovu. Od ovih je osnovna škola u Santovu jedna od ustanova HDS-a. Do sada je u proteklih 5 godina na dvojezičnu nastavu prešlo još osnovna škola u Martincima (županija Baranja), Petrovo Selo (Željezna županija), Koljnof i Bizonja u Đursko-mošonsko-šopronskoj županiji. Zbog male naklade problemi će uvijek postojati s udžbenicima, pogotovo kada se zna, da nema jedinstvenog stajališta niti kod profesora.

Jezik je temelj jednoga naroda. Kako se čuva hrvatski jezik i njegova narječja među Hrvatima u Mađarskoj?
Pokušava se na svakakve načine, međutim, nemamo niti tu neka zajednička stajališta i odrednice, već samo načelne dogovore. U svakom slučaju teško je motivirati zajednicu zbog različitih uzroka. Svi imaju pomalo individualni pristup.

Dva su pouzdana čuvara jezika: Dom i crkva. Govore li Hrvati u Mađarskoj u obitelji hrvatskim jezikom?
Bojim se da ne, ili sve manje. Zbog vremena, žurbe. Ponajviše slabe svijesti, premalog cijenjenja onog što bi trebala biti svetinja. Relativizam i materijalizam nas razdvajaju i polako uništavaju.
Inače je identitet malo slabija strana, a njega se lako ruši i potkopava. Nikom nije u interesu imati ljude sa čvrstim stavovima, pogotovo kada se bori za neke "starinske", materijalno neopipljive stvari.
Teško je to napisati što osjeća svijesni član svoje manjinske zajednice kada vidi te procese. To nas također uništava na neki način, a osjećaj samoće, nemogućnosti da se išta poduzme je sve jači.

U župama sa značajnim ili dominantnim hrvatskim življem nekako je prirodno da se bogoslužje i vjeronauk uče na hrvatskom jeziku. Ima li dovoljno naših svećenika koji bogoslužje služe hrvatskim jezikom u onim župama gdje žive Hrvati?
Nažalost skoro da nemamo svoje svećenike. Kičma nositelja narodnog identiteta je slomljena i to na više mjesta. Postali smo invalidi, slikovito rečeno i na tom polju. Biskupi naših biskupija nisu se pozitivno postavili prema toj problematici. Pitamo se onda, dakako, gdje smo s osnovnim vrjednotama naše vjere?

Primjer župnika Dumovića u Undi nije pravilo, nego izuzetak?
Gospodin Dumović, kako se kod nas veli je posljednji bard. Nema tko od njega preuzeti štafetu. Trebalo bi desetak svećenika i to "zagriženih", da bi se moglo govoriti o zaustavljanju procesa.

Kako biste ocijenili međusobne sveze Hrvata iz Mađarske i službene Hrvatske, na prosvjetnom, kulturnom i informativno-medijskom planu, u okolnostima kad su bilateralni odnosi dviju država gotovo idilični?
Iz vaših se pitanja vidi da ste bolje upućeni u meritum stvari nego vaši državni dužnosnici, koji sa našima uporno hoće stvarati sliku, da sve savršeno funkcionira.
Moj vas je pristup možda napravio nesigurnim i možda sam previše oštar, pa se može steći dojam da gledam stvar previše pesimistično, ali vjerujte zabrinjava me sadašnje stanje. Stojim pri tvrdnji, koju sam iznio o tome da smo na neki način postali taoci dobrosusjednih odnosa, pasivne politike Hrvatske prema nama, koja nas je stavila, moram reći sasvim dobronamjerno, u ruke Mađara, među kojima sigurno ima i takvih, koji su davno shvatili štetnost nestanka manjina u Mađarskoj, ali je opće raspoloženje zbog nekih stoljetnih fiksacija još u principu protivno pozitivnoj diskriminaciji manjine.
U Mađarskoj je na papiru sve dobro, ali stvarnost obično izgleda sasvim suprotno. I ja tu vidim najveću opasnost. Netat ćemo tako da je sve izgledalo da je u redu.

Što vi mislite, poznaju li se dovoljno Hrvati iz Hrvatske s Hrvatima iz Mađarske? Primjerice, nedavno sam pitao svoje potomstvo, od osnovne škole do gimnazijske maturantice, što su učili u školi o gradišćanskim Hrvatima, odgovor je bio - ništa!?
Sigurno je to istinito i u pravu ste. Mi smo jedna nepoznanica sami sebima, a kamo li kod vas u Hrvatskoj.
Radimo na tome da dođe čim veći broj Hrvata iz Hrvatske kod nas. Osobni kontakti su najbolji podstrek našim ljudima i dokaz da je vrijedno čuvat starinu, čuvati jezik naših pradjedova. Na Hrvatskoj je da napiše ponovo svoju "pravu" povijest s kojom ćemo se mi još više ponositi.

Vi ste gradišćanski Hrvat iz Koljnofa i dobar poznavatelj suvremenih prilika i povijesti gradišćanskih Hrvata. Koje su specifičnosti gradišćanskih Hrvata u današnjim okolnostima?
Gradišćanski Hrvati su još relativno živa zajednica, a obitavaju izvan Hrvatske već oko trideset naraštaja, možda i više. To je već samo po sebi fenomen. Ne vjerujem u floskule diplomata da smo most, jer to i ne osjećam. Mi smo vaša riznica u koju treba doći i iz koje treba zagrabiti, jer to je i vaše i vratit će vas zdravim korjenima.

Nedavno su u Koljnofu organizirani Prvi koljnofski književni susreti. Koji im je cilj i svrha i jesu li naišli na pozitivan odjek?
Evo već ovaj inervju dokazuje da je imalo smisla. Bili su kod nas prekrasni ljudi, koji osjećaju "bilo" svog naroda. Možda i vide rješenja. Upoznati se, umrežiti se, treba biti slogan i za nas i za vas. Književnici će to ovjekovječiti, sjećati će se, možda nekada i pisati o tome. Živa rič, koju smo čuli od njih isto je važna, ako ne za nas i najvažnija.

Što biste istaknuli iz bogate povijesti gradišćanskih Hrvata, koji spadaju u autohtone nacionalne manjine?
Doselili smo se sa svojom vjerom, liturgijom na svom jeziku, svojim pjesmama, popovima glagoljašima i sa tri pisma, glagoljicom, latinicom i bosančicom. Takvo što nije imao možda ni jedan narod u Europi. S ovim sam vam puno rekao.

Znameniti Hrvati iz povijesti i suvremenosti gradišćanskih Hrvata?
Trebam prije svega napomenuti da se pojam gradišćanski Hrvat koristi tek od 1921. godine. Prije toga su se zvali, oni koji su bili u Ugarskoj, zapadnougarski Hrvati. A to je prostor današnje zapadne Mađarske i čitava austrijska savezna pokrajina Burgenland. Evo baš danas Hrvati u Beču održavaju skup o dokumentiranih 400 godina, pa i više, njihovog boravka u tom gradu i njegovoj okolici.
Spomenimo samo neke: Filip Kaušić isusovac, utemeljitelj i rektor Zagrebačkog Sveučilišta 1669. Filip Vezdin poliglot, jezikoslovac. Otkrio je povezanost indoeuropskih jezika. Odorikus Blazović franjevac, provincijal. Lovre Bogović, autor Hiže zlata, najpopularnijeg štiva među gradišćanskim Hrvatima. Jakov Blazović, odgojitelj posljednjeg cara Karla IV. Petar Jandrišević, povjesničar, arheolog, književnik. Mate Meršić Miloradić, svećenik, zašetnik dijalektalne književnosti u Hrvata. Ferdinand Sinković svećenik i pjesnik. Mihovil Naković, kantor, učitelj, pjesnik, slikar, uveo gajicu među gradišćanske Hrvate. Pavao Horvat svećenik, pjesnik. I naš suvremenik, akademik Nikola Benčić. I mogli bi još nabrajati.
Nenad Piskač

Nedavno ste u Velikoj Gorici predstavili monografiju grada Šoprona. Zašto je Šopron važan za Hrvate?
Šopron je zanimljiv grad. Preko povijesti tog grada bit će vam i vaša povijest jasnija. To je na neki način simboličan grad. Simbol toga, recimo, kako se može izgubiti stoljećima brižno njegovana povijesna memorije. Sredina, u kojoj nema dovoljno različitosti, postaje rigidna i nije više toliko konkurentna.
Tu na granici bivšeg Istoka i Zapada, na crti nekadašnje željezne zavjese neka taj skup prije 2o godina, Paneuropski piknik bude isto simbol. Riječ piknik, koji je dobro razumljiv svima neka se poveže s imenom ovoga grada. Jer tko ide na piknik, taj se susreće, taj izmjenjuje misli, taj je miroljubiv, taj zna više jezika itd. To bi trebala biti prednost nas, ljudi koji žive u srcu Europe, na mjestima gdje je nastajala ili gdje su nastajale kulture u osvit čovječasnstva. Nažalost, o tome naši stručnjaci još prestidljivo i skromno govore. Ja se nadam da ćemo znati prepisati nametnute šablone i klišeje. Veliki je utjecaj Hrvata u povijesti grada Šoprona. Nju tek trebamo zajednički otkriti.
Toliko sam vam mogao ukratko reći. Veseli me da ste zainteresirani za nas. Sve pozivamo - dođite među nas gradišćanske Hrvate. Pratite internet stranicu hrvati.hu.
Neka živi ča je naše!
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 4. prosinca 2009.
HKV: DOKLE JE STIGAO PROJEKT ZAPADNOGA BALKANA (3)
Projekt je oaza jugonostalgije i kroatofobije
Prenosimo sažetak izlaganja Josipa Jovića na tribini Dokle je stigao projekt Zapadnoga Balkana u organizaciji Hrvatskoga kulturnoga vijeća održanoj 10. prosinca u Zagrebu u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova

Dakle, više nije pitanje postoji li projekt stvaranja zapadnog Balkana već dokle je stigao? Moglo bi se kazati kako je taj projekt jako uznapredovao. U službenu uporabu europske administracije ušli su pojmovi zapadni Balkan, jugoistočna Europa i najnoviji jugosfera, stvoren je niz gospodarsko-političkih institucija, Haaški sud djeluje s polaznom tezom o zajedničkoj i podjednakoj odgovornosti za rat i zločine, što bi trebalo predstavljati psihološku platformu pomirenja i povjerenja. Manjine bi trebale biti instrumentom stvaranja multietničkih društava i relativizacije nacionalnih država.

Komplementarni procesi i usvojena terminologija
Besmislena je tvrdnja nekih naših političara kako moramo u EU da ne bismo završili na Balkanu. Pa to su dva, ne suprotna, nego komplementarna procesa. Sve je izglednije, naime, kako će sve zemlje u paketu ući u Europsku uniju, kako je to Financiel Times predvidio 2005. godine prognoziravši 2015. kao najraniju moguću godinu kad će se to dogoditi. Otuda i stalno novi uvjeti, odnosno izgovori i stalna odgađanje hrvatskog separatnog uključivanja.
Hrvatski je odgovor tim planovima više nego aktivan, ali i proturječan. S jedne strane postoji u dobroj mjeri još uvijek zaziranje šire javnosti ali i potpuna medijsko-politička kooperativnost. U nas su posve akceptirani izrazi poput , , i slični. Kulturna i supkulturna infrastruktura je posve obnovljena na razini razmjene gostovanja popularnih zabavljača, jedinstvenih športskih liga, zajedničke filmsko- televizijske produkcije i zajedničkih izdavača. Medijsko zanimanje za događaje u susjedstvu je gotovo izjednačeno sa zanimanjem za događaje na domaćoj sceni. Balkanska regija se uzima kao referentni okvir života, pa su u tim relacijama mjere gospodarski pokazatelji, a sami sebi komplimentiramo kako smo postali lideri u regiji. Malo tko još spominje pripadnost mediteranskom i srednjoeuropskom krugu zemalja.

Od kulture do najviših dužnosnika
Antifašizam kao projekt budućnosti zapravo je smišljeno vraćanje u prošlost. su protjerani iz novina i sa ekrana, a potpunu dominaciju u novinarsko-komentatorsko-promidžbenom žanru uspostavili su pisci neskrivene jugoslavenske, točnije srbofilske orijentacije pa ćemo od njih tako čuti ili pročitati kako je Beograd metropola Balkana, a neki su se tamo i skučili, kako najljepše miriše beogradski hljeb, kako su Srbi i Hrvati jedan dvoplemenski narod, kako je srbijanska kultura superiorna hrvatskoj i kako hrvatski turizam ne bi mogao preživjeti bez gostiju iz Srbije. Kao pravi idoli, uz državni novac, instalirani su pojedinci s javne scene iste orijentacije, od Rade Šerbedžije ili Predraga Matvejevića do Branimira Jonnyia Štulića koji je postao naročito popularan otkako je počeo žaliti za Jugoslavijom i vulgarno psovati Hrvatsku.
Tu su, dakako, i sada već redoviti konzultativni sastanci predstavnika pravosudnih, policijskih, izvršnih i zakonodavnih vlasti, a posljednji je u tom nizu bio skup predsjednika parlamenta na kojemu je zapažena i pojava Luke Bebića. U rujnu ove godine u UN organiziran je prijem za predstavnike Federacije američko-balkanskih udruga, koja nikada ranije nije postojala, a prijemu je bio nazočan i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, unatoč činjenici da u toj federaciji nema Hrvata koji žive u SAD-u. Valjda je zbog toga Hrvatima prkosno poručio neka se nauče gdje žive. On je tom prilikom razvio bogatu diplomatsku aktivnost, sastavši se na margini Generalne skupštine s predsjednicima Albanije, Crne Gore, BiH i Cipra, dok su, avaj, Srbi opet izbjegli taj susret. U razgovoru s voditeljem Dnevnika HTV, a u povodu dvadesete obljetnice rušenja Berlinskog zida, predsjednik je s voditeljem, bez imalo smisla za analogiju, podijelio zabrinutost zbog zidova koji još postoje u nekim našim glavama.

Slabe točke projekta
Europa i Amerika imaju svoje interese za ovaj projekt. Oni su ekonomski (lakše ovladavanje tržištem i energetskim resursima), geopolitički (izbacivanje ruskog i muslimanskog utjecaja) i tradicionalistički (obnova propale versajske tvorevine). Hrvatska podložnost tom projektu nije tako racionalna i lako objašnjiva, a razloge treba tražiti općenito u slijepoj poslušnosti prema svim inicijativama i zahtjevima koji dolaze iz Bruxellesa radi mitološke opsjednutosti EU-om, u neuništivoj jugonostalgiji i kroatofobiji baštinika jugoslavenske političke klase. I još nešto, ne malo razočaranje EU u dijelu razočaranih ponekad ima svoj izraz u okretanju Balkanu. Cijeli uznapredovali projekt ima i svoje slabe točke: BiH, radi čega se grčevito nastoji očuvati njezina cjelovitost, odnosi Srbije i Kosova, srpska megalomanija koja ne podnosi ravnopravnost, latentni sukobi u Makedoniji te ipak prevelike civilizacijske razlike i povijesne traume. Hrvatska ima u svoj Ustav ugrađenu zabranu stvaranja bilo kakvih balkanskih asocijacija. No, s obzirom na često mijenjanje Ustava i na praksu njegova proizvoljnog tumačenja prema dnevnim potrebama, može se pretpostaviti kako bi politikom svršenog čina ova prepreka bila lako preskočena.
Kako se odnositi prema zemljama zapadnog Balkana? Valja apriori i trajno isključiti svaki oblik političkih asocijacija i razvijati normalne trgovinske i kulturne veze kao i prema svim europskim zemljama. Nema nikakva razloga da se prema bilo kojoj zemlji na odnosimo drugačije nego prema Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj ili Slovačkoj, na primjer. Ipak, uz dvije iznimke: U odnosu na Srbiju, s obzirom na krajnje loša iskustva iz prošlosti i neugasle velikosrpske pretenzije, i nadalje valja zadržati odnos krajnjeg opreza i rezerviranosti, što bi uključivalo i vizni režim. S BiH, pak, valja graditi posebno bliske odnose zbog hrvatskog naroda koji živi u toj državi, zbog prometnih, geografskih, energetskih itd. okolnosti, te općenito zbog specifična geopolitičkog položaja ove susjedne zemlje, koja je urezana ili točnije izrezana iz Hrvatske.
Josip JOVIĆ

Hrvatsko slovo, 4. prosinca 2009.
SUSRET S ANDRIJOM VUČEMILOM, KULTURNIM DJELATNIKOM I KNJIŽEVNIKOM
Nikome se nisam klanjao

Gospodine Vučemil, ovih dana Rijeka priprema svečanost Vama u čast. O kojim bitnim obljetnicama je riječ?
Malo ste pretjerali u mom značenju, ne priprema to Rijeka nego Društvo hrvatskih književnika - Ogranak u Rijeci i Riječki nakladni zavod. Nisam ja baš takav miljenik ni ljubimac Grada na Rječni da bi meni kao što su nekima drugima priredili višednevne proslave i okupljanja. Bit će to skromno obilježavanje mojih navršenih sedamdeset ljeta života i četrdeset godina od objavljivanja moje prve knjige ovdje u Rijeci koja je izašla u nakladi Pododbora Matice hrvatske, u poznatoj ediciji Dometi koja je izlazila u okviru časopisa Dometi koji je uređivao sada pokojni Zvane Črnja  a biblioteku su uredili Nedjeljko Fabrio i Marija Trinajstić. Zbirka pjesama Na smrt naslonjen dobro je prihvaćena od kritičara i čitatelja. Prodana je u kratkom vremenu  preko polovina naklade, a onda su nastupili revni čuvari režima i u njoj pronašli nešto što se kosilo s tadašnjim pravovjerjem tako da su se neki politički funkcionari hvalili kako su dali spaliti to antidržavno pjesničko smeće. Ni danas mi nije jasno što im je u tim pjesmama smetalo.

A kad govorimo o rezimeu Vašeg djelovanja općenito u kulturi?
U prvom redu moj osmogodišnji rad u Pionirskom kazalištu na Sušaku kao redatelj i neka vrsta tadašnjeg umjetničkog voditelja. Režirao sam više od dvadeset predstava od kojih su neke bile prave uspješnice, ne samo na hrvatskoj, nego na jugoslavenskoj razini. Tada su u kazalištima bili u velikoj modi mjuzikli pa smo i mi u našem kazalištu, uz kreativnu dramatiku u radu s djecom,  priredili u suradnji s Mladenom Kušecom, Pajom Kanižajem, Danijelom Kokićem, Perom Čimburom, glazbenicima Adelom Dobrić, Ljubom Kuntarićem i drugima nekoliko mjuzikla koji su doživjeli velike uspjehe kod dječje i odrasle publike. Danas, nažalost nema više takvog rada s djecom. Kazalište sam napustio u prvom redu iz obiteljskih razloga a donekle, što je prevagnulo u odluci da odem, i ideoloških. Tadašnji dušobriznici inzistirali su da u radu s djecom vodimo više brige o njegovanju revolucionarnih tradicija a ne da kvarimo djecu tamo nekakvim malograđanskim pjevanjima. Uz pomoć prijatelja otišao sam u Vulkan na mjesto referenta za obrazovanje i socijalnu zaštitu i tako sam silom prilika išao studirati u Ljubljanu sociologiju i postao socijalni radnik. Na taj dugogodišnji dio moga života više sam nego ponosan. To je za mene bilo nevjerojatno iskustvo, susreo sam u tom poslu divne ljude i stekao nova prijateljstva. Iako sam radio sasvim druge poslove nikada nisam prestao pisati, pratiti što se zbiva u hrvatskoj književnosti, družiti se i prijateljevati s književnicima i piscima tako, kad je došlo vrijeme, mogao sam se uključiti u književni život. Moja nakladnička djelatnost u Rijeci započela je osnivanjem Riječkog nakladnog zavoda u kojem sam pokrenuo nekoliko biblioteka a istaknuo bih dvije Riječki književni krug, u kojoj smo objavili više od četrdeset naslova, uglavnom riječkih autora i Libere loqui u kojoj objavljujemo djela koja se odnose na svjedočenje bivših političkih uznika, do sada smo objavili deset naslova. Eto, to bi bilo ukratko moje djelovanje u Rijeci uz napomenu da sam bio predsjednik Podružnice Društva hrvatskih političkih zatvorenika i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika te pokretač časopisa za književnost Književna Rijeka i nekoliko godina glavni urednik.

Ovim povodom bit će predstavljena i Vaša Kvarnerska rapsodija. Naslov je parafraza poeme Duvanjska rapsodija. Možemo li reći da je svojevrsna posveta Vašem drugom zavičaju kao što je prva Duvanjskom polju, Duvnu-Tomislavgradu?
Vjerojatno sam jedan od rijetkih ljudi koji se ponosi i hvali da ima dva zavičaja koji su na mene djelovali i sada djeluju tako da se oni zrcale u mojim pjesmama. Ta dva moja zavičaja su toliko inspirativna da koliko god se nastojao kloniti prepoznatljivih uzroka, oni su jači i ne mogu im odoljeti. Počeo sam davnih šezdesetih s Duvanjskom rapsodijom a evo kako vidite posljednje tri knjige mojih pjesama inspirirane su Kvarnerom. Kvarnerski krug, Iza Učke i Bio jednom jedan otok.Goli otok objedinio sam u jednu knjigu i objavio kao Kvarnersku rapsodiju koju sam posvetio građanima grada Rijeke i Kvarneru.

Svoje obljetnice obilježavate i slikarsko-pjesničkom mapom: zanimljivom književno-likovnom korelacijom?
Slikari Josip Botteri i Nevenko Žunić moji su dugogodišnji prijatelji, istog smo svjetonazora i kršćani, katolici po vjeri pa smo se lako našli i u ovom projektu. Kad se nakon dugogodišnjeg čekanja pojavila knjiga pjesama inspirirana tragedijom Golog otoka, svoju inspiraciju u njoj našli su i moji prijatelji slikari pa smo se dogovorili da će oni na temelju dvanaest pjesama iz prvog ciklusa Bio jednom jedan otok. napraviti svaki po šest slika. Žunić, svjetski poznat hiperrealist vidio je i oslikao Goli na svoj način. Botteri, još poznatiji a osobito kao slikar sakralnih tema i inspiracije, smjestio je Krista, njegove mučitelje i njegovu muku na otok i tako imamo u mapi dvije komponente: ovozemaljsku, kamenu, tešku, opkoljenu morem i surim nebom i onu drugu Botterijevu duhovnu s Kristom kao glavnim likom. Za mene je to nešto veličanstveno i umjetnički dosad neviđeno na ovim prostorima. Mapu smo tiskali u tehnici sitotiska i ofseta u 200 primjeraka s potpisima autora i odgovarajućom numeracijom tako da serigrafije imaju vrijednost originala. Sitotisak iz Splita Emgra otisnuo je Botterijeve serigrafije a tiskara Kikagraf iz Zagreba to je vrlo kvalitetno opremila. Zahvalan sam svima.

Književna Rijeka, časopis čiji ste pokretač i prvi urednik, posvetio Vam je ovaj jesenji broj. Kako je koncipiran, što sadrži iz Vašeg bogatog opusa i o njemu?
Uredništvo Književne Rijeke nastavlja dobru tradiciju da svojim zaslužnim članovima Društva, kad navrše određene godine, ako žele, posvete tematski broj. Tako smo dok sam bio glavni urednik napravili brojeve Zoranu Kompanjetu i Davidu Kabalinu. Sad sam ja došao na red pa su kolege Stojević i Štefanović predložili predsjedniku Mimici da se ovaj broj posveti mojoj malenkosti i to je učinjeno. Ja sam im dao što su od mene tražili a oni nisu imali, samo sam izričito tražio da se objave neke fotografije kako bi se otele zaboravu i mene podsjetile na neke susrete i zbivanja a vezane su uz moj urednički i književni rad. Kolege imaju golemo iskustvo u uredničkom poslu i ja sam im zahvalan što su se primili tako nezahvalnog posla jer će uvijek na takve uratke i posao biti primjedaba zašto je nešto ušlo a drugo nije.

Obljetnice su prigoda za svojevrsnu inventuru: stoga, što biste izdvojili kao najmarkantnije točke, kao ono što je najizravnije utjecalo na Vaše književno stvaranje i ukupno kulturno djelovanje?
Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, ali eto, i u ovom kratkom razgovoru mogu ponoviti da mi nije bilo lako živjeti i nositi se u onom sustavu sa stigmom bivšeg političkog zatvorenika a kad ti još uz to zalijepe da si nacionalist, pa dodaju još pogubniju etiketu klerikalca zbog toga što javno ispovijedaš svoju vjeru i pokušavaš po njoj živjeti, onda si pravi narodni neprijatelj o kojeg se mogao svatko očešati. A o tome da su te nadzirali i pratili, ne treba ni govoriti. To bi bila jedna od tih važnih točaka o kojima govorite. Naravno da će takvo stanje i ozračje, ako svakodnevno nešto pišeš, djelovati na te ispisnine. Ako bi se pravio neki popis što sam sve na kulturnom planu  napravio, svakako su tu na prvom mjestu  dvadeset i četiri režije u Pionirskom kazalištu u sezonama od 1971. do zaključno 1978. Poznato je da smo 1971. franjevac Ferdo Vlašić osmislili i pokrenuli katoličko glasilo Naša ognjišta kojemu sam tajno bio glavnim urednikom više od tri godine, a koje i danas izlazi u Tomislavgradu i ima zavidnu nakladu. U broju za studeni ove godine objavio sam u rubrici Tema broja članak Mi u komunizmu - komunizam u nama koji je jako dobro primljen od čitatelja. Ovome bi trebalo pribrojiti moje dugogodišnje urednikovanje u glasilu Politički zatvoreni,k u nakladi Hrvatskog društva političkih zatvorenika, kojem sam jedno vrijeme bio i glavni urednik kada sam obavio i objavio niz razgovora s najznačajnijim hrvatskim političarima. Ti su razgovori kasnije objavljeni u zasebnoj knjizi pod naslovom Što su mi rekli? II. dio.
A što je najizravnije utjecalo na moje pjesničko stvaranje - život i ono što uz njega i s njim ide. Tu je i iskustvo dugogodišnje robije u jednom od najzloglasnijih zatvora u svijetu i kasnija poputbina koju nakon izlaska nosiš cijeli život pa i danas se često susrećem s tim problemima, no ovdje nije mjesto da o tome više elaboriram osim pukog nabrajanja problema koji prate čovjeka na životnom putu i koji imaju jaku inspirativnu snagu.

UMJETNOST NE PODNOSI PODJELE
Možete li biti zadovoljni recepcijom svoga književnog djela u današnjoj kulturnoj javnosti?
Na to bi se pitanje moglo nadugo i široko raspredati. Prije nego što pokušam nešto reći općenito o recepcijama i svime što uz to ide, moram reći nešto osobno. Još davnih gimnazijskih dana odlučio sam da ću pisati i s tim živjeti ali od toga posla da ne smije ovisiti moja egzistencija i mojih eventualnih bližnjih. Pisao sam i pišem uglavnom za svoju dušu, da se oslobodim nekog unutarnjeg naboja, misli i osjećaja, da svjedočim nešto o vremenu i prostoru u kojem živim i s kojim živim. Radio sam druge poslove i zarađivao za život i tako se oslobodio bilo kakvog ustupka u slobodi mog književnog stvaranja. Za objavljivanje mojih radova nikada se i nikome nisam klanjao, nisam bio dio nekog klana ili svjetonazorskih skupina koji bi me podupirali i lansirali javnosti. Uvijek sam govorio - ako ovo što pišem nešto vrijedi, vrijedit će i u nekom drugom vremenu, tako da mi nije teško padala dvadesetgodišnja šutnja i svojevrsna zabrana javnog djelovanja. Zbog toga me ni recepcija mojih objavljenih stvari nije odviše brinula. Kako godine prolaze, polako mi se nameće i to pitanje pa mogu reći da, s obzirom na sve, i nije tako loše. Do sada je o meni i mojim djelima pisalo tridesetak autora i to vrlo značajnih. Ne mogu prešutjeti da me neki ne podnose i potpuno ignoriraju, ali to je njihov, a ne moj problem. Zagovornik sam stajališta da nije za umjetničko djelo važno tko ga je i kada napisao, nego je li ono umjetničko i koliko je vrijedno. Činjenica je da je današnja politička a odmah time književna i uopće kulturna javna scena a osobito u tiskovinama jako podijeljena na tzv. lijevu i desnu što se meni jako gadi i ne mogu se s time pomiriti, žao mi je što je tako, ali je na žalost tako i nedajbože da tako ostane. To se mora prevladati i pustiti istinske umjetnike i umjetnine, naravno ako to jesu, da žive slobodno u svim medijskim prostorima. 
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 4. prosinca 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Žicari
Dosadašnji slogan lopova: Zdrpi i zbriši, sada glasi: Zdrpi i nasmij se kameri kako bi osvanuo na naslovnicama dnevnog i revijalnog tiska, postao slavan, a možda, ako si sretne ruke, i dobio za nagradu nekoliko godina lagodnog zatvorskog života

"Je li ovo doista društvo snova?" Naravno da jest, ali nitko do sada nije postavio ključno pitanje: čijih smo to snova svi mi dio i kada će nas netko konačno probuditi?

Jedan legendarni zagrebački beskućnik već godinama luta gradom i prepričava slučajnim prolaznicima svoje dogodovštine. Njegovo je tržišno komuniciranje dijametralno suprotno bajkovitim marketinškim sloganima multinacionalnih korporacija i utopijskim predizbornim političkim obećanjima naših predsjedničkih kandidata - važno je dočepati se Pantovčaka. Zna se, i on i oni od nas očekuju naše povjerenje i naš novac. U čemu je ipak razlika između marketinških obećanja kloniranih likova u sivim odijelima i elokventnog uličnog "carinika" novog doba koji stalno kreira nove razloge za spuštanje carinske rampe i naplatu carinske tarife pod geslom: Kol'ko punih vrećica, tol'ko više kunica? Razlika je sasvim sigurno u vještini kreiranja njihovih tržišnih nastupa i prodajnih poruka. Uzmimo za primjer nesvakidašnji nastup našeg uličnog carinika prilagodljivog svim situacijama. Kada njegove mudre rendgenske oči na nečijoj vrećici za kupnju ugledaju neki poznati brand, na primjer krokodila, "carinska tarifa" u tom trenutku naglo poraste. Taj samozvani  sveprisutni ulični carinik, umjesto bajki, popusta i darova koje nam u zamjenu za našu naklonost obično dijele prodavači proizvoda i usluga, on dobro znanim prolaznicima - redovitim platišama njegovih carinskih pristojbi, za vjernost daruje pokoju smiješnu zgodu i Božji blagoslov. U protivnom, ako mu ne udijelimo baš ništa i ne udovoljimo njegovim zahtjevima, obećava nam da će taj naš dug naplatiti već pri našem sljedećem prolazu kroz njegovu carinsku zonu. Nedavno je taj svima znani ulični carinik (žicar), upitan od jednoga čovjeka što će učiniti ako jednoga dana zbog njegovih nedopuštenih carinskih vještina završi u zatvoru, u šali rekao: "Kada bi me barem primili u zatvor, to bi za mene bio pravi raj. Imao bih odličan smještaj, hranu, redovitu higijenu, pristup internetu, prigodu za rad, obrazovanje, učenje stranih jezika i bavljenje slobodnim aktivnostima koje bi mi pomogle da se osjećam zdravijom i društveno korisnijom osobom." Zato naši ulični žicari mole Boga da ih netko ulovi na djelu i odvede na sigurno kako bi lakše preživjeli. Ali, na njihovu žalost, policije niotkud. Čovjek se s pravom pita: Kakvo je to društvo u kojem su životni uvjeti zatvorskog sustava, ako je vjerovati nekim pričama, bolji od životnih uvjeta slobodnog i poštenog svijeta? Lepeza poslova koje zatvorenici navodno obnašaju u zatvorima doista je široka, tako da svatko od njih može pronaći sebe u svom preodgajanju. Uzimajući u obzir sve to, ne trebaju nas čuditi priče samozvanog nam carinika koji žudi za danom kada će ga netko napokon primiti u zatvor. Čuvši za tu njegovu želju da se što prije s hladnog pločnika preseli u buksu koju je, kako sam kaže, nekim svojimnečasnim radnjama već odavno zaslužio, jedna mu je gospođa na to rekla: "Ma Vi se sigurno, gospon Joža, samo šalite. Da ste stvarno nešto ozbiljno skrivili, ne biste i dalje slobodno carinarili po našem kvartu." On se na to samo zagonetno nasmiješio i nastavio prokušanim metodama vještog pregovarača izvlačiti novac iz njezinih džepova te je toj dragoj gospođi kao jednoj od svojih stalnih sponzora dobacio: "Šalim se, ali i govorim istinu. Mislite si Vi, draga moja gospođo Micika što god hoćete. Nego, prijeđimo mi na konkretnije teme. Vidim da se danas dobro kupovalo. Nadam se da ni ja ne ću loše proći." Gospođa Micika mu je na to ljubazno uzvratila: "Ma, išla sam samo kupiti nešto špeceraja." Na što će naš majstor: "Eeee, vidim da me s jedne od Vaših vrećica gleda jedan krasan krokodilček. Znate da mi šuškanje vrećica znatno izoštrava vid. Kaj da Vam velim, danas sam dobre volje pa Vas molim da ovaj put Vi sami odredite visinu carine."  Naime, pojašnjenja radi, sve prolaznike koji Jožu i jednom okrznu pogledom i posegnu u džep kako bi platili miran prolaz kroz njegovu zonu, on već pomalo i osobno poznaje i pretvara ih u svoje stalne mustere kojih se nikada više ne odriče. Ako mu jednom daš koju kunu, a drugi puta ne, bolje ti je da ne prolaziš kroz zonu njegova djelovanja, govore svi koji su imali sreću upoznati ga. Naša draga gospođa Micika je tako, očito u želji da što prije obavi svoje carinske obveze i pođe dalje, posegnula u svoju torbicu ne želeći ga razočarati, izvadila iz nje deset kuna i pružila mu ih je, sretna što je platila svoj tjedni prolaz kroz njegov kadar. "Kako to", iznenađeno će on, "zar danas samo deset kuna? Nisam baš zadovoljan. Prošli put je bilo dvadeset.", dobacio joj je i, ugledavši u blizini novu žrtvu, odjurio joj je brže bolje u susret, niti ne pozdravivši gospođu Miciku. Bila Jožina životna priča istinita ili ne, očito je da smo stigli do toga da ulični žicari više nego ikada prije, danas mirne prolaznike stalno uznemiravaju i love u svoje zamke svim raspoloživim metodama. Sudeći po njihovim čestim medijskim nastupima (love se samo male ribice), mogli bismo zaključiti da je geslo sitnih lopova prestalo biti: Zdrpi i zbriši. Sada njihov slogan glasi: Zdrpi i nasmij se kameri koja te snima kako bi sutra osvanuo na naslovnicama dnevnog i revijalnog tiska, postao slavan, a možda, ako si sretne ruke, i dobio za nagradu nekoliko godina lagodnog zatvorskog života. Otimačina se vrši i s vrha i s dna piramide, svi topovi i sva artiljerija usmjereni su na nedužne i svima nešto dužne potrošače sa sve manjom potrošačkom moći, pa se svi oni ljudi od kojih se još uvijek ima što oteti, s pravom pitaju: "Je li ovo doista društvo snova?" Naravno da jest, ali nitko do sada nije postavio ključno pitanje: čijih smo to snova svi mi dio i kada će nas netko konačno probuditi?