Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 5. veljače 2010.
Urednički komentar
Proizvodnja afera i izuzeci
I u medijskom prostoru postoje povlašteni. Kad propadnu spas traže u političkim intervencijama, potencirajući tako političku korupciju

Svaki tjedan nova afera. Predsjednik Mesić izravno s HTV-a najavljuje buduću aferu. Više se i ne zna tko će objaviti novu svemedijsku velemasažu, hoće li to biti kakav novinar, medij, političar, dužnosnik državnih tijela, policajac, vojnik, predsjednik države, gospodarstvenik, ministar ili netko iz inozemstva. Stvoreno je ozračje sveopćeg čišćenja. U pozadini su politički obračuni unutar i između stranaka i zahtjev EU da se odlučnije krene u borbu protiv korupcije. Nijedna, međutim, članica EU nema aferaški pristup borbi protiv korupcije. Sve se odradi u okrilju mjerodavnih tijela. "Borba protiv korupcije“ kako se u nas provodi, izravno ruši temelj „pravne države“. U nas se presude izriču na partizanski način, „u ime naroda“, putem medija, ponekad i prije negoli su i započele istrage. Suvremeni partizani prije pravomoćne presude znaju tko je „narodni neprijatelj“. Taj nakaradni kriterij ne provodi se jednako prema svima. Ima povlaštenih izuzetaka.
S jedne strane, primjerice, sudi se bivšem ministru i njegovu pomoćniku jer da su, navodno, prilikom nabave vojnih kamiona, tvrdi DORH, oštetili državu za 10 milijuna kuna. S druge strane, izvješteni smo kako je Radio 101 u krizi dubokoj 19 milijuna kuna. Od tog iznosa dug Poreznoj upravi iznosi osam milijuna kuna. Bez kamata. Visina duga nije kriterij u stvaranju afera. Jeste li vidjeli negdje naslov: Tko je opljačkao 101-icu? Hoće li krivci utjecati na svjedoke? Takva pitanja nitko ne postavlja jer Radio 101 je "kultni", oličenje "slobode medija", "urbane kulture", "brend Zagreba". Kad nema medijske osude, nema ni spektakularnih uhićenja, dežuranja novinarskih ekipa pred kućnim pragom medijske mete. Radio 101 bio je godinama, a možda će i dalje biti, povlašteni gospodarski subjekt. Povlaštenost upućuje na korupciju, zar ne? I mi se pitamo kako je moguće da nitko od državnih služba nije primijetio neplaćanje zakonskih obveza. Šuti se možda i zato jer je od nestalog kolača netko i sam primao koruptivno berivo kako bi omogućio protuzakonito financijsko poslovanje. Iz iskustva nam je poznato da kućanstva za dug od nekoliko desetaka kuna, dobivaju ovrhe po kratkom postupku! U ovom slučaju, Radio 101, u potpunosti privatiziran, dobio je i besplatnu potporu javne HTV (Otvoreno, 2. veljače).
Prema samopriznanju najveći dio duga Radija 101 odnosi se na porez na dodanu vrijednost i doprinose na plaće. I honorari su se isplaćivali mimo zakonskih propisa. Podnesena je kaznena prijava, o čijoj sudbini ne znamo ništa. Nježna informacija o višegodišnjem protuzakonitom financijskom poslovanju poklopila se s drastičnim padom slušanosti Radija 101. Umjesto u sanaciju krenulo se u „reklamnu kampanju“ traženja svekolike samilosti plakatima – „Gola činjenica“. Jeftina dosjetka sa skupom eksploatacijom golog muškarca navukla je dodatni animozitet na ionako slabu slušanost. Druga faza "sanacije": Traži se „pomoć“ politike i proračunskih izvora financiranja. Mesićevo visoko višegodišnje pokroviteljstvo odlazi sa scene. On možda još stigne Radiju 101 i njegovim djelatnicima podijeliti najviša državna odličja za doprinos u kulturi i razvitak slobodnog tržišta. Naravno, traži se novi, zapravo stari prokušani modalitet hrvatskoga kapitalizma kojim se proračunskim novcem bez nadzora stvaraju gubitci, vara država i zaposlenici, a sanaciju opet treba izvršiti političkim odlukama i proračunskim sredstvima.
Jedna od adresa spasa je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Zagreb je 25 posto svojega suvlasništva prodao još 2008. Dotad je bio najveći pojedinačni suvlasnik s jednim predstavnikom u Nadzornom odboru – što Uprava koristi kao argument, tj. sugerira kako dio krivice spada i na Zagreb. Neslužbeno doznajemo da je Grad donedavno izdvajao 80 tisuća kuna mjesečno i da je Zagrebački holding prestao reklamirati svoje tvrtke u programu Radija 101, koji djeluje u gradskom prostoru u središtu Grada. Radio 101 bez Zagreba ne može funkcionirati. Još prošli mjesec Radio 101 otvoreno je navijao za Josipovića i pozivao slušateljstvo da ne glasuje za Bandića, koji je ipak odlučio da će Grad pomoći pri sanaciji, obrazloživši to biblijskom: Tko tebe kamenom ti njega kruhom.
Kad je prošle godine propao hrvatski tjednik Fokus, nitko ni prstom nije maknuo, a HTV taj događaj nije ni zabilježila. Izvlačenje Radija 101 iz financijskoga gliba podsjeća na akcijski plan spašavanja Ferala, kad je Sorosova pipa presušila tražila se politička intervencija. Feral ju je dobio, uključila se i HTV, sve je potom riješeno u tišini, nitko nizašto nije odgovarao. Hoće li isto biti i s Radiom 101 čija urednička politika u velikom dijelu korespondira s pokojnim Feralom?

Hrvatsko slovo, 5. veljače 2010.
Dnevnik od 25. – 31. siječnja Zvonimir Šeparović
95 posto za tužbu protiv Srbije!

Ponedjeljak, 25. siječnja
Sudjelujem u emisiji „Oči u oči“ na Zagrebačkoj televiziji Z1 s dr. Zdravkom Tomcem. Glavna tema: tužba protiv Srbije zbog genocida izvršenog 1991.-1995. u Hrvatskoj. Novoizabrani predsjednik Republike Ivo Josipović više je puta u svojoj predizbornoj kampanji i ranije izjavljivao da je on sastavio tužbu protiv Srbije, a najavio je i mogućnost povlačenja te tužbe, ako Srbija osudi svoje zločince, utvrdi istinu o nestalim u Domovinskom ratu i vrati ukradeno blago. Istina je, međutim, da sam ja kao ministar pravosuđa RH u tijeku 1999. uspio na VONS-u uvjeriti predsjednika Tuđmana da trebamo podnijeti tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) radi zločina genocida koji je izvršen nad hrvatskim narodom. Protivio se samo Mate Granić uz tvrdnju „a što će biti sa normalizacijom odnosa sa Srbijom koju smo započeli“. Uslijedila je predaja tužbe 4. srpnja 1999., a 14. rujna 1999. održana je prva sjednica na kojoj sam kao ministar pravosuđa Vlade RH obrazložio tužbu pred predsjednikom Međunarodnog suda pravde, u nazočnosti predstavnika Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Naša je tužba imala dva dijela: u prvom je navedeno da je Jugoslavija u vremenu od 1991. do 1995. izvršila zločin genocida u Hrvatskoj, i u drugom, da je organizirala i insistirala na iseljavanju hrvatskih građana srpske nacionalnosti iz Hrvatske. Sud nam je dodijelio rok od šest mjeseci za podnošenje obrazloženja i dokaza ovih zločina tzv. Memorial. Utemeljili smo stručna povjerenstva istaknutih pravnika, povjesničara, vojnika, sociologa i drugih i započelo se s radom. Nažalost, 3. siječnja 2000. izgubili smo izbore, a nova koalicijska vlada Ivice Račana nije predala Memorijal u roku od 6 mjeseci već su tražili još nekoliko odgoda. U Memorijalu su isključili točku dva o organiziranom iseljavanju Srba iz Hrvatske.
Mate Granić, Stipe Ivanišević, Ivo Josipović i Ivan Šimonović tvrdili su da je tužba loše sastavljena i da nema izgleda na uspjeh. Sada se sve čini da se tužbu protiv Srbije povuče. Ovih dana u jednom intervjuu ministar pravosuđa Ivan Šimonović je najavio: Osudi li Srbija agresiju na Hrvatsku i sve zločince, trebali bismo povući tužbu za genocid. Anto Nobilo je ustvrdio da je oslobodilačka operacija Oluja po svojim obilježjima bliža genocidu nego što je to srpski zločin u Vukovaru. Milorad Pupovac izjavljuje „Srbi imaju puno razloga za tužbe.  Stjepan Mesić, predsjednik u odlasku, u srpskom tjedniku izjavljuje da su Srbi najviše stradali u posljednjem ratu. Nije spomenuo da li se to odnosi i na Vukovar, Škabrnju, Voćin i Srebrenicu. Oni koji traže povlačenje tužbe zaboravljaju da je Srbija izvršila agresiju i genocid protiv Hrvatske i da se ne smije povući tužbu, jer nisu prestali razlozi za nju. U emisiji je postavljeno referendumsko pitanje: Treba li Hrvatska povući tužbu za genocid protiv Srbije? Od 1250odgovora za odustajanje bilo je 5 posto. Protiv odustajanja bilo je 95 posto. Ovo je ohrabrujuće kao znak raspoloženja naše javnosti protiv povlačenja tužbe protiv Srbije. Nadajmo se da će novi predsjednik Ivo Josipović braniti hrvatske nacionalne interese i da će njegov koncept nove pravednosti uključiti i pravdu za žrtve srpskoga genocida u Hrvatskoj.
Objavljeno je da je umro zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa. Odlikovao se jednostavnošću, ljudskom toplinom, skromnošću. Posebno je skrbio za žrtve. Kao biskup primio je 1994. porušenu, devastiranu i siromašnu nadbiskupiju, s više od sto srušenih crkava i župnih kuća. Govorio je: „Meni je Bog dao u zadaću da ja budem onaj koji će graditi, obnavljati.“ Obnovio je i njegovu župnu crkvu Uznesenja Bl. Djevice Marije u Škabrnji, u kojoj je u mladosti  bio župnikom,  koju su do temelja razorili četnici u Domovinskom ratu. Pozvali smo ga na žrtvoslovni kongres koji smodržali smo u Zagrebu i Škabrnji,  Uputio nam je biskupski blagoslov:: “Iskazali ste mi veliku čast pozivom na svečano otvaranje Kongresa. Od srca  Vam zahvaljujem na pozivu, te se ovim putem na duhovan način pridružujem svečanosti i srdačno pozdravljam cijenjeni skup, uz iskrene želje da Vaš rad bude uspješan i plodonosan. Primite moj pozdrav i blagoslov.“ 

Utorak, 26. siječnja
Sjednica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva o Godišnjoj skupštini 13. veljače i o pripremama za Peti hrvatski žrtvoslovni kongres koji će se održati od 18. do 20. lipnja u  Zagrebu na temu \rtva znak vremena. Bavit ćemo se žrtvama u ratu i u miru, u prošlosti i sadašnjosti. Izvijestio sam o pristiglim prijavama: Obriši suze Hrvatska (I. Rendić-Miočević), Svaka žrtva ima ime (J. Kolanović), Zločin nad civilima u Voćinu (M. Gazda), Franjevci mučenici (fra A. Nikić), Djelovanja jugoslavenske policije u inozemstvu (A. Beljo), Demografski gubici u Vukovaru (D. \ivić), Bugari – žrtve jugoslavenskog totalitarizma (D. Glasnova), Sinjske žrtve (I. Kozlica), \rtve komunizma (M. Kaštelan, I. Soljačić), Hrvatski mučenik dr. M. Luetić (P. Vulić), Nasilje u školama (A. Vukasović), Gvozdansko – svetište hrvatskog junaštva i žrtve za slobodu (D. Borovčak), Don Petar Šimić, utemeljitelj svetišta „Sveta Mati Slobode“ (I. Debeljak), Svećenici u „Hrvatskom Holokaustu“ (I. J. Prcela), Prikrivena grobišta u Sloveniji (Kužatko-Ferenc), Uloga KBC Split u Domovinskom ratu u BiH (I. Mlivončić). Najavljeni su referati o Bl. Alojziju Stepincu prigodom 50 obljetnice smrti, o žrtvi Mire Barišića i Bruna Bušića (o. V. Lasić), o Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje, o žrtvama u prometu, o sigurnosti na radu i u okolišu, o pravnoj zaštiti žrtava u Hrvatskoj (K. Turković , Ž. Tomašević), o zaštiti invalida u našem mirovinskom osiguranju (N. Bagarić) i drugi. Poseban okrugli stol posvetiti ćemo nasilju u športu. Pripremiti ću referat o prvih 25 godina viktimologije u Hrvatskoj. (Prijave za Kongres može se poslati na adresu Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Ilica 36, Zagreb ili na e-mail hrvatsko.zrtvoslovno.drustvo@zg.t-com.hr)

Srijeda, 27. siječnja
Susret s Božom Bjeloperom, glasnogovornikom Hrvatske akademske zajednice Njemačke, koja okuplja hrvatske i hrvatsko-njemačke akademske građane, sa svrhom unapređivanja i očuvanja hrvatske baštine posebno kulture i jezika, obrazovanja i znanosti. Uručio mi je poziv za 42. Susret Hrvatskog akademskog saveza koji će se održati u svibnju u Kölnu. Među brojnim predavačima imali su proteklih godina, među ostalima, biskupe Zvonimira Komaricu i Milu Bogovića, predavali su i Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Dubravko Horvatić, Zvonimir Slaviček, Tomislav Ladan, a u novije vrijeme Ivan ‰ikić, Josip Jurčević, Zdravko Tomac, Davor Pavuna i drugi. Predložili su mi, kako stoji u pozivnom pismu, da „kao jedna od najznačajnijih osoba u novijoj hrvatskoj povijesti“ govorim na temu „Aktualni izazovi globalizacije i euroatlantskih integracija na vanjsku politiku Republike Hrvatske.“ Poziv sam prihvatio sa zadovoljstvom.
Malo oštrija zima navela je jedan dnevni list da najavi početak pravog ledenog doba(?). Dobili su i izjavu akademika Vladimira Paara da će ledenjaci prekriti Europu do Slovenije, no Hrvatska ne će biti zahvaćena, ali, pazite sad što kaže akademik, razina mora će pasti oko 140 metara, more će se povući, Istra će ostati na suhom, a najsjevernija će točka biti kraj Zadra. Ima on i objašnjenje: „Globalno zagrijavanje kojem je čovjek uzrok samo je mit bez stvarna uporišta“. Ide on i dalje kad kaže za dnevne novine da je „ispuštanje CO2 iz tvornica nad kojim se mnogi zgražavaju zapravo pozitivno djelovalo na klimu i odgodilo ulazak u ledeno doba.“ Pozvati ću apokaliptičnog akademika da dođe kod mene na Korčulu, koju je, u svom snoviđenju presušivanja i povlačenja mora Jadranskoga, ipak poštedio.

Četvrtak, 28. siječnja
U Salonu Matice hrvatske predavanje Suzane Marjanić i Maje Pasarić: „Antropologija životinja – paradoks i/ili nužnost“ Kažu u najavi da je to dio znanstvenog projekta Kulturne animalistike. Govori se o antropologiji životinja, zooantropologiji, antropozoologiji „\ivotinja, smrt i duša: sfera onostranog“. Teme su dovedene do paradoksa. I ranije je bilo prijedloga za ustanovljenje animalne viktimologije Nastojanja društava prijatelja životinja svakako su za pohvalu, ali, ne zaboravimo prije svega ugroženoga čovjeka.
U pošti pismo od dr. Marka Mihića, priora Malteških vitezova Ontarija, Kanada. Zahvaljuje i toplim riječima čestita na knjizi Liber amicorum, koju je meni u čast pripremio Pravni fakultet. Lijepo od mog Malteškog reda kojeg sam ponosni član.
Primio poziv od prof. Adema Sozuera, dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Istanbulu da sudjelujem s referatom, kao gost, na Međunarodnom kongresu pravnika u Istanbulu.

Petak, 29. siječnja
Diplomatskim putem dostavljeni su mi iz Ministarstva mučenika i žrtava Autonomne pokrajine Kurda Iraka materijali o genocidu izvršenom protiv Kurda u Iraku. Kurdi s pravom traže da se prizna genocid koji je izvršio Sadam Hussein primjenom otrovnih plinova protiv ovoga siromašnog naroda. Prihvatili su moj poziv da sudjeluju na Međunarodnom viktimološkom Poslijediplomskom studiju u svibnju ove godine u Intercentru u Dubrovniku. Zamolili su me za ekspertno mišljenje i posjet Iračkom Kurdistanu, što sam i prihvatio.

Subota, 30. siječnja 2010.
Tema dana: ugroza hrvatskog jezika u EU. Na prijedlog dviju „zelenih“ zastupnica EU parlamenta Europa bi trebala uštedjeti na uvođenju jednog umjesto više jezika iz propale Jugoslavije i njezinog srpsko-hrvatskog. Zaboravlja se da je pravo naroda na svoj jezik neotuđivo pravo. Ja sam se 1988. usprotivio pokušaju da se promjeni ustavnu odredbu da je u Hrvatskoj u upotrebi hrvatski književni jezik. Rekao sam na savjetovanju u Saboru ako nam sada uzmu ime jezika sutra će nam htjeti uzeti ime naroda. Nisu uspjeli. Ne će uspjeti ni vajna Europa!
Dovršio sam predgovor Na kamenu Svetog Grgura za knjigu \elimira Kužatka: Sveti Grgur – Hrvatski Gulag, koju objavljuje H\D u bibloteci Documeenta Croatica

Nedjelja, 31. siječnja 2010.
Umro je Mato Marčinko, pravnik, pjesnik, povjesničar, publicist, žrtva komunizma, hrvatski rodoljub, plodan autor. Zbog Molitve za Hrvatsku robovao u Staroj Gradiški. Glavno djelo znakovita naslova: Mučenička Hrvatska. A bio je i sam mučenik za Hrvatsku!

Hrvatsko slovo, 5. veljače 2010.

Obnova četničkog spomenika u Srbu (2)
Josip Pavičić: Obnavljajte Boričevac, a ne njegove rušitelje!
U više navrata pisali smo o četničkom ustanku u Srbu 27. srpnja 1941.: Ante Beljo, Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941., HS, br.743. do 751., str. 7., te od istoga autora niz tekstova naslovljenih Prilozi za demistifikaciju četničke pobune u Srbu 27. srpnja 1941. HS od br. 752. do 760., str. 6. Budući da se spomenik obnavlja novcima državnoga proračuna, o tome smo objavili prosvjedni tekst - Četnički ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. zločin je genocidnih razmjera, HS, br. 768. str. 16, 17, 28., autora mr. \eljka Tomaševića - upućen svim najvišim državnim tijelima. Odlučili smo među osobama iz javnoga života provesti anketu o ovom kulturološkom i političkom problemu suvremene Hrvatske. Naime, zanima nas – podupirete li obnovu spomenika u Srbu, podignuta tijekom jugoslavenskoga komunističkog režima u spomen na taj četnički ustanak protiv hrvatskoga naroda 27. srpnja 1941., u kojemu su počinjeni do danas nekažnjeni zločini? Od svih pristiglih odgovora, nijedan ne podupire obnovu i postavljanje spomenika u Srbu. Prenosimo stajalište pisca i nakladnika Josipa Pavičića

Dana 27. srpnja 1941. nije počeo nikakav ustanak, ni lički, ni hrvatski. Tog su dana ostaci kraljevske vojske, skupine četnika među koje se ubacio i poneki komunist te represijom ustaških vlasti uplašeni i četničkom propagandom izbezumljeni seljaci srpske nacionalnosti krenuli u rušilački pohod ne samo protiv institucija hrvatske vlasti, nego i protiv svega hrvatskoga, a ponajprije protiv posve nedužnih i nezaštićenih hrvatskih seljaka. Na čelu su im bili generalštabni major Boško Rašeta i komunist Gojko Polovina, a svi su zdušno, opijeni mržnjom prema Hrvatskoj (protiv koje su bili i 1939. kad je unutar granica Kraljevine Jugoslavije osnovana Banovina Hrvatska, u kojoj nije bilo nikakvih ustaša), klicali kralju Petru Karađorđeviću. Ohrabrivali su ih, štitili i naoružavali fašistički okupatori Talijani, koji su formalno bili u savezu s NDH, a stvarno im je bilo stalo samo do širenja Italije na račun Hrvatske.
Rušili su i palili sve pred sobom, ali ipak dovoljno pribrano da ne strada ni jedna srpska kuća, ne padne ni jedna srpska ili talijanska glava. U subotu, 2. kolovoza, osvanuli su u Boričevcu, selu nedaleko od Donjeg Lapca, koje je bilo prazno, jer su njegovi stanovnici, njih oko 2.500, dočuvši što im se sprema, pobjegli u 15 km udaljeni bosanski Kulen Vakuf. Prema svjedočenju samih "ustanika", selo je najprije temeljito opljačkano, zatim spaljeno (netaknute su ostale samo dvije kuće pravoslavne obitelji Vučković), zajedno s onima koji nisu htjeli bježati. Zapaljena je i mjesna crkva i, što je ipak vandalizam nad vandalizmom, porušeno i opljačkano seosko groblje.
U tom je divljanju - koje se u Jugoslaviji 45 godina slavilo kao Dan ustanka naroda Hrvatske! - srušen i spomenik mome djedu Nikoli, mojim bakama Ani i Mari i svim precima koji su počivali na boričevačkom groblju. Ti spomenici, crkva, selo, nikad nisu obnovljeni. Barbari koji su zločin počinili to nisu dopuštali.
I sad netko očekuje da budemo za obnovu spomenika genocidu! O tome ćemo razgovarati kad se obnovi spomenik djedu Nikoli, Boričevac i njegova crkva. Prije toga ću svaki razgovor o obnovi u Srbu smatrati osobnom uvrjedom.

Ovodobna raja
Sve dok se Hrvati ne izbore za ravnopravan položaj, na području Federacije BiH imat će status sultanove raje, toliko poželjan fra Luki Markešiću
Fra Luka Markešić, nema znatnijeg utjecaja u vlastitu narodu pa njegove političke propovijedi uglavnom služe bošnjačkoj politici kao potpora za progon ili asimilaciju preostalih Hrvata

Ostvarivanje velikobošnjačkoga državnog projekta, u kojem bi za račun muslimanskobošnjačkih političkih ciljeva trebali s povijesne pozornice nestati hrvatski i srpski narod u Bosni i Hercegovini ne vode samo sve važnije muslimanske političke stranke i zauzeti pojedinci, nego su se u propagandne pothvate, na čelu s reisom Mustafom Cerićem, mahom uključili i predstavnici Islamske zajednice te pojedini franjevački redovnici, poput profesora na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu fra Luke Markešića. Cerić je nedavno u jednoj propovijedi ponovno zazivao osmanskoga sultana Mehmeda II. el Fatiha, inače rušitelja srednjovjekovne bosanske kršćanske države i tiranina koji je na stotine tisuća kršćana odveo u roblje, a njihove države pretvorio u osmanske spahiluke te znatan dio pokorenoga pučanstva nasilno islamizirao pa između ostaloga i pretke samoga reisa Cerića. Nu, povijest je takva kakva jest pa kad se iza reisove retorike ne bi skrivale aktualne težnje bošnjačke političke elite i Cerićeve bi emotivne reminiscencije mogle ostati samo u okviru povijesti nastanka i razvoja islamske vjerske zajednice u BiH. Pretočene pak u sadašnja politička zbivanja, one postaju stvarna prijetnja opstanku hrvatskoga naroda u Federaciji BiH, ali i srpskom entitetu - Republici Srpskoj. Premda okićen zvučnom titulom predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća BiH, fra Luka Markešić, nema znatnijeg utjecaja u vlastitu narodu pa njegove političke propovijedi uglavnom služe bošnjačkoj politici kao potpora za progon ili asimilaciju preostalih Hrvata, a što upravo svojim proosmanskim nagovorima zastupa i reis Mustafa Cerić. Teško se oteti dojmu kako je iskrena fascinacija osmanskim sultanom ove dvojice vjerskih dostojanstvenika ipak utemeljena u različitim motivima. Dok se iza Cerićevih očišta skrivaju nakane političkoga bošnjačenja nemuslimana,  a to potvrđuju i njegova zalaganja za uvođenjem šerijata u cijeloj BiH te nametanje sličnih ustavnih rješenja, siroti se bosanski fratar, unatoč općem procvatu nacionalnih identiteta, protivi nacionalnoj emancipaciji i zalaže za povratak Hrvata u sustav osmanskoga ropstva. Zbog narušavanja tog ropskog sustava, koji je svoju suvremenu tiransku inačicu posebno razvijao u komunističkoj Jugoslaviji, fra Luki Markešiću nisu krivi samo hrvatski i srpski političari nego i Republika Hrvatska, koja se očito po fratrovu mišljenju nije smjela izdvojiti iz sastava jugoslavenske komunističke tvorevine. Osim tog „velikim dijelom je i sam taj narod (dakle, Hrvati) kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost,“ kaže Markešić i poručuje kako stvaranje trećega, odnosno hrvatskog entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata ni drugih naroda jer bi to bilo još gore rješenje od sadašnje dvoentitetske podjele. Iz navedenih tvrdnja ponajprije proistječe Markešićev prijezir i nepovjerenje prema vlastitu narodu, njegovoj slobodno izraženoj demokratskoj volji te nastojanje da se unitaristički model, koji bošnjačkom majorizacijom sve više potiskuje Hrvate iz BiH primijeni i na cijelu državu. U ime očuvanja velikobošnjačkoga državnog projekta Markešić bi očito bio spreman žrtvovati polovicu stanovništva, odnosno sve Hrvate i Srbe, koji od njega drukčije misle.
Suvremena definicija demokratske i suverene države, htio to Markešić priznati ili ne, ipak počiva na ovoj ili onoj vrsti društvenoga dogovora. U protivnom, ona je nasilna tvorevina ili međunarodni protektorat. Ako nema međusobnoga dogovora njezinih konstitutivnih naroda,  država se prije ili kasnije raspada, a za krvavije inačice raspada najveću odgovornost snose upravo oni koji su je kao povijesnu fikciju nasiljem htjeli održavati. Upravo je ovih dana u jednoj emisiji TV Republike Srpske, u kojoj se raspravljalo o budućnosti BiH, a između ostaloga i podređenu položaju Hrvata u Federaciji, a koji zastupa fra Luka Markešić, potvrdio i jedan od bošnjačkih vođa Bakir Izetbegović. On je naime kazao kako su Bošnjaci, radi ravnopravnosti, spremni Hrvatima dati više mjesta u administraciji. Nu, jednakopravnost naroda ne propisuje povlasticom znatnije zastupljenosti jedan konstitutivni narod drugom nego se ona uspostavlja jednakopravnim statusom nacionalnih ustanova konstitutivnih naroda – teritorij, sabor, vlada, sudbena i financijska vlast, a na saveznoj razini paritetnom zastupljenošću. Sve dok se Hrvati ne izbore za takav položaj, na području Federacije BiH imat će status sultanove raje, toliko poželjan fra Luki Markešiću.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 5. veljače 2010.
Razgovor: Zdravko Šljivac, dirigent i skladatelj
Umjetnički voditelj Djevojačkog zbora "Zvjezdice":
Danas mi se možda malo više vjeruje

Zdravko Šljivac (1955.) osobite je rezultate postigao u radu s Djevojačkim zborom "Zvjezdice" kojeg je osnovao 18. veljače 1985. godine te s kojim je dobio brojne visoke međunarodne nagrade, oduševljavajući publiku po cijelom svijetu upravo sjajnim nastupom tog ansambla. Z. Šljivac autor je glazbe za niz televizijskih drama, serija i kazališnih predstava, umjetnički je ravnatelj i pokretač nekoliko velikih glazbenih projekata, kao pedagog vodi brigu o mladim talentima, pa se posebno izdvajaju njegove pjesme i diskografska izdanja za djecu za koje je dobio mnoge nagrade na festivalima. Sudjelovao je u radu i dirigirao Dječjim svjetskim zborom u Parizu, kao zborovođa i dirigent surađivao je sa svim hrvatskim velikim orkestrima, a kao aranžer, dirigent ili producent s najeminentnijim hrvatskim pjevačima popa. Svoj Zbor u pravilu naziva curicama, curama…, u radu je temeljit, zahtjevan i poticajan, a svaki nastup "Zvjezdica" poseban je i cjelovit umjetnički doživljaj, o čemu će se uvjeriti i publika na večerašnjem koncertu u KDVL-u na kojemu "Zvjezdice" nastupaju uz  Zagrebačku filharmoniju pod vodstvom maestra Shloma Mintza. Zdravka Šljivca zamolili smo za razgovor u povodu 25. obljetnice postojanja Djevojačkog zbora "Zvjezdice".

Djevojački zbor "Zvjezdice" od samog osnutka odlikuje visoka kvaliteta rada. Kada ste i čime potaknuti odlučili osnovati takvu vrstu ansambla? Što ste u početku željeli postići, i što je sve u tom smislu bilo definirano kada ste pristupili osnivanju i započeli s radom?
- Dolazeći na Ribnjak 1985. godine, došao sam s namjerom da oformim jedan dječji zbor Grada Zagreba, jer niz godina prije toga nije bilo dječjeg zbora na nivou Grada (prije je djelovao krasan Dječji zbor Radio-Zagreba kojeg je vodio legendarni Dinko Fio i koji je napravio značajne i lijepe rezultate). Nisam imao nikakvu viziju dokle će to dogurati, koliko ću napraviti, i kada sam na Dubrovačkim ljetnim igrama prije desetak godina dobio kritiku u superlativima koja je povukla paralelu između "Zvjezdica" i tog Dječjeg zbora Radio-Zagreba, sjetio sam se svojih početaka sa Djevojačkim zborom "Zvjezdice". Samo ime "Zvjezdice" izabrano je kao sinonim, pri čemu ne volim banalno govoriti o moralnom mraku socijalizma, već sam na umu imao umjetničku prazninu u tom dijelu izvodilaštva, dakle, u području dječjeg pjevanja, koju je svjetlo "Zvjezdica" trebalo ispuniti. Odrednica "djevojački", koju sam na neki način ja stvorio, označava miješanje različitih boja (tri grupe glasova) u jednoj boji (Zbor), jer svaki zbor mora sadržavati sve: spektar svijetlih i tamnih boja, duboke, srednje i visoke registre. Otprilike trećina Zbora (dob od 10 do 13 godina) daje vrstu ljupkosti, sredina tinejđerstva sadrži možda najsadržajniji životni period te dobi (14 do 16 godina), s naznakom djevojaštva ali još uvijek i dječje dobi, a najstarija grupa (17 do 19 godina) u kojoj pjevaju članice sa "stažom" od nekoliko godina već ima potpuno oblikovan ton. No, i djecu iz prve grupe odlikuje ista vrsnoća tehnike pjevanja, i u tome se možda krije tajna kvalitete Zbora. Dakle, "Zvjezdice" kao sjaj na nebu – bila je želja koju sam imao kada sam razmišljao o imenu, i pokazalo se da nije preambiciozna. Mnogo sam puta rekao da sa "Zvjezdicama" radim misiju: odgajao sam sebe, te curice, njihove roditelje, publiku, javnost, a usudio bih se reći i glazbene urednike, odgajali smo se međusobno i ta misija traje i danas. Na sreću ili nažalost, potreba za "Zvjezdicama" i danas je ista, ali danas mi se možda malo više vjeruje, iako to rađa veliku odgovornost. Najveća odgovornost je prema glazbi, i to nije fraza, jer ja, kao i članice Zbora, na pokusima i na koncertima dajemo najkvalitetnije od sebe.

Tradicija zborskog pjevanja iznimno je važno, opsežno i raznorodno područje. Važan dio svakako čine crkveni zborovi koji su niz godina bili stigmatizirani, te dječji zborovi, kao nezaobilazni segmenti obrazovnog i formativnog značaja od najveće važnosti, i kao mjesta – "rasadnici" u kojima se prepoznaju, razvijaju i usmjeravaju talenti, od kojih se pojedinci potom i profesionalno odlučuju baviti glazbom (na istaknut način to obilježava, primjerice, britansku i njemačku kulturu). Je li taj aspekt, i u kojoj mjeri, bio sadržan kao namjera kada ste osnivali DZZ?
- Iznjedrili smo mnogo curica koje se uspješno bave pop glazbom kao i klasičnom glazbom – dosta ih je završilo studij solo-pjevanja na Muzičkoj akademiji. Mnogi su pjevači tako počinjali, od velike Ruže Pospiš - Baldani u zboru u Varaždinu kod prof. Zubera do mnogih zagrebačkih pjevača u Dječjem zboru Radio-Zagreba. Moram reći da smo se prof. Zuber i ja međusobno uvažavali, on je u meni vjerojatno prepoznao sebe a ja sam bio posebno sretan zbog razmjene misli i zajedništva koje smo osjećali, danas sličnu vrstu profesionalne suradnje i uvažavanja dijelim s Geraldom Wirthom, umjetničkim direktorom glasovitog zbora "Bečki dječaci", skladateljem i dirigentom. O aspektu za koji me pitate nisam mnogo razmišljao, ali postoji razlika u odnosu na prve godine rada: nekada sam cure mnogo nagovarao na glazbu, a danas to više ne radim. Prije 25 godina glazbu sam smatrao prvorazrednim zanimanjem, danas više ne. To zvuči malo okrutno, ali je istinito. No, članicama koje se unatoč svemu odluče u profesionalnom smislu za glazbu pomažem koliko mogu. A sretna je okolnost pri donošenju takve odluke to da kroz različite programe i produkcije rada u DZZ-u djeca upoznaju praktički sve segmente rada u glazbenim produkcijama, od popa, opere, oratorija do tamburaške glazbe, snimanja, turneja, koncerata… Od nekadašnjih "Zvjezdica" najponosniji sam, a možda je moja uloga najmanja u njezinom slučaju, na karijeru Martine Zadro. Bila je u početnoj generaciji, i dok sam Ninu Badrić, Divasice i Helenu Bastić (ona je završila i solo-pjevanje i studij na Akademiji za jazz u Grazu) te niz drugih nagovarao na pop glazbu, M. Zadro sam rekao da će biti operna zvijezda. Tada se uvrijedila – nisam joj, naime, dao da pjeva pjesmice zabavne glazbe koje smo tada i snimali. Sa DZZ-om sam odmah počeo raditi na tehnici, i odmah smo počeli suradnju s različitim ansamblima, s upoznavanjem znanja i bogatstava vokalnog izvodilaštva i glazbe. Bez mnogo teoretskih objašnjenja, ali kroz jak doživljaj Zbora, o kojoj atmosferi zajedništva i duhu povezanosti koji u DZZ-u vlada kao o biti svega onoga što "Zvjezdice" jesu su svjedočili komentarima mnogi naši suradnici i kolege od samih početaka. U DZZ-u selekcija je prirodna, i smjene generacija kao da nema. Djeca znaju gdje dolaze, jedni dovode druge, i jer smo relativno poznati, a do danas nisam doživio da me pitaju "zašto je proba?" nego samo "zašto nema probe?". Rijetko oglašavamo audicije, pitanje selekcije, uz uvjet od prvoga dana da članice mogu biti samo odlikašice, odnosi se samo na sljedeće: kod mene ne može opstati nitko tko beskrajno nije zaljubljen u glazbu. Ne biste vjerovali koliko ima samozatajnih djevojčica koje se tijekom godina rada oslobode, i vide da se sustavnim radom i najveći problemi mogu riješiti. To me čini posebno sretnim, i to je najveća vrednota.

Kakav je radni raspored "Zvjezdica", jer to je amaterski ansambl?
- DZZ je amaterski ansambl samo utoliko što nije plaćen, ali imamo pokusa i nastupa kao profesionalni ansambli. Probe radimo ovisno o programima, u principu smo slobodni u srpnju i kolovozu, a uvijek započinjemo 1. rujna. Obveze znamo otprilike godinu do dvije unaprijed, a uvijek bude i neplaniranih projekata.

Što je rad DZZ-a potaknuo na izvodilačkoj, posebice zborskoj sceni u Hrvatskoj, je li to područje postalo kvalitetnije u cjelini i na koji način, što je po Vašem sudu najrelevantniji rezultat postojanja i rada DZZ-a?
- Naš rad je od početka i kulturološka misija, kompleksne i široke razine, ne radi se tu samo o solfeđiranju, pjevanju… Prije samog kraja polugodišta (prosinac 2009.) zbog sudjelovanja u opernoj premijeri te predstavama u HNK-u iz škole se mnogo izostajalo – nijedan roditelj to ne bi dopustio samo zbog opere. Razlog je duboka sadržajnost kojom su ta djeca ispunjena. Ta sadržajnost istodobno je i preduvjet da bi se "zaoralo" i ušlo u samu srž, koliko se može uopće. Ja sam samo nekoliko puta u životu doživio da sam dotaknuo to nebo u glazbi, i ako članice jednom u generaciji to doista dožive, to je mnogo. Znam da ima mnogo ljudi koji nikada nisu doživjeli takav estetski i spoznajni vrhunac kada je riječ o glazbi, i neće znati o čemu govorim. Uvijek kažem da mi grebemo po nečemu gore, skačemo i pokušavamo to dohvatiti, a samo u najrjeđim trenucima i dohvaćamo, ali to je i naš smisao da dohvatimo to nešto neobjašnjivo i neopisivo. Za to treba mnogo znanja, ali to nije preduvjet. U "Zvjezdicama" se o solfeggiu, o intonaciji, o tehnici pjevanja… nikada ne razgovara – to su neupitne pretpostavke. Važna je međusobna sinergija svih nas, ono što dajemo, to je nadgradnja na višoj razini. Na dan koncerta mi pjevamo šest sati - znate li kolike su kondicija, koncentracija, želja, odgovornost i ljubav potrebni da bi se to moglo, a to su sve elementi koji se svladavaju ranije, na pokusima, a na nastupu onda doista dajemo maksimum. Sam nastup iziskuje veliku i posebnu koncentraciju, i često ga uspoređujem s utakmicom. Mi smo od Turske izgubili u 120 minuti – ne vjerujem da bismo ja i "Zvjezdice" izgubili, iako se na nastupu može mnogo toga dogoditi. Najveće umjetničko postignuće ostvarili smo svojedobno na Festivalu djeteta u Šibeniku (bio je to koncert u Šibenskoj katedrali), kakvo bih volio da se ponovi, ali takve se stvari rijetko događaju. DZZ je snimio mnogo nosača zvuka, posebno sam ponosan na praizvedbe koje su skladane upravo za nas (npr. Kempfova "Četiri godišnja doba" smatram remek-djelom literature za dječji zbor, tu su i Kelemen, Magdić, P. Gotovac, Josipović). Mi smo snimili prvi CD s božićnim pjesmama u Hrvatskoj (izuzev izdanja iz 1960.-ih koje je za potrebe Hrvatske bratske zajednice snimilo Hrvatsko pjevačko društvo "Podgorac" iz Gračana, izd. "Jugoton"), kao i CD sa svjetskim hitovima božićnih pjesama, mi smo održali i prvi Božićni koncert u Hrvatskoj… Ima mnogo tih "mi smo" – ne mogu reći da je sve to bilo planirano.

Kada ste počinjali, što ste očekivali a što Vas je kasnije iznenadilo?
- Sve me iznenadilo, nisam ništa očekivao. Imao sam veliku želju za radom, i to nije fraza. Vodio sam Dječji svjetski zbor u Parizu, mislim 1991., upoznao sam tada  ponajbolje dječje zborove kao i mnogo literature iz cijeloga svijeta, i to je bila vrsta prekretnice za mene. Prvi puta sam tada pomislio: "pa, možda ja znam nešto o tome". Nakon toga imao sam još malo više samopouzdanja krenuti u dalje projekte. No, ključ je, a što ne smatram lijepim, to da sam sve to napravio iz uvjerenja, možda i vrste fanatizma, i ne mislim da je to dobra pretpostavka za druge kolege. Doista sam imao jaku vjeru, i ulazio sam u kojekakve rizike a uglavnom nisam nailazio na razumijevanje tamo gdje sam trebao. Ali, oduševljenje publike, sreća pjevača, moja sreća te stopostotno pozitivna kritika davale su mi za pravo i potvrđivale su da je ono što sam osjećao bilo objektivno ispravno.

Na koji su način "Zvjezdice" utjecale na druge ansamble?
- Poneki ansambli su tražili dozvolu da se nazovu kao i mi, i izvan Hrvatske, a u području zborskog izvodilaštva želim istaknuti zbor iz Osijeka (\enski i dječji zbor "Brevis") kojeg vodi Antoaneta Radočaj i postiže fenomenalne rezultate. Sretan sam zbog njenih postignuća, a znam koliki rad stoji iza tih uspjeha. U Zagrebu djeluje niz dječjih zborova čiji smo nastanak, vjerujem, potaknuli kao vrsta putokaza.

DZZ ansambl je koji njeguje raznovrsnu programsku paletu. Ipak, klasična glazba područje je u kojem nastupi DZZ-a redovito oduševljavaju. Nerijetko su upravo nastupi DZZ-a i najbolja ostvarenja na pojedinom koncertu, a sa "Zvjezdicama" postižete rezultate koje drugi zborovi ne postižu. Koliko je važno da članice imaju (ili nemaju) glazbeno obrazovanje, da pohađaju glazbene škole (ili privatnu poduku), u čemu je tajna kvalitete DZZ-a?
- Mnoge naše članice idu u glazbene škole, ali za našu vrstu rada to nije ni plus ni minus. Gerald Wirth je impresioniran načinom rada "Zvjezdica", a mi sve radimo napamet za razliku od "Bečkih dječaka" koji pjevaju iz nota. Riječ je o izboru metode, a kaže se da je svaka metoda koja se dosljedno provede odlična. Što se tiče mog uspjeha sa "Zvjezdicama" - ja sam beskompromisan kada je riječ o mom zboru. Kad radim na drugim mjestima, racionalniji sam. Ne zato jer ne bih htio, nego zato što da bi jedan ansambl radio vrhunski mnogi se elementi moraju podudarati. Kad vidim da to nije tako, snižavam kriterije. A elementi o kojima govorim njeguju se kao engleska trava. No, propusti se događaju i nama, i čim jedan element nije na mjestu trpi organizacija, međusobni odnosi i u konačnici glazba, ali to samo potvrđuje da se neprestano mora raditi sve više i sve bolje.

Zbor HRT-a, primjerice, odlikuje kvaliteta, ali ne postiže ono što Vi postižete sa "Zvjezdicama". Kakav bi bio Vaš pristup u radu s našim profesionalnim zborovima?
- Zbor HRT-a je izvrstan, ali u radu s profesionalnim ansamblima bio bih beskompromisniji prema njima ali i prema sebi. Prednost amaterizma je da se radi isključivo iz ljubavi, ali samo ako su rezultati profesionalni. Odnos povjerenja između ansambla i dirigenta se gradi, i svaki pjevač mora biti beskompromisan, pun ljubavi i želje da da maksimum. U profesionalnim ansamblima toga često nedostaje, a ako toga nema, nema ni rezultata. Jer, zajedničku poruku koju mi šaljemo nikada ja ne mogu poslati sam kao što to može i kao što to radi nas četrdeset. Nitko od nas to ne može sam. I to je, mislim, ključ. Već sam rekao, i ponavljam, uz mene ne može opstati nitko tko nije potpuno posvećen glazbi. To nije fraza i na taj način razmišlja svaka od članica "Zvjezdica" svih generacija već 25 godina.

Da li studenti dirigiranja dolaze na Vaše probe?
- Povremeno dolaze kolege, a studenti možda i ne znaju da mogu doći.

Je li netko od članica odustao, da li ste nekoga zamolili da napusti Zbor?
- Ja iz Zbora nikoga nisam isključio, ali bilo je slučajeva da se neke djevojčice nisu pronašle u tome, ili da su, kao jedna poznata glumica i televizijska voditeljica, zbog drugih obveza morale prekinuti rad u Zboru jer nisu mogle odgovoriti na zahtjeve. Mi stalno i mnogo radimo.

Mnogo ste surađivali sa suvremenim hrvatskim skladateljima – koliko je takav repertoar blizak mladim članicama, koliko je poticajan, i koliko je važno u cjelini da izvode suvremenu, i ne samo hrvatsku glazbu?
- Fascinantno je koliko im je ta glazba bliska, i to je činjenica. No, da bi se ta glazba mogla izvoditi predradnje tehničke prirode moraju biti napravljene. Davno sam osmislio metodu upjevavanja koja u principu ide od jednostavnog prema složenom, s nizom vježbi koje se temelje na izvantonalitetnom i politonalitetnom razmišljanju, na vježbama intonacije, ritma, dinamike, agogike, dikcije, kvalitete tona. Ako se ostaje u okviru dura i mola, a ne vježba se, primjerice, i cjelostepena ljestvica, suvremena glazba se ne može izvoditi. "Zvjezdice" su 2008. praizvele "Missu apostolicu" G. Wirtha, skladbu koju je napisao prije dvadesetak godina, i to nakon dva neuspjela pokušaja praizvedbe sa dva svjetska zbora, a poznata je priča o tome kako su neke naše članice, igrajući se na plaži, pjevale Kelemena. Upjevavanje je najvažniji dio pokusa – rad na tehnici, intonaciji, tonu, njegovoj tehničkoj ispravnosti, kvaliteti zapjeva, ljepoti tona, te na reguliranju načina disanja, jer bez pravilnog disanja nema pjevanja.

Vaše vježbe upjevavanja izvanredne su, a njihova posebna kvaliteta je vezana za vježbe kojima se postiže intonativna preciznost. Vi ste, pak, istaknuli vježbe za postizanje kvalitetnog zapjeva. Ipak, zbunjuje odluka da se sve radi napamet, iako to jamči posebnu vrstu koncentracije. Kada ste se i zašto odlučili da djeca pjevaju napamet? Pritom, djeca ne uče skladbe napamet iz nota, već se cijeli rad temelji na pjevanju napamet.
- Pjevanje kao i dirigiranje napamet pretpostavlja jednu višu razinu spoznaje.

Koliko je činjenica da Vi ne pripadate jednom fahu već ste otvoreni i aktivni u različitim područjima, vrstama glazbe kvalitetna i važna za cjelovitost uspjeha Zbora, za njegovu fleksibilnost?
- Smatrao sam, i danas tako mislim, da sam ja iznimka koja potvrđuje pravilo. Moj je privilegij da radim različite stvari u toj mjeri da mi nikada ne postaju rutina. Danas je stvarnost oblikovana dostupnošću i agresivnošću medija, i otvorenost Zbora prema raznim područjima glazbe je i time uvjetovana. Mislim da većina skladatelja i dirigenata više ne razmišlja na konzervativan način, i jedini kriterij odnosi se na kvalitetu a ne na vrstu glazbe. To je veliko bogatstvo, no treba biti jako oprezan, ali mislim da je to preduvjet vrhunskog bavljenja glazbom.

O uspjehu DZZ-a doista nitko nikada nije dvojio – pratile su vas uvijek više nego pohvalne kritike. Koliko je ta kvaliteta od osnutka bila prepoznata i kroz područje diskografije, gostovanja u inozemstvu, sudjelovanja u projektima najviše umjetničke razine (i izvan Hrvatske). Drugim riječima, je li kvaliteta DZZ-a bila praćena istovrsnim angažmanom ostalih institucija ili pojedinaca koji čine i sudjeluju u oblikovanju i funkcioniranju cjelovitog područja izvodilaštva? Riječ "brand" često se spominje – da li su "Zvjezdice" postale "brand"?
- Kod nas vlada teški socijalizam u glavama, i institucije koje bi trebale nama ali i drugima pomagati, to ne čine. Notorna je činjenica da 70% novca od kulture odlazi na kulturnu birokraciju. Ministarstvo kulture nam ne pomaže – nikako ne možemo zadovoljiti "njihove kriterije"(!) Ne dobivamo dotacije za međunarodne turneje. Prije nekoliko dana bio sam na razgovoru u najvećoj hrvatskoj tvrtki koja pomaže kulturu, pa se, i s potvrđenom kvalitetom Zbora, postavilo pitanje da li potrošači te tvrtke znaju što "Zvjezdice" pjevaju – odgovor je bio negativan. A mi imamo izvrsnu vizualnu produkciju, niz nosača zvuka, kao i međunarodnih nagrada i naslova ("Zvjezdice" su veleposlanice kulture pri Europskom parlamentu za Hrvatsku, u Daytonu postoji Dan "Zvjezdica"…). Nažalost, ljudi koji u državnim i gradskim institucijama odlučuju o pitanjima kulture na potpuno su suprotnim pozicijama od razloga zbog kojih se ja bavim glazbom. Sistem cijelog financiranja kulture i produkcije je nakaradan i žalostan u 21. stoljeću. Važnije je poznavati susjedu tajnice nekog političara, u posljednje vrijeme bilo je važno samo da li je predsjednik ansambla iz ove ili one stranke, i to je bio uvjet za dobivanje sredstava. Ipak, moram reći da je i takav (nesavršen) Gradski ured za kulturu povremeno znao podržati naš rad, mi smo i jedan od rijetkih ansambala koji je dobio prostor, doduše, velikom mukom i to nakon što su nam prvo ponudili potpuno devastiran i neprimjeren prostor. Svjestan sam da smo cijelo vrijeme radili jedan uzvišen posao, i da beskrajno idemo na jetra onima koje sam često kritizirao. Ali, tko se nije spreman takvim ljudima suprotstaviti do kraja, mora zaboraviti ne na postojanje vrhunskog ansambla nego i onog srednje kvalitete. Čovjek mora imati snagu suprotstaviti se općem društvenom stanju, i gledati dalje, to je preduvjet da bi se uspjelo. Teško je u ovoj zemlji postati kulturni "brand" -"Zvjezdice" su možda i mogle postati "brand", ali ne bez pomoći države.

Na koji će način DZZ obilježiti svoju godišnjicu?
- U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 28. ožujka održat ćemo svečani koncert, bit će to neka vrsta "best of" programa, vjerujem da će to biti posebno značajan koncert.

Uz HNK vezan je i jedan rekord "Zvjezdica"?
- U novoj monografiji koju pripremamo uz 25. obljetnicu postojanja na jednoj cijeloj stranici bit će otisnuta fotografija koju je snimio Saša Novković na "Koncertu za mir" koji smo održali 1991. – u svakoj od loža bilo je po dvadesettroje, dvadesetčetvero ljudi (23-24)!

Za "Zvjezdice" sami ste napravili i radite praktički sve. Da li ste osigurali svog nasljednika?
- Bio bih beskrajno sretan da se pojavi netko tko bi imao životnu i umjetničku snagu nastaviti sa "Zvjezdicama", i moja jedina želja bi bila da mu put bude manje trnovit.
Dodi Komanov