Hrvatsko slovo

Hrvastko slovo, 5. ožujka 2010.
Urednički komentar
Odricanje za propast
Prekinimo s hrvatskim odricanjima na vlastitu štetu, da se dokraja ne zapetljamo u jugoslavenske odnose

Hrvati su po odricanju postali svjetski prvaci. Cijelo desetljeće svake se godine odričemo dijela državnog dostojanstva. Godišnja odricanja postala su navikom, više se na njih nitko i ne osvrće, kamoli da postavlja pitanje njihove opravdanosti. Što su odricanja veća, to je veći i pad povjerenja u političke strukture i to se više nagriza veliko povjerenje koje živa Katolička crkva. Ne ću nabrajati čega smo se sve odrekli u tekućem desetljeću, ne zato što ponavljanje nije majka znanja, nego zato što sve ono čega smo se odrekli ne bi stalo u opseg teksta. Rang lista ovogodišnjih odricanja je dugačka. Da se razumijemo, odricanja o kojima je riječ nisu u svezi s korizmom i čišćenjem tijela zbog jačanja duha u očekivanju Uskrsa. Puno su prizemnijeg karaktera i u dosluhu su s iskušenjima i načelima „kneza ovoga svijeta“.
Osam je mjeseci do ovogodišnjeg obilježavanja pobjede protiv velikosrpske agresije. Operacija Oluja vratila je ne samo najveći dio okupiranog teritorija već je pomela i povijesno hrvatsko nagodbenjaštvo i s tim povezno zarobljenu hrvatsku samosvijest. Službeni Beograd u protutužbi protiv Hrvatske za genocid upućen Međunarodnom sudu pravde zahtijeva izmjenu Zakona o blagdanima. Hoće da Oluju ne tretiramo kao državni blagdan, kad se već od nje korak po korak pravi zločin, treba je izbrisati iz hrvatske memorije. Srpska je politika prema hrvatskoj državi samo nastavak politike velikih čuvara Jugoslavije. Nastavak palana (načertanija) ide u smjeru ukidanja i Deklaracije o Oluji Hrvatskog sabora. U njoj se istinito kaže kako je ona provedena uz poštivanje svih odredaba međunarodnog ratnog, humanitarnog i civilnog prava.
Politiku čuvara dosadašnjih jugoslavija i aktualnog Beograda podupire Milorad Pupovac, davši izjavu kako će biti potrebno izmijeniti Zakon o državnim blagdanima. To je rekao i ostao u vladajućoj koaliciji u vrijeme kad se u demokratskom svijetu razvrgavaju i prirodne, i neprirodne koalicije i za puno manja „sranja“ (oprostite na izrazu, citiram sažetak političke platforme S. Mesića). Na tragu Pupovčeve izjave je i ona Save Štrbca, osobu koja u pravnoj nam državi sublimira „bivše nositelje stanarskog prava“ koje su „napustile stan duže od šest mjeseci“, pa im stoga hrvatska država treba u vlasništvo darovati novi stan. On ne vjeruje da će Hrvatska samostalno prihvatiti neku novu deklaraciju o Oluji, zato daje naputak Međunarodnom sudu pravde da natjera Hrvatsku na ukinuće postojeće i prihvaćanje nove deklaracije. Nju bi on i Pupovac sigurno uskladili s novom pravednošću haaškog Tužiteljstva i Jovićem i Pilslom, savjetnicima Ureda predsjednika.
Što bismo dobili zauzvrat kad bismo se odrekli Oluje? Četništvo umotano u antifašizam usklađeno s istovjetnom odlukom srpskoga parlamenta! Općenarodni „dernek“ (S. Mesić) u Srbu. Zločin umjesto oslobođenja. Teritorijalni imaginarij, umjesto cjelovitosti. Četnike umjesto hrvatskih branitelja. Srbe kao čuvare pokorene „republike“ iz Josipovićeve prisege, umjesto Republike Hrvatske. Ozakonjeni banditizam, umjesto pravne države. I povlačenje tužbe protiv Srbije za genocid. Naravno, povijest se ponavlja kad se odričemo povijesne istine. Zato provoditelji protuhrvatske srpske politike moraju tražiti prirodne saveznike u Hrvatskoj (nekad komuniste, a danas?), kako bi proveli od Garašanina zacrtanu i do danas nepromijenjenu svetosavsku politiku širenja na tuđi račun. Matoš je u svoje doba primijetio kako „imamo više izdajica od cijele ostale Europe“. Umjesto afirmacije daljnjeg odricanja, trebali bismo se odreći sadržaja i kontinuiteta iz Matoševe dijagnoze.
Biskup Strossmayer, nekad utopist južnoslavjanske ideje, kad je prozreo svetosavsku politiku Beograda napisao je10. travnja 1884. u pismu upućenom Račkom: „Narod nam je u opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao – mislim Marković – da dočim se mi ljuto borimo protiv Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje. Pak da bi to barem bilo njemu na uhar, nego bi mogao onaj grob, kog Srbi nama kopaju, ujedno i njih pokopati. Već o tome i vanjske novine pišu, to jest, kako su se Srbi sa Mađarima spojili samo da nas utuku. To je glavna narav i glavna svrha njihove pomirbe sa Mađarima. Ufajmo se u Boga i nikad duhom ne klonimo“. Bez obzira što je od Strossmayerove ukupne političke misli u optjecaju ostala, ne slučajno, samo njegova južnoslavjanska etapa, današnja bi hrvatska politika morala odmah prekinuti kontinuitet hrvatskih odricanja koja idu na štetu naroda i države, povijesne istine i zdrave budućnosti. Koja je daljnja sudbina hrvatskih odricanja? Primjerice, odrekli smo se i Oluje i generala Gotovine u korist haaškog Tužiteljstva. Srbijanski predsjednik Tadić sad logično zahtijeva od Haaškog suda da ga po svaku cijenu osudi. Hrvatski predsjednik na to nije reagirao. Moramo se vratiti Matoševim mislima i pogledima, ili malo-pomalo prihvaćati politiku osovine Štrbac-Haag-Beograd-Pupovac. Trećeg puta nema.

Hrvastko slovo, 5. ožujka 2010.
Dnevnik
22. – 28. veljače
Ivan Aralica
 Podaničko divljenje srcu tame

Ponedjeljak, 22. veljače
Pred tri su dana novine javile da će Mesić danas useliti u svoju novu rezidenciju u Grškovićevoj 13. Time će Hrvatska uz rezidencijalni prostor aktualnog predsjednika dobiti i rezidencijalni prostor „doživotno bivšeg predsjednika“, što dosad nije imala i što malo koja zemlja u našem okruženju ima. Ostavimo postrance zakon na osnovi kojeg Mesić to pravo stiče, pun sadržaj toga zakona i način kako je donesen, jer će o njemu u budućnosti biti prilike koješta doznati. Pa na Ustavnom je sudu! A sada skrenimo pažnju samo na jedan od motiva da je to pravo Mesiću dano!
Da je motiv ozbiljan, govori čitav niz činjenica. U brojnim opraštanjima od predsjedničke dužnosti, koja traju već punu godinu dana, Mesić nikomu ne kaže zbogom nego doviđenja, što je jasna poruka da se njemu iz politike ne odlazi. Oni koji znaju čitati govor tijela kažu da je tužan, sjetan, zabrinut i da je za vrijeme inauguracije Josipovića bio duhom odsutan, a da je s inauguracije otišao nigdje drugdje nego do rezidencije „doživotnog bivšeg predsjednika“, vidjeti kako radovi na njoj napreduju. Tu je dao obećanje da će se danas u tu kuću useliti, iako su s vanjske strane na zgradi još skele radi poslova na fasadi. Sve to, i doviđenja umjesto zbogom, i duhovna odsutnost i žurba s useljenjem, daje štofa onima koji, u Mesićevu stilu, šire šalu da je bivši predsjednik, pritisnut silom zakona da mora u mirovinu, obolio od PTSP-a. Znajući nešto o onom što je činio otkako je na javnoj sceni, nisam siguran da je Mesić ikada bio psihički uravnotežen, ali bio odavna načet ili tek sada obolio, u ovoj šali nije sve šaljivo. Ima u njoj nešto prijeteći ozbiljno. Mesić ne zna otići kad mu je došlo vrijeme odlaska i iz te činjenice ne će proizići jedino trošak oko rezidencije nego će biti štete i na drugim stranama.
On sam neodmjereno, a njegovi apologeti još neodmjerenije probiše nam uši pričom da je kod njega veliko političko iskustvo i da to dragocjeno iskustvo, ako i koštalo, treba sačuvati. Ako bi to značilo neku vrstu arhiviranja toga iskustva, onda bih se s tim složio. On kao egzemplar ni u kojem slučaju, političkom, povijesnom, literarnom, zaboravljen ne smije biti! Ali, ako bi njegovo iskustvo, u njegovu aranžmanu i na njegov način, bilo plasirano kao uzorak ponašanja političara koji dolaze, ne samo da se trošak u gradnju njegove rezidencije ne bi isplatio ni bio opravdan, nego bi bio na štetu onih koji su gradnju platili i sasvim s onu stranu zdrave pameti.
Uostalom, ako ima nešto u tomu da je obolio od PTSP-a, njemu ta rezidencija u Grškovićevoj i nije najprikladniji smještaj. Kao u začaranom dvorcu, u njoj će ga progoniti duhovi onih koje je on za vrijeme svoga predsjedničkog mandata progonio i od kojih se on, figurativno kazano, u rezidencijalni prostor „doživotnog bivšeg predsjednika“ i želi skriti. Primjerice duh generala Zagorca koji će po toj kući hodati s korpom punom dragulja! Ili duh onoga koji je na Djevičanskim otocima skrio milijarde ukradene od naroda!
I obistinilo se što su novine najavile! Uselio se čovjek u svoj ured pod skelama i prvoga koga je primio bio je novinar engleske televizije Martin Bell, koji trenutno radi dokumentarnu seriju „Trideset godina od Titove smrti“. Obzirom na predmet razgovora, i više nego znakovito. Čini se da je Mesić imao pravo kad je svojevremeno kazao da je to mjesto pogodno samo za kupleraj. Nije li to previše: i kupleraj i dvorac s duhovima! Teško da na tom mjestu Mesić može duže boraviti.

Utorak, 23. veljače
Na štandu jedne staretinarnice iz Vlaške ulice, ispod Jelačićeva spomenika, našao sam i kupio knjigu „Pas u potražnoj službi“, u kojoj su „upute za odgoj, njegu, uvježbavanje i upotrebu pasa“, a napisao ju je Milan Mizler, „kraljevski oružnički satnik“ po knjigama Roberta Gersbacha. Tiskana je u Samoboru 1910. u piščevoj nakladi. Nemam psa i ne namjeravam ga nabaviti. Pa što će mi ta knjiga, koju sam ciljano nabavio? Trenutno, a to znači iz dana u dan, ujutro i pred večer, bez prekida – zbog čega mi je i ovo vođenje dnevnika na smetnji – pišem roman o kepecu Janošu, pripadniku jednog od liliputanskih cirkusa, koji su kružili putovima Panonije dok ih komunizam nije pomeo. Tu priču nosim uza se i pripremam se na pisanje već četrdeset godina. Imao sam se vremena pripremiti, ali priprema nikad dosta. U tijeku pisanja nametnula mi se potreba da o artističkoj točci Janoševe žene Estere, liliputanke kao što je i njen muž, o dresuri pasa doznam više nego znam sada. Zato, kad ne pišem, čitam tu knjigu. Još se jednom uvjeravam da su pisci starih stručnih knjiga uz svoju struku poznavali i literaturu. Da je nisu poznavali i da se nisu u nju ugledali, otkuda bi u njihovim stručnim knjigama bilo toliko literarnog, da nadmašuje literarnost i onoga što se naziva književnošću. S druge strane gledano – jer ovo s knjigom o dresuri pasa nije kod mene iznimka, ovo je kod mene stalna praksa, pa sam o tomu pozvan nešto reći – moguće je da literarnost tih tekstova i ne potječe od piščeve literarne naobrazbe, nego da ta literarnost izbija sama po sebi iz piščeva suverenog vladanja predmetom o kojemu piše. Naime, sklon sam vjerovanju da u stvarnosti, poznaješ li je, drijema literarnost, a na tebi je kao piscu ostalo samo to da je probudiš. A probudit ćeš je moći samo ako poznaješ lozinku na koju se ta literarnost budi i pretvara u književnost.

Srijeda, 24. veljače
U povodu izlaska iz tiska moga najnovijeg romana, „Života nastanjena sjenama“, preko novinarke Janje Franko tjednik je „Globus“ zatražio od mene intervju i ja sam mu ga dao. Nešto iza toga iz redakcije su me „Globusa“ zamolili, preko iste osobe, da napišem svoje mišljenje, na koliko god stranica želim, o puču Ive Sandera. U vremenskom tjesnacu od subote do ponedjeljka i to sam napravio. Iako o takvim temama nerado pišem, osobito ne po narudžbi. A napisao sam jer nisam želio u očima redakcije ispasti nezahvalan i nekooperativan. Kad su oba posla bila obavljena, u slijedećem broju tjednika, u svojoj redovnoj kolumni napao me je Boris Dežulović, bit će dovoljno reći, na svoj način. Njegovim napadom nisam se osjetio ni povrijeđenim ni oštećenim. Naprotiv, bio sam počašćen dodatnim doprinosom, jer bez njegova napada posao s „Globusom“ ne bi vrijedio ni upola koliko vrijedi s njim. Da ne bih posumnjao kako su mi oni iz redakcije podmetnuli Dežulovićev napad, otuda mi je dojavljeno da me mole neka ih te sumnje oslobodim. Oni Dežulovićev članak naručili nisu, ali ga nisu mogli ni odbiti kad je došao. Jer Dežulović ima ugovor s „Globusom“ pisati o čemu mu se god piše! Što se mene tiče isprika je redakcije bila suvišna, jer je i iz Dežulovićeva teksta bilo vidljivo o čemu se tu radi: on je, izlijevajući pogrde iz svoje kible po meni, i na račun redakcije ponešto prigovorio. U smislu, da mi „Globus“ nije trebao davati toliko prostora i poklanjati toliko pažnje!
Danas je srijeda, kupujem „Globus“ i mislim što li je Dežulović ovoga puta na istu temu, na isti način i na istom mjestu, u kolumni znakovita imena „Ugovor s Đavlom“, napisao. Kad tamo, upravo ono što sam očekivao! Dežulovićevo iživljavanje nad onim glupim koncertom neonacista u Križevcima! Samo trabunjanje, suvišno pored vrlo seriozna članka na istu temu u istom broju tjednika!
Mene ne smeta što Dežulović mlati po seansi tupih neonacista. I ja sam opisao jednu takvu seansu u „Fukari“. I njome izazvao gnjev Miljenka Jergovića, koji se među akterima te seanse odnekud prepoznao. Mene Dežulovićevo lupetanje ne smeta ni zato što nacizmom i neonacizmom nisam opterećen: ni u ratu ni u miru nisam pripadao toj struji svijesti i politike. Meni smeta dvoje: prvo, što takvi kakvi su ti u Križevcima daju povoda Dežuloviću da se preko njihovih glupih djela iskaljuje nad naravnim i zakonitim oblicima iskazivanja pripadništva vjeri i naciji; i drugo, meni smeta kad Dežulović u najnormalnijim oblicima iskazivanja vjere i patriotizma vidi nacizam i fašizam. Ali, po uvidu u ono što sam od Dežulovića pročitao – a pročitao sam dosta, jer je način funkcioniranja njegova mozga i duha predmet moje literarne pažnje – on od tih u Križevcima, za koje kaže da su glupi, sa svojom opsjednutošću mržnjom prema naciji i vjeri, nije ništa pametniji.
Čudim se vlasnicima „Globusa“ da su mu dali slobodne ruke u iskazivanju vjerske i nacionalne mržnje, u vrsti tekstualnosti koja je nastala u splitskom „Feralu“ na bazi poruge bez duha i mišljenja. „Feral“ je na toj vrsti tekstualnosti nastao, na njoj ustrajavao i zbog nje, kad je ta tekstualnost postala čitateljima neprobavljiva, propao. Vlasnik bi, ako vodi računa o svojim ulaganjima, morao vidjeti da je tekstualnost Dežulovićevih rukopisa roba za otpad, a ne za tiskanje. Mržnja i samo gola mržnja, ruganje i samo puko ruganje sa svakojakim nadmudrivanjima, te odsutnost misli i bilo koje nove informacije njegove tekstove čine nakaradnima i zastarjelima. Jednostavno, tako više nitko ne piše i to štivo više nitko ne čita! Ako je to ikada ikomu i trebalo, ako se tako ikada igdje, osim u „Feralu“, i pisalo!

Četvrtaka, 25. veljače
Kako je u jeku čitanje „Života nastanjena sjenama“, svakodnevno ili susrećem ljude koji su roman pročitali ili mi se ti ljudi jave preko telefona i kažu, kao i oni što me susretnu, što o knjizi misle. Danas sam imao dva takva očitovanja. Idem obrnutim redom!
Na Zrinjevcu sam, u šetnji po sunčanu danu susreo novinara Tomislava Marčinka, isto kao što sam ga prije mjesec dana susreo u Gajevoj ulici. Tada mi je rekao da je roman kupio i da ga nosi tamo gdje će „Dinamovi“ igrači trenirati. Imat će dosta slobodnog vremena i tamo će knjigu pročitati. A danas mi i prije pozdrava priopćuje da je roman pročitao. Kaže da je roman briljantan, da dosada nisam napisao bolje djelo, a ne ću boljega napisati ni nakon ovoga, pa bi bilo najbolje da me u njega zaziđu kao što su nekada, po predaji, u velebne građevine, mostove i kule, zaziđivali neimare, da ne bi još jedno tako velebno djelo stvorili i ovo, već stvoreno, unizili onim što će ga ponovo pokušati stvoriti. Moram priznati Tomislavu da mu je kompliment lijepo sročen i ako je hvala i ako je samo šala. Prihvaćam to i kao šalu i kao hvalu, a kao dopunu komplimentu mislim da me u „Život nastanjen sjenama“ ne će trebati ugrađivati. Tamo sam uzidan u svaki kamen te ćuprije toliko da se više i ne zna jesam li njen neimar ili građa od koje je ćuprija sagrađena.
Prije susreta s Marčinkom imao sam o istoj stvari razgovor s jednim čitateljem. Pročitao je roman, iako je podebeo, tisuću stranica, ali se na dušak čita, pa mi želi postaviti jedno pitanje u vezi dijelova romana koji govore o Paddyu Ashdownu, o Carlu Bildtu i o podaničkom divljenju većeg dijela naših političara prema svima koji predstavljaju ono što se u romanu metaforički naziva „srce tame“. Otkuda to podaništvo i, kao posljedica divljenja, to podaničko ponašanje? Kažem mu da je šteta novca što bismo ga potrošili na telefon razgovarajući o toj beskrajno dugoj temi i kažem mu da je zasada dovoljan odgovor i ono što je mogao naći u pročitanom romanu. On prihvaća izliku i mi telefonski razgovor prekidamo. Ali pitanje otkuda to divljenje i to podaništvo ostaje!
Osim onoga što se zna, osim nastavljanja s mentalitetom „bečkih konjušara“ i gusaka koje kroz panonsku maglu odlaze do beogradske čaršije, osim toga kao razlog mi se nameće i nešto mnogo dublje, jer ne pripada samo nama nego i svim drugim ljudima. Složit ćete se sa mnom da je, ako ne i najpoznatija, jedna među najpoznatijima latinska poslovica: Divide et impera. Složit ćete se sa mnom i da je to aksiom svake imperijalne vlasti od, kako se ono kaže, postanka svijeta do danas. Ali, pazite, ne ćete se lako složiti sa mnom ako kažem da od primjene toga načela veću korist ima onaj koji je pristao na podjelu od onoga koji pomoću podjele vlada. Veću, jer mu je onaj izvana, onaj što nastupa u ime „srca tame“, omogućio da, pristajući na podjelu i pokornost, eliminira svoje suparnike u tijelu - državi, gradu, bilo čemu – kojim „srce tame“ želi vladati. Veliki dio naših političara mentalnim pristankom na podjelu grade svoje dodvoravanje prema emisarima „srca tame“ i svoju aroganciju prema suparnicima u jagmi za isto mjesto. Vesna Pusić i Stipe Mesić od ostalih se razlikuju samo po tomu što to ne taje! I što to drže moralnim i legitimnim!

Petak, 26. veljače
Moram nešto zabilježiti o ovoj priči koja se već nekoliko dana priča, o ovom obavještajnom podzemlju! Kao pisac parabola iz davnih vremena i iz naših dana, koji je javno priznao kako mu je najizdašnija dokumentacija koju je koristio za pronalazak priča bila ona što su je vodili nekadašnji špijuni a današnji obavještajci. Priznajem da se u tom štivu može naći svašta, najviše onoga što treba zaboraviti, ali se, bome, nađe i onoga što treba zapamtiti i, je li moguće, pretvoriti u priču koju će i drugi rado pročitati. Ako je novi predsjednik ovu akciju, do istrebljenja, protiv obavještajnog podzemlja poduzeo jer je povrijeđen neistinama koje je našao u svomu od ona četiri famozna fascikla, koja su u vrijeme izbora kružila po redakcijama tiskovina, onda ga kao čovjeka razumijem i za njegov gnjev nalazim opravdanje. Iako moram primijetiti kako je predsjednik i do sada morao zapaziti da je naš medijski prostor odavna preplavljen takvim fasciklima, onima u koricama i onima u glavama, pa njega, kad se našao u središtu toga prostora, nije snašlo ništa posebno, što nije snašlo i svakog drugoga, kad se od svoje volje ili na silu našao u vrtlogu medijskih promocija, osporavanja i naklapanja.
Ako se, pak, predsjednik na obavještajno podzemlje ljuti, i ne otkrivši koga pod tim podrazumijeva, zato što se boji da će njegova otkrića ili njegove podvale navesti nekoga od političara da, svladan osjećanjem kaznene ili moralne odgovornosti, dade trenutnu ostavku, onda su mu trudi oko progona obavještajnog podzemlja uzaludni, jer se kod nas još nije dogodilo da bi otkriće preljuba ili neke druge sprdačine političara navelo da dade ostavku na dužnost i prinadležnosti koje ta dužnost sobom povlači. Pa kad je to tako, da otkrića ljubavnica i drugih sprdačina političare ne izbacuju iz sedla, zašto ne bismo dopustili obavještajnom podzemlju da narod obavijesti o tim nedjelima, kako u ustoličenima ne bi gledali svece, što bi ustoličeni bez tih otkrića mogli neopravdano biti.
Ako, na posljetku, predsjednik ide na obavještajno podzemlje zato jer je djelovanje podzemlja imalo utjecaja na rezultate predsjedničkih izbora, onda ne samo da ga podupirem nego mu se i divim. Naime, bude li išao do kraja, kako kaže, u identifikaciji toga podzemlja, ne samo pisaca ona četiri fascikla, nego i svih ostalih fascikala, onda bi morao doći do toga da je obavještajno podzemlje s najjačim utjecajem na rezultate izbora bilo ono koje se okupilo oko privatnih televizijskih kuća i brojnih drugih tiskovina u stranom vlasništvu, koje je imalo za cilj da njega, Josipovića, izgura za predsjednika. I to je postiglo na taj način da je mnogo prije izborne promidžbe njega, Josipovića, proglasilo apsolutnim favoritom i da je, ubacujući u igru nekoliko „desnih“ kandidata s lijevim ideološkim i političkim predznacima, izmrvilo i zbunilo desno biračko tijelo, kako bi se u završnici izbora našao izrazito lijevo orijentirani kandidat Josipović nasuprot desnom kandidatu s lijevim predznacima, koji, koliko god desno tijelo bilo zbunjeno a taj „desni“ ljevak bio vješt populist, na svoju stranu svjesnu desnicu nije mogao privući. Kad bi Josipović išao do kraja i razotkrio djelovanje toga obavještajnog podzemlja, onda bi on zaslužio kapu dolje. Ali sam gotovo siguran da na to podzemlje Josipović ne misli. Pa, kad na nj ne misli, najbolje bi bilo da ona četiri fascikla ustupi nekom od pisaca koji bi po građi u njima mogao sročiti roman. Ja nisam zainteresiran. Ja sam po građi iz takvih fascikala napisao „Ambru“. I što? Zar je zbog toga nekomu pala i vlas s glave!

Subota, 27. veljače
Pročitao sam Hebrangov intervju u „Hrvatskom slovu“! Bog mi je svjedok da sam veliki poštovalac uspomene njegova oca! Isti mi svjedok može posvjedočiti da volim čovjeka i cijenim djelovanje njegova sina istog imena! Ali, izuzimajući iz toga intervjua državotvornu supstancu, koja je istovjetna mojoj, sve što je politika i političko u tom intervjuu, samo je niz zabluda i previda, od kojih me, kad mislim na sudbinu desne opcije u hrvatskom političkom spektru, hvata jeza. O tim previdima i zabludama valjalo bi napisati dugi traktat, ali ja za to nemam ni volje ni vremena, i samo ću neke od njih prokomentirati.
Nisu ni Tuđman, koji je dobio 4,1 posto glasova, ni Jurčević s 2 posto krivi što Hebrang nije ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, jer tih okruglo 6 posto glasača, budući pripadaju osvješćenom dijelu desnog biračkog tijela, da nije na listi kandidata bilo Tuđmana i Jurčevića, na izbore ne bi ni izišli ili, ako bi i izišli, za Hebranga ne bi glasali, jer ga smatraju sukrivcem za sve ono što je Sanader učinio desnom biračkom tijelu. Da ga je ostavio bez njegova HDZ-a!
Razumijem Andrijinu tjeskobu kad se tuži na nezahvalnost Hrvata u Bosni i Hercegovini prema sebi osobno, jer on je zbilja za taj dio hrvatskog naroda mnogo učinio i zbog toga mnoge žrtve podnio. Ali bi ih uza sve to morao razumjeti! Oni svoj glas nisu uskratili njemu, Andriji Hebrangu, već njemu kao kandidatu još uvijek Sanaderova HDZ-a, koji im je nanio više zla nego onaj koji je o njima neslane viceve pričao i na njihovu štetu šurovao s njihovim političkim suparnicima. Sanader je njihov HDZ razbio na dva dijela i doveo ih u apsurdnu situaciju da im je predstavnika u predsjedništvu države izabrao drugi narod. Mora se imati razumijevanja prema biračima bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su nakon desetogodišnjeg Mesićeva marginaliziranja i Sanaderovih diobenih intriga krivo procijenili da je njihov istinski kandidat Bandić, jer bi Bandić, da je bio izabran, kao ljevičar s desnim predznacima – po mom sudu, nepouzdana vrsta ljevičara – samo marginalizaciju i diobe nastavio.
Svaljivati na Sanadera dio krivnje za neuspjeh na izborima samo po tomu što nije podupro njegovu kandidaturu, što je poticao Vidoševića i Primorca i što se nije ogradio od glasina da stoji iza Bandića, ne samo da nije dovoljno, nego se time i ne pogađa bit Sanaderove krivnje za Hebrangov izborni neuspjeh. Prvo, da ga je Sanader i podupro, da je i izjavio kako ne stoji ni iza koga drugoga osim iza kandidata HDZ-a, to mu ne bi donijelo mnogo glasova desnog biračkog tijela, jer je Sanader u očima toga tijela odavna lijeva moneta bez pokrića u desnoj valuti. Bezvrijedna kartušina, kako se kaže za taj novac! A drugo – što je pravi uzrok Sanaderove krivnje za Hebrangov poraz – u očima desnog biračkog tijela Hebrang se počeo izjednačavati sa Sanaderom onoga trenutka kad mu je omogućio onakvu, zna se kakvu, pobjedu u trci za predsjednika HDZ-a. To se izjednačavanje tijekom godina, u kojima je Hebrang pristajao na sve što je Sanader činio, pretvorilo u izjednačenje. I zato, ne želeći glasovati za Hebranga, desno je biračko tijelo glasovalo protiv Sanadera. Vjerujem da se Hebrang ni kao čovjek ni kao političar sa Sanderom u stvarnosti nikada nije izjednačio, ali se to izjednačenje dogodilo u percepciji desnog biračkog tijela.
Sanader je po čitavom nizu moralnih i političkih aspekata nesreća cjelokupne desne političke opcije, ali ne vidjeti da je on, kompromitirajući ih u očima desnih birača, najveća nesreća onih koji su ga godinama podupirali i slijedili, sada kad svi to vide, ipak je malo previše. Na pitanje novinara: Ukratko, tko je zapravo u političkom smislu Ivo Sanader, Hebrang odgovara: To nije moguće odgovoriti dok ne znamo razlog njegove ostavke. Pa zar Hebrang nakon Sanaderova puča misli da je tu ikakve ostavke bilo! Ikakva povlačenja, kako se to tada zvalo! To što je Sanader učinio nije bila ni ostavka ni povlačenje, nego je to bilo prepozicioniranje od teškog posla premijera na lagodno mjesto „doživotnog počasnog predsjednika HDZ-a“. Druga je stvar što oni oko Sandera to prepozicioniranje, doista neviđeno, nisu shvatili kao patološku narcisoidnost, o čemu se doista radilo, nego kao ostavku, kao povlačenje, kao znakove skrušenosti. I sad čekaju obrazloženje te ostavke, toga povlačenja! Njega ne će dočekati. Zašto bi Sanader obrazlagao ono čega nije bilo! On njima može obrazložiti samo kako je došlo do nesporazuma. I po mom sudu to je pokušao učiniti onim pučem.
I na kraju mojih suvišnih briga oko zabluda dragoga Andrije, da kažem i to kako Sanaderovo razaranje desnog biračkog tijela s predsjedničkim izborima nije završeno, kako se ono, posredstvom nesnalaženja onih koji su ga naslijedili ili voljom njih samih, može i nastaviti. Evo, i ovako! U kojem god trenutku bude želio, Sanader, sa svojim trojanskim konjima u Saboru, može HDZ skinuti s vlasti. Ne dvojim da to i želi! I on bi to izveo da se ne plaši kako bi to mogao biti još jedan ćorak, kao i onaj puč. Zato čeka trenutak kad će se za taj potez steći pogodne okolnosti. Steknu li se te okolnosti, a one su gotovo na dohvat ruke, on će taj potez povući i bit će to ono što Andrija naziva – obrazloženje ostavke.

Nedjelja, 28.veljače
Na putu prema crkvi, na nedjeljnu misu, prolazimo uz ograde dvorišta kakvo je i naše oko kuće u Zadru. Zavirujemo u njih da bismo vidjeli kako su jaglaci požutjeli, đurđice pobijelile, a forzicije samo što nisu procvjetale. Danas je posljednji dan ove zime. Za nas to nije samo promjena godišnjih doba, za nas je to i vrijeme kad se intenzivira želja – kad ćemo ići kući. Tako mi zovemo odlazak u Zadar, gdje se jedino osjećamo kao kod kuće, iako i ovdje imamo svoju kuću.
Nakon mise, s misarima, s Nikolom i njegovom Vjekom, s Boranom i njegovom Katom, vraćamo se pješke istim putem kući na ručak, ovdje, kao što smo to činili i tamo otkuda smo ovdje došli. U Dubrovniku i Hvaru, u Šarengradu i Mravincima, u Primoštenu i Promini!
Na obiteljskom smo ručku kod sina Tomislava i snahe Vesne. Oni imaju dodatan razlog za nedjeljno slavlje: Tomislavu je u zajednici s Višeslavom izišao iz tiska i treći tom monumentalne knjige „Hrvatski ratnici kroz stoljeća“. Zato je ručak i završio snahinim kolačem „na tenko“. To treba kušati! A to je snahu i njenu sestru naučila pripremati njihova pokojna majka, domaćica iz Marije Bistrice.

Hrvastko slovo, 5. ožujka 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Eppur si muove!

Svatko tko pozorno prati naše medije, lako će zaključiti kako se u javnosti stalno ponavljaju jedne te iste povijesne teme iz kojih se izvlači nečija krivnja za sadašnje teško društveno i gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Po tome, na žalost, ispada da smo svi krivi zbog nekog režimskog grijeha iz naše bliže ili dalje povijesti
Svaki je novi krug Zemlje oko Sunca sličan onom prije, ali je ipak uvijek nov, u novom razdoblju i s novim ljudima koji zaslužuju novu priliku
Sve je to alibi onih koji bi trebali rješavati recentne gospodarske i socijalne probleme koji svakodnevno sve više tište čovjeka našeg vremena. Svakome je jasno da ta izlizana politička demagogija kreirana po prokušanoj recepturi stručnjaka za političke manipulacije, ima svoje prikrivene ciljeve. A, sudeći po zanimanju javnosti za servirane teme od tih istih političkih manipulatora, mogli bismo reći da je njihov cilj u potpunosti postignut. Serviraju nam se tako kontroverzni politički slogani iz raznih povijesnih razdoblja, dok je prava istina da hrvatski narod ni jedan od tih slogana danas ne doživljava kao svoj životni moto. Mi novovjeki Hrvati želimo živjeti u sadašnjem trenutku i stvoriti novu, modernu Hrvatsku, rasterećenu povijesnih utega i zastarjelih raznorežimskih floskula i fraza. Svijet je već odavno zaboravio na Drugi svjetski rat, a kod nas taj rat, čini se, još uvijek traje. Nakon pada Berlinskog zida okončan je i Hladni rat, kojega mnogi povjesničari nazivaju i Trećim svjetskim ratom, a Četvrti rat terora moćnih aktera globalizacije protiv ostatka svijeta, već je odavno u tijeku. Halo!?! Dobro jutro! Probudimo se iz tog ratom zahvaćenog sna i počnimo živjeti normalan život! Kaznimo i popišimo apsolutno sve zločine i prestanimo s tom prašnjavom demagogijom jednom zauvijek. U protivnom bismo mogli ući u Guinessovu knjigu rekorda kao jedna od rijetkih bezvremenskih zona svijeta ili kao jedina zemlja na svijetu u kojoj svi ratovi koji su je do sada dotaknuli vječno traju. Kada je već tako, neka vječno traju i ona lijepa razdoblja koja smo nekada živjeli na ovim prostorima. Što je s tim? Kada je nešto lijepo u pitanju, tada patimo od kolektivne amnezije, hvatajući se uvijek samo za zločine i grijehe, ali ne i za ono lijepo u našoj povijesti, umjesto da sve grijehe, oponašajući svijet – pretvorimo u nepobitne činjenice i smjestimo ih u muzeje i povijesne knjige, a ne da ih uporno pretvaramo u nove komplekse i razdore suvremenog društva.

Trebali bismo se prisjetiti činjenice da je jedino mijena stalna i da svaka stvar mijenja svoj oblik u uzavrelom kotlu vremena, baš kao rastaljeni satovi na Dalíjevoj slici „Postojanost sjećanja“ iz 1931. Ta je Dalíjeva slika idealan prikaz preobrazbe satova u nešto sasvim novo, prigoda za shvaćanjem nečeg starog kao nešto novo, za nekim novim interpretacijama nasuprot onim starima. „Ceci n'est pa une pipe“ (u prijevodu s francuskog: Ovo nije lula)piše na jednoj od slika poznatoga belgijskog nadrealističkog slikara Magrittea na kojoj je naslikana upravo lula. „Ceci n'est pa une pomme“ piše na slici istog autora na kojoj je naslikana jabuka. To je jabuka koju ne ćemo pojesti i lula koju nitko ne će moći upotrijebiti te samim time to prestaju biti i jabuka i lula u namjenskom smislu. Ako, pak, promatramo sliku i ono što ona predstavlja, tada bismo mogli reći da je ljepota u očima promatrača i da svatko od nas u slici može vidjeti nešto drugo. Nije li poruka ovih djela – da svatko može pristupiti nekom djelu na sebi svojstven način i pronaći u njemu neko svoje objašnjenje, ali i to da možda ništa nije onakvim kakvim se čini, pa i to da sve što vidimo može biti upravo onakvim kakvim nam se čini, koliko god to zastrašujuće zvučalo.Stoga, dopustite i vi koji o tome odlučujete, bez licemjernog susprezanja, svim povijesnim ličnostima, onim dobrim, kao i onim lošim da zauzmu svoja zaslužena mjesta u galerijama, na filmskim platnima i u povijesnim čitankama. Zašto? Zato što apsolutno sve mora biti i zaslužuje biti zabilježeno kako bismo mogli razabrati sve ono dobro od onog lošega, prepoznati istinu i riješiti se laži. Jer, u svim režimima živjeli su, osim vlastodržaca i kreatora povijesnih laži, i obični, mali ljudi. Ne možemo i ne smijemo zbog nekih zločinaca koji su u datom trenutku bili na vlasti izbrisati cijelo postojanje ljudi nekog doba sa svim njihovim značajkama. Politika i ratovi su jedno, a ljudi koji žive i rade te se prilagođavaju vremenu u kojem žive nešto su sasvim drugo. Dopustimo ljudima koji su živjeli u raznim režimskim razdobljima, koji su unatoč krojačima povijesti pjevali, voljeli se, družili, pratili šport i modu, putovali i radovali se životu, dopustimo im da budu zabilježene razne epohe njihova postojanja. Žalosno je što njihovo postojanje u kulturološkom i sociološkom smislu mora biti dovedeno u vezu s nekim, možda vrlo odbojnim režimom, jer nisu oni krivi što su se rodili onda kada su se rodili i što im je netko nametnuo neki režim i državno uređenje. Kao što ni mi danas kao obični ljudi nismo krivi za demagogiju koja nam se servira i za tešku društveno-političku situaciju. Neki budući naraštaji, stoljećima udaljeni od nas mogli bi nas isto tako zbog nesposobnosti naših moćnika izbrisati sve zajedno iz datoteke dojmljivog postojanja. Ostavimo da povijest jednako objektivno bilježi uspješne, prosperitetne i raspjevane epohe, kao i one malo manje uspješne - krvave, krizne i turobne. I, napiše li netko po našem plavom nebu crnim slovima sljedeće riječi: „Nebo nije plavo“, hoćemo li mu vjerovati? „Eppur si muove“, izjavio je Galileo Galilei svoje uvjerenje da se Zemlja ipak okreće oko Sunca, prkoseći inkvizitorima. To kružno gibanje Zemlje i njezin okrugli oblik kao da smo danas zaboravili, kao i to da je u skladu s tim i povijest sa svojim obrascima vlasti i političke demagogije u stalnom kretanju u krug. Svaki je novi krug Zemlje oko Sunca možda sličan onom prethodnom, ali je ipak uvijek nov i pod novom sunčevom svjetlošću, u novom razdoblju, s novim ljudima koji zaslužuju sretno zagrliti ovaj svijet. Samo da do tog zagrljaja ne dođe prekasno i da to ipak ne ostane samo san.

Hrvastko slovo, 5. ožujka 2010.
Bošnjačko-muslimanski Dan državnosti
Scenarij bošnjačke državnosti ove su godine vlastitim dekoracijama obogatili i inozemni režiseri pa je za tu prigodu u Londonu, pod optužbom za počinjene ratne zločine, uhićen bivši član predsjedništva Bosne i Hercegovine Ejub Ganić
Muslimansko-bošnjačka svita nije poticala pravosudne ustanove na procesuiranje ratnih zločinaca, koji su u ime velikobošnjačke politike, od Hrvata etnički očistili dolinu Neretve i dijelove središnje Bosne

Ovogodišnji Dan državnosti Bosne i Hercegovine, što ga sarajevske vlasti obilježavaju kao sjećanje na referendum, kojim je BiH 1. ožujka 1992. većinskom voljom tadašnjih muslimana, a sada Bošnjaka i Hrvata izašla iz sastava bivše komunističke Jugoslavije obilježen na vrlo znakovite načine. Bošnjaci su u područjima pod njihovim nadzorom pucali od ponosa i oduševljenja dok su njihovi federalni partneri Hrvati, ostavši u međuvremenu bez vlastite državnosti, uglavnom nezainteresirano motrili bošnjačko likovanje, pitajući se što ovi zapravo slave. Kako Srbi tada uopće nisu izašli na referendum, bilo bi potpuno apsurdno od njih očekivati da 18 godina kasnije slave ono što tada ni po cijenu rata nisu htjeli prihvatiti. Uzurpacija vlasti u Federaciji, sve snažnija centralizacija i bošnjački politički unitarizam koji je gotovo progutao Hrvate samo su dodatni motiv srpskom narodu da ustraju na učvršćivanju vlastitoga entiteta. Nu, scenarij bošnjačke državnosti ove su godine vlastitim dekoracijama obogatili i inozemni režiseri pa je za tu prigodu u Londonu, pod optužbom za počinjene ratne zločine, uhićen bivši član predsjedništva Bosne i Hercegovine Ejub Ganić, a proljeće bošnjačkoj državnosti također je najavljeno iz Haaga, u kojem je s iznošenjem svoje obrane započeo Radovan Karadžić. Izazvana načinom na koji joj se počeo urušavati dosad neupitan status ratne žrtve, bošnjačka je strana histerično reagirala.  Akademik i kreator dogme o ekvidistanci krivnje, odnosno o zajedničkoj srpsko-hrvatskoj odgovornosti u BiH Muhamed Filipović je izjavio: „Sve što dolazi iz Engleske, ja Vam mogu reći sto posto, naprosto smrdi! Engleska se ovdje pokazala vrlo kooperativnom sa Srbijom, koja na sve načine želi kriminalizirati BiH, njeno vodstvo i sve ljude koji su sudjelovali u obrani BiH.“ Ovaj poznati bošnjački ideolog već godinama, u svojim tekstovima i javnim nastupima, zapljuskuje javnost o američkoj odgovornosti za rat u Iraku i Afganistanu te na taj način, u ionako islamistički raspoloženom dijelu bošnjačke javnosti, stvara dodatno protuameričko neraspoloženje. Ne želim suditi za možebitnu odgovornost gospodina Ganića u počinjenu ratnom zločinu, nu ipak valja istaknuti činjenicu kako se bošnjački akademici, uostalom kao i većina njihove javnosti, još nikad nisu prosvjedno oglasili zbog na primjer uhićenja, suđenja i zatvaranja nedužnih Hrvata, kao što je to bio slučaj s braćom Kupreškić ili nedužno osuđena Darija Kordića. Toj istoj sviti nikad nije palo na pamet da potaknu domaće ili međunarodne pravosudne ustanove na procesuiranje ratnih zločinaca, koji su u ime velikobošnjačke politike, etnički očistili dolinu Neretve i dijelove središnje Bosne, a u mnogim mjestima na tom području počinili masovne pokolje nedužna hrvatskoga civilnog pučanstva. Dapače, upravo su godinama u međunarodnoj javnosti promicali Filipovićevu dogmu o ekvidistanciji hrvatske i srpske krivnje, što im je u političkom smislu omogućilo da nakon rata zajedničku bošnjačko-hrvatsku Federaciju pretvore u dominantno muslimanski entitet. Pouka referenduma iz 1992., dakle, onoga na kojem su Hrvati omogućili Bošnjacima da postanu državotvoran narod vrlo je jednostavna svim zainteresiranim političkim snagama. Nakon što su Bošnjaci glasove svojih hrvatskih saveznika iskoristili u borbi protiv Srba, oštricu mača okrenuli su protiv Hrvata. Upravo zbog tog vjerolomstva, nepouzdani su saveznici pa nije nikakvo čudo što s njima ne žele imati ozbiljna posla ni Srbi ni Hrvati, a čini se sve više i ozbiljni predstavnici međunarodne zajednice. Dekor bošnjačkoga Dana državnosti samo je na vidjelo iznio koliko je BiH moguća kao slobodna i nezavisna država.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvastko slovo, 5. ožujka 2010.
Razgovor
Dragutin Pasarić, publicist i animator: Želimo povezati Lonjsko polje i Kopački rit

Dragutin Pasarić (Repušnica, 1948.) završio je Pedagošku akademiju u Petrinji te povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Javnu djelatnost počinje 1967. pokretanjem literarno-dramskog života mladih u Repušnici. Među prvim je spikerima Radio Moslavine u Kutini 1969., gdje u okviru Novinsko-radio-informativne ustanove Moslavački list 1970. započinje i profesionalni rad u novinarstvu. Najduži staž bilježi u Petrokemiji d.d. Kutina. G. 1975. zapošljava se kao novinar, a od 1990. do umirovljenja 2007. u toj poznatoj tvrtki rukovoditelj je poslova informiranja i odnosa s javnošću. Uz Petrokemiju, Kutinu i Moslavinu objavio je na tisuće priloga od internih vijesti do dnevnih listova, lokalnog i državnog radija, HTV-a i internetskih stranica, te posebnim publikacijama. Perom, režijom ili scenarijem dao je ozračje brojnim priredbama i događajima (Voloderska jesen, Vikend na seoski način, Repušnički susreti, Budućnost na rubu močvare, Zavičajni teatar Ive Serdara, Kutinski dani znanosti i umjetnosti...).
Tijekom Domovinskog rata član je Kriznog štaba Općine Kutina za informiranje, urednik glasila Hrvatski branitelj Operativne grupe Posavina (1991./92.). O Domovinskom ratu objavio je knjigu literarno-dnevničkih zapisa u dva izdanja Zvonici drevni, zvonici dnevni-dnevni ratni zapisi (Medvednica, 1992. i 1993.) te monografiju 56. bojna - ponos Kutine (Spiritus movens, 2006.).
Uz Konjanički maraton arapskih konja Hrvatskom i susjednim zemljama spojio je svoju bogatu publicističku djelatnost: dao je brojne zapise u novinama, niz literarnih osvrta uz foto izložbe, a scenarist je i režiser i više filmskih zapisa. Posebno je angažiran u Matici hrvatskoj kao predsjednik kutinskog Ogranka udruge, a bio je i koordinator Matice hrvatske Sisačko-moslavačke županije.
Prvi je dobitnik Godišnje nagrade Grada Kutine (1993.) i prve Nagrade za životno djelo Grada Kutine (2003.), Primio je Spomenicu domovinske zahvalnosti (1997.) a Matica hrvatska nagradila ga je Zlatnom poveljom (2004.).

Od brojnih događanja u Potoku koja su se zbila u okviru 120.  obljetnice Osnovne škole u Potoku i manifestacije „Budućnost na rubu močvare“ gdje ste bili inicijator i moderator i autor promovirane monografije „Potok selo moslavačke tradicije“ (Kutina, siječanj, 2010.) i mnogo puta hvaljen od brojnih uglednih govornika, ne znam gdje da počnem razgovor. Krenimo s tužnom pričom o školi koja će se, možda, nakon 120. obljetnice ugasiti?
- Slažem se,  razgovor  zaista treba početi u ime budućnosti, dakle s naraštajem najmlađih. Potok u Moslavini, što se demografske slike jednog sela tiče, nije iznimka. Prije 120 godina ravnajući učitelj Fran Šolta između 162 učenika iz Osekova gdje su Potočani stjecali školska znanja punih 100 godina, 31. ožujka 1890. poveo je u Potok 59 učenika i predao učiteljici Vjekoslavi Starčić. Nastava se do 1. lipnja 1894. odvijala u unajmljenoj zgradi Đure Pajanovića.  Najveći broj stanovnika selo je imalo 1953.  - 1553, a danas je gotovo upola manje 822. Nekada je tu djelovala i osmogodišnja škola čak s 200-tinjak učenika. Danas ih je 33 u četiri razreda područnog odjela OŠ iz Popovače,  jedne među najvećima u Hrvatskoj. U tijeku su akcije izgradnje i druge osnovne škole u tom mjestu.

Državna politika koja zatvara osnovne škole zbog malo đaka u ime ekonomičnosti, radi u prilog napuštanja malih mjesta i stvaranja velegradova. A baš su mala mjesta i mnoštvo malih gradova hrvatski znamen - identifikacijski kod?
- Učenici starijih razreda autobusom iz Potoka  putuju  u nedaleku matičnu školu, ali  djelovanjem u mjesnom KUD-u „Potočanka“, DVD-u, NK „Sloga“, vežu ih  sa svojim mjestom, neke čak i tijekom studija. Nikako ne bi bilo dobro da se škola ugasi, jer ona je bez dvojbe, kao što se vidjelo i u jubilarnom programu, sastavni dio aktivnog života,  kako ste dobro primijetili, čuva potočki  identifikacijski kod. Primjećuje se to i na fotografijama u  monografiji  gdje učenike vidimo na terenskoj nastavi kod vlasnika poljoprivrednih gospodarstava u močvarnom carstvu Lonjskog polja. U nastupima zanimljivi su i  njihovi pismeni uradci na zavičajnom južnomoslavačkom kajkavskom dijalektu, a i pučkoškolci  su dio KUD-a „Potočanka“, mali čuvari tradicijske pjesme, plesa i narodnog ruha.

U  monografiji Potoka koja obuhvaća povijest, ali i naše dane, čini se da ovdje ima života? Mislim na gospodarstvene projekte?
- Monografija afirmira sve brojnija obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Stotinjak Potočana  kroz osnovnu ili dodatnu djelatnost putem obiteljskih  poljoprivrednih  gospodarstva (dio njih je i sustavu PDV-a), ostvaruju proizvodnju  za vlastite, ali potrebe šireg tržišta i primaju značajna priznanja. Od tridesetak domaćinstava, najviše ih je uz ratarsku proizvodnju. U prosjeku svako deseto kućanstvo upućuje na mogućnosti života uz razvoj ratarstva, stočarstva, mljekarstva, pčelarstva. Dio njih zadržao je iz ljubavi  tradiciju uzgoja konja, a što svakako može, a to se već i osjeća, utjecati i na početne oblike turističke djelatnosti. Površine se u osobnom vlasništvu kreću od 2 do 150 hektara.  Iz Potoka uzgojem na nedaleki vinorodnim obroncima Moslavačke gore su i dobri vinogradari, čak nagradama za izvornu sortu Škrlet i najbolji. Lovni turizam čije čari poznaju i inozemni lovci ovdje ima dugu tradiciju. Pravila LD „Sokol“ zabilježena su još 1935. Uz Potok vezan je i pola stoljeća najvitalniji dio poljoprivredne organizacije „Moslavka“ a danas u sastavu Agrokora. Sjeverni dio sela Potok, neposredno uz međunarodnu autocestu i općinsko središte Popovaču, za razliku od tradicijskog dijela, u nekoliko posljednjih godina na predjelu Mišička nudi potpuno novu i modernom poslovnom životu aktualnu sliku. Već više godina na tom prostoru za regionalno europsko tržište proizvodnjom stočne hrane. Od kolikog je značenja to poslovno područje potvrđuju i krajem    prošle godine započeti radovi uz  farmaceutsku kompaniju Pharmas vlasnika Luke Rajića.

Upravo ste cijelu manifestaciju „Budućnost na rubu močvare“ vodili u tom duhu optimizma i poticaja. Ako je svjetski ekološki trend, kako je istaknuto na skupu, očuvanje vodenih staništa, onda vaš optimizam ima ne samo vidovitost nego i jaku utemeljenost.
- Moj optimizam samo je dio opredjeljenja svih moslavačkih sela uz Lonjsko polje,  prije dva desetljeća od hrvatskog Sabora proglašenog parkom prirode. Za njegovu zaštitu i Europa je digla svoj glas, posebno djelovanjem njemačkog biologa Martina Schneidera, koji je jedne godine bio i gost skupa. Ali i davno ranije ukazivalo se na njegove ekološke vrijednosti. Malo je znano da je u vrijeme Drugog svjetskog rata Lonjsko polje  trebalo je postati temom prvog hrvatskog dugometražnog zvučnog filma. Glavna je glumačka uloga bila povjerena  Dubravku Dujšinu, a  glazba Jakovu Gotovca. „Krivac“ što se to trebalo dogoditi  je Franjo M. Fuis, legenda hrvatskog novinarstva, koji je, nažalost, u ratnim okolnostima 1943. poginuo. Njegovo pero nije moglo zaobići avanturu uz sojenice kako piše u zagrebačkim „Novostima“ gdje  žive „robinzoni Lonjskog polja“. Bosonogo djetinjstvo u rodnoj Repušnici proveo sam na pašnjacima i u šumama Lonjskog polja i uz ribare na rijeci Lonji. Svoju karijeru u oblikovanju  knjiga započeo sam kao urednik “Moslavačkih razglednica” svjetski poznatom slavistu Josipu Badaliću, inače perom vrlo  vezanim za rodnu Moslavinu.  On njezin vodoplavni dio naziva tundrama i tajgama. A da ne govorim o zajedničkim “landranjima” s putopisno nenadmašnim Matkom Peićem, koji u tom močvarnom ozračju  riječ Priroda pisao velikim slovom.  I da čovjek ne bude ushićen!   

Koliko dugo postoji ova manifestacija priređena na „južnim vratima Moslavine“ relativno daleko od Lonjskog polja i koji su joj konkretni ciljevi ili postupni koraci?
- Od 2002. održava se svake godine u drugom selu. Domaćini su sela: Stružec, Osekovo, Donja Gračenica u sastavu Parka, te Potok i Repušnica s njegova  rubnog  područja. Glavnog nositelja skupa Ogranak Matice hrvatske iz Kutine i njegovo Povjerenstvo iz Popovače  potakla su na to sociološka istraživanja Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar” iz Zagreba  objavljena i u knjizi upravo slikovita naslova „Budućnost na rubu močvare“. Inače spomenuta sela  (70 km istočno od Zagreba) su „zapadna vrata“ Lonjskog polja i brojem  stanovnika među najvećima  u tom prirodnom okruženju. Kao organizatori osjetili smo kako su tu nužne akcije za podizanje javne svijesti o  zaštiti posebno staništa ptica močvarica, arheoloških nalazišta, tradicionalnog drvenog graditeljstva, starih zanata i kulturnog stvaralaštva. Kroz programe okupi se i više od 500 sudionika koji posebno od stručnjaka Javne ustanove Park prirode Lonjsko polje predavanjima dobiju spoznaju o potrebi čuvanja tog močvarnog područja, zaštićenog Ramsarskom konvencijom. Primjerice, ovogodišnji  skup je održan sa  znakovitom porukom „Za klimatske pomjene – močvara najbolje rješenje!“

Iz monografije o Potoku, ali i sa same manifestacije, razvidno je da čuvanje tradicije u razmjeni sa susjednim selima i mjestima, s pogledom u svijet i suradnjom na zajedničkim planetarnim zadatcima očuvanja Zemlje zdravom, postaje, suprotno površnom mišljenju, nepresušan izvor novih mogućnosti. Što, međutim, kažu statistike?
- Točno. Sve više pričamo i pišemo o zaštiti prirode. Zapravo, licemjerno. A onda od nje, pa i one najbliže iskonski sačuvane - bježimo. Prije desetak godina jedna je anketa pokazala da 52 posto građana Kutine nije bilo u Lonjskom polju. Srećom, edukacija je učinila svoje i sve je više onih koji se samostalno ili organiziranim skupovima izravnim boravkom zanimaju za susjedstvo koje vide sa svojih gradskih balkona. Što se Hrvatske tiče, vrijedno je spomenuti da su uz Lonjsko polje ramsarska područja  još: Kopački rit, delta Neretve i prirodni rezervat Crna Mlaka. Ove godine naša manifestacija prvi put uključila je kroz umjetničke doživljaje predstavljanje pjesničko-likovne mape Stojana Vučićevića „Neretva“  i nastup Folklornog  ansambla iz baranjskog mjesta Bilja -  dolinu Neretve i Kopački rit.

Kao publicist posvetili ste se Moslavini i za taj rad dobili priznanja Matice hrvatske. Grad Kutina nagradila vas je i Godišnjom nagradom i Nagradom za životno djelo. Koliko vas to obvezuje?
- Ne treba biti lažno skroman. Čovjeku je drago kad mu prepoznaju rad i napor. Ne krijem tako zadovoljstvo koje mi je eto ovih dana u Potoku, mjesni KUD  učinio  darivanjem moslavačke narodne nošnje. Dakako, kod ljudi koji su svakodnevno u javnosti rad je primjetniji, ali i osjetljiviji, jer se javnije vide i moguće pogrješke. U  62. volim se našaliti – nagrade koje ste spomenuli  dodijeljene su mi možda prerano, kako bi me se riješili. Dakako,  upravo one  obvezuju da tih pogrješaka u ostatku života sada svedenom na rad u vlastitoj nakladničkoj kući „Spiritus movens“ i Ogranku Matice hrvatske – bude što manje.

Najavili ste, ako se ne varam, neki projekt povezivanja ljudi i krajeva konjima. Ne mora u tu svrhu biti uvijek samo vinska cesta, može i konjička? Je li riječ o moslavačkom projektu ili „zelenom“ na hrvatskoj razini?
- Zapravo najavio sam nastavak. Naime, iz Moslavine, točnije predjela Donji Krivaj u sastavu sela Voloder  već 13 godina  s obiteljskog imanja Petters u kolovozu kreće sedmodnevni maraton arapskih konja. Deseti jubilarni (Voloder – Dubrovnik) bio je i četrnaestodnevni i dug 1000 kilometara. Putovima kroz mađarsko i austrijsko Gradišće došao je i do Beča. Prošle godine kopita tog maratona i prvi puta bila su na jednom hrvatskog otoku – Krku. Vodeći taj pothvat  kao glasnogovornik i organizator kulturnih zbivanja dolaskom u pojedina mjesta opisao sam dionice 11 maratona (77 dana) u knjizi „Zauzdani pejzaž“. S tom knjigom kao i filmom „Topot konja i šapat voda“ češće sam  gost u školama, osobito kod obradbe putopisa na satovima hrvatskog jezika. Naime, tom prigodom iznosim i sjećanja na susrete i zajednička putovanja s Matkom Peićem. Što se najave u Potoku tiče, predložio sam da bi s obzirom na močvarni krajobraz bilo dobro spomenutim maratonom povezati Lonjsko polje u Moslavini i Kopački rit u Baranji. Iako smo kako to znamo reći projahali prostor od vukovarskih obala Dunava do dubrovačkih zidina, u središtu Baranje nismo bili. Dodirnuli smo je tek za kraćeg boravka u sutonu jedne osječke noći. 

Za Moslavinu vas veže i zavičajna Repušnica. Je li to mjesto prozvano po repi koja se ovdje sijala? Bilo je spomena i o projektu za obnovu sijanja lana za potrebe unikatnog ručnog tkanja i slično? Kao dobar poznavatelj Moslavine njezine prošlosti i sadašnjosti koliko takove inicijative ocjenjujete perspektivnim?
- Legenda vodi prema repi. No neka moja tek skromna početna istraživanja vode na potok Repušnicu, po kojemu je vjerojatno selo dobilo ime. Ono je moglo poteći od  nizinske biljke širokog lista lepuh ili repuh. Ima više naziva koja nude tu pretpostavku na užem i širem prostoru. U Repušnici nedalekoj Gornjoj Jelenskoj postoji potok Repušnjak, a kod Velike Mučne u koprivničkom kraju uz tamošnji potok stoji ime Repušine. A što se projekta sijanja lana tiče, on je vezan za moslavačko selo Vezišće, inače rodno poznate operne umjetnice Milke Trnine. Projekt se ostvaruje u suradnji s ivanićgradskim Narodnim sveučilištem. Korisna londonska veza za proizvode tkane od lana je vrlo angažirana predsjednica The International Trust for Croatia Monuments lady Jadranka  Njerš-Beresford-Peirse. No, to je već nova priča i zasigurno perspektivna.
Branka HLEVNJAK