Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 5. lipnja 2009.
CRNGROB: SPOMEN MISA ZA HRVATSKE ŽRTVE PORAČA
Istina o zločinu sporo izlazi na vidjelo
Hrvatsko društvo Ljubljana, Općina Škofja Loka - Komisija za evidentiranje i uređenje prikrivenih grobova, i Odbora za istraživanje žrtava poraća pri Savezu hrvatskih društava u Sloveniji, organizirali su spomen misu za poslijeratne žrtve u Crngrobu

U nedjelju 17. svibnja 2009. u raskošnoj crkvi Marijina Navještenja, misu je predvodio Dr Alojzije Snoj, župnik i dekan dekanata Škofja Loka, a liturgijsko slavlje uzveličao je i ovaj puta, Mješoviti pjevački zbor župe sv. Josipa iz Zagreba. Crkva Marijinog Navještenja u Crngrobu je 1991. obilježila 700 godina od prvog spomena. Jedna je od najljepših crkava u Sloveniji, pravi raj za povjesničare umjetnosti.
Prije 64 godine u tom prekrasnom planinskom kraju, na osami, u zgradi pokraj crkve, tijekom svibnja, događao se zločin kojeg je teško opisati, još teže objasniti, shvatiti, jer poprima sve veće razmjere. U doba jugoslavenskog (anti)fašizma i "bratstva i jedinstva" o svemu se - šutjelo. Mnoga su djeca rasla bez oba roditelja, ili što je bilo češće bez oca, ali i bez prava na odgovore na trajno otvorena pitanja - gdje su? Mnoge su majke očekivale svoju djecu, žene svoje muževe, jer su tadašnje komunističke vlasti širile glasine prema kojima su svi oni bili zarobljeni, radili u ruskim rudnicima u Sibiru, a njihov povratak je siguran. Danas, znamo da su tzv. pobjednici i "osloboditelji" izbjegle Hrvate - civile, Zagrepčane, žene i djecu, razoružanu hrvatsku vojsku, dakle, također civile, članove hrvatske vlade i članove njihovih obitelji - opljačkali, danima mučili i bez ikakvih suđenja i dokazane krivice - ubijali. Nakon rata, u miru.
U šumi blizu crkve u Crngrobu, postoji pet križevima obilježenih grobnica. Prvi križ su postavili 22. srpnja1990. slovenski kršćanski demokrati, a zahvaljujući entuzijazmu i upornosti Želimira Kužatka, Hrvata, sudionika Križnog puta kao devetogodišnjeg dječaka, i njegovoj ljubavi prema domovini i hrvatskom narodu, svibanjska sv. misa za ove hrvatske mučenike, služi se od 2001. Istina o Crngrobu proširila se i u Hrvatskoj.
Već pet godina zagrebački pjevači, okupljeni u udruzi "Hrvatska bašćina", članovi HVIDR-e iz Zagreba, s Ivanom Pandžom predsjednikom, i mnogi drugi, hodočaste u Crngrob i zajedno s lokalnim stanovništvom obilježavaju tragičan svibanj i lipanj 1945., zadnju postaju Križnog puta za mnoge Hrvate. Svake se godine okuplja sve više hodočasnika, a rezultati istraživanja koja se obavljaju donose nove zastrašujuće spoznaje i podatke. Otkrivaju se nova mjesta, utvrđuju se preciznije brojke, a poneka žrtva dobije i ime. Predsjednik Komisije g. Kranjcje ove godine rekao da su najnovija istraživanja utvrdila kako samo na jednoj križem obilježenoj livadi, Hudične Štenge, ima oko 450 žrtava, uglavnom Hrvata.
Prema knjizi Dr. Mitje Ferenca i Želimira Kužatka "Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji", vjeruje se da su u skupini od 69 osoba, članova i službenika vlade NDH, koje su engleske okupacijske vlasti 17. svibnja 1945. u Austriji predale partizanima, 15 najznačajnijih ljudi odveli u Zagreb, gdje su nakon kratkog suđenja ubijeni, a da su svi ostali likvidirani u Crngrobu. Prema svjedočenjima ohrabrenih padom komunizma, nekim neslužbenim dokumentima i prema nađenim fotografijama, danas se zna da u Crngrobu počivaju dr. Zvonimir Cihlar, baron Alpi Rauch, Franjo Keller, Ivan Prpić, Lucijan Blažeković, ustaški poručnik Dina Milinković, liječnik Pavelićevih gardista dr. Schaffer, majka ustaškog pukovnika Juce Rukavina, devetnaestgodišnja kćerka hrvatskog književnika i ministra u vladi NDH Mile Budaka, Grozda, kao i njena rođakinja Ana, kćer ministra NDH Frkovića, Mirna, urednik "Hrvatskog lista" Franjo Babić, itd. Imena žrtava izranjaju kao i njihove kosti. Znaju se i izvršitelji i nalogodavci zločina koliko god se još i danas žele sakriti.
Na misnom slavlju u spomen upravo svima njima, znanima i neznanima, i ove je godine zaorila hrvatska uskrsna pjesma. Zbor je izveo skladbu Josipa Škvorca "Zemlja se trese" (Terra tremuit) i Misu na latinskom jeziku posvećenu sv. Ceciliji, skladatelja Antona Foerstera.
Jasenka POLIĆ-BILIŠKO

Hrvatsko slovo, 5. lipnja 2009.
Kolonijalni zakon Ustavnog suda
Ustavni sud BiH procijenio je nepotrebnim uvođenje tv kanala na hrvatskom jeziku; uz proklamiranje jednakopravnosti, samo je potvrdio nejednakost Hrvata u BiH u odnosu na druga dva konstitutivna naroda
Ustavni sud Bosne i Hercegovine konačnom je odlukom odbio zahtjev bivšega hrvatskog člana Predsjedništva BiH Ive Mire Jovića, kojim je zatražena ocjena ustavnosti odredaba Zakona o javnom RTV sustavu da se uvede kanal koji bi emitirao program na hrvatskom jeziku. Tako je Ustavni sud uz proklamiranje nejednakopravnosti, zapravo samo potvrdio nejednakost Hrvata u BiH s druga dva konstitutivna naroda. Slične je zakone danas teško pronaći u zakonodavstvima bilo koje civilizirane zemlje, a kao svojevrsni nenaravni, duboko nehumani pa čak i zločinački rariteti javljali su se u zakonodavstvima britanskih kolonija sve do poslije Drugoga svjetskog rata, u nacističkom zakonodavstvu Hitlerove Njemačke te sve do potkraj osamdesetih godina u sustavu apartheida Južnoafričke Republike.
Ustavni sud BiH inače čini devet sudaca. Njih šest biraju parlamenti entiteta odnosno Zastupnički dom muslimansko-hrvatske Federacije bira četiri, a Narodna skupština Republike Srpske dva. Trojicu sudaca Ustavnoga suda nakon konzultacija s Predsjedništvom BiH bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava. Upravo su ta trojica međunarodnih sudaca - Britanac David John Feldman,  Njemica Constance Grewe i Rumunj Tudor Pantiru, kao članovi Ustavnoga suda BiH, donijeli odluku o likvidaciji hrvatskoga jezika te ustavnopravno i praktički potvrdili nepostojanje Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Podnositelj zahtjeva za ocjenu zakonitosti odluke sarajevskog RTV servisa Ustavnom sudu Ivo Miro Jović takvu je odluku komentirao riječima kako "nije teško zaključiti da se radi o političkoj odluci jer je apsurdno da u Ustavnom sudu budu po dva predstavnika iz svakog naroda, a tri međunarodna suca. Od njih sedam zatraženo je da pet glasuje kako zakon nije štetan po vitalni interes Hrvata, navodi Jović te napominje kako su dvojica sudaca sudjelovala u donošenju Zakona, pa je njihovo sudovanje ocijenjeno sukobom interesa. "Od sedam preostalih,  tri su iz međunarodne zajednice i oni ne smatraju da je Zakon štetan po nacionalni interes Hrvata," kaže Jović. Kakvu pak politiku vode europski predstavnici u BiH, opet svjedoči Jović kad podsjeća  kako "za zločine nad Hrvatima nije nitko odgovarao pa ispada "da su sami sebe ubijali". Jović smatra da i međunarodna pomoć koja stiže u BiH do Hrvata jednako dolazi kao i tv kanal na hrvatskom jeziku. "Kad je riječ o povratku, svega dva posto međunarodne pomoći stiglo je na hrvatski teritorij", kaže te podsjeća kako je govor o BiH kao multikulturalnoj i multietničkoj zajednici neutemeljen jer se čini sve da u njoj postoji samo jedan narod, jezik i kultura.
Srpska pak izaslanica u Domu naroda Dušanka Majkić smatra kako su odlukom Ustavnoga suda umanjena prava Hrvata. Smatra kako nije u redu da jedino hrvatski narod nema svoj kanal preko kog bi mogao zastupati svoje nacionalne interese" te ocijenila kako se Hrvati zbog odluke Ustavnoga suda osjećaju diskriminirani u odnosu na druga dva naroda. Za razliku od gospođe Majkić, muslimanski izaslanik Hazim Rančić u parlamentu je siguran kako zbog odnosa snaga u Parlamentu ne će biti izglasovane izmjene zakona koje bi dovodile do toga da se uspostavljaju nacionalne televizije. "Protiv smo uspostave kanala na nacionalnom jeziku jednog naroda jer bi to vodilo u neke dalje podjele i u dezintegraciju BiH", tvrdoglavo ustraje Rančić te se pita komu su to potrebni kanali na etničkim jezicima. Rančić bi vjerojatno, s obzirom na unitarističku politiku koja sve snažnije prevladava u Sarajevu, možda i mogao biti u pravu kad Federacija po Daytonskom sporazumu ne bi bila muslimansko-hrvatski entitet. Ako je voljan doista stvarati islamsku džamahiriju neka onda izdvoji svoj bošnjački dio i na njegovu području, ako hoće uvede i šerijatski zakon. Nu, sve dok su hercegbosanski teritoriji sastavnim dijelom Federacije, nikakav Ustavni sud ne može uskratiti osnovna prava konstitutivnom narodu na njegovu području. Pa makar to bili i Hrvati!
Mate KOVAČEVIĆ  

Hrvatsko slovo, 5. lipnja 2009.
Rafo Bogišić
ZAPAMĆENJA: MEĐUNARODNI SIMPOZIJ O IVANU GUNDULIĆU, SVIBANJ 1989.
Gundulić u osvit demokracije
Sjećanje na neke događaje iz prošlosti može biti poučno, može biti zabavno, može biti i zanimljivo, a može biti i sve troje. Ovaj put mislim na simpozij - proslavu koji smo održali u svibnju mjesecu (od 17 do 20.) svibnja 1989. u Zagrebu i u Dubrovniku a povodom 400. godišnjice rođenja Ivana Gundulića

Dogovorili smo se u Akademiji da prva tri dana imamo simpozij u Zagrebu (pet sesija, srijeda, četvrtak i petak), a u subotu šesta sesija da bude u Dubrovniku, ujutro posljednje izlaganje referata, a poslije podne, predvečer svečanost polaganja vijenaca na Gundulićev spomenik.
Odmah smo uvidjeli da osim glavnog odbora za simpozij koji smo organizirali u Zagrebu treba u Dubrovniku imati poseban odbor koji će organizirati ono što se predviđa za Dubrovnik. Predsjednik Odbora bio je akademik Andrija Mohorovičić, a tajnik niže potpisani. Tajnik će ujedno biti i predstavnik Akademije u Dubrovačkom odboru. Predložili smo da vijence na Gundulićev spomenik postave predsjednik Akademije Jakov Sirotković i predsjednik Općinske skupštine Dubrovnik, dakle glavni ljudi ustanova koje funkcioniraju i koje su označene kao organizatori cijele svečanosti. Predvidjeli smo i predložili u Dubrovnik da prigodom svečanosti polaganja vijenaca na spomenik glumci s obližnjeg balkona govore stihove iz Gundulićevih djela. U kontaktima smo također upozorili kako je riječ o velikom jubileju velikog čovjeka, pa bi dva dana u Dubrovniku, subotu i nedjelju, moglo označiti i na vanjski način. Mogao bi se grad okititi zastavama i ćilimima na prozorima, mogla bi glazba, koja inače nosi Gundulićevo ime, ta dva dana ujutro obilaziti grad da građani znaju da slavimo Gundulića, a mogli bi se organizirati i autobusi iz Stona i Grude za posjetitelje u subotu poslije podne, a koji bi došli na svečanost polaganja vijenaca na spomenik.
Prišli smo dakako i organiziranju popisa sudionika simpozija, neke smo uključili nakon usmenog dogovora, a nekima smo uputili i pismeni poziv.

Nuđenje iz Beograda
Činilo se da sve ide uobičajenim tijekom i da ne će biti nikakvih nezgoda ni "događaja". Međutim, uskoro sam dobio pismo iz Beograda od uglednog profesora i istraživača dubrovačke književnosti koji mi u pismu predlaže da bi se Organizacioni odbor simpozija i uopće svečanosti Gundulićeva jubileja mogao proširiti sudjelovanjem i drugih jugoslavenskih akademija. Postojao je naime nedavno oblikovan i među akademijski odbor pa bi on mogao funkcionirati kao suorganizator. Na to pismo nisam ništa odgovorio, postupio sam kao da pismo nisam ni primio. Odlučili smo na početku da organizatori budu naša akademija u Zagrebu i Općinska skupština u Dubrovniku, bio sam čvrsto uvjeren, da su te dvije institucije sasvim dovoljne za organiziranje simpozija i svečanosti.
Uskoro, međutim, na sjednici Organizacionog odbora Predsjednik odbora, a inače potpredsjednik Akademije Andre Mohorovičić nas izvješćuje da je u upravu Akademije, odnosno predsjedniku Sirotkoviću došlo pismo iz Beograda u kojemu se predlaže proširenje organizatora simpozija, slično kao i u pismu koje sam ja bio primio. Prema izvješću akademika Mohorovičića osjetio sam da je predsjednik Sirotković sklon da prihvati prijedlog iz Beograda. Ja sam međutim odmah bez razmišljanja i oklijevanja reagirao. Rekao sam: ako naša akademija pristane na proširenje organizatora, ja istog trenutka napuštam ovaj odbor, a isto tako povlačim i svoju prijavu da sudjelujem kao referent; ako se proširi Organizacioni odbor ni na koji način ne želim sudjelovati u proslavi.
Naravno, akademik Mohorovičić je obavijestio predsjednika Sirotkovića o mom stajalištu. Nisam onda znao kako je predsjednik Sirotković reagirao, što je odgovorio u Beogradu, ali sam kasnije doznao. Kad je trebao ići u Dubrovnik i položiti vijenac i održati govor, nije to htio učiniti, nije išao u Dubrovnik, nekoliko dana prije dao nam je na znanje svoju odluku: ne želi ići u Dubrovnik.

Sjećanje na Istru
Zašto sam postupio kako sam postupio? Učinio sam to, jer mi je u živom sjećanju živjelo sve ono što se događalo u prošlom stoljeću kad je Gundulićev spomenik bio postavljen i otkriven, a o čemu sam čitao u tadašnjem  tisku. Na otkriće spomenika bila su došla i brojna "braća s istoka" sa svojim vijencima, svojim zastavama i svojim govorima u kojima su bez ustručavanja i bez ikakva obzira na historijsku istinu, prikriveno ili manje prikriveno, isticali svoje presizanje na Dubrovnik i na sve ono što je taj grad značio pa i na Gundulića. Nemajući nikakva uvida u komunalni-regionalni, narodni-nacionalni i univerzalni - mediteransko-zapadnoeuropski kontekst, okvir i temelj hrvatske kulture, i općenito hrvatskog kulturnog i narodnog subjekta nastoje Dubrovnik istrgnuti iz njegove prirodne cjeline i kulturno-narodne zajednice. Jednostavno iz prikrajka pružaju prste na ono što nije njihovo i što s njihovom kulturom i književnošću nema ama baš nikakve veze. Bila su to vremena kad je odlučni i mudri Supilo uspio odgovarati i odgovoriti, ali "braća" nisu prestala, pa ni do dana današnjega ne prestaju sa svojim tendencijama. U tom smislu je i aktualni prijedlog o nekakvu zajedništvu, o dvostrukoj, ako već ne jednostranoj pripadnosti Dubrovnika.
Bio sam dva puta na sastanku dubrovačkog odbora. Čim sam ušao u sobu i vidio lica koja čine taj odbor, stvari su mi postale jasne. U Dubrovniku ima akademijin Institut, ima Muzej, škole, arhiv. Naučna biblioteka, ali nitko iz tih ustanova, nitko iz kulturnih i znanstvenih krugova nije u tom odboru. Jedino sam tu našao glumca Mišu Martinovića, ali je i on, znajući s kim se nalazi, stalno šutio. Kad sam ponovio mogućnost vanjskih znakova svečanosti: zastave, ćilimi, obilazak glazbe, autobusi iz okolice, jedan od prisutnih mi je odlučno odgovorio da ti vanjski znaci nisu poželjni, da je to euforija koja nam ne treba. Shvatio sam da se stanoviti krugovi boje očitovanja nacionalnog osjećaja. Naravno, ostao sam bez riječi.
Približili su se dani i došlo je vrijeme kad je trebalo ići u Dubrovnik. Tri dana simpozija u Zagrebu uspješno su završila, održano je pet sesija, u srijedu i četvrtak ujutro i poslije podne a u petak samo ujutro. Došla je i obavijest od predsjednika Akademije Jakova Sirotkovića, da on ne želi ići u Dubrovnik. Vijest nam je prenio potpredsjednik akademije i Predsjednik Organizacionog odbora simpozija Andre Mohorovičić s dodatkom da ni on ne želi ići u Dubrovnik. Nije teško zamisliti, kako sam se osjećao i na jedvite jade uspio sam nagovoriti akademika Mohorovičića, da ipak ide s nama u Dubrovnik. On je, naime, u ovom slučaju ne samo potpredsjednik Akademije koji bi morao slijediti primjer Predsjednika, nego je on Predsjednik Organizacionog odbora simpozija i kao takav trebalo bi da bude nazočan sve dok se simpozij ne završi. Na kraju je akademik Mohorovičić pristao da ipak ide u Dubrovnik.

Muke po trobojnici
U Zagrebu sam nabavio vijenac i stavio ga u automobil kojim će u Dubrovnik putovati akademik Mohorovičić. On, naime, ide automobilom a ne avionom. Pri tom sam zaboravio nešto što se pokazalo važnim. Zaboravio sam dati na vijenac pričvrstiti vrpce - trobojnice s jedne i druge strane. Odmah u Dubrovniku sam upozoren da vijenac bez vrpci - trobojnica nije kompletan, djeluje nekako golo, manjkavo. Odmah sam shvatio nedostatak i otrčao u poduzeće "Vrtlar" koje izrađuje vijence i bukete za pogrebe, vjenčanja i druge prigode i tražio da mi dadu vrpce. Ponudili su mi ono što imaju, a to su duge i široke vrpce, metar i više a široke do 15-20 cm što naravno ne može ići na vijenac koji ima promjer svega 50-60 cm. Našao sam se u teškom položaju, jer sam dobro shvaćao što znači vijenac bez vrpce - trobojnice. I sjetio sam se pa sam telefonirao Miljenku Foretiću, mom bivšem đaku, da mi do podne svakako, kako zna i umije, nađe pogodne vrpce - trobojnice. Rekao sam mu da je stvar ozbiljna i važna. I zaista prije podne dobio sam vrpce i pričvrstio ih na vijenac. Bio sam sretan što se, eto, sretno riješio i taj problem.
Poslije podne prema dogovoru sa zagrebačkim sudionicima našli smo se prije početka svečanosti ispred Kneževa dvora, odakle ćemo prije samog početka krenuti na Gundulićev trg, pred spomenik. U ruci sam nosio vijenac radostan što sam ga uresio trobojnicom. I onda, eto, novog problema. Čim je vidio vijenac, akademik Mohorovičić kaže, kako vijenac nije dobar, ovakav ne vrijedi: na trobojnicama koje se spuštaju s jedne i druge strane nema zvijezde petokrake, a zastava bez zvijezde ne vrijedi. Ovako ne smijemo nastupiti, to će se primijetiti, primijetit će se da vrpce - trobojnice nemaju zvijezdu i onda ćemo nastradati.
Ostao sam bez riječi, uzeo vijenac otišao u obližnji dućan i kupio crvenog papira, pa zatim požurio u stan rođaka koji je stanovao u blizini i u njegove supruge tražio nožice - škare da napravim zvijezde koje ću prilijepiti na vrpce. Nožice je imala, ali nije imala nikakva ljepila. Nije mi preostalo ništa nego da te petokrake koje sam izrezivao kako sam znao pokušam pljuvačkom prilijepiti na vrpce. Činilo se da je u redu, ali čim sam uzeo u ruke vijenac, petokrake su padale. Pokušao sam ponovno i onda sam odlučio nositi vijenac u vodoravnom položaju u rukama, tako da zvijezde ipak stoje na mjestu gdje sam ih postavio. Tako sam došao pred Knežev dvor i pokazao akademiku Mohorovičiću držeći ispred sebe vijenac na rukama kao pladanj. Sad je dobro, rekao je Mohorovičić, pa smo krenuli prema trgu i spomeniku. Trg je već bio pun svijeta, u uglu je stajala limena glazba, uz spomenik već je bio predsjednik Općinske skupštine. Čekao se sat kad treba da počne svečanost. Stajao sam uz akademika Mohorovičića držeći vijenac u rukama, odnosno na rukama u vodoravnom položaju da mi ne bi tu na samom mjestu otpale zvijezde. I tako čekajući početak svečanosti i stojeći sasvim blizu Mohorovičića osjetio sam potrebu da mu nešto tiho šapnem, da mu nešto kažem, a da to nitko ne čuje. Što sam mu rekao u tim trenutcima? Rekao sam: - Akademiče  Mohorovičiću, u planu su samo dva vijenca, odnosno dva govornika, najprije predsjednik općinske skupštine, pa onda Vi. Prema tome imate sasvim dovoljno vremena za govor, i lijepo Vas molim nemojte biti suviše kratki, nemojte samo pozdraviti u ime Akademije, nego održite malo opširniji govor, Gundulić i Dubrovnik daje dovoljno materijala za govor, a Vi znate tako lijepo govoriti pa će Vas svi rado slušati. Samo ste dva govornika i govorite malo duže, lijepo Vas molim. A sad još nešto što ću Vas također zamoliti. Dajte, molim Vas, dajte u svom govoru barem jednom spomenite pridjev - atribut hrvatski, spomenite barem jedanput to hrvatsko ime da se zna gdje smo i tko to slavi, barem jedanput.
Zašto sam smatrao potrebnim da akademika Mohorovičića prije njegova govora podsjetim i zamolim da u svom govoru spomene pridjev hrvatski? Zašto mi je to u ovom trenutku palo na um i zašto sam smatrao da to treba učiniti?
Da bi se stvar shvatila i objasnila potrebne su dvije bilješke, dvije "fusnote" koje će nas za trenutak udaljiti iz Dubrovnika. Stjecajem okolnosti obje dvije bilješke povezane su uz Istru...

Prva bilješka: Istra bez zastave
Prije nekoliko godina \vane Črnja obavijestio nas je u Razredu (Akademijin Razred za književnost) da u Istri, u svom \minju organizira veliku svečanost Istarskog Čakavskog sabora, pa bi bilo lijepo i poželjno da iz Zagreba dođe što više ljudi. Rado sam se odazvao. U ugodnom raspoloženju putovali smo prema Istri i \minju. A onda razočarenja. Ulazeći u \minj opažamo kako je sav iskićen, zastavama, zapravo raznobojnim krpama, zastave: žuta, zelena, crvena, smeđa, ljubičasta, plava, sve nekakve čudne zastave, a one prave: crven-bijeli-plavi nema pa nema. U cijelom \minju nijedna hrvatska zastava. Obuzela me tuga, čuđenje, razočaranje. Zatim program: govori, glazba, omladina, djeca, sopile, nošnje. Slušam govore, slušam o kulturi i Istri koja je naša, jadranska, mediteranska, istarska, slavenska, humanistička, i sve, samo nema onog pridjeva koji želim čuti, nema pridjeva i atributa hrvatski. Pa mislim u tuzi na sve Dobrile, Baštijane, Viteziće, Laginje, Spinčiće, Mandiće, mislim na Istarske sabore u prošlosti, na Društvo Ćirila i Metoda koji su se borili upravo za pridjev hrvatski, a on je evo zaboravljen, nema ga čuti. Nema ni Lijepe naše, na početku ili na kraju. Obuzela me beskrajna tuga. Na povratku me pita \vane: - Što ti je, Rafo, svi su raspoloženi, svi nešto govore, a ti cijelo vrijeme samo šutiš, ni riječi? Rekao sam mu: - Nikada me više nemoj zvati, nikada više na ovaj način ne ću doći u Istru. Gdje ti je barem jedna hrvatska zastava u \minju, a ne ove raznobojne krpe kao na cirkuskom šatoru. \vane mi odgovori: - Ti ne znaš našu situaciju u Istri. Da smo izvjesili hrvatsku zastavu, morali bismo i talijansku, a to nisam mogao. I zato nismo nijednu. U autu šutnja.

Druga bilješka: u Raši 1945.
Istarski gradić Rasa u mračnoj, oblačnoj, vlažnoj, crnoj noći, mjesecu i zvijezdama ni traga, nestali su u totalnom mraku. Jedna je od noći krajem travnja 1945. U Raši su Nijemci, ne slute da su im blizu oni koji će ih uskoro žestoko napasti.
U Dubrovnik su došli krajem listopada 1944. Prvih nekoliko mjeseci nas đake i studente pustili su na miru, a onda su nas 2-3 dana poslije Svetoga vlaha pokupili: đake, studente, klerike, bogoslove, sjemeništarce, đake i bogoslove, franjevce i mlade domonikance. Svi smo na brodu uz pratnju šmajsera, smješteni nekoliko dana u Duhanskoj stanici na Čiovu ispred Trogira a odatle raspršeni po raznim brigadama. Rat je bio u punoj snazi. Našao sam se u Trećoj četi Prvog bataljona Četvrte splitske udarne brigade, u četi koja se spomenute mračne noći sprema napasti Nijemce u Raši. \estoka obostrana pucnjava trajala je sat-dva. Polako smo klizili niz vlažnu travu, pokraj stabala, niz suhomeđine i približavali se kućama. A onda je pucnjava prestala. Nijemci su, očigledno, zaključili da se ne će obraniti pa su se jednostavno "izvukli", napustili su gradić na onoj strani gdje je bila cesta i gdje nismo napadali.
Ušli smo u tamni prazni grad, grad kao da je mrtav. A onda veliko čudo. Bilo je negdje prije ponoći, odjednom grad je zasvijetlio, kuće i glasna ulica sve u svjetlu, kao da je dan. Nijemci su, očito, zaboravili uništiti električna postrojenja ili nisu imali za to vremena. Ubrzo zatim sve staro i mlado izašlo je iz kuća, radost, zagrljaji, pjesma, uzvici opće veselje, pune ulice svijeta, ali ono što me je osobito iznenadilo bila je činjenica, što je uskoro niti pola sata nakon što smo ušli u grad, sav grad bio iskićen hrvatskim zastavama trobojnicama crven-bijeli-plavi, trobojnicama bez ikakva znaka - ukrasa. Mislio sam, Bože dragi, pa odakle im sve te zastave, tolike godine su ih skrivali i sad su ih radosno izvjesili.
Ali tu nije bio kraj mom čuđenju.U osvijetljenom gradu nije bilo teško primijetiti da su svi Rašani, mladi i stari, muški i ženski na prsima imali pričvršćenu traku trobojnicu, svi su svoje prsi okitili malim trakama - hrvatskim trobojnicama. Oduševile su me i zastave i vrpce na prsima, bio sam uzbuđen kako, eto, prisustvujem velikom trenutku buđenja Istre za koju sam već od svojih mladih, dječačkih dana čuo kako je ona "mala sirotica pusta po kojoj je pala magla gusta". Sad, eto, magle nestaje, hrvatska Istra se probudila...

Izboren i sačuvan identitet
A sad se vratimo u Dubrovnik, pokraj spomenika Ivanu Gunduliću gdje upravo počinje svečanost polaganja vijenaca na spomenik. Ovladao je sumrak, trg je pun ljudi, na uglu trga limena glazba "Ivan Gundulić" svira razne kompozicije.
I onda kad je došao trenutak predsjednik Općinske skupštine s vijencem u ruci staje na prag ispred spomenika i počne svoj govor. Pažljivo sam slušao i na svoju radost čuo predsjednika Općine kako kaže da odajemo počast velikom hrvatskom pjesniku.
Nakon predsjednika pred spomenik je stao Andre Mohorovičić koji će govoriti u ime zagrebačke Akademije. bio sam zadovoljan kako nije brzo završio, smatrao sam da me je poslušao pa je održao govor, a ne samo pozdrav i "dvije riječi" uz polaganje vijenca. Pažljivo sam slušao. Kad je završio dodao sam mu vijenac, da ga položi uz spomenik. Nakon toga mi se približio i tiho mi rekao: - Jeste li čuli, dva puta sam spomenuo pridjev hrvatski: hrvatska kultura, hrvatski pisac.
Bilo mi je jasno i onda, kao što mi je jasno i danas da se u prigodnim i svečanim govorima ne može odrediti ni pokazati identitet neke osobe, to može samo njegovo djelo i djelovanje. Pa ipak bilo mi je važno da ljudi koji su ispunili trg čuju gdje se nalaze i tko je Ivan Gundulić. To posebno imajući u vidu vrijeme u kojemu organiziramo simpozij i svečanost. Zatim su glumci s obližnjeg balkona čitali Gundulićeve stihove. Ni na početku ni na kraju nije bilo "Lijepe naše", svirali su Gundulićevu "O lijepa, o draga, o slatka slobodo".
Nakon svečanosti pristupio mi je čovjek iz Općine i rekao kako Općina namjerava sutra ujutro položiti vijenac na Gundulićev grob u crkvi Male braće, pa me zamolio, da ja to učinim u ime Općine. Iznenadio sam se, ali sam bez oklijevanja pristao. A zatim mi je prišao i jedan član Gundulićeve glazbe kojega sam dobro poznavao i kazao mi kako su oni jutros na svoju ruku i bez ičijeg naloga obišli grad svirajući budnice u čast Ivana Gundulića.
Bilo je podne, crkva puna. Polažući vijenac na grob naglasio sam kako o veličini čovjeka kojega slavimo govori već sama činjenica što se evo u njegovu počast ispunila crkva. Rekao sam zatim kako mi koji smo ispunili crkvu nismo ovdje danas sami, tu su među nama vile-muze Hrvatice koje se s nama raduju što Gundulića slavimo. Došle su vile sa Srđa ali i iz cijele Lijepe Naše. Govorio sam zatim o dvostrukoj važnosti i dvostrukoj ulozi Gundulićeva djela: onoj književnoj i onoj narodnoj, ulozi koju je Gundulić tijekom stoljeća igrao i odigrao u povijesti narodne kulture, ali i narodnog subjekta. Ovo je počelo odmah nakon Gundulićeve smrti, kad su ga prihvatili i drugi hrvatski krajevi, a u punoj snazi i u punom značenju Gundulićev duh prešao je i ušao u narod, u svoj narod, u novije vrijeme, u 19. st. kad se hrvatski narod još jednom oslobađao, još jednom borio za svoj opstanak, ali sad odlučan da svoj identitet i sačuva. Gundulić je u tom nastojanju imao iznimno važno mjesto, postao je svojevrsni simbol, barjak i znak onoga što je narod želio, a o čemu je Gundulić pjevao, znak i simbol slobode. To je on i danas. Neka mu je vječna slava.

Hrvatsko slovo, 5. lipnja 2009.
Bleiburg 2009.
Najmasovniji zločin mirnodopske Europe
Prenosimo govor prof. dr. sc. Andrije Hebranga, saborskoga zastupnika i izaslanika predsjednika Hrvatskog sabora Luke Bebića na komemoraciji žrtvama komunističkog zločina na Bleiburgu 16. svibnja. On je u svom pismu od 22. svibnja upozorio kako su mediji objavili iskrivljene citate i namjerno izokrenute rečenice iz njegova govora. Također obavještava da je od Direkcije za sigurnost iz Klagenfurta obaviješten kako austrijska policija nije morala intervenirati jer je skup prošao dostojanstveno, u redu i miru.
Izvorni tekst govora dr. Hebranga objavili bismo i prije, kao i što smo objavili i propovijed biskupa Ratka Perića, ali do njega smo došli tek ovih dana
Poštovani oče biskupe, poštovani veleposlaniče Republike Hrvatske, poštovani članovi Počasnog bleiburškog voda, poštovani domaćini, dragi Hrvati iz domovine i inozemstva, dame i gospodo, posebna mi je čast pozdraviti vas u ime pokrovitelja, predsjednika Hrvatskog sabora g. Luke Bebića.
Okupili smo se danas na ovome svetom mjestu hrvatskih stradanja da se poklonimo žrtvama. Onima, koji su s ovoga mjesta krenuli na hrvatske križne puteve, na svoj posljednji put bez povratka. Put, na čijem kraju ih je čekala okrutna smrt, ubojstvo, zločin.
Zločin se je dogodio nakon završetka Drugog svjetskog rata, a ubijeni su bili civili: razvojačeni vojnici bez oružja, žene, djeca, starci, svećenici... Ubijeni su u doba mira, bez suda i pravde. Zato su te žrtve nevine i zato ih poštujemo!
Danas se ovdje klanjamo tim žrtvama. Ali klanjamo se i svim ubijenima u Jasenovcu, svim žrtvama nacizma. I oni su ubijeni bez suda, goloruki i nevini.
Što je zajedničko jednim i drugim žrtvama? To što su mislili drugačije od režima u kojima su živjeli. Ubijeni su zbog svojega političkog uvjerenja, svoje vjere i svoje nacije, bez suda i prilike za istinu.
Neki danas govore da su jedne od tih žrtava nevine, a neke od drugih krive. Treba takve diletantne podučiti, da nema krivca bez suđenja! Treba im dati pouku iz prava, domaćeg i međunarodnog, treba im dati pouku iz čovječnosti, pouku iz običaja klanjanja svakoj žrtvi.
Pa ipak, ima velika razlika između ovih dviju skupina žrtava. Prve, one koje je ubila svirepa nacistička ideologija, doživjele su zasluženu počast, poštovanje i zahvalnost generacija. Ove žrtve ovdje su zatajene, njima se ne znaju grobovi, njima se ne mogu zapaliti svijeće, na njihovom grobu nema molitve. Njihovu čast i dostojanstvo, zajedno s njihovim tijelima, mučki su pokopali njihovi krvnici!
Zločin počinitelja nije samo najmasovnije ubojstvo mirnodopske Europe, oni su počinili još jedan neoprostiv zločin: grobove svojih žrtava su zatrpali i zatajili! To je zločin nad zločinom!!!
Hrvatska leži na kostima nevinih civila! Leži na zločinu koji se ne može opravdati! Hrvatsko tlo natopljen je krvlju onih, koji su ubijeni u miru a ipak nisu imali pravo na sud, pravo na obranu!!!
Hrvatska je o žrtvama Križnoga puta šaptala šezdeset godina! Strah i bol nisu dozvolili riječima da iskažu istinu! Ali danas, kada kosti žrtava izviruju iz svake brazde hrvatskoga tla, kada ih nalazimo u susjednim zemljama, danas te kosti govore! Govore jače od bilo kakve riječi!
A jadna je zemlja u kojoj živi šapću, a mrtvi govore!
Zato danas s ovoga svetog mjesta poručujemo: Došao je trenutak istine, došlo je vrijeme da žrtvama vratimo dug i imenujemo zločince!
Najveći zločin u miru, najveći pokolj civila u mirnodopskoj Europi, napravili su komunisti i njihovi krvnici na čelu s njihovim maršalom Josipom Brozom Titom!
Danas nam neki iz državnog vrha govore da zagovaramo nacizam ako govorimo o bleiburškim žrtvama. Podsjetimo ih, kada su komunisti bezočno ubijali civile vezane žicom, nije više bilo partizana niti nacista! Rat je bio završen! Zato dignimo glavu i recimo, s osudom teških komunističkih zločina mi ne budimo fašizam, nego izjednačavamo ta dva najveća zla u čovječjoj povijesti!
Komunizam je započeo svoj ratni put ruku pod ruku s nacizmom, temeljem pakta Staljin - Hitler. Komunizam je i završio svoj put jednako, jer je počinio najstrašnije zločine i izjednačio se s tim najvećim zlom!
Ovdje na Bleiburgu njihova je petokraka pocrvenila od stida!
Jer komunisti nisu započeli ovdje s ubijanjem naoružanih vojnika, nego žicom vezanih civila! Zašto? Zato jer su bili politički protivnici koji su stajali na putu stvaranja neprirodne države, te Jugoslavije koja je rođena, a nedavno i umrla u krvi i zločinu.
Danas ne govore samo posmrtni ostaci civilnih žrtava komunizma. Govore i sačuvani dokumenti, doduše rijetki, ali puni mržnje i svireposti koju su pokazali komunistički zločinci.
Josip Broz, koji je osnovao OZNU da bi kroz taj stroj smrti obračuna s političkim protivnicima, dao je svojim žbirima sve ovlasti.
Tako dokument iz početka svibnja 1945. godine, potpisan od Aleksandra Rankovića, poziva da se pohapse svi HSS-ovci uz zapovijed da se ubijanja što brže dovrše! Zapisnici bataljona smrti od 23. svibnja i kasnije izvješćuju o likvidacijama, ali bez broja ubijenih i bez oznake mjesta njihovih grobova. Politički protivnici komunistima nisu bili ni ime, ni prezime, čak niti broj - nego samo cilj koji treba ubiti da ne bi zagovarao demokraciju, višestranačje i našu vjeru.
Tako zapovjednik Obradović Stanko, partijski sekretar IV. brigade, potkraj svibnja 1945. godine piše Izvješće i opisuje kako kod svojih ubojica potiče mržnju prema žrtvama, jer neki od ubojica posustaju. Na kraju izvješća se hvali: "Uspjeli smo podići mržnju kod drugova prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ubijaju svakoga tko zastane i koji ne može da ide..."
Zato prekinimo šutnju, imenujmo ubojice i molimo se za oprost njihovih grijeha!
Zbog takvih Obradovića, Rankovića i njihovih drugova nalogodavaca, Deklaracija Vijeća Europe 2006. godine otkriva razloge zbog kojih su komunisti ubijali goloruke ljude: "Komunističke žrtve su ubijane u ime ideologije, klasne borbe te načela diktature proletarijata".
Deklaracija vijeća Europe iz 2006. godine nabraja komunističke zločine kako slijedi: "Komunistički zločini uključivali su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanju, deportaciji i mučenju, progona na etničkoj i vjerskoj bazi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja".
Europa nam je uzor za organizaciju pravne države, uspješnog gospodarstva i mira među narodima. Neka nam bude uzor i u osudi najstrašnijih komunističkih zločina, koje još neki među nama skrivaju i brane!!! Budimo Europljani i kada to nekima ne odgovara!
Žrtve križnih puteva pale su zato, jer su mislile drugačije od svojih krvnika. Zastrašujuća je sličnost rođenja i smrti njihove Jugoslavije: rođena je ovdje u zločinu nad civilima, a pokopana je u Domovinskom ratu u kojemu su opet preko polovine ubijenih bili civili! Spomenimo se danas i preko osam tisuća mučki ubijenih civila u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani obrane! Osudimo te zločine, a naše današnje molitve neka budu zalog da se takva zla više nikada ne dogode!
Ima onih, pa i u samom političkom vrhu, koji štite komunističke repove! A mi im s ovoga mjesta poručujemo: Repovi kriju uvijek nešto prljavo! Pod vašim repovima leže prljava ubojstva, tisuću jama s 200 tisuća ubijenih! Priznajte zločin i poklonite se tim žrtvama, da mogu u miru počivati tamo gdje ste ih zatrpali!
Zato onima, koji zločine skrivaju pod krinkom antifašizma, poručujemo: Mi osuđujemo svaki zločin, mi štujemo svaku žrtvu! A žrtve komunizma još nisu dobile zasluženo poštovanje.
Mi idemo i u Jasenovac moliti se za žrtve. A vi, koji štitite komunističke repove, pozivamo vas da dođete ovdje, na Bleiburg, ako se ne znate pomoliti da se bar poklonite nevinim žrtvama!
Jer živi će se pomiriti tek nakon pomirdbe mrtvih.
Danas, kada vraćamo dug žrtvama imenujući zločince, najavljujem i vraćanje još jednoga duga starog 60 godina: Obilježavanje grobova komunističkih žrtava! Uputili smo u Hrvatski sabor Zakon o pronalaženju, obilježavanju i trajnom održavanju grobova komunističkih žrtava poslije Drugog svjetskog rata!
U tom Zakonu ne vapimo za osvetom, ne tražimo istrage jer njih trebaju provesti a u posljednje vrijeme i provode nadležne državne službe, u tom Zakonu samo vraćamo dostojanstvo žrtvi. Na taj način pridružujemo se svim civiliziranim narodima i ostvarujemo ciljeve deklaracije Vijeća Europe! Želimo pronaći sva grobišta, obilježiti ih, da se potomci mogu pomoliti i zapaliti svijeću. Sram nas je da su ti grobovi i danas, nakon 60 godina nepoznati, a oni poznati, poput Macelja, zarasli u korov! To je sramota naše generacije! Popraviti ćemo to i osnovati Ured pri Vladi RH koji će tražiti i održavati grobove nevinih žrtava, uz opomenu svim generacijama: Ne smijemo dozvoliti da se neosuđeni zločin ponovi!
Zato danas, kada se molimo za sve žrtve komunističkog terora, one ubijene na križnim putevima, u logorima, u inozemstvu, molimo i one koji prikrivaju komunistički zločin: Priznajte ga, da komunistička neman više nikada ne digne glavu!
To dugujemo onima, koji su sa ovoga mjesta krenuli u nepovrat. Koji su umrli da bi mogli svjedočiti. I zato im vječna slava i hvala!

Hrvatsko slovo, 5. lipnja 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Mjera (ne)ljudskosti
Koliko imaš godina? Koliko imaš petica u školi? Koliko imaš ECTS bodova? Koliko zarađuješ? Koliko katova ti ima kuća? Koliko prijatelja imaš? Na koliko si natječaja pobijedio? Koliko si puta bio u medijima? Koliko si knjiga objavio? U svemu tražimo neku mjeru, odgajani smo u duhu natjecanja i stalnog mjerenja i međusobnog odmjeravanja. O, zašto, kada je to krivi životni pristup? Ovaj tekst glas je protiv kompetitivnosti koja guši i ruši prave zdrave temelje međuljudskih odnosa

Znaju li ti svakovrsni mjeritelji i mjeru za ljudskost i dobrotu?

Čovječanstvo je kao nikada do sada opijeno titulama, nagradama, izborima, ocjenama, odličjima, PR-om stečenim statusima, trendseterstvom i brandomanijom. Na sve strane čujemo samo jednu te istu upitnu riječ - koliko!?! Što se dogodilo s ostalim upitnim riječima: tko, što, zašto, gdje, kada, kako? Sve one padaju u vodu kada je u pitanju odgajanje stanovnika globalnog sela za što bolju prilagodbu neoliberalnom kapitalističkom modelu društvenih odlikaša. Ispada da je odgovor na pitanje koliko danas jedino mjerilo društvene uspješnosti pojedinca i jedina metoda određivanja nečije funkcije u ovom našem društvu. Ako netko danas uspijeva odoljeti tom sveopćem mjerenju i izbjeći tim bezbrojnim sudovima, komisijama, žirijima i vijećima, za njega se smatra da je opasan te ga se pokušava sustavno demotivirati, deaktivirati i ušutkati, a ako čovjek ipak ustraje u svojoj borbi protiv tog nehumanog neoliberalnog represivnog aparata, taj mu aparat za uzvrat nudi, naivnim očima čovječanstva zaokupljenog svakodnevnim stvarima, možda nevidljivu, ali vrlo učinkovitu lomaču na kojoj se kao nekad spaljuju sve misli onih ljudi koji odbijaju biti predmetom mjerenja nekih potkupljivih i socijal-darvinistički nastrojenih mjeritelja, ideološki ispranih i premazanih svim lančanim i globalno-poslušnim mastima i uljima te odjevenih u plašteve satkane od tisuću slojeva tko zna kakvih sve neprobojnih paučina. Kultura mjerenja svega i svačega znači usporedbu s drugim ljudima, a jedina je prava usporedba svakog čovjeka isključivo sa samim sobom i njegovim afinitetima i mogućnostima, jer svaki je čovjek neponovljivi original za sebe i nitko se ne može uspoređivati s drugim ljudima. Kompetitivnost je osobina idealnih stanovnika globalnog sela, onih koji su došli na ovaj svijet kako bi se natjecali, ali ne i razmišljali svojom glavom i uživali u svojoj posebnosti. Što znači neka ocjena u školi ako ju je dodijelio neki profesor koji nema dobre namjere prema učeniku ili je jednostavno loš čovjek? Što znači ocjena nekog potkupljivog žirija i titula koju dodjeljuje korumpirano povjerenstvo? Ništa. To pravom istinoljubljivom čovjeku ne znači apsolutno ništa. Čovjek postaje svojevrsni lovac na ocjene, titule, plakete i nagrade kao potvrde svoje izvrsnosti i uspješnosti s kojima će nastaviti svoj lov na nove naslove na raznim područjima mjerenja ljudske izvrsnosti. Suvremeni ocjenjivatelji nečije izvrsnosti postaju glavni donositelji odluka o društvenim tijekovima. Društveno izmjeren čovjek s mnogim potvrdama vlastite kompetitivnosti postaje glavni uzor mlađim generacijama. Važno je ovom prigodom napomenuti da se balansiranje na toj ljuljački mjerljivosti odvija pod uvjetima tipičnog neoliberalnog konformizma ljudi. Kako? Mjerenjima, ocjenama i nagradama najčešće se podvrgavaju oni pojedinci koji su spremni misliti glavama žirija, institucija i sustava koji ih u datom trenutku ocjenjuje. No, to se i očekuje, zar ne? Pa kako možemo biti protiv sustava koji ocjenjuje? To je isto kao i biti protiv profesora kod kojeg polažeš ispit. Tako se polako, ali sigurno odgajaju nove generacije konformista koji će kroz život morati biti vješti u prepoznavanju svoga trenutnog sustava ocjenjivanja kako bi se tom sustavu dodvorili i zaradili još jedan toliko željeni bod na neoliberalnoj top listi izvrsnosti. Zašto bi uopće bilo koji čovjek ocjenjivao bilo kojeg čovjeka, pitam se? Sama ta činjenica stalnog ocjenjivanja čini mi se iluzornom i lažnom. Tko uopće može suditi o nečijoj izvrsnosti osim dragog Boga? Zato ne bismo smjeli slijepo vjerovati ljudima koji javno nastupaju ovjenčani titulama izvrsnosti na bilo kojem području djelovanja, jer to nije nastup njih kao ljudi, to je nastup njihove konformističke izvrsnosti. Ne mogu dati potporu takvom mjerenju koje se ne bavi objektivno samo nekom određenom disciplinom, vještinom ili znanjem, već subjektivnom kategorizacijom ispitanika. Danas su gotovo sve institucije i udruge već društveno-politički ili gospodarski, tj. institucionalno ili korporativno obojene, tako da na neki način niti ne možemo govoriti o njihovoj ocjenjivačkoj objektivnosti, već upravo suprotno - o njihovoj isključivosti, tj. subjektivnosti. U svom će ocjenjivanju takvi institucionalno ili korporativno - orijentirani ocjenjivači obično izvrsnošću ocijeniti one ljude koji podliježu nekim njihovim unaprijed određenim kriterijima izvrsnosti, a ne one ljude koji su doista izvrsni u nekom području. Često se tako, na žalost, upravo podobnost pojavljuje kao glavni sinonim te suvremene izvrsnosti. Konformizam i beskičmenjaštvo su jedina formula uspješnosti u svijetu koji sve mjeri mjerilom jednoga velikog tržišta.
Zapravo je žalosno u kolikoj mjeri je sve to skupa transparentno, čak bi bilo zgodnije da se malo zakamufliraju ti zatvoreni krugovi mjerenja ljudske lakovjernosti i pohlepe, putem kojeg ti jadni po tisuću puta izmjereni ljudi kasnije dobivaju blagostanje kao nagradu za odustajanje od svoje razboritosti. Važno je biti izmjeren, pa makar i pod cijenu odustajanja od vlastite duhovnosti, emotivnosti, ljudskosti, stajališta i uvjerenja. A znaju li ti vrsni mjeritelji mjeru za ljudskost i dobrotu i kako bi oni ocijenili neizmjerno dobrog čovjeka s neiscrpnim kvalitetama nasuprot toliko mjerljivom (ne)čovjeku? I, zašto sam tako sigurna da do takvog mjerenja ne će doći nikada? Jer ljudskost nema mjere, ona nikad nije patila od kompleksa mjerljivosti, ona nema potrebe za ocjenama, nagradama i plaketama. Ona je to što jest - ljudskost, naizgled zarobljena, a ipak u svojoj prirodi slobodna i neobuzdana, nevidljiva, a ipak sveprisutna, nemjerljiva, pa ipak oduvijek tako snažno suprotstavljena već toliko puta u povijesti izmjerenoj neljudskosti pod krinkom izvrsnosti.

Hrvatsko slovo, 5. lipnja 2009.
Razgovor,
Tomislav Kuzmanović, član braniteljskog tima generala Mladena Markača
Unatoč svemu u Haagu imamo dobre šanse za povoljan ishod!
Pri Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u predmetu Čermak, Gotovina i Markač, počeo je novi krug sudbenoga procesa. Na red su došli svjedoci obrane. Za kratkoga boravka u Zagrebu razgovarali smo s američkim odvjetnikom Tomislavom Kuzmanovićem, jednim od branitelja legende Specijalne policije MUP-a, generala Mladena Markača

Započnimo s današnjom vijesti. Izašla je teza u "Jutarnjem listu" o tomu da je dio topničkih dnevnika otuđio general Gotovina i dio njegove obrane. Navodno da to stoji u izvještaju Ministarstva pravosuđa koje je predstavljeno veleposlanicima Europske unije i NATO-a. Imate li o tomu ikakve spoznaje?
Ja to ne vjerujem, ne bih u to ulazio, ali znam da Gotovinina obrana i naša jako dobro surađuju. Takvo što oni nikako ne bi učinili. Oni rade na pravedan način. Vlada pak kaže da topnički dnevnici nisu postojali, pa onda da ih je možda bilo, ali ne znaju gdje su, pa da ih je netko uzeo, ukrao ili uništio. U onim danima, za vrijeme "Oluje" nije nitko sjeo i napisao - u 10.15 sati ispalili smo pet granata na taj i taj cilj u Kninu. To nitko nije radio. Nije bilo vremena za to. Mislim da takvi topnički dnevnici nisu postojali. Kad pogledam u sve dokumente to uopće ne postoji. Trebate znati da svatko ima arhivu. Ima je MUP, naša vojska, Vlada ima arhivu.  Ako pak postoje, dnevnici mogu biti u nekoj vojarni, gdje nitko za njih ne zna, ili uopće ne postoje. To su sitna pitanja. Prekomjerno granatiranje je - ništa. Sve što smo mi vidjeli u pristupu tužitelja i njihovih svjedoka i sve dokumente koje su oni naveli kao dokaze, ja kao dio obrane generala Markača, ne vidim gdje je to bilo neselektivno ili prekomjerno.

Na temelju čega je onda dignuta optužnica ako stvarno ne postoje dokazi i ako se ti dokazi traže u tijeku samoga procesa?
Za njih je cijeli ovaj zločinački pothvat, naime, da su Srbi istjerani iz tzv. Krajine, posljedica granatiranja. Jer, navodno, neselektivno granatiranje je uplašilo "civilno stanovništvo" i zbog toga su bježali.

To je teorija, to nije dokaz.
To je njihovo stajalište o tomu zašto su Srbi bježali. Zbog navodnog neselektivnog granatiranja koje je bilo planirano zato da se Srbi uplaše i odu. Jer su Hrvati, hrvatska vlada i vojska htjeli da se Srbi nikada ne vrate. Bez tog "granatiranja" tužiteljstvu pada teza.

Ima li obrana dovoljno dokaza da pred sudom dokaže kako je riječ o planskom iseljavanju Srba i to upravo od strane njihove paravojne i paradržavne vlasti?
Imamo dokaze i pokazat će se da su oni bježali jer je to planirala njihova tzv. vlada, zatim su uvježbavali evakuaciju i na kraju takve su naredbe i dobili. To smo već uveli kao dokaze.

Znamo da su za vrijeme "Oluje" na terenu bili tzv. europski promatrači koji su također imali neke svoje dnevnike. Kako to da Europska unija, nekad Europska zajednica, ne daje obranama dokumente koje su europski promatrači radili za vrijeme "Oluje"?
Znam da je g. Solana bio zadužen za Europsku uniju. Njihov odgovor je bio - mi smo to sve predali i Gotovinina obrana sve je pregledala. A odgovor Gotovinine obrane je bio vrlo jednostavan - Vi ste nam dali dokumente, hvala vam, ali za ovaj datum, za ovaj datum, za ovaj datum, pogotovu u početku kad je sve krenulo, niste nam dali dokumente, a oni trebaju postojati. Kako ste vi rekli nama i hrvatskoj državi da postoje dokumenti za određeno vrijeme, topnički dnevnici primjerice, tako isto imate i vi ovakve dokumente. Oni su onda rekli da nemaju takve dokumente, da ne postoje, ali da će predati dokumente koji su već pregledani, ali nisu preuzeti. Solana je tada bio umiješan u politiku, on je čuvar tih dokumenata, a bio je kritizirao hrvatsku vladu za "Oluju". To još nije gotova priča, ti dokumenti iz Europske zajednice od tih promatrača. Imamo ih, ali nemamo sve.

Što mislite može li sud napraviti politički pritisak prema Europskoj uniji da predaju te dokumente, kao što se radi kontinuirani politički pritisak prema hrvatskoj državi?
O tome odlučuje Sudsko vijeće. Tužitelj ima političku ulogu jer on daje izvještaj Vijeću sigurnosti. A sudac može dati naredbe i reći, dođite i dajte nam odgovore zašto niste predali ove dokumente. Ne znam hoće li to napraviti. Sudac se vrlo korektno ponaša. Gotovinina obrana je pokazala ovo i ovo, zašto niste predali dokumente i molim vas dajte nam odgovor. Vidjet ćemo kako će to proći. Mi kao obrana ne možemo djelovati političkim sredstvima.

Brammertz u lipnju podnosi izvještaj Vijeću sigurnosti o hrvatskoj suradnji s Tribunalom. Zbog njegova posljednjega izvještaja koji je bio negativan - poglavlje pristupnih pregovora s EU o pravosuđu i temeljnim pravima blokirale su V. Britanija, Nizozemska, Danska, Finska i Belgija. Koliko su u ovom procesu bitni politički pritisci i u kojoj mjeri oni utječu na proces protiv optuženih generala?
Teško je to ocijeniti, jer on nije u sudnici, on ne vodi postupak, on je samo "faca" u našem procesu. Politička faca. On dobiva informacije o tomu što se događa u predmetu. To je vrlo teško ocijeniti, jer o onome što Brammertz govori nitko obranu ne pita. Hrvatska vlada i Ministarstvo pravosuđa samo odgovaraju na ono što on njima kaže. Što se toga tiče, država i Ministarstvo mogli bi biti malo agresivniji, a ne samo čekati i odgovarati. Brammertz nešto kaže, vlada odgovara. Moj prijedlog bi bio kako treba nešto promijeniti u takvom odnosu. Hrvatska Vlada je sve učinila za kooperaciju sa Sudom. Tužitelj ima pristup svim dokumentima bez ikakve zapreke. Može na terenu razgovarati s ljudima, ili tražiti po arhivama. Moje stajalište bilo bi drukčije. Međutim, ja nisam hrvatski državljanin i nisam ni u Ministarstvu, niti u Vladi. Zašto se vlada samo brani, trebala bi biti malo agresivnija. Nema što izgubiti!

Odmah po objedinjavanju optužnice, kad su sva tri procesa spojena, došlo je do razmimoilaženja između obrana. Je li to prevladano, i u čemu je bio bit spora?
Toga danas nema. Od kad je krenulo suđenje možemo razgovarati o svemu, pomažemo jedni drugima, nema nikakvim problema. Što se dogodilo prije mojeg angažiranja? Osobito mi je žao Miroslava Šeparovića, bio je od samog početka branitelj generala Markača i general je imao puno povjerenje u njega. Dobro je radio i to da su ga izbacili iz predmeta mjesec dana prije suđenja, to stvarno nije razumljivo. Kad sam ja dobio taj predmet, puno mi je pomogao da sve dobijem. Goran Mikuličić i ja od početka radimo zajedno, znali smo se i prije ovoga predmeta i hvala Bogu sve je to prošlo kako je prošlo. Ne bih komentirao što se dogodilo između Čermaka i Gotovine, ali žao mi je zbog Šeparovića. Kad smo se vrlo ozbiljno počeli pripremati nije bilo nikakvih problema. Mislim da je Gotovina htio biti sam u procesu, jer ako se sve optužnice spoje, postoji mogućnost sukoba interesa, ne samo između odvjetnika, nego će proces trajati još duže. Za Markača i Čermaka je proces već krenuo, a s Gotovinom će to krenuti ispočetka. Zbog toga su se oni protivili. A nisu shvatili da će to krenuti na nekakav drugi način, da će Šeparović, Prodanović i Sloković biti izbačeni iz predmeta zbog sukoba interesa. To se nažalost dogodilo.

U toj objedinjenoj optužnici u hrvatskoj javnosti je najviše pozornosti i najviše negativnih reakcija izazvala konstrukcija o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Što mislite, može li se ona održati do kraja procesa, jer to bi zapravo značilo da je optužena Republika Hrvatska i njezin vojni i državni vrh. Može li obrana svojim dokazima pobijediti tu monstruoznu konstrukciju?
Može i dosta smo toga učinili u prvoj fazi s dokazima, svjedocima, ali se nikad ne zna kako će sud reagirati. Sintagma "zločinački pothvat" tužitelju olakšava u tom smislu da se bilo tko može naći okrivljenim. To tužiteljstvu olakšava proces, ali trebaju imati dokaze. Pokušavaju stoga izvući pojedine rečenice iz transkripta, kako bi se sve to povezalo, kao da je sve bilo organizirano, naime, izbaciti Srbe iz Hrvatske. Međutim, Oluja je bila organizirana da se neutralizira agresorska vojska i da se uspostavi hrvatska vlast na međunarodno priznatom teritoriju RH i vrati "RS Krajina" u hrvatsku državu. To nije nikakav zločinački pothvat i smatramo da ćemo pobijediti.

Među posljednjim svjedocima Tužiteljstva bili su general Mate Laušić i Žarko Puhovski. Ta dva svjedoka tužiteljstva dobili su veliki prostor u hrvatskim medijima. Kako procjenjujete njihova svjedočenja?
Ima ljudi koji misle da znaju puno, ali ne znaju ništa. Pogotovo na terenu na kojem nikad nisu bili, niti su bili u vojsci, ali oni gledaju samo svoje interese. To se vidi po novinama, na televiziji. To je moje osobno mišljenje. Bio sam u sličnoj situaciji kad sam ulazio u predmet, slučaj sam poznavao samo iz medija i osobnih izvora. Iz dokumenata sam, međutim, saznao što se zapravo dogodilo, iz svega što sam saznao u predmetu, vidio sam kako su mnogi koji su reagirali protiv ondašnje hrvatske vlade radili samo za interese onih koji su radili bili protiv legitimnih interesa hrvatske države. HHO je na brzinu pisao izvješće bez relevantnih provjera. Zlo se dogodilo. To ne možemo izbjeći i to treba procesuirati u onim slučajevima koji još nisu procesuirani. Pitao bih što bi ljudi iz HHO-a učinili u toj poziciji, na tom mjestu i u to vrijeme, u tim okolnostima. Kakve bi mjere poduzeli? Lako je kritizirati, ali kad trebaš voditi, onda te nema. Njegovo svjedočenje, govorim o Puhovskom, nije nam uopće škodilo, pogotovo kad ga je ispitivao Luka Mišetić, dobio je dobre bodove, jer se vidjelo da je veći dio HHO-ova izvješća bilo na razini rekla-kazala. Rekli su, primjerice, da je bilo spaljeno preko 20.000 kuća nakon "Oluje". Mi smo tu analizu srušili. Bilo je paljevine i previše toga, ali ne 20.000 kuća. U javnosti se proširi ta laž i ona postaje istina, a nije istina. Za generala Laušića mogu reći da je bio iskren kad je svjedočio i nije ništa loše govorio, jer i on je ispao vrlo dobar za obranu.

Ovih dana čujemo da će svjedok obrane generala Čermaka biti i predsjednik RH Stjepan Mesić.
Ne mogu vam to potvrditi niti opovrgnuti, jer popis svjedoka još nije javan i ne mogu reći ime niti jednoga svjedoka, pogotovo ne predsjednika države.

On je i prije svjedočio, kako procjenjujete njegova prijašnja svjedočenja kad je bio u ulozi svjedoka tužiteljstva?
Nisam pregledao transkript toga predmeta, jer nisam niti mogao, bio je zaštićen, pogotovo za slučaj Blaškić. Ako je on na popisu svjedoka bit će jako zanimljivo. Znam da je bilo govora da bi trebao svjedočiti i za slučaj u BiH - za šestorku. Znao sam da general Praljak jedva čeka da on svjedoči, jer bi ga mogao protuispitivati.

Kakvu presudu očekujete? Znam da očekujete oslobađajuću, ali s obzirom na političke pritiske koji se vežu uz ovaj proces.
Trebamo biti pripremni i za najlošiji ishod, ali ako dobijemo oslobađajuću presudu - to će biti fešta. Pripremamo se i za najgore. I treba se tako pripremati. Jer ako si naivan i ulaziš u ovaj predmet kao naivan onda ćeš sigurno izgubiti. Dosta smo dugo radili, teško smo radili. Svaki dan se pripremamo, imamo tisuće i tisuće dokumenata koje smo pregledali. Ja osobno i svaki moj suradnik, naš cijeli tim i svi timovi, pogotovo u zadnje vrijeme, radili smo 20 sati dnevno. Ne ćemo izgubiti zbog pripreme i teškog rada. U svim tim optužnicama pri Sudu nema puno oslobađajućih presuda.

Žalbeno vijeće je nedavno i povećalo neke prvostupanjske presude.
Slažem se da je u prvostupanjskom procesu Šljivančanin trebao dobiti 17 godina, koliko je dobio sada. Protivim se načinu da Žalbeno vijeće povećava kaznu, a da nije dalo priliku da se optuženi opet sasluša i dade nove dokaze. Ako se to njemu može dogoditi, može se svakome. Gledam ovdje pravni interes moje stranke. Ako dobijemo oslobađajuću presudu, a na Žalbenom postupku nam daju 15 godina, kakav je to pravedni postupak? Kad je Sudsko vijeće sjelo i slušalo i vagalo, mjerilo kredibilitet svakoga svjedoka, kako onda može Žalbeno vijeće po transkriptu i pravnim pitanjima povisiti kaznu za 12 godina Šljivančaninu? To se može, ponavljam, i nama dogoditi i Gotovini i Čermaku. To je strašno.
Prvi slučaj koji sam imao u Haagu sa Željkom Olujićem, bio je slučaj Čelebići, branjenik je bio Zdravko Mucić iz Konjica, Hrvat. Dali su mu prvostupanjskih 7 godina, pa smo uložili žalbu i nakon toga su mu povećali kaznu na 10 godina. Međutim, tužitelj se također žalio i rekao da 7 godina nije dovoljna kazna. Žalbeno vijeće nije povećalo kaznu, nego su dali rekomedaciju za 10 godina, ali su vratili predmet na prvi stupanj da on ocijeni i odredi kaznu. Prvostupanjsko vijeće odlučilo mu je dati 9 godina nakon saslušanja optuženoga, onda smo imali pravo na ponovnu žalbu. Žalili smo se i Žalbeno je vijeće potvrdilo 9 godina. Do tada je gospodin Mucić bio u pritvoru već 6 godina, pa smo predali zahtjev da ga se pusti jer je odležao dvije trećine kazne. I pustili su ga.
Dakle, potpuno razumijem branitelje Šljivančanina, odlični su odvjetnici. Kad prvostupanjsku kaznu dobiješ u visini pet godina, a Žalbeno vijeće povisi kaznu na 17 godina bez prilike da utječeš i pokažeš nove dokaze - to se i mojoj stranci može dogoditi.

Nije li takva praksa zapravo poruka obranama da se ne žale na prvostupanjsku presudu?
Mislim da ne, jer tu se tužitelj žalio. U Americi se tužitelj ne može žaliti. Ovdje se može žaliti. Ovdje se žalio tužitelj, kao i za Čelebiće, tako i za Šljivančanina. Nisam imao vremena pročitati presudu Šljivančaninu, ali vidio sam da je kod glasovanja bilo 3:2 za to da se povisi kazna - čak je i Amerikanac bio za povišenje kazne. Nisam pročitao za onu dvojicu protivnih iz kojih su se razloga protivili. Samo sam vidio u sažetku da su rekli kako nema nigdje u međunarodnom pravu to da se može povisiti kazna, a bez mogućnosti žalbe optuženoga.

Jesu li obrane zadovoljne suradnjom s tijelima RH?
Mogu vam reći da smo imali manje-više jako dobre odnose s hrvatskom vladom, oni nas plaćaju. Za svaku obranu plaćaju troškove, to su veliki troškovi. Puno je ljudi angažirano. Imali smo neke probleme vezane za pojedince, pogotovo kod nas u obrani generala Markača. Bili su riješeni, ali nisu bili riješeni onako kako su trebali biti. Vlada nam daje sve što može za obranu. I to bi svaka pravedna država radila za svoje generale. Čuo sam da se tužitelj žali zašto hrvatska Vlada plaća obrane. Koja država ne bi to radila? Pravedna država plaća obranu za svoje generale, koji su učinili ono što je bio glavni cilj hrvatske države, da se oslobodi hrvatski teritorij.

Moram priznati da je malo država koje bi isporučile svoje generale ovakvome sudištu kao što je Haaško. Vi živite u SAD-u. Bi li ikad SAD isporučile jednog svojega kaplara, a ne generala?
Nikako, nikada! Hrvatska je mala i zato mogu ići protiv nje. Taj politički pritisak nije se mogao izbjeći. Izolirali bi Hrvatsku, a mnogi bi to voljeli. Pogotovo oni na Zapadu koji još žale za Jugoslavijom. Žalosno je što su generali izručeni na neprimjereni način.

Upravo u vrijeme oslobodilačke akcije Oluja, nije nikakva tajna, Hrvatska vojska odlično je surađivala sa SAD-om. Hoće li se ta suradnja poznata iz 1995. primijeniti u taktici obrana na Haaškome sudu i možemo li očekivati neke visoke vojne dužnosnike SAD-a kao svjedoke obrane?
Nadam se, no ne mogu o tome više ništa reći.

Bi li SAD pustile svoje dužnosnike da svjedoče pri Haaškome sudu?
Stvarno ne znam.

Nije bilo takvih primjera?
Pustili su Galbraihta.

On nije iz vojne službe, već iz diplomatske.
Trebalo bi, bez obzira na službu, dobiti odobrenje od američke vlasti da se može svjedočiti. Nadam se da će biti i kod nas u obrani svjedoka iz SAD-a.

Kako ocjenjujete medijsku percepciju optuženih generala?
Cijenim Antu Gotovinu kao osobu, kao vojnika, častan je čovjek. Međutim, sva tri optužena generala su dobri ljudi. Kad se govori o Haaškom sudu govori se samo o Gotovini, ali nije on jedini. Cijenim ga, ali nije on jedini optuženi general. Govorim samo za svoj predmet. Mladen Markač je vrlo skroman čovjek, odličan čovjek, otac, muž. Nije dobio ništa, niti je išta očekivao dobiti zbog svojega sudjelovanja u obrani i u oslobađanju domovine. On je častan čovjek i žao mi je da za njega i za Čermaka nema više mjesta u medijima. Svi su za Antu, ali svi trebaju biti i za Čermaka i za Markača. Ja znam kakav je čovjek. Gdje je god bila specijalna policija - bili su na prvoj crti. I on je isto bio tamo kao i Gotovina. Nije samo Ante u pitanju.

Kakvo je zdravstveno stanje generala Markača? Čuli smo prije nego što je otišao u Haag da mu zdravlje nije baš najbolje.
Dobro se drži, premda mu je teško. Mislim da će sve biti u redu.

Koliko bi još mogao trajati proces do prvostupanjske presude?
Nadamo se da ćemo biti gotovi sa suđenjem ove godine. To je samo spekulacija. Čekanje presude će trajati barem tri, četiri mjeseca. Bit će teško jer sudac Orie vodi i predmet Šimatović i Stanišić. Imat će paralelno suđenje. Važno je da sve tri obrane dobro surađuju. Kad svatko brani svoje, to ide u korist tužitelja. Sudac Orie dobro vodi suđenje, uveo je red. Mislim da imamo dobre šanse za povoljan ishod, ali nikad se ne zna.

Bili ste angažirani u predsjedničkoj kampanji predsjednika Obame. Jesu li američki Hrvati dali njemu glas i jesu li zadovoljni s prvim potezima predsjednika Obame?
Mislim da jesu. Dosta im je bilo Busha. Puno ljudi je htjelo novog predsjednika. Obami nije lako, mlad je i mora imati strpljenje. Stanje se ne će preko noći promijeniti. Ljudi su uz njega. Treba imati planove. Nažalost Bush je dosta naškodio Americi i svijetu, ne samo financijski. Taj kaubojski način na koji je on radio posao, to je jako škodilo Americi. Dugo će trajati dok se to popravi.
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 5. lipnja 2009.
DAR HRVATSKOJ KOSTAJNICI      
Radost darivanja i primanja
U Hrvatskoj Kostajnici priređen je nezaboravni koncert uglednih glazbenih umjetnika klasične glazbe i darovan pijanino uz kojega će se možda roditi neka nova glazbena nada
Predstavnici Hrvatskoga kulturnoga kluba, sa Šimom Šimatovićem, posjetili su Hrvatsku Kostajnicu te školskoj djeci podarili pijanino. Njihov domaćin bio je načelnik Hrvatske Kostajnice, a među gostima su, uz pjevače koji su nastupili na prigodnom koncertu, bili mnogi uglednici, tajnik HAZU Slobodan Kaštela, Otto Reisinger, Boris Festini, Milan Sigetić i mnogi drugi. Prije koncerta gosti su razgledali Hrvatsku Kostajnicu; iako su posljedice nepravednoga rata još i te kako prisutne: mnoge su kuće i crkve obnovljene, no, neke stoje poput upozorenja - da se ne ponovi.
Poslijepodnevni koncert bio je prepun nekog ponosa, dobrih vibracija, a tome su pridonijeli i učenici. Bili su pažljivi slušatelji, vjerna publika koja zna slušati i pljeskati. U prigodnim riječima načelnik Tomislav Paunović je istaknuo da je Hrvatska Kostajnica nastala 1249. i da je - uvijek na razmeđu dvaju carstava. Tako je i danas: s druge strane prelijepe Kupe je - Bosna i Hercegovina. Grad je bio teško razoren, stalno se obnavlja. Od srca je zahvalio na daru koji im puno znači. Toplim riječima prisutnima se obratio i predsjednik HKK-a iz Zagreba Šime Šimatović: "Uz klavir i dar učenicima je i ovaj koncert. Sve je to namijenjeno njihovu duhovnom razvoju. Podupiremo vaš veliki napor da obnovite život u ovom prelijepom gradu. Znanost i znanje, kultura i umjetnost uvijek obogaćuju te stvaraju harmoniju i sreću. A glazba koju vam ovdje nudimo je ono najdublje što ulazi u ljudsku dušu i daruje nam mir. HKK tome teži svojim dolaskom i ovdje i u drugim malim sredinama pogođenima strašnim ratom. Provincija je oduvijek bila izvor hrvatske inteligencije pa će tako biti i ubuduće."
Publika je sjajno reagirala, pa je nakon ulomka iz opere Nikola Šubić Zrinski (u istoimenoj dvorani Zrinski), tj. arije U boj, u boj, priredila interpretima, koje je za klavirom pratila dobro pripremljena i raspoložena Mira Fleis-Šimatović, prave ovacije. Lijepo je primljen i dodatak - pjesma iz mjuzikla Jalta, Jalta autorskog tandema Grgić - Kabiljo, song "Neka cijeli ovaj svijet zasja u suncu". Bilo je to nezaboravno iskustvo zajedništva, snage koju donosi dobrota, ushita kojim zrači darivanje, primanja koje kaže veliko hvala.
O dojmovima iz Hrvatske Kostajnice Miljenka Grđen ističe: "Akcija darivanja pijanina u organizaciji HKK-a. U Kostajnici smo imali divnu publiku u Kostajnici koja je na kraju  s nama i pjevala. Ovaj nastup ostat će mi dugo u sjećanju jer dogodilo se 'nešto'. Na programu su bila djela Mozarta, Donizettija i Beethovena preko Verdija, Smetane, Offenbacha, do Tijardovića i Zajca. Publika je disala s nama i na kraju koncerta zapjevala zajedno s nama. Lijepo je vidjeti radosna lica djece kojoj je darovan pijanino i koja će sutra krenut našim putem."
Tvrtko Stipić, pjevač koji u pet godina angažmana u zagrebačkom HNK-u već ima niz uloga za sobom, također je bio prepun dojmova: "U Kostajnici nas je najprije oduševila prelijepa secesijska dvorana 'Zrinski', a onda  publika koja nas je dočekala otvorenog srca i željna glazbe. Mislim da je publika u provinciji željna ovakvih koncerata i događaja, a na nama je da to odradimo što bolje i da širimo glazbu i lijepu riječ izvan granica zadanih teatrom i koncertnim dvoranama. A na kraju bih istaknuo desert - knedle od kestena koje su ovdašnja specijalnost."
U Hrvatskoj Kostajnici ostaje sjećanje na koncert i novi pijanino na kojem i uz kojega se možda već rađa neka nova glazbena nada.
Anči Fabijanović

Hrvatsko slovo, 5. lipnja 2009.
Susret s dirigentom Sinišom Leopoldom
Kada govorimo o hrvatskoj folklornoj baštini, Siniša Leopold nezaobilazno je ime. Bogat i svestran rad ovog dirigenta, skladatelja i publicista, uvelike je pridonio popularizaciji tamburaške i tradicijske glazbe u Hrvata. S gospodinom Leopoldom razgovarala sam o projektu "Šokačka rapsodija" te o položaju tamburaške glazbe u Hrvatskoj i svijetu.
1. Gosp. Leopold, projekt "Šokačka rapsodija" četvrtu godinu zaredom puni dvoranu "Lisinski",a i u Beču je pobudila interes. Kako se rodila ideja za pokretanje tog projekta i koji su mu ciljevi? Već se dulje vrijeme skupina istomišljenika i štovatelja orkestralne tamburaške glazbe bavila idejom sakupljanja velikog tamburaškog orkestra. No, u današnje vrijeme nije jednostavno neku ideju provesti u djelo, pogotovo ovako složeni projekt. Martin Vuković, veliki zaljubljenik u tamburu i tamburašku glazbu, uspio je sakupiti i pokrenuti u tom pravcu ljude od struke poput Bože Potočnika, Mije Ferića, Antuna Tuce Nikolića i još nekih legendi tamburaške glazbe. Sama realizacija projekta 100 tamburaša - Šokačka rapsodija ostvarila se uz obilježavanje 95-te obljetnice KUD-a Šokadije Zagreb. Već se na prvom koncertu u"Lisinskom"  pokazalo da takva manifestacija ima poseban značaj. Na istoj je sceni zasvirao orkestar od preko 150 ponajboljih tamburaša. Pod vodstvom nekoliko dirigenata izvodile su se najzahtjevnije partiture uvaženih hrvatskih skladatelja. Pjevali su vokalni solisti proizišli iz orkestra. Muziciralo se s velikim zanosom i predanošću, a tu je sinergiju publika i osjetila. Profesionalni svirači ansambla ''Lado'' i Tamburaškog orkestra HRT ujedinili su se sa sjajnim glazbenicima iz cijele Hrvatske, a i šire. Duh zajedništva, pozitivnog entuzijazma i želje za dobrim muziciranjem osjetio se u svakoj pročitanoj noti i svakom odsviranom taktu. Zato s pravom možemo reći da je te večeri na sceni zasvirala prava tamburaška reprezentacija. Iako je u povijesti bilo sličnih pokušaja okupljanja tamburaša u veliki orkestar, ovaj prvi koncert održan u "Lisinskom"  imao je grandioznu težinu. Već je prvim nastupom projekt ''Šokačka rapsodija'' u potpunosti ostvario svoj cilj: najširem je gledateljstvu predstavio tamburu koja je zablistala u visokom sjaju. Na programu su bile narodne, zabavne i seriozne skladbe hrvatskih i svjetskih autora. Tambura je hrvatsko narodno, ali i umjetničko glazbalo. Na njoj se sviraju najrazličitiji glazbeni oblici, a posebno su značajne skladbe hrvatskih autora pisane za tamburaške orkestre. Ravnateljstvo Hrvatske Radiotelevizije od samog je početka podržalo ''Šokačku rapsodiju''. Uz pomoć radijskog  i TV-prijenosa publika je diljem Lijepe naše, ali i izvan naših granica mogla osjetiti mogućnosti takvoga velikog orkestra. Osim toga, brojni su mladi tamburaši imali zadovoljstvo upoznati novu, raznovrsnu literaturu. Smatram da je za te divne, mlade glazbenike častan privilegij zasvirati u takvom tamburaškom orkestru i osjetiti slast i ljepotu impresivnog zvuka. 
2. Smatrate li da je tamburaška glazba popularna u Hrvatskoj i na koji bi ju se način moglo još više promovirati? Tamburaška glazba popularna je u Hrvatskoj, ali joj se ne pridaje dovoljno pozornosti. Za tiskane medije gotovo da i ne postoji. Prisutna je u prigodnim TV i Radio- emisijama. Glazbeni serijal ''Svirci moji'' već petu sezonu na Hrvatskoj televiziji promovira tamburu i tamburašku glazbu. No, tamburaška glazba nije nimalo prisutna u nekim drugim emisijama. Na taj je način getoizirana iako bi se mogla uklopiti i u neke druge glazbene sadržaje. Tamburu i tamburašku glazbu, kao hrvatsku glazbenu posebnost,t moglo bi se promovirati na različite načine. Kada bi tambura bila američki, engleski ili talijanski glazbeni brand -  sigurno bi bila prepoznatljiva diljem svijeta. Ruska balalajka, američki banjo, talijanska mandolina ili grčki buzuki poznati su na svim meridijanima. Nažalost, naša tambura još nije imala mogućnost predstaviti se svjetskoj glazbenoj sceni, ali nada uvijek postoji. Navedeni instrumenti imali su sreću promovirati se u filmovima koji su obišli svijet. ''Šokačka rapsodija'' tek se otisnula izvan naših granica. Početak je uvijek najteži, a Beč je već iza nas.
3. Kako komentirate činjenicu da ljudi tamburašku i tradicijsku glazbu često svrstavaju u turbofolk ili "narodnjake"? Da, to je bolna činjenica na koju se nitko ozbiljno ne referira. Općenito govoreći, tradicijska je glazba (kod nas i u svijetu) čista, nepatvorena i ima svoj vijek trajanja kao niti  jedna druga glazbena vrsta. Iza nje stoji stručni sud čitavog naroda, koji je tu glazbu odavno profiltrirao i usvojio. Dakle, tradicijska je glazba svojevrsna klasika, dokazana kroz stoljeća i vrijednost joj nije upitna. Turbofolk i tzv. narodnjaci nemaju nikakve veze s izvornom narodnom glazbom. To je glazba današnjeg vremena čiji je osnovni smisao komercijalnost i pobuda niskih strasti. Tom poistovjećivanju teško se može stati na kraj. Kao što sam već spomenuo, o našoj prelijepoj tradicijskoj i tamburaškoj glazbi, gotovo nitko ne piše. Ostaje činjenica - što je narod civiliziraniji to više drži do svoje tradicije i kulture. Kod nas se još uvijek mnogi srame svoje narodne glazbe i svojih korijena.
4. Autor ste knjige "Tambura u Hrvata". Ima li nade za drugo, možda dopunjeno izdanje?  Knjiga ''Tambura u Hrvata'' izdana je 1995. godine i tada je bila jako popularna među tamburašima. U tom priručniku na jednostavan način govorim o tamburi i tamburaškoj glazbi kao glazbenoj posebnosti u Hrvata. Iako se tambura svira i u nekim drugim zemljama, kod nas ona ima posebno mjesto i  značaj. Za tamburaške su orkestre skladali najveći naši skladatelji, tambura se svira na glazbenim školama i akademijama, prisutna je u mjuziklima, filmovima, itd. Kada Hrvatska uđe u Europsku uniju i kada sazrije vrijeme za to - možda će knjiga ''Tambura u Hrvata'' doživjeti novo izdanje. Naime, tada će se trebati prezentirati tamburu široj međunarodnoj zajednici i ukazati na njene velike mogućnosti i ambijentalne posebnosti koje može pružiti.
5. Što vam je sljedeće u planu, skupljate li materijal za iduću "Rapsodiju"? Kao dugogodišnji umjetnički ravnatelj Tamburaškog orkestra HRT-a, aktivan sam u osmišljavanju brojnih projekata koji su pred nama. Na Bundeku u Zagrebu, 8. lipnja imamo koncert s violončelisticom Anom Rucner, a potom s istim programom putujemo u Split. U tom projektu koji predstavlja crossover glazbu, Tamburaški orkestar HRT-a ima značajnu ulogu. Uz obilje koncerata, festivala i različitih nastupa diljem Hrvatske nastavljamo s promoviranjem tambure i tamburaške glazbe po svijetu. Obišli smo sve kontinente, a početkom 2010. godine gostujemo u Kanadi. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predajem predmet "Tambure", od 1985. godine. Mnogi bivši i sadašnji studenti sudjeluju s velikim uspjehom u "Šokačkoj rapsodiji". Izrada programa za "Šokačku rapsodiju" 2010. već je u tijeku, a marljivim organizatorima na čelu s gosp. Jadranom Antolovićem, Martinom Vukovićem i drugim dragim ljudima -  te uz potporu ravnatelja Glazbene proizvodnje HRT  Josipa Guberine - želim da ustraju na očuvanju projekta ''Šokačka rapsodija''.
Kristina Repar,prof