Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 6. veljače 2009.
Strah od zvižduka
Sve je deblja granična crta između političke elite i narodne tribine
Dvije finske korvete (klase Helsinki) izgrađene sredinom osamdesetih godina pojačale su ovih dana Hrvatsku ratnu mornaricu. Koštale su, kako smo izvješteni, 8,3 milijuna eura. Uz poluzahrđale topovnjače Dmitar Zvonimir i Petar Krešimir, sad imamo i korvete Vukovar i Dubrovnik. Svježe su obojene. Gradonačelnice Zdenka Buljan i Dubravka Šuica krstile su finsko-hrvatske brodove. Vojni ih ordinarij, biskup Juraj Jezerinac, blagoslovio. Državni tajnik Mate Raboteg održao je prigodni govor dovevši u svezu nove brodove s kompatibilnom opremom NATO-a.
Načelnik Glavnog stožera, general zbora Josip Lucić, u svom govoru povezao ih je s turizmom i obavijestio nas kako one mogu ploviti i izvan Jadrana. K tomu, uz borbena djelovanja, služit će i potrebama Obalne straže, a opremljene su i za nadzor podmorja. Odlično! Sad ih samo treba uputiti u Savudrijsku valu kako bi zaštitile naše granice i ribare od slovenskih nasrtaja na hrvatski Jadran.

Ako se to ne dogodi, opet nema frke! Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, Mesić, naime, Stjepan, sigurno će ispravno reagirati i u Savudriju poslati dva s NATO-om nekompatibilna čamčića na vesla punih članova SUBNOR/SAB-a koji će uime, Tita i Partije (antifašizma!), osloboditi taj dio Istre od velikoslovenskih nasrtaja, a onda će energično odveslati do granice ZERP-a da bi se u velikoj ofenzivi oslobađanja zaustavili na granicama hrvatskoga gospodarskog pojasa, pojma poznatog iz međunarodnog prava (noćit će u Titovoj pećini na Visu, čekajući upute iz Londona). Tada će i obnovljeni Titov brod Galeb mirno uhvatiti brazdu i pronositi slavu "naše borbe po-o-nosne" iz znamenite koračnice tzv. NOB.

Vjerojatno i zato što se približavamo standardima Zapada, istarski se saborski zastupnik Damir Kajin lavovski bori za što veći utjecaj tzv. antifašizma Istoka Stjepana Mesića. Žali se na navodno sve manji utjecaj aktualnog predsjednika u aktualnoj mu državi. Kotač povijesti, učili su nas, ne može se zaustaviti. Samo usporiti, ali zaustaviti se ne može. Drugi saborski zastupnik iz Istre, Lino Červar, lavovski - nikako ne "paklenski"! - bori se na lošem parketu Svjetske rukometne federacije kako bi Hrvatska rukometna reprezentacija došla na vrh svjetskih športskih standarda. Njih dvojica, Kajin i Červar, dva su dijametralno suprotna prototipa. Prvi se gubi u internacionalnim maglama, drugi izgara za nacionalne boje. Prvi je non-stop za mikrofonom, drugi non-stop radi. Prvi s totalitarnih pozicija zabranjuje domoljubne estradne nastupe, drugi istim tim domoljubnim pjesmama sokoli svoje igrače za nove pobjede. Prvome je otpala kosa jer hrvatski navijači ne bodre našu reprezentaciju pokličem: "Smrt fašizmu, sloboda narodu". Drugome znoj navire od napora ne bi li uoči početka Svjetskog rukometnog prvenstva amortizirao nasrtaje na reprezentativce i unošenje politikantske nesloge u reprezentaciju. Prvi se trudi nametnuti nam krimen fašizma. Drugi kontinuirano niže uspjehe u svjetskim razmjerima. I tako to ide godinama, desetljećima, pa i cijelo prošlo stoljeće, samo u drugim varijacijama.

Da se Svjetsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj održalo u devedesetim godinama, predsjednik Tuđman sigurno bi taj događaj ocijenio kao onaj koji pridonosi ugledu Hrvatske u svijetu i došao bi na svečano otvaranje i finale Hrvatska - Francuska. Kako je prvenstvo u Hrvatskoj okasnilo jedno desetljeće, drugi hrvatski predsjednik taj je događaj ocijenio nebitnim, pa na otvorenje nije stigao ni on ni njegov navijač Kajin sa SUBNOR/SAB-ovim transparentima. A da jest, narod svejedno ne bi skandirao "Smrt fašizmu, sloboda narodu". Rukometaši se bodre pokličem: Iznad svih, Hrvatska! Lijepo ih je čuti u tom zajedništvu. Stigli su do drugog mjesta, mogli su biti i prvi da ih danski suci nisu okrali usred Zagreba taman toliko koliko je Francuzima bilo potrebno (to su ti standardi koje možemo očekivati i u Europskoj uniji). Uoči finala Mesić je poručio rukometašima kako od njih očekuje zlatnu medalju, što nije ništa drugo nego unošenje nepotrebnog pritiska u reprezentaciju.

Slovenija nije igrala na Svjetskom rukometnom prvenstvu, ali, kad je riječ o Hrvatskoj, u EU igra Mesić-Kajinovim kartama. Dosjetili se Slovenci, kao i velikosrbi i jugoslaveni, spasonosnog ustašluka. Ustaše su krive što današnja Hrvatska ne da svoj teritorij/akvatorij eužabi koja hoće postati velika kao krava. I pri tom se uopće ne plaši uplovljavanja Vukovara i Dubrovnika u sastav HRM. Ta, znaju, korvete su Hrvati kupili više zbog zadovoljavanja "standarda" negoli "borbenih djelovanja" npr. u Savudrijskoj vali. Tako opet ispada da će u 21. stoljeću Prvi partizanski odred bombaša Damira Kajina stražariti na granicama, kojih, tvrdi Mesić, o, apsurda li, u ujedinjenoj Europi ne će biti. Zato je sve deblja granična crta između hrvatskih navijača i političke im elite. Potonji se više ne pojavljuju među narodom ni na "povijesnim utakmicama". Strah od jednodušnoga gromoglasnog zvižduka uvukao im se u kosti.

Hrvatsko slovo, 6. veljače 2009.
GLOBOPOLIS
Britanski rasizam
Kao slobodna nacija, mi smo iz njihove perspektive europski suvišak, a hrvatska država je neželjeno dijete

Britanski imperij, britanska samosvijest, britanski cinizam i osjećaj civilizacijske superiornosti, uvijek je bio humus za sofisticirani rasizam. Englezi konkretno, znaju biti vrlo "rafinirani" rasisti. Dok nose balvan u svom oku, iz tuđeg će vaditi trun, ili će cijediti komarca, kao što je to nedavno u jednom interviewu činio britanski premijer Gordon Brown kad je hrvatske navijače istaknuo - ničim izazvan - kao primjer najgoreg rasizma u svijetu, iako je u vlastitom dvorištu mogao naći bezbroj gorih primjera od majmunskog "hukanja" na tribinama Maksimira. U diplomatskom smislu njegova izjava je vrlo nekorektna, štoviše, ako bi je mjerili isključivo diplomatskim mjerilima onda je vrlo incidentna, da ne kažem skandalozna, no bez obzira na to, s hrvatske strane, s primjerene razine, nije stigao i primjeren odgovor! Nikakvo čudo. Uobičajena bljutavost hrvatske politike. Zato nas svatko može povlačiti za uši i ponižavati. Britanci posebno u tomu uživaju. Teško je objasniti tu iracionalnu mržnju britanskih medija i britanskih vlastodržaca prema Hrvatskoj. Brown bi ispraznio naše stadione, kažnjavao bi Hrvate, valjda, sve dotle dok ne nestanemo, dok nas ne izbrišu sa zemljovida. Ne bi nam dali ni disati, a kamoli još da pomislimo kako bi se možda mogli i usuditi biti slobodni, biti svoji, bez njihove pedagogije i skrbništva.
Da stvar bude paradoksalnija, Brownova izjava je došla na samom kraju Svjetskog rukometnog prvenstva, na kojemu su se hrvatski navijači iskazali kao vesela i simpatična populacija, bez ijednog većeg ispada, a pogotovo ne rasističkog. Rasizam općenito na sportskim borilištima prije svega je stvar primitivizma, jedne subkulture koja je, na koncu, i uvezena iz britanskih navijačkih kaveza. To ne opravdava domaći primitivizam i razumljivo je, da se stvari moraju dovesti u red zbog nas samih, zbog naše kulture i dostojanstva, a ne zato što bi nam Gordon Brown uređivao odnose i ponašanja. Kod nas se svaka kampanja u tom smislu, pokreće jer tako želi Europska unija, jer su to njezini standardi, a ne stoga što bismo sami izgrađivali i poštovali kulturne i civilizacijske norme.
Tako se i dovodimo u poziciju da nas bahati tipovi poput Browna gledaju kao manje vrijedne, kao balkanske divljake koje treba preodgajati. A one koje treba preodgajati, treba i držati u nekoj popravnoj ustanovi, ili pod određenim sankcijama, što znači da Hrvatima u svakom slučaju treba suspendirati slobodu i držati ih pod prismotrom kao balkanske delikvente. Čovjek bi bio već umoran od pedagogije Novog svjetskog poretka, i shvatio bi je tek kao manifestaciju moći velesila koje vladaju svijetom, da stvar nije puno ozbiljnija, da svijest o gospodarima i podčinjenima nije ušla u pore globalne pseudodemokracije, pa se tako podrazumijeva da je Gordonov govor o Hrvatima nešto samorazumljivo, norma, kriterij po kojemu se nas vrednuje.
Britanci znaju vladati, razvili su tehnologiju vlasti po kojoj etnička "plemena" drže pod nadzorom, daju im stanovitu kulturnu autonomiju, ali sami nikada ne ispuštaju uzde iz ruku. Njihova vladavina zapravo je stvar engleske pragmatike - divljake treba urazumiti, njihov rasizam treba strogo kažnjavati, dok naš, englesko-britanski rasizam stvar je ekscesa koji si možemo povremeno dopustiti ukoliko ne ugrožava ravnotežu sustava i ukoliko je "zdrav" kao što je zdrav naš cinizam i otklon prema divljacima. Britanski rasizam je churchillovski - cinična samosvijest o civilizacijskoj supremaciji. Churchill je s prezirom gledao na Mahatmu Ghandija kao na "prljavog fakira". Brown na nas gleda kao na prljave Balkance koji remete planove Britanaca na europskom jugoistoku samim svojim postojanjem. Kao slobodna nacija, mi smo iz njihove perspektive - europski suvišak, a hrvatska država je neželjeno dijete. Gledaju nas kao anomaliju, kao krivu izraslinu novog poretka. Zato nas treba na sve moguće načine tlačiti i kažnjavati. I umjesto da hrvatska politika uzvrati na takva poniženja odlučno i oštroumno, ona uzvraća na jedan vrlo specifičan način - tako što od nekidan stranci u Hrvatskoj mogu nesmetano i bez ikakvih ograničenja kupovati nekretnine u Hrvatskoj. Da nam stare gradske jezgre u Dalmaciji postanu zimska staništa umirovljenih i dokonih Britanaca koji će se doći relaksirati na egzotičnoj obali. A domoroci će im biti na usluzi. Ne će trebati dovoditi svoje butlere.

Hrvatsko slovo, 6. veljače 2009.
Razgovor,
Mladen Rojnica: PODCJENJENA JE VAŽNOST INSTITUCIJA I IZLASKA NA IZBORE
Upravo je izišla knjiga Mladena Rojnice Tržišno gospodarstvo i neokomunizam. Nova knjiga dobar je razlog za razgovor u kojoj smo u bilješci o autoru pročitali: "Autor svojom knjigom "Tržišno gospodarstvo i neokomunizam" ima namjeru objasniti bitna načela i ponašanja kao uvjete za funkcioniranje slobodnoga tržišta, njegovu vezu s etikom, poštovanje individualnih prava na život, slobodu, jednakost pred zakonom te prava na privatno vlasništvo. Zakoni i politika trebaju proširiti navedene forme etičkog ponašanja s individualnog okvira na okvir društva u cjelini. To se ne može postići dok još i danas prevladavaju strukture, filozofija i ponašanja bivše Srboslavije".

Gospodine Rojnica, u svojoj najnovijoj knjizi spominjete, među ostalim, ustanove i njihovu ulogu. O čemu se radi?
Evolucija od ''primitivnoga'', prirodnoga društva do politički organiziranih i civiliziranih zajednica na Zapadu, bila je duga i prošla je kroz teška stoljetna lutanja, tijekom kojih se dolazilo uvijek do novih ponašanja, spoznaja i pravila. Taj proces kao put potrage uvijek veće sigurnosti i većeg prosperiteta, ponekad je priznavao okvire mirnog i sigurnog suživota, a ponekad je želio postići svoje ciljeve samo krutom dominacijom nad pojedincima ili nad drugim zajednicama. U toj potražnji kroz povijest došlo je do stvaranja država, do sastavljanja zakona, kodeksa i ustava koji trebaju uređivati odnose između građana, te između njih i vladara i država, isto kao i odnose između država. Stvarale su se kroz stoljeća ''institucije'', neke dobre a druge nedostatne, o čijoj kvaliteti ovise, nedvojbeno, politička, ekonomska i socijalna kakvoća života i perspektive svake države, pa prema tome i životni uvjeti populacije.
Ipak, stanovništvo se u glavnom ne zanima institucionalnim temama te, u zabludi, smatra da je dovoljno da netko drugi misli o njima, ili si čak zamišlja da se slabost ili odsutnost institucija značajno ne odražava na životni standard, izobrazbu, sigurnost ili budućnost pojedinaca. Možemo reći da malen broj ljudi dovoljno shvaća važnost institucija ili da prati njihov rad u svijetlu općih i pojedinačnih interesa i prava. Uglavnom, građani ne zapažaju vezu institucija s individualnim pravima na život, na slobodu, na privatno vlasništvo, na slobodu izražavanja i udruživanja, itd.

Što su to "institucije", kako ih vi vidite? U kojem su odnosu s konkretnim čovjekom i gdje je tu država?
Institucije su osnovna tijela društva i države, koja su mnogo više od skupine ljudi pravno sposobnih sa stanovitim ciljevima i ovlastima, koji postupaju na osnovi nekih propisa, ili udruge osnovane ugovorom. Ugovori stvaraju pravni odnos između strana i trećih osoba koje su involvirane, a institucija je djelotvorna jedino kad posjeduje u sebi zajedničku volju koja ju čini relevantnom i funkcionalnom, i to bez potrebe da se njeni odnosi osnivaju na kontraktualnim obvezama.
Možemo povezati s takvom definicijom državne ustanove, izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu vlast, oružane snage, sigurnosne ustanove - kao i druge institucije, na primjer one vjerske, znanstvene, pa i nevladine organizacije, sindikate, ustanove koje proizlaze iz slobodnoga tržišta, itd. Sve te ustanove imaju svoje specifične uloge koje ne mogu delegirati, a u svom djelovanju mogu biti uspješne ili, nasuprot, uči u tobogan padanja i propasti.

Građani većinski pripadaju mnogim institucijama, od kojih je država samo jedna od kategorija, a nije u stvari najstarija. Prije država postojale su stoljećima druge ustanove. Dapače, mnogi smatraju da država ne bi smjela biti niti najvažnija. Država si ne može prisvajati prava nauštrb nekih drugih institucija, pa prema tome građanin može i mora - kao što je to već u Srednjem vijeku naglašavao Marsilio Padovanski-, ''birati, ispravljati i, kad je to potrebno, smijeniti vladare'' kad se oni udalje od izvornog konsenzusa primljenoga od građana, ili kad upadnu u zlouporabu vlasti ili u primjenu zakona ili vladanja suprotnima pravdi. Ovaj kriterij se danas može primijeniti autokratima koji vladaju u Hrvatskoj, s namjerom da se na vlasti održe doživotno preko dogovora između vrhušaka nekoliko stranaka, unutar nekog nepisanog ali moćnog sustava interesa, nagrađivanja i kažnjavanja, koji je sam sebi dodijelio odlike nepogrešivosti.

Ljudska osoba ima prirodnu potrebu da živi u zajednici a ne u izolaciji, pa prema tome fizičke su osobe te koje daju životnu snagu institucijama koje sačinjavaju. Ukratko, institucije se osnivaju na dva elementa: na zakonima i pravilima, te na postupcima članova koji ih sačinjavaju.

Spominjete ljudsku osobu. Što pojedinac može očekivati u žrvnju svakodnevne politike koja ne polazi od načela dostojanstva ljudske osobe?
Švedski ekonomist Knut Wicksell preporučio je koncem XIX stoljeća političkim i gospodarskim savjetnicima tadašnjih moćnika: ''Prestanite nastupati kao da savjetuje nekog blagonaklonog despotu. Političari vas ne će slušati, prema tome nemojte gubiti svoje vrijeme ni uludo trošiti svoje snage. Želite li poboljšati rad vladara, prvo postignute izmjenu pravila koja su na snazi. Nikad ne će postići od političara ništa što ne bi išlo u korist njihovu i njihovoga društva.posebice kad je posrijedi parlamentarna procedura, jer rijetko se izglasavaju zakoni koji su vrijedni. Stanje će se promijeniti tek kad narod shvati da prvo treba promijeniti pravila prema kojima političari djeluju, a to znači: postići da se odluke ne donose običnom većinom nego jednoglasno ili sa 70 posto glasova; da se ukine mogućnost reizbora političara na bilo kojoj poziciji; te kao treće, da fiskalni trošak povlastica i subvencija koje sada primaju neke grupacije, ubuduće bude podmirivan po njima samima, a ne porezima svih obveznika.''
Treba napomenuti da niti približno, niti jedna od tih preporuka nije na snazi u Hrvatskoj, gdje - nasuprot - djeluju političke stranke s čelnicima koji su se pretvorili u autokrate, čiji je cilj za uvijek ostati na svojim položajima u stranci, a isto tako u državi ili javnom sektoru gospodarstva. Uz to, zbog financijsko i političkog podrijetla i povijesti ogromne većine tih ljudi, oni osiguravaju kontinuitet postupcima i umrežavanju starih jugo-komunističkih postupaka, autoritarne, korporativne i korupcijonističke naravi.

Nije li u osnovi riječ o sudaru vlasti i slobode?
Činjenica jest da se u povijesti čovječanstva stalno nadovezuju, na jedan ili drugi način, sporovi između Vlasti (vlada) i slobode, jer države uvijek nastoje proširiti sferu svoga djelovanja, prelazeći granicu osobnih prirodnih prava pojedinaca, prava slobodnih odluka i vlasništva, uzurpirajući slobodu stanovništva. Kroz stoljeća je postojala politička i vojna aristokracija, pa apsolutistička monarhija osnovana na navodnom ''božanskom pravu kraljeva'', zatim apsolutizam jednostranačja, te konačno neka vrsta feudalizma s modernim licem, koji se ipak nameće s jakom dozom državnog intervencijonizma tamo gdje na to nema pravo, stvarajući zastoj prirodnog razvitka u slobodi, s porezima koji guše slobodnu inicijativu i konfiskativno oporezuju plod rada i kreativnosti. Novac se zgrče i emitira po političkim kriterijima manjina, poduzeća se nacionaliziraju ili se privatiziraju protiv zakona i bez obzira na njihove perspektive, a stvaraju se neobjavljeni savezi između vlada, stranaka, nekih sindikata i nekih velikih privilegiranih poduzeća nauštrb prava drugih, i nauštrb cijele zajednice i svakog pojedinca. U slučajevima nekih država se zbog toga ukida obrambena moć istih, a u drugim slučajevima se potiće na militarizam i na rat. Navodna potreba velike i snažne Vlade, s parazitskim birokracijama i sluganskim stavom, sve to sukobljava se s osnovnim pravima i interesima građana, koji postaju sve više marginalizirani i bez utjecaja na odluke.

I opet se moramo vrati nepovredivim pravima ljudske osobe i njezinom dostojanstvu, naime, i u "ustanovama" rade i djeluju osobe. Kad je riječ o političkim strukturama i državnim službama, čini se da je u njima nastupila kriza kvalitetnih osoba.?
Osim potrebe da budu pravedna i efikasna pravila po kojima će se ravnati državne i privatne ustanove, institucijama za njihov dobar rad treba dostojanstvo njihovih članova. To što najviše pogađa hrvatsko društvo u cjelini jest nedostojno ponašanje političkih čelnika. Osnovno je da oni koji predvode i imaju dominantnu ulogu u državnim ustanovama svih razina, mogu djelovati svojim znanjem, svojom spremom i svojim poštenjem na način da rad i razvoj tih ustanova bude uspješan, u skladu s ciljevima, te da oni postanu cijeloj zajednici snažan primjer poštenja i djelotvornosti. Privatni čimbenici bilo gospodarski, kulturološki i ini, djelovat će - snagom primjera ili pod pritiskom eventualnih društvenih sankcija - u tom istom stilu.
Važno je da u državnim institucijama ne prevladaju mediokriteti, odnosno beznačajne osobe koje se slijepo podvrgavaju nepoštenim autokratskim naredbama. Da ne prevladaju lažovi koji iskrivljuju nedavnu i daleku povijest, ni prevaranti koji sipaju obećanja za koja znaju da ne će ispuniti. A tu si i oni nostalgičari starih vremena totalitarizma, koji se osvećuju onima koji su stanje u osnovnim prilikama države promijenili, pa u tu svrhu koriste ovlasti kojih su se dočepali kroz institucije.

Jesu li oni uzeli u svoje ruke previše moći? Tko ih treba nadzirati?
Nažalost, takvi su danas na vlasti u Republici Hrvatskoj, pa pojedinci, nastavnici, liječnici, novinari, poduzetnici, radnici, mladi ljudi, umirovljenici, hrvatski branitelji, i svi slojevi naroda osjećaju nesigurnost što se tiče budućnosti, oskudicu i veliki umor. Loše administrira i loše vlada postojeća ''kakistokracija'', to jest mnoštvo kakistoia, onih najgorih (od grčke riječi koja označuje najlošije, najpodlije, nesposobne i štetne). Doista, imamo u Hrvatskoj pravu kakistokraciju, vladavinu takvih, prema terminu kojeg je u traktate o znanosti vladanja unio filozof J. L.García Venturini. Ljudi bez znanja, koji zauzmu bilo koju poziciju samo da je iskoriste u svoje osobne svrhe, pa se tako međusobno izmjenjuju na čelu države spremni na izdaju svega i svakoga, na mutne poslove s bilo kim i bilo kako. Naravno, Sabor i državna tijela zadužena za nadzor, pa i Gospodarska komora, društvo novinara, itd., sudjeluju u toj dugotrajnoj operaciji koja je moralno i ekonomski potkopala društvo. Uvijek su voditelji takvog sistema živjeli od milodara i prijevara na račun države, sad to čine i dalje, ali također teško oštećuju i privatno poduzetništvo.

Ne popravlja li se loše stanje na izborima?
Naravno da je stranom promatraču isto kao i hrvatskim ljudima nezavisnog načina prosuđivanja, teško razumjeti to što dobar dio građanstva, s time što ne izlazi na izbore ili bira ljude i grupacije bez etike, daje vlast najgorim elementima koji postoje u zemlji. Ipak, na drugu stranu treba priznati da takvi elementi su oni koji najbolje lažu, koji lažu umreženo i bez ikakvih granica pri tom laganju, a isto tako da raspolažu s ogromnim financijskim sredstvima, pa nije teško pasti u njihove zamke.
Međutim moguće je na veoma laki način pronaći metodu čišćenja, usred pomutnje koje oni stvaraju. Na dan izbora, birač si treba postaviti nekoliko pitanja: 1. Bi li ja predao tom čovjeku (kandidatu) i njegovim suradnicima, sav svoj novac da njime raspolažu?
2. Bi li ja od tog čovjeka kupio polovni automobil, bez ikakve garancije osim njegovog osmjeha i njegovih tvrdnja da su kola u odličnom stanju?
3. Dopustio sam, bilo svojim glasom bilo s time što nisam glasovao protiv njih, da ovi kandidati i degenerirane stranke, te njihovi ortaci, vladaju Hrvatskom zadnjih devet godina. Je su li se moje materijalno stanje i moje zdravstveno osiguranje, moja fizička sigurnost u gradu ili na cesti, moj radni status i prava na radnom mjestu, moje političko zadovoljstvo, moje osobne perspektive, kroz tih devet godina poboljšale?
4. Rade li ova vlada i njeni kandidati, te oni njihovi fiktivni protivnici koji im omogućavaju nesmetano haranje, uz poneku svađicu, rade li oni za dobrobit Hrvatske i Hrvata?
Nakon odgovora, koje može svatko sam sebi ispovjediti i priznati po savjesti, jednostavno treba postupiti, glasovati u skladu s tim pitanjima i odgovorima.

Što mislite, je li se prosječan Hrvat još ičemu nada, ili je i nada u krizi?
I sada se moramo ponovno vratiti na institucije. Znamo da je bolja budućnost moguća, da Hrvatska ima ljudske i materijalne resurse za odličan razvoj. Ali znamo i to, da institucije u zemlji ne djeluju kako bi trebale, jer je zemlja pod kakistokracijom. Imamo veoma loša pravila i još goru praktičnu primjenu svih pravila, jer su ona pisana, olako mijenjana i primjenjivanja po ljudima, odnosno strankama, koje vladaju nad svim instancijama javnog i gospodarskog života, u svoju vlastitu korist. Razumljivi su zato i apatija i beznađe koji se na svakom koraku opažaju u Hrvatskoj!
Takvo stanje ne može se riješiti lukavštinama ili intrigama, ne može se prebroditi apologijom zločina koje su počinili antifašisti, niti pričanjem glupih viceva po zagrebačkim kavanama u dodiru ''s građanima'', onima koje se pažljivo odabere kako bi došli na sastanak i slavili takve ispade. To se ne rješava ni enigmatičnim sastancima u Veroni ni prikupljanjem skupocjenih satova, ni plovljenjem na jahtama upitnih mogula. Kao što smo rekli, Hrvatskoj trebaju ispravni, moderni i demokratski zakoni i jasna pravila, te pošteni i marljivi ljudi, koji ulijevaju povjerenje građanima, te koji na međunarodnoj sceni nisu percipirani kao prevrtljivi i amoralni likovi, koje se eventualno za nešto može iskoristiti, a koje se nakon toga treba izbjegavati. Pod kraj 2008., zagrebački vlastodršci su upravo već počeli dobivati takav status u inozemstvu, zbrajajući diplomatske i gospodarske poraze.

U svojoj knjizi spominjete razgovore koje vodite s ljudima tijekom vaših dolazaka u Hrvatsku, kakve ste dojmove skupili?
Hrvatska svaki dan ima veću potrebu da njene javne poslove preuzmu ljudi koji će politici dati pravi značaj, te omogućiti svim ljudima da žive i djeluju u slobodi, kao građani suverene i nezavisne države. Hrvatskoj treba autentična elita duha, čiji pergameni ne proizlaze iz udbaške prošlosti, ni novca, ni prikrivenog rada za obnovu Srboslavije. Jedini pergameni koje treba uvažiti su oni pisani talentom, znanjem, voljom služenja svojoj zajednici i napretku svijeta, moralnim primjerom. Hrvatska treba da političari prestanu sprječavati svojim dogovorima i podmuklošću, postojanje čestitih i autentičnih poduzetnika, sudaca, bankara, neovisnih vjerskih dostojanstvenika i sveučilišnih profesora, vojnika zauzetih poslom zbog kojega vojske postoje. Potrebni su našoj zemlji sindikalisti koji će zaista braniti interese zaposlenika, te poslodavci koji će također shvatiti potrebu suradnje između kapitala i rada. Trebamo novinare i medije koji ne će podlijegati ponudama mita od strane vlasti ili drugih moćnika, a koji će javnosti omogućavati provjerene i istinite vijesti, te sa svojim mišljenjima promicati suživot, bez podilaženja niskim strastima jedne manjinske publike koja žutilo i skandal želi pretvoriti u središte života, razmišljanja i razonode.
Godine 2010. birat ćemo predsjednika Hrvatske. Pripremajmo već sada put normalizaciji države, put okončanja perverznoga braka između vladajuće elite nesposobnih šarlatana i lika koji definitivno odlazi s položaja na kojeg nikada nije smio doći.

Zašto ste tako kritični prema vladajućim elitama?
Danas vladaju oni koji su poraženi na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, 30. svibnja 1990., pa 25. lipnja 1991., te u Domovinskom ratu. Vladaju na način kako bi sve razorili, pa tako čak i povezanost i suradnju između Hrvata u matičnoj zemlji s onima koji žive u inozemstvu. Zar ćemo ih ostaviti na položajima, omogućiti im nove varke i dopustiti im da nakon izmanipuliranih izbora doista dovrše svoj strašan projekt uništenja slobode i nezavisnosti Hrvata?

Pred nama su lokalni i predsjednički izbori? Što od njih očekujete?
Nakon lokalnih izbora u 2009. koji malo dobroga obećavaju jer se demokratske snage nisu dovoljno organizirale, u godini 2010. na predsjedničkim izborima dajmo odlučujući korak prema razboritosti, prema velikom iskoraku birača u obranu vlastitih interesa i interesa cijeloga naroda. Nađimo u redovima hrvatske politike, znanja i poštenja, onoga koji može biti demokratski predsjednik svih Hrvata. Razgovarajmo o tome u obitelji, na radnim mjestima i fakultetima, ispred crkava, u kavanama, u selima i gradovima, na putovanjima i na mjestima našega odmora, jer za ovu temu o kojoj ovisi naša i svačija opstojnost, odmora nema. Da, dok se god pozitivna promjena ne dogodi, odmora nema.

Ali, sve manje birača izlazi na izbore?
Treba nam svima, kao državi uvenulih institucija i izigranih nada, pregaženih prava i sloboda, već sada čvrsta odluka da ćemo 2010. godine svi izići na birališta. Da ćemo izići s velikom odlukom da provedemo veliku promjenu. Isčupat ćemo, našim osnovanim glasom, korijene jugoslavenskog komunizma i njegovih sljedbenika, privilegija i podlog nasilja. Mrežu korupcije i nesposobnosti. Mrežu onoga što se svugdje naziva, organizirani kriminal, u svim njegovim oblicima.

Hrvatsko slovo, 6. veljače 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Morska vila
Iako se često trude, medijski napisi upereni protiv hrvatskog zajedništva ne uspijevaju niti malo poljuljati naš narod. Najbolji primjer za to je i fenomenalna atmosfera na odlično organiziranom Svjetskom rukometnom prvenstvu 2009. u Hrvatskoj

Dovoljno je sjetiti se Morske vile u izvedbi Červarovih Kauboja, zajedno s predivnom publikom nakon svake pobjede na Prvenstvu, i eto nas opet skupa u ponosu i pobjedama

Mi smo se od svih država bivše Jugoslavije najviše približili svijetu, čak smo ga nadmašili. Jer, u Americi, svaki Kinez, Japanac, Talijan, Židov, Nijemac, Poljak, Hrvat. najprije maše američkom zastavom, a tek onda svojom. A kod nas se maše svim zastavama i vjerskim i nacionalnim obilježjima, a najmanje hrvatskima i po tome smo, vjerujem,  jedinstveni u svijetu, pravi raritet neviđenog, katkad čak i pretjeranog ustupanja prednosti drugima koji neodoljivo podsjeća na dodvoravanje nekome i nečemu, ne znam u ime koga i čega.

Ovdje je simpatično glumiti Irce i slaviti St. Patrick's Day i pri tom se zaogrnuti u boju djeteline, bez ikakvog problema, dopušteno je i medijski sasvim preporučljivo slaviti Halloween, ili ispeći Thanksgiving puricu, ali kada su naši vjerski blagdani, naši navijački dresovi, kockice crveno-bijele boje u pitanju, to je već nekakva kontroverza, tu se već užurbano traže primjeri netolerancije, nesklonosti multietničnosti i multikulturalnosti, tu se uvijek traži netko tko tobože viče Za Dom., Ubij, ubij. i tome slično. Gluposti. Uvijek iste prljave PR reportaže. Tim istim pisarima suvremene povijesti bi, čini se, najviše odgovarao slogan: "Za sve smo spremni, samo ne za ljubav prema Hrvatskoj" i onda bi bio mir Božji, a Hrvatska bi i opet bila raseljena po svijetu, jer tko bi mirne duše i dalje živio u takvoj zemlji u kojoj na dan Božića voditeljica HTV-a kaže: "Svima onima koji danas slave Božić, sretan Božić."

Kao da onih koji slave Božić ima neznatno malo. Na nacionalnoj televiziji, ljudi moji, pa gdje mi živimo? Za razliku od tog medijskog javljanja na dan nacionalnog kršćanskog blagdana, u sve dane svih manjinskih i ostalih interesno-grupacijskih svetkovina, mi se medijski zajedno sa svima klanjamo, detoksiciramo, postimo, meditiramo, s velikim interesom vježbamo yogu, tai chi i s njima se molimo, a svoje bilo kakvo nacionalno obilježje ne smijemo ni spomenuti, a da se oko toga ne diže medijska hajka na sve one koji se usuđuju voljeti sebe, svoje najmilije i svoj dom. Ipak, ti medijski napisi koji su upereni protiv hrvatskog zajedništva ne uspijevaju niti malo poljuljati naš narod. Najbolji primjer za to je i fenomenalna atmosfera na odlično organiziranom Svjetskom rukometnom prvenstvu 2009. u Hrvatskoj. Jedinstveni u pjesmi, prijateljskom sportskom raspoloženju i nezaboravnim valovima sreće, naši su navijači u Poreču, Puli, Zadru, Splitu, Osijeku, Varaždinu i Zagrebu osvojili sve vrhove svijeta u herojskom bodrenju naših rukometaša.

Završno slavlje u čast zlatno-srebrnih rukometnih velemajstora, pjesma, suze radosnice i prijateljstvo na tisuće i tisuće presretnih Hrvata na Trgu Bana Jelačića najbolja je poruka svima onima koji po narudžbi tko zna kojih moćnika imaju, jer moraju imati, negativan stav prema našem domoljublju. Njihov je posao uzaludan. Dovoljno je sjetiti se Morske vile u izvedbi Červarovih Kauboja, zajedno s predivnom publikom nakon svake pobjede na Prvenstvu, i eto nas opet skupa u ponosu i pobjedama. Kada vidim koliko smo lijepa zemlja, s marljivim ljudima, složna i organizacijski vrlo sposobna, tada mi mora biti žao pri svakom, pa i najmanjem poništavanju naših vrijednosti. Moram se pitati: zašto se uopće takva čudna klima stvara kod nas? Jer, moramo priznati da ti uporni antihrvatski mediji ipak uspiju uzdrmati mišljenje neopreznih pojedinaca koji onda te dezinformacije šire dalje bez razmišljanja. Ništa nam ne manjka u Hrvatskoj, zaključuju pravi Amerikanci pri dolasku na parkirališta naših shopping centara. Naši su im automobili mjerilo stanja u društvu. Vrlo površno gledanje. A tko je tko u Hrvatskoj, to je već drugi par rukava.

Takva je klima kod nas u nekoj novoj, naprednoj Americi. Tko nam je kriv što smo mi u toj priči Indijanci. I onda smo još mi krivi za tobožnje prebrojavanje nečijih krvnih zrnaca. Normalan čovjek ne bavi se time. Time se bave upravo oni ljudi koji to prebrojavanje žele nametnuti nama. Mi volimo sve ljude svijeta, tako je bilo i bit će, zato nam i jest tako, zato nam svatko može (s)kakati po glavi. Zar tako mala državica, a tako napredna, tako amerikanizirana? Hrvatska, Amerika u malom. Mi smo čak išli korak dalje, zanemarujući nacionalnu ikonografiju u korist globalnog i manjinskog znakovlja. Da, to smo mi, mini Alcatraz za domaće, poštene ljude, mini rezervat s nevidljivim lokotom za svakoga tko spomene ljubav prema Domovini, a istodobno mini supermoderni cirkus i Las Vegas za tranzitne managere i ljude s pet putovnica u džepu koje uredno koriste za izbjegavanje poreza.

Nama zbog nemogućnosti poslovanja uz lijeni tempo plaćanja zatvaraju tvrtke i obrte, uništavajući hrvatsko gospodarstvo i pretvarajući ga u močvaru, dok istodobno ljudi bez identiteta s brojnim putovnicama koji ovdje borave kao u nekom poreznom raju, izbjegavaju porez i smiju nam se u lice dok čekaju našu propast prebrojavajući aute na našim parkiralištima. Uz sve to te uz bezbroj drugih gospodarskih, socijalnih, kulturnih i drugih problema, Thompson nam je državni problem broj jedan, mo'š si mislit! Morat ćemo si izgleda svi nabaviti neke strane putovnice da napokon i mi počnemo uživati sve te povlastice današnje hrvatske države o kojima kao domoroci možemo samo sanjati. U protivnom nam ne preostaje ništa drugo nego uzeti kofer u ruke i put pod noge u ponovnu raseljenu Hrvatsku po pustopoljinama prave Amerike, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Europe i ostalih neopterećenih dijelova svijeta. Ali, opet ponavljam, što će nam Amerika i svijet kada je manje-više i kada veće i djelotvornije Amerike od naše svijet još nije vidio. I, eto, spoznavši to, ostavljamo kofere, raspakiravamo se i opet smo na početku, The Founding Fathers. (kraj)