Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 6. studenoga 2009.
Urednički komentar
Ni pedlja hrvatske zemlje!
Sporazum o arbitraži skriva prikriveni slovenski pokušaj otimanja hrvatskog teritorija

Hrvatski sabor je 2. listopada s 80 glasova prihvatio Sporazum o arbitraži između vlada Hrvatske i Slovenije glede međudržavne granice, čime je Vlada dobila zeleno svjetlo za njegovo potpisivanje. Unatoč tomu i unatoč riječima premijerke Kosor kako je suglasnost Hrvatskoga sabora - domoljubni čin, ostala su brojna otvorena pitanja na koja upozoravaju stručnjaci, intelektualci i Komisija HBK Iustitia et pax. Nužnost prihvaćanja Sporazuma obrazložena je nastavkom pregovora o ulasku Hrvatske u EU. Sporazum zapravo nevješto prikriva slovenske pretenzije na hrvatski teritorij.
Svaki ulazak Lijepe naše u nadnacionalne tvorevine Hrvatska je plaćala gubitkom dijela povijesnog i etničkog teritorija. Povijest hrvatskoga puzanja nije od danas. Inozemna središta moći već poslovično računaju na hrvatske puzavce. Oni se izdašno honoriraju i potiču obećanjima, a za svaki novi hrvatski "strateški cilj" traže nove ustupke. Hrvatskoj je prije nekoliko godina "jedina prepreka na europskom putu" bio Ante Gotovina. Sad je to prihvaćanje rečenog Sporazuma. A sutra? I dokle, uostalom, to ucjenjivanje treba trpjeti?
Kontinuitet teritorijalnih izdaja hrvatskih komunista prekinuo je prvi demokratski izabrani predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Njegova rečenica - "Ni pedlja hrvatske zemlje" - u tom je kontekstu odlučujuća premda je i sam u teritorijalnom pogledu bio realni minimalist, nije postavljao pitanje Boke kotorske, Srijema i tako dalje, već je pristao na takozvane "avnojevske granice", jugokomunistički oblikovane, koje je blagoslovio Badinter i priznala međunarodna zajednica. Tuđman je, unatoč tom minimalizmu, prekinuo kontinuitet teritorijalne izdaje hrvatskih komunista. U okviru badinterovskih granica bio je jasan - odstupanja više nema. Ni pedlja! Koja je to danas sila koja može detronizirati ovo načelo usklađeno s međunarodnim pravom? Koja god bila i kako god se zvala, ona nije hrvatska. Zato je opravdano i pitanje - u kojoj mjeri Hrvatska uopće može utjecati na sastav arbitražnog suda. Ako nam suprotna strana određuje sastav arbitražnog suda onda je i rezultat arbitraže predvidiv.
Sporazum Račana s Drnovšekom dio je kontinuiteta predtuđmanovskih gubitaka teritorija. Moguće je da EU slovenske granice s Hrvatskom priznaje u onom opsegu u kojem su ga izarbitrirali Račan i Drnovšek. Sporazum Kosorove s Pahorom proteza je njihova sporazuma. Njime nismo izravno, sad i odmah, izgubili dio teritorija, ali stoje činjenice: Arbitraža je lošija od mjerodavnoga međunarodnog suda, drugo - što ako na referendumu narod kaže ne ulasku u EU? Arbitraža će potrajati, prema predviđanjima do 2014. Ako ne uđemo do tad u EU, hoće li Hrvatski sabor dobro pročitati izjavu Iustitie et pax, osvježiti povijesno pamćenje i potom ukinuti suglasnost, a Vlada slijedom toga raskinuti Sporazum o arbitraži i vratiti se na poziciju mjerodavnog Međunarodnog suda UN? Ako se pak nastavi s puzanjem, mogli bismo odlukom arbitražnog suda ostati bez dijela teritorija, po istom načelu kao što je komunistička "arbitraža" otela hrvatske teritorije u Istri, Dalmaciji, Boki, Srijemu. Ako su već hrvatski komunisti zbog toga izbjegli bilo kakvu odgovornost, u demokratskim okolnostima više se tako ravnodušno (idi mi - dođi mi) prema puzavcima ne bismo smjeli ponašati. Ali ni prema paranačelima, kao što je slovenska "pravičnost" koja bi trebala zamijeniti, kao što je to dobro primijetio dr. Adalbert Rebić, staro načelo - ne ukradi.
A da je doista riječ o slovenskom pokušaju otimanja hrvatskoga teritorija potvrđuje i tekst međunarodnoga ugovora, kojega smo pred zaključenje broja dobili od ustavnog suca u miru Milana Vukovića: "Memorandum o suglasnosti između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Talijanske Republike i Vlade Republike Slovenije o uspostavi zajedničkog sustava plovidbenih pravaca i sustava usmjerene i odijeljene plovidbe u sjevernom dijelu sjevernog Jadrana", potpisan u Anconi 19. svibnja 2000. (u potpisu Tonino Picula, ministar vanjskih poslova hrvatske vlade, Lamberto Dini, ministar vanjskih poslova talijanske vlade i Dimitrij Rupel, ministar vanjskih poslova slovenske vlade). Prema tome Sloveniji nitko ne blokira plovidbu, niti pristup otvorenom moru. Njezini zahtjevi su pokušaj iznude dijela hrvatskoga državnog teritorija. U čudnovatoj raspravi Hrvatskog sabora glede davanja suglasnosti Sporazumu o arbitraži, ali i ranije, ovaj je dokument naširoko zaobiđen kao hrvatski argument. Što se hrvatskog Jadrana tiče, ne zaboravimo da smo se već odrekli i gospodarskog pojasa i tzv. zaštićenog ekološkog pojasa, što će i arbitražni sud uvažiti, ali ne kao hrvatski argument. Poslije pristajanja na arbitražu, neki već upozoravaju, slijede slični "morski" zahtjevi Federacije BiH, a onda i Crne Gore.

Hrvatsko slovo, 6.studenoga 2009.
Dan po dan s Hrvojem Hitrecom
Neka se vidi tko je gdje bio kad je grmjelo

PONEDJELJAK, 26. listopada
Plaćam račune. Najteže mi pada masna svota koju moram platiti za prebrzu vožnju. Prišuljali mi se bili presretači, izdajnički s leđa, što bi rekla narodna pjesma. Odgovornima držim hrvatske nacionaliste koji su zahtijevali autocestu do Splita i dalje, pa se vozaču sve ispod l50 na sat čini stajanjem u mjestu. Tako srdit, pišem za portal Hrvatskoga kulturnog vijeća analizu izjava o pravopisu - dio anketiranih u dnevnom listu uopće ne zna što ih se pita, jedna "književnica" na pitanje kojim se pravopisom služi, veli da se služi štokavskim jezikom.. Dodaje da ne bi nikada upotrijebila riječ "zrakoplov". Te riječi valjda nema u štokavskom jeziku, a kako jezik pod tim imenom ne postoji, otvara se velika praznina - ničega nema. Pokušavam po stoti put razjasniti publici opće i posebne pojmove . Pri posebnim pojmovima zastajem, jer dio anketiranih sigurno ne zna što znače šumnici. Uvjeravam ih da se ne radi o partizanima.
Usput pripremam kraći tekst o HNK. Onome u Zagrebu koji bi gradski oci rado potkopali, i onome u Mostaru koji zatvara vrata jer nema novaca. Garažu ispod zagrebačkog HNK držim urbanističkim i ekološkim zločinom, ali nekako logičnim: na trgu komunističkog zločinca sprema se, eto, novi zločin. Mostarski HNK se pak uklapa u priču o udaru na nacionalni i kulturni identitet onoga dijela hrvatskoga naroda koji živi u Hercegbosni.

UTORAK, 27. listopada
Poštar donosi oveći svežanj, u njemu i riječki "Dometi". Cijeli broj posvećen Dubravku Horvatiću. "Rođenom Zagrepčaninu, koji je osim glavnoga grada posebno cijenio Tomislavgrad, počast odaje hrvatska Rijeka", piše u predgovoru Dean Slavić. Objavljena i moja recenzija Horvatićeva romana "Pravo na ljubav, pravo na smrt" - proširen i nešto bolje napisan tekst što sam ga svojedobno izgovorio na promociji, sjedeći pokraj živoga Dode. U prilogu za životopis piše Ivana Horvatić, pod godinom l945. - "Po završetku rata otac D. Horvatića je presudom Vojnog suda Komande zagrebačkog vojnog područja osuđen zbog " djela rat.zloč. i nar.nep. na kaznu smrti streljanjem ", usprkos brojnim intervencijama partizanskih boraca, bivših optuženika, koje je u sudskim postupcima mahom oslobađao krivnje. Obitelj ostaje bez prihoda. Poslije Hrvatskoga proljeća ista stvar - Dodo zarađuje sastavljajući kipiće za božićne jaslice, dječju hranu dobiva preko Caritasa. Možete li si zamisliti kako bi tek sada bio proganjan? Možete.
Oko podneva odlazim u stožer predsjedničkoga kandidata dr. Miroslava Tuđmana. Ima moju punu potporu, pomagat ću koliko budem mogao. Njegov program potpisujem od prve do zadnje riječi, program (u međuvremenu posustale) hrvatske državne misli, program protiv sluganstva političke klateži, svijest o jedinstvu hrvatskoga nacionalnog korpusa i potrebi snažne političke uloge Hrvatske u viziji novoga uređenja BiH,s hrvatskim entiteom, naravno. No nema dr. M. Tuđmana u medijima, ili je slabo nazočan. Blokada. S druge strane Josipovića nisam vidio još samo u vremenskoj prognozi.

SRIJEDA, 28. listopada
Sjedam za računalo u čije sam tajne tek nedavno ušao, ali se ništa ne događa. Posve suprotno od onoga što se dogodilo Slavenu Barišiću. (Slučaj podmetnutog eksploziva u kompjuter akademika Barišića nikada nije razjašnjen, a policija i mediji više ga i ne spominju!). Nema struje. Zovem "Elektru", kažu da je kvar gadan.A toliko sam toga trebao napisati, recimo o knjizi Joze Vrkića koju je nedavno bio poslao - dragocjen dnevnik jednoga proljećara, s lucidnim, aforističnim poantama.
Srećom, vani je još toplo, čitam na sunčevoj svjetlosti. Izvješće State Departmenta spominje Thompsona i Vedranu Rudan. Informatori iz Hrvatske su poznati. Mesić nešto izjavljuje. Kad god vidim Mesića, sjetim se onih sedamdeset tisuća mladih ljudi na Thompsonovu megakoncertu - lijepi, pametni i pristojni , sve što Mesić nije.
Struja došla kasno navečer. Zovem Nevena, sina i redatelja, pitam je li poslao naše novo i još pristojno pismo Programskom vijeću HTV-a. Projekt dramske serije "Kolarovi" vuče se godinama, a netko vuče za nos programaše koji su ga svojedobno blagoslovili. Dotle Ravnateljstvo izjavljuje u intervjuima da im je (jedino) žao što nisu stvorili seriju trajne vrijednosti, kao "Gruntovčane", primjerice. A kako i bi, kad se ništa ne snima. Kaže Neven da je utvrđen datum zagrebačke premijere njegova filma "Čovjek ispod stola", 8. prosinca. U Puli je ostao ispod stola, glede nagrada. Teško mu je palo jer je do tada odnosio pune ruke "Arena".

ČETVRTAK, 29. listopada
Jutarnja kava i novine: afere se množe. Umjesto slogana "Kupujte hrvatsko", sada važi "Hapsite hrvatsko". Rabim riječ iz prošlih vremena jer iz njih sve dolazi. Scenarij je očit: destrukcija preostalih stupova hrvatskoga gospodarstva. Prigotovljavanje za neprijateljsko ili nasmiješeno preuzimanje. Destabilizacija države preko udara na javna poduzeća ili ona s državnim udjelom. Nitko ne kaže da korupcije nema, ali je predstava pretjerala u opsegu i broju uloga - predstava za "Europu" kojoj još samo prsti vire iz korupcijske močvare. Veći dio afera proizvodi Pantovčak, gdje ljudi imaju iskustva. Mesić priča o štetama koje su nanesene državnom proračunu. A koliko je štete nanio svojedobnim lažnim svjedočenjem u Haagu, kada je de facto optužio Hrvatsku za agresiju na susjednu državu. Nije to samo politička šteta, ona ima i svoj gospodarski, financijski dio, i uz nešto napora mogla bi se izračunati, dostići milijarde eura. A što Rončević ? On se samo zamjerio krivokletniku, kao Glavaš Sanaderu.
Zove me Luka iz Ljubljane, deželski Hrvat. Pita kako smo mogli dopustiti da Pahor ucjenjuje i prijeti usred Zagreba: ako ne potpišete, bit ćemo neprijatelji. Ima pravo (Luka). Usput upozorava da su Rusi dobili bazu na Dunavu, da Slovenci šuruju s Vukom Jeremićem preko leđa Hrvatske (točno, klasično), da Slovenci kupuju ratni brod, a kako nemaju mornara, uzet će ruske(smatram to humorom, ali crnim). Ono što jest razvidno: Rusi se u velikom stilu vraćaju na Balkan, preko Srbije i srbijanskog ogranka u Bosni. Dobra strana: Ameri će više pozornosti posvetiti BiH jer vide da je "Europa" nesposobna i pristrana kao i devedesetih. Nedavni propali mini-Dayton pokazao je Amerikancima da su izgubili vezu sa zbiljom. Unijom predsjeda Švedska, Karl Bildt intervenira da se Biljana Plavšić pusti iz zatvora, mrzi Hrvate iz dna duše, što bračne sveze pojačavaju. Turski ministar vanjskih poslova veli da je Sarajevo tursko. Točno, sada opet jest.

PETAK, 30. listopada
Ostavljam auto na servisu. Kad je to, Bože moj, nakupio gotovo sto  tisuća kilometara? Kada sam ja to, Bože moj, nakupio toliko godina ? Ništa se ne može - izbace me na cestu, bez auta se osjećam izgubljenim kao kauboj bez konja. U tramvaju dašak starih zafrkancija. Tolika je gužva da čekači ne mogu ući. Onda se oglasi vozar : "Stisnite malo trbuhe. Ovo vam je prilika za zbližavanje."
Nekada davno tražio sam knjige u antikvarnicama. Sada tražim antikvarnice. Uglavnom su nestale. U knjižari naletim na zaprešićko izdanje pjesama (i drama) bana Josipa Jelačića. Bio je solidan pjesnik i solidan dramski pisac, ali je knjiga skupa. Sve su knjige drsko skupe, a ljudi nemaju novaca ni za ribice kod Mimice. Šećer pada, jedem kolač kod Vinceka. Prisjećam se kako je komunistička klatež uništila zagrebačke slastičarnice, pa su dva naraštaja jela masne baklave kod Šiptara. Na Dolcu sretnem slikara, motociklista, pravaša i ribiča Mateša. Svi ribiči završe isto - kupuju u ribarnici na Dolcu. Pijemo kavu. Kažem mu da čuvaju Ružu Tomašić kao kap vode na dlanu, a on veli brozovski: "Kao zjenicu oka". Glede budućeg predsjednika slaže se da samo dr. Miroslav Tuđman ulijeva povjerenje. Slikar Antun Mateš ima sliku koja mu ne da spavati, odnosno dvije. Na prvoj Gotovina u zatvoru, na drugoj se Rade Šerbedžija vozi Brijunima u istom onom ekološkom vozilu u kojemu je Tito vozio ljudoždera Idi Amina.
Slike mu ne idu iz glave. Inače ima nekoliko antologijskih slika maglovitoga Zagreba. Tomislava je slikao pod zračnim uzbunama. Uto mi sine da ove godine Satnija hrvatskih umjetnika nije imala zbor, a treba se dogovoriti o dostojnoj dvadesetoj obljetnici, koja nije daleko. Sva sreća da smo Hrvoje Šercar i ja svojedobno na brzinu složili monografiju, a Dalibor Jelavić skrojio video-zapis o nama u ratu. Da se ipak vidi tko je gdje bio kad je grmjelo.

SUBOTA ,31. listopada
Subotom su novine i inače punašne, danas pogotovo - svi su tiskali dvobroje. I dalje oko ustavnih promjena : manjine bi htjele dvostruko pravo glasa (Srbi trostruko). Hvatam se Sudlandovog "Južnoslavenskog pitanja" u želji da nekako pomognem manjinama, da nađem povijesni presedan. I doista: kada su Hrvati  l860. bili opet navrli da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom i Slavonijom, car Franjo Josip je naoko pristao i odredio da dalmatinski sabor bira zastupnike koji će pregovarati s hrvatsko-slavonskim saborom. Eto kako su birani zastupnici: l5.000 Talijana biralo je 28 zastupnika, a 400.000 Hrvata samo 15 zastupnika. Pa o "utjelovljenju Dalmacije" nije u tom trenutku moglo biti ni riječi.
Fran crta kod Tanaya, onda jedemo štrukle u blještavo bijeloj Gradskoj kavani, posve drukčijoj (i ponešto pretencioznoj) nego što je bila u doba kada su se ondje skupljali ostatci ostataka hrvatske oporbe sedamdesetih i osamdesetih. Ali što je s kavanom "Korzo", što je s "Medulićem" koji toliko nedostaje prostoru oko Britanskoga trga? I što će nam Britanski trg? Čime su nas toliko zadužili?
Zatim na Mirogoj, autobusom s Kaptola. Nema gužve, ne će je biti ni u nedjelju, na Sisvete. Stanovnici Zagreba otišli su na zavičajna groblja diljem Hrvatske i Hercegbosne. Još malo pa će od "pravih Zagrepčana" ostati samo groblja. Palimo svijeće na obiteljskim grobovima i na grobu prvog hrvatskog predsjednika, prolazimo arkadama. Na pločama iza Radićeve biste može se pratiti kako su Gavelle od ćiriličnih Gavela postajali latinični Gavelle. Navečer glumac "Gavelle" i šef "Histriona" Zlatko Vitez ima "repriznu premijeru" dobro odabranog oproštajnog komada. "Garderobijer". Vitez je sjajan, ali zašto odlazi ? Sudbina glumca u komadu podsjeća na Tita Strozzija i njegovu smrt poslije jubileja, ali i na Molierea. Držim da je glumac doživotno zanimanje.

NEDJELJA, 1. studenoga
Ima li koji narod ljepša imena za mjesece u godini, narodna imena ? Nema, koliko znam. Ima li koje ljepše groblje od Mirogoja? Nema koliko znam. I dalje desetak tisuća svijeća pod velikim križem, za one desetke i stotine tisuća kojima se ne zna grob. A za mnoge se ne zna zbog pasivnosti hrvatske političke menažerije - namjerne pasivnosti da bi se i dalje infantilno prikrivale čudovišne dimenzije komunističkih zločina. Slovenci su ispred nas i pozivaju nas, slovenski vrh je u Hudoj Jami, a neki dan je Jože Dežman, predsjednik slovenske komisije za istraživanje grobišta bio u Zagrebu i predstavio "Poročilo".
Navečer sisvetski Dnevnik i izjave o priopćenju hrvatskih biskupa, koji poručuju političarima da se ne igraju hrvatskim teritorijem. Crkva znade što je vjera, a zna i što je država. Sadašnja "elita" ne zna ni jedno ni drugo. U sitne sate dolazi Branimir, još jedan od mojih sinova. Srdit je na stari kadar u gospodarstvu, veli da je krajnje vrijeme za smjenu naraštaja. Prilično točno.
Hrvoje HITREC

Hrvatsko slovo, 6. studenoga 2009.
PRILOZI DEMISTIFIKACIJI ČETNIČKE POBUNE 27. SRPNJA 1941. (8)
Četničke kokarde i petokrake u izvješću OZNE
Izvješće OZNE za Liku od 9. siječnja 1945.
Veliki nesklad između poslijeratne partizanske literature, pogotovo one nastale poslije proglašenja 27. srpnja 1941. kao Dana ustanka u SR Hrvatskoj (proglašen 25. srpnja 1945.) o događanjima u Lapcu i Srbu u vrijeme II. svjetskog rata i partizanskih dokumenata iz tog vremena najbolje govori o velikim proturječnostima.

Ovdje prenosim dio izvješća Otsjeka zaštite naroda za Liku I., broj 2. od 9.I.1945. pod nazivom Četnička-vojno politička organizacija u Liki koje oni šalju Odjeljenju zaštite naroda za Hrvatsku I. otsjeku. Izvješće sadrži 32 stranica, a u ovom tekstu donosimo samo izvatke iz tog izvješća koji su vezani uz D. Lapac i Srb.

"Maksimum svog razvoja doživili su četnici u prvim mjesecima 1943 godine. Tad su vojnički i politički najjači, a i njihov uticaj među masama najsnažniji. ovaj svoj uspjeh četnici su postigli zahvaljujući povoljnim okolnostima u kojima su se nalazili od 1941 godine do tada. Najvažnija činjenica koja je išla u prilog četničkog razvoja je svakako jake talijanske okupatorske trupe pod čijim se okriljem oni nalaze, pa im se nije uspjelo zadati niti jedan toliko jaki vojnički udarac koji bi ih iz temelja potresao, kao što je to bilo u proljeće 43.

str. 1.
Dolaskom Švaba u Lapački kotar, poslije u Gračački, a početkom 1944 godine i u Gacku Dolinu ostatci četničkih vojnih formacija koji su se u proljeće 1943 godine ispred udara naše vojske povukli u raznim pravcima van Like (Knin, Selce, Srpske Moravice) ponovno se vraćaju u Liku bilo kao cjeline bilo kao pojedinci, i sada pod okriljem Njemačkog okupatora četništvo se opet počimlje organizirati i razvijati i četnički uticaj ponovno počimlje jačati.

str. 2.
Četničke rukovodeće ličnosti tokom ove tri godine stekli su mnogo više sposobnosti i iskustva nego što su imali ranije, a mnogi od njih kao Eremic, pop Vuksan i njihove kumpanije bili su i dugo vremena u partizanima, te svojim prelazom u četnike ne samo da su pojačali četničku organizaciju svojim prisustvom u istoj i obogatili je sa znanjem koje su prenjeli iz partizana, nego su i samim tim činom podigli ugled četničke organizacije kod narodnih masa.

str. 2. i 3.
Ove trojke (četničke o.p. A.B.)najprije od Ortica, Zrmanje i Gračaca a poslije čak i iz Knina kroz šume krstare po čitavom oslobođenom teritoriju jugoistočne Like, a najviše se zadržavaju u Srbskoj općini. U ovoj i Lapačkoj općini najaktivnija je ilegalna četnička djelatnost koja se u glavnom svodi na sabotažu N.O.P. Četnički elementi ometaju mobilizaciju, vrlo vješto i lukavo šire četničku propagandu. Preko svojih agenata koje su proturili u N.O. Odbore, oni koče rad Narodnoj vlasti, izazivaju u njoj zbrku i dezorganizaciju s ciljem da izazovu neraspoloženje i mržnju narodnih masa prema Narodnoj vlasti. U vojski također stvaraju svoja uporišta, bilo preko četnički nastrojenih tipova koji se od ranije nalaze u partizanima i koji su već uspjeli da se podvuču našim rukovodiocima kao odani i da steknu povjerenje i proture se za komandni kadar, a bilo opet preko novomibilisanih četnički nastrojenih elemenata, koji svaki odlazi u vojsku sa zadatkom da vješto širi četničku i ostalu neprijateljsku propagandu koja ruši moral kod boraca, da prikuplja oko sebe nezadovoljnike a naročito četnički orijentisane elemente i da u zgodnom momentu izvrši sa njima što masovnije dezerterstvo. Upute za sav rad dobivaju tadanji četnički organizatori iz četničkih garnizona od Steve Rađenovića, a najglavniji i najaktivniji organizatori su Bilježnik Torbica iz Srba, Milan Torbica student iz Srba, Boro šofer Jove Keče iz Srba. Ova trojica su otkriveni i streljani. Ostali tajni organizatori su Nikola Rašeta blagajnik iz Lapca, Sako Opačić seljak iz Opačić Doline, član M.N.O. Odbora; Jandrov Đukić seljak iz Oravca, član Mjesnog N.O. Odbora; Bibić Božo seljak iz Oravca, kandidat K.P. i predsjednik M.N.O. Odbora; Blanuža Lazo iz Birovca šuster, predsjednik M.N.O. Odbora; Bajić Stevo seljak iz Lapca; Repac Rade seljak iz Štrbca; Opačić Milan seljak iz Mišljanovca; Rade Zobenica/Klisci član K.P. sekretar bataljonskog Biroa iz VI Divizije; Plećaš Nikola iz Bruna operativni oficir Bataljona Ognjen Price, VI. Divizije; Kantar Milan bivši državni šumar, VI. Divizija; Bajić Stevo seljak iz Lapca, VI Divizija; Bubalo Lazo, bivši jug. žandar iz Čičkih Štrbaca, VI. Divizija; Opačić Ilija iz Lapca, Intendant bataljona Stojana Matića, VI Divizija; Lukica Popović seljak iz Mutilića, komandir čete VI. Divizije; Pupovac Miloš, seljak iz Oravca, član K.P. poručnik na radio stanici u VI. Diviziji. Navedeni organizatori koji su se nalazili u vojski dezertirali su dolaskom Njemaca, a neki još i prije. Oni su uspjeli nagovoriti na dezerterstvo još oko 100 boraca koji se danas nalaze u četnicima.

str. 5. i 6.
Početkom zime 1943 god. četnici su već uspjeli, da formiraju u Lapcu (Dolina Opačić) svoj garnizon jačine do stotinu ljudi pod komandom Nikole Plećaša iz Bruvna, a istovremeno i u Mazinu četnički odred jačine oko 80 ljudi pod komandom Gene Kovačevića. Kad su Njemci početkom zime 1943 god., odnosno 22. studenog 1943 god., odnosno 22. studenoga 1943. god., tad su napustili Mazinj i četnici iz Mazinja sele zajedno sa Švabama prema Srbu, a neki odlaze za Gračac i Lapac. Također okupacijom Srba odlaze tamo i Srbski četnici koji su do tada bili u lapačkom garnizonu, i osnivaju u Srbu četnički garnizon koji je docnije prerastao u III četničku brigadu. Komandant četnika u Srbu je Pero Rajak iz Srba, a u Lapac dolazi iz Dalmacije za komandanta Braco Čorak iz Udbine. U toku 1944 god. rad četnika usmjeren je u glavnom na mobilizaciji, te u tom pravcu poduzimlju sve mjere.

Iz dana u dan četnici brojčana sve su jači. Na okupiranom teritoriju oni mobilišu sve što je sposobno za oružje odnosno, što može nositi pušku, a također preko napred pomenutih svojih veza u našoj vojski, uspjevaju povući u četnike oko 100 partizana. Preko ostataka četničke organizacije iz 1941. god. u Udbinskom kotaru, a koje Braco Čorak ponovno oživljava i organizuje u selu Visuću, prodire četnička organizacija i na oslobođeni teritorij i četnici uspijevaju iz sela Visuća oko 30 ljudi povući u Lapac u četnike. Koncem 1944 god. broj četnika u Lapačkom kotoru uzdiže se do 700 ljudi, od čega polovica odpada na četnike ostalih krajeva, najviše Bosanaca, koji su oslobođenjem svojih pokrajina pobjegli ispred naše vojske i našli ovdje kod Njemaca utočište. Najjača svoja politička uporišta stvorili su četnici u selu Opačić Dolini i Birovači, općina Lapac, a u srbskoj općini u selima: Gornji Srb, Suvaja i Lički Štrbci.
Vojnički četnici Lapački su formirani u dvije brigade koje podpadaju pod I. Lički četnički Korpus sa sjedištem u Gračacu. I to je III. i IV. brigada Ličkog Korpusa.
III. brigada sa sjedištem u Srbu. Ova brigada nije podijeljena na bataljone, nego je u stvari sastavljena od jednog jedinoga četničkoga odreda "Suvajskog" i tri četničke čete, Srbske, Bosanske i Zalužško-Brotnjanske. Ukupno ova brigada broji oko 340 četnika. Komandant je brigada Rajak Pero iz Srba, a nacionalnog povjerenika nema.
Suvajski četnički odred broji oko 90 četnika. Komandant odreda je Jovanić Svetiša star 31 god. iz Suvaja, on je ujedno i zamjenik komandanta brigade;.
Srbska četnička četa broji oko 110 četnika. Komandir čete je Pajo Drca, star 26 god. iz Srba.
Bosanska četnička četa broji oko 100 ljudi. Komandir čete je Đilas Pero iz Krčkog Brda.
Žalužško-Brotnjanska četnička četa broji oko 40 ljudi. Komandir čete je Pilja Nikola star 32 god. iz sela Brotinja.
IV. četnička brigada broji oko 360 ljudi, sastavljen je od I. i II. četničkog bataljona, a sjedište joj je u Dolini Opačić (Žegar). Komandant brigade je Dušan Lukić iz Popine, nacionalni povjerenik brigade je Trivo Guteša star 20 god. iz Bruvna. Oficir za vezu je Geno Kovačević iz Mazina. Zamjenik komandanta brigade je Nikola Plećaš iz Bruvna.
I. bataljon IV. brigada nalazi se u Lapcu, broji 210 četnika. Komandant bataljona je Stevo Plećaš iz Bruvna. Bataljon ima tri čete. Komandir I. čete je Miloš Pupovac iz Orovca. Komandir II. čete je Bajić Stevo iz Lapca.
II. bataljon IV. brigade nalazi se u Dolini Opačić, broji oko 150 četnika. Komandant bataljona je Milan Opačić iz Mišljenovca. Bataljon ima dvije čete, komandir I. čete je Popović Dušan iz Nebljusa, a komandir II čete je Opačić Ilija iz Birovače.
Što se tiče nacionalnih povjerenika, kod Lapačkih četnika oni nisu formacijski postojali sve do nekoliko dana pred odlazak četnika sa Đujićem prema Sušaku (prosinac 1944. o.p. A.B.). Lapački četnici primaju hranu i municiju od Njemaca, i nisu kompetentni da isto samostalno naprave izvan garnizona u kom se nalaze bez odobrenja Njemačke komande.
Ostale četničke organizacije su: Kolo Srpskih Sestara, Tajna četnička policija (špijunaža), i četnički Narodni odbori.
Četnički Narodni odbori nisu formirani po svim selima, ali Kotarski i općinski za općinu Lapac je uspostavljen još tokom jeseni 1944. god. Ova četnička vlast se ni malo ne razlikuje od stare jugoslavenske upravne vlasti, pa i službeni su im nazivi sresko načelstvo Lapac i općinska uprava Lapac. Preko ovih ustanova četnici ne samo da nastoje politički djelovati među narodom, nego vrše pritisak na mobilizaciji, sređuju odnose Njemaca prema narodu i ujedno se pripremaju za preuzimanje vlasti u budućoj po planu četničkoj Jugoslaviji.
Sresko načelstvo u Lapcu:
Načelnik je Braco Čorak iz Udbine.
Zamjenik načelnika Milan Kantar iz Dobrosela.
Ostalo osoblje nije uspostavljeno.
Općinska uprava u Lapcu:
Načelnik općine je Sako Opačić iz Doline Opačić.
Zamjenik načelnika je Opačić Jovo star 45 god. iz Opačić Doline
Općinski blagajnik je Nikola Rašeta iz Lapca.
Općinski vijećnici su: Bajić Stevo iz Lapca i Đukić Jandrov iz Orovca.

Poslije povlačenja četnika popa Đujića i ostalih prema Sloveniji (prosinca 1944.) i Italiji (veljača 1945.) većinu ovih imena naći ćemo ponovno u partizanskim jedinicama u tzv. završnim operacijama Jugoslavenske armije u prvoj polovici 1945. i kao sprovodnike i likvidatore razoružane i izručene hrvatske vojske i civilnog pučanstva (križni putovi) poslije Bleiburga (14. svibnja 1945.).

Ista prezimena i slična imena srećemo ponovno u formacijama tzv. Republike srpske krajine od 1990-95. samo iz jedne druge generacije.

U tim međusrpskim previranjima i sukobima Hrvati se nalaze jedino na listama njihovih žrtava. Sama pobuna iz 1941. i sve ono što se događalo vezano uz taj prostor i sudionike sukoba na njemu imalo je isključivo velikosrpsko-četnički karakter bez obzira na monarhističko ili komunističko obilježje. (Ante Beljo)

Hrvatsko slovo, 6.studenoga 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Moderno ropstvo
Kada sam početkom ovog stoljeća poslovno boravila u Moskvi, bila sam na jedan dan gošća bogate talijanske obitelji koja je živjela u rampom ograđenom naselju za bogate. Na ulazu su nas dočekali naoružani stražari u teškim uniformama i toplim  šubarama. Pregledavali su nas kao da ulazimo u drugu državu. Ti prizori stigli su i k nama

U novom globalnom ludilu koje pokorava svijet regrutiraju se novi robovlasnici i novi robovi za novac spremni na sve
Moj vozač Oleg bio je ujedno i batler, i čistač, i kuhar, i vrtlar, i nosač, i profesionalni shopper, i babysitter, i tjelohranitelj, i osobni pomagač, i prevoditelj, i poslovni sekretar, i vozač i tko zna što još ne spomenutim prijateljima moje obitelji koje  sam išla posjetiti. Oleg je došao je po mene u hotel u kojem sam bila odsjela u Gatsbyjevu stilu s posebno upadljivim bijelim rukavicama. Svaki njegov pokret bio je  vješto odmjeren i do u detalje školski isplaniran. Hollywoodski mi se nasmiješio i otvorio mi vrata limuzine, pogledom i osmijehom želeći mi dobrodošlicu, poput romantičnog venecijanskog gondolijera koji ti pomaže sići u gondolu. Pridržavao mi je ruku dok sam ulazila u auto štiteći me svojim tijelom i zaštitničkim pogledom poput Kevina Costnera u filmu Tjelohranitelj. Nije ostavljao prostora ni jednoj pogrješci u koracima u svom ponašanju. Trudio se oko mene kao da sam mu buduća poslodavka i kao da kod mene polaže ispit iz lijepog ponašanja i uzornog ophođenja. Bio je dovoljno prisan, istodobno zadržavajući pristojnu distancu između nas i poštujući moj osobni diskrecijski prostor. Sve što je činio bilo je u skladu s najboljim bontonom. Putem od Moskve do te kapitalističke oaze bogataša, na odličnom mi je engleskom jeziku otkrio cijeli svoj život u pristojno kratkim crtama, uljudno me potom pitajući za moje životne interese te mi je usput, kao po narudžbi, pričao i o bogatoj kulturi i povijesti njegove zemlje i o običajima njegovih ljudi. U njegovu društvu osjećala sam se istodobno i lijepo i čudno. Djelovao je poput robota spremnog na sve ako ugleda nečiju novčanicu. Taj čovjek bio je za mene tužan navještaj nekih novih vremena koja će i do nas kad-tad stići. Danas vidim da su moja predviđanja bila ispravna. Impresionirana njegovim znanjem i ponašanjem pitala sam ga za pravu prirodu njegova posla kod obitelji mojih prijatelja, ne vjerujući onome što čujem. Odgovorio je na moje pitanje vrlo jednostavno i uz nezaobilazni osmijeh: "Ja sam toj obitelji čovjek za sve, razumiješ?" Nisam znala što podrazumijeva to sve, pa sam ga pitala da mi to podrobnije pojasni, na što je on počeo nabrajati svoja zaduženja i kvalifikacije: "Ja odlazim s gospođom u kupnju, čuvam njihova sina, masiram ih kada su umorni, kuham,  pospremam kuću, razvozim ih uokolo i dovozim kući, čuvam ih u svim situacijama, savjetujem ih, u svemu sam im na raspolaganju. Živim s njima - imam svoju sobu u njihovoj kući, gotovo kao da sam pridruženi - kupljeni član njihove obitelji. Redovito vježbam u teretani, majstor sam nekoliko borilačkih vještina, govorim brojne svjetske jezike i završio sam dva fakulteta - ekonomiju i elektrotehniku. Za privatni život nemam vremena, jer mi je na prvom mjestu obitelj za koju radim i dobra zarada od koje jedan dio šaljem svojim roditeljima." Pri odlasku na počinak u hotel, opraštajući se od svojih prijatelja, još jednom sam pohvalila njihova osobnog batlera u njegovoj nazočnosti, na njegovu veliku sreću i zadovoljstvo. Kasnije sam, nakon još jedne ugodne vožnje sa savršenim čovjekom za sve, u hotelskoj sobi još dugo razmišljala o sudbini tog mladog čovjeka. Zapanjena mnoštvom informacija o životu tog naočitog, pristojno odgojenog, obrazovanog i u domeni svojih mogućnosti i djelovanja vrlo ambicioznog Rusa, istodobno svjesnog i svoje tradicije, ali i vremena u kojem živi i potrebe za prilagodbom tom vremenu, ne mogu se oteti dojmu da današnja zanimanja ljudi nemaju veze sa zanimanjima ljudi s kraja prošloga stoljeća i da je doista vrlo tanka linija između morala i nemorala, dakle onoga što nekada ni u snu ne bismo učinili ni za kakav novac, dok danas, pritisnuti uvjetima vremena u kojem živimo, to činimo.

Danas su doista ljudi spremni za novac bez razmišljanja prodati i vlastiti život nekom suvremenom feudalcu. Jedan mladić po imenu Toni, kojeg sam slučajno upoznala kod nas na moru, turistički je vodič s mogućnošću pružanja posebnih usluga dragim gošćama našeg plavog Jadrana, vrlo sličan Olegu. O tome će rado popričati s prijateljima na kavi, uz podsmijeh kojim podcrtava nespretno ponašanje nekih naših stranih turistkinja u potrazi za proširenim programom aktivne zabave na odmoru. Toni je, kako mi je rekao, svjestan činjenice da pripada modernom ropstvu u kojem zna korisnicama njegovih usluga prodati svoje duhovne i tjelesne vrijednosti. Osunčan je, ulašten, ukusno odjeven, a istodobno i dobar poznavatelj naše kulturne baštine o kojoj svojim gošćama najčešće pripovijeda u maniri vještog zavodnika, uz zvuke gitare i zapljuskivanje morskih valova u nekoj romantičnoj konobi ili mirnoj uvali uz raspjevano more. Galebovi i galebice nisu više u ovom novovjekom robovlasničkom društvu u modi.Došla su nova vremena novih legendi, novih društvenih olimpijaca naoružanih novim alatima, vještinama i znanjima, novih majstora snalažljivosti u svim robovskim disciplinama.U modi su multitasking i multipraktik djevojke i momci - spremni na sve u trci za novcem.Inspiratori moje priče o modernom ropstvu, Oleg i Toni, očito su na svoj način shvatili u kakvom vremenu živimo i što im je činiti kako bi i oni poput vlastelina našli svoje mjesto pod suncem.

 
Hrvatsko slovo, 6.studenoga 2009.
Razgovor
Dr. sc. Božo Skoko, sveučilišni profesor, suautor fotomonografije "Hercegovina - zemlja svjetlosti"
I Hrvatska može biti ponosna na Hercegovinu
Božo Skoko predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Područja njegova znanstvenog interesa su odnosi s javnošću i strateško komuniciranje, međunarodni odnosi, nacionalni identitet i imidž te mediji.  Suutemeljitelj je Millenium promocije, jedne od vodećih hrvatskih agencija za odnose s javnošću. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova te prve knjige posvećene hrvatskom identitetu i imidžu Hrvatska - identitet, image, promocija kao i Priručnika za razumijevanje odnosa s javnošću. Suautor je fotomonografije Hercegovina - zemlja svjetlosti što je povod za ovaj razgovor a koji smo proširili i drugim bitnim temama u svezi s položajem i imidžem  Hrvata u BiH
Gospodine Skoko, ovih dana u Zagrebu je promovirana monumentalna fotomonografija Hercegovina - zemlja svjetlosti (Novelti Millenium, Zagreb, 2009.). Vi ste inicirali to djelo i napisali tekst, fotografije je podario Ivo Pervan a dizajnirao Boris Ljubičić. Dakle, sjajan tim i hvalevrijedno djelo. Što  Vas je motiviralo za ovu monografiju i što ona podrazumijeva?
Očito je sazrelo vrijeme da hrvatska i inozemna javnost upoznaju tu zanimljivu regiju. Osjećam se počašćenim što sam dio tima koji je uspio oživotvoriti dugo planiranu ideju, i što sam imao priliku surađivati s provjerenim timom Pervan - Ljubičić, koji je za slična izdanja osvojio mnogobrojne svjetske nagrade. S jedne strane u pitanju su zavičajni razlozi, jer potječem iz tog kraja i protekla dva desetljeća me kao čovjeka vrijeđalo što su se mnogi osjećali pozvanima da komentiraju i napadaju ovaj kraj i tamošnje ljude, a da nikada nisu bili tamo, niti su poznavali temeljne činjenice o Hercegovini. Srećom posljednjih nekoliko godina ti su se stereotipi istopili a Hercegovinu je počeo otkrivati sve veći broj inozemnih gostiju. Podsjetimo Međugorje već tri desetljeća privlači milijune ljudi iz cijeloga svijeta. Mnogi od njih posljednjih godina otkrivaju Mostar, Ljubuški, Široki Brijeg. Sve je više gostiju koji zimuju na Blidinju i Kupresu. Mnogi posjetitelji i iz Hrvatske ostanu zatečeni kad vide hercegovačke rijeke i slapove, polja i vinograde, podrume i muzeje. jer su očekivali siromaštvo, krš i kamen. Naprotiv, Hercegovina je istinska oaza i kako Pervan često voli reći - naša Provansa. A budući da se već godinama bavim imidžom država i regija, ovo mi je bio i profesionalni izazov.

Autor ste i knjige Hrvatska - identitet, image, promocija (Školska knjiga, 2004.). Ako Vaše znanstvene spoznaje primijenimo na Hercegovinu, što biste mogli reći o onom dijelu ukupnog hrvatskog identiteta koji čine Hrvati u Hercegovini?
U toj knjizi sam govorio o specifičnostima identiteta i imidža Hrvatske i hrvatskog naroda. Nedvojbeno je kad govorimo o hrvatskom narodu da na taj identitet i imidž utječu i Hrvati u Bosni i Hercegovini i njihovo djelovanje. Hrvatska može biti ponosna na te krajeve, jer su stoljećima pridonosili zajedničkoj baštini, u svakom pogledu. Sjetimo se Antuna Branka Šimića, rođenog u Drinovcima, fra Grge Martića, rođenog u Posušju, Gabrijela Jurkića, rođenog u Livnu, Brune Bušića, rođenog u Gorici, Maka Dizdara, rođenog u Stocu, i mnogih drugih, pa sve do Virgilija Nevjestića, rođenog u Duvnu. Hercegovina je zanimljiva za izučavanje u svakom pogledu. Kao što sam napisao u uvodnom dijelu knjige, Hercegovina je kamena pustinja i bogat vrt. Ona plijeni pozornost svojom prirodnom raznolikošću, suprotnostima, pa i proturječjima... To je, istodobno, i ljuti krš i plodno polje, nizina i pitomi brežuljak, suri kamen i crvena zemlja, bezvodno tlo i snažna rijeka, močvara i planina, jezero i slap... Čak i podneblje se mijenja na gotovo neznatnim udaljenostima. Upravo taj, gotovo nemogući spoj, daruje nam jedinstvenu prirodu i poseban način života, neslućene mogućnosti, neiscrpnu inspiraciju, neugasivu energiju i neponovljiv doživljaj. Stoga - kako netko reče - nimalo ne čudi što se Blažena Djevica Marija, u hrvatskom narodu odmila zvana Gospa, ljudima ukazala baš u ovom kraju.

Imidž Hercegovine i Hrvata iz Hercegovine se u RH od devedesetih prošlog stoljeća više puta mijenjao u rasponu od afirmacije tog dijela hrvatskog bića do difamacije. Rječnikom Vaših knjiga rekli bismo, Hercegovina je imala najprije dobar a onda loš imidž. Koji su bili razlozi za jedan i drugi i kakav je danas njihov imidž Hrvata?
Moram priznati da već dugo nisam čuo neki novi vic na račun Hrvata iz Hercegovine, a i stereotipi su se prilično istopili. Očito više nismo pod povećalom. Biti Hercegovac, Dalmatinac, Zagrepčanin ili Istranin u Zagrebu danas je sasvim jednako. Možda je Zagreb postao istinska hrvatska metropola ili su neki manipulatori shvatili da ne mogu dio naroda procjenjivati po dva, tri glasna i polupismena pojedinca, zanemarujući vrhunske znanstvenike, športaše ili kulturnjake iz toga kraja. Međutim, očito se prilično slabo poznajemo unutar našeg naroda pa je tlo plodnije za dezinformacije i stereotipe. Niti su Hrvati iz Hercegovine bolji niti gori od Hrvata u drugim hrvatskim krajevima. Prema tome, svako pretjerivanje je štetno - i ono s početka devedesetih kad nas se svrstavalo među zvijezde, i 2000. kad smo bili izloženi pravom urbanom rasizmu.

Koliko će ova fotomonografija i slična izdanja utjecati na, ponajprije, stvaranje svijesti o sebi, a onda razbijanje predrasuda drugih odnosno koliko će utjecati na odgovarajuću promociju Hercegovine koja je, s jedne strane, dio države BiH u kojoj su Hrvati povijesni i konstitutivan narod te, s druge strane, dio jedinstvenoga hrvatskoga bića i identiteta koji je "prekograničan"?
Ovo fotomonografija govori o Hercegovini kao regiji, koju uz Hrvate koji su ondje većina, čine i Muslimani te Srbi. Nastojali smo vrednovati sve što je dobro i što bismo mogli predstaviti svijetu, bez obzira na nacionalni ili vjerski predznak. Mnogo toga je dolje isprepleteno i predstavlja jedinstvo u različitosti. Uzmimo na primjer Mostar ili Počitelj.
Istina je da svako izdanje mnoge stvari otima zaboravu te u javnost unosi nove činjenice ili stare prezentira na novi način. Tako je i s našom fotomonografijom. Mnogi će prvi put otkriti bogatstvo i ljepote hercegovačkog kraja. Mnogi će se ljudi koji čak potječu od tamo iznenaditi, poput jednog gospodina koji je rekao - godinama prolazim pokraj toga a uopće nisam zapazio svu tu ljepotu. Pervan nam je, kao gost i puno objektivniji promatrač, otkrio mnogo toga što se nama možda podrazumijevalo - od kulturne baštine do nevjerojatnih izlazaka i zalazaka sunca. Prema tome, sigurno će ovo izdanje utjecati, ne samo na promociju Hercegovine, zbog čega smo odmah izdali i englesko izdanje, već i na jačanje samosvijesti tamošnjih stanovnika. 

Dotaknimo sljedeći fenomen: svi Hrvati iz Hercegovine koji su se afirmirali u RH ili u svijetu percipiraju se kao Hrvati bez pojašnjavanja podrijetla što se ne bi moglo reći za negativne slučajeve i osobe. Netko je istaknuo kako je, primjerice, Marin Čilić redovito u sportskim rubrikama "naš tenisač". O kakvom je psiho-sociološkom fenomenu riječ?
Ne bi govorio o fenomenima, već o zločestoći pa i sitnim podmetanjima. Slažem se s vama, mnogi mediji redovito će istaknuti podrijetlo kojekakvim primitivcima i osobama koji se prikazuju u negativnom kontekstu. A ljude poput Marina Čilića, Zvone Bobana, Krune Jurčića,  rukometaša Alilovića i Buntića, znanstvenika Đikića i dr. vrlo će brzo posvojiti samo kao Hrvate. Zar ne bi bilo profesionalno i etički na jednak način prikazivati i uspješne.   

Kako svijet percipira Hercegovinu, kroz koje simbole? Na čemu bi trebalo raditi?
Bojim se da svijet još dovoljno ne percipira Hercegovinu. Zbog toga nam se događa da čak i visoki politički dužnosnici spominju samo "Bosniu" zaboravljajući onaj drugi, mediteranski dio te države. Značajan broj ljudi ovaj kraj je upoznao zahvaljujući Međugorju a nedavno sam se iznenadio kad sam u jednoj newyorškoj knjižari pronašao monografiju sa sto najveličanstvenijih putovanja. Vjerovali ili ne na naslovnici je bio Stari most u Mostaru. Prema tome, svijet traga za novim, drukčijim, neotkrivenim. I sigurno će upoznati bolje i Hercegovinu. No, puno je bolje da mi sami ispričamo priču o sebi, nego da čekamo da budemo otkriveni.

Hercegovina je dio zajedničke dvoentitetske bh države koja, čini se, puca po šavovima. Tri naroda, tri jezika, dva entiteta, različiti dani državnosti, različito znakovlje, zastave, tri "favorit" reprezentacije - hrvatska, srbijanska, turska. Dogodilo se i navijačko ludilo na Širokom Brijegu. Što reći o (ne)održivosti takve tvorevine?
Sami ste u pitanju dali i odgovor. Daytonski sporazum je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini i zbog toga se išlo na mnogobrojne kompromise, posebice prema Srbima, koji su time dobili polovicu etnički čiste države. S tadašnje točke gledišta, možda stvarno nije bilo drugog načina. Ali da se 15 godina kasnije taj isti Dayton doživljava kao Sveto pismo, to nikako ne mogu shvatiti. Stvari jednostavno ne funkcioniraju i nešto treba mijenjati. Pogledajte Mostar koji je godinu dana bez gradonačelnika, pogledajte predsjedništvo BiH, u kojem je Hrvatima nametnut njihov predstavnik, Republiku Srpsku u koju se Hrvati uopće ne vraćaju, Sarajevo koje je izgubilo predznak multietničnosti, pogledajte institucije u kojima je stotinjak ministara a gotovo ništa ne funkcionira. Ne vidimo dovoljno odlučnosti, ni poznavanja problema među dužnosnicima Europske unije da riješe problem, jer se on ne može riješiti kozmetičkim promjenama. Bosni i Hercegovini treba rješenje koje će osigurati trajni mir. A trajni mir mora počivati na pravednosti. Trenutačno nijedan narod u BiH ne vidi tu pravednost i sve što se događa rezultat je osjećaja nepravde, zakinutosti, mržnje... Mislim da bi se SAD morale odlučnije angažirati u rješavanju problema. 

Kako komentirate nedavni emotivni apel kardinala Srećka Puljića u Mariji Bistrici Hrvatima u RH: "Želimo zajedno biti narod istog jezika, iste kulture, iste vjere, zato, Hrvatska, nemoj se stidjeti svoga naroda, nemoj nam kompleks nabijati kao da smo istinski teret vama, nego da smo tamo kao narod koji ima pravo opstati i biti ono što jest''?
Dramatičnost te poruke govori o dramatičnosti stanja na terenu. Kardinal Puljić toliko je puta govorio o problemima i narušavanju prava s kojima se susreću Hrvati u BiH. Usudim se reći da je Zagreb vodio odlučniju i pametniju politiku prema tamošnjim Hrvatima, situacija bi sigurno bila donekle drukčija. Svi se sjećamo kako je Tuđman i previše sudjelovao u životu i institucijama BH Hrvata. Račanova i Mesićeva vlast je htjela ispraviti tu pogrješku pa je otišla u krajnost, prilično zanemarivši potrebe Hrvata u BiH dodvoravajući se većinskom bošnjačkom narodu. Sanader nije učinio dovoljno, vjerojatno zbog straha od reakcija Europske unije. Osim pomoći obrazovnim i kulturnim institucijama, prilično se lutalo i činjene su pogrješke na terenu, a često se pralo i ruke. O tome najbolje svjedoče podjele unutar HDZ-a.  Političari u Zagrebu kao da su zaboravili da im je ustavna obveza briga o Hrvatima izvan njezinih granica, te da je Hrvatska potpisnica Daytonskog sporazuma kojim se Hrvatima iz godine u godinu smanjuju prava i gubi konstitutivnost. Doduše, ako i nemaju tog nacionalnog osjećaja, onda bi se trebali sjetiti da je BiH najveće hrvatsko izvozno tržište, a da se hrvatska roba i proizvodi najbolje prodaju upravo na prostorima gdje žive Hrvati. Pragmatičnije države bi odlučnije štitile svoje interese, čak i kad ne bi ondje imali pripadnike svog naroda. Bojim se da je apel kardinala Puljića doslovno "5 do 12". Mnogi u Hrvatskoj kao da uopće ne doživljavaju što se događa s njihovim sunarodnjacima u susjednoj nam državi i kao da ih nije briga. Nešto se mora promijeniti. A ponajprije u našoj svijesti. Hrvati u BiH nisu nikakav teret, kao što su pojedini političari pokušali prikazati loveći jeftine političke bodove. Pripadnici tog dijela našeg naroda su ginuli za ovu državu, prikupljali i slali pomoć iz svijeta, ulagali svoje znanje i kapital u njezin razvoj. Danas kupuju hrvatske proizvode i proživljavaju sve strahove i nade vezane uz Hrvatsku, kao i mi koji živimo ovdje. Netko će reći - oni imaju državu. Istina, oni žive u Bosni i Hercegovini, ali je i ovo njihova država. 

Stranke s hrvatskim predznakom nastoje zastupati hrvatske interese često bez konačnog rezultata. U čemu je problem?
Prije svega nedostaje vizije. Naša politička vodstva u BiH previše su bila ovisna o Zagrebu, a onda im je Zagreb okrenuo leđa. Hrvati u BiH bi morali imati jasnu viziju svoje budućnosti te postići konsenzus oko nje. Potom bi ju trebali iskomunicirati ljudima koji odlučuju u svijetu. Jasno, pritom nam trebaju istinski lideri s kredibilitetom i bez ikakvih političkih ili kriminalnih repova. Ljudi koji znaju komunicirati na svjetskoj razini, koristiti se dosezima odnosa s javnošću, javne i tajne diplomacije te lobiranja. Tek tako ćemo pridobiti simpatije međunarodne zajednice i izboriti se za svoje interese. Potpora Zagreba pritom je više nego važna. Pogledajmo samo koliko Beograd skrbi o opstojnosti Republike Srpske, i sigurno zbog toga ne će ni od koga dobiti packe. Uz to imamo dosta utjecajnih ljudi u našoj dijaspori i zašto ih ne koristimo više?

Kakav je imidž Hrvatske u svijetu i o čemu trenutačno ovisi? 
Jadransko more, obala i otoci najmoćniji je hrvatski brand u regiji ali i u globalnim okvirima. Unatrag nekoliko godina još nas se povezivalo s ratom, međutim prevladali su turizam i prirodne ljepote. Budimo realni i priznajmo da je Hrvatska čak i u Europi prilično nepoznata zemlja. Poznaju nas susjedi te one države iz koje dolazi veći broj turista. Već na rubovima zajednice mi smo nepoznanica. Imidž ovisi o našem identitetu i našem ponašanju, potom o načinu naše komunikacije s drugima i naše promocije te, na kraju, o načinu kako drugi govore o nama. Kad je hrvatski identitet u pitanju, kao temelj našeg imidža, tu su stvari još nedefinirane. Jugoslavensko naslijeđe nedvojbeno je utjecalo na suvremeni hrvatski identitet, jer smo ipak u Jugoslaviji proveli više do 70 godina. Često smo se podcjenjivali i smatrali narodom manje vrijednosti a doživljavali smo i zatiranja vlastitog identiteta. Redefiniranje svog identiteta započeli smo stvaranjem hrvatske države i pobjedom u Domovinskom ratu. Nažalost, taj proces još nije završen a prilično i lutamo na tom putu. I bit će loše ako u Europsku uniju uđemo a da nismo sasvim sigurni ili nemamo konsenzus o tome - tko smo, kamo idemo i koje su naše vrijednosti.

Unatrag nekoliko godina stječe se dojam da se na isticanje nacionalnog identiteta, na nacionalni ponos, naglašavanje važnosti hrvatskoga jezika itd. gleda kao na natražnjačke kategorije jer - idemo u Europu, a i globalizacija je tu. Što mislite o tome?
Naprotiv, globalizacija tjera države da se više nego ikada pozabave svojim identitetom. Zapadne države ulažu milijune i milijune u upravljanje vlastitim nacionalnim identitetom i imidžom, kako bi ih pretvorili u dodanu vrijednost na političkom i gospodarskom tržištu. Upravo je ujedinjena Europa  idealna pozornica za predstavljanje i promociju nacionalnih identiteta ako su snažni, jasni, prezentni. Ako pak nismo svjesni vlastitih vrijednosti, Europa ne će baš puno učiniti da nas upozna a još manje afirmira. U tom slučaju lako ćemo se utopiti među glasnijim i jasnijim identitetima.  Osim toga identitet ne smijemo samo čuvati, već ga treba živjeti. Treba ga učiniti privlačnim svima a ne samo nama. Treba ga oživotvoriti ali i komercijalizirati kako bi postao dostupan kroz proizvode, usluge, priče, filmove, manifestacije. Poslije toga drugi će ga biti spremni i platiti te će postati njegovi promotori u svijetu. Jasno u svim tim nastojanjima, identitet treba čuvati od banalizacije jer tanka je crta između njegove popularizacije i srozavanja.

Kako od Hrvatske napraviti brand, naime time se  bavi Vaša nova knjiga - "Država kao brand", koju će uskoro objaviti Matica hrvatska?
Hrvatskoj zapravo tako malo treba da postane svjetski brend. Na kraju, mnogobrojne svjetske institucije i mediji su nas već počastili titulama - najljepše, najčišće, najraznolikije. A mi smo učinili premalo, uljuljani u brojanje turističkih posjeta tijekom sezone. Gradnja brenda je prilično kompleksan posao i u razvijenim državama njime se bave profesionalci, uz izdašnu političku potporu. Nažalost, problematika upravljanja nacionalnim ugledom na našim prostorima još je prilično neistražena ali i zanemarena, dok vodeće svjetske sile svoj imidž desetljećima koriste kao "meku moć", odnosno moćno mirnodopsko oružje u postizanju vlastitih ciljeva. Budućnost pripada državama, regijama i gradovima koji imaju karizmu i znaju uspješno komunicirati sa svijetom. Upravljanje nacionalnim identitetom i imidžom - kao što ističe Simon Anholt - postaje primarnom vještinom vlada 21. stoljeća. Tko to ne shvati ostat će na začelju svjetskih zbivanja. Stoga sam u ovoj teorijskoj knjizi pokušao pokazati uzroke tog fenomena i dati smjernice za snalaženje u novim okolnostima. 
Mira ĆURIĆ