Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 7 siječnja 2011
Odlučni Viktor Orban
Madžarski premijer Viktor Orban, rijetki je ali svijetli primjer kako i male zemlje, ako imaju na čelu mudra, odlučna i razborita čovjeka mogu uspješno parirati nedemokratski imenovanim tijelima Europske unije pa makar se ona zvala i Europska komisija ali i uspješno braniti vlastite nacionalne probitke

Osim rubnih unutarnjih problema, ključno pitanje hrvatske politike tijekom ove godine bit će odnošaji s Europskom unijom, a u razdoblju madžarskoga predsjedanja tom nadržavnom ili možda saveznom tvorevinom računa se kako bi Hrvatska, unatoč protimbi svojih tradicionalnih protivnika, mogla sredinom godine dovršiti pristupne pregovore te nakon toga postati i članicom Unije, kojoj neki proroci već sad najavljuju urušavanje, disoluciju pa čak i propast. Mi naravno ne ćemo niti možemo određivati sudbinu EU-a, premda bi već nakon ulaska, ne samo radi vlastite tradicije nego ponajprije ograničenja, što ih nameće manjim narodima i državama, mogli biti njezini žestoki oponenti. Glede EU-a postoje u Hrvatskoj najmanje dvije temeljne političke struje – jedna koju promiču aktualne upravljačke strukture i mediji, a jednoglasno tvrde kako EU nema alternative. Premda je zaposjela parlamentarnu vlast, drži većinom poluga moći, a na raspolaganju joj stoje uglavnom svi medijski promidžbeni strojevi, čini se kako eudogmati narod još uvijek nisu uspjeli dovoljno uvjeriti da ga vode u zemlju kojom teče med i mlijeko. Nasuprot ovom ekstremu postoji, doduše uglavnom neorganizirana struja, protiv svakog ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Za razliku od vladajuće eudogme, ova formacija crpi svojevrsni legitimitet iz narodne svijesti o vlastitoj suverenosti, nu unatoč proklamiranoj slobodi javnoga izražavanja, njezini nositelji potisnuti su na rub političkih zbivanja pa svoja stajališta mogu artikulirati tek među istomišljenicima i to uglavnom na međumrežnim postajama. Ako prvoj skupini, razboritiji analitičari, zamjeraju nasilje nad slobodom, kao glavnu manu druge skupine vide u nedostatku osjećaja za realno, pa njihovu politiku kvalificiraju tek na razinu javnoga opredjeljivanja za i protiv neke ideje. Nevolju ovoj političkoj opciji stvara i već odavno postavljena stupica za Hrvatsku, u kojoj gotovo i da nema izbora, jer čekanje u predvorju Unije, koje na različite načine osmišljava britanska politika, ovako ranjivu Hrvatsku jednosmjerno gura u novi balkanski pakao. Nažalost, nema više Tuđmanove Hrvatske, koja je svojom vojnom silom bila uspostavila ravnotežu snaga u geopolitičkom okruženju! Sadašnje pak vladajuće ili oporbene parlamentarne stranke odreda su ovisne o utjecajima stranoga kapitala pa bi bilo kakav ozbiljniji zahvat u interese toga kapitala istodobno doveo u pitanje i njihove političke egzistencije. Bez obzira na možebitna kaznena djela što ih je počinio bivši hrvatski predsjednik Vlade Ivo Sanader, njegov slučaj je poruka svim budućim vladama, a ponajprije onima koje se usude „jamiti“ bilo u privatni džep ili državnu blagajnu i najmanji komadić interesa, što ga nezasitni inozemni kapital smatra svojim dijelom. U takvom je ozračju Hrvatska gotovo dovršila pregovore s Bruxellesom, a da u javnu raspravu nije stavila ni jedno od ključnih pitanja, koja će već sutra dugoročno određivati sudbinu njezina naroda. Za razliku od ova dva međusobno isključiva pola hrvatske politike, nekako u sredini, upravo između njih otvara se prostor novoj političkoj opciji. Nasuprot eudogmatima njezini nositelji u Europskoj uniji ne gledaju „zlatno tele“ kojem se valja klanjati, a za razliku od isključivih protivnika svakoga povezivanja s Europskom unijom, predstavnici ove političke opcije mogli bi uvidjeti stvarnu pogibelj od balkanskih integracijskih procesa, koji Hrvatsku ponovno guraju u srbijansko naručje. Oni pak nisu protiv pregovora, ali bi pregovorima štitili hrvatske nacionalne probitke, a ne interese Europske unije, koje danas zastupaju hrvatski pregovarači iz eudogmatske političke opcije. Svoje uporište imaju u realnoj prijetnji od opetovane jugoslavizacije, a zaštitu nacionalnih probitaka od prevlasti pohlepna inozemnoga kapitala mogu naučiti iz političke taktike sadašnjega madžarskog premijera Viktora Orbana. Ovaj energični premijer susjedne i prijateljske Madžarske, unatoč bruxelleskoj zabrani, bijaše jedan od rijetkih državnika koji je tijekom svoga prvog mandata imao petlje doći na posljednji ispraćaj hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana 1999. Opsjedan pitanjima brojnih novinara tada je na zagrebačkom Mirogoju izjavio kako ispraća velikog čovjeka, državnika, političkoga vizionara, tvorca moderne hrvatske države i vlastitoga političkog uzora. Danas pak, političkim i gospodarskim reformama na koje reži Europska komisija, Viktor Orban diže svoju domovinu iz ponora u koji su je gurnuli njegovi politički prethodnici tijekom pristupnih pregovora. Uvevši porez bankama, telekomunikacijskim tvrtkama i trgovačkim lancima nije samo napunio državnu blagajnu, nego je oslobodio prostor malom i srednjem poduzetništvu, koje su tijekom neodgovornih vlada progutale velike korporacije. Novim zakonom uredio je i javni medijski sustav iz kojeg se po svemu sudeći moraju povući različiti agenti i obavještajci, a uređivanje novina i elektronskih medija prepustiti onima kojima profesionalno i pripadaju – novinarima. Zato vlada Europske unije, pod zakrinkanim nazivom Europska komisija, na sve načine pokušava ograničiti slobodu jedne srednjoeuropske države, koja se pod vodstvom svoga, gotovo plebiscitarno izabrana, premijera usprotivila formalno ozakonjenoj pljački svoga naroda. Madžarski premijer Viktor Orban, rijetki je ali svijetli primjer kako i male zemlje, ako imaju na čelu mudra, odlučna i razborita čovjeka mogu uspješno parirati nedemokratski imenovanim tijelima Europske unije pa makar se ona zvala i Europska komisija ali i uspješno braniti vlastite nacionalne probitke.
Mate Kovačević

Hrvatsko slovo, 7 siječnja 2011
Razgovor
Mirko Valentić, povjesničar :
Hrvatska je uvijek zanimljivija strancima nego Hrvatima  

U Hrvatskom institutu za povijest početkom prosinca predstavljena su dva sveska Zagrebačke županije u sklopu velikog projekta „Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. st.“ Projekt Hrvatska na tajnim zemljovidima pokrenut je 1995. i u okviru toga velikog znanstvenog pothvata kani se objaviti 24 knjige s pratećim jozefinskim i franciscejskim zemljovidima hrvatskih zemalja od sjevera i istoka Hrvatske, do zapada – Istre, te juga - dalmatinske obale i otoka. Dvosveščanu Zagrebačku županiju pripremili su dr. sc. Mirko Valentić, dr. sc. Ivana Horbec i dr. sc. Ivana Jukić.

Tom prigodom razgovarali smo s glavnim urednikom edicije dr. Mirkom Valentićem

Kako je došlo do otkrića i odluke o tiskanju tajnih vojnih zemljovida Hrvatskog Kraljevstva 18. i 19. stoljeća?

Pri kraju studija 50-ih godina prošlog stoljeća prvi put sam od profesora Jaroslava Šidaka čuo da se u Vojnom arhivu u Beču nalazi poseban fond tajnih zemljovida s gotovo 500 kolorističkih listova i „opisom“ svih zemalja Hrvatskoga Kraljevstva, pisan na gotovo deset tisuća stranica. Cijeli je fond sve do 1867. čuvan kao najveća vojna, odnosno državna, tajna Austrijske Monarhije. Pristup tajnim zemljovidima bio je moguć samo uz pismeni pristanak ministra rata, i privolu vladara s njegovim potpisom. Krajem Prvog svjetskog rata kriteriji tajnosti postepeno popuštaju.

Izlaskom Republike Hrvatske iz neželjene političke zajednice jugoslavenskih republika (1991.), nastaju potpuno nove mogućnosti za povijesnu znanost u nas. Jedna od njih je promišljanje povijesti hrvatskoga naroda iz vlastite perspektive. Sjetio sam se tada svoga profesora i njegove uzbudljive priče o našem najvećem blagu koje je „ispod sedam pečata“ skriveno u Državnom arhivu Beča. Svjestan da je riječ o velikom i skupom projektu zakucao sam kao ravnatelj Instituta na mnoga vrata tražeći suglasnost i novčanu potporu. Imali smo doista sreću da se na čelu obnovljene hrvatske države nalazio iskusni povjesničar i utemeljitelj našega Instituta, doktor Franjo Tuđman. Njegova podrška olakšala je pregovore u Ministarstvu znanosti i dobivanje projektne suglasnosti. Veliku podršku pružili su nam i kolege povjesničari u Sloveniji. Naime, oni su godinu dana prije nas (1994.) pokrenuli svoj znanstveno istraživački projekt objavljivanja tajnih zemljovida i „opisa“ slovenskih zemalja 18. stoljeća. Njihova iskustva koja su nesebično podijelili s nama bila su dragocjena.

Rad na našem projektu započeo je 1995. snimanjem najprije kompletnoga arhivskog fonda „Zemlje Hrvatskog Kraljevstva na tajnim zemljovidima 18. i 19 stoljeća“. Od tada su svi naši zemljovidi (gotovo 500), zajedno s opisom svakog zemljovida na gotovo 8.000 listova u Zagrebu! Prva knjiga (Gradiška pukovnija) objavljena je 1999.

Kako je nastalo prvo topografsko kartiranje Hrvatske?

Kao što svaki veliki projekt zahtijeva temeljite pripreme, tako je i bečka Monarhija za geodetsku izmjeru svoje države, koja se protezala od austrijskog dijela Nizozemske na Atlanskom oceanu do Zemuna na sutoku Save i Dunava, morala imati najprije veliki broj sposobnih geodeta i kartografa. Zahvaljujući bečkom Institutu za geografiju, osnovan 1736., stvorena je solidna stručna osnova za okupljanje potrebnih kadrova. No, ovdje su odlučujući čimbenici bili ratovi s kojima je ta velika europska Monarhija, sastavljena od 47 zemalja i pokrajina, morala neprestance računati. Sredinom 18. st. carica Marija Terezija i njezin prijestolonasljednik Josip II. potpuno su uvjereni da državne vojske bečke Monarhije ovise u velikoj mjeri o što boljem poznavanju državnoga teritorija. Zbog nedostatka kvalitetnih topografskih karata carica je, na prijedlog svojih istaknutih vojskovođa, naredila 1764. početak prve topografske izmjere cijele Austrijske Monarhije, stvaranjem njezina skeleta koji je odredio koliki će biti ukupan broj karata. Taj do tada najveći projekt, koji ima gotovo sve biljege prvog „europskoga projekta“ završen je u samo 23 godine (1764. - 1787.). Izmjerene su sve zemlje Habsburške Monarhije, izrađeno je na kraju više od 5.400 topografskih karata s iscrpnim kartografskim inventarom.

Kronologija izmjere zemalja Hrvatskog Kraljevstva imala je slijedeći ritam. Radeći pod dojmom ratnih potreba, osobito prema Turskom Carstvu, izrađuju se najprije zemljovidi i iscrpni opisi Hrv.-slav. Vojne krajine slijedećim redom prioriteta: Banska krajina s dvije pukovnije (1774.-1775.); Karlovački generalat s četiri pukovnije (1775.-1776.); Slavonska krajina s tri pukovnije (1780.- 1781.) i Varaždinski generalat s dvije pukovnije (1781.-1783.). Zatim je započela izmjera i izrada zemljovida hrvatskih zemalja izvan okvira Vojne krajine: Civilna Slavonija (1781.-1783.) i Civilna Hrvatska (1783.-1784.)

Istra i Dalmacija, koje su austrijskoj kruni pripale 1797., dobile su svoju izmjeru i izradu zemljovida s „opisom“ znatno kasnije: Istra 1821.-1824.; hrvatska morska obala i otoci 1819.- 1821. te kopnena Dalmacija 1851.-1854.

Jesu li sve zemlje bivše Monarhije objavile svoje tajne karte?

Koliko je meni poznato gotovo sve zemlje preuzele su iz Državnoga arhiva u Beču svoj kartografski materijal zajedno s opisom. Prva je svoju građu objavila Belgija. Slovenija je također objavila svoju građu. Zbog malog teritorija (samo 162 karte) i „škrtog“ opisa imali su Slovenci tek sedam knjiga. Zadnja je tiskana 2001. Mađarsku čeka najveći izdavački pothvat. Ona je za sada odlučila sve svoje karte staviti na CD, čekajući očito neka bolja vremena za formiranje tima suradnika koji bi pristupili nacionalnom projektu objavljivanja zemljovida i „opisa“, poput Hrvatske i Slovenije. Tragom Hrvatske i Slovenije uskoro kreće Poljska, Češka i Slovačka što ovisi prije svega o mogućnostima formiranja istraživačkih timova i osiguranja novčanih sredstava. Venecija je objavila samo dijelove svoga kartografskog fonda. Austrija na svim međudržavnim sastancima nacionalnih istraživačkih timova za sada samo podupire nacionalne projekte, ali još uvijek nije ozbiljno započela s objavljivanjem svojih tajnih zemljovida i pripadajućega „opisa“.

U čemu se sve ogleda vrijednost karata koje su isprva čuvane kao velika vojna tajna? Što se sve može iščitati iz vojnih zemljovida?

Crtači čitavih serija naših zemljovida 18. stoljeća zajedno s drugim nositeljima ovog doista grandioznoga projekta, bez obzira na njegovu vojnu namjenu, bili su u stalnom dodiru s prvacima lokalnoga stanovništva. Propituju ime svakog pojedinog toponima, traže iscrpne obavijesti o ostatcima starih gradova i utvrda. Na kartama koje prvi puta objavljujemo nakon gotovo 250 godina zabilježena su sva naša zemljišna imena, ucrtane gotovo sve kuće. Mali crveni kvadratići “posijani“ na svakom našem zemljovidu označavaju brojnost i rasprostranjenost obiteljskih kuća u socijalnoj topografiji svakoga dijela Hrvatske. Zabilježeni su svi potoci i rijeke s njihovim imenima i tokom, sve livade, oranice, voćnjaci, bregovi i planine s mogućnostima da doznamo njihovu veličinu u prostoru. Uz već spomenute obiteljske kuće označene su i druge zgrade. Primjerice crkve, kapelice, groblja i razvaline. Ucrtani su najvažniji gospodarski objekti: mostovi, žage, mlinovi, skele i drugo. Zabilježeni su i dragocjeni kulturno-povijesni spomenici podignuti uz ceste i putove: naši stari pilovi, križevi i spomen kapelice.

Uz pomoć bogatog kartografskog inventara prikazana je raširenost šumskog pokrova, površine pod travnjacima i površine koje su tada obrađivali naši seljaci. Zatim vinogradi, močvare, ribnjaci i drugi čimbenici naše hidrokulture. Prikazan je i biljni pokrov koji je resio primjerice Zagrebačku županiju u 18. stoljeća. U zemljopisnom bogatstvu Hrvatske posebnu vrijednost čine ucrtane šumske staze, čitave mreže međumjesnih puteljaka, općinskih i županijskih putova te zemaljske ceste koje komunikacijskom krvotoku Hrvatske, zajedno s plovnim rijekama, pružaju prijeko potrebnu energiju.

Neki ipak misle da je objavljivanje tih zemljovida rasipanje novca?

Živimo u svijetu i vremenu medijskoga izluđivanja pa me i jedno takvo pitanje ne bi iznenadilo. Na hrvatski nacionalni identitet i njegove vrednote puca se iz raznih oružja. To je trend moćne manjine u nas, njen teror. Na drugoj strani prisutna je bezvoljnost gotovo na svakom koraku. Ne vjerujemo u svoje vlastite snage i nacionalna bogatstva, opterećeni smo i raznim ponižavanjima izvana. Pitanje koje ste mi postavili nije tipično ni za najzagriženijeg sindikalca. Kriza kao da je iscrpila našu energiju i volju za promjenama. Skeptici i nihilisti svih boja natjerali su hrvatske intelektualce da sve više osluškuju Hansa Falladu i njegovu poznatu sintagmu: Kleiner Mann, was nun?

Je li intelektualna publika svjesna značenja tog projekta? Ima li zanimanja spram dosad objavljenih svezaka?

U krugovima gdje se ja krećem mogu odgovoriti samo potvrdno. Pojedinci ili ekstremisti nikada me nisu privlačili. Davno sam naučio kako ih treba ignorirati. Međutim, ovaj doista veliki nacionalni projekt, s gotovo 30 knjiga enciklopedijskog formata, ovisi u velikoj mjeri o dobrom suglasju s političkom voljom. S 12 dosada objavljenih knjiga nismo dosegnuli polovicu realizacije. Ritam objavljivanja više ne ovisi o timu koji imam. Sve ovisi o dotoku novaca. Najveće probleme novčane prirode očekujem na objavljivanju 6 knjiga Banske krajine i pukovnija Karlovačkog generalata. Tada ulazimo u Istru i Dalmaciju. Tu se može očekivati daleko veće razumijevanje iako su nacionalna bogatstva podjednaka.

Na predstavljanju zemljovida Zagrebačke županije nije bilo ni gradonačelnika ni župana?Je li slična situacija bila prilikom predstavljanja drugih zemljovida - Požeške, Križevačke, Varaždinske županije?

U uzbudljivoj povijesti ovoga projekta ta će epizoda s predstavljanja Zagrebačke županije (8. prosinca 2010.) ostati najtužnijim trenutkom. Pitate za slične prilike s predstavljanja drugih županija ili krajiških pukovnija. Nema ih. Daj Bože da ova tužna zagrebačka zgoda ostane ne samo prva nego i zadnja. Nedolazak župana i načelnika grada Zagreba baca svjetlo na nekoliko drugih tužnih činjenica. Možda je time moguće objasniti zašto školska mladež u knjižnicama zagrebačkih škola i knjižnicama drugih škola u okviru Zagrebačke županije nema, usuđujem se javno reći, niti jedne knjige o zemljama Hrvatskog Kraljevstva na tajnim zemljovidima. Svakako dragocjen priručnik za nastavu povijesti, osobito za proučavanje tzv. male povijesti, povijest zavičaja. Kako su postupili Slovenci sa svojim knjigama? Svaka tiskana knjiga dostavljena je kao obvezatan primjerak školskim knjižnicama da bi se školskoj djeci olakšalo proučavanje povijesti Slovenaca! A mi?! Prolazimo primjerice pokraj rijeke Sutle, čak i sa školskim ekskurzijama, kao pokraj groblja nepoznatih junaka. A ona je ne samo naš nego i svjetski spomenik kulture. Sutla je jedna od najstarijih međudržavnih granica u Europi od sredine X. stoljeća kada je Oton I. (962.-973.) upravo na njoj uspostavio istočnu državnu granicu obnovljenog Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda. I danas je ona dio državne granice između dviju država, Hrvatske i Slovenije. Još jedan tužan primjer: koji se narod u svijetu danas boji svoje glavne rijeke bježeći od nje kao Zagreb od Save?

Upozorili ste kako su tajni zemljovidi dobra podloga za regulaciju Save?

Regulaciju rijeke Save više nije moguće odgađati. Probijeni su svi rokovi. Na početku siječnja 2009. objavio je Večernji list dragocjenu vijest: japanska projektna kuća „Pacifik“ izradila projekt savskog plovnog puta Sisak – Beograd. Dug 586 km s mogućim godišnjim prometom od čak 20 milijuna tona robe, prema današnjih ½ milijuna tona. Planirana nosivost savskih brodova bila bi do 3.000 tona, dok bi gaz u koritu Save iznosio najmanje 2,5 metra. Završetak radova na savskom plovidbenom putu Japanci planiraju u godini 2015.! Ukupna cijena regulacijskih i plovnih radova je samo 82,4 milijuna eura, a za troškove „studije izvedivosti“ Hrvatska je platila japanskoj projektnoj kući „Pacifik“ 590 tisuća eura.

Gdje je ovdje nesporazum? Vjerujem da projektanti nisu vidjeli ni jedan naš zemljovid. Sumnjam da čak znaju za njihovo postojanje, jer bi nas u tom slučaju odmah obavijestili. Na tajnim zemljovidima koje objavljujemo Sava je kartografski „pokrivena“ s više od 20 zemljovida u veličini 64x42 cm i u mjerilu 1:28.800. Opisani su i kartografski obrađeni svi njezini rukavci, kanali močvare i prirodna jezera i otoci, dakako s postojećim nasipima i preciznim mjerama dubine njezina korita.

Svaka naša karta, zajedno s „opisom“, zapravo je pouzdana studijska podloga koju proteklo vrijeme, u hidrološkim kategorijama, nije bitno promijenilo. Postoji još jedan važan detalj. Svaki tražitelj velikih zajmova, odnosno investicija, mogao bi biti ponosan da u svom investicijskom elaboratu ima i podloge koje su stare gotovo 2,5 stoljeća. I na ovom primjeru moguća je ona stara uzrečica: i dok znanost drumom politika moćnih šumom! Još jednom: naši su zemljovidi doista dobra studijska podloga za svaki elaborat.

Na zemljovidima su s posebnim marom oslikane Sava i Kupa, koje pružaju posebnu mogućnost gospodarskog razvoja.

U 18. i dijelom 19. st. najpoznatiji žitni put od ruskih, mađarskih i hrvatskih žitnih polja, prema europskim tržištima, prolazio je dobrim dijelom našim rijekama, Savom i Kupom. Koje li živosti i ojkanja na tim rijekama. One su odigrale gotovo ključnu ulogu u prometnoj integraciji i jadranskoj orijentaciji hrvatskoga poduzetničkoga građanstva. Koncem 18. st. Kupi je pripala velika povijesna uloga u procesima jadranske orijentacije, napose poslije 1797. kada je austrijskoj kruni konačno pripala Istra i Dalmacija. Posebno građevinsko ravnateljstvo u Beču planiralo je regulaciju korita rijeke Kupe od Siska do Karlovca, zatim do sutoka Dobre i Kupe te gradnju kanala od Dobre ispod Novigrada do Ladešića na Kupi u dužini 16 km. Tu bi se Kupa vratila svom prvotnom koritu. Međutim, radovi na kanalu, taj „mali hrvatski Suez“, nikada nisu izvedeni. Promet žitom zadržao je svoj stari put, Karolinom do Bakra i Rijeke ili novom cestom (Jozefinom) do Senjske trgovačke luke. Šest zemljovida koji pokrivaju Kupu od Siska do Karlovca svakako su najljepši i najraskošniji spomenici naše kartografske baštine. I danas plijene našu pažnju i izazivaju razložno divljenje.

Pripremili ste za objavljivanje zemljovide Zagrebačke županije i napisali sintetički tekst, Pogled u povijest Zagrebačke županije. Može li se da tako kažemo govoriti o otkriću nekih novih činjenica?

Kao voditelj projekta pisao sam do sada za svaku županiju njenu sintetičku povijest, nastojeći uvijek iznova isticati njezine specifičnosti i utvrditi povijesne mijene njezinih granica. Ti uvodni tekstovi imaju za cilj pružiti pažljivom čitaocu one korisne obavijesti koje mogu pripomoći boljem razumijevanju tajnih zemljovida i „opisa“ kao bitne dopune kartografskom inventaru. Nastojeći istaći specifičnosti pojedinih županija u okvirima cijele Hrvatske zabilježio sam da je Zagrebačka županija zajedno s Varaždinskom bila rijetko područje na kojem Stogodišnji hrvatsko-turski rat nije prouzročio prekid kontinuiteta s dolaskom novoga stanovništva i gradnjom crkvenih institucija islamske ili pravoslavne zajednice. U tom kontekstu Zagrebačka županija je najsličnija Varaždinskoj, dakle bez diskontinuiteta.

Zapitali ste koliko će dugo Zagrepčani čekati podizanje Ponte vechia, poput onog u Firenci?

To će se pitanje vjerujem nametnuti svakom pažljivom čitaocu Zagrebačke županije na tajnim zemljovidima 18. stoljeća. Naime, p rateći Savu od Sutle na zapadu do Ivanje Rijeke na istoku nameće se samo jedno jedino pitanje: koliko će dugo Zagreb čekati da Savi „otme“ tolike kilometre zarobljenog zemljišta. Zatim, koliko će dugo Zagrepčani čekati da na svojoj rijeci, s novim uređenim tokom kroz hrvatsku metropolu, podignu svoj „Ponte vechio“, poput onoga koji je Firenca podignula na svojoj rijeci Arno?

Projekt je sa objavljivanjem zemljovida Zagrebačke županije došao na pola puta. Kad se može očekivati njegov završetak? Hoće li trebati još 15 godina?

Toliko godina sigurno ne. Moj nepopravljivi optimizam sklon je vjerovati da su pred nama bolji dani. No, moramo biti transparentni i našim čitaocima reći što nas istraživački i izdavački očekuje. Zastali smo pred Severinskom županijom. Poslije gubitka naših starih prometnih koridora prema Jadranu: dolinom Vrbasa i Une obnovljeni su, upravo na teritoriju Severinske županije, prvi moderni i novi trgovački putovi prema moru. Riječ je o prvoj „brzoj“ cesti, poznatija kao Karolina. Izgrađena 1726. od Karlovca do Bakra i Rijeke. Zatim slijedi još brža cesta prema Rijeci, Lujzijana građena na razmeđu 18. i 19. stoljeća. Promet prema Rijeci dobit će novu trgovačku dimenziju tek 1864. gradnjom željeznice Zagreb - Karlovac, a 1873. njezin nastavak do Rijeke. I opet teritorijem stare Severinske županije. Dakle, postoji više razloga da se čim prije objavi Severinska županija. Naš je plan: ova godina.

Dalje, držeći se kronologije kartografske izmjere i kronologije nastanka županijskih zemljovida ulazimo poslije Severinske županije u teritorij Vojne krajine. Prva na redu je Banska krajina s najmanje dvije knjige. U daljem radu otvaramo krajiške pukovnije Karlovačkog generalata: Ogulinska, Slunjska Lička i Otočka s najmanje četiri knjige. Tada slijede, vjerujem, bolji dani. Na redu je najprije Istra s jednom knjigom, zatim još bolji dani budući da ulazimo u Dalmaciju i na jadranske otoke s novih šest knjiga. Riječju preostaje nam na ovom južnom potezu još 15 knjiga. Njima treba pridodati još najmanje jednu knjigu zemalja koje u trenutku izrade tajnih vojnih karata, konac 18. stoljeća nisu bile u sklopu zemalja Hrvatskoga Kraljevstva. To je današnja Baranja, nalazila se u sklopu ugarske Baranjske županije te Međimurje, tada u sklopu mađarske Zaladske županije. Dakle, broju od već spomenutih 15 knjiga treba pridodati još dvije (Baranja i Međimurje). Što ukupno čini još 17 novih knjiga. Tek tada dolazi završni dio projekta: izrada završnog imenskog kazala s nevjerojatnih gotovo 30.000 toponima i mikrotoponima Hrvatske. Drugim riječima i u završnom radu na ovom doista velikom nacionalnom projektu bit će pregršt novih iznenađenja. Strpljivim radom projekt će na pladanj hrvatske imenske baštine položiti novu građu s vrijednostima koje za sada možemo samo naslućivati. Hrvatska doista ima velike kulturno povijesne vrijednosti s kojima ponosno ulazi u novu zajednicu, gdje bi nam mnoge europske države mogle pozavidjeti ne samo na našim prednostima nego i na visokoj razini znanstvene istraženosti. Znanstvenici Hrvatskog instituta za povijest ne „rasipaju novce“ kako nam podmeće jedan zlobnik.

Česta su pitanja u Istri, Dalmaciji i na otocima, kad će ta područja doći na red? Mnogi pitaju zašto ta područja moraju čekati, kad bi ona mogla ubrzati rad i osigurati novac za završetak projekta?

Nadam se da sam u prethodnom pitanju, kao voditelj projekta, pružio iscrpan odgovor i na ovo Vaše pitanje. Naime, metodološka načela u svakom istraživačkom zadatku postaju njegova bitna sastavnica.

Na predstavljanju Zagrebačke županije rekli ste da nije zastoj projekta nastao zbog Hrvatskog instituta za povijest, nego duhovne recesije, koja je u Hrvatskoj nastupila 2000-tih. Pojasnite nam tu misao koja je mnoge kosnula?

To jesu bile moje riječi. Gledajući promocijsku dvoranu bez prvih i uredno pozvanih ljudi: župana i gradonačelnika, te potpunu medijsku blokadu bez ijednih novina ili TV kuća, a znajući što nas još čeka do konačnoga završetka rada na ovom velikom projektu od posebnog nacionalnog interesa, zaključio sam da gospodarska kriza nije naša najveća opasnost. Nisam se mogao oteti dojmu da je naša osnovna slabost zapravo duhovna recesija, da je ona daleko opasnija i pogubnija od gospodarske krize kroz koju prolaze gotovo sve zemlje. Za gospodarsku krizu i njenu recesiju postoje razne „terapije“, ali mi nije poznata ni jedna za duhovnu recesiju. Bojmo se nje. Ona pokopava ljude, ne donosi nove ideje. U svakom projektu, u svakom novom mostu, vidi samo rasipanje novaca. Naša duhovna recesija nije od jučer ona u svemu vidi manjak energije i volje za pozitivnim promjenama. Prihvatljive su samo medijske kampanje. Ponekad se čini kao da živimo u vremenu davno prohujalih „velikih“ socijalističko-komunističkih ideologija.

Sagledava li se na Institutu već sada mogućnost objavljivanja raznih povijesnih atlasa, monografija itd., na podlozi od 480 zemljovida i opisa zemalja Hrvatskog Kraljevstva?

Nažalost sve su snage potrošene na tzv. redovnu djelatnost. Objektivno projekt doista pruža velike mogućnosti za niz novih istraživanja i novih knjiga od dragocjene imenske baštine do različitih vrsta i opsega povijesnih atlasa primjerice jadransko-mediteranske, panonsko-slavonske regije ili dinarskog areala s Velebitom i Likom kojoj ionako dugujemo veću pozornost. Tu su i nove jadranske monografije, recimo o molovima na hrvatskom dijelu jadranske obale i naših otoka, zajedno s dragocjenim vezovima koje je sada, zahvaljujući našim zemljovidima, moguće pouzdano izbrojiti. Naši stari vezovi na otocima i dalmatinskoj obali nijemi su svjedoci pomorske privrede i privrede hrvatskih ratara u jadranskom bazenu.

Koliko iznosi objavljivanje pojedinačnog sveska i je li Ministarstvo znanosti spremno pratiti projekt do kraja?

Trenutno raspolažem s podacima za dvije knjige Zagrebačke županije s čak 28 zemljovida. Ukupni troškovi pripreme i tiskanja uznosili su samo 255.032,27 kuna. To znači da bi svaka županija ili krajiška pukovnija, sa zemljovidima ne većim od 15, stajala oko 125.000 kuna. Da li je Ministarstvo znanosti spremno plaćati ovaj projekt do kraja, tj. za još nekih 18 knjiga, ne bih nikada dovodio u sumnju. Dopustite da Vas podsjetim na riječi mudrog pjesnika: i mrijet ćeš kad počneš u ideale svoje sumnjati. No, nema dvojbe da bi cijeli projekt bio daleko brže gotov kada bi u njegovoj realizaciji, uz Ministarstvo znanosti, sudjelovali i naši gradovi. Time bi se omogućilo preostalim županijama i drugim teritorijalno upravnim zajednicama da čim prije dođu do svog kulturnog blaga, a Institutu da čim prije dovede do kraja projekt koji smo započeli 1995. U tom nazovimo ga optimističkom kontekstu primjer Zagrebačke županije, zajedno s našom metropolom, ne pruža veći optimizam.
Marko CURAĆ

Hrvatsko slovo , 7 siječnja 2011
(NE)USPOSTAVLJANJE VLASTI
Godine prolaze
U skupštini Zeničko-Dobojskog kantona prve dvije godine poslije Daytona Hrvati su imali osam svojih zastupnika i svi su bili iz HDZ BiH. Iako su Muslimani-Bošnjaci u ovom kantonu u većini, tih osam zastupnika moglo se dobro suprotstaviti stalnim pokušajima Muslimana-Bošnjaka da taj kanton, odnosno i cijelu BiH svojataju, pokušavajući Hrvatima uskratiti sva moguća prava na niz perfidnih, prikrivenih ali i otvorenih načina. A onda su krajem 1997. i početkom 1998., pokojni Ivo Lozančić, Krešimir Zubak, Perica Jukić te neki drugi iz raznih dijelova BiH, nezadovoljni prije svega i iznad svega svojim statusom u HDZ BiH (pokojni Lozančić mi je osobno više puta kazao još krajem 1997., kako su on i Zubak odlučili da jedan od njih postane predsjednik HDZ BiH, u tom smislu tražio je moju i potporu HDZ Žepče) krenuli u osnivanje nove stranke u Hrvata BiH, nazvavši je NHI. I tako je počelo političko, ali i svako drugo razbijanje hrvatskog tkiva u BiH. U jednom trenutku, ako se dobro sjećam uoči pretprošlih izbora u BiH je formalno postojalo 18 stranaka s hrvatskim predznakom pa sam tada u Slovu napisao – da je nas Hrvata u BiH koliko ima Kineza bilo bih tih 18 stranaka i strančica previše. No, to je već povijest pa da se vratim sadašnjosti.

Pri izboru hrvatskih predstavnika u Dom naroda parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u spomenutoj kantonalnoj Skupštini došlo je do neočekivanog događaja. Iako matematički, a u narodu bi se reklo ni teoretski, nije bilo izgleda da zastupnik iz reda HDZ BiH bude izabran u taj Dom to se ipak dogodilo. Tijekom glasovanja netko od Hrvata iz te tri stranke koje su osim HDZ BiH zastupljene u kantonalnoj skupštini a u svojim redovima imaju one koji se deklariraju kao Hrvati (zna se imenom i prezimenom tko ali mu ime ne ću spominjati jer će gospodin i bez toga imati problema) dao je svoj glas kandidatu iz HDZ BiH, Ivi Tadiću iz Žepča. Odmah je reagirao sam Lijanović izjavivši kako će Stranka Radom za boljitak ispitati što se dogodilo i protiv svoga člana koji je postupio suprotno koalicijskom dogovoru (SDP, SDA, HSP i Stranka Radom za boljitak) poduzeti sankcije. Na koji način su Iva Tadić i ostali iz HDZ BiH uspjeli nagovoriti ili kupiti glas toga Hrvata iz Stranke Radom za boljitak sada je manje važno znati ali su u ovom slučaju bitne dvije stvari. S ovim događajem u zeničkoj kantonalnoj skupštini najvjerojatnije se ne će ostvariti zamisao SDP-a koju su, samo na prvi pogled prihvatili i ostali iz koalicije, da se u Domu naroda bez HDZ BiH može birati predsjednik Federacije i ostalo, točnije, da se može raditi što se hoće. I drugo, ovaj, naizgled mali incident pokazuje kako ta koalicija baš i ne će funkcionirati onako kako je Crveni Alija, kako sam ga nazvao u svom tekstu uoči izbora 2000., Zlatko Lagumdžija zamislio. Ovih dana, uvidjevši da će ta koalicija ostati bez vlasti na razini BiH, ali prije svega diskretno opomenuti Sulejman Tihić od strane onih koji stvarno vladaju BiH, počeo je govoriti kako baš i nije mudro napraviti vlast ni na jednoj razini bez onih koji su na izborima dobili legitimitet velikim brojem glasova. Prva je to naznaka pucanja koalicije na čelu s SDP-om a da praktično nije ni zaživjela. S druge pak strane, događaji u Posavskom kantonu pokazuju kako oni na nižim razinama ne drže do dogovora Čovića i Ljubića, odnosno koalicije dva HDZ-a.

Znajući sve ovo postavlja se logično pitanje, što i kako dalje, kada će i hoće li biti uspostavljena vlast poslije prošlogodišnjih listopadskih izbora? I koliko se god nekomu činilo da uzalud ponavljam – ponovit ću tisućiti put: sve dok se ne zakaže Nova međunarodna konferencija o BiH na kojoj će se Dayton staviti izvan snage i postići dogovor o novom ustroju BiH, ovdje ne će biti nikakvog kvalitetnog napretka, ovdje su svi narodi i građani, ili obrnuto, do tada osuđeni na posvemašnju bijedu i dugotrajnu agoniju. Samo se čudim zar i nakon toliko godina poslije Daytona koje dokazuju ovu tvrdnju nitko od političara ne traži održavanje te konferencije. Jesu li ma'niti ili su jeli bunike , što bi kazala moja mater.

DEMOGRAFIJA I OBIČAJI
Bit će svadba

U nedjelju je naš župnik, kao i svake godine čitao statistiku u župi. Doznali smo da smrt vodi šest nula protiv života, odnosno da je umrlo šest župljana više nego ih se rodilo. Deprimirajući je to podatak ali…

Župnik nije znao da ćemo supruga i ja tu večer nositi gurabiju u selo Matinu. Ako pogledate u Hrvatski enciklopedijski rječnik vidjet ćete da je gurabija orijentalni slatkiš od brašna, jaja, meda ili šećera i maslaca. Naime, ženi mi se najstariji sin pa smo išli prositi curu, a u našem kraju, po dobrom starom običaju cura se ne prosi bez gurabije. Dakle, bit će svadba i rađanja, bit će uz Božji blagoslov novih hrvatskih naraštaja i već sljedeće godine rezultat će ako Bog da biti popravljen u korist života.
Anto MARINČIĆ

Hrvatsko slovo , 7 siječnja 2011
DNEVNIK
Ljerka Car Matutinović
27. XII. – 2. siječnja
Čeka li nas neki začarani happy end

Ponedjeljak, 27. prosinca
Radost darivanja nikad ne mine…

Eto, došao nam je Božić i Polnoćka je prošla i sv. Stjepan, mučenik. Provesti te sate u krugu najbližih čini se najprihvatljivijim, jer, uostalom, neke drevne božićne običaje nosimo sa sobom iz djetinjstva. Radost darivanja nikad ne mine, sjećanje ostaje: U mome primorskom božićnom ozračju bilo je neko tiho, gotovo suspregnuto veselje koje je prethodilo slavljenju Polnoćke. Tata bi me poveo sa sobom da odaberemo borić u šumici a ja sam čupala mahovinu i kupila šišarke. Onda smo sve odnijeli kući. Naše je potkrovlje mirisalo po nekoj neponovljivoj svježini. Kitili smo bor i potiho pjevušili premilu pjesmu „U se vrime godišća“. Iz kuhinje je dopirao do nas miris maminih kolača. Onda su došla mamina braća Franjo i Mihovil i puni radosti zapjevali onu nježnu „Ditešce nan se rodilo“. U veselom razgovoru i povicima krenuli smo na Polnoćku. Naša mala crkva Majke Božje bila je obasjana opojnom svjetlošću a orgulje i glasovi su brujali „Narodil nan se kralj nebeski“. Moje dječje srce bilo je puno „jubavi i sriće“.

I kad sam puno godina kasnije napisala pjesmu „Polnoćica“ uspjelo mi je osmisliti tu neponovljivu, gotovo potresnu auru. Opjevala sam sebe, djevojčicu, koja je s darom u rukama pogledala put „poneštrice“ i ugledala „ditešce Isusića“. Bio je to magični trenutak koji je obasjao mojoj dječju dušu. Moj Isusić imao je oko glave „blješčeći kolobar“ i ja sam k njemu pohitala da mu zahvalim za dar koji mi je ostavio pod borićem. A „On je najliplji moj, med svetleće zvezdi šal“, i kako mi se sada čini tamo i ostao.

Najnovija pjesma napisana u ovom hladnom i hirovitom prosincu, u kojem „srljaju bujice i nečist nose“, a pretužni anđeli još skupljaju „rasute lubanje i kosti“, svojevrsni je vapaj za onim vremenom moje „Polnoćice“: „Vrati nam se, moj Gospodine, vrati,/ neka dodir Tvoje ruke naše muke skrati…“

Utorak, 28. prosinca
Bolna je sladost zamišljati se djetetom…

Doista je tako, jer u djetinjstvu se čini da će zauvijek tako ostati . Ali ne ostaje, i zato treba hrabrosti da se izađe iz snova. A bez snova život je tako banalan, tako pun korozije i hrđe. Izgleda kao da ljudi samo „ srljaju, dušu prljaju/ nedokučivo i nedokončano blude pa što bude…“ Zato se ja u ovom beskrajnom mutežu svakodnevice vraćam RIJE Č IMA da zaštitim dušu koju su danas mnogi „proigrali do daske“. I tako, što se knjiga tiče tu ostajem definitivno pri svome . Radim na novoj zbici pjesama, prevodim s talijanskog roman „U moru su krokodili“ i čitam za dušu neobičnu i gotovo astralnu kroniku jedne židovske obitelji „Nebo na zemlji“: obilje specifične oduhovljenosti u ritmu moderato cantabile .

Za mene su RIJE Č I čudesni simboli , one su kao prava ljubav , riječju: bit sjećanja. Rad na riječima i s riječima je za mene čuvanje osobnosti. Ta mi prilagodba tajni sjećanja obnavlja snagu. I ne pomišljam da ću u nečemu pobijediti, jer znam da čovjek gubi već na samom polasku. Gubi u Vremenu koje nepostojano „traži drzak aplauz za tucet prevrtljivih gluposti.“ Usporedba čovjeka osamljenika s punim mjesecom, nije besmislena. Mjesec sablasnih boja još uvijek čeka svoju „izabranicu“, svoju „princezu na bijelom konju“.Ni njemu ne paše da mora sam koračati nebom . Mjesec bi tako rado sjeo „iza svoje princeze na bijelom konju i živio sve živote“, sve što mu je bilo uskraćeno. Tako je i s čovjekom: koliko ubitačne samoće, pustoši i tuge. Zato svaki potez koji pridonosi da se ljudsko biće bolje osjeća, treba dočekati s odobravanjem. Znam, bit će onih koji možda neće sa mnom dijeliti moje pozitivne vibracije, ali usprkos tome ja s posebnom radošću pozdravljam neobičan i nesebičan susret naše Predsjednice Jadranke Kosor s djecom, koja nažalost nikad ne će dočekati svoje prinčeve i princeze .

Srijeda, 29. prosinca

S okvira izlaze lica…

Otkako znam za sebe uvijek sam bila u pokretu i htjela istinski gledati i vidjeti, učiti i naučiti. Zato mi nije bilo teško satima svirati harmoniku ili klavir. Bila sam potpuno predana zvukovima. Kad sad o tome razmišljam čini mi se da sam bila uzdignuta do oblaka , zanosno uronjena u glazbu. Tek bi me zvuk majčina glasa vratio u stvarnost. A to je bio poziv ljubavi usklađen s mojim unutrašnjim ekvilibrijem. Onda se to, kako sam odrastala, promijenilo. Puno toga se promijenilo. I ono vrijeme, kad sam „med ocen i materun hodeć zaprteh očeh znala/ da me to jubav pelja“, nestalo je zauvijek. Odonda je prošao lijepi broj godina koje su čini mi se sumanuto projurile, kao da im se žuri, kao da ih na kraju za nagradu čeka „ med i mlijeko“. Moja poezija nije mi dopustila predaju i bila je moj odgovor „neprijaznom vremenu, moje opiranje zlu i nasilju“. Bila je i ostala moja nepresušna ljubav!

A kako ipak ne živim u kuli bjelokosnoj , već „gledam i vidim, slušam i čujem“…, obuzimlje me često tjeskoba, muče me slike „nemoćnih ljudskih duša“, i boli spoznaja da „jutro ne sviće jednako za sve, da sve „ne budi pjev ptica“. Ne mogu i ne smijem natisnuti vatu u uha , jer živimo u vremenu globalnog detroniziranja koje ruši i ne priznaje „kumire“. I tako, s nekih okvira izlaze lica i „neke tamne, neke sramne stvari niču“ i kao da tome nema kraja. Onda se sjetim Krleže i njegove „kutije olovnih slova“ i vratim se tom „jedinom oružju što je čovjek do danas izmislio u obranu svoga ljudskog ponosa“. Vratim se riječima da održim svoju unutarnju čistoću i slobodu .

Četvrtak, 30. prosinca
Tko je bez misli neka „prvi baci kamen“…

Doista, mirisala sam primorski vrijesak umjesto ruža, Nikad nisam naišla na one čudesne „Pepeljugine cipelice“. Kad bih „bacala kocke“, šestica se nije pokazala. Uostalom, sreća zna biti „opora i trpka, skromna i nenametljiva“. Važno je imati neki svoj „kutak“ u kojem možeš, „dok te nitko ne gleda“- brusiti suze .

Jedan takav kutak postoji i u romanu „Nebo na zemlji“ koji upravo čitam. I autorica romana, Jasminka Domaš, pronašla je svoje unutarnje ravnovjesje, vođena sugestivnom duhovnošću.

Ovaj začudni roman prožet je i mistikom neuhvatljivog i nepoznatog. Ostaje toliko toga neotkrivenog…

Uostalom, i ovaj svijet koji nas okružuje netransparentan je i nezamislivo okrutan. Doduše, nema lomača koje su u srednjem vijeku gorjele čitavom Europom, na kojima su danteovski plamsale tjeskobne raspete duše. Danas postoje druge vrste lomača, rafiniranije, licemjernije. Širi se epidemija zloslutnih uzurpatorskih surfanja . Neke gubitničke lomače ... A ovaj svijet mogao je biti „najbolji od svih svjetova…“

Ovako se neumoljivo ponavlja. Putevi se razilaze i rijetko kad se sastaju, jer uvijek netko „padne“ s nekog drugog planeta, nedobronamjernog i neljubaznog. No, dogodi se da se zbude i neki – ipak . Usprkos svemu . I eto, u prilog tome jedan opušteni, svijetao razgovor na radio valovima Herceg-Bosne u kasnm noćnim satima. Urednica i pjesnikinja Vesna Hlavaček iz Mostara osmislila je sa mnom tu dobrodošlu komunikaciju: razgovor o djetinjstvu, o školovanju, o privrženosti obitelji, o bliskim pjesnicima i glazbi. Gotovo cijeli život koncentriran u eteru. I moje pjesme u Vesninu izboru i interpretaciji bile su pravo, radosno iznenađenje: kao da ih čujem prvi puta, kao da ih nisam ja napisala već netko drugi. Tako se otvara srce i vraća nježnost koju smo podarili drugima…

Petak, 31. prosinca
Nitko ne može čitati misli drugih…

Ima ih koji misle da mogu misli drugih čitati, da ih mogu svojatati za sebe. A upravo to je obmana koja traje u bezbroj oblika. Sve je to samo plutanje po površini. Nitko ne može tako duboko zaviriti u ljudsku dušu i otkriti skrivene svjetove patnje koja nikad nije bez razloga. Uvijek nešto ostaje neuzvraćeno što s vremenom postaje teret. Mnogima u besmislu prolazi život bez najdražih, bez nasušnih potreba. Mnogi nemaju vremena reći riječ koja je potrebna drugima. Zato mi se čini da je svojevrsni – teret – ovo usijano inzistiranje na tzv. „najluđoj noći“, jer mnogi će „pokleknuti“ pred tim „sirenskim“ zovom i učiniti – nemoguće - da bi se dan,dva iza toga „kajali“, jer su usput „pogubili“ snove. Dakako, nije dovoljno da se samo „ije, pije i trumpa“, kako je to svojevremeno napisao slavni naš Držić. Onima koji ranom zorom trčkaraju prema tramvaju ili autobusu, a navečer se pogrbljeni žure u svoju skrb i onima koji bi htjeli „trčkarati“, ali ih nitko ne treba, ili su već „otpisani“, ta će dvojbena i nestalna „najluđa“ noć biti -kap octa- na još nezaraslu ranu.

Subota, 1. siječnja 2011.
Čeka li nas neki začarani happy end…?

Happy end koji će poništiti razlike, koji će približiti udaljenosti, prepoznati neke prave pokrete. Neki suživot bez imitiranja i imitatora. Riječju: život koji će pronaći i osmisliti sebe u smijehu što se iz dana u dan - zaboravlja.

Htjela bih u to vjerovati!

Ipak sam, oboružana dobrom vibrom , poslušala već tradicionalni novogodišnji koncert bečke filharmonije. Vrhunska raskoš i ljepota! Možda se tako zamišljaju rajske dveri ?! U ovom slučaju pod „pokroviteljstvom“ čuvene dinastije Strauss…

Nedjelja, 2. siječnja 2011.
Ljubav i radost

„Ljubav i radost“ bila je jedna od skladbi koju su maestralno odsvirali vrsni bečki filharmoničari. Možda bi za kraj trebalo naglasiti tu čudesnu sintagmu, jer kao što živi ljubav prema riječima i nema joj kraja, tako živi i obnavlja se i ljubav prema – ljubavi . Č ini se, naime, da prave ljubavi ne umiru. One ostaju u nama.

Hrvatsko slovo, 7 siječnja 2011
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Oči našeg vremena

Svetost Božića i glamuroznost slavlja još jedne Nove godine su iza nas. U danima smo zbrajanja novih dugova, dok se s druge strane tržišno-komunikacijskog kanala čuje grohotan i zadovoljan smijeh tržišnih kraljeva

I tako, nakon još jednog festivala konzumerizma, suvremeni čovjek izmučen od blagdanskog rasipništva, ponovno se vraća kome drugome nego internetu kao svom najvjernijem prijatelju u čijem će društvu još jednom pokušati pronaći slobodu odlučivanja, procjenjivanja i odabira njemu najdražih sadržaja. Svatko sam putuje tim nepreglednim globalnim prostranstvom mreže. Tu su i struka i kvazi struka, i znanost i paraznanost, lokalni i globalni mediji, pravi i virtualni identiteti, kultura i nekultura, govor ljubavi i govor mržnje, klasična i tradicionalna medicina, zakoni i rupe u tim istim zakonima, modni fašizam i modni anarhizam, sport i sportske kladionice, virtualne igre na sreću i nesreću, moral i perverzija, teorije uspješnosti globalnog kapitalizma i liberalne kapitalističke demokracije i teorije konspiracije novog svjetskog poretka i tržišnog fundamentalizma, sve religije svijeta posebno i New Age kao kombinacija elemenata svih njih – nešto kao duhovni život na tisuću načina s jednim nazivnikom, razne udruge i sekte, politika i narod, sve na istom mjestu, u stalnom protoku, u stalnoj prolaznosti i ispraznosti koja stvara iluziju trajnosti sadašnjeg trenutka. Sadašnji trenutak postaje rijedak leptir kojeg svatko želi uloviti prvi, kako bi ga drugi umreženici copy-paste tehnologijom iskopirali i parafrazirali. Na mreži se spominju i Svevišnji i onaj Najopakiji. Mišung najgore vrste. Melting pot je, kao izraz kojim bismo to htjeli iskazati, mala beba prema internetskom šizofrenično koncentriranom ništavilu svega i svačega. Nema pravog izraza. Ljudi postaju opasno ovisni o mrežama, svakoga trenutka mijenjajući svoje statuse na svojim mrežnim profilima, pišući svojim sljedbenicima uhvaćenima u njihovu mrežu nepregledne nizove informacija, crtice iz svoga života iz minute u minutu: sad sam u tramvaju , šećem pesa i uživam , vidimo se na tekmi , poželite mi sreću na ispitu , danas je moj prvi dan u školi , sretan sam , upravo čekam rezultate intervjua , upalite taj i taj tv program , upravo je počeo odličan film , prekinula sam s dečkom, upomoć , Brijuni su predivni , mrzim ponedjeljak i slično, uz neizbježne kratice OMG ( oh, my God ) i LOL ( laughing out loud ).

Taj besmisleni niz nabacanih crtica iz naših života nalikuje porukama poslanima sa Zemlje u svemir u nadi da još negdje ima života. Ako ga i ima, zar mislimo da bi ta bića mogla biti zainteresirana za sve te intimne detalje iz naših života? Kako uostalom znamo da bi nas oni uopće razumjeli? Internetom smo se još donedavno služili kao povremenim pomoćnim sredstvom u edukativnom i poslovnom smislu, a danas on postaje ne samo edukativna i poslovna nužnost, već i privatno neizbježna Knjiga našeg Opstanka . U 99 posto slučajeva opisanih u znanstvenim istraživanjima na području psihologije interneta s posebnim osvrtom na umrežavanje, u ljudima se, kako navode psiholozi, javlja snažna i neutaživa želja za širenjem informacija o sebi, kao i želja za primanjem informacija o drugima. Mnogi žele da netko prati njihov život, prateći istodobno živote drugih. Je li to međusobno praćenje naših života doista iskreno, ili je ono samo pokazatelj našeg sveopćeg egzibicionizma? Svjedoci smo našeg sveopćeg humanog (ne)postojanja, tj. dehumaniziranog postojanja u mreži (ne)postojanja. Ljudi jedni druge ne vide ni u virtualnom, ni u stvarnom svijetu, ako jedni druge za nešto i zbog nečega ne trebaju. Sve sami trebatelji i trebanici. Čudimo se tome? Zašto? Zar su nam strani oportunizam i utilitarizam? Nisu li oni sastavni dio suvremenog umrežavanja? Alkemija više nije tajna. I njezine su zagonetke danas dostupne svima, pa to prestaju biti pred našim očima. Sve magije svijeta također se putem interneta nude ljudima, kao i sva nelogična logika. Ljudi im se sve teže odupiru svakodnevno posežući u pupak svijeta, u nepregledni mozak čovječanstva zvani Google . Unatoč sveprisutnom egzibicionizmu, nije ni čudo da pojedini ljudi pokušavaju proniknuti u tajne nevidljivosti. U virtualnom se svijetu nevidljivost postiže na tri načina: skrivanjem svojih profila, tj. kreiranjem tajnih mrežnih profila za komuniciranje s odabranim društvom, korištenjem izmišljenih nadimaka, ili, pak, totalnim izbjegavanjem virtualnog svijeta. A što je sa stvarnim svijetom i kreiranjem nevidljivosti u tom svijetu? To najbolje znaju mnogi nezasluženo vidljivi moćnici koji svakodnevno milijune ljudi na svijetu čine nevidljivima. No, prošećemo li po gradu punom ustreptalih polu-ljudi, polu-robota zapetljanih u kablove vlastitog umrežavanja, zagušenih u raspravama o nekim plodonosnim projektima, u zraku ćemo osjetiti sveopću naglašenu težnju za alkemijom vidljivosti. Ovisnici o umrežavanju u šali vele kako neće s nekim gubiti vrijeme na kavi ukoliko im ta osoba nije sinonim za neki projekt. Oni osobu vjerojatno ne će ni doživjeti ni vidjeti prije no što im se ukaže prigoda za novom zaradom. Tek kada pred očima vide projekt, tek tada mogu vidjeti i osobu koja se nalazi pred njima. Kad im taj sinonim za zaradu proradi u glavi, kad im se lampica za virtualne cifre na bankovnim računima upali, tek su tada u mogućnosti istinski vidjeti neku osobu koja im sjedi ili stoji pred očima. Umreženici mentalno funkcioniraju kao pravi roboti. Projekti su im poput neke šifre, lozinke s pomoću koje počinju raditi naučene radnje i reagirati na podražaje svojih sugovornika. Kapitalističke težnje spojene s kulturom virtualnog umrežavanja pokušavaju oblikovati društvo lišeno pravih emocija sa simbolima vrijednih valuta umjesto očiju.