Hrvatsko slovo

Hrvastsko slovo, 7. svibnja 2010.
Urednički komentar
U sivoj zoni
Vojislav Stanimirović nikako da uđe u fokus "suočavanja s prošlošću" i "dokazivanja nevinosti"

Evo je tjedan dana prošlo od obilježavanja 30. travnja i 339. obljetnice glavosjeka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana kad je obezglavljena hrvatska kulturna i politička elita, ali i od obilježavanja 15. obljetnice oslobađajuće akcije Bljesak, kad smo 1995. oslobodili zapadnu Slavoniju od velikosrpske agresije. S druge strane hrvatska manjina 8. svibnja slavi "oslobođenje" Zagreba. U tijeku toga "oslobođenja" postalo je jasno kako je bilo lako preživjeti rat i kako je bilo teško preživjeti "oslobođenje". Broj žrtava tijekom rata i broj žrtava od kad smo kao narod pali pod "oslobođenje" najbolja je ilustracija pravoga stanja stvari. Zato se ne vrše iskapanja u Hrvatskoj na, prema tvrdnji ministra Karamarka, oko 800 dosad lociranih stratišta komunističkih zločina. Da, odsijecali su nam glave u bečkom Novom Mestu, na prijevaru – dakako, kao i po "oslobođenju" 1945., kao i danas u Haagu. Neprestano se proizvode novi kontingenti „znanih i neznanih“ Hrvata, kako bi dokazivati „nevinost“.
O obljetnici Bljeska, međutim, ni ove godine nismo dočekali nijednu presudu za zločine počinjene u velikosrpskoj agresiji. Nevjerojatno je da za zločin 12 ubijenih i masakriranih hrvatskih policajaca u Borovom Selu do danas nitko nije odgovarao, dok su istodobno hrvatski generali i "bh šestorka" u Haagu, Dario Kordić u Grazu, Mirko Norac u zaptu, Branimir Glavaš pred optužnicom... Za zločincima iz nacističkih i fašističkih redova i danas se traga. Za učinkovitu potragu za zločincima komunističkih i velikosrpskih zločina u nas ne postoji, prije svega, političke volje. Iako na Pantovčaku imamo ustoličenu "novu pravednost".
U kontekstu "individualizacije krivnje" i "pomirenja" na "prostoru bivše Jugoslavije", dobro bi došlo osvjetljenje sivih zona. Uzet ćemo samo jedan primjer. Ulogu Vojislava Stanimirovića. On nikako da uđe u fokus "suočavanja s prošlošću" i "dokazivanja nevinosti". Njegov ratni put "rezervnog oficira JNA" i pripadnika Teritorijalne obrane Tovarnika, kreće iz Šida – s prostora države agresora. Rođen je u Tovarniku, a baš mu prva ratna postaja jest agresija na rodni Tovarnik. Mjesto danas pamti 68 ubijenih u velikosrpskoj agresiji. Druga postaja velikosrpske agresije u kojoj je sudjelovao Stanimirović jest Lovas s 85 ubijenih i poznatom epizodom s minskim poljem. Treća postaja je Sotin s osamdesetak ubijenih, dio žrtava se i danas vode kao "nestali". Ratni put završio je u Vukovaru "18. novembra 1991." iz kojega pamtimo vukovarsku bolnicu, ranjenike i dvjestotinjak stradalih na Ovčari. Pratite li na zemljovidu crtu Šid – Tovarnik – Lovas – Sotin – Vukovar, vidjet ćete jedan od pravaca agresije na kojemu su u etničkom čišćenju Nesrba velikosrpski agresori ostavili neizbrisiv trag zločina. Na toj crti ubijeno je više od 430 žrtava, uglavnom nenaoružanih civila.
Prema izjavama svjedoka, postoje opravdane sumnje o tome da se u vrijeme počinjenja zločina Stanimirović nalazio na mjestima događaja, a jedna svjedokinja tvrdi da se s njim i rukovala kad je sa Šljivančaninovom hordom ušao u vukovarsku bolnicu, za koju je u okupatorskom listu Vojska Krajine napisao: „Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar...“ (Vojska Krajine, br. 7-8, 1993., str. 43). Stanimirović je, s obzirom na prijeđeni ratni put, opravdano odlikovan godine 1995. na Palama od Radovana Karadžića odličjem za ratne zasluge u Podunavlju (sic!). Politički put V. Stanimirovića također je zanimljiv – ali za jednu drugu analizu, naime, onu o hrvatskoj političkoj naivi. Postao je gradonačelnikom okupiranog Vukovara, zatim je napredovao sve do ministra u vladi okupatorske Republike srpske krajine, a onda se kad je doživio vojni poraz vinuo do zastupnika Hrvatskoga sabora i postao je predsjednikom SDSS-a. Za vrijeme njegova ministrovanja u tzv. unpa zonama ubijeno je više od 600 Nesrba.
Na strani agresora u kontekstu počinjenih zločina na području Hrvatske ostalo je puno neistraženih sivih zona. Stvara se dojam kako su za zločine odgovorne "zločinačke organizacije", "zločinački pothvati", "konglomerati loših politika", a istodobno kad su posrijedi optuženi Hrvati, govori se o potrebi "dokazivanja nevinosti" i o potrebi "individualiziranja krivnje". Zločin je, međutim, zločin. Hrvatska bi pokazala svoju moralnu okomicu kad bi procesuirala zločince iz velikosrpske agresije i inzistirala da joj Srbija izruči osuđene počinitelje poput Borislava Mikelića. Najave odustajanja od tužbe protiv Srbije za genocid, samo ohrabruju sive zone agresora u tome da s istim uvjerenjima čekaju novu prigodu za nasrtaj.

Hrvatsko slovo, 7. svibnja 2010.
Dnevnik
26. IV. – 2. V.
Ivan Bekavac
N: Pokušajmo sa skandinavizacijom umjesto balkanizacije
Foto Ivan Bekavac
Foto: Ilustracija…

Ponedjeljak, 26. travnja
Jedne dnevne novine danas donose ispravak: T. Blaškić nije osuđivan za zločin u Ahmićima. Iako o tomu ne znam koliko bih htio znati, čini mi se nespornim da je zlodjelom u Ahmićima, u travnju 1993., na leđa Hrvatima stavljeno preteško brjeme. Tko god ga je planirao i napravio, za nečije je interese radio protiv Hrvata. Rat, prouzročen srpskom agresijom, sve češće se otada naziva građanskim ratom (zašto je onda NATO napao samo Srbiju i položaje Srba u BiH, zašto su uvedene sankcije samo Srbiji?).
Možda zagovornici te teorije ne vode računa o tomu da će agresor, oslobođen odgovornosti za osvajački rat, kad-tad opet aktivirati svoje neispunjene imperijalne planove. Teorija jednake krivnje ne može biti osnovom pravednu miru i sigurnoj budućnosti. Kratkoročno, to je obmana, dugoročno, izvor novih tragedija.
U travnju 1993. Srbi pod okupacijom drže 70 posto BiH i skoro 30 posto Hrvatske. S okupiranih područja protjerali su Nesrpsko stanovništvo. U središnjoj su Bosni brojnije bošnjačko-muslimanske snage opkolile HVO (odnos je bio 1:10, možda i nepovoljniji za Hrvate). Kad je 15. travnja 1993. tamošnji vojni zapovjednik T. Blaškić zapovjedio napad na Ahmiće (usmena zapovijed), civile vlasti Hrvata u Vitezu protive se toj besmislenoj i opasnoj zapovjedi, jer znaju da će izazvati „katastrofalne posljedice“ za Hrvate (javno dostupan pisani prosvjed). Blaškić ipak potpisuje zapovijed o napadu na selo (isto javno dostupan dokument).
Blaškić tvrdi da je uoči napada „održan (je) sastanak u kući Darija Kordića, političara HDZ-a BiH, za koji (Blaškić) nije ni znao a na kojem je donesen plan da se počini zločin u Ahmićima. Postojala je dvostruka linija zapovijedanja“ (JL, 15. 4. 2010.). Blaškić je, dakle, odlučio napasti, onako, bez pucanja, a Kordić je odlučio „počiniti zločin“. Što ako snage ABiH budu jače pa zaustave postrojbu HVO-a? Što će onda biti s planiranim zločinom?
Da nisu na tom tajnom sastanku bili i Tuđman i Šušak? HVO je u okruženju a Tuđman (naravno – druga crta), zapovijeda napad na selo usred toga okruženja!? Zašto bi oslobađao trećinu okupirane Hrvatske, kad može osvojiti Ahmiće i podijeliti BiH? Srbima 70 posto, Hrvatima – Ahmići. Ostavimo taj sarkastični ton, jer bi na isti način morali komentirati „podjelu“ BiH: Miloševiću 70 posto BiH i 30 posto Hrvatske, a Tuđmanu (valjda) pola od 30 posto BiH (nešto treba dati i trećoj strani). Tko je, zapravo, bio u sastavu postrojbe (Jokery) koja je poharala Ahmiće?
Uz strani faktor u Ahmićima, o kome se dosta pisalo, ima još nešto što se često prešućuje. V. Starešina, naime, dokazuje da je muslimansko-hrvatski rat u Lašvanskoj dolini, insceniran kroz KOS-ovu obavještajnu mrežu koja je dominirala u obavještajnom sustavu ABiH i imala dovoljan utjecaj u HVO-u.

Utorak, 27. travnja
Anja Šovagović Despot – Kad se ima kome dati. Nova knjiga glumice koja u sebi ima u izobilju darova, a ovaj svjedoči o njezinom iznimnom spisateljskom talentu. Iznenađujuća je lakoća kojom piše. Anja svjedoči o životu na pozornici i iza nje, o svojim dvojbama i pitanjima, o svojim pjevačkim iskustvima, o potrazi za korijenima, o životu uz dvojicu velikih glumaca, oca i supruga. Ona daje jer ima što dati, daje se svojoj djeci, kao vrlo brižna majka, svojoj publici i svom narodu. Zamišljena, odgovorna i hrabra. Čestitam na knjizi.

Srijeda, 28. travnja
Izgleda da u Mesićevih deset godina ni detuđmanizacija baš nije uspjela. Počinje li se iznova? Kao da netko vrlo moćan zahtijeva – Tito, a ne Tuđman. Što je sa Šuškom? Tuđmana su već 1989. „okružili“, tvrdi drugi predsjednik, pa bi loše prošao da se neočekivano uza nj nije stvorio G. Šušak, koji je znao zaigrati tenis i s Tuđmanom i s američkim ministrom obrane dr. W. Perryjem. Pridonio je da „okruženje“ bude poraženo, a hrvatska država uspostavljena, obranjena i oslobođena.

Četvrtak, 29. travnja
Koji je kriterij podjele na desne i lijeve u nas? Jesu li desni svi prohrvatski raspoloženi ljudi, a lijevi svi projugoslavenski usmjereni? Zagovornici titoizma, Regije, Zapadnog Balkana, Četvrte Jugoslavije, Jugosfere nastoje prikriti činjenicu da su se prve dvije Jugoslavije, kao države neslobode i nasilja, raspadale u okrutnim ratovima. Možda glavni opinion makeri, ili oni koji bi to htjeli biti, koji promiču prikriveni projugoslavenski koncept i ne vide da svojom isključivošću, zapravo, razbuđuju kod Hrvata instinktivni obrambeni mehanizam, želeći vjerojatno oživjeti i onu svijest koja bi bez tih provokacija bila usmjerena na nešto drugo. Ako se uporno, na ovaj ili na onaj način ponavlja kako je sve hrvatsko, što nema žig jugoslavenstva, titoizma i globalnog liberalizma, nazadno, nacionalističko, desno i zločinačko (nekidan su i politiku aktualne hrvatske Vlade nazvali zločinačkom), ne može se očekivati da će ta isključivost i netolerancija ostati bez odgovora. Obvezuje li ovdašnje medije istina ili ih obvezuju interesi vlasnika? Zašto uopće očekivati da bi vlasnik, ili njegovi ovdašnji medijski komandosi, štitio hrvatske nacionalne interese? On brine o svojim interesima i o svom profitu. Ne vjerujemo da će hrvatski čovjek dopustiti da ga i treći put ugrize poskok ispod istog kamena.
Za sigurnu budućnost pokušajmo sa skandinavizacijom umjesto balkanizacije.

Petak, 30. travnja
Večer među Poljičanima u Gavelli. Pokazuju slike svoje prelijepe Arkadije. S razlogom se diče poviješću samostalne kneževine, kojom je narod upravljao stoljećima, prema regulama slavnoga Statuta (1440.) sve do upada Francuza i gubitka autonomije (1807.) Poljičku kneževinu, koju je A. Fortis (1774.) nazvao republikom, omeđuju rijeke Cetina i Žrnovnica, u sredini je Mosor, a na južnoj granici more. Moja je Žeževica bila prvi susjed na istoku uz cetinski kanjon. Otac je pričao kako smo po ženskoj crti od roda Mile Gojsalić, djevojke koja je 1530. potpalila turski logor u Gatima i Poljičanima omogućila pobjedu.
Mudri T. Vrdoljak zna se nositi i sa „znanstvenim ekspertizama“ svoje serije o Titu. O dvanaest dijelova serije prosuđivali su već nakon prvog i drugoga nastavka. U večerašnjem V. nastavku na HRT-u svjedočenja o svibnju 1945. Titovi osvetnici presuđuju bez suda, neprijatelju koji je položio oružje i narodu koji bježi. Zastrašujući prizori iz Hude jame.

Subota, 1. svibnja
Bljesak. Prije petnaest godina 1. svibnja 1995. hrvatske su snage oslobodile do tada okupiranu zapadnu Slavoniju. Hrvati ruše mit o nadmoći srpskog oružja.
Stigla je pošta, emisija za osnovnoškolce Prvog programa Hrvatskog radija. Koliko radosti, ljepote i nade, koliko predivnih mladih ljudi, njihovih nastavnika i urednika. Čini mi se da je Hrvatski radio ostao jednom od najstabilnijih hrvatskih institucija u procesima tranzicije.
U tu mi radost ulaze i Damjan i Tamara s pozivnicom na svadbu. Mladi, odgovorni, vrhunski stručnjaci u računalstvu, s mnogim afinitetima i sposobnostima. Zbog njih, i tisuća dobrih, plemenitih i sposobnih mladih ljudi, siguran sam u dobru hrvatsku budućnost.

Nedjelja, 2. svibnja
Kakvi su izgledi da postignemo narodno suglasje oko toga da su nam demokratske stečevine, dobrobit ljudi, mir i sloboda ispred svih ideologija. Da demokratsku Hrvatsku nisu utemeljili ni ustaše ni partizani, nego je utemeljena u volji njezinih ljudi da žive u slobodi (referendum 1991., obrana i oslobađanje). Uvjeren sam da moderna Hrvatska može prosperirati samo kao demokratska država, u protivljenju svakom totalitarizmu (nacional-socijalističkom, komunističkom i fašističkom). Zagovornici Titova totalitarizma to ne žele prihvatiti: Kočevski rog, Križni put, Lepoglava, Stara Gradiška i Goli otok, sve je to, po njihovu mišljenju, ideološki i klasni neprijatelj zaslužio. Evo im jedne sličice iz Titovih sretnih vremena (ilustracija uz ovaj Dnevnik, ako je urednik prihvati). Uspomena s ljetovanja na Golom otoku (koji je bio nužan, kaže danas Matvejević) – na slici je autor ovoga teksta, crni sako i košulja vlasništvo su KPD-a (zbog nečega nazvan Rabom) - za fotografiranje (prljavi su i smrde po diditiju).

Hrvatsko slovo, 7. svibnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Dobre vijesti
Isključujemo televizore i radioprijamnike. Zaobilazimo kioske. Izbjegavamo novinske publikacije. Sva mjesta s kojih na nas vrebaju „dobre“ vijesti u paketima novih Vladinih mjera spasa hrvatskoga gospodarstva, svaki normalan čovjek u širokom luku izbjegava i to s punim pravom, jer dosta nam je tih „dobrih“ vijesti

Dosta nam je uvijek istih „bolnih mjera“ naše Vlade
Tko bi nakon svega čemu već duže vrijeme svjedočimo još imao živaca pratiti svakodnevne otužne vijesti, gledati sebične ljude u neukusno dekoriranim i skupim kostimima i odijelima, s osmijesima na licima po kojima se vidi da ih nije baš previše briga ni za što drugo osim za svoje ničim zaslužene društvene pozicije? Što će s Hrvatskom biti sutra? O tome već odavno nitko u Hrvatskoj ozbiljno ne misli. Puna nam je kapa rebalansa na našu štetu i njihovu korist. Preko glave nam je tih za nas bolnih, a za njih iscjeljujućih rezova. Što će nam, primjerice, svakojaki  porezi ako nam tvrtke i obrti propadaju i ljudi ostaju bez posla? Što će nam nova poskupljenja kada ih društvo u cjelini ne može pratiti? Jesmo li se upitali kakvi su naši zakoni? Jesmo li se upitali tko sve puni naš proračun te tko ga sve i na koji način prazni? Ima li baš uvijek sklada između tog punjenja i pražnjenja proračuna? I zašto još uvijek postoje te rupe kroz koje prodire voda u tonući brod? Zašto ih  nitko ne želi ni spominjati ni začepiti? Zašto te rupe još uvijek imaju svoju zakonsku podlogu? Zar je to naš put prema boljem životu? Zašto, primjerice, tako sporo ide potpisivanje sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Hrvatske i onih država s kojima još uvijek nisu potpisani ti sporazumi? Zakoni ni u kojem slučaju ne bi smjeli biti na korist jednoj manjoj skupini ljudi, a na štetu goleme većine ljudi, jer bismo to mogli nazvati diskriminacijom i najrigoroznijom društvenom podjelom na kraljeve i prosjake. Kakva je to smiješna porezna politika po kojoj jedan čovjek plaća porez, a drugi čovjek profitira zbog neplaćanja tog istog poreza, tj. zbog njegova pozamašnog povrata? Kakva je to država u kojoj može postojati i jedan lažni branitelj koji živi od svojih povlastica dok neki pravi branitelj nema ni za kruh? Naše se društvo već odavno ne dijeli na lijeve i desne, već na poštene i nepoštene ljude.
Prava je istina da trenutačno zbog loše gospodarske klime i nedostatka pravih razvojnih programa - novih radnih mjesta u RH više nema, a ne će ih uskoro ni biti. To ljudima treba otvoreno reći. Narodu više ne smijemo lagati. Sve dok god ljudi moraju misliti o svome preživljavanju uz uvijek nova neugodna iznenađenja naše Vlade, ta retorika političkih prepucavanja ispada žalosni i loše izrežiran pjev odabranih medijskih ptica. Tek kada se poštenje bude određivalo zakonom i kada se nepoštenje tim istim zakonom bude strogo kažnjavalo, tek tada ćemo se moći u miru zabavljati povijesno-političkim temama. Sada možemo samo glavom bez obzira bježati od doista loših vijesti, ne želeći znati iz kojeg će nam džepa ova Vlada sutra oteti naš novac. Možemo se, recimo, u želji buđenja proljetnog optimizma usprkos lošim vijestima, priključiti svjetskom trendu -  ZUMBA fitnessu - aerobnom vježbanju uz plesne korake latinoameričkih plesova (rumbe, sambe, cumbie, salse…),  namijenjenom svim dobnim skupinama. Ako ne želimo vježbati uz ples, možemo snimiti naše omiljene pjesme na MP3 player i otići na rolanje. S lijepim vremenom otvaraju nam se mogućnosti bavljenja mnogim športovima na otvorenom ili odlaženja na izlete u prirodu u društvu naših najbližih. U svakom slučaju, sudeći po svakodnevnoj medijskoj ponudi, možemo zaključiti da je sve bolje od praćenja loših gospodarskih vijesti. Jer, kao što vidimo iz priloženog, dobrih vijesti nema niti će ih uskoro biti. Nastavimo li ih pratiti, mogli bismo razviti i fobiju od loših vijesti, još jednu u nizu svakojakih suvremenih fobija iz knjige „Moderne fobije: Litanija suvremenih srahova“ (Tim Lihoreau, Algoritam, 2010.), što, sigurna sam, ni u kojem slučaju ne želimo. A, svima onima koji su u međuvremenu razvili fobiju od zatvaranja naših velebnih i sve pustijih shopping centara, tih hramova konzumerizma u kojima su se još do jučer molili Bogu Novcu prinoseći mu vlastiti novac na žrtvenik, preporučam da svakako spase njihovo poslovanje vlastitim šetnjama u krug ubrzanim koracima, počasnim marševima sa zastavama njihovih omiljenih brandova uz pjevanje reklamnih jingleova umjesto koračnica, ispijanjem litara kave i nerazumnim trošenjem nasuprot onog razumnog. Shopping centri preživjet će jedino uz nerazumnu potrošnju konzumerističkih nostalgičara. Ti će nostalgičari zadnji napustiti tulum s kojeg su se svi razumni ljudi već odavno razbježali. Teško da će u skoroj budućnosti, u kojoj će potrošač postajati sve razumniji u svom žrtvovanju, postojanje trgovina s robom namijenjenoj iracionalnoj potrošnji, zadržati smisao koje je imalo u onom prvotnom valu našeg nerazumnog konzumerističkog ludila. Danas velika većina potrošača umjesto u nepotrebne nove cipele, ulaže svoj novac u život na ZUMBA strani života. Suvremenog stanovnika globalnog sela, ne zanima čak ni automobil s manjom emisijom CO2, već u skladu sa svjetskim trendom ekološke osviještenosti popravlja svoj stari bicikl i juri u zdrav život. Dok u potpunosti ne obojimo našu svakodnevicu obnovljivim i za okoliš neškodljivim izvorima energije kao što su vjetar, voda i sunce, ne preostaje nam drugo nego da pokušamo što manje zagađivati prirodu. Dok ne uredimo Državu i ne pretvorimo sve loše vijesti u dobre, najbolje nam je da ih niti ne pratimo. Svaki dan koji živimo – živimo samo jednom. Zar ćemo doista dopustiti da ga kontaminiraju loše vijesti?

Hrvatsko slovo, 7. svibnja 2010.
Otvoreno pismo
Tužba se ne smije povući
Hrvatsko kulturno vijeće piše Hrvatskom saboru i Vladi Republike Hrvatske

U zadnje se vrijeme u političkim kuloarima sve češće spominje mogućnost da Republika Hrvatska povuče tužbu protiv Srbije za genocid počinjen nad Hrvatima u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. Najave u tom smislu dolaze i iz Ureda predsjednika Republike. Poznato nam je da Hrvatski sabor, kao i Vlada Republike Hrvatske, nisu raspravljali o toj temi, ali nisu ni odlučnom javnom izjavom odbili i pomisao da se tužba povuče. Takvu bi izjavu hrvatska javnost dočekala s odobravanjem, a posebno ratni stradalnici i obitelji žrtava srpskoga genocida.
Nebrojeni razlozi govore u prilog zahtjevu da tužba ne bude povučena. Prije svega, genocid se dogodio. U srpskoj agresiji na Hrvatsku ubijeno je više od petnaest tisuća ljudi, a kada se pribroje žrtve u BiH broj ubijenih Hrvata penje se na više od dvadeset tisuća. Nedvojbeno je da je agresija izvršena s teritorija Srbije, da je napad na Hrvatsku planiran u Beogradu, da su srpske paravojne postrojbe u Hrvatskoj bile podložne srbijanskom vojnom zapovjedništvu i da su preživjeli Hrvati odvođeni u logore u Srbiji. Međunarodni sud pravde prihvatio je hrvatsku tužbu, što je znak da drži kako tužba ima temelja. Ako bi Hrvatska sada povukla tužbu, neizravno bi dala do znanja da nije uvjerena u krivnju Srbije za genocid, ili bi ostao dojam da tužbu povlači ucijenjena srbijanskom protutužbom ili da (i u ovom slučaju) popušta pritisku onih sila koje nepostojećom ravnotežom krivnje bezočno krivotvore povijest u svrhu iluzija o rekonstrukciji Jugoslavije ili slične tvorevine.
Nadalje, kao što Vam je poznato, Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji ne označuje agresora niti sudi za agresiju, niti je optužio bilo koju osobu iz vojnoga vrha Srbije, pa je zato moguća presuda Međunarodnoga suda pravde u korist Hrvatske prilika da Srbija bude nedvosmisleno imenovana kao agresor i da slijedom toga krivci budu kažnjeni.
Tužba se ne smije povući zbog povijesne istine, posebno zato što s različitih strana već godinama dolaze poruke da će netko drugi umjesto nas pisati povijest devedesetih godina prošloga stoljeća. Presuda u korist Hrvatske postat će povijesnim dokumentom koji nitko ne će moći zaobići. Čak i u slučaju neuspjeha ili djelomičnog neuspjeha tužbe, ostat će zapisano da se proces vodio i da je Srbija bila na optuženičkoj klupi zbog zločina genocida počinjenih u Hrvatskoj u vrijeme agresije. Na taj će način biti zauvijek raskrinkane teze o "građanskim ratovima na Balkanu", pa tako i o "građanskom ratu u Hrvatskoj". U svemu nije, naravno, zanemariv ni zahtjev za plaćanjem ratne odštete, koji se također u međuvremenu počeo relativizirati, kao i za povratom u srpskoj agresiji otetoga hrvatskoga kulturnog blaga.
Na temelju svega rečenog, držimo da bi povlačenje hrvatske tužbe bila tragična pogrješka. Zahtijevamo da najviša državna tijela prekinu zakulisne igre koje imaju cilj obezvrijediti tužbu koja je ispisana krvlju Hrvata od Vukovara do Škabrnje i Dubrovnika. Ukoliko državna tijela iz bilo kojeg razloga nisu u stanju procijeniti težinu i posljedice povlačenja tužbe, predlažemo da se o tom pitanju raspiše referendum.
U Zagrebu, 29. travnja 2010.
ZA HRVATSKO KULTURNO VIJEĆE
predsjednik Hrvoje Hitrec

Hrvatsko slovo, 7. svibnja 2010.
Treći Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća
Općina Veliko Trgovišće i Organizacijski odbor organiziraju 3. Dane dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, koji će se održati u Velikom Trgovišću u subotu 15. svibnja 2010. godine s početkom u devet sati. Susret će se po prvi put održati u Spomen školi "Dr. Franjo Tuđman". Na stručno-znanstvenom skupu sudjelovat će: Pavao Galić, Frano Glavina, Mate Kovačević, Lovre Botica Tadinov, Dubravko jelčić, Zdravko Dizdar, Zlatko Begonja, Rajko Fureš, Juraj Plenković, Mato Artuković, Andrija Nikić, Petar Strčić, Ivo Rendić Miočević, Ivica Miškulin, Milan Vuković, Zlatko Matijević, Juraj Kolarić, Josip Jović, Đuro Vidmarović, Ljilja Vokić, Ivica Lučić, Mladen Vuković i Stjepan Šulek. (np)



Hrvatsko slovo, 7. svibnja 2010.
Razgovor Jadranka Fatur, umjetnica:
Vrijednosti baštine moramo stići prepoznati i sačuvati
Jadranka Fatur  rođena je 1949. u Zagrebu gdje je završila  Školu primijenjenih umjetnosti i Akademiju likovnih umjetnosti u klasi  prof. Miljenka Stančića.  Bila je suradnica  Majstorske radionice Krste Hegedušica, kasnije Ljube Ivančića. Godinu 1977./78. provela je kao stipendistica francuske vlade na Ecole Nationale Superieure des Beaux – Arts de Paris. Od 1972. izlagala na više od 200 kolektivnih i 18 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Do 2004. je u statusu samostalnog umjetnika kada se zapošljava na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je danas  u zvanju izvanrednog profesora. Koristi atelijer u dvorcu Jakovlje u Hrvatskom zagorju. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1974. God. 2008. objavila je knjigu “Kuća”, zbirku “Priče o Rudini”.

Povod ovom razgovoru su dvije knjige iz ciklusa priča o Rudini – „Kuća“ i „Smiješno u Rudini“. Ova druga upravo čeka svoje predstavljanje u Starigradu na Hvaru i u knjižnici „Marija Jurić Zagorka“ u Zagrebu koja je najavljena za svibanj 2010. Proširili ste svoj umjetnički prostor na drugi medij?
Obje knjige već s vremenskim odmakom govore o
doživljajima koje sam opisala. Ritam objavljivanja stvorio je za mene barem ovu distancu koja ne bi trebala biti vidljiva čitateljima. Ulazak u drugi umjetnički prostor nije toliko neočekivan zbog kontinuiranog bavljenja pisanjem, smatrajući ga doduše sekundarnim medijem u sjeni slikarstva kao moje „službene“ djelatnosti verificirane školovanjem. Ideja o „Pričama o Rudini“ rodila se upravo kao želja za pisanjem, a ne likovnom djelatnosti. Ne bi tu bilo ništa sporno da nisam postala svjesna kako novom mediju moram pristupiti iznutra, iz njegova vlastitog jezika. Što bi to značilo? Pa jednostavno to da ga ne smijem koristiti ilustrativno, odnosno da trebam u njemu raspoznati izravno sredstvo svog izražavanja, mišljenja i osjećanja, a ne osjećaj koji je recimo likovni naknadno „prevoditi“ u govorni i pisani. Svjesna te odgovornosti uzela sam dosta dugi zalet, nekoliko godina priprema koje su se očitovale u najprije pomalo mehaničkim poslovima skupljanja građe. To su često racionalni poslovi koji su mi dali vremena i pomogli stjecanju sigurnosti u sebe. Evo, otkrila bih ih sve redom: razgovori sa svjedocima vremena, najviše s majkom čije sjećanje je bilo vrlo živo a zapažanja slikovita. Zatim sam vlastite uspomene podvrgnula analizi kako bih razabrala ona životna pravila koja su mi u djetinjstvu ostala zagonetna i neotkrivena. Treće je bio jedan gotovo znanstveni rad u arhivama Zadra i Zagreba gdje sam se susrela s Matičnim knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih. Putem ovog traganja pretpostavke su dobivale vjerodostojnost i nepoznati rudinski predci svoja imena i fizionomije. Ne mogu reći koliko su mi tragovi ovih stvarnih ljudi, u međuvremenu nestalih, ali zabilježenih u kronici, postali važni. Oni su me obvezivali jer nisu bili imaginativni. Postali su armatura i dio istinitosti uspomena. Oni su bili zbiljski temelj iza blistave fasade stvarnosti i mojih vremenskim protjecanjem ugroženih uspomena. Taj niz predaka se napokon spojio s njihovim dalekim potomcima. Raspon iznosi oko 350 godina. Identifikacija se dogodila i meni je bila bitna njezina istinitost. Tu su potvrđena pravila o nasljeđivanju imena kojima se unatrag tri generacije(ili čak više) može pratiti srodstvo. Kronika zapisana u imenima. Zašto me toliko ponijela ova genealogija? Možda je odgovor u mojem ranom oduševljenju mitovima, posebice grčkim koje sam tijekom života čitala iz mnogih izvora (Homer, Herodot, Vergilije, Pauzanija i dr.) Ili Biblija koja se bavi jednakim stvarima, ili povijest egipatskih vladara (Maneto, Beros…)
Geneza? U jednom se malom uzorku (Rudina) dogodilo sve ono što karakterizira čovječanstvo. Paradigmatski, sav patos egzistencije i kulture postojao je i tu, a mene je  vodila spoznaja da je malo zapravo veliko.

Obje knjige odlikuju etnografski elementi: čuvanje jezika i običaja za selo-gradić koji je upravo uzorak životne esencije kojom postaju i nestaju ljudi i gradovi?
Naravno da je suvremeni život jako utjecao na pogled pa i angažman u ovom pisanju, a rezultat je neprikrivena potpora naslijeđenim vrijednostima kako bi se njihova plemenitost prenijela i u novo vrijeme. Zbog silovitosti promjena kojima smo izloženi u suvremenom životu ugrožen je identitet, što znači jezik, običaji i oblikovanje. Opasnost je utoliko veća što neke ili gotovo sve od spomenutog nije moguće vratiti ako jednom nestane. Rekonstrukcija je nemoguća. Tempo promjena daleko je veći u kraćem razdoblju nego u prošlih nekoliko stoljeća da bi se u utrci s devastacijama različitih vrsta stiglo selektirati, prepoznati osnovne vrijednosti i sačuvati ih.   

Osim obiteljske povezanosti s Rudinama, tu je prisutna, čini se, izvorna umjetnička znatiželja i začudnost nad jednostavnošću, a opet tako kompleksnom pojavnošću čovjeka i njegovih sudbina?
I u pisanju „Priča“ ja sam ponajprije željela ostati „umjetnik“, odnosno postaviti sebi one zahtjeve, norme, koje umjetnici u svim vremenima pokušavaju dosegnuti. Možda je ta norma ono estetsko koje se hrani živim zbivanjima ali i uzorcima literature koja je već napisana i obilježena kao umjetnička.
U ovim knjigama stoga nisam mogla dopustiti kopiranje nikakvih obrazaca jednostavno jer sam htjela jasno izgovoriti „novo“ što Rudina  po mojem dubokom uvjerenju sadrži. Tu mjeru predstavljalo je moje vlastito djetinjstvo.

U svom slikarstvu bavite se sličnim temama svakidašnjice. Koliko je na vas utjecao boravak u Americi?
Amerika je bila po mojoj tadašnjoj spoznaji simbol sveukupne modernosti ali i terra incognita. Nešto što je teško izgovoriti, ali u mladosti se moj interes racionalno otklanjao od tradicije. Kada je čovjek jako mlad tada mu tradicija predstavlja balast, okove i utege na nogama, da budem malo patetična. Tražite uzore i nešto drsko, smjelo, čak ikonoklastičko. Želite izmaknuti sudbini. Amerika upravo sliči takvom tlu bez dubokih korijena gdje vas stvarnost i sadašnjost potpuno obuzimlju a vi ste gotovo lišeni svih obzira. Tradicija i kultura obvezuju i sputavaju tako da se možda želi i neka mala pošteda, odgoda suočavanja s njima. U morfološkom smislu sadržaji mojih slika zajednički su onome čime me Amerika oduševila učvrstivši me u toj odluci. Pojačalo je moj izbor urbane ikonografije.  

Vaše je slikarstvo ušlo u postav MSU gdje ste relativno rijetka slikarica (hiper)realizma. Štoviše, slika guranja u autobus ZET-a istaknuta je na city-lightu ispred MSU. Kako procjenjujete činjenicu da je Zagreb napokon dobio MSU?
Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti postaje dio gibanja u području zapadnog kulturnog kruga.
Ne mislim samo na umjetnost, ili što već podrazumijevamo izgovarajući tu riječ. Živimo u doba eksperimenta i možda je perpetuiranje takvog iskustva jednostavno zahtijevalo azil najviše sličan duhu vremena – spajanju medija i ustoličenju samih medija kao umjetnosti, u za to izdvojenom prostoru za razliku od onog koncepta koji koristi medije kao građu umjetnosti. Živimo doba institucija što se odražava loše na individualnost i nezavisnost umjetnika. Ne mislim da je dugoročno nešto time izgubljeno. Nije dobro aranžirati umjetnost posluživši se umjetnicima kao sredstvom - medijem. Vjerujem u osobnost i nadam se boljem. Muzej je potreban, a ovakav kakav je najviše odgovara duhovnim kretanjima i vremenu u kojem se nalazimo. Sliči pomalo na Alibabinu špilju. Nisam ni slutila što su mi spremili, odnosno da ću se naći u postavu. Nadala sam se, to je istina. Moj osobni slučaj podsjeća me na onih 15 minuta slave o kojoj je govorio Andy Warhol.

Što mislite o prigovorima koji se pojavljuju, čak i napadima na postav i „svaštarenje“ postavljača?
Treba imati u vidu pojam suvremenosti. O tome je bilo govora u javnosti povodom otvaranja, a prijepori govore o angažiranosti gotovo cijele kulturne sredine i šire, što je zapravo dobro.
Najava pokretljivosti zbirki, fluidnosti ideje postava pa čak i nekog relativiziranja, sve to nije bez razloga. Pritisak na postavljače je bio golem. Zatim, tu su razni obziri muzejske struke i slične ustanove u okolnim zemljama koje su najvjerojatnije bile presudni primjeri ili putokazi. Postoje prijepori mora li profil ovakve ustanove biti po svojem izboru djela nacionalan ili internacionalan ili i jedno i drugo.
Mislim da je takva dvojba svojstvenost zapadne kulture. Trenutak je to u kojemu ni teorija ne želi izgubiti makar i malo tla pod nogama. Kako se na primjer može iz suvremenosti procjenjivati suvremenost?
Najbolje je pustiti ih. Vjerujem u dinamičnu sliku muzeja i ubuduće pa i neku objektivnost. Tko kaže da se svakome mora svidjeti?

Predajete na ALU u Zagrebu. Primjećujete li da se sve veći broj mladih netom diplomiranih slikara odlučuje za istraživanje realizma u slikarstvu? Ili je to kriva procjena?
Gledanjem na zagrebačku Akademiju ne bi se moglo ništa dokazati u tom pogledu. Realnije bi bilo pretpostaviti utjecaje praćenja svjetskih gibanja koja se u nekim evropskim točkama upravo događaju. Na primjer, recikliranje pop-arta u njemačkim gradovima. Ali to nije opća pojava niti bi trebala biti u kontekstu ukupne svjetske slike. Studij pruža uvide u povijest umjetnosti (prošlost) i savladavanje likovnog jezika (medija). Pitanje svjetonazora je osobna stvar, a povezanost odnosno integracija likovnog izraza i osobne filozofije mladog umjetnika čudo je kojemu se od svega srca nadamo pripremajući put tom događaju i realizaciju istog. Jeziku, bilo likovnom ili vizualnom, koji uključuje metode konceptualne umjetnosti i drugih suvremenih izraza nastoji se dati puna ravnopravnost u nastavi. Teorija umjetnosti na ALU treba pripremiti promišljanja koja nastaju iz individualnog iskustva i misaonog naslijeđa.  

Knjiga „Smiješno u Rudini“ opremljena je vašim ranim crtežima, krokijima i akvarelima, nastalim bez ikakvih pretenzija. Ipak one su danas našle svoje mjesto kao ilustracije proteklog i izgubljenog vremena. Kada slikate velika platna jesu li fotografske zabilješke u prednosti pred crtežima?
Kao što moja sjećanja, ona koja opisujem,  dopiru do najranije dobi, tako i crteži iz knjige zahvaćaju razdoblje od srednje škole (primijenjenih umjetnosti) gdje sam stjecala prve crtačke vještine, preko pojedinih godina na ALU kada sam postignute vještine nastojala prakticirati kroz ljeta u Rudini, uključivo s čarobnom kutijom Talensovih akvarelnih boja. Danas se ovi croquisi i akvareli čine prirodnim ilustracijama sadržaja ove knjige iako su nastali neovisno, a ilustracijama su postali zbog svog mjesta nastanka. Ne znam, doduše, kako bi izgledalo da nisu bili figurativni.
Bez obzira na korištenje fotografija u slikarstvu crtež je za mene uvijek bio mjerilo „slikovnosti“ nekog motiva. Ako bi motiv prošao takvu kušnju (postavši najprije crtež), mogao je poslije toga postati slika.

Vaša umjetnička osjetljivost na socijalne teme evidentna u riječi i u slici ima i svoju treću stranu, da tako kažem, u istraživanjima i interpretacijama problema svjetla i boje u slikarstvu. Koliko su te teoretske preokupacije prisutne u vašoj nastavi i djelu samom?
Mislim da umjetnost ne započinje ab ovo, iako suvremena strujanja ističu primordijalnost doživljaja i slobodu od tradicije i škola (osim onih posljednjih u nizu).
Ja osobno još volim reći kako umjetnost nema razvoja jer uvijek započinje iz psihofizičkog habitusa umjetnika. U tome se naziru uvjeti umjetnosti – individualna egzistencija, pitanja eshatologije i smisla života, osjećajnost. Takva kompleksnost je razlog uspostave likovnih (umjetničkih) škola, ali i neka opća mjesta koja se u svim razdobljima izdvoje. Oni ispunjuju neke od osnovnih uvjeta za mogućnost prijenosa pravila kroz vrijeme izvan onoga  što smatramo individualnim  i posebnim. U ulozi pedagoga na ALU razlučila sam pojave koje traju i stižu u obliku naslijeđa i korpus znanja koji je teško pripisati bilo kojoj od poznatih znanosti. Detektirala sam ga kao znanost imanentnu slikarstvu poznatu kao atelijerska teorija. Pri tome ne mislim na slikarsku tehnologiju ili materijalnu stranu djela koja je uvijek ugrađena u njega.
Ova kroz povijest gotovo izgubljena znanost započinje prilično davno „svetom geometrijom“ u Babilonu i Egiptu, pitagorejstvom, neoplatonizmom, renesansnim doktrinama i nadasve znamenitim ljudima koji su ih provodili:  Vitruvije, Honecourt, Alberti, Leonardo, Durer, Poussen,Delacroix, Newton, Goethe,Le Coubusier…
Za mene je ključ ove znanosti (i moje osobno otkriće) izjava Leonarda da Vincija da je slikarstvo -  znanost. Danas govorimo o inverziji, iako je to znanje i dalje ostalo uvijek posjed umjetnika. Da je i danas tako, govore teorijski radovi modernista. Nakon teorije prostora došlo je vrijeme za razvitak teorije svjetla i boje, optička istraživanja i tehničke izume. Ne smatram da suvremena tehnologija  mora zamijeniti potrebu neposrednog tjelesnog dodira materijala, oblikovanja i izražavanja. Dapače, zato što visoka tehnologija oduzima rukama onaj neposredni dodir sa svijetom, pojačava želju upravo za takvim djelovanjem.
Kroz sveučilišni studij postoji velika mogućnost eksperimentiranja i istraživanja, koje uključuje povezivanje umjetničkog i znanstvenog u modularne oblike, a što bi trebalo bez predrasuda iskoristiti i primjenjivati tražeći srodnosti u drugim umjetnostima i znanostima na sveučilišnoj razini.

Može li suvremeni slikar slikati po narudžbi išta osim ilustracije?
Da bi takva suradnja bila uspješna, potrebna je veća i zadovoljavajuća edukacija naručitelja o modernoj umjetnosti ali i komunikacijski potencijal umjetničkog izraza. Drugim riječima, današnja umjetnička sloboda svakako mora biti veća.

Danas je svaka knjiga potencijalni scenarij za film. Vidite li rudinske sudbine filmski?
Filmizaciju ovih svojih knjiga teško mogu zamisliti a još manje priželjkivati. I filmovi pripadaju u autorski izraz. To je treće područje i samostalni medij za koji nisam kompetentna ali se ne bih suprotstavila takvom zahtjevu.

Kako sam jedna od onih koja je pročitala čitavu Rudinsku kronologiju od 500 stranica, moja asocijacija na knjigu Sto godina samoće odnosi se na onaj dio ženskog čuvanja gnijezda i proljetnog obnavljanja, instinktivno i marno poput lastavice. Rudinske knjige su ponajprije priče o ženama?
Ne krijem da je jedna od najmoćnijih knjiga s kojom sam se u životu susrela Markesovih „Sto godina samoće“. Upoznala sam je već u zreloj dobi. Dugujem i piscima svoje mladosti, a da ne govorim tek o pjesnicima čije pjesme sam govorila poput mantri. Zatim Dostojevski, Čehov, Proust, Joyce, T.Mann i drugi. Možda je prepoznavanju Rudine kao sićušnog kozmosa (mikrokozmosa) zbiljski pripomoglo čitanje „Sto godina samoće“ pogotovo spoznaji da ne postoje „banalnosti“ koje ne bi bile vrijedne spisateljskog truda a time otkrivanja životnih istina koje nisu lišene dramskog intenziteta.
Matična obitelj u kojoj sam se našla sastojala se od šest žena zbog čega se nekako automatski uspostavio matrijarhat koji ipak nikada nismo nazivali tim imenom.
Ženski pristup životu je možda drukčiji, no on je takav bio silom prilika. Za život od poljoprivrede to je bio znatni hendikep, tugovalo se za umrlim muškim članovima jer se time promijenila vlastita sudbina.

Smiješno u Rudini tužna je i nostalgična priča o beznačajnim sudbinama koje su sada u literaturi uzdignute poput spomenika i predane u naslijeđe. Kako može ovaj tip knjige naći put do svoje publike? Koju ste publiku ciljali?
Paradoks se nalazi u samom naslovu jer već u njemu dovodim smiješno u neku sumnju, znajući za mogućnost antinomije i dodirivanja suprotnosti kada bismo htjeli odrediti nešto samo po jednoj kvalifikaciji. Naglašavanje humornog u rudinskim uspomenama usmjerava pogled prema zatočenoj i potisnutoj tuzi u gotovo svim događajima.
Sudbine nikada nisu beznačajne, a da to nisu - dovoljno je ako podnose posljedice svojih životnih izbora. Jedna od mojih teza je iznimnost svakog života i njegovih uvjetovanosti. Veličina malenog. Ja sam mislila na sugovornike u dijeljenju sličnih osjećaja, osjetljivosti za posebnost i distinkcije svih vrsta. Knjiga je zamišljena kao dijalog a ne monolog. Nadalje, nisam htjela docirati niti usmjeravati zaključke samo na svoj „mlin“. Nastojala sam održati sve mogućnosti zaključivanja pa i one koje bi me mogle i neugodno iznenaditi. Da vidimo!
Realno, ova knjiga ima dodira s etnografijom pa se nadam da će pomoći popunjavanju slike jednog vremena. U nekom svojim fragmentima ona konzervira dijelove života, duh ljudi, društvene običaje i jezik.
Branka HLEVNJAK

7. svibnja 2010.
Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo, Zagreb, petak, 7.svibnja 2010.
Piše Mile Pešorda

Opet u katakombama
     
Dva se tisućljeća kršćanska civilizacija, koje smo sugraditeljima, dionicima i baštinicima, napaja na izvoru žive Riječi i obnavlja na postojanom temelju  apsoluta Ljubavi, a ovaj je naš izabrani narod, već od stoljeća sedmoga poslije Krista,  dragovoljno  prihvatio stvarački živjeti, kao svoju slobodu, i najviši smisao, Riječ koja je put istine, i istina puta, istina sama na način pasionske besjede ljubavi. Svjedočkim bivstvovanjem samopotvrđeni i očuvani u svojoj agape-biti, nasuprot troskotnim trovateljima svega božanski zakonodajnoga i transcendentnoga  u čovjekovu životu zemaljskom, Hrvati, u znamenu Duha i krunice obranivši od istragaškoga nacifašizma i tzv. jugofanatika i petokolonaških im opslužitelja vlastito slavno ime odnosno zemlju i spasivši ga za novi život, imaju povijestnu prigodu dovesti do njihove punine nutarnje tijekove hrvatske duhovne obnove na i z v o r u,  i nacionalne sinteze,  kao uvjeta za život potpunosti slobode hrvatskoga naroda kao cjelovita organizma i svakoga hrvatskoga individua kao građanina svijeta koji to jest po jedinstvenosti svoje pojedinačnosti što se takvom otjelovljuje, oduhovljuje i posvjetovljuje u jeziku, u biću,  hrvatskom, po svetoj nam riječi „hrvatskoga kralja“ (!) Zvonimira, s kraja prvoga stoljeća drugoga tisućljeća, uklesanoj hrvatskim pismom u  hrvatski C r k v e n i  kamen, oltarnu pregradu.
Da nismo, kao hrvatska zemlja odnosno jezik i država, tako jadno (i u velikoj mjeri zbog ogrješenja naših, što vladalačkih što državljanskih, o Zakon i Hrvatsku, o Hrvatsku kao Zakon!) pali pod para-kompartijašku „trećejanuarsku“  kontrarevoluciju, da se nismo prepustili na milost i nemilost danonoćne izvedbe medijokratskoga,  ideološko-interesno monolitnoga jugoljevičarsko neoliberalističkoga, koncepta simboličnoga ubijanja, bezprekidnoga difamiranja i korjenitoga obesmišljavanja hrvatske riječi i imena, Hrvati bi, kao veliki narod Pisma i knjige,  proteklo desetljeće  proslavili kao „Desetljeće Bašćanske ploče“. Da u postupcima vladateljstva našega, od osloboditeljske O l u j e   do danas, nije prevladao okorjeli barbarizam „lijevih“ s čvrstim osloncem na političku nenaobrazbu, nesolidarnost i „potkupljivost“ ne-lijevih i nevjerojatnu društvovnu umrtvljenost ili oholost tzv.  crkvene inteligencije i stanovitih formacija unutar njezine hijerarhije, Hrvatska kao država i jezik već bi godinama bili čvrsto usidreni i u samoj Hrvatskoj, ali i u Europskoj Uniji, i u UNESCO-o, a hrvatski bi jezik uživao najvišu moguću skrb države. Na živo pečeni pod crvenom luči iluminatsko-karadžićevske fokusiranosti na vampirski zahvat u srce hrvatstva, znademo da hrvatske svećenike, redovnike i redovnice  rimokatoličke Crkve nisu tako mnoštveno - šesto četrdeset i četvoro njih svetih - i zločinački dale poubijati komunističke vlasti u Beogradu samo zbog njihove vjerne službe u znaku Kristova križa i kulture Rima, već, i to ponajviše, zato što su bogobojazno i s radošću živjeli, promicali, sustvarali i slavili hrvatski jezik i pismo, Hrvatsku kao jezik i slobodu.

Komunističke i jugoslavenske vlasti u Beogradu  barbarski su dale pobiti elitu hrvatske, eu-demokratski djelatne,  inteligencije i  počinile nad hrvatskim narodom monstruozni zločin protiv čovječnosti, dali spaliti u policijskoj spalionici u Zagrebu srdce mučeničkoga primasa Crkve u Hrvata Bl. Alojzija Stepinca, a hrvatski su jezik, neumorno proganjali i ugrožavali svim raspoloživim sredstvima totalitarne, spram hrvatskoga jezika kao hrvatskog krajnje neprijateljske,  „Srboslavije“. Novi (para)vladateljski neobarbari, iako s demokratskim političkim legalitetom (i kojima je do vlastita demokratskoga legitimiteta stalo kao do lanjskoga snijega) drže se titoističke navade zanemarivanja i slamanja demokratskoga društvenog bića samoga  hrvatskoga naroda, kojim upravljaju, te, nedemokrati kakovi već jesu, smatraju božićnu Hrvatsku, s njezinim kraljevima narodne krvi  i svim njenim stvaračkim slobodarima,  s hrvatskoglagoljskom oltarnom pločom u Jurandvorskoj crkvi svete Lucije kao kamenom zaglavnim cijele nacije, s domobraniteljskim junacima u ratu za državnu neovisnost, smetnjom u ostvarivanju nehrvatske Hrvatske, u kojoj bi (prema fanatičnim zagovarateljima kulta barbarogenija i „kumrovečkoga krvnika“) hrvatska pravda i istina ostala mrtvim slovom na papiru te na taj način zločini jugoslavlja i komfašizma bili  ne samo neistraženi i sudski neprocesurirani, nego nastavili „živjeti“ s epitetima „društvenoga dobra“, štoviše „antifašizma“.

Visoka mjera antieuropeizma naših neobarbara vidljivom je postala svakomu od nas tko od straha nije nojevski zakopao glavu duboko u avnojevski grozomorni pijesak i tko je bio zahvalan Gospodinu svom na daru vida i razuma, s pomoću kojega raspoznati umije vidljiva očitovanja i nevidljive poteze čimbenika Hudoga, na daru ljubavi (i sebedarja po njezinoj milosti) kao putu istine prema pravom miru i novoj zemlji. Međutim, ni to doista naše ljudstvo s glavom skrivenom u pijesku nije mogla ne uzbuniti činjenica da ni veliki eurokršćanski, svjetski, jubilej svetofranciskanske duhovnosti i reda, Siromaškove vedre i djelotvorne miroljubivosti i svjedočkoga prijateljstva prema svemu stvorenju, nije, voljom čuvara pečata „jugoštafete megazločina“ i organiziranim ne-redom i civilnim ne-radom unutar puka,  dobio gotovo nikakvoga mjesta u javnome masmedijskom prostoru naroda kulturalno i duhovno-religijski snažno, tijekom tolikih stoljeća, znamenovana proročkim Franjinim djelom mira i dijaloga, kristolika iskoraka iz okova društvenih i farizejsko-crkvenih.  

 Budu li u pravu oni svjedočki umovi koji vide i zapisuju ovo Zlo u hodu što aktualne zamračitelje, inače svijetle i povijestno svjetlonosne, zgrade spašene riječi Hrvatska „nasiljem pokriva kao haljinom“, koji tvrde da hrvatskim ljudima i čovječanstvu uopće na izabranom putu istine i istine Puta predstoji samoosvješćujući povratak u duhovno iskustvo katakomba, može se, iako s mjerom skepse, ustvrditi kako ona protucivilizacijska kontrarevolucija koja i danas (kao i u SSSR-u prije sedamdeset ljeta), napada na vatikanski Rim kao „svjetskoga neprijatelja br. 1“ – ne može proći pred očovječenom snagom i „puninom  onoga koji sve ispunjava u svemu“.