Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 7. kolovoza 2009.
Predsjedništvo Predsjednika Republike
Josipović, Kajin i Pusićeva mogu funkcionirati kao Predsjedništvo, po uzoru na jugoslavensko uvedeno poslije Brozove smrti
Kako je nedavno najavljen tzv. treći blok (SDP, HNS, IDS) očekivalo se da će iz njega proisteći jedan, zajednički, predsjednički kandidat. S obzirom na činjenicu da je svaka stranka trećega bloka istaknula svojega kandidata, može se pretpostaviti, ako bi tzv. treći blok izašao na redovne ili prijevremene izbore te pri tom ostvario izborni rezultat dostatan za formiranje vlade, da ta, dakle, vlada, ne bi funkcionirala prema načelu općega dobra, već po načelu rogova u vreći. Ta, ni uokolo predsjedničkog se kandidata ovaj trolist ne može usuglasiti. To jest kod podjele funkcija svako vuče na svoju stranu. Ta bi vlada bila opterećena podjelom funkcija, matematikom međustrančarskih odnosa, a s obzirom na dosadašnje iskustvo možemo slobodno zaključiti da bi u vanjskopolitičkom nastupu nastavila stopama Račanove i Sanader-Kosor vlade. Uostalom što to može novoga ponuditi od bitnoga značaja za državu i narod, jedan Milanović, Čačić ili Jakovčić, a da ovodesetljetne vlade nisu već odradile? Možda imaju neke specifičnosti? Milanović se prošle godine svrstao među slavljenike zločina u Srbu (27. srpnja). Čačić se već jednom samokandidirao za "premijera", premda ne postoje izbori za premijera. Jakovčić promiče Istru višegodišnjim pozivanjem Jovanke Broz, r. Budisavljević, na Brijune - kao da je njemu, Titovu pioniru, Broz u nasljedstvo ostavio Brijune. I Jovanku.

Ove tri stranke već su bile u poziciji poslije 3. siječnja 2000. I što se dogodilo? Otvorili su vrata nekontroliranom vanjskom zaduživanju, okrenuli su leđa dotadašnjem strateškom partneru SAD-u i klekli pred Londonom, okrenuli su leđa Hrvatima u Bosni i Hercegovini i jurnuli Beogradu (Zapadnom Balkanu), napravili nezakonitu lustraciju u javnim medijima, diplomaciji, vojsci, policiji, kojom su očistili sve one koji su pridonijeli stvaranju slobodne i demokratske Hrvatske. Hrvatske branitelje sveli su na objekt permanentne "revizije", po partizanskom uzoru "narodnih neprijatelja". I sad najavljuju treći blok, kao nešto novo!

Kako, međutim, u trećem bloku ima previše klijentelističkih guzica, a premalo stolaca, odlučili su se svaki za svojega kandidata. Bilo bi najbolje da na predsjedničke izbore izađu sva tri objedinjena, po uzoru na jugoslavensko Predsjedništvo. Oni mogu rotirati, ne godišnje, nego tjedno, to bi bilo demokratičnije! Svake godine predstavnik jedne socijalističke republike ili socijalističke autonomne pokrajine bio je Predsjednik Predsjedništva SFRJ. Pa je tako došao na red čak i Mesić, kojega je Tuđman poslao u Beograd da im tamo priča viceve dok je on u Zagrebu i na međunarodnom planu radio pravi posao.

SDP se odlučio za skladatelja Josipovića u čiji opus ovom prigodom ne možemo ući - premda smo čuli da je na tom planu darovit. On je kao politički čimbenik u javni prostor ušao kad je ispred Saveza za Europu trebalo u Hrvatskoj promicati i braniti protuhrvatsku politiku Carle del Ponte. Od tada je redoviti gost HTV-a. Njegov tromi nastup može poboljšati druga trećina troosbnog Predsjedništva Predsjednika Republike. IDS se, naime, odlučio za Kajina, po zanimanju saborskog galamdžiju, 14 godina masira nas verbalističkom zajapurenošću. Josipović i Kajin djelovali bi kao simpaticus i parasimpaticus. Treći dio Predsjedništva Predsjednika Republike je hrvatski endem! Vesna Pusić. Za nju HNS tvrdi da je najbolje što u ovom trenutku Hrvatska može dobiti. Koja Hrvatska? Ona iz jugorazdoblja? Ova sigurno ne. Te da je njihovo istraživanje pokazalo da je ona bolji kandidat od Čačića. Objektivno istraživanje a ne stranačko pokazalo bi da su Pusićeva i Čačić dobri kandidati, ali ne za demokratsku i slobodnu, pravnu i uspravnu državu. Osoba koja je u Saboru Republike Hrvatske lažno optužila Republiku Hrvatsku da je izvršila agresiju na RBiH, već bi odavno, da je HNS doista hrvatska, narodna i demokratska stranka, bila izbačena iz članstva, a da je Sabor tada doista bio više hrvatski a manje pusićevski, trebao joj je skinuti zastupnički imunitet kako bi joj mjerodavno državno tijelo utvrdilo odgovornost. I Pusićeva može funkcionirati samo u mehanicizmu trobloknog Predsjedništva Predsjednika Republike.

Mislim da bi to Predsjedništvo prvu odluku donijelo o tomu da je Stjepan Mesić doživotni počasni predsjednik Predsjedništva Predsjednika Republike - odluka stupa na snagu s danom donošenja, u potpisu Josipović, Kajin i Pusićeva. Ponovilo bi se tako ono što se nedavno dogodilo na hadezeovom saboru na kojemu je predsjednik Sanader prije egoističke ili nametnute mu abdikacije odlučio da će postati doživotni počasni predsjednik, ili ono kad je sedamdesetih Tito odlučio da je njegova hohštaplerska visost doživotni šef SFRJ, SKJ i JNA. Predsjedništvo Predsjednika Republike nije ustavna kategorija, ali, ionako, tko ovdje šiša Ustav, zakone, kolektivne ugovore i stečena prava. Imamo Rebalans! Za vrijeme Tuđmana imali smo - Hrvatsku.

Hrvatsko slovo, 7. kolovoza 2009.
PODLISTAK: BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941.
Ubijena majka i njezino osmero djeco
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo

O ovim događajima časopis Drina je 1955. objavio je članak na temelju iskaza jednog od svjedoka. Članak je zanimljiv jer navodi način stradanja ovih grahovskih Hrvata:
Hrvatsko je pučanstvo gornjih sela toga dana Šarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi (27. srpnja - o.p. A.B.) kao i inače mirno i marljivo obavljalo svoje dnevne poslove, kad iznenada upadnu u ta sela do zubiju oboružani četnici, pod vodstvom svojih vojvoda popa Đujića, Zlovođe i Bogunovića i počnu odmah sa hvatanjem hrvatskih ljudi. Tko nije uspio pobjeći, stavljen je pod nož. Među ostalim ubijene su toga dana po četnicima sljedeće osobe: Sarić Ante, Čulina Niko, Bilandžija Jozo, sva trojica dočekani na putu u mlin, zaklani i konji im odvedeni; Sarić Frano , odveden u šumu i ubijen; Sarić Stanko , zaklan; Sarić Martin , ranjen pobjegao i dvadeseti dan u šumi umro; Sarić None , strahovito mučen i na posljedku nabijen na ražanj i izpečen; Župnik , kojemu se ne sjećam imena, nabijen na ražanj i izpečen; Sarić Juko , odveden sa svoje njive i ubijen: Sarić Niko , priklan i bačen u jamu, odakle se je devet dana javljao i molio pomoć, ali se nitko nije usudio vaditi ga i tako je u jami završio svoj život; Sarić Ive, odveden i za njega se ne zna; Sarić Marko, ubijen; Sarić Jandre Markov , zaklan; Špiranović Niko, odveden u šumu i ubijen; Kardum Ive, odveden u šumu i ubijen; Sarić Tadija, ubijen, četnici mu živom izvadili srdce; Sarić Periša, sin Tadije, ubijen; Sarić Ante Tadijin, otac hrvatske junakinje Anđelike, odveden u šumu i ubijen; Sarić Ive, ubijen; Sarić Janko, zaklan; Dujić Niko , odveden i za njega se ništa ne zna; Sarić Stana, probodena nožem kroz trbuh; Sarić Ive Jandrin, ubijen, Kardum Željko, odveden; Kardum Niko , zaklan; Mrđa Pero, zaklan; Mrđa Ivan, zaklan; Mrđa Marko, odveden u šumu i ubijen, Kardum Željko, odveden; Kardum Nine, bolničar, bačen kroz prozor i ubijen; Špiranović Marko i Drvarski župnik, kojemu se ne sjećam imena, skinuti s vlaka i odvedeni; Bilandžija Marko, zvani Malenica, ubijen; Kardum Ive, Bočin, pobjegao ispod noža sa narezanim vratom i šesti dan umro u šumi; Čulina Mate i žena mu, zatvoreni u kuću i zapaljeni izgorili; Sarić Nine, odveden; Barać, lugar, i ciela mu obitelj: žena i sedmero djece (s majkom Anicom Barač bilo je osmero djece koja su tada tu stradala) poklano u župnikovu stanu. Najprije je zaklan otac (otac Stjepan Barač bio je s još četvoricom vojnika u lugarnici (bio je lugar o.p. A. B.) u Borovači gdje je stradao pri napadu pobunjenika 27.VII.1941. godine), iza toga dvojici od godinu dana, a nakon toga ostali jedan po jedan. Majci su prorezali dojke i stavili u njih ruke dvojaka, a dojke poklanoj djeci u usta. Sve ovo je gledala Stana Sarić. Stana je pokušala pobjeći svojoj kući. Međutim bijeg joj nije uspio, jer su četnici bojeći se, da Stana ne izpriča čitavu stvar poslali za njom jednoga od svojih, koji ju je dostigao i udario bajunetom. Stana međutim nije odmah umrla, nego je još 8 dana živjela i izpričala slučaj Barićeve obitelji.
Kad je kasnije u ova sela došla talijanska vojska, preživjele su žene i djeca izmolile talijanskog zapovjednika, da smiju tražiti svoje mrtve. Našle su ih u raznim jamama, ali tako izmrcvarene i iznakažene, da ih nisu mogle prepoznati po licu, već samo po odielima. (Drina o.c., V., broj 1-3., 1955., str. 51-54.)
Navedeni Hrvati većinom su ubijeni 27. srpnja 1941. ili u nekoliko sljedećih dana. Tako se npr. kao dan ubojstva Anice Barač i njezine osmero djece navodi 31. srpnja. Uz ubijene kod njihovih kuća, u poljima ili okolici sela, većinu uhićenih Hrvata u Grahovu i okolici četnici su odveli u sela Kamenicu i u Risanovce (Srbi ga zovu Resanovci) gdje su ih poubijali i bacili u tamošnje jame. Jedan broj uhićenih Hrvata četnici su odveli u selo Tiškovac gdje su ih smjestili u željeznički tunel te okrutno mučili. Dio su ubili, a drugi dio odveli u Kamenicu kod Drvara i tamo pobili i bacili u jame.

O tom zločinu Ante Mile Krvavica svjedoči:

"Genocid nad ovim nedužnim Hrvatima, fizičko istrebljenje počelo je točno dana 27.VII. 1941. (Dan ustanka). Toga dana u 10 sati ujutro četnički ustanici pod vodstvom Brane Bogunovića (1944. godine izvršio samoubojstvo) uhitili su tamošnjeg katoličkog župnika Gospodnetića, rodom s Brača. Sazvali su zbor Srba ispred katoličke crkve sv. Ilije. Nabili mu na leđa magareći samar i jašili na župniku i to ispred njegove majke. Naložili veliku vatru. Nabili ga na ražanj i pekli, te između ostaloga uz silnu kriku i viku pjevali. Svi uhvaćeni Hrvati - djeca, žene i starci - koji nisu uspjeli pobjeći - morali su gledati ovaj stravični čin kako se peče njihov župnik (na obližnjoj visoravni koja se zove Jelića polje na istoj vatri - s logornikom Tomislavom Sarićem - o.p. A. B.) Nakon ovih seansi pokupili su sve gledatelje ( Hrvate o.p. A. B.), natovarili ih na konjske zaprege i odvezli u selo Tiškovac. Smjestili ih u željeznički tunel gdje su vršili stravična mučenja. Jedan dio odvezli su u Kamenicu kraj Drvara i također žive pobacali u jame." (Ante Mile Krvavica, Svjedok sam četničkih zločina u Grahovu., Nedjeljna Dalmacija, 10.08.1995. str.15).

Vrhunac tragedije koncem srpnja i početkom kolovoza 1941. bio je pokolj i ubijanje Hrvata katolika diljem grahovskog područja, paljenje katoličke crkve i župnog stana u Grahovu i paljenje hrvatskih kuća po selima. Hrvati koji su uspjeli izbjeći našli su utočište u Livnu i Kninu, a kasnije su se raselili diljem Hrvatske i svijeta.
Crkva u Grahovu i župni stan su obnovljeni 1969-70. (zapravo na ruševinama starih napravljeni su novi objekti), crkva u Grahovu i župni stan, a banjalučki biskup Alfred Pichler ih je otvorio i blagoslovio 5. kolovoza 1970.
Obnovljenu crkvu su domaći Srbi ponovno porušili u srpskoj agresiji 1992. godine . U to vrijeme na području župe B. Grahovo bio je smješten veliki broj hrvatskih prognanika iz više od 50 župa iz BiH.
Od mučeničke smrti župnika don Jurja Gospodnetića župa B. Grahovo nije imala svećenika sa stalnim boravkom. Brigu o tamošnjim malobrojnim vjernicima vodili su svećenici iz susjednih župa Livanjskog dekanata.

Sudbina župe Krnjeuša
Pobunjeni Srbi su 2. kolovoza 1941. godine upali u selo Vrtoče, uhitili Josu Matijevića, trgovca i krčmara i njegovu ženu Mariju i oboje ubili, a njihove odsječene glave nabili na kolce na ogradu.
U Vrtoči su u to vrijeme živjele hrvatske obitelji sa prezimena: Marić, Matijević, Bužonja. U zaseoku Teočak - Dugopolje bilo je pet kuća hrvatskih Bićana. Nekolicina Vrtočana bili su pobjegli u obližnji Bjelaj.
U idućim je danima uslijedila pljačka, paljenje hrvatskih kuća i hvatanje i ubijanje Hrvata. Tako je u jednoj kući živ zapaljen slijepi starac Ivan Maričić. Ubijena je također i Anica Drobac vlasnica kavane koja je bila udana za Srbina.
Napad na susjednu Krnjeušu dogodio se u subotu, 9. kolovoza 1941. Sav hrvatski živalj iz okolnih zaselaka: Zelinovca, Lastava, Vranovine, Selišta, Rustine, Risovca, Brda, Zapoljka, Cerovače, te određeni broj iz Vođeničkog kraja i ponetko iz već od četnika osvojene Vrtoče, valjda zbog lakše obrane, a što se prilikom četničkog napada pokazalo kobnim. U krnjeuškom kraju bilo je u to vrijeme 18 zaselaka u kojima su živjeli Hrvati - katolici.

Župa Krnjeuša je 1938. godine imala 1268 vjernika, uglavnom Hrvata.
U subotu u ranim dopodnevnim satima nakon oštrog puškaranje oglasila se i zarobljena haubica koju su pobunjenici oteli domobranima kada su domobrani prolazili kroz zaseok Teočak - Dugopolje 4. kolovoza. Jedna je granata pala kraj škole, a druga je udarila na uski prostor između Matijevićeve i Ćeranićeve kuće, u središnji dio mjesta.
Razarajuća moć granata stvorila je neviđenu paniku među mnoštvo Hrvata okupljenih na tako malom prostoru što je uzrokovalo brzi pad mjesta u četničke ruke.
Dio tamo smještenih Hrvata dao se u paničan bijeg. Jedna skupina je pošla u pravcu 20 kilometara udaljenog Bos. Petrovca. Među njima i nekoliko domobrana. Bježeći takozvanom donjom cestom kod vrta trgovca Ivana Dudeka, naišli su na teško ranjenog župnika Krešimira Barišića. On se, poduprt malo, uputio s njima, ali nije mogao dalje. Bio je prilično jak čovjek a da bi ga se moglo ponijeti ili povući sobom. Pobunjenici su ga se dohvatili onako ranjenog i odvukli su ga do katoličke crkve, gdje su ga mučili, rezali mu lice, prste, iskopali oči i najzad ga ubacili živog u vatru goruće crkve. Trgovcu Dudeku su odrezali ruku, a onda ga brutalno ubili.
Nastavlja se
Ante BELJO, HIC

Hrvatsko slovo, 7. kolovoza 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Hljeba, hljeba, gospodari!
Mala zemlja velikih čudesa , to bi mogao biti naš novi turistički slogan, ili mala zemlja s najmanjim plaćama i najvišim cijenama , ili, pak, siromašna zemlja s bogatim političarima , ili zemlja s najviše poreznih davanja i najmanjim prihodima , ili tako lijepa, a tako obespravljena .
Velika većina naših ljudi je već pred financijskim kolapsom ovako ili onako i bez svih tih novih danaka
Potvrdili su to i mnogi novinski naslovi ovih posljednjih dana. Poigravati se s narodom na tako grub način kao što to čine naši vlastodršci, nanoseći nam nove poreze kao "darove s neba" svaki dan po vrlo zahtjevnom modelu - Panem et circenses , uz licemjerne osmjehe i metafore o nekakvoj poreznoj solidarnosti kako bi oni, a ne mi pod svaku cijenu mogli ostati na nogama , tj. na vlasti, makar nas sve skupa uništili svojom bezidejnom politikom, stvarno je nevjerojatno drsko i bezobrazno. Dobili su toliko savjeta od ekonomskih stručnjaka i svih ostalih dobronamjernih ljudi koji misle na dobrobit ovoga društva, ali oni su odlučili poslušati samo sebe i svoju želju za "nasušnim" vladarskim kruhom i igrama . Mi smo zaduženi da im kako god znamo i umijemo omogućimo taj kruh vladavine iz domaće krušne peći dok oni puni straha i grižnje savjesti(?) sjede u saborskim stolicama i na velebnim terasama svojih vila ili u vip ložama brojnih sponzoriranih kulturnih i sportskih događanja. Normalno je da ljudi više uopće nemaju povjerenja u takve političare, jer mrvice kruha koje ostaju narodu nakon gozbe na vrhu piramide sigurno nisu isto kao i topli, meki i ukusni kruh kojim se slade vlastodršci. Nova krizna politika solidarnosti (čitaj: politika neznanja) oporezivanja svega i svačega u praksi izgleda upravo suprotno od onoga kako bi političari htjeli da ona izgleda. Oni koji nam nameću tako visoke troškove života uz tako niske i sve više nepostojeće plaće i mirovine, očito ne razmišljaju ni krajičkom svoga mozga o uvjetima u kojima žive ljudi koji su ih izabrali i koji ih plaćaju. S jedne strane, ti isti majstori, žele ubirati naš novac, a s druge strane nas onemogućavaju u proizvodnji i radu. Kakva je to politika i kome ona koristi? Pravi odgovor je - nikome. Velika većina naših ljudi je već pred financijskim kolapsom ovako ili onako i bez svih tih novih danaka koji nam uz vesele vlastelinske osmijehe solidarnosti šalje naša Vlada. Cijene će i dalje rasti, nelikvidnost također, a brojne tvrtke će i dalje propadati. Nemojte se, vlastelini naši dragi, ljutiti na nas što vam želimo sugerirati da malo mućnete svojim mozgom i da se sjetite svih onih obećanja kojima ste se razmetali u vrijeme predizborne kampanje. Jeste li nas ikada pitali slažemo li se mi s vašim stilom života i načinom vođenja Države? Niste, jer čemu postavljati pitanje narodu. Tko još mari za mišljenje naroda.

Vladari se istodobno ljute na izmučen puk i medije ako se netko slučajno drzne, potaknut njihovim bezdušnim ponašanjem, prisjetiti se školske lektire i romantičnog spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića kojega smo svi morali znati napamet i to svih pet pjevanja, od kojih nam danas najviše glavobolje zadaje upravo sjećanje na IV. Pjevanje - Harač . Može nam danas biti žao što smo to učili, tko nam je kriv što nismo markirali taj školski sat, jer sjećanje na tu lektiru danas je bolno koliko i nama koji pamtimo tu lektiru, toliko i našim vladarima zbog tog istog pamćenja. No, mnogo je više od bilo kakve književne analize te lektire, važna činjenica da su spomenuti stihovi u današnjem vremenu više nego aktualni. Naravno, ne svi stihovi spomenutog spjeva, ali izdvojimo li prave stihove IV. pjevanja iz konteksta, svi ćemo znati o čemu se radi i nećemo znati izražava li se netko u Mažuranićevim stihovima ili svojim riječima opisujući suvremenu poreznu politiku naše države. Na primjer, ako danas kažemo: " Mili Bože, što je raja kriva?" jesmo li citirali Mažuranića ili trenutno stanje stvari? Ako pritom netko odgovori koristeći se Mažuranićevim stihovima: " Što je kriva? - Kriva 'e što je živa " hoće li netko u tim riječima prepoznati reinkarnaciju Mažuranića ili će to biti izraz bilo kojeg pripadnika našeg društva sasvim je svejedno, jer istina je nepobitna - ljudi nisu krivi za nastalo stanje, a sada moraju po ne znam koji puta ispaštati i plaćati skupocjeni život svojih vladara. Kako su ono išli Mažuranićevi stihovi: "Bijesan aga, neman ružna, "Harač, rajo, harač!" riče, "Harač, harač, il još gore biče!"" Ne viču li nešto slično naši vladari danas - istina Bog, na svoj način, oglušujući se na sramotno skromne životne uvjete hrvatskih građana? A što bi Mažuranić rekao za nas građane, suvremenu raju i kako bi opisao sve ono što nama poklanja naša predivna vlast? " Jadnoj raji? - ne dade ni kore suha hljeba, da je suzam kvasi ." " Harač, harač!" Otkud raji harač?...Otkud zlato, koji krova neima ?. Otkud zlato, koji njive neima? . Otkud zlato, koji stoke neima? . Otkud zlato, koji kruha neima?... " A mi bismo i danas mogli našim gospodarima umilno i bespomoćno reći, znajući da nam se oni ni tada neće smilovati: " Glad, golota, gospodaru! " A kao dobar odgovor na to i opet bi mogli poslužiti Mažuranićevi stihovi kojima opisuje govor Smail-age: "Harač, harač, rajo, treba!" Harač je jedino što Smail-agu zanima. A mi bismo u nedogled mogli zapomagati: " Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba! " Pa što onda, koga to interesira osim samu raju, jer odgovor vladajućih bi nakon njihove gozbe i ne znam kojeg u nizu raskošnih slavlja vjerojatno i danas glasio: " Eto mesa dosti; Bac'te raji oglodane kosti ." Kako će netko od vladajućih ljudi nakon ove nepopularne porezne politike ponovno steći popularnost doista nam nije poznato i vjerujem da im nije nimalo lako iz dana u dan kititi se novim lovorikama pučkog nezadovoljstva i istovremeno se gizdavo smiješiti fotografima i tv kamermanima putem kojih ti isti gizdavi osmjesi dolaze do nas. Blago nama. Prije sljedećih izbora bi nam jedan od mojih sugovornika u mojoj knjizi Na Diogenovu putu na kojoj upravo radim, legendarni Jacques Séguéla, preporučio : "  Upamtite - glasamo za čovjeka, a ne stranku. Glasamo za ideju (program), a ne za ideologiju. Glasamo za budućnost, a ne za prošlost. Glasamo za sebe, a ne za kandidata. Glasamo za istinu, a ne za laž ... "

Hrvatsko slovo, 7. kolovoza 2009.
Problem kopnene podijeljenosti Hrvatske
Baš sad moramo graditi Pelješki most!
Jutarnji list 22. lipnja piše: "Tvrdoglavost kojom Vlada brani Pelješki most, govori da se radi o moralnoj i financijskoj korupciji"! Petar Šegedin, po kojemu bi se most mogao nazvati, veliki hrvatski književnik i borac za povijesnu istinu i interese hrvatskoga naroda u svom djelu Svi smo odgovorni govori o "presijecanju Hrvatske". Što se zapravo dogodilo?
Požarevačkim mirom 1718 Dubrovačka republika uspjela je odijeliti svoj teritorij od mletačke Dalmacije i Albanije, dvostrukim izlaskom turske na more: kod Kleka i kod Sutorine. Ti izlasci ostaju Turskoj i za vrijeme austrijske vlasti nad Dalmacijom, što se produžuje i onda kada Austrija anektira Bosnu i Hercegovinu 1908.
Tek 1918. nestaju ta dva izlaza na more, jer je Dalmacija bila likvidirana kao političko-administrativna jedinica u sastavu Hrvatske. Međutim SFRJ uspostavlja Bosnu i Hercegovinu u njenim povijesnim granicama ali samo s jednim izlazom na more, onim kod Kleka (Neum, Klek), dok je izlaz Sutorine prepušten Crnoj Gori, bez ikakvog obrazloženja, iako bi izlaz kod Sutorine, na granici Hrvatske i Crne Gore, jednostavnije, sadržajnije i bez ikakvog djeljenja bilo koje republike postigla isti cilj - pristup Bosni i Hercegovini do mora.
Upravo zato će Šegedin na str. 244 i dalje, ustvrditi: "Da je tim aktom Socijalistička Republika Hrvatska presječena na dva dijela, dakle od svih republika naših nju je (Hrvatsku) jedinu zapala ta čast da bude mali Pakistan"!
Zahvaljujući smislu za ozbiljno zaključivanje Šegedin će, na ovom primjeru dijeljenja Hrvatske na dva dijela, otvoreno kazati kakve se sve posljedice mogu očekivati kad se nedovoljno brani vlastiti identitet. Nezavisno od toga što se radi o 11 kilometara puste kamene obale, koja nije sama po sebi značajna, neminovno se nameće misao o zlogukosti sumnjivih namjera za neku eventualnu budućnost. Upravo to se ukazuje neshvatljivim upravo danas kad je Hrvatska i borila svoju samostalnost, slobodu i neovisnost u obrambenom Domovinskom ratu, skršivši srpsko-crnogorskog agresora.
Prema tome spomenute igre i kvalifikacije oko želja Hrvatske da izgradi most kopno-Pelješac, koji bi Hrvatsku povezao kao cjelinu, nezavisno od njezinog dijeljenja, koji bi riješio problem presijecanja hrvatskoga državnoga teritorija na istočni i zapadni dio, kamen smutnje i sukoba uz iracionalnu tvrdnju Jutarnjeg lista da "tvrdoglavost kojom Vlada brani Pelješki most, govori o tome da se radi o moralnoj i financijskoj korupciji, uz nebuloznu tvrdnju kako "nikome osim vama ne treba taj most"!
Reagirajući na problem izgradnje Pelješkog mosta na ovaj način, nositelji tog shvaćanja izvrgavaju se opasnosti pada u onu vrstu pragmatizma koji u sebi sadrži bezbrojne opasnosti, onih koji ne vide jasnoću horizonta političke i državničke izgradnje samostalne Hrvatske. Uz to je sve očitije da neki segmenti novih generacija, za razliku od onih koje su pravilno procjenjivale stanje koncem dvadesetog stoljeća, ne procjenjuju pravilno, ostajući kod spontanog reagiranja, u uvjerenju da su u pravu.
Izgradnja Pelješkog mosta je poticaj pozitivnog političkog cilja usmjerenog na povezivanje Hrvatske, njezinoga međunarodno priznatog teritorija koji je podijeljen nametnutim nam podjelama. Ta je podijeljenost rezultat nedovoljne obrane vlastitog teritorija i povijesnog identiteta. Konačno, zbog loše politike znali smo često izgubiti nacionalni ponos i dostojanstvo, iako je hrvatska samosvijest velika. Nažalost, kako vidimo, ona se uvijek javlja u kriznim situacijama. Upravo zato baš sada moramo graditi Pelješki most kako bi razbili hrvatsku teritorijalnu podijeljenost, jer je i to dio smisla borbe malobrojnih naorda za opstojnost.
Milan VUKOVIĆ

Hrvatsko slovo, 7. kolovoza 2009.
Razgovor ,Josip Lisac, dijalektolog
Narječja su veliko bogatstvo hrvatskoga jezika
Dr. sc. Josip Lisac rođen je 1950., osnovnu je školu i gimnaziju polazio u Delnicama. Na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirao je s disertacijom o goranskim kajkavskim govorima. Voditelj je poslijediplomskog studija lingvistike na Sveučilištu u Zadru, te pročelnik Odjela za kroatistiku i slavistiku. Temeljni su mu predmet proučavanja dijalektologija i povijest hrvatskoga jezika. S gospodinom Liscem razgovaramo o njegovoj najnovijoj knjizi - Hrvatska dijalektologija 2 te o stanju hrvatskoga jezika

Gospodine Lisac, dijalektologija je uže područje Vašega znanstvenoga rada. Kako ste se uopće počeli time baviti i kojim se metodama služite?
Studirao sam na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje mi je dijalektologiju predavao veliki hrvatski lingvist, nedavno preminuli Dalibor Brozović. Za studija zanimao sam se i za hrvatsku književnost i za hrvatski jezik, a kad sam bio pozvan u Zadar, odazvao sam se pozivu i bio asistentom u akademika Brozovića. To je bila dobra prilika za učenje. Posla je bilo mnogo, raznih zadataka također. U bavljenju dijalektologijom bilo je potrebno upoznati se s problematikom hrvatske dijalektologije a i s ostalom južnoslavenskom dijalektološkom problematikom. Tako sam se dao na proučavanje goleme literature. Trebalo je terenski raditi, pa sam na različitim područjima bilježio autohtone hrvatske govore, snimao živi izričaj onih što su bili dobri govornici. Dosta sam se bavio i lingvističkom geografijom, izradom lingvističkih, dijalektoloških atlasa. Naravno, objavljivao sam svoje prinose, pa su se tu i tamo čuli i glasovi da bih trebao napisati cjelovitu knjigu o hrvatskim dijalektima. To dosad nije napravio nitko, to je tako velik zadatak da to nije lako izreći. Prihvatio sam se i toga posla, a to je sinteza, skupljanje svega znanja o hrvatskim organskim idiomima. Dakako, to pretpostavlja da se odgonetnu najvažnija genetska pitanja hrvatskoga jezika od najstarijih vremena do danas, pa se, prema tomu, treba dobro upoznati i s pisanim spomenicima.

Nedavno je tiskan drugi dio priručnika o dijalektologiji - Hrvatska dijalektologija 2 , u izdanju Golden marketinga - Tehničke knjige, s podnaslovom Čakavsko narječje . Molim Vas da nam ju predstavite.
Da, nakon što sam 2003. objavio kod istog nakladnika knjigu o hrvatskim organskim idiomima štokavskoga i torlačkoga narječja, na red je došla i knjiga o čakavskom narječju. To se, međutim, poklopilo s osnutkom Sveučilišta u Zadru, gdje sam bio prvi pročelnik Odjela za kroatistiku i slavistiku. To je iziskivalo moju veliku zauzetost, posebno povezano s promjenama u sustavu studiranja. Nikako se nisam mogao dovoljno usmjeriti na pripremu još 2001. započete knjige o čakavskom narječju. Tek prošle godine moje su obveze bile takve da sam prišao dovršetku djela. Opisao sam granice čakavštine u predmigracijsko doba i danas, iznio osnovne značajke, fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke, definirao kriterije klasifikacije toga narječja. Slijedi opis svih dijalekatskih jedinica (buzetski, jugozapadni istarski, sjevernočakavski, srednjočakavski, južnočakavski dijalekt, lastovska oaza). Uz prostiranje i osnovne značajke, redovito se tumači geneza i raščlanjenost pojedinih jedinica, donose se primjeri govora, također literatura. Napravio sam i dijalektološku kartu toga narječja. Buzetskim dijalektom (uglavnom sa sačuvanim jatom, tj. zatvorenim e ) govori se oko Buzeta, jugozapadnim istarskim (ikavskim, s dosta štokavskih značajki) u naznačenim istarskim predjelima i oko Vodica na sjeveru toga poluotoka, sjevernočakavskim (edkavskim) u višeistarskih predjela, u široj okolici Rijeke, na Cresu i sjevernom Lošinju, srednjočakavskim (ikavsko-ekavskim) na otocima od Ugljana i Dugog otoka do Krka, izuzimajući spomenute ekavce i ikavce na Pagu, u više zona u Istri, u dosta mjesta na riječkom području uključujući Senj, u Lici, ponegdje u Gorskom kotaru, na širem ogulinsko-karlovačkom području, ponegdje u Sloveniji, u nizu mjesta u Austriji, Madžarskoj i Slovačkoj. Južnočakavski (ikavski) dijalekt prostire se na otocima od Korčule do Pašmana, od Cetine do okolice Zadra, u dijelu Pelješca, na jugoistoku Paga, u mjestima Klana i Studena kod Rijeke, na istarskom sjeverozapadu, na jugu Gradišća uključujući i tzv. Štoje u Austriji i Madžarskoj. Lastovskoj (jekavskoj) oazi pripadaju govori na Lastovu. Žao mi je da profesor Brozović nije doživio objavu toga djela; umro je nekoliko dana prije njegova izlaska iz tiska.

Smatrate li da se dijalektologija u Hrvatskoj dovoljno proučava ili bi joj trebalo posvetiti više pozornosti?
Hrvatski su govori znanstveno izvanredno zanimljivi i važni, međutim, nisu dovoljno proučeni. Sada već dijalektologa ima znatan broj, ali su što hitniji istraživački napori osobito važni. Riječ je o tom da se govori pomalo gube, a to znači da mnogih ubrzo više ne će biti. Zato je potrebno brzo ići u akciju, osigurati i novac da bi se barem ono najnužnije obavilo dok nije kasno. Tu se ne može čekati. Razumije se, radi se o golemom blagu hrvatskoga naroda koje moramo sačuvati koliko se to god može. Dodajem da je izvanredno zanimljiva činjenica pojave mnogih dijalekatnih rječnika, s time da nekima autori nisu jezikoslovci. Kako god bilo, važno je da se rječnici pojavljuju, uz golem napor sastavljača, ali i onih koji im na različite načine (kao recenzenti, kao oni koji akcentuiraju rječnike itd.) pomažu u radu. Mnogi Hrvati u tom teškom leksikografskom poslu pokazuju veliku ljubav za materinski jezik, a tako treba biti i dalje. Napominjem da su neki rječnici izvanredno kvalitetni, npr. Rječnik bračkih čakavskih govora Petra Šimunovića koji je nedavno izišao u drugom izdanju, također u nakladi Golden marketinga - Tehničke knjige. Svakako su potrebni veliki napori i na području lingvističke geografije.

Jesu li hrvatski dijalekti premalo zastupljeni u književnosti i zaobilazi li ih se u korist standardnoga jezika?
Hrvatski su dijalekti u književnosti dobro zastupljeni, i to hrvatski dijalekti svih triju narječja. Hrvatska je dijalektalna književnost bogata, no to ne znači da joj je uvijek posvećena dovoljna pozornost, osobito u dijelu antologija i u povijestima književnosti. Velika kakvoća kakvu su ostvarili npr. Nazor ili Krleža ne ostvaruje se često, ali i danas izlaze vrlo vrijedni tekstovi, npr. Ive Kalinskoga, Joška Božanića ili Anke Žagar. Očito je standardni jezik u književnosti zastupljeniji od dijalekata, normalno i očekivano. Drugo je pak pitanje koliko se stvara sintetički hrvatski jezik koji je zamišljao Goran, o kojem je kao o hrvatskoj književnoj koine pisao Ladan. Ovdje tek napominjem da je upravo spomenuto pitanje izvanredno važno, a važno je bilo i u prošlosti. Naime, hrvatsko jezično zajedništvo vrlo je staro.

Hrvatska dijalektologija 1 i Hrvatska dijalektologija 2 , koliko mi je poznato, prvi su priručnici takve vrste u Hrvatskoj. Kojim ste se sve izvorima služili pri pisanju i kako ste se uopće odlučili na pisanje?
Služio sam se svom meni dostupnom literaturom i vlastitim terenskim bilješkama. Uvijek se javlja potreba da se ponovno ode na teren, barem da bi se što provjerilo, ali i u tom mora čovjek biti racionalan, inače nikad ne bi završio posao. Na pisanje sam se odlučio teško, jer sam znao što me čeka. Rada sam se prihvatio na poticaj akademika Šimunovića.

Hrvatski je standardni jezik nastao kombinacijom svih triju narječja. Smatrate li da je štokavsko narječje trebalo biti odabrano kao temeljno i koliko je riječi iz drugih dijalekata zapravo ušlo u standardni jezik?
Najbolje bi bilo da je hrvatski standardni jezik čakavski, uz infiltrate kajkavske i štokavske. To je, međutim, onemogućeno osmanlijskim ratovima. Poslije čakavština više nije imala realnih izgleda, nije ih imala ni kajkavština. Prema tomu, izabrano je najbolje rješenje. Drugo je pitanje kako je provedena standardizacija i je li ona mogla biti bolja. Ne radi se samo o kajkavskim ili čakavskim riječima u hrvatskom standardnom jeziku, riječ je i o drugim osobinama. Naravno, hrvatska dijalekatna podloga vrlo se razlikuje u odnosu na bošnjačku, crnogorsku i srpsku. To onda ima svojih odraza i u standardnim jezicima, a svi su ti jezici standardni novoštokavski. Razumije se, ne djeluju samo hrvatski dijalekti na hrvatski standardni jezik, i on utječe na hrvatske dijalekte.

Što mislite o čestim promjenama u hrvatskom pravopisu?
Ne smetaju meni osobito male razlike što postoje u hrvatskim pravopisima, ali je svakako sigurno da bi bilo puno bolje da imamo jednu pravopisnu normu. Dakako da pravopis od davnina u nas raspaljuje strasti, no trebalo bi provoditi samo potrebne pravopisne preinake ili dopune, ne druge.

Vi ste glavni i odgovorni urednik časopisa Croatica et Slavica Iadertina, sudjelujete i u uređivanju Čakavske riči . Što možete reći o tom svom radu?
Croatica et Slavica Iadertina , časopis Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, izlazi od 2005. Sada se priprema peti njegov broj. Veseli me taj rad, veseli me da časopis objavljuje priloge mnogih suradnika i iz Hrvatske i izvan nje. Među suradnicima su i istaknuti filolozi kao Dalibor Brozović, Marc L. Greenberg, István Lőkös, Ivan Pederin, Zoran Kravar, Branimir Glavičić, Goran Filipi, Ivo Pranjković, Slobodan P. Novak, Zoltán Hajnády, Janneke Kalsbeek, Stjepan Damjanović itd., ali i mnogi drugi, među njima i vrlo mladi zapaženi istraživači, npr. Mate Kapović, Kristina Štrkalj-Despot, Amir Kapetanović, Đuro Blažeka, Martina i Boris Kuzmić, Viktoria Franić-Tomić, Adnan Čirgić itd. U Čakavskoj riči odavno surađujem,a s glavnim urednikom Joškom Božanićem i s operativnom urednicom Vinkom Glunčić-Bužančić skladno surađujem; mislim da se to jasno vidi iz sadržaja toga periodika.

Koji su Vam sljedeći znanstveno-istraživački projekti u planu?
Velik mi je zadatak napisati i Hrvatsku dijalektologiju 3 koja će biti posvećena kajkavskom narječju. Slijedit će knjiga koja će u cjelini prikazati hrvatske dijalekte, uključujući i uvod u problematiku. Pripremam knjigu jezičnopovijesnih ogleda; nadam se da će sljedeće godine biti objavljena. Ima i mnogo drugih poslova: nastupi na znanstvenim skupovima, briga o dijalekatnim rječnicima, suradnja u časopisima. Nadam se pripremiti knjigu u kojoj će biti sav hrvatski rječnik Fausta Vrančića, i onaj iz njegova rječnika i iz njegove proze Život nikoliko izabranih divic . Sudjelujem u pripremanju zbornika Majka Klara Žižić i njezina Družba (1706.-2006.) koju će objaviti Samostan sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku itd. Nije dosadno!
Kristina REPAR