Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 8. siječnja 2010
Aktualni trenutak: Drugi krug predsjedničkih izbora
10. siječnja izađimo na izbore
Ne darujte svoj glas vašim političkim protivnicima. Oprez pred stupicama tranzicijske demokracije. Haaški pritvor i uhidbe branitelja asociraju na europski Guantanamo. Najbolji politički događaj je Sanaderov odlazak –
piše Ante Beljo

Rezultati izbora u prvom krugu su 44 posto aktivnih (oni koji su izašli na izbore) i 56 posto neaktivnih glasača kojima je još uvijek dobro i koji još uvijek imaju dovoljno kruha i dovoljno igara, a za njihovo vlastito sutra i sudbinu njihove djece i unučadi nije ih ni briga. Po onoj narodnoj neka se svak' u svoje vrijeme snalazi kako zna i može, kako su se i oni sami snalazili! To ne bi bilo ni tako tragično kad oni danas ne bi svojom nemarnošću davali ovlasti drugima da u njihovo ime stave na kocku njihovu sudbinu i sudbinu njihove djece i unučadi za čitavo pokoljenje. Parlamentarni mandati traju četiri godine, predsjednički 5 godina; zaduživanja na 20-30 godina, a rasprodaja i dužničko ropstvo i nekoliko pokoljenja.

 Izborna apstinencija je političko samoubojstvo
Ključna poruka većine medija u Hrvatskoj u ovo predizborno vrijeme je: Ne izlazite na izbore jer svakako ne možete ništa promijeniti, a ako i pokušate dobivate isto što već imate, samo upakirano u drugačiji celofan. To su nedemokratske poruke upućene svim onima koji svojim neizlaskom trebaju potvrditi istinitost već unaprijed naručenih anketa. Borba ljudskoga roda protiv raznih bolesti i borba svake jedinke da sama odlučuje o svojoj sudbini su podjednako stare – koliko i ljudska vrsta. Bit svake demokracije sastoji se u tome da svaki pojedinac ima mogućnost odlučivati o vlastitoj sudbini u sklopu zajednice u kojoj živi. Ne koristiti te mogućnosti ravno je samoubojstvu, a poziv, izravan ili prikriven na neizlazak na izbore ne samo da je nedemokratski čin nego je poziv na kolektivno samouništenje. Bez obzira koliko sužen izbor imali još uvijek je to daleko više nego ne imati mogućnosti bilo kakvog izbora. Izići na izbore u najmanju ruku znači proširivati mogućnosti izbora, a neizlazak na izbore ima za posljedicu automatsko poklanjanje svoga glasa svojim političkim protivnicima.

 Stranka u tradicionalnim demokracijama i tranzicijskim demokracijama
Još od vremena industrijske revolucije u zapadnoeuropskim zemljama, na oba američka kontinenta u Australiji pa i u nekim azijskim zemljama institucije stranaka su osnovica demokratskog načina života u društvu. Taj suživot ima i svoja čvrsto ugrađena pravila po kojima se utakmice igraju – bilo da se radi o unutarstranačkim ili međustranačkim odnosima. Poštivanje tih pravila kao vrhunske vrjednote od strane svih sudionika u natjecanju je preduvjet za bilo kakav napredak. Svi pokušaji podvala, prevara ili bilo kakvih drugih manipulacija izravan su udar na osnove demokratskog sustava i slobodu svakog pojedinca u procesu da odlučuje o vlastitoj sudbini i podjednako su neprihvatljivi za sve.
Karakteristika novonastalih tranzicijskih demokracija jest da su one postale višestranačke iz same činjenice što je umjesto jedne partije došlo do inflacije 'partija', ali je u svima njima zadržan način upravljanja isti onaj kakav je bio u jedinstvenoj partiji. Novi šefovi 'partija' su učinili sve da njihova moć ostane jednaka moći bivših šefova jedinstvene partije, te da se mogu u svim pokušajima unutarpartijske demokracije obračunati na način kao što se bivša partija obračunavala s frakcionašima u vlastitim redovima.
Tu nema razlike između Sanadera i Milanovića. Nedostatak te unutarstranačke demokracije koja je preduvjet za funkcioniranje bilo kojeg demokratskog višestranačkog sustava najočitije je došao do izražaja u ovoj predsjedničkoj kampanji koja se zapravo pretvorila u unutarstranačku kampanju koja je završila poražavajuće za HDZ i sva tri njihova kandidata bez obzira što je jedan od njih imao legitimitet stranke, a druga dvojica su bili nezavisni. Slično se dogodilo i u SDP-u, drugoj po snazi stranci u Hrvatskoj s razlikom što su obojica kandidata iz njihovih redova ušli u drugi krug. Jedan od njih, Josipović je izdanak 'partije' staroga kova oboružan novokomponiranom retorikom, a drugi je Milan Bandić, populist i zagrebački gradonačelnik, koji je izbačen iz SDP-a i nastupa u kampanji kao neovisni kandidat. Bilo je više uspješnih čelnika glavnih gradova pojedinih zemalja koji su kasnije postali uspješni predsjednici država - Jacques Chirac bivši francuski predsjednik. U direktnom i svakodnevnom kontaktu s ljudima gosp. Bandić je uočio razloge koji birače iritiraju i zbog kojih vjerojatno ne izlaze na izbore. Naime, oni sve više shvaćaju da nema velike razlike između bivšeg jednopartijskog sustava ili višestranačkog kohabitacijskog u kojemu ih u međuizbornom razdoblju svakako nitko ništa ne pita.
Milan Bandić je prema svemu do sada viđenom založio svoju političku karijeru s ciljem da se na tom planu nešto promijeni pa je i sama ta činjenica dovoljna za sve one neodlučne da iziđu na izbore i da mu daju svoj glas. Njegova pobjeda bi svakako doprinijela unaprjeđenju hrvatske demokracije i otvorenju novih demokratskih obzora i mogućnosti za tako potrebnu promjenu izbornih zakona.

 Zatvaranje branitelja i Sanaderov slučaj
Sam čin zatvaranja hrvatskih branitelja u vrijeme božićnih blagdana je nehuman i necivilizacijski akt. Takvo što se događa samo u diktaturama gdje se tiranijom nastoji demonstrirati sila. Koja su to opasnost za društvo bili ljudi koji su svojim životima branili i stvarali ovu državu – da bi sada optuženi za nešto što se događalo prije 13 godina (što oni sami nisu počinili ali što su navodno morali znati) trebali biti zatvoreni, a da im se nije omogućilo niti da Božić i Novu Godinu provedu u krugu svoje obitelji?!
Drugi iz svijeta uz svesrdnu pomoć mnogih iz Hrvatske otvorili su europski Guantanamo (Haaški pritvor i zatvor u Scheveningenu) za naše branitelje i generale, a sada evo takva ista mučilišta se otvaraju i diljem Hrvatske. Slično kao i 1948. g. u vrijeme rezolucije Informbiroa! U zadnjih nekoliko dana govori se mnogo o zahtjevu Srbije za članstvo u EU ali i o njihovoj tužbi protiv Hrvatske za genocid. Čujemo i to da je neosnovana i lako oboriva?!
Tko će ju oboriti, ako nam svi ključni svjedoci budu zatvoreni, a dokaze koje oni imaju budu uništeni?! Ne traže premetači i njihovi naredbodavci samo nepostojeće topničke dnevnike?!
Najbolje što se za Hrvatsku moglo dogoditi u političkom smislu bio je odlazak Ive Sanadera, a najgore što nam se može dogoditi je njegov povratak.
Ante BELJO

Hrvastko slovo, 8. siječnja 2010.
Urednički komentar
Branitelji za Bandića, Štrbac za Josipovića
Izađimo na izbore dok još imamo pravo i dužnost izravnog biranja predsjednika Republike

U 2010. godinu ušli smo s novom pojavom poimanja demokracije. Ivo Sanader otišao je bez obrazloženja s mjesta premijera. Poput monarha imenovao je nasljednicu, a sebe za doživotnog počasnog predsjednika stranke, odakle iz sjene bez političke odgovornosti i demokratske valorizacije može utjecati na društvene i političke događaje. Stjepan Mesić odlazi na funkciju „doživotnog bivšeg predsjednika države“, ona je istina zakonita, ali nemoralna s obzirom na privilegije. S te funkcije, koju mu je osigurao Sanader, i on iz sjene može usmjeravati tijek događaja. Dokazuje tu sklonost pokušavajući složiti kadrovske puzzle u vojno-obavještajnom sektoru, kako bi i kao umirovljenik mogao utjecati na predsjedničke ovlasti. S Josipovićem, to mu ne će biti teško. Da se olako ne odriče volje za moći dokazao je i odlaskom vladinim zrakoplovom na novogodišnji koncert u Beč, brojnim tzv. „oproštajnim posjetima“ i izravnim miješanjem u izbor nasljednika po svojoj mjeri. Kako dakle bez demokratskog legitimiteta zadržati moć? Odgovor znaju komunisti od Mesića odlikovani i neodlikovani. Kad su izgubili vlast na prvim demokratskim izborima zadržali su moć u bankama, gospodarstvu i medijima. No, ovi danas hoće više! Sanader je volju za moć protegnuo kroz stanovitu organizaciju, još stanovitije velebogatašice, koja iz sjene uzduž i poprijeko globalizira sve i svašta. Mesić je zadovoljan ulogom u međunarodnim udrugama tipa Igmanska inicijativa i Balkanski klub. Oba mogu i na vanjskom planu utjecati na događaje, prioritete i zauzimanje smjera, što će provesti klonirani nasljednici i klijentela. Prvi s globalističkih stajališta, drugi s balkanskih. Nijedan s demokratskih. Da bi stvari u predsoblju Europe i lokomotivi Balkana ostale kakvima su ih u ovome desetljeću betonirali Račan s Budišom, Mesić i Sanader, potrebno je na Pantovčak dovesti Josipovića, provjerenog provoditelja dalekosežnih im vizija zbog kojih su Hrvati postali najpesimističniji narod u Europi. Sve, ali baš sve je odrađeno tako da se u začetku zatre bilo kakva demokratska, iz naroda proistekla i na nacionalnim interesima temeljena politika s prepoznatljivim predsjedničkim kandidatom. Ali u drugom krugu umjesto Pusićke dogodio se Bandić! Probudio se i Budiša i odmah poručio - koalicija HDZ-a s SDP-om spasonosno je rješenje.
Poslije Josipovićeva poziva hadezeovcima da glasuju za njega zaredale su serije potpora hadezeovaca Bandiću. Bilo je ispod ljudskog dostojanstva slušati kako hadezeov gradonačelnik Zadra, poslije drugarske kritike stranačkog politbiroa, relativizira osobno građansko, zakonito, demokratsko i ljudsko pravo i stajalište o tome da će glasovati za Bandića. Bila je to vijest dana! Ne slučajno. Zna se tko je pravi kandidat i da većinu treba ušutkati. Savez za Europu ne može besprijekorno funkcionirati ako im izmakne Pantovčak. Zato Josipović tragikomično objavljuje cijele stranice s neistinitim naslovom da je braniteljska populacija za njega, a ispod velikog naslova potporu mu je dalo 20 branitelja (JL, 2. siječnja, str. 21). U neobjavljenom Registru je pola milijuna živih hrvatskih branitelja. Je li moguće da će Josipovićev vod, „Dragi Hrvati“ (Ivan Pavao II.) izabrati predsjednika, a da će onih cca 499.980 branitelja sa članovima svojih obitelji, što je gotovo pola hrvatskoga biračkog tijela i dalje čekati da na Pantovčak dođe osoba koja barem po kućnom odgoju zna gdje je crta ispod koje se ne smije ići i koje su to nacionalne vrjednote s kojima se ne trguje? Na čelu potpornog voda nalaze se Tus, Stipetić i Špegelj. Njih je zaobišla klavijatura Josipovićeve haaške nove pravednosti, Mesićevo tajno svjedočenje i akcijski planovi. Sva trojica pristiglih iz JNA miljenici su Pantovčaka. Kad i branitelji, uz hadezeovce, masovno podupiru Bandića, potpora se proglašuje njegovim „skretanjem u nacionalizam“. Kamo je skrenuo Josipović s revolucionarnim pokličem za „crvenu Hrvatsku“? U 1945. Braniteljske udruge pamte djela gradonačelnika Zagreba. S predsjedničke pozicije mogao bi konsolidirati sustavno mrvljenu braniteljsku većinu. Josipović je i kao profesor prava i kao zastupnik i kao strateg Savjeta za suradnju s Haaškim sudom, učinio sve da hrvatski branitelji dođu u međunarodnopravnu poziciju izjednačeni sa srpskim agresorom. Stoga i ne čudi što mu potporu daje 0,004 posto Registra hrvatskih branitelja, Savez za Europu i tajnik vlade RSK, glasnogovornik velikosrpskog registra okupatora, Savo Štrbac. Stižu li i autobusi iz Srbije? Štrbčeva potpora iz Beograda je kao normalna, ali se zato sustavno ismijava i onemogućuje potpora splitskog i zadarskog gradonačelnika Bandiću! Nije li sve to dovoljan razlog da 10. siječnja odgovorno konzumiramo izborno pravo i dužnost i izaberemo što se još izabrati može, jer već za sljedeće predsjedničke izbore, kako najavljuje Savez za Europu, nitko nas nizašto ne će ni pitati?!

Hrvastko slovo, 8. siječnja 2010.
Dnevnik 28. XII. – 3. I.
Don Anto Jelić: Dok blagoslivljam sarajevske obitelji…

28. prosinca 2009. godine
Danas započinjem blagoslov obitelji. Obilazim vjernike u Bosanskoj i Geteovoj ulici. Uvijek mi je bila radost susresti se s ljudima u njihovim stanovima i s njihovim članovima obitelji. Navečer večera i susret u jednoj obitelji. Sa mnom je i Darko, upravitelj studentskog doma u izgradnji u Sarajevu. U obitelji su članovi, dvije kćerke i sin. Svi troje su odrasli i zaposleni. Majka je od prije nekoliko mjeseci u mirovini. Prvu primljenu mirovinu darovala je cijelu za izgradnju naše crkve. Radila je pune 42 godine. Kćerke i sin rade i plaće su im za sarajevske prilike solidne. Razgovor teče o općim problemima Hrvata i katolika u Sarajevu. Problem bolesnih i starijih osoba, nezaposlenosti, odlazak mladih iz Sarajeva. Naravno, da nismo mimoišli ni razgovor o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.
U dizalu, susrećem, slučajno, jednog mladića i pričamo o velikoj pucnjavi koja je počela uoči katoličkog Božića (naravno da katolici najmanje koriste pirotehnička sredstva za svoj blagdan), a mladić mi reče: Moj gospodine, ovo se više puca od jada, nego od veselja.

29. prosinca 2009. godine
Nastavljam blagoslov. U Geteovoj ulici susrećem u jednoj obitelji Željka koji je invalid od posljednjeg rata i u kolicima je, ali veoma raspoložen kao i svake godine. Pun je kršćanske nade i pouzdanja, premda ga, muče i druge bolesti. Susrećem nekoliko osoba s moždanim udarom. Ove godine je puno ljudi doživjelo moždani udar. Sve su to posljedice rata. Divim se strpljivosti svih tih bolesnika koji su puni pouzdanja u Božju providnost. Puno su raspoloženiji nego neki poslovni ljudi koji zarađuju veliki novac. Poslovni ljudi se, obično, tuže na krizu koja ih je pogodila u ovoj godini. Poslijepodne sastanak s inženjerima i izvoditeljima radova vodovodne i kanalizacijske mreže u studentskom domu. Navečer čitam knjigu Sime Dubajića: „Od Kistanja do Kočevskog Roga“ (život, grijeh i kajanje). U knjizi zapažam neke zanimljive činjenice i sličnosti iz godine 1941. i 1991. Velika reakcija Srba na uspostavu Nezavisne države Hrvatske. Pokušaj stvaranja srpske krajine. Tada Hrvatsku državu ruše skupa četnici i komunisti uz veliku podršku talijanskih fašista. Nažalost, takvima današnja Hrvatska diže i spomenike. Zanimljiv scenarij iz vremena Drugoga svjetskog rata ponavlja se 1991. do 1995. godine. Osniva se tzv. srpska krajina i uz balvan revoluciju ruši se Hrvatska država, opet uz pomoć nekih zemalja iz međunarodne zajednice i tadašnjeg SFOR-a. Opet hrvatska država nagrađuje pojedince iz balvan revolucije. Pitam se hoće li se taj scenarij ponoviti na isti ili sličan način?
U Koruškoj Simini dželati, uz svesrdnu pomoć Engleza zarobiše neke članove hrvatske vlade s njihovim obiteljima i golemo zlato hrvatske države, te Poglavnikovu lovačku pušku i zlatni samokres. Na željezničkom kolodvoru u Vielach-u „slučajno“ skretničar napravi pogrješku pa vlak, umjesto da ide u Italiju, stiže u Jasenice. Odvojiše članove obitelji od visokih dužnosnika te ih odvedoše u Crngrob i poubijaše s mnoštvom drugih Hrvata. Članove vlade odvedoše u Kočevski Rog te ih s 30.000 drugih zarobljenika strovališe u jamu. Za te zločine, prema Siminu svjedočenju naređenje dadoše Ivan Maček, Maks Baće i Jovo Kapa, a zločine izvrši Simina 11. brigada. Tako iz Kočevlja Simo šalje kamionske transporte svake noći, a njegovi dželati iz 11. brigade ubijaju ili žive bacaju u jamu Kovčevskog Roga. Tko je glavni nalogodavatelj ovoga zločina, mislim da je jasno svakome. Poslije ovog drugog scenarija iz 1991. do 1995. hrvatski generali završiše u Haagu, dio branitelja po sudovima i zatvorima diljem Hrvatske, a dio iz očaja oduze sebi život. Zloguki proroci govore o trećem scenariju na kojem scenaristi užurbano rade da se to što prije dogodi ili u Europskoj uniji ili bez nje, ali svakako u nekom zapadnom ili istočnom Balkanu.

30. prosinca 2009. godine
Danas susret s mnogo starijih, bolesnih i usamljenih osoba. Doduše radost je i susret s nekoliko obitelji s malom djecom, te s mladićima i djevojkama koji su mi već poznati iz nedjeljnih susreta na svetim misama. Mnogi su redoviti u Crkvi, a neki uvijek imaju svoje razloge zašto ne dolaze u Crkvu. Nekoliko starijih osoba traže Caritasovu pomoć. Negdje oko jedanaest sati iz mog župnog ureda zove me urednik Hrvatskog slova Mile Pešorda, koji je navratio nakratko u Sarajevo. Nažalost nismo se susreli. Na večer nakon svete mise posjećujem i blagoslivljam jednu obitelj koja ima četvero odrasle djece. Jedna djevojka retardirana od rođenja. Na Božić je na večernjoj misi primila sakrament Potvrde. Potvrdu je u našoj Crkvi podijelio Don Anto Meštrović, kanonik i arhiđakon. Sin radi u Zagrebu, došao sa suprugom za Božićne blagdane k roditeljima. Dvije kćerke završile studij, jedna magistrirala. Veoma su aktivne u župnoj zajednici. Majka radi u jednoj hrvatskoj tvrtki, a otac u mirovini. Nazočna i rodbina iz Beograda. Dugi razgovori o životu katolika u Sarajevu i Beogradu. Svakako, da smo najviše razgovarali o aktivnostima i kršćanskom životu u našoj župnoj zajednici. Nije izostao ni razgovor o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.

31. prosinca 2009. godine
Nastavak blagoslova. Trg Zavnobih-a. Još se takvi i slični trgovi povlače i u Sarajevu, a ne samo u Zagrebu. Uobičajeni razgovori i susreti. Svatko je željan nekih promjena na političkom, gospodarskom i duhovnom području Hrvata u BiH. Razočarenje s rezultatima predsjedničkih izbora. Malo je ljudi izišlo na izbore premda je u Sarajevu bio dobar odziv. Ponegdje ima pomalo pritužbi na susjede muslimane koji ih nazivaju ustašama i pitaju ih što čekaju ovdje u Sarajevu i što ne idu u Tuđmanovu Hrvatsku. Jadni ne znaju da im je i babo bio ustaša i također ne znaju da to nije više Tuđmanova Hrvatska koja je i njima davala utočište, hranila ih i zbrinjavala u ratu. To je nečija druga Hrvatska u kojoj ima više sirotinje i nepravde nego u BiH. Pa netko se interesira kako bi mogao dobiti hrvatsku domovnicu i putovnicu.
Na koncu mise čitam statistike rođenih i umrlih, što je svakako porazan rezultat kao i u mnogim drugim mjestima. Molimo i radimo da se ta situacija popravi.

1. siječnja 2010. godine
Svjetski dan mira. Za ovaj dan Papa Benedikt XVI. poslao je posebnu poruku mira. Papa naglašava brigu za siromašne, čuvanje zemlje i okoliša. Stari bleiburgovac i sudionik Križnog puta Pepo po starom običaju nudi dobru šljivovicu. Navraća mi u župni ured književnik i akademik Veselko Koroman. Razgovaramo o njegovoj posljednjoj knjizi pjesama: „Stariji od vremena“. Blagoslov obitelji. Navečer gledam TV Kiseljak, koja prikazuje komentare predstavnika pojedinih udruga i političara o protekloj godini i želje i očekivanja u sljedećoj. Prikazan je i moj komentar. Istaknuo sam da sam zadovoljan aktivnostima HKDD-a. Bila je to osamnaesta godina našeg djelovanja. Učinili smo mnogo na različitim područjima našeg djelovanja, na kulturnom, humanitarnom, graditeljskom, odgojnom, gospodarskom i drugom polju. Glavna usmjerenost bila je na gradnju studentskog doma u Sarajevu. Ovaj projekt smatramo izuzetno važnim za opstanak i ostanak Hrvata katolika, ne samo u Sarajevu, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nakon Kiseljaka gledam dnevnik HRT. Prikazuju doček Nove godine na Jelačić trgu. Među tu razdraganu masu najprije izlazi predsjednički kandidat Milan Bandić. Masa skandira Milane, Milane… Bandić čestita Novu godinu i izriče nekoliko negativnih osobina o svom nekadašnjem partijskom kolegi i sadašnjem suparniku za predsjedničke izbore. Bandić odlazi, a onda se pojavljuje dr. Ivo Josipović, a ta ista masa počinje izvikivati Ivo, Ivo… To isto mnoštvo ne zanimaju niti izbori niti predsjednički kandidati, nego reagira kao masa u svim drugim prilikama. Vjerojatno je manjina tih s Trga bila na izborima u prvom krugu, a još manje će ih izići u drugom krugu. Vrsni gledatelji mogli su uočiti da je Milan došao na Trg s crvenom kravatom, a Ivo s crvenim šalom. Nije to slučajna simbolika i odabir boje. Ta boja nas podsjeća na nekadašnja olovna vremena i na doba hrvatske šutnje. ]utimo li opet nešto takvo. Hoćemo li dobiti jaram na vrat ili lanac oko vrata, vidjet ćemo 10. siječnja. Imali smo šestojanuarsku diktaturu, trećejanuarsku. Hoćemo li dobiti i desetojanuarsku? Bumo videli! Španjolski bikovi u koridi reagiraju na crvenu krpu bez obzira tko je nosi ili u kojoj je ruci, desnoj ili lijevoj. Otvaram program Muslimanske televizije „Igman“. Efendija Alić govori o Muhamedu i nastanku islama, pa reče: „Nema vjerske slobode bez političke slobode“. Muhamed je najprije ujedinio narod politički, a onda je širio islam. To vrijedi i za muslimane u Bosni i Hercegovini. Nisu se mogle graditi džamije dok se Bosna nije oslobodila i oblikovala kao država. Nekada nije bilo džamije od Magribije na Marijin Dvoru do Konjica. A u ovih petnaestak godina bosanske državnosti u samom Sarajevu napravljeno je 99 novih džamija.

2. siječnja 2010. godine
Nastavljam blagoslov obitelji. Idem u ulice Nerkeza Smailagića i Samira Frašte. To su dva partizana. Tijekom dana nazvao me je tajnik podružnice Napretka iz Kiseljaka Mladen Anto Molnar, i priopćio mi da je uprava Napretkove podružnice Kiseljak donijela odluku da Hrvatskom katoličkom dobrotvornom društvu daruju dvije umjetničke slike. Na to ih je potakla vijest da su u Badnjoj noći lopovi provalili u HKDD-ov gostinjac „Prof. dr. Krunoslav Draganović“ i odnijeli šest vrijednih umjetničkih slika, koje su bile namijenjene za aukciju, od čije bi se prodaje novac utrošio u gradnju studentskog doma. Vrijednost ukradenih slika procjenjuje se preko 25.000 eura.

3. siječnja 2010. godine
Snijeg u Sarajevu. Vrijeme hladno. Slavim s narodom dvije mise u 9 i 11 sati. Nakon misa stižu gosti i donatori iz Kiseljaka. Donose dvije vrijedne slike, jednu od Ljube Laha, a drugu od Topića. Vraćam se čitati knjigu Hrvoja Gaše: „Mladi Hrvati“, koja je izišla početkom prosinca 2009. i čije je predstavljanje organiziralo naše Društvo 18. prosinca iste godine. Bilo je to točno na dan pedesete obljetnice izricanja presude skupini mladih hrvatskih studenata na čelu s Tomislavom Vidovićem. Tomislav je bio osuđen na 15 godina zatvora, a svih ostalih četrnaest na manje kazne, ali ipak visoke. Knjiga upravo govori o ovoj skupini i još nekima iz toga vremena. Tako su poznate osječka skupina, vareška, prozorsko-ramska, travnička, zenička, širokobriješka, mostarska, metkovićska, bugojanska, splitska, zagrebačka, zadarska i druge. O ovome se u novije vrijeme ništa ne govori i ne piše, pa ni oni koji su prošli tih godina robijašnice od Zenice, Niša, Foče, Stare Gradiške do Sv. Grgura i Golog otoka. Vrijedno je tu knjigu pročitati, jer i oni su se borili i trpjeli za Domovinu. Čini mi se zgodnim navesti jedan citat iz pisma Tomislava Vidovića iz zeničkog zatvora roditeljima: „Život je pun klipova koji se nađu čovjeku pod nogama. Valja ih naučiti preskakati. Ako koji i zapne, pa se posrne, nije važno. Treba se dizati i nastavljati hod“.
U kasne sate uz večernje razmatranje iz Evanđelja po Marku, 1, 1-20., odlazim na počinak.

Hrvastko slovo, 8. siječnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon

Robo Sapiens

Dok rezimiramo učinke protekle godine, pripremajući se za nove uzlete, masmedijska pozornost bila je u velikoj mjeri posvećena mnogim važnim događajima i osobama koje su obilježile proteklu 2009. No, u tom nam je hrvatskom godišnjem izvješću promakla jedna tema. Sve dominantnija važnost robotike

Trebali bismo istodobno svi povesti malo više računa o duhovnosti i moralnosti samoga ljudskog  roda

Tko to već danas sa sigurnošću može reći da se bavi poslom koji roboti nikada ne će moći zamijeniti i tko, s druge strane, može biti siguran da već danas ne obnaša posao koji će u budućnosti zahvaljujući savršenstvu robotike kad-tad potpuno odumrijeti? Koje to sve poslove umjesto nas već danas mogu obavljati roboti? Čovjek bi se iznenadio, mnoge. No, kako se kod nas vijestima iz svijeta robotike daje malo pažnje, nije nimalo čudno što ljudi toj problematici pristupaju s vrlo malim zanimanjem. To je prava šteta, jer je budućnost u industrijski razvijenim zemljama već danas sklona robotiziranju mnogih ljudskih zanimanja. Humanoidni roboti u Japanu koji je kolijevka robotike obnašaju već čitav niz vrlo korisnih funkcija, a u najnovije vrijeme već hodaju i po modnim pistama. U cijelome svijetu roboti u velikom broju slučajeva zamjenjuju radnike u velikim svjetskim tvornicama. Primjerice, u samo jednoj od Mercedesovih tvornica neumorno ih radi oko tri tisuće, dok ih u cijeloj Hrvatskoj za sada imamo jedva oko stotinu. Ali Hrvatska je, prilagođavajući se svjetskim trendovima, odlučila i tome stati na kraj krenuvši u osvajanje samog vrha svjetske robotike. Podsjetimo se, protekle je godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje tim stručnjaka pod vodstvom Bojana Jerbića predstavio revolucionarni razvoj dvoručnog industrijskog robota, prvog takve vrste u Hrvatskoj. Projekt bi trebao biti završen tijekom 2011. kada će biti ugrađen u pogone tvornica Elektro-kontakt i Končar, gdje će obavljati poslove složenih ručnih operacija. Jedan primjerak industrijskog robota – radnika može, po Jerbićevim riječima, zamijeniti dvoje do pet, možda čak i više ljudi. Novinari su prigodom predstavljanja spomenutog dvoručnog robota duhovito komentirali buduće djelatnike naših tvornica: „To su idealni radnici. Ništa se ne žale. Ne štrajkaju, ne traže veće plaće, ne traže godišnje odmore, ni slobodne dane. Ne odlaze na bolovanje. Imuni su na sve reforme. Di ćeš bolje? U usporedbi s njima ljudi se čine užasno kompliciranima.“ No, nemojmo misliti da robote zanimaju samo teški fizički ili tehnološki zahtjevni tvornički poslovi. Za robote ne postoje muška i ženska zanimanja, za njih postoji samo posao koji treba obaviti na što bolji način, pa im tako, osim što rade u tvornicama, nisu strani ni kućanski poslovi. Više nije nikakva novost da se diljem svijeta već razvijaju robotski sustavi za asistiranje u kirurgiji, a Hrvatski institut za tehnologiju (HIT) na čelu s direktorom Perom Munivranom i Sveučilište u Zadru na čelu s rektorom Antom Uglešićem idu u korak s ostatkom razvijenog svijeta s prestižnim projektom ROKI unutar programa TEST (voditelj projekta je Petar Čovo) posvećenog upravo asistiranju u kirurgiji. U svijetu se već obavljaju operacije u kojima roboti asistiraju, a kod nas će se to dogoditi za manje od godinu dana, što medicinska struka s nestrpljenjem očekuje. Inače već postoji asistentska razina robotike u kirurgiji (pri čemu robot ne obavlja sam kirurški zahvat već samo asistira) i druga, samostalna razina robotike na kojoj robot doista obavlja kirurški zahvat.

Fizioterapeuti, oprez, dizajniraju se roboti koji bi vas mogli vrlo lako zamijeniti. Roboti se pripremaju za rehabilitaciju pacijenata svih vrsta. Dragi zubari, nemojte misliti da ste vi pošteđeni buduće robotizacije vašeg zanimanja, kada roboti mogu biti kirurzi i sudjelovati u laparoskopskim operacijama, tada zasigurno mogu biti i vrsni stomatolozi. Gospodo profesori, razmislite još jednom o svojim dječjim odgovorima na tada vam postavljena pitanja odraslih o tome što biste htjeli biti kada odrastete i sjetite se što ste ono još htjeli biti osim profesora, jer robotima ni edukacija nije strana, čak naprotiv, danonoćno se naoružavaju takvim količinama znanja kakvu mi ljudi možemo samo sanjati. I vi, gospodo zaštitari i čuvari, već danas biste morali razmišljati o nekim alternativnim poslovima, jer će na vaša radna mjesta također moći bez problema biti zaposleni roboti kojima su već sada sigurnost i nadzor mačji kašalj. Roboti uspješno svladavaju i transport svih vrsta, a mogu poslužiti i u vojne svrhe, kako bi se izbjegle nepotrebne ljudske žrtve. Ljudska strast za ratovanjem u budućnosti bi lako mogla nalikovati na dječju PlayStation igru God of War 1, 2  i 3 s virtualnim ili robotiziranim herojima i žrtvama. No, njima je bolesna taština strana. Njome, na svu sreću, nisu opremljeni. I kada pobjeđuju i kada gube izgledaju jednako. Vrlo su skromni, a kao što sam već rekla, iznad svega su marljivi i, ništa im nije teško. Netko bi mogao reći: Sve je to divno, ali robotima su ipak osjećaji strani. Prevarili biste se, kažu njihovi tvorci. Roboti bi nas ljude uskoro mogli čak učiti kako možemo bez straha pokazivati svoje emocije. U izradi su humanoidni roboti raznih veličina preko kojih je navučena silikonska koža i prava kosa; roboti-emotivci, roboti zabavljači, pjevači, plesači, klaunovi, zavodnici i zavodnice, uvijek nasmijani prijatelji po uzoru na žigola androida Joea iz Spielbergova filma A.I. (Artificial Intelligence) koji nas stalno bodre lijepim riječima te prijateljice nalik Levinovim Stepfordskim suprugama koje se stalno zadovoljno smješkaju, kojima ništa nije teško i koje svoje vlasnike vjerno opslužuju posebnom pažnjom. Dobro je da čovječanstvo vrlo marljivo radi na očovječavanju i produhovljenju robota, ali bismo istodobno svi mi trebali povesti malo više računa o duhovnosti i moralnosti samoga ljudskog  roda, jer bismo se u protivnom u bliskoj budućnosti mogli iznenaditi umjetnom, ali toliko uvjerljivom ljudskošću i inteligencijom naših humanoidnih klonova – robo sapiensa.

Hrvatsko slovo, 8. rujna 2010.
Razgovor : Mladen Janjanin, pijanist
dekan Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu
Utvrditi poziciju umjetničkih akademija

Pijanist, pedagog i dekan Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu Mladen Janjanin (Vinkovci, 1962.) školovao se na Royal College of Music u Londonu (Kendall Taylor) i diplomirao u dobi od 19 godina kao najmlađi diplomant u povijesti te institucije. Poslijediplomski studij nastavio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Jurica Murai), gdje radi od 1998. godine, od 2005. izvanredni je profesor za predmet Klavirski duo, a od 2006. godine obnaša  dužnost dekana. Studij u Londonu obilježio je Janjaninovo dalje bavljenje glazbom jer iz tog razdoblja datira i sada već 25 godina duga profesionalna suradnja s kolegom sa studija, britanskim pijanistom i orguljašem Wayneom Marshallom. Svečani koncert u povodu 25. obljetnice zajedničkog nastupanja Janjanina i Marshalla, održan 28. studenoga 2009. godine u KD Vatroslava Lisinskog, bio je neposredan povod za razgovor s Mladenom Janjaninom.

Dvadeset i pet godina suradnje u duu s Wayneom Marshallom jubilej je koji je plaketom nagradilo i Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika. Brojno vas je slušateljstvo dugotrajnim pljeskom potaknulo i na dodatke, pa smo vas doživjeli i u jazzističkom muziciranju. Što je pogodovalo nastanku dua Janjanin - Marshall?
- Wayne i ja upoznali smo se kao studenti u jesen 1979. godine na Royal College of Music u Londonu i od početka, kao „cimeri“, postali i veliki prijatelji. Prije svega iz tog prijateljstva, ali i zajedničkih glazbenih ukusa i poimanja glazbe, prijateljstvo je urodilo i profesionalnom suradnjom.

Na jubilarnom koncertu predstavili ste se u različitim kombinacijama instrumenata a svirali ste i Mozartov Koncert za dva klavira i orkestar, KV 365 uz sudjelovanje Zagrebačke filharmonije. Što vas je vodilo u odabiru programa i imate li mogućnosti s takvim programima nastupati i u drugim koncertnim dvoranama?
- Činjenica da je Wayne i orguljaš dala nam je ideju da iskoristimo i sviramo ona djela koja su originalno pisana za klavir i orgulje. Nismo u svim koncertnim dvoranama u mogućnosti svirati pod istim uvjetima s obzirom da nemamo uvijek dva klavira na raspolaganju, kao niti orgulje. Zato smo na mnogobrojnim koncertima, što u dvoranama što u crkvama, nastupali kao glazbenici u raznim kombinacijama koje smo, kao modalitete, predstavili i na našem obljetničkom koncertu.

Zagrebačka publika i kritika od prvog nastupa 1984. godine primaju vas s pohvalama. Kako, zbog geografske udaljenosti, uvježbavate zajedničke nastupe i organizirate koncerte u drugim državama?
- Kad smo bili mlađi imali smo mnogo više vremena i izgradili smo velik repertoar i iskustvo. A sada, kad god sviramo nešto novo, dovoljno nam je da svaki sam nauči svoju dionicu i da se nekoliko dana prije koncerta nađemo i to izradimo do koncertne izvedbe.

Vaše veliko iskustvo u klavirskom duu nedvojbeno je i povod za vođenje kolegija za Klavirski duo na Muzičkoj akademiji. U čemu je važnost komornog muziciranja u procesu obrazovanja mladih glazbenika i kako je taj nastavni predmet riješen na različitim odsjecima?
- Komorno muziciranje je neizmjerno važno u studiju glazbe i predstavlja conditio sine qua non u smislu nadopunjavanja studija glavnog predmeta. Ako gledate svjetsku glazbenu scenu vrlo je razvidno da je postotak izvedene glazbe generalno daleko veći kod udjela komornih glazbenika nego solista. I najbolji solisti moraju biti izvrsni komorni glazbenici, jer inače nisu kompletni umjetnici. Svi studijski programi na Muzičkoj akademiji koji su izvođački, imaju komornu glazbu kao obavezan dio nastave.

Muzička akademija imala je kao članica Sveučilišta u Zagrebu značajnu ulogu i u proslavi njegove 340. obljetnice (1669. - 1874. - 2009.). Ponajprije mislim na dvije izvedbe Mozartove "Čarobne frule" u KD Vatroslava Lisinskog 5. i 20. prosinca 2009. Veliki projekti uključuju i velike studentske ansamble i brojne soliste. Kako se na Akademiji pristupa odabiru takvih velikih projekata, koje ste već ostvarili u bližoj prošlosti a što se priprema za budućnost?

- Na Akademiji postoji komisija za ansamble koja predlaže i donosi odluke o programskim odrednicama za svaku akademsku godinu. Vodi se računa o zastupljenosti svih ansambala i studenata s projektima koji imaju prije svega edukativnu ulogu, ali s akcentom na izvedbu koja mora ostvariti i visoku razinu umjetničkog dosega, iako u njoj sudjeluju isključivo studenti. U 2009. smo po prvi put, na inicijativu Muzičke akademije, ostvarili vrlo velik i zahtjevan projekt Mozartove "Čarobne frule" u suradnji s druge dvije umjetničke akademije (Dramskom i Likovnom) te Tekstilno-tehnološkim fakultetom koji je bio posvećen 340. obljetnici Sveučilišta. Želja nam je da primjerom takvog zajedništva utvrdimo poziciju umjetničkih akademija unutar Sveučilišta i pokažemo dosege umjetničke nastave koja je često marginalizirana i nedovoljno promovirana.

Kako je danas ustrojena Muzička akademija u smislu osiguravanja nastave u skladu sa suvremenim zahtjevima glazbene prakse? U prvom redu mislim na strukturu studija kompozicije u skladu s novim medijima? 
- Akademija se, u okviru ekonomskih, kadrovskih, ali prije svega prostornih mogućnosti, uključuje u suvremene trendove i otvara nove studije (elektronička i primijenjena kompozicija, a u skoroj budućnosti jazz i dr.), jer želimo biti kompetitivni unutar regije u trenutku kada postanemo dio Europske unije.

Na Odsjeku za muzikologiju i glazbenu publicistiku se, uz ostale potrebe znanstvenoga rada i pedagogije, školuju i budući glazbeni kritičari. Ne postoji li ipak svojevrsna neproporcionalnost između broja obrazovanih glazbenih publicista i onih koji se doista afirmiraju kao glazbeni pisci? 
- Mislim da treba napraviti distinkciju između publicista, pisaca i kritičara. Moram napomenuti da je problem našeg medijskog prostora u ozbiljnoj krizi jer ispada da urednici glavnih dnevnih novina (poglavito Večernji list) smatraju da im više i ne trebaju glazbeni kritičari, što je ozbiljan kulturološki problem. Ako potencijalno tržište ne podržava struku i ne motivira mlade naraštaje da studiraju takve studijske programe - jer neće imati posla, imat ćemo ozbiljnih problema unutar te struke.

Muzička akademija znatno se otvara u pogledu međunarodne suradnje i već su na snazi ugovori sa sveučilištima i akademijama za glazbu u Grazu, Beču, Ljubljani, Sarajevu, Budimpešti, Weimaru i Pennsylvaniji. Što konkretno takve međunarodne suradnje donose u razdoblju studija te tijekom afirmacije naših mladih glazbenika u svijetu?
- Jedini način da unaprijedimo kvalitetu nastave i ukupne rezultate jest da se povežemo s drugim uglednim glazbenim centrima, da razmijenimo iskustva i da omogućimo našim studentima da uđu u sustav razmjene predviđen Bolonjskim procesom. U tom smislu postigli smo značajne rezultate i mogu s ponosom ustvrditi da predvodimo u segmentu međunarodne suradnje kao sastavnica unutar Zagrebačkoga sveučilišta. Također smo aktivno uključeni u programe europskih strukovnih asocijacija kao što je AEC, te unutar drugih europskih fondova (Cards, Erasmus, Tempus i dr.).

Kako se Muzička akademija uključila u Bolonjski proces i što dobroga on donosi studentima? 
- Bolonja je prije svega proces. Mislim da smo u trenutku implementacije bili potpuno nespremni za punu provedbu i imali smo ozbiljnih poteškoća da se u kratkom roku adekvatno prilagodimo. Kroz posljednje četiri godine stekli smo iskustva koja su nam dala putokaze kako da organiziramo studijske programe i poboljšamo kvalitetu nastave.

Novost na Muzičkoj akademiji je angažiranje inozemnih uglednih umjetnika kao profesora a povećan je i broj stranih studenata koji dolaze u Zagreb. Kako se u svakodnevnoj praksi ostvaruje i to značajno otvaranje prema svijetu?
- Zagreb sve više postaje atraktivna destinacija za stručnjake zemalja razvijenog svijeta pa tako i za glazbene umjetnike, ali i studente. Zahvaljujući potenciranju međunarodne suradnje u protekle dvije godine, ostvarili smo niz gostovanja umjetnika iz drugih europskih i svjetskih centara, te prema načelima Bolonje, po prvi put i razmjenu studenata s Bečom, Grazom, Budimpeštom i dr.

Naši mladi glazbenici često pobjeđuju na hrvatskim i međunarodnim natjecanjima. U kojoj to mjeri doprinosi lakšem prodoru na javne podije?
- Uspjesi mladih glazbenika na natjecanjima zasigurno predstavljaju važnu kariku na njihovom profesionalnom putu i daju mogućnost lakšeg prepoznavanja budućih potencijalnih glazbenih umjetnika.

Ostvarujete velike projekte, studij je na svim područjima obogaćen, a studenti još uvijek polaze nastavu na nekoliko adresa i guraju se u tradicionalno skučenim prostorima. Vidite li dovršenje nove zgrade u svom mandatu na mjestu dekana?
- Moja je velika želja, kao i uostalom svih dosadašnjih dekana, da u najskorijem roku uvedem studente i sve djelatnike Akademije u novu zgradu. U 2009. godini započeli smo s gradnjom i prema mojim predviđanjima u zgradu bi trebali useliti najkasnije do 2012. godine. Da li ću tada ja još uvijek biti dekan to ćemo vidjeti, ali sigurno je da ću sve učiniti da se tijek gradnje u naredne dvije godine odvija brzo i efikasno.

Zdenka WEBER