Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo,11. svibnja 2009
Karikatura demokracije
Što 2009. povezuje Antu Markovića, Ivu Banca, Josipa Kregara, Velimira Sriću i Ivu Josipovića?
Predizborna kampanja lokalnih izbora odvija se u ozračju globalne histerije o svinjskoj gripi

Dok s jedne strane Slovenija blokira euronapore hrvatske vanjske politike, s druge se u sinergiji zavjetrine Ljubljane i Beograda javlja predsjednik vlade propale SFRJ, komunist, drug Ante Marković. Ulaskom Hrvatske u EU Ljubljana gubi na utjecaju glede Zapadnog Balkana, a Beograd ostaje bez lokomotive. Marković zato nudi svoja poznata propala rješenja. On je krajem travnja u Beogradu na konferenciji (u zgradi jugoslavenskog Saveznog izvršnog vijeća!) pod nazivom Socijalna politika u svjetlu gospodarske krize rekao kako bi države u susjedstvu Srbije trebale u gospodarskoj krizi potražiti rješenje u jačoj međusobnoj suradnji, uvođenjem carinske unije, povezivanjem financijskih i gospodarskih potencijala.
Politički jugoslaven, Ante Marković, svojedobno je svjedočio pri MKSJ u Haagu. Tamo se proslavio s dvije tvrdnje: Milošević i Tuđman razgovarali su o podjeli Bosne i Hercegovine, i drugo - Tuđman je žrtvovao Vukovar i Dubrovnik kako bi iznudio međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Te su dvije tvrdnje temeljne postavke političkih jugoslavena i njihove operacije nazvane "detuđmanizacija". Jedna i druga ne drže vodu, ali jugoslavenska opcija ima dovoljno medijske i političke moći poduprtih vanjskim čimbenicima, da ih neprestano ponavljajući pretvori u "istinu". Marković je najprije u Haagu podrivao Hrvatsku, a sad je u voljenom i neprežaljenom mu Beogradu izravno kazao svoj cilj - obnova Jugoslavije, sektor po sektor. Nije originalan! Kopira koncept Ilije Garašanina o stvaranju velike Srbije - "Kamen po kamen". U taj je scenario uvaljana i srpska pevaljka Lepa Brena (bez četničke uniforme) koncertom usred Zagreba s neviđenom besplatnom reklamom u jugobolnim medijima. Globalnu financijsku krizu neoliberalnoga gospodarskog koncepta zagovornici obnove Jugoslavije vide kao novu priliku za uspostavu stare "tamnice naroda". Marković "kao da nije svjestan kako njegov projekt (očuvanja Jugoslavije, nap. a.) od samoga početka nije imao nikakvih izgleda, vjerujući kako su za njegov životni neuspjeh krivi Milošević i naročito Tuđman i zato im se sada pokušava osvetiti, uskačući u politički projekt Haaškoga suda, gdje se svim silama nastoji retuširati povijest Balkana prve polovice devedesetih s kapitalnim zadatkom: Svi su jednaki." (Josip Jović, Lijepa naša kolonijo, str. 122).
Nismo svi jednaki. Srbija je bila i ostala "jednakija". Primjerice, ona je s neznatnom oporbom rehabilitirala svoje četnike s antifašistima. Svijet je to prešutio i popušio. U razgovoru za Globus, (7. siječnja 2005.) dr. Ivo Banac na pitanje je li Draža Mihailović bio fašist, odgovara: "Naravno da nije". Kako je to lijepo kad Hrvat opravdava odluku Skupštine Srbije! Međutim: "Otvoreni ili prikriveni fašizam pojavio se u Kraljevini Jugoslaviji kad su osnovane organizacije i stranke profašističkog usmjerenja kao Orjuna, Mlada Jugoslavija, Jugoslavenska nacionalna stranka i druge. Fašističke metode i ideologija osobito su ojačale nakon dolaska na vlast Milana Stojadinovića i njegove stranke Jugoslavenske radikalne desnice. U takvu okružju narasta i četnička organizacija, uz Ljotićev Zbor, kvislinško uporište okupatora tijekom Drugog svjetskog rata. Četništvo je rasističko jer polazi od toga da su Srbi izniman, 'nebeski', 'Božji' narod" (Željko Sabol, Odanost istini, str. 30.).
Raskoračena između Bruxellesa i Beograda s ljubljanskim nožem u leđima Hrvatska dočekuje lokalne izbore. Prvi se put gradonačelnici biraju izravno. Za očekivati je stoga kako će se kandidirati čestite, kreativne, korupciji nesklone osobe. Birači mogu tražiti njihov opoziv ako ih iznevjere. Očekivanja je pomutio, među ostalima, svojom kandidaturom Josip Kregar s ministrantom Velimirom Srićom, posljednjim komunističkim ministrom znanosti. Kregar je prije 9 godina ozbiljno osumnjičen, zajedno s Ivom Josipovićem - mogućim kandidatom za predsjednika države, za malverzacije u zagrebačkoj Posmrtnoj pripomoći. Markoviću Jugoslavija, Bancu povijest, Kregaru i Srići Zagreb (Josipoviću možda Hrvatska). Nedostaje još samo haaška točka na i, pa da sve bude usklađeno "avangardi radničke klase".
Marković, fanatik jugoslavenske teorije i prakse, Banac, povjesničar skraćene povijesti, borac za "otvoreno društvo" i selektivna ljudska prava i Kregar, sumnjivi poduzetnik pod okriljem industrije smrti, prototipovi su onog sustava vrijednosti za koji smo 1990. naivno mislili da je zauvijek poražen. Danas taj sustav nudi jugoslavensko rješenja izlaska iz krize, svoje viđenje povijesti i svoje ušminkane kandidature. Sve je to jedna velika karikatura s pretenzijom zabludjele budućnosne vizije, isprane povijesti i korupcionaškog lokalizma, kojoj je predizborno dobro došla globalna histerija o "svinjskoj gripi" kako bi birači teže prepoznali stare duhove, mješine i kvazidemokrate.

Hrvatsko slovo, 8. svibnja 2009
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Antičarobnjakov laboratorij
Svijet u kojem živimo izgubio je povjerenje svojih stanovnika
S pravom se i strahom trebamo pitati: jesu li uistinu svi vlasnici globalnih brandova neki dobri ljudi?
Pojavom novog H1N1, ipak, na sreću, ne tako opasnog virusa, kako je u prvi mah najavljen s A gripom u Meksiku, najčešće neslužbeno mišljenje ljudi, o toj epidemiji, bilo je otprilike sljedeće: "Ma, to je opet netko u nekom laboratoriju  smućkao neki virus da malo posije paniku i razboli dio svijeta kako bi farmaceutske kompanije na tome mogle zaraditi velike novce." Što reći o tom mišljenju koje je neutemeljeno i nedokazivo? Sve i kada bi na svijetu doista postojali neki zločesti svemoćni učenjaci koji bi po narudžbi moćnika spravljali svakojake razorne koktele novih mutirajućih kombinacija virusa, bakterija i ostalih štetnih mikroorganizama, pretpostavljam da bi tada djelovali na nekom skrovitom mjestu, daleko od objektiva, kamera i mikrofona svjetskih medija. Svaka pojava neke čudne, neobjašnjive bolesti koja razara ljudski organizam potiče doista maštovite priče o tim zločestim potplativim laboratorijskim antičarobnjacima, stručnjacima za razbolijevanje, a ne ozdravljenje ljudi. Ljudi su također čvrsto uvjereni da u svijetu već postoje lijekovi za apsolutno sve bolesti, ali da su oni namijenjeni samo onim najmoćnijim i najbogatijim ljudima na svijetu, kao nekoj povlaštenoj vrsti na vrhu piramide moći. Sjećam se svog posjeta Pekingu i ljudi s maskama koji šeću ulicama. Prvoga dana to mi je bilo čudno, ali onda sam primijetila da su tamo maske normalna pojava, njima se stanovnici zagađenih gradova štite od moguće zaraze. Svijet u kojem živimo izgubio je povjerenje svojih stanovnika. Više nismo u mogućnosti vjerovati nekim korporativnim sloganima i nasmiješenim licima njihovih voditelja i poslovnih gurua. Ne zvuči li nam pomalo zastrašujuće da svi ljudi slijepo koriste neki proizvod? Globalni brand u krivim rukama mogao bi značiti i globalnu opasnost otkrije li se, primjerice, u njemu neka otrovna supstancija.

S pravom se i strahom trebamo pitati: jesu li uistinu svi vlasnici globalnih brandova neki dobri ljudi? Ja to ne znam, ali sigurno znam da su njihovi jedini ciljevi tri koraka u prodaji: prodati sebe, prodati proizvod ili uslugu i ponovno i što više prodati. Zdravlje čovjeka danas je doista ugroženo na svakom koraku. Ali, ipak, još uvijek svatko od nas sam može otići na tržnicu i birati ZDRAVO voće i povrće standardnog izgleda, a ne genetski modificirano. Odluka je na nama. Današnja svekolika ponuda tržišta je labirint, rebus, zagonetka postavljena pred svakoga od nas kako bismo je riješili i time izbjegli još jednu zamku nekoga globalnog antičarobnjaka. Kada ne bi bilo tih globalnih antičarobnjaka, tada ni bi postojalo ni krizno komuniciranje, ni agencije koje su specijalizirane za rješavanje novonastalih problema. Sjećate li se, primjerice, Mattelovih opozivanja s tržišta proizvoda izrađenih u Kini zbog visokih razina olova i malih magneta u proizvedenim igračkama? Što zaključiti? Iz trgovina su navodno povučeni i neki grudnjaci poznate marke Triumph koji su sadržavali anilin, spoj koji se koristi u bojenju tkanina, koji u velikim količinama može biti kancerogen. No, što je s pričama o raznim vrlo brojnim prehrambenim proizvodima koji su doživjeli sličnu sudbinu i u nekom su trenutku svoga tržišnog postojanja već bili dokazano proglašeni štetnima zbog ovog ili onog sastojka, ali su ipak još uvijek tu - ostavljeni na milost i nemilost našeg (ne)znanja dešifriranja njihovih kemijskih formula i matematičkih jednadžbi. I tako se s jedne strane koriste, na žalost, u brojnim slučajevima, otrovne i štetne supstancije u raznoraznim proizvodima, a s druge se, pak, strane nakon nanesene štete kreiraju proizvodi koji rješavaju nastali problem.

Globalno tržište kao da "podsvjesno" namjerno proizvodi razarajuće stvari, kako bi moglo prodavati druge nove spasonosne proizvode. Pretpostavljam da uz moćnu građevinsku industriju (nasuprot jednako uspješnoj industriji proizvodnje razarujećeg oružja) ovdje najveći profit izvlači upravo farmaceutska industrija (nasuprot jednako uspješnim tekstilnim, prehrambenim i kozmetičkim industrijama). Sve se te industrije međusobno nadopunjavaju, radeći jedne drugima podlogu za daljnju proizvodnju nekih novih magičnih i dosad neviđenih proizvoda. Ponavljam, nemamo nikakve temelje za povjerenje prema tim jahačima globalne profitne apokalipse, već naprotiv, uvijek iznova dobivamo nove osnove za izgradnju globalne sumnje prema apsolutno svim proizvodima koji nas okružuju, pa čak, eto i prema uvijek novim opasnim virusima i bakterijama koje nam mediji pompozno serviraju u senzacionalnim pričama i pričicama o čudnim mutiranjima koja su se mimo čovjekove moći kontrole  dogodila. Budućnost će, po svemu sudeći, u interesu zaštite našega zdravlja donijeti neke nove slike globalnog lovišta, još strašnije nego što su ove danas: multidisciplinarne zaštitne maske na glavama ljudi, multifunkcionalne zaštitne naočale na njihovim očima, neprobojni zaštitni skafanderi na njihovim tijelima, preko njih pancirke s više zaštitnih funkcija, povrh svega zaštitna odijela protiv zračenja, računala s bazom podataka za raskrinkavanje moćnika i pod miškom obvezni laserski multifunkcionalni mačevi, kao oružje za borbu s uličnim napadačima i otimačima prikupljenih resursa za život! Nastavimo li ovako, život se u budućnosti očito ne će moći više odvijati u visokim neboderima, već u dubokim podzemnim bunkerima i blindiranim skloništima iz kojih ljudi ne će morati ni izlaziti, jer će u njima biti osigurani svi potrebni uvjeti života. S oprezom putujmo kroz život, dragi moji ljudi, na djelu su danas jahači globalne apokalipse. Ne budimo njihove dvorske lude, niti naivni dvorski kušači njihovih svakojakih apokaliptičnih profitno orijentiranih proizvoda.

Hrvatsko slovo, 8. svibnja 2009
Mesićeve regionalije
U predvečerje moguće slovenske deblokade pregovora i nastavak hrvatskoga približavanja Uniji, Mesić je posjetio Sarajevo i tamo potaknuo muslimanske težnje da se dočepaju mora uz to ističući kako neupitnom ostaje važnost ulaska "cijele regije" u Uniju
Paddy Ashdown smatra kako bi Europska unija morala imati istu politiku prema ulasku Srbije, Hrvatske i BiH u Uniju, jer bi različitim politikama, tvrdi, EU zbog europskih putovnica u rukama Hrvata i Srba mogla izazvati nezadovoljstvo muslimanske strane
Iznenadni posjet hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića Sarajevu nije pratila uobičajena medijska kampanja, a i ovaj put su izostale i tradicionalno Mesićeve negativne ocjene Republike Srpske. Uza sve to zagrebačkoga gosta u Sarajevu su primili tek Srbin Nebojša Radmanović i pričuvni muslimanski član predsjedništva BiH Željko Komšić. Kako su izvijestila glasila, Mesić je sa svojim domaćinima razgovarao o pokušaju Bosne i Hercegovine da uvede carinske pristojbe na hrvatske proizvode, međudržavnom razgraničenju i hrvatskoj izgradnji Pelješkoga mosta, čime bi se napokon prometno ali i teritorijalno povezalo južni dio Hrvatske s ostatkom zemlje. Razgraničenje s BiH je znatno kompliciranije od slovenskih teritorijalnih pretenzija u Savudrijskoj vali, čime je europska politika tijekom više godina, a posebice u posljednje vrijeme pokušavala spriječiti odlazak Hrvatske iz regionalne zajednice zemalja Zapadnog Balkana. Nepopustljive teritorijalne slovenske pretenzije hrvatski je predsjednik uspio dvostruko iskoristiti - protiveći se agresivnim slovenskim pokušajima u dijelu javnosti stekao epitet zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa čime je zapravo u domaćoj javnosti prikrivao politiku Bruxellesa i njegovo otezanje oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U predvečerje moguće slovenske deblokade pregovora i nastavak hrvatskoga približavanja Uniji, Mesić je posjetio Sarajevo i tamo potaknuo muslimanske težnje da se dočepaju mora. Negativno predsjedničko stajalište oko izgradnje Pelješkoga mosta istovjetno je muslimanskom zahtjevu za obustavom izgradnje, zbog koje je Sarajevo već najavilo međunarodnu tužbu protiv Republike Hrvatske.
Valja podsjetiti kako je muslimanska strana još tijekom rata pokušala prodrijeti dolinom Neretve i osvojiti ta hrvatska područja, a u slučaju da se ne dočepa Ploča, mali hercegovački gradić na obali -Neum je trebao postati njihova luka. Kako u Neumu, njegovoj bližoj i daljoj okolici nikad nije bilo Muslimana, a ponajmanje Bošnjaka, u poslijedaytonskom razdoblju bošnjačke su vlasti na različite načine pokušavale prisvojiti ovaj mali komadić hercegovačkoga mora. Danas pak osim samoga Neuma bošnjačka strana traži pomorski koridor sve do otoka Visa, odnosno prolaz koji bi luku Neum spojio s međunarodnim vodama. Hrvatska kapitulacija u trostranim pregovorima između Ljubljane, Bruxellesa i Zagreba dodatni je poticaj muslimanskoj strani da na račun hrvatskoga mora dobije izlaz u međunarodne vode. No svojedobnu Mesićevu protimbu slovenskom svojatanju Savudrijske vale valja gledati u sklopu njegove tzv. probošnjačke politike, a oba ova različita pola tek u svjetlu regionalnog povezivanja Hrvatske sa zemljama Zapadnoga Balkana. Možebitno bosansko uvođenje carina na proizvode iz Hrvatske poljuljalo bi Mesićev projekt, koji je potvrdio upravo u Sarajevu na sastanku s glavnim tajnikom Regionalnog vijeća za suradnju (RCC) Hidajetom Biščevićem. "Vi ste veliki iskorak u objedinjavanju ove naše regije koja također želi ući u Europsku uniju", kazao je Mesić te dodao kako je važno pokazati da zemlje u regiji mogu surađivati jer je to ujedno najbolja preporuka za širu suradnju izvan regije. Napomenuo je također kako neupitnom ostaje važnost ulaska "cijele regije" u Uniju jer je to cilj i Hrvatske, koji ne će biti do kraja ispunjen dok se i ostale države jugoistoka Europe ne uključe u taj "ekskluzivni klub".
Nekako istodobno s Mesićevom sarajevskom misijom u britanskim se medijima oglasio bivši visoki upravitelj u BiH, inače nekadašnji zapovjednik britanskih postrojba u sjevernoj Irskoj Paddy Ashdown. On smatra kako bi Europska unija morala imati jednu politiku prema ulasku Srbije, Hrvatske i BiH u Uniju, jer bi različitim politikama, kako tvrdi Ashdown, EU zbog europskih putovnica u rukama Hrvata i Srba mogla izazvati nezadovoljstvo muslimanske strane. Tako je isforsirani spor sa Slovenijom, u kojem je naravno pozamašno sudjelovala slovenska strana tek jedan od segmenata europske politike, kojom se Hrvatsku unatoč ulaska u NATO savez i dalje nastavlja borba protiv američkog pozicioniranja na prostoru od Jadrana do Baltika. Na žalost, u toj kampanji, na štetu hrvatskih nacionalnih probitaka sudjeluje i jedan dio hrvatske političke elite. U toj igri hercegbosanski Hrvati su tek moneta za potkusurivanje europskim interesima.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 8. svibnja 2009
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Ministar Šušak
Zašto je uspješan ratni ministar pao u zaborav?
Svaka država iznimno je ponosna na ljude koji su u ratu, poput ministra obrane Gojka Šuška (16.4.1945.-3.5.1998.), bili na čelu pobjedničke vojske. A ovaj hrvatski vitez bio je i među onima koji su zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i stvarali hrvatsku državu. Stoga je nezamislivo da se ime jednog takvog čovjeka ni ne spomene prigodom obilježavanja vojno- redarstvene akcije, kakva je 1. svibnja bila u Okučanima, a koja je nosila naziv "Bljesak" i za koju su isticali da je slavimo s ponosom jer je u vojnom smislu bila ključna prekretnica u hrvatskom Domovinskom ratu. A Hrvatska je dosad imala čak 11 ministara obrane. Sjeća li se netko svih njihovih imena? Prvi ministar obrane bio je HDZ-ovac Petar Kriste (svega dva mjeseca i 24 dana), a nakon njega ovu su dužnost obavljali: Martin Špegelj (SDP), Šime Đodan (HDZ), Luka Bebić (HDZ), Gojko Šušak (HDZ), dr. Andrija Hebrang (HDZ), Pavao Miljavac (HDZ), Jozo Radoš (HSLS), Željka Antunović  (SDP), Berislav Rončević (HDZ) i Branko Vukelić (HDZ). Gojko Šušak bio je ministar obrane najduže od svih - 6 godina, 9 mjeseci i 15 dana, i to od 18. rujna 1991. do 3. svibnja 1998., dakle u vrijeme Domovinskog rata! Za one koji ne znaju, ministar obrane je državni dužnosnik i član Vlade Republike Hrvatske, nalazi se i u lancu zapovijedanja Oružanih snaga RH.
Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman posmrtno je odlikovao Gojka Šuška i promaknuo ga u čin stožernog generala, prije svega za zasluge u ustroju Hrvatske oružane sile, za izniman samoprijegor, umijeće i osobnu hrabrost u vođenju Domovinskog rata do pobjedonosnog završetka. Je li to dovoljno da se prigodom vojno-redarstvenih akcija barem spomene ime ovako iznimne osobe? Na žalost, u nas nije. O njemu se ne uči u školama, dok s druge pak strane učenici i studenti i te kako trebaju znati tko su sve u II. svjetskom ratu bili Brozovi suradnici, pa i tko je bio "Kurir Jovica", koji je nosio poštu i skrbio o partizanskim konjima. Ili, kako se zvao Titov pas.
Predsjednik Tuđman često je isticao da mu je Gojko Šušak "prvi, najvjerniji i najdosljedniji suradnik", još od dana kada nije smio otvoreno izjaviti da idu na stvaranje samostalne hrvatske države. "Ti znaš, ja znam, zna stotine tisuća i milijuna, većina hrvatskih ljudi, da će tvoja žrtva biti utkana u temelje na kojima ćemo graditi svoju slobodu, svoju budućnost"-poručio je Tuđman na sahrani ovog hrvatskog velikana.
Ali... kako vrijeme odmiče, sve više blijedi lik i djelo Gojka Šuška. Žalosno, ali je tako. Prigodom obljetnica vojno-redarstvenih akcija, kao što je bio "Bljesak" u Okučanima, ponovno su u prvom redu bili političari. Samo su oni govorili, samo su njih televizijske kamere snimale, novinari su samo za njima trčali. Odali su zahvalnost hrvatskim braniteljima, ali ni jednom posebno. Nisu se čitala ni imena poginulih. (To se ne smije po Zakonu!) No, zbog svega toga, ali i koječega drugoga, na te skupove dolazi sve manje i manje onih koji su sudjelovali u ratu.
Gojku Šušku već je odavno trebalo podići spomenik, ako nigdje drugdje, a ono ispred Ministarstva obrane RH u Zagrebu, baš kao i generalu zbora Janku Bobetku, koji nije ništa bolje prošao od ratnog ministra obrane. Što čeka Savez hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDR-a) da ne pokrene inicijativu za podizanje spomen-obilježja svom počasnom predsjedniku, Gojku Šušku, koji se za života najviše zalagao za rješavanje  njihovih problema. Zar su i oni zaboravili da je jedan od zadnjih Šuškovih nastupa u javnosti bio na Saboru HVIDR-e na koji je došao unatoč protivljenju liječnika?
Bilo bi dobro da nam netko odgovori što danas radi (i da li uopće radi) Zajednica branitelja HDZ-a "Gojko Šušak"? Utemeljena je u ožujku 2002., a predsjednik joj je bio umirovljeni general Janko Bobetko, dopredsjednici Ljubo Ćesić-Rojs, Krešimir Ćosić, Miljenko Brekalo i Miljenko Filipović. Vjerojatno je "ugašena", tim prije što je u njezinom radu sudjelovao i tadašnji kandidat za predsjednika HDZ-a Ivić Pašalić.
Jedan od rijetkih koji je u vremenima marginaliziranja i podcjenjivanja Šuškova doprinosa tijekom rata odlučno stao na njegovu stranu, bio je dr. Andrija Hebrang. On je u povodu 10. obljetnice smrti nekadašnjeg potpredsjednika HDZ-a i ratnog ministra obrane među ostalim izjavio: "Gojko Šušak živio je, radio i umro za zadatak koji si je sam nametnuo - slobodna, neovisna i svjetska Hrvatska" te je istaknuo njegovo osobito žestoko zalaganje za pomoć Hrvatima u njihovom opstanku koje je bilo ozbiljno ugroženo agresijom na području BiH.
Mnogi su već zaboravili i na njegov nemjerljiv doprinos suradnji Hrvatske sa SAD-om, a i to da je baš on postavio čvrste temelje za naš nedavni ulazak u NATO. Kad je umro, Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu u svojoj izjavi objavilo je i ovo: "Bio je vođa i istinski hrvatski domoljub, ključan u hrvatskoj borbi za neovisnost. Njegovo nasljeđe i vizija bit će ostvareni kada hrvatske oružane snage zauzmu svoje mjesto u zapadnim sigurnosnim organizacijama. Pod njegovim vodstvom i ravnanjem već su postignuti važni koraci u tom smjeru".

Hrvatsko slovo, 8. svibnja 2009
Razgovor,
Joško Čelan, novinar i publicist
Smoje će otići iz Splita kad i Tito s Kazališnog trga!
Ne tako davno Večernjakov kolumnist Milan Jajčinović proglasio je istaknutog splitskog novinara Joška Čelana "jednim od najtemeljitijih hrvatskih mnemoista" (pamtitelja). Nedavnim objavljivanjem knjige "Spomenik izdaji", s podnaslovom "Nova Orjuna: prilozi za životopis Miljenka Smoje", Čelan kao da je samo potvrdio ovu živopisnu titulu. Na 488 stranica knjige dao je ne samo ljudski i politički portret splitskog novinara i scenarista Malog i Velog mista, koji potpuno odudara od slike koju o njemu stvara lijevo-liberalni medijsko-politički "vučji čopor", već je ponudio i iznimno dokumentiranu sliku posljednja tri-četiri desetljeća splitskog i hrvatskog novinarstva i politike. Sve ovo, ali i činjenica da je knjiga gotovo sasvim prešućena u glavnim "hrvatskim" medijima, bili su povod razgovoru s autorom Spomenika izdaji

Već na prvi pogled u oči pada činjenica da je vaša knjiga "Spomenik izdaji" i na naslovnici označena kao svojevrstan životopis Miljenka Smoje, ali njena zadanja trećina ili četvrtina govori, recimo, o vremenu poslije njegove smrti. Stoviše, prati događaje gotovo do dana današnjega. Nije, dakle, klasičan životopis, čak ni politički - što je onda zapravo?
Moja knjiga "Spomenik izdaji" doista nije samo to. Nije čak ni usporedni životopis njegov i moj - budući da su nam se životi niz desetljeća preplitali i sudarali - već je, kako je napisao jedan od mojih recenzenata, "svojevrsna enciklopedija" hrvatskih medija i politike, od sedamdesetih godina do danas. Na koricama stoji da je "prikaz domaćih i stranih silnica, koje pod ovim nebom upravljaju novcem, državom i medijima". Ona je i slika djelovanja "moćne Partije/Udbe, koja se od devedesetih čudesno preobražava u Sorosevu Partiju/Udbu - mrežu masonoidne 'ovisne elite', koja stvarnu demokraciju pretvara u kazalište lutaka". Svoju moć je dokazala i tako što je Smoju, "dugodišnjeg lokalnog suputnika Slobodana Miloševića, uspjela (?) pretvoriti u nacionalnog velikana 'na brončanoj straži'".

U knjizi je jasan naglasak na Smojin udio u Miloševićevu projektu, dok su, recimo, iz njegovih pedesetih i šezdesetih osvijetljena samo najvažnija svjedočenja. Vrlo zanimljivo je iz tih godina vašega (anti)junaka ono što o Smojinu sudjelovanju u njegovu političkom progonu govori Ante Žanetić...
Da, to je jedna doista fascinantna priča. Žanetić je jedan od najvećih splitskih i hrvatskih nogometaša svih vremena. Godine 1960., prema engleskom "World Socceru", bio je svrstan u najbolju svjetsku jedanaestoricu s veličinama kao što su Grosics, Puskas, Di Stefano i Pelé. Na mrežnim stranicama AMAC-a, studenata zagrebačkog sveučilišta rasutih po svijetu, svjedočio je o Smoji iz pedesetih kao "alfi i omegi splitske Orjune". Ona je Žanetića, zbog njegova nacionalnog osjećaja, i otjerala iz Splita, čak je bio i prebijen na splitskoj rivi.

Žanetić danas živi u Australiji. Znate li što o njemu?
Naravno, čak se i dopisujemo e-poštom. Iako ima 73 godine, vrlo je vitalan i zdušno prati zbivanja u domovini. Poslao sam mu i knjigu, a on mi je uzvratio svojom, "Zlato Rima i srebro Pariza" (2004.). U posveti mi je, 17. prosinca 2008. godine, napisao: "Gospodine Joško Čelan, bilo mi je veoma drago da ste stavili u vašoj knjizi moje mišljenje o Miljenku Smoji, tom splitskom izrodu, četniku i velikom splitskom orjunašu. Ti koji mu sada u Splitu dižu spomenik su oni koji su pisali za 'Fekala' i njima slični - hrvatski izdajnici, petokolonaši i strane sluge".

Kad smo već kod toga, Smoje već u Splitu ima "svoju" (VBZ-ovu) knjižaru, uličicu... A što je sa spomenikom na Matejuški?
Spomenik je Slobodna Dalmacija najavila 1. veljače 2007. godine, već ga je bio napravio pokojni Vasko Lipovac i trebao je biti podignut upravo ovih dana, pred lokalne izbore. Ali, kao da je najednom propao u zemlju.

Možda ga je onemogućila upravo vaša knjiga?! Uostalom, njenu recenziju u Vijencu početkom ove godine Josip Jović je naslovio: "Knjigom na spomenik"?
Nisam baš u to uvjeren. Moja knjiga ima jak "podzemni učinak", ali oni koji odlučuju o svemu, pa i o Smojinu spomeniku, toliko su moćni da ih knjige ne mogu uzdrmati. HČSP-ov splitski gradski vijećnik i sadašnji kandidat za gradonačelnika Luka Podrug, koji je jedini u Gradskom vijeću bio protiv spomenika Smoji, rekao mi je da ih je on, da tako kažem, "ucijenio".

Koga to? I kako?
Splitske masonoidne rotarijanske i lionsovske vladare s Liste Velog mista na čelu s "najbogatijim Dalmatincem", brodovlasnikom Juroslavom Buljubašićem. Oni su - nakon i dalje aktualnog Gradskog komiteta SK saborskog zastupnika Marina Jurjevića, Baje mlađeg - preuzeli Smoju kao svoj "brand". Podrug je, naime, bio u poziciji da njegov glas odlučuje o posljednjem gradskom proračunu. On im je navodno rekao: ili proračun ili spomenik Smoji! Vjerojatno su spomenik samo odložili za neku povoljniju priliku.

Ipak, uočeno je da su neki glavni, kako u knjizi kažete, Smojini "klonovi" otišli iz Slobodne Dalmacije - recimo, Đermano Senjanović, jedan od vaših glavnih "negativaca", prešao je u Novi list...
Istina je, ali je i još važniji "broj dva" u Slobodnoj, Mladen Krnić - čovjek koji je, da tako kažem, kao urednik politike u ovom listu osamdesetih i devedesetih, supotpisao gotovo cijeli Smojin promiloševićevski "opus". Ovih je dana njegovo ime sasvim nestalo s impressuma lista, ali ja ne vjerujem da je i to učinak knjige. Mislim da je to vladajuća Soroseva Partija/Udba samo malo promiješala svoje kadrove.

Vi tijekom cijele knjige koristite tu neuobičajenu konstrukciju, kako biste opisali najdublju strukturu vlasti, koja odlučuje o svemu u državi, pa i o medijima. Zašto?
Pa, činilo mi se nedvojbenim da je Partija/Udba bila ona vidljiva i nevidljiva (podzemna) vlast od 1945. do 1990. godine. Nakon 1990. Partija/Udba samo je dobila novog gazdu, vodećeg financijskog mešetara londonskog Cityja, mađarsko-židovskog Amerikanca Geogea Sorosa (izvorno Györgya Schwarza), ali je u biti ostala na vlasti. Jugokomunizam je u Hrvatskoj propao, ali jugokomunisti su pretežito ostali na vlasti, u stanovitom smislu bogatiji i moćniji nego prije.

Mislite li da bi se ti vaši analitički pojmovi mogli održati?
Ja bih volio da vi to ocijenite. Pojam iz moje treće knjige "Trećejanuarska Hrvatska" koristili su još neki autori, a nedavno mi je i admiral Domazet Lošo rekao i da je naziv svoje knjige "Vučji čopor" našao u toj mojoj knjizi, iako sam ga ja već zaboravio. Mi hrvatski narodnjaci ili demokršćani imamo dosta teškoća u imenovanju i nas samih - sad smo "državotvorci", pa "domoljubi", a nazivali su nas i "ognjištarima" - ali i naših protivnika. Ja, recimo, za njih stalno zagovaram naziv "jugonacionalisti(orjunaši)" ili "zapadni Balkanci", umjesto "jugonostalgičari", jer su precizniji, oštriji i imaju povijest.

Sada ih, evo, i Slaven Letica u Vijencu naziva "jugobolnicima"?
Ima ih i još. Ali, problem je što smo mi ostali i bez medija, i bez katedra, i bez kulturnih ustanova, pa se ne sastajemo i ne bistrimo pojmove, jer nemamo ni za tako banalne stvari kao što su putni troškovi. A ta veza između Zagreba i Splita, Rijeke, Osijeka - a o Busovači i Mostaru ili Sydneyu i Torontu da i ne govorim - trebala bi biti daleko čvršća i frekventija. Mi se mučimo već godinama, ali kao pojedinci, jer je Soroseva Partija/Udba u svom "maršu kroz institucije" zauzela sve čuke.

Vratimo se knjizi. Kakva je, dakle, njena sudbina? U našem listu, odnosno u Verbumovoj hrvatskoj knjižarskoj mreži dugo je među najprodavanijim, zajedno s papom Ratzingerom i velečasnim Sudcem...
Društvo mi više nego odgovara... "Spomenik izdaji" već sada jedan je od onih naših nevidljivih i nečujnih bestsellera. Takvih među nama ima još. Svi glavni mediji prave se da ne postoji, ali gdje god se s njom pojavim nađe se neka lokalna televizija ili radio, koja je ne prešuti. Zato, umjesto da naričemo nad našim očajnim položajem u kulturi, medijima i na sveučilištima, bolje nam je koristiti i unaprijeđivati ono malo što imamo. Među ostalim i tako da i naše knjige učinimo i cijenom i distribucijom dostupnijim nego što jesu.

Imate li uvida u odjek koji knjiga ima?
Imam, i to iznimno širok. Najvažniji mi je bio pozitivan sud moje supruge Ljilje i moga sina Nikole, čiji su životi utkani u tu knjigu. Sin se veoma trudi živjeti svoj život i u tome uspijeva. Nažalost, ponekad ne uspije izbjeći plaćanje mojih političkih dugova i računa, pa je tako potpuno nezasluženo i on došao na opaku "crnu listu" tzv. Hrvatskog helsinškog odbora iz 2001. godine, koja je mene iz novinarstva izbacila "na led" u Slobodnoj Dalmaciji, evo, već punih osam godina. Kad je pročitao knjigu, rekao mi je: "Ja sam mislio da se ti ovdje svađaš s onima tvojima iz Slobodne, a ovo mi je bilo kao da čitam Pierrea Renouvina". Renouvin je jedan od najautoritativnijih povjesničara 1. svjetskog rata, kojeg je on čitao na studijima na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. To me dirnulo - nitko mi bolji kompliment nije mogao uputiti. A mislim da sam "položio ispit" i kod još dvaju važnih protagonista knjige: Daniela Marušića i Ivana Aralice. On mi je rekao da je Smoje bio i prototip negativca u jednom od njegovih romana.

Kojeg?
Pa, ne znam imam li prava još i na tu indiskreciju. Knjigu sam dao i Antunu Vrdoljaku, ali još nisam dobio povratnu informaciju.

A kako reagira ona druga strana?
S Predragom Lucićem sam o njoj polemizirao u Novom listu, ali je, zbog majčine smrti, nisam imao snage privesti kraju. Na predstavi "Kauboja" na nedavnim Marulićevim danima pogrdnim riječima napala me jedna davna prijateljica iz srednje škole. Nisam joj prikladno odgovorio iz obzira prema glumcima i nazočnoj gospođi Smoje. Na predstavljanju u gradskoj knjižnici u Saloči od zrcala u Dubrovniku jedan slušatelj je reagirao tako emotivno, pa sam morao intervenirati da ga nazočni ne izbace. Moj tamošnji predstavljač dr Jure Burić pitao me je li me tko dosad tužio.

I što ste mu odgovorili?
Nije i ne vjerujem da hoće, jer 95 posto građe su gole činjenice, a samo je 5 posto, i to nevažnog, nešto čemu treba vjerovati na riječ. Nakon nastupa na zagrebačkoj Televiziji Z1 kolega Tihomir Dujmović mi je rekao da ga je zvao splitski novinar Zdravko Reić, koji je sa Smojom zajednički slavio Miloševićev miting na Ušću, jer da će on nekoga tužiti. Ja sam mu kazao neka tuži Smoju, jer sam samo od riječi do riječi prenio ono što je on napisao.

Sve, dakle, ide uglavnom civilizirano i bez buke?
Točno. Soroseva Partija/Udba odlučila se za racionalni pristup. Ranijih godina, u pravilnim razmacima, anonimno su me povodom Smoje napadali na stupcima Slobodne Dalmacije rotarijanac Zlatko Gall i Đermano Senjanović. On mi se čak - prepoznatljivo, ali, kao i uvijek, bez navođenja imena - želio čak i "krvi napiti", o čemu je pisalo i Hrvatsko slovo. Sada su se, kao po zapovijedi, potpuno pritajili i čekaju, valjda, da knjiga koja svjedoči ne samo o Smojinoj izdaji, već i o njihovoj, nekako ispari.

Pa, hoće li ishlapiti ili mislite da bi mogla ostaviti dubljeg traga?
U normalnoj državi takva knjiga bi bila nemoguća, jer je u njoj nemoguć i spomenik izdaji. Ili bi, nakon njene pojave, barem jedan saborski zastupnik (Marin Jurjević) ostao bez posla, a i cijele redakcijske garniture, splitske i zagebačke (Slobodna Dalmacija, Globus), mogle bi potražiti drugi posao. U Hrvatskoj ćemo sretno živjeti zajedno, do neke lustracije - i to ne one klasične, već i ove najnovije, koja bi se odnosila na kolaboraciju sa Slobodanom Miloševićem i to vjerojatno ad calendas graekas - dakle, na sveto "Nigdarjevo". Ipak, sve mi nešto govori da bi Smojin spomenik na Matejuški mogao otići ad acta točno onog trenutka kad se i Josip Broz Tito iseli s najljepšeg zagrebačkog trga. Nije vjerojatno, nije skoro, ali nije i nemoguće.
Nenad PISKAČ