Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 9. siječnja 2009.
Urednički komentar
Duhovno slijepilo Mesićeva čovjeka
Don Ivan Grubišić sustavno promiče ideološku čistoću svojih ateističkih ministranata

Kao sustavni medijski djelitelj moralnih lekcija don Ivan Grubišić postao je brand, dio sustava, stup društva bez kojega bi se Hrvatska urušila u maglovitia bespuća. Kad se on umori, s istih pozicija nastupa don, oprostite, prof. Žarko Puhovski. Čije interese u javnosti zastupa don Ivan Grubišić? To se pitanje nameće i poslije njegova intervjua objavljenog 29. prosinca 2008. na portalu javno.hr.
Promiče li on kao katolički svećenik crkvene interese tvrdnjom da je Crkva "u ovoj državi našla plodno tlo za širenje svojih interesa, jer koliko crkva god traži, svaka vlast će joj i dati jer nije uputno zamjeriti joj se"? Ne promiče. U "onoj državi" valjda je Crkvi bilo bolje o čemu odlično svjedoči Stepinčeva kalvarija. Promiče li on kao građanin hrvatske nacionalne interese? Ne promiče. Nije digao glas protiv enormnog vanjskog zaduživanja, protiv odustajanja od gospodarskog pojasa, protiv odustajanja od ZERP-a, protiv slanja hrvatskih vojnika izvan državnih granica, protiv odricanja od hrvatske brodogradnje, protiv uslužne politike prema EU, Zapadnom Balkanu i nesvrstanima, protiv instaliranja provoditelja velikosrpske agresije u hrvatsku vlast, protiv progona hrvatskih branitelja i tako dalje. Promiče li on interese općeg dobra, primjerice, demografsku obnovu ili zaštitu obitelji kao povlaštenog mjesta života? Ne promiče. Sjećate li se je li digao glas protiv nedjeljnog rada u trgovini ili protiv komunističkog važećeg zakona o pobačaju?
Promiče li on ideje pomirbe ili razdora? Evo odgovora: Boris Dežulović i Viktor Ivančić su uvaženi župljani njegove župe, bivši ministranti i njegovi učenici na vjeronauku, a o njihovu ateizmu on s njima nije i nema namjeru razgovarati. Pomirio se sa činjenicom da su mu navedeni župljani ateisti koji se izruguju, javno i sustavno, s katoličkim sustavom vrjednota. Ni riječi kritike glede ova dva izrazito ideološki obojena novinska autora: "Borisa i Viktora osobno poznajem. Čuo sam da su se takvima (ateistima, op. N. P.) deklarirali, ali ja s njima nikada nisam o tome razgovarao, niti bih. Boris Dežulović mi je bio učenik, njegova kćer je ovdje pričešćena, a on je još kao osnovac kod mene dolazio na vjeronauk. Krizmao se i mislim da se prvi puta i vjenčao u crkvi. Kada se sretnemo, pozdravimo se i pričamo o nekim drugim temama. Što se Viktora tiče, njegov sin je bio moj ministrant do srednje škole. On je završeni pravnik i dolazi na misu" (sic!). Marko Perković Thompson i Zlatko Sudac, međutim, za Grubišića su "nacionalni projekti iza kojih stoje određene snage koje to podržavaju i koje u tome imaju svoj interes. Mislim da je to krajnja desnica koja radi na teoriji zavjere. Svi su nam sada krivi". Dvostruka mjerila vode u razdor, a ne prema istini kao preduvjetu pomirbe. Postavlja se pitanje zašto don Ivan Grubišić podržava Ivančića i Dežulovića, kao projekte povijesno i teorijski, ali ne i praktično do kraja propalih jugoslavenskih nacionalista marksističko-komunističke ideologije, i u čemu je tu njegov interes. Mislim da je riječ o krajnjoj ljevici koja radi, ne na teoriji zavjere, već s otvorenih protuhrvatskih pozicija. Njoj su svi Hrvati krivi što su na svojemu ostali živi i obnovili svoju samostalnu državu. Ta je komunističko-marksističko-jugoslavenska orijentacija nokat na prstu velikosrpske ideologije i još od 1945. u koaliciji sa četnicima.
Promiče li on interese zdravog suživota Hrvata i Srba u Hrvatskoj? Ne promiče. Jer: " Mi smo, nažalost, ušli u životnu filozofiju Srba, 'da je ceo svet protiv nas', a kada do toga dođe, budućnost nam nije dobra. To je nažalost duhovno slijepilo". Tvrditi da su Hrvati postali dionicima srpske životne filozofije jest ideološko slijepilo. Nismo, nasreću, ušli u životnu filozofiju Srba, o čemu je pametnomu dosta napisao i fra Dominik Mandić u knjizi "Hrvati i Srbi dva stara različita naroda" (NZMH, 1990.). Jer da jesmo prihvatili filozofiju Srba, Don ne bi mogao iznositi takve stavove. Zamislite bilo kojega protu Srpske pravoslavne crkve koji bi izjavio da su Srbi prihvatili životnu filozofiju Hrvata! Prošao bi i u Srbiji i u Hrvatskoj kao bos po trnju srpske filozofije življenja.
No, čije onda interese zastupa Grubišić? Odgovor je dao u spomenutom intervjuu i njime je posvjedočio osobno duhovno slijepilo i ideološko pravovjerje: "Bio sam član Vijeća HRT-a, na zamolbu Stjepana Mesića, predsjednika Republike Hrvatske, koji me je osobno zvao. Moj jedini uvjet bio je da ne moram slušati ničije direktive, ali Predsjednik nije to ni tražio od mene, jer je znao da ja nikakve direktive ne prihvaćam, pa mi je samo rekao: - Radi kako si i do sada u životu radio, budi ono što jesi i želio bih da budeš tamo". Grubišić je Mesićev čovjek od povjerenja. Uvaženi Don u svom intervjuu nije dao izravnu direktivu o tomu je li Mesić njegov ideološki biskup. Ako jest, onda je Don prihvatio srpsku filozofiju življenja.

Hrvatsko slovo, 9. siječnja 2009.
NEJASNI PRIVATIZACIJSKI POSLOVI
Orco oluja nad Sunčanim Hvarom
Ekonomski stručnjaci i ljudi dobre volje dobro su znali i upozoravali da ne može uroditi dobrim plodovima posao na temelju ugovora koji nije transparentan i koji zanemaruje nepravdu počinjenu nacionalizacijom hvarskih hotela prije nekoliko desetljeća

Nakon ne tako davne izjave jednog visokog državnog dužnosnika da novinari pišu samo o negativnostima u privatizaciji, a ne pišu o uspješnim slučajevima privatizacije, pritom spomenuvši Sunčani Hvar kao vrlo uspješno obavljeni posao po modelu javno privatnog partnerstva, uistinu smo se bili ponadali da će konačno Sunčani Hvar krenuti putem obnove i prosperiteta. Međutim, ekonomski stručnjaci i ljudi dobre volje dobro su znali i upozoravali da ne može uroditi dobrim plodovima posao na temelju ugovora koji nije transparentan i koji zanemaruje nepravdu, počinjenu nacionalizacijom hvarskih hotela prije nekoliko desetljeća. Od toga vremena do danas nacionalizirana imovina nekih od hvarskih hotela nije vraćena izvornim vlasnicima, a država, odnosno Hrvatski fond za privatizaciju s tom imovinom trguje i sklapa ugovore na štetu izvornih vlasnika, bivših i sadašnjih djelatnika, kao i grada Hvara koji je tako.er na razne načine sudjelovao u stvaranju tvrtke Sunčani Hvar. Međutim
znanje stručnjaka i mudrost ljudi dobre volje nisu pomogli da se "slučaj Sunčanog Hvara" riješi na zadovoljstvo izvornih vlasnika, djelatnika i grada, jer oni koji bi trebali slušati "glas naroda", od kojega su izabrani da štite njegove interese, očito niti slušaju niti se osvrću na činjenice.

Upitan ugovor

Najbolji primjer takvoga ponašanja događao se proteklih mjeseci kada se upozoravalo da nešto nije u redu s ugovorom koji je Sunčani Hvar potpisao s Orco-grupom, a unatoč dobronamjernim upozorenjima odgovorni ili nisu reagirali ili su tvrdili suprotno.
Primjerice predsjednik države Stjepan Mesić prije četiri mjeseca izjavio je predsjedniku uprave Sunčanog Hvara i regionalnom direktoru Orco-grupe za jugoistočnu Europu: "Sada vidim da sve što se piše o Orco - grupi i Sunčanom Hvaru nije istina. Stali ste iza onoga što ste obećali i to ispunjavate." Tom prigodom predsjednik je Orco-grupi obećao i svoju potporu.
Ako usporedimo ovu izjavu našeg predsjednika države i naslove koje smo proteklih dana mogli pročitati u našim novinama, zaista se moramo zapitati o čemu je riječ, a spomenuti naslovi glase: Kolaps Orca, Stečaj na vratima Sunčanog Hvara, Orco zadužio Sunčani Hvar 400 milijuna kuna, Zagrebački Inpro je na splitskom trgovačkom sudu zatražio stečaj Sunčanog Hvara itd. Osim ovih alarmantnih naslova treba znati da je nedavno podnesena kaznena prijava protiv Vlade Republike Hrvatske, Fonda za privatizaciju, Orco-grupe i Sunčanog Hvara od Udruge izvornih vlasnika hotela u Hvaru "Forani", skupine građana Hvara, bivših i sadašnjih zaposlenika Sunčanog Hvara i Udruge "Eko sunčani otoci" i s tim u svezi upućeno je otvoreno pismo Vladi Republike Hrvatske u kojemu se traži da Vlada hitno raskine sve protuzakonite, protuustavne i za državu, za grad Hvar i za sve građane grada i otoka Hvara štetne ugovore zbog mnogih nezakonitih radnji prilikom sklapanja ugovora s Orco-grupom, koji nije ispunio najvažnije
točke iz ugovora, a dodatno je svojim nesavjesnim, megalomanskim i neprofesionalnim poslovanjem doveo tvrtku u katastrofalno stanje, tako da su je u posljednje četiri godine zadužili za 400 milijuna kuna, više nego što je trenutačno tržišna vrijednost cijele tvrtke.

Uistinu je neshvatljivo da se odgovorni već nekoliko godina "poigravaju" s djelatnicima Sunčanog Hvara, s ljudima koji su stvarali tvrtku, s vlasnicima dijela imovine hvarskih hotelskih i ugostiteljskih nekretnina
te sa svim građanima Hvara koji Sunčani Hvar smatraju na određeni način i  svojim vlasništvom, jer je generacijama gotovo čitavi grad sudjelovao u stvaranju tvrtke, koja je ponos ne samo grada nego i
Hrvatske. Stoga po ne znam koji put treba podsjetiti odgovorne političke i gospodarske strukture i javnost na neke činjenice koje bi trebale biti temelj za konačno pravedno rješenje ovog žalosnog slučaja.

Tri činjenice

Tko barem donekle poznaje povijest stvaranja Sunčanog Hvara, dobro zna da stvarna vrijednost tvrtke nije nastala od ljepote mora, sunca, klime, arhitekture i okoliša nego su tu vrijednost najvećim dijelom stvorili ljudi, i to Hvarani radom, sposobnošću i nemjerljivim odricanjem u posljednjih četrnaest desetljeća. Upravo stoga Hvar je s ponosom protekle godine proslavio 140. obljetnicu organiziranog turizma. Tu činjenicu prodavači tvrtke i oni koji se smatraju sadašnjim vlasnicima njezinih vrijednosti
očito zaboravljaju i zanemaruju. Druga okolnost, koja se pri privatizaciji, odnosno prodaji, ne uzima u obzir je činjenica da je svojedobno grad besplatno ustupao, odnosno darivao tvrtki gradsko zemljište za gradnju hotela i drugih objekata u dobroj vjeri da će to darovano zemljište na neki način uvijek biti u gradskom vlasništvu, odnosno da će služiti interesima svih građana. Ako dakle nešto pripada gradu i građanima, ni u kojem slučaju ne može pripadati trenutačnoj "garnituri" na vlasti, niti trenutačnoj, niti bilo kojoj budućoj.

Treća važna činjenica, kad je u pitanju ne samo Sunčani Hvar nego i svi hotelski kapaciteti na našim otocima i obali, problem je nacionalizacije hotela i zemljišta na kojemu su pojedini hoteli izgrađeni. O
tome se problemu nerado govori i rado ga se zaobilazi, a i te kako bi o tome trebalo voditi računa radi ispravljanja starih nepravdi.
Ako se samo tri spomenute činjenice uzmu u obzir pri sklapanju ugovora o privatizaciji, lako je zaključiti da bi u svakom slučaju poput Sunčanog Hvara većinski vlasnici trebali biti zaposlenici i Grad. Samo
onaj dio dionica koji ne bi pripadao gradu i zaposlenicima mogao bi ići na tržište, odnosno u prodaju. Da se tako radilo, bile bi izbjegnute razne dosadašnje afere i skandali, kao i počinjenje novih nepravdi, koje
ne bi bile ništa blaže od svojedobne nacionalizacije i konfiskacije. Nikakav zakon, a još manje moral, ne mogu nam dopustiti da prodajemo znoj, trud i odricanja mnogih naraštaja prije nas, koji su stvorili ono što s razlogom smatramo nacionalnim blagom. Pritom treba naglasiti da nacionalno blago nije isto što i "državno vlasništvo".

To nije roba
Sunčani Hvar, kao i sve tvrtke od nacionalnog interesa, nisu i ne mogu biti "obična roba" koja se iznosi na tržište, pa tko da više, njegova je "roba". Najveća vrijednost tih tvrtki su ljudi koji su stvarali vrijednosti
za sebe, svoje potomke, svoju lokalnu zajednicu i za čitavo društvo. Svaki zakon s tim u svezi trebao bi na temelju strateškog programa razvoja u prvom redu zaštititi te ljudske vrijednosti za dobrobit sredine
u kojoj se pojedina tvrtka nalazi, a na taj način štitio bi i nacionalne interese. Nadamo se da je još uvijek moguće postupiti u tom duhu i dokle god se to ne učini slučaj "Sunčani Hvar" vapit će za konačnim pravednim rješenjem.
Tin KOLUMBIĆ

Hrvatsko slovo, 9. siječnja 2009.
GLOBOPOLIS
Odmori se, zaslužila si
Koliko tek žena radi u marketima dvostruke poslove: i na blagajni i u skladištu! Zato je jedan od fokusa Zakona o trgovini trebao biti i problem iskorištavanja ponajprije ženske radne snage koju neki vlasnici trgovina tretiraju kao bijelo roblje! Vidio sam žene koje ukrcavaju i iskrcavaju kamione s robom u skladištima trgovina a onda rade na kasi
Jedan je vrlo zlobni komentator ustvrdio da "biskupi otimaju posao blagajnicama". Onaj tko ide u crkvu nedjeljom ide iz svojih duhovnih i vjerskih potreba, i ići će i dalje bez obzira je li trgovačko središte otvoreno ili zatvoreno

Kritičari Zakona o trgovini koji zabranjuje rad nedjeljom većini trgovina, ustrajavaju na dvije teze: poslodavci uvijek gladni profita ističu ekonomski i socijalni argument, dok drugi koji s iracionalnom mržnjom napadaju Katoličku crkvu kao da je ona pisala zakon, pokušavaju težište prebaciti na teren pseudometafizičkih rasprava. I jedni i drugi koriste psihološke učinke koje na javnost proizvodi svaki zakon koji u sebi nosi nekakvu negaciju ili zabranu. U ljudskoj je psihologiji da na svaku zabranu reagira odbojno, da se opire ili buni. Zato je zakon trebalo formulirati drukčije, njegov fokus je trebalo usmjeriti na pozitivni aspekt. Umjesto da se ističe zabrana rada nedjeljom, zakonodavac je mogao istaknuti pozitivno načelo prava zaposlenika na odmor, na neradni dan ili neradnu nedjelju. Mogao je istaknuti obvezu poslodavca da svojim zaposlenicima osigura pravo na dan odmora u tjednu. Time bi se zadovoljila socijalna dimenzija, a poslodavci neka otvaraju svoje trgovačke lance nedjeljom, no neka se misle tko će im raditi. Na Zapadu na kojeg se rado pozivaju, ima onih koji se vikendom honorarno zapošljavaju u trgovačkim centrima radi dodatne zarade. U kontekstu vjerskih prava i sloboda, ne spada li i pravo na slobodnu nedjelju za kršćanske vjernike i subotu za židovske vjernike? Ne bi li svaki zaposlenik trebao imati pravo na svoj slobodni dan u tjednu poradi odmora i poradi svojih ljudskih i vjerskih prava i uvjerenja?
Logika poslodavaca koja ističe profit, pad prometa ili gubitak radnih mjesta stalno je u koliziji s ovim prešućivanim pozitivnim načelom. Svakog čovjeka koji osjeća minimum solidarnosti sa zaposlenima u trgovačkom sektoru koji rade sedam dana u tjednu za minimalnu plaću, ispod hrvatskog prosjeka, trebalo bi prije svake rasprave zanimati pitanje: čekajte malo, kako mislite svojim radnicima osigurati slobodan dan u tjednu? Ne zanima nas vaš profit, zanima nas kako ćete zadovoljiti njihovo ustavno i ljudsko pravo, a onda razgovarajmo o ostalim aspektima! Međutim, u polemikama oko Zakona o trgovini činjenica da zaposleni u trgovačkim centrima nisu dobivali ni dan odmora, osim sindikata i Crkve, malo koga zanima! Ni argument da im poslodavac treba platiti taj rad nedjeljom ne stoji jer na plaću od dvije i pol tisuća kuna, za naporni rad u trgovini ili skladištu nedjeljom, dok drugi dokono šetaju - kolika može biti naknada? Sto kuna više? Četiristo kuna više? Ta mnogi bi od njih toliko platili samo da ne rade, da se mogu odmoriti!
Oni koji ističu argument da nedjelju treba sekularizirati (!?) zanemaruju, za njih očito nebitnu činjenicu: naime, da bi imali svoju sekularnu nedjelju u trgovačkim središtima, za taj njihov hobi netko nedjeljom treba crnčiti! Besmislena je i teza da je Crkva gurala ovaj zakon jer da su ljudi umjesto u crkve nedjeljom išli u trgovačka središta. Onaj tko ide u crkvu nedjeljom ide iz svojih duhovnih i vjerskih potreba, i ići će i dalje bez obzira je li trgovačko središte otvoreno ili zatvoreno. Onaj tko ide u crkvu iz svoje najdublje vjere, u shopping centrima ne vidi nikakvu alternativu niti izazov. Kupnju će obaviti u subotu, i bit će mu svejedno je li neki od trgovačkih lanaca nedjeljom otvoren li zatvoren. Ako nekomu nedostaju shoppinzi nedjeljom, onda neka se zapita tko će tu nedjelju za njega odraditi.
Jedan je vrlo zlobni komentator ustvrdio da "biskupi otimaju posao blagajnicama". Predložio bih mu da blagajnicu na kasi nekog trgovačkog centra zamijeni barem mjesec dana s radnim nedjeljama, pa da iz osobnog iskustva zaključi kako je raditi tako naporan posao bez dana odmora. Razgovarao sam s blagajnicama u dućanima u kojima kupujem. Dakako, nijedna od tih žena se ne usuđuje, u strahu od poslodavaca, javno bilo što govoriti, no u privatnom razgovoru sve one izražavaju stanovito olakšanje zbog neradnih nedjelja, ali  oprezno, jer ne znaju dokle će to trajati, i kakve će im dodatne poslove pohlepni poslodavci smisliti. Neshvatljiva je zloba izvrnuti stvari pa kazati da blagajnici koja pada s nogu od umora netko oduzima posao jer za nju zagovara odmor! Nije li to logika koja ide na ruku ucjenama vlasnika trgovačkih lanaca koji kukaju da će im pasti 15 posto prometa? Zar je to naš problem? Je li profit trgovačkih lanaca briga društva i države ili stvar slobodnog tržišta?
Iz svega ovoga može se zaključiti da poslodavci višak svog profita grade nedjeljom a da taj rad adekvatno plaćaju! Radne nedjelje za njih su izvor eksploatacije jeftine radne snage! Zato kukaju! Ostaju bez čiste love, pa sada ucjenjuju otpuštanjima! I takve nemoralne gadove neki novinski komentatori bešćutno brane samo da bi mogli napasti Crkvu jer zagovara nešto humano! Koliko tek žena radi u marketima dvostruke poslove: i na blagajni i u skladištu! Zato je jedan od fokusa Zakona o trgovini trebao biti i problem iskorištavanja ponajprije ženske radne snage koju neki vlasnici trgovina tretiraju kao bijelo roblje! Vidio sam žene koje ukrcavaju i iskrcavaju kamione s robom u skladištima trgovina a onda rade na kasi! I sve to za plaću manju od tri tisuće kuna! Misle li o tomu kritičari zabrane rada nedjeljom?

Hrvatsko slovo, 9. siječnja 2009.
GLOBALNO I LOKALNO
Hrvatska u vrzinu kolu krize
 Ovih blagdanskih dana susretali smo prijatelje koji su nam tvrdili da u Hrvatskoj nema nikakve krize. Tvrdili su da širimo paniku i strahove umjesto da hrabrimo Vladu. "Trgovine su pune kupaca, više od dvjesto tisuća Hrvata otišlo je na skijanje u Austriju, Italiju, Sloveniju. Potrošit će 50 milijuna eura. Zar to nisu dokazi da nam dobro ide?" Tako govore oni koji ne prate zbivanja u svijetu

Oba lida, molim te
Hrvatski menadžeri i političari dopustili su da mnoga hrvatska poduzeća nestanu u globalizacijskom kaosu
Valja u Hrvatskoj izraditi gospodarski plan za sljedećih dvadeset-trideset godina
Kao ovi naši hrvatski prijatelji, sve do prije pola godine optimisti su bili i gotovo svi političari, menadžeri, novinari i laici u Europi. Čak su i ekonomisti i  znanstvenici, ljudi od kojih obično očekujemo da znaju više nego mi "obični" smrtnici,  bili iznenađeni dramatikom negativnih događanja na financijskom i privrednom području u cijelom svijetu. Ti isti europski ekonomisti početkom 2008. proricali su znatan gospodarski rast, koji je sada na nuli. "Vrhunski" menadžeri ponašali su se  kao bogovi, koji stoje iznad države i zajednice ljudi. Jedan od takvih primjera je Josef Ackermannn, šef Deutsche Bank. On je za svoj zavod nagovijestio godišnju dobit u visini od 25 posto te istodobno besramno najavio da će "njegova" banka otpustiti 6000 suradnika. Hrvatski menadžeri bili su još "slavniji". Dopustili su uz sramnu asistenciju političara da najpoznatija hrvatska poduzeća nestanu u globalizacijskom kaosu. Oni i dalje visoko kotiraju u "stručnim" krugovima.  

Učinak turbomenadžera
Nakon  pogrješnih poteza američkog bankovnog zavoda (Feda), sloma investbanke Lehman Brothers, sloma nekih njemačkih banaka, banaka u Mađarskoj, Islandu i drugdje, nakon pada proizvodnje u automobilskoj industriji   (na primjer General Motorsa i njegove kćerke u Njemačkoj Opela), nakon svih financijskih i gospodarskih padova u industrijskim zemljama 2008., koji su već opisani kao početak najveće krize nakon 1929., sada smo na pragu promjena, kopernikanskog obrata - kako je rekao jedan ekonomist - u privrednoj i financijskoj politici. Sada doživljavamo kako turboliberalizam polako zamjenjuje državni intervencionizam i u najkapitalističkijim državama. Državni intervencionizam zahvaća financije, privredu, energiju. Njemačka kancelarica Angela Merkel sve je donedavno globalnu zaštitu klime stavljala u prioritetne zadaće svoje politike. Danas se o tome više ne govori.  U prvom planu je zaštita nacionalne ekonomije.

Baš u situaciji kad se u svijetu sve teže prodaje tuđa roba, kad se Nijemci žale da više ne mogu kao prije prodavati svoje visokokvalitetne proizvode,  Hrvati su napokon počeli govoriti o potrebi stvaranja izvozne privrede, dakle o jačanju nacionalne ekonomije. Ali kamo izvoziti? Uigrana tržišta prezasićena su robom. Gdje su bili prije? Zar su Hrvati doista osuđeni da pravilno reagiraju tek u zadnjim trenutcima, kad na kraju ipak postane svima jasno da treba stati na vlastite noge? Hrvatske vlade od samog osamostaljenja Hrvatske nisu gotovo ništa učinile za razvoj izvozne privrede. Olako su dopuštale da se vlastita ekonomija prebacuje u međunarodne koncerne, koji - kako su pravi ekonomisti i analitičari gospodarskih zbivanja davno  pokazali i dokazali - posluju nemoralno, na štetu država i njezinih građana.  Ovdje u Hrvatskoj iz upotrebe izbrisan je čak izraz narodno gospodarstvo. Taj izraz ne postoji u rječniku hrvatskih političara.

Do turbokapitalizma i natrag
Valja se nadati da će se u ovim kriznim vremenima ipak i u Hrvatskoj probuditi svijest razuma i da se u ovoj međuigri, između vladavine turbokapitalizma i povratka - nadamo se - normalnog kapitalizma, izradi gospodarski plan Hrvatske za sljedećih dvadeset-trideset godina, koji je neophodan za opstanak hrvatskoga naroda. Kako primjeri iz svijeta pokazuju ova sadašnja kriza najviše će naštetiti prezaduženim državama, koncernima i bankama. Među njima nalaze se Hrvati s 95 posto banaka u stranim rukama i s gotovo rasprodanom ekonomijom. Hrvati pripadaju među one narode - na primjer Amerikance - koji se lako daju zavesti i uzeti kredite, a da se prije toga ne obavijeste o mogućim negativnim posljedicama. To je vjerojatno pitanje slabe gospodarske kulture ljudi. Poučeni lošim iskustvom "stare garde" hrvatskih političara, mlađi ljudi koji tek ulaze u gospodarstvo i politiku imaju ipak velike izglede da zaustave kolonizaciju Hrvatske jasnim gledanjem na stvari oko sebe i u svijetu. Ako je slom komunizma u Jugoslaviji otvorio vrata za osamostaljenje Hrvatske, onda nam se nameće misao da bi sadašnji slom turbokapitalizma mogao na isti način Hrvatima i Hrvatskoj koristiti. Da bi se to moglo ostvariti, nužno je uključivanje u politiku,  gospodarstvo i novinarstvo ljudi sasvim drugog profila. Iz slijepe ulice ne može se izaći popravcima, nego promjenom smjera. Upravo ova sadašnja globalna kriza pokazuje što se u politici i gospodarstvu događa kada političko društveno biće više nema nikakve ideje. To je slučaj s današnjim svijetom i njegovim političkim - pa i hrvatskim - elitama. Ekonomska izvješća potvrđuju da će u ovoj krizi, koja nije nikakva apstraktna nego sasvim konkretna opasnost, najbolje proći oni koji su se u svom poslovanju držali moralnih načela i nisu varali sebe, svoj narod i druge. Nužni su pojedinci da za Hrvatsku izrade novi plan, koji bi smjelo odbacio zamke pokvarene globalizacije.
Stjepan ŠULEK

Hrvatsko slovo, 9. siječnja 2009.
Razgovor: Ante Verzotti, filmski snimatelj
Za neobrazovanog autora digitalna slika tek je nešto više od prosječnosti
Moji izlošci su bliži nekoj novoj tehno-slici

Izvanredni profesor fotografije na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a sam nekada student slavne praške Akademije lijepih umjetnosti FAMU na kojoj je diplomirao 1973. filmsko i televizijsko snimanje, Ante Verzotti održao je u listopadu 2008. izložbu u Splitu, važnu za promišljanje digitalne fotografije i različitih razina opservirane stvarnosti. Verzotti istražuje medij, jednako kao što dokumentira život, od svojih početaka. Na filmskom planu upravo je na području eksperimentalnog filma ovjenčan značajnom nagradom 1962. na festivalu u Sarajevu, godine 1973. za srednjometražni film na Festivalu u Beogradu, a 1982. u Chicagu za dokumentarni film i tako dalje. Ante Verzotti od početka jednaku pozornost posvećuje fotografiji. Kao aktivni član Foto kluba Split izlaže od 1957. Prvi Grand prix dobio je za fotografiju Liza 1972. na međunarodnoj izložbi u Italiji, novije 1991. u Portorožu za športsku fotografiju. Kao fotoreporter i novinar Slobodne Dalmacije vodi kolumnu o fotografiji. Promišljajući dakle fotografiju teoretski i poznavajući je praktički te istražujući mogućnosti nove digitalne fotografije, Ante Verzotti je postavio pitanje / tezu o paralelnim stvarnostima, o strukturi koja je ne samo vremenski odrediva nego i onoj koja je odrediva ograničenom, odnosno proširenom gledljivošću.

Povod ovom razgovoru je vaša najnovija izložba u MKC Splitu pod naslovom Screen-ing-s. Riječ je o neobičnim vizurama, nadnaravnoj o fotografiji koja tematski vrlo čvrsto stoji na zemlji, štoviše prepoznatljivo je okruženje, pa ipak teško bi se moglo govoriti o fotografijama socijalne tematike. O čemu je riječ?
- Naslov izložbe"Screen-ing-s" sastavljen je od tri engleske riječi istog korijena koja u slobodnom prijevodu može biti : ekran, zaslon, pregrada, krupno rešeto -  projekciju na ekran, podvrgnuti strogom ispitivanju, smetati pogledu - a u cijelosti otpadci pri prosijavanju (rešetanje). Ako fotografiju višestruko povećamo postaje vidljiva njena zrnata struktura koju inače ne primjećujemo a koja je zapravo najsitniji detalj njezina bića. Prikazivanjem strukture koja je u obliku zrnatosti ili plutajućih ploha intezivnih boja ja se navodno udaljavam od zbilje ali u neku novu stvarnost koja u biti ne mijenja sadržaj već ga samo podrobnije određuje. Svakodnevno prepoznatljivi motivi u ovakvoj formi pretpostavljam na prvi pogled djeluju nadnaravno ali otkrivaju nepercipirano drugo lice fotografske zbilje. Naglašavam fotografske zbilje jer navodna stvarnost fotografskog zapisa je zapravo samo podsjetnik na stvarni izgled objekta kojega smo očima subjektivno memorirali u mozgu. Oko ne vidi - ono misli!

Dakle, podlegli ste definitivno čarima digitalne fotografije, njezinim pikselima i računalnom retušu. Tvrdite da ovdje nije riječ o manipuliranoj fotografiji klasičnim sredstvima, poput dvostruke ekspozicije niti o strojnom kolažiranju?
- Digitalna tehnologija mi je otvorila vrata u novi svijet fotografije kakvoj sam stremio šezdesetih godina prošlog stoljeća na početku mojih prvih koraka u eksperimentalnom filmu, a koji zbog vrlo ograničenih tehničkih mogućnosti klasiče filmske trake nije omogućavao ovakve relativno jednostavne, a opet učinkovite kreativne izlete. Tako to izgleda na prvi pogled posebno za one koji dobro barataju photoshopom u kojem je moguće svaki snimak dovesti do atraktivnog izgleda. Ne vidim u tome ništa loše ako se ne pretjera, što je gotovo uvijek slučaj; jer upravljanje svijetom boja nije namijenjeno baš svakom njenom konzumentu. Da budem određeniji digitalna fotografija je ipak samo podigla razinu fotografske prosječnosti za većinu njenih korisnika. U takozvanoj umjetničkoj obradi digitalnih slika od ordinarnog kiča dijeli nas tanka granica iza koje stoji vrlo mnogo fotografskog iskustva i likovnog  znanja. Umjetnički rad općenito traži puno angažiranja i znanja, ali u fotografiji i veliku dozu sreće i slučajnosti koja je doduše rezultat neograničenog htijenja i upornosti.

Novo strukturiranje fotografske stvarnosti s osobitim kolorističkim fraktalima (fragmentima) stavili ste uvodno uz predgovor Jasne Gluić unutar dviju koordinata / simbola: prva je fotografija Josepha Niepcea iz 1826.,  a potom reprodukcija Da Vincijeve Posljednje večere snimljene polaroidom 1977. U čemu je poveznica?
- Za idejni i vizualni povod u stvaranju izložbe uzeo sam kao orijentir prvu priznatu fotografiju Josepha Niepcea i njoj nasuprot sliku Da Vincija Posljednja večera (u kontekstu izložbe je zovem Posljednja slika) iz razloga što su obje u identičnoj zrnatoj strukturi koja ne dozvoljava vjernu indentifikaciju viđenog. Pa iako se obadvije vizualno raspadaju promatrač ih u svojoj mašti uljepšava, dograđuje, mistificira, spaja ta zrnca u cijelinu i pokušava te slike "osmisliti" kad ih već u stvarnosti više nemože vidjeti. Upravo me to fizičko raspadanje navelo na ideju da ono može biti jaki kreativni element u konačnoj formi umjetničkog djela. Digitalnim zapisom zabilježim motiv tehnički najlošije što mogu ("Prva fotografija") da bi ga elektronskim pomagalima (photoshop) pokušao popraviti na najvišu moguću fotografsku razinu te tako dobiti rezultat ("Posljednja večera") koji će u promatraču pokrenuti konfrontacije vremena, prostora i sadržaja.

Prema vašim fotografijama ispravljena i koloristička naglašena pogrješka pristiže u fotografiranu stvarnost kao ispravak i nadopuna. Ne stvaraju li stvarnost i dostvarnost vizualni košmar. Kako ga kontrolirate?
- Mislim da se stvarnost i dostvarnost u mom kreativnom postupku dopunjavaju jer koloristički naglašenom greškom (dostvarnost) dajem vremena promatraču da te dvije slike spoji u jednu cjelinu. Digitalni šum (Color noise) kojega po potrebi naglašavam i koloristički mjenjam otvara mi pristup pod površinu fotografiranog objekta i pomoću njega mijenjam realni izgled motiva, ali u isto vrijeme ga nadograđujem novim detaljima koji mu zapravo daju treću dimenziju. Usudio bih se reći da se u tako snimljenim i obrađenim fotografijama događa vrijeme. Fotografije više nisu stvar trenutka nego u njima motiv "živi", nešto poput projekcije filma. Na izložbi kada prolazite pored eksponata imate dojam da se u fotografijama motiv pomiče čemu je uzrok najvjerojatnije taj spoj realnog i nerealnog koji se mješaju po cijeloj površini fotografije u više nivoa. Većina izloženih fotografija je snimljena u odrazu staklenih fasada, izloga i sl., a što ostavlja dojam dvostruke ekspozicije. Međutim, ta odrazna slika često je primarna, a ona koju fotoaparat vidi direktno kroz staklenu površinu najčešće je samo prateći motiv "obogaćen" digitalnim šumom. Gotovo svi eksponati na izložbi, iako se radi o life motivima, dobro su i dugo promišljani prije svakog odlaska na snimanje. Tako apstraktno memorirane motive često nije trebalo dugo tražiti, a kad bi oko zapazilo upotrebljivi objekt snimanja trebalo je samo strpljivo čekati idealnu kombinaciju prema već dobro izanaliziranim situacijama. Jako sam se trudio da fotografije izgledaju što više "igra slučaja" , što bi se reklo onako spontane, ipak dugogodišnje (od 1958.) bavljenje ovom profesijom ostavilo je u rutini neizbrisivu likovnu i kompozicijsku čistoću. Mogući vizualni košmar uglavnom je otklonjen decentnom odvagom komplementarnosti ili harmonijom boja.

Kada je Alojz Orel u Puli 1950. eksperimentirao s kolor fotografijom u kombinaciji s crno-bijelom rezultati su bili mahom boje pop-arta i psihodelije. I vaša je dostvarnost ona podignuta iz šumova u paleti psihodelije. Koliko je to vaš izbor a koliko svjetlosna ili kakva pikselska logika?
- Doziranje i sučeljavanje boja posebno u područjima izrazite dostvarnosti, kako vi navodite u paleti psihodelije, učio sam i još uvijek učim od Van Gogha i njemu po primjeni boja bliskih slikara. To što takvu kombinaciju boja većina običnih smrtnika ne vidi, mislim da je u površnom fotografskom promatranju motiva  i nedovoljnoj percepciji za jedva vidljive nijanse boja koje stvarno u prirodi postoje. Upravo digitalni fotoaparat vidi sve te psihodelične nijanse boja s kojima se u svom poremećenom umu borio Van Gogh. Prihvaćam ovu natuknicu o paleti psihodeličnosti u svojim slikama jer je ona doista evidentna posebno u zelenoj i crvenoj nijansi boje u kojoj moje oči inaće najbolje "misle". Fotografiram isključivo kompaktnim digitalcem namjenim amaterima jer je kod njega izraženiji kromatski šum. Snimke su izvorno zbog tretmana - podekspozicije - zagasitih, neintenzivnih boja i tek ih obradom u photoshopu uspijevam vratiti u standardni fotografski kvalitet pa možemo reći da je to isključivo moj izbor bez nekakve posebne pikselske logike. Ipak, velika je istina da biram svijetlosnu situaciju koja će mi podariti dovoljnu količinu zdravih i bolesnih piksela od čije konfrontacije zavisi konačni rezultat .

Fotografijama s vaše najnovije izložbe ne može se osporiti fotografska autentičnost kao ni nova digitalna estetika koja je proizašla iz vaših postupaka. Koliko je stvarni udio retuša u fotografijama, obzirom na vrlo visoki stupanj njezine slikovitosti i koliko se one smiju nazivati fotografija, a koliko je to zapravo nova tehno-slika?
- Trudim se da moje fotografije što više sliče na slikarska djela barem po strukturi detalja (impresionizam), iako su one vrlo slične onim prvim fotografijama iz doba Josepha Niepcea. Pikseli sami po sebi su čiste plohe bez onih karakterističnih zrnaca (srebrni bromid) koje imamo kod filma pa se posebno kod fotografija koje imaju mali broj piksela dobija dojam da je slika bez dubine odnosno plošna. Ovu već od piksela zadanu plošnost u mom postupku (snimam na visokoj ISO osjetljivosti) digitalni aparat automatski je još više pojača jer u njmu ugrađeni elektronički filteri da bi uklonili vrlo visoki šum doslovce izbrišu sve sitne detalje  na površini snimljenog objekta. Efekat na snimku je više nego evidentan slika postaje "papirnata" bez dubine kao da se radi o akvarelu, makar i dalje zadržava fotografsku fakturu koja nas i dalje uvjerava u autentičnost "life"  prizora. Naravno obrada snimka u photoshopu je u pravilu dugotrajna i ključna za konačni izgled fotografije. S obzirom na sve to, možemo reći da udio retuša u fotografijama nije marginalan ali veliki dio tog retuša provodi i sam digitalni fotoaparat. Kada bismo umjesto digitalnog fotoaparata za snimanje, upotrijebili klasični film i primijenili isti kasniji postupak obrade rezultat bi u potpunosti izostao jer je upravo izvorna snimka ta koja nam svojim tehnološkim pretpostavkama to onemogućava. Iskreno razmišljajući moji izlošci su ipak bliži nekoj novoj tehno-slici.

Poznato je da je fotografija nastala kao ispomoć slikarima, no stvari su se tijekom povijesti izmijenile, a fotografija ponovo želi ući u slikarstvo s izrazito likovnim učincima. Treba li negdje povući granice?
- Mislim da se novim fotografskim tehnologijama koje već jesu i onima koje će tek doći ne treba opirati nekakvim teoretskim svrstavanjima ili ograničenjima, a još manje ne treba povlačiti granice. Da li je nešto još uvijek fotografija ili ne, mene toliko ne opterećuje; a da li je nešto umjetničko djelo, to će odlučiti njegovi konzumenti tako je to govorio profesor Šmok u mojoj generaciji vodeći pedagog na praškoj Akademiji za film i fotografiju.

Čini mi se da je i film počeo sve više koristiti likovne efekte ove nove tehno-estetike, poput, pada mi napamet, predivan film Melanie ili, na primjer, Blagajnica hoće na more?
- Filmska industrija odavno koristi efekte tehno-estetike a pogotovo je to danas evidentno u izvanrednim dokumentarnim filmovima koji se njome obilno služe u rasvjetljavanju kojeg većeg povijesno-filozofskog problema. Pretpostavljam, kako sam i sam ovisnik o TV dokumentarcima, da je nešto od toga i u meni pokrenulo neku od spomenutih tehno-estetika.

Galerija Badrov upravo je zatvorila vrata svoje jedine zagrebačke fotografske galerije koja je pokušala fotografiju plasirati kao sliku 21. stoljeća. Kakva su vaša iskustva, može li se fotografija prodati pojedinačno kao slika za opremu stana i kolekcionarima?
- Žao mi je što se Galerija Badrov nije održala jer je to bio iskreni pokušaj da fotografija  i u našem društvu dobije kakav takav, ali ipak zasluženi umjetnički status. Moja su iskustva vrlo mršava što se tiče pojedinačnog prodavanja fotografija konzumentima jer mnogima nije poznata ni cijena koštanja materijala odnosno usluge izrade kopija, a kamoli vrijednost autorskog rada. Vrijednost fotografija je u posjednje vrijeme sigurno pala u svijesti mnogih konzumenata, a za to ima najveću zaslugu upravo digitalna fotografija. Gotovo da danas nema čovjeka koji nema digitalac ili barem mobitel s mogućnosti bilježenja slike što je dobro jer se brže i kvalitetnije širi adekvatnija informacija, a loše što svi misle da su fotografi i da su napravili odličnu fotografiju. Dapače, tek se sada vidi koliko je ta "nova" fotografija postala puka informacija u kojoj je tehnologija visoke razine nadvladala autorski kreativni duh, a od njene umjetnosti ostale su samo neke izbljedjele naznake. Ostajem pri svojoj tvrdnji - nova tehnologija je veliki korak za čovječanstvo, ali za neobrazovanog autora ili konzumenta koji želi ući u svijet umjetnosti digitalna slika tek je nešto viša razina od prosječnosti. Kada prođe euforija opsjednutosti ovom novom tehnologijom, a to bi se trebalo uskoro dogoditi, moći će se trjeznije odvagnuti njezine stvarne vrijednosti u napretku fotografije.Branka HLEVNJAK

Hrvatsko slovo, 9. siječnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Nebranjeni branitelji
Danas je najteže razvojačenim hrvatskim braniteljima, jer je već godinama vrlo teško i onima zaposlenima, a možemo zamisliti kako je nezaposlenima. A sada se hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji stavlja "u isti koš" s drugima, kao nije važno jeste li ili niste bili na braniku domovine, već jeste li ili niste - višak

Ove godine će na tisuće branitelja ostati bez posla, a njihova ministarstva ne će reći niti riječ
Početkom siječnja, dogodilo se ono što se i najavljivalo: radnicima se sve više uručuju "čestitke" u obliku otkaza. Mediji pišu da je otkaze već dobilo i 200 radnika Getroa, velikog trgovačkog lanca koji je u vlasništvu sina tajkuna Josipa Gucića, koji godinama ima problema s navodnim kriminalnim radnjama, baš oko nezakonitih privatizacija pojedinih tvrtki. No među brojnim radnicima koji su dobili ili će dobiti otkaz ima i mnoštvo hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. O tome se šuti. Netko reče: bili su dobri kad je trebalo, a danas dobar dio njih jedva preživljava. Poslodavce ne zanima tko jest a tko nije branio i obranio hrvatsku državu. Njima je najvažniji profit. Stoga u Hrvatskoj nema ni jednog vlasnika neke veće tvrtke koji se nije obogatio preko noći.  Njihov  put u carstvo milijunaša počeo je  kad je Hrvatska krvarila, tj. za vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata, kad su branitelji bili na bojištu i ginuli, a njihove obitelji kod kuće čekale ili oplakivale mrtve i ranjene, ne razmišljajući gdje se u toj gužvi i metežu može, za kunu ili dvije, kupiti neka tvornica ili poslovni prostor. Međutim, većina tih današnjih hrvatskih tajkuna, hvali se kako je poštenim radom, koji je nekada trajao i do "25 sati dnevno", u samo nekoliko godina stvorila to silno bogatstvo, pa bez ikakve bojazni da će netko pitati kako i na koji način su stekli prvi milijun eura, poput holivudskih zvijezda natječu se tko će kupiti veću i skuplju jahtu ili helikopter, tko ima skuplji osobni automobil, raskošniji bazen, ili pak tko ima više vila, od kojih neke imaju i do četrdesetak soba. Kad se nekima od njih i predbaci da su svoje bogatstvo stekli u vrijeme kad je Hrvatska krvarila, oni, kao jedan, složno odgovaraju da su bili takvi zakoni, te da oni nisu dužni rješavati probleme ljudi koji su branili i obranili hrvatsku državu. Nitko im ne može  i ne će ništa! Neki su zaposlili i veliki broj radnika. Međutim, nitko od njih javno ne priča kako im je raditi kod privatnika, jer u slučaju iznošenja "poslovne tajne", kao što je primjerice  neprimanje plaće (na vrijeme), neplaćanja doprinosa, ili neplaćenih prekovremenih sati, obično za to dobivaju otkaz, ili pak premještaj na neko drugo, teže radno mjesto. To, na žalost, nije slučaj samo u privatnim tvrtkama već sve više i u državnim. Dužnost je radnika da što više, brže i kvalitetnije radi, a poslodavaci to "naplaćuju" skromnim plaćama i "kukanjem" kako im je sve teže i teže, jer su prošle godine, da se malo našalimo, zaradili svega nekoliko milijuna eura, a računali su da će im zarada biti tri puta veća. No u cijeloj toj priči najteže je ipak razvojačenim hrvatskim braniteljima, jer već godinama, o čemu se također ne govori i ne piše, vrlo je teško i onima zaposlenima (možete misliti kako je tek onima nezaposlenima). A sada se hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji stavlja "u isti koš" s drugima, kao nije važno jeste li ili niste bili na braniku domovine, već jeste li ili niste - višak. Kad su mnogi odlazili u rat, ne brinući se hoće li ili neće poginuti, vjerovali su da će, ukoliko ostanu živi, barem imati stalno zaposlenje, odnosno neće biti socijalni slučajevi. To se poglavito odnosi na one iz 1991. Ali kako godine idu, prava hrvatskih branitelja sve su manja. Gdje god tko može - izigra ih. Sva je sreća što postoji Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, jer u protivnom branitelji se više ni formalno ne bi imali ni kome obratiti. Od ovoga ministarstva i njezine ministrice očekuje se da se svi problemi branitelja riješe. Stoga ćete često i čuti: imate svoje ministarstvo i idite tamo. A što je s drugim ministarstvima, poglavito danas kad se otpuštaju toliki ljudi, među kojima je, kao što smo rekli, i veliki broj hrvatskih branitelja? Zašto nitko ne proziva, primjerice, Ministarstvo obrane, Ministarstvo gospodarstva ili Ministarstvo unutarnjih poslova? Ministarstvo obrane, pred kojim još uvijek stoji vojnik s puškom "na gotovs", trebalo bi također podići svoj glas u korist ljudi koji su branili i obranili hrvatsku državu, ali i oni su kuš i bez puno buke otpustili relativno veliki broj hrvatskih branitelja i zaposlili one koji veze s vezom, s ratom nemaju. Pred zgradom Ministarstva obrane u Zagrebu, kao što primjerice pred zgradom Ministarstva unutarnjih poslova u Savskoj ulici ("vječni plamen"), već je odavno trebalo biti podignuto spomen - obilježje poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima. Ali, nema ni toga, kao da je nekome stalo da se dani ponosa i slave što brže zaborave i sakriju. Dakle, nije samo Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti  "zaduženo", kako se često neopravdano prikazuje, za probleme ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, već se u to trebaju uključiti i drugi, a ponajviše Ministarstvo obrane, koje uz Ministarstvo unutarnjih poslova, snosi i najveću odgovornost što u Hrvatskoj ima gotovo pola milijuna branitelja, od kojih će ove godine na tisuće ostati i bez posla. A oni ne će ni pisnuti, umjesto da se založe da se u pojedinim gradovima napuštene vojarne (kao npr. u Koprivnici) uz profitabilne programe, za kunu ili dvije, daju na raspolaganje razvojačenim braniteljima, koji nemaju od čega živjeti, pa čak ni plaćati participaciju za lijekove.