Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 9. travnja 2010.
Urednički komentar
Zauvijek zatrovan izvor
Hrvati se na izvoru Zapadnog Balkana mogu samo otrovati i čekati novu apokalipsu
I dok se ovih dana, vjerojatno potaknuto pismom hrvatskih biskupa o Europskoj uniji, sramežljivo moglo pročitati kako u nas nedostaje demokratske rasprave o EU, nitko nije primijetio nedostatak demokratske rasprave o Zapadnom Balkanu. Kao da nam i jedne i druge rasprave ne treba. Raspravu o ZB-u nije potaknula ni predsjednica vlade sastankom na Brdu kod Kranja, ni predsjednik Republike u beskravatnom društvu srbijanskog predsjednika u Opatiji, a onda i u Bruxellesu. Odmah iza susreta na vrhovima Zapadnoga Balkana u Hrvatskoj se pojavila zapadnobalkanska udruga Naša Jugoslavija. Zahtijeva od predsjednika Hrvatskoga sabora "jugoslavensku naciju" u Ustavu Republike Hrvatske. Možda je sad krajnje vrijeme da se u otvorenoj i argumentiranoj raspravi otvore sva ona pitanja koja za sobom, s povijesnoga i političkoga aspekta, nosi zapadnobalkanski (neojugoslavenski) smjer hrvatske politike? Jer je očito dosad nije potaknula ni inicijativa o ukidanju članka 141., kao ni svesrpska inicijativa o ukidanju Oluje kao državnog blagdana.
S povijesnog stajališta ove inicijative, Pusićevo ukidanje članka 141. i pojava njihove Jugoslavije s jugoslavenskom nacijom, te zahtjev za ukidanje obilježavanja Oluje i ponovna uspostava veličanja četništva u Srbu, svoj korijen napajaju na propalim jugo/južno/slavenskim idejama. Srbija ih je koristila za svoje interese, višekratno dokazujući da svaku takvu ideju smatra kao krinku za velikosrpstvo. I posljednja velikosrpska agresija dogodila se pod krinkom "očuvanja Jugoslavije" što u velikosrpskom prijevodu znači kako "svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi". Zapadni Balkan uspostavlja preduvjete za ponavljanje povijesnih zabluda.
S političkog stajališta navedene inicijative dovode ili bi mogle dovesti do formiranja političkih formacija od kojih se Hrvatima ježi koža: Od Napredne jugoslavenske omladine, Organizacije jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), preko Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), pa sve do Ujedinjene jugoslavenske demokratske inicijative (UJDI, 1989.). Svaki oblik ovih unitarističkih, fašističkih, totalitarnih i poraženih formacija Hrvatima može biti samo nametnut. Uostalom, zapadnobalkanske inicijative u pravnom prometu RH su protuustavne. Odgovorna hrvatska politika morala bi se tomu suprotstaviti.
S demokratskog stajališta rečene inicijative nisu izraz demokratske većine. No, kako mi u Hrvatskoj na sceni imamo ispodprosječne političare, njima je potpuno irelevantna mjera demokratičnosti, mjera povijesnosti kao i budućnosnosti zapadnobalkanskih inicijativa. One su usklađene s uspostavom, stabiliziranjem i pridruživanjem Zapadnog Balkana. Onoga trenutka kad je hrvatska politika prihvatili pojam i prostor Zapadni Balkan (2000.), Hrvatska je bačena na koljena. Klečeći pije vodu na trajno zatrovanom izvoru.
Od kad je takvo stanje u Hrvatskoj demokratskih rasprava nema zapravo ni o čemu bitnome. Ni o Savudrijskoj vali i međunarodnoj arbitraži, ni o ribolovno ekološkom pojasu, ni o ulasku u NATO, ni o gospodarskom pojasu, ni o ustavnim promjenama, pa onda niti o Zapadnom Balkanu. O čemu još kao demos odlučujemo, kad stranke misle i djeluju ovako: Kad steknemo demokratski legitimitet, što god mi odlučili, vi ste kmetovi već odlučili i prihvatili u trenutku kad ste nas izabrali, jer to što smo odlučili nalazi se u našim stranačkim aktima? Tako smo iznad volje većine dobili volju demokratskih legitimiteta koje provode volju manjine. To je izigravanje demokracije, odnosno zapadnobalkanski demokratski centralizam.
I ako su demokratski legitimiteti odlučili da nas uvaljaju opetovano u zatrovani izvor što mi tu imamo otvarati bilo kakve rasprave, a ponajmanje demokratske? Jer što je za političke elite demokracija? Ona je na izborima "praznik", a središte demokratskog odlučivanja događa se u vrhovima Saveza za Europu. On je pak jednoumno usvojio logiku da pod egidom ulaska u Europsku uniju uđemo "korak po korak" (Ilija Garašanin) u Zapadni Balkan Velike Britanije. Nisu li sa tog desetogodišnjeg operativnog stajališta navedeni zapadnobalkanski zahtjevi manjine logičan i pragmatičan slijed događaja? Druga je stvar što su i protuustavne. No, demokratskim legitimitetima ni to nije problem: Proglasit će da su demokratski legitimiteti iznad Ustava. Poslije takvog scenarija prije stotinjak godina na hrvatske prosvjede odgovoreno je rafalnom paljbom na današnjem Trgu bana Jelačića, a Srbija je postala „lider na Balkanu“. To što su opet stvoreni preduvjeti da Srbija postaje lider Zapadnog Balkana, samo je potvrda kako nam je nužna demokratska rasprava o dosadašnjim učincima zapadnobalkanske politike.

Hrvatsko slovo, 9. travnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
317.625 neplaćenih modela
Zašto je u nas većina ljudi u službenom smislu apolitična, dok se u slobodno vrijeme gotovo svi vrlo aktivno bavimo politikom, odnosno antipolitikom, iskazujući svoju averziju prema njoj zbog njene društveno nikome odgovorne djelatnosti?

Ako nismo ni pokušali bilo što učiniti, imamo li pravo žaliti se?

Mnogi znalci koji bi mogli puno učiniti za Hrvatsku ne žele ni blizu politike iz jednostavnog razloga, jer se u politici namnožilo toliko nesposobnih i nemoralnih ljudi, da oni koji znaju i vrijede ne žele plesati u njihovu kolu. Politika sve više nalikuje satiričnoj predstavi ili bolje reći apolitici, dok apolitika odaje sve snažnije znakove prave politike. Zato vas i sebe pitam: Ako nismo ni pokušali bilo što učiniti, imamo li pravo žaliti se? Jer svim službeno apolitičnim ljudima najlakše je kritizirati one ljude koji se (a)politikom aktivno bave, na kakav god to način oni činili. To u posljednje vrijeme činimo gotovo svi. Ljudi u šali znaju reći da je apolitičnost luksuz koji si mogu priuštiti samo oni ljudi koji žive u sređenim zemljama. Taj isti luksuz apolitičnosti, mi si očito ne bismo smjeli tako olako dopustiti. Zaprepašćujuća brojka od 317.625 nezaposlenih ljudi, postala je preko noći prepoznatljiv dio branda neuspjele nadri-politike naše vlasti. Ta se brojka nezaposlenih u posljednje vrijeme često i s velikom lakoćom koristi u razne svrhe te se poput nekog popularnog proizvoda tiska na majice, ispisuje po stvarnim i virtualnim zidovima, od nje se rade broševi, privjesci, registarske tablice i naručuju telefonski brojevi onima koji su tu brojku kao brand „proizveli“ lansirajući radnike na tržište nerada. Njihov dojučerašnji rad, sada kada je postao prisilni nerad više nije i ne može biti plaćen, kao što je to izdašno plaćeni nerad onih koji još k tome i besplatno koriste bivše radnike u svrhu promocije svojih novih  brandova. Dame i gospodo, kada se već tako često u svojim izrežiranim aktivnostima koristite tom brojkom nezaposlenih ljudi u svrhu vlastite promocije, ne mislite li da biste za taj angažman svoje glumce trebali platiti? Manekenstvo i modelling je, to svatko zna, dobro  plaćen posao. Možda bi se svi nezaposleni ljudi trebali javiti, ne neučinkovitim zavodima za nezapošljavanje i službama za stjecanje statusa trajne nezaposlenosti, već uglednim modnim agentima Hamedu Bangouri, Suzy Josipović - Redžepagić ili Tihani Harapin Zalepugin, kako bi ostvarili svoja zaslužena prava na dohodak pri sudjelovanju u promociji nečijih proizvoda i usluga, u ovom slučaju proizvoda i usluga naše vlasti? Svakoga dana ta se brojka na žalost povećava, tako da sljedećeg mjeseca možemo očekivati nove promotivne aktivnosti i nove promotivne materijale s nekom novom brojkom artista i modela na beskrajnoj pisti spektakla Cro-Ne-Radè (po uzoru na velebnu pistu Cro-A-Portera). Jedan od slogana spremnog za tisak na njihove majice glasi: 3XX.XXX razloga za zabrinutost. „Ali, i 3XX.XXX razloga za slobodu!“, dodat će naši loši matematičari i statističari – proizvođači obrnutih jednadžbi postojanja koje sve više nalikuju propadanju. Te će ikseve uskoro zamijeniti novi tužni brojevi, nova zabrinuta lica „slobodnih neplaćenih umjetnika“ koja će besciljno lutati sve napućenijim pistama otkazanih letova za život dostojan čovjeka. Kada sam govorila o nedostatnoj proizvodnji unutar nečega što zovemo vlast, bila sam brzopleta, nesvjesno zanemarivši njihov trud. Želja mi je ispraviti tu grješku i pokušati pronaći nešto dobro u njihovu radu. Zato sam se natjerala razmisliti malo bolje o njihovim aktivnostima. Ta, kako smo samo mogli posumnjati u njihovu genijalnost, radišnost i njihovu želju za razumijevanjem proizvodnog, prodajnog i promotivnog procesa? Kada se osvrnemo oko sebe, pronaći ćemo cijeli niz njihovih genijalnih proizvoda, njihovih brandova nad brandovima, zajedno s izvrsnim kampanjama i sve brojnijim besplatnim akterima njihovih promocija, a to smo, na žalost, svi mi koji pri pomisli na politiku, upravo zbog te negativne promocije u kojoj nesvjesno sudjelujemo, odmahujemo rukom govoreći: „Ne pada mi na pamet“. Prisjetimo se, najpoznatiji proizvod našeg bezvlađa je, uz toliko popularnu nezaposlenost, zasigurno naš dug (što unutarnji, što vanjski) - taj intrigantan i vrlo snažan proizvod kojemu je glavni prodajni argument taj što nitko živ ne zna sa sigurnošću odrediti njegov iznos. Uz bok njemu serijski se proizvode i na tržištu mogućeg državnog bankrota sve traženiji  stečajevi, a cijene im variraju od vrlo niskih do najviših, za svakoga po nešto, svakome prema njegovim mogućnostima propadanja. Ovrhovoditelji i ovršitelji kao glavni promotori popularnog bankrotnog proizvoda zvanog ovrha, pokušavaju nas uvjeriti kako je to nešto sjajno i kako bismo morali biti ponosni što smo dio te sveopće liberalno–katastrofalne euforije. Zakonski nas mole da im vjerujemo, da ih volimo, da besplatno za njih statiramo i pratimo ritam njihovih promotivnih aktivnosti. Naši (a)političari iz dana u dan zakonski osmišljavaju nove načine promocije svoje pohlepe i nemara za narod, dok ih mi promatramo. Jesmo li doista u pravu kada tako naivno nehajno odmahujemo rukom, ponoseći se vlastitom apolitičnošću, dok istodobno nesvjesno sudjelujemo u promociji loše politike onih koji ju doživljavaju kao sredstvo stjecanja svih mogućih društvenih blagodati? Mi smo u tom proizvodno-prodajnom i promotivnom procesu naših kvazi-političara i proizvod i usluga, i slogan, i glavni brand, a da nas još uvijek nitko nije kontaktirao u svrhu naknade za taj naš više nego vrijedan doprinos sveopćem propadanju radi uhljebljenja onih koji se ponose spomenutim proizvodima i uslugama? Naša je uloga u svemu tome možda najvidljivija u vrijeme izbora kada nam se naši proizvođači beznađa izravno i dodvorno obraćaju svojim lažnim obećanjima. Sve ono što nama obećavaju, zapravo se odnosi na njih same i samo i isključivo na njih. Nije li vrijeme za redefiniciju naše apolitičnosti?

Hrvatsko slovo, 9. travnja 2010.
Zorica Vitez, znanstvenica, etnologinja
Povijest bi nam konačno trebala postati učiteljicom života
Dr. sc. Zorica Vitez nezaobilazno je ime hrvatske etnologije. U svom je dugogodišnjem djelovanju bila autoricom i suautoricom brojnih naslova, voditeljicom znanstveno-istraživačkih projekata, ravnateljicom Instituta za etnologiju i folkloristiku, znanstvenom savjetnicom, voditeljicom Međunarodne smotre folklora te članicom Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture RH.Dobitnicom je brojnih nagrada i priznanja. Iako odnedavno umirovljena, nastavlja se baviti etnologijom nesmanjenim žarom na iznimno zanimljivom istraživanju tradicijske kulture u uvjetima globalnih kulturnih politika, primjeni tradicijske kulture u kulturnom turizmu na otoku Šolti te u organizaciji ovogodišnje Međunarodne smotre folklora. Zamolili smo je za razgovor o tom projektu kao i o drugim pitanjima i problemima s kojima se susreće hrvatska etnologija

Gospođo Vitez, od našeg posljednjeg razgovora prošlo je nekoliko godina. Od tada ste sudjelovali u više zanimljivih projekata. Kojih?
Moje djelovanje u struci posljednjih je godina vezano za određene prioritete i područja, a među njima važno mjesto zauzima primjena naše znanosti i popularizacija struke. U našem prethodnom razgovoru bilo je riječi o etnografskoj izložbi i monografiji Hrvatska tradicijska kultura kojima sam suurednica i jedna od autorica. Taj je projekt Ministarstva kulture u međuvremenu nastavljen: nakon Zagreba i Budimpešte izložba je postavljena u Buenos Airesu u Argentini te u Santiagu u Čileu, a monografija je objavljena i na španjolskome jeziku. Kako je u  međuvremenu rasprodano hrvatsko izdanje monografije upravo pripremamo novo, prošireno člankom o svjetskim i hrvatskim nastojanjima oko zaštite nematerijalne kulturne baštine koju predvodi UNESCO.

Vi ste članica Povjerenstva za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture RH koje se prošle godine moglo pohvaliti iznimnim uspjehom: na UNESCO-ov popis upisano je još sedam fenomena hrvatske baštine. Što to može značiti za Hrvatsku u smislu promocije njezina identiteta? I koliko su mjerodavne ustanove svjesne toga?
Doista, upis sedam fenomena hrvatske baštine na svjetski popis velik je uspjeh Hrvatske, ponajprije velikog angažmana Ministarstva kulture. I mnogo veće države nisu tako uspješne na svjetskom popisu. Naravno, to je i uspjeh etnološke i folklorističke struke koja je surađivala pri izradbi dokumentacije i sastavljanju prijedloga, kako za upis u hrvatski registar nematerijalne kulturne baštine, tako i za svjetski popis. Hrvatski registar u ovome trenutku ima 77 upisanih fenomena. U povjerenstvu su predstavnici struke iz cijele Hrvatske, tako da je doista riječ i o velikom angažmanu struke. Vjerujem da taj dio hrvatske baštine pridonosi afirmaciji hrvatskog identiteta u svijetu, jer su i mnoge druge države vrlo aktivne u provođenju kulturne politike koja počiva na aktivnostima UNESCO-a. Nisam sigurna koliko sve to dopire do naše javnosti i kako se u nas percipira. 

Toj je temi posvećena i ovogodišnja Međunarodna smotra folklora, čija ste voditeljica niz godina. Jesu li definirane sve pojedinosti oko organizacije, kako teku pripreme?
Angažman struke na dokumentiranju nematerijalne kulturne baštine bio je povodom da ovogodišnju 44. međunarodnu smotru folklora u Zagrebu posvetimo toj temi. Na njoj  će sudjelovati dvadesetak nositelja baštine, odnosno pojedinih njezinih fenomena iz Hrvatske te desetak iz drugih država. Izabrati i dovesti sudionike iz Hrvatske nije nikakav problem: njih dobro poznajemo i s njima dugo surađujemo kao organizatori Smotre ali i kao istraživači. Problem su strani sudionici, jer to nisu mnogobrojni folklorni ansambli i skupine iz različitih zemalja, nego najčešće teško dostupni nositelji baštine koji nisu organizirani za nastupe na folklornim festivalima, posebice oni iz dalekih zemalja i malih kulturnih zajednica. Lakše je s predstavnicima iz Europe, jer su blizu, a neke već i poznajemo. Primjerice, na svjetskom su popisu pokladni likovi - buše iz Mohača, a to je baština Hrvata u Mađarskoj koju su prihvatili - i s njome se identificirali - i članovi zajednice drugih nacionalnosti. Nadamo se da ćemo uspjeti dovesti u Zagreb i sudionike iz Azije i Afrike. Osobito smo ponosni što je UNESCO pokrovitelj ovogodišnje Smotre.

Uz to ste i voditeljica znanstvenog projekta Tradicijska kultura, globalizacija i lokalne prakse. Kakav je položaj tradicijske kulture između globalnih zamisli i lokalnih provedbi?
Da bi bilo primjene znanosti, mora biti i istraživanja i obrnuto: znanstvenoistraživački projekt koji vodim sadrži tri  međusobno povezana segmenta: Tradicijska kultura između globalnih zamisli i lokalnih praksi, Predstavljanje tradicijske kulture na sceni i u medijima i Tradicijska kultura i kulturni turizam. Zajednički im je cilj osvijetliti odnose globalnih kulturnih procesa i akcija, poput spomenutih UNESCO-vih, njihovu primjenu u Hrvatskoj te njezin odraz u pojedinim lokalnim sredinama. Pri tome je osobita pozornost usmjerena na pojave tradicijske kulture i folklora kao sastavnice suvremene nacionalne kulture i njezinih regionalnih inačica, posebice u kontekstu globalizacijskih i identifikacijskih procesa.
Istodobno sudjelovanje u istraživanju, ali i u radu povjerenstava Ministarstva kulture i u organizaciji kulturnih priredbi, koje javnosti predstavljaju suvremene oblike tradicijske kulture i folklora, jedinstvena je pozicija u kojoj istraživač ima uvid u kulturnu politiku i praksu. To mu omogućava da u izravnom kontaktu s nositeljima baštine istražuje njezin položaj u suvremenom društvu i kulturi. Dosadašnji rezultati istraživanja ne mogu se sažeti u nekoliko rečenica, ali je simptomatično da ukazuju na pomanjkanje komunikacije između jednog i drugog. Pojednostavljeno: velike akcije i uspjesi hrvatske kulturne politike jedva da dopiru do onih kojima su namijenjeni. Nositelji baštine jedva da su za njih čuli, a tome je vjerojatno kriva i poprilična nezainteresiranost javnih medija.

Mediji su, u tom smislu, jedan segment Vašega projekta. Kako se i gdje prezentira tradicijska kultura?
U okviru projekta organizirali smo skup i objavili zbornik radova Predstavljanje tradicijske kulture na sceni i u medijima koji sadrži znanstvene i stručne radove. Autori su se osvrnuli na mnoge pojave scenskog i medijskog predstavljanja tradicijske kulture i folklora, od mnoštva manjih i većih smotri folklora, smotri klapskog i crkvenog pučkog pjevanja, festivala etnoglazbe te predstavljanja tradicijske kulture u programu Hrvatske televizije. U tom se zborniku mogu naći osnovni podatci, ali i goruća pitanja vezana uz odabranu temu; ipak, to je tek početak razmatranja te problematike u svjetlu hrvatske kulture u cjelini i posebice u pitanjima njezina odraza u medijima.
Izdvojila bih dva priloga: jedan govori o povijesti prikazivanja tradicijske kulture na Hrvatskoj televiziji, nekada Televiziji Zagreb, sa zanimljivim osvrtom na utjecaj politike na tu povijest (Aleksej Gotthardi-Pavlovsky), a drugi, na primjeru svjetskog uspjeha irskog Riverdancea, među ostalim pokazuje naličje tog fenomena i postavlja veoma važno pitanje: „Zastupaju li mediji uspješno interese autohtonih tradicijskih oblika ili ih prilagođavaju površnim interesima šire publike kojima je televizija, kao masovni medij, usmjerena?“ (Daniela Angelina Jelinčić i Ana Žuvela-Bušnja).

Kakav  je odgovor na postavljeno pitanje?
Ukratko i pojednostavljeno može se kazati da su pitanja tradicijske kulture oduvijek vezana s pitanjima identiteta pa stoga i s politikom, pa je tako i s prikazivanjem tradicijske kulture u medijima. S druge strane vrlo je manjkavo opće znanje o tradicijskoj kulturi i to se odražava u koncepcijama medijskih programa, u autorskim uradcima i u nekritičnosti publike koja prihvaća sve što joj se nudi, a nudi joj se svašta. Jedan od uzročnika neadekvatnog predstavljanja tradicijske kulture je i medijski okvir u koji je često stavljena, a to je prostor zabave, zabave pod svaku cijenu. Krajnji ishod je tradicijska kultura kao estrada, kao šarena i ljepuškasta slika ljudi koji plešu i pocikuju u narodnim nošnjama. Srećom, nije uvijek tako, pa i cjepidlake iz naše struke s veseljem slušaju neke radijske priloge i gledaju određene televizijske emisije.
Što se tiče pisane riječi koja u dnevnom i drugom tisku prati nazočnost tradicijske u suvremenoj kulturi, rekla bih da se ona kreće između dviju krajnosti: jedno su kratke vijesti koje ponavljaju otrcane fraze o „našemu kulturnom blagu“ koje nam, tobože, puno znači, a na drugom polu bih poimence spomenula Denisa Derka koji piše znalački i s poštovanjem, kritički kad treba, ali podjednako profesionalno kao i o drugim, „elitnijim“ temama.

Folklorni amaterizam je, čini se, poprilično popularna pojava u Hrvata. Od škola, zavičajnih udruga, društava… Mnoge priredbe ne prolaze bez toga, turističke sezone tako započinju i završavaju, dočekuju strani gosti na aerodromima… No, priča o tome ima i svoje naličje?
Folklorni amaterizam je najmasovnija pojava u amaterskom bavljenju kulturom: tako je pokazalo jedno davno istraživanje, a novijega nema. Gotovo da nema nikoga tko se nije i sam susreo s njime, tko nije stekao osobna iskustva. Posljedica toga je uvjerenje  da svi znaju što je folklor, posebice onaj „izvorni“ i da o tome mogu kompetentno govoriti. Štoviše, mnogi se bave i podučavanjem folklornog plesa i glazbe na osnovi vrlo oskudnih iskustava i znanja. Nevolja je u tome što tzv. izvorni folklor već dugo ne živi na izvorima, u autentičnim sredinama i prigodama. Davnih 1930-ih već se selio na pozornice i tako širio izvan svoga prvotnog konteksta, izvan mjesta svoga postanka i negdašnjeg prakticiranja. Folklor kao kulturna priredba događa se od davnih smotri seljačke tradicijske kulture organiziranih u okvirima djelovanja Seljačke stranke i njezine kulturne i prosvjetne organizacije Seljačke sloge koje su upozoravale na vrijednosti hrvatske seljačke kulture i na potirući utjecaj civilizacije kao tuđe kulture posredovane gradom. Prvi hrvatski akademski etnolozi Milovan Gavazzi i Branimir Bratanić surađivali su na osmišljavanju i izboru programa smotri Seljačke sloge. Te su smotre održavane u manjim mjestima i u Zagrebu do 1950-ih. Spomenuti i drugi istraživači narodne kulture i njezini ljubitelji bili su svjedoci vremena u kojemu se tadašnji oblici folklora mogu uvjetno zvati izvornima, autentičnima. Uvjetno, jer je promjena u kulturi stalni proces.
Profesionalni hrvatski folklorni ansambl „Lado“ šezdeset godina u zemlji i svijetu predstavlja umjetnički interpretiran folklor, koji su, srećom, interpretirali znalci i umjetnici na čelu sa Zvonimirom Ljevakovićem. Nažalost, brojni voditelji folklornih društava, koreografi i muzički voditelji, nisu imali prilike doživjeti folklor u autentičnom kontekstu, nego su ga upoznali kao interpretaciju svojih prethodnika. Edukacija voditelja folklornih društva, kao i opća edukacija i razina znanja o tradicijskoj kulturi i folkloru je niska. Već se desetljećima nekritički prenose isti sadržaji, reinterpretiraju već interpretirani plesovi i glazba, ponekad dovedeni do neprepoznatljivosti ili pak uvijek jedni te isti. Ima i iznimaka, društava koja vode dokazani stručnjaci i umjetnici.

S jedne strane je spomenuti amaterizam, s druge pak predrasude zagovornika elitne kulture. Što ih potiče? Protiv čega se teže boriti i kako izboriti za poziciju koja pripada znanosti i popularizaciji jednog nezanemarivog dijela hrvatske – narodne - kulture?
Dugo se susrećem s dvije krajnosti u percepciji tradicijske kulture i posebno folklora: bezrezervnom potporom ili omalovažavanjem. Prva je povezana s onima koji i sami na neki način sudjeluju, posebice u folklornom amaterizmu ili su naklona publika folklornih priredbi i događanja vezanih uz etnografsku baštinu; većinom je riječ o ljudima svjesnima vlastitog etničkog i kulturnog identiteta. Mnogi dokazani umjetnici tražili su, pa i mojim posredstvom, inspiraciju i uporište u tradicijskoj kulturi i umjetnosti. Omalovažavanje često dolazi od ljudi kojima je najvažnije biti građanima svijeta bez poputbine, kojima je svejedno uz koji ih narod i kulturu vezuje njihovo podrijetlo. Ponekad omalovažavanje dolazi i iz profesionalnih umjetničkih krugova, bolje rečeno, elitističkih. Iskustvo mi govori da je njihov elitizam njihova kriva percepcija njih samih, ali su takvi pogubni kad se domognu utjecaja, posebice u sferi upravljanja kulturom.

Dotičemo utjecaj politike?
Nažalost, u nas je i u tome velik utjecaj politike, ne uvijek neke visoke politike, ali, nažalost, dovoljno moćne da takvi upravljaju novcem hrvatskih građana kao da je njihov vlastiti. Oni uvijek počinju iznova, kao da ničega prije njih bilo nije. Postavljaju pitanja: Zar mi još uvijek financiramo taj folklor? Folklor kao takav, bilo koji folklor, svaki folklor. A njihovi prioriteti su drugi, neka „belosvetska“ umjetnost. Nije važno što su u sukobu interesa, što istodobno sudjeluju u proizvodnji kulture i odlučuju o njezinu financiranju, odlučuju i o vlastitom dijelu kolača, ali oni će pod svaku cijenu iskoristiti svojih pet minuta u hrvatskoj kulturnoj politici. Ponekima tih pet minuta i dulje potraje, neki se i uhljebe, jer im u „umjetnosti“ i ne ide osobito. I trajno guraju svoje osobne prioritete. Nije slučajno da su neki od njih alergični na nacionalnu i hrvatsku kulturu, ali je upitno zašto je to u nas moguće?
Nedavno smo svjedočili brojnim prosvjedima koji su uslijedili nakon obznanjivanja ovogodišnjih gradskih novčanih potpora u kulturi. U općoj halabuci svi su se izgovarali na recesiju, ali nitko nije objasnio zašto je neke projekte hrvatske kulture ona prepolovila, a druge zaobišla ili tek simbolično taknula. Jednaki i jednakiji u recesiji nisu dočekali popratna obrazloženja, samo nemilosrdne brojke, a izostali su i potpisi odgovornih osoba koje prema nepoznatim kriterijima kroje hrvatsku kulturnu scenu. Rekla bih da je najteže boriti se s maskiranim protivnicima kojima zapravo svi dobro poznajemo lica.

Možda površno procjenjuju da  tradicijska kultura nije intrigantna za proučavanje; da je uglavnom posvećena prošlosti, no koliko se bavi sadašnjošću i na što je usredotočena? Koji su to danas  - riječima iz naslova knjige koju su Vama u čast pripremile kolege iz Instituta za etnologiju i folkloristiku  - Izazovi tradicijske kulture?
Već dugo, od 1970-ih naša se etnologija bavi suvremenošću. Drugo je kako je javnost percipira, a za to je valjda i sama etnologija kriva ili zaslužna. Mnogi etnolozi/kulturni antropolozi i folkloristi istražuju pojave suvremene kulture, posebice grad, gradske subkulture i male zajednice unutar grada. U tome pogledu ne zaostajemo za svjetskim trendovima struke, a i studij etnologije i kulturne antropologije u Zagrebu i Zadru prati razvoj struke i ekipira se mladim, dobro educiranim snagama. Ne odgovaraju svi na „izazove tradicijske kulture“ ali i ne bježe od nje, eventualno imaju druge prioritete. A to je dobro za struku, ali i za naše društvo, znanost i kulturu.

Pa i za gospodarstvo. Spomenuli ste i istraživanja otoka Šolte radi unapređenja turizma. Još jedna primjena istraživanja?
Da, ali i istraživanje tradicijske kulture Šolte, odnosno etnografske baštine koja nije osobito poznata, a sada će poslužiti kao kulturna ponuda u turizmu. I ne samo u turizmu, nego i za domaće stanovništvo koje nije ravnodušno prema svojoj baštini nego su se brojni otočani pridružili tome poduhvatu. Istražujemo tradicijske oblike privređivanja (maslinarstvo, vinogradarstvo, ribolov, pomorstvo, pčelarstvo, proizvodnja vapna), društveni život (svetkovine, bratovštine, seosku upravu), priče i predaje, ples i glazbu, crkveno pučko pjevanje, tradicijsko graditeljstvo, prehranu i odijevanje kako bismo osmislili i otočanima predložili oblike njihova predstavljanja i korištenja u turizmu. Pretpostavljamo da će domaćim i stranim posjetiteljima Šolte, uz ljepotu krajolika, pogodnosti male sredine i očuvanosti prirode, posebice mora i morske obale, biti zanimljivo doznati ponešto o negdašnjem i sadašnjem načinu života na otoku. Uz etnografsku zbirku osobito smo zainteresirani za osmišljavanje mreže šetnica i biciklističkih staza koje bi povezale mnoge točke s očuvanim sadržajima tradicijske kulture (vapnenice, poljske kućice, tipske kuće, bratske kuće, stare ribnjake, konobe, suhozide, mjesta uz koja se vežu priče i predaje). U suradnji s Općinom Šolta, Turističkom zajednicom i mještanima uskoro počinje postavljanje putokaza i interpretacijskih tabli, polako ali zajednički i s mnogo dobre volje.

Odakle zanimanje baš za otok Šoltu i za turizam?
Turizam je globalno proširena pojava, a svijet kao da se natječe u osmišljavanju turističkih ponuda. I u Hrvatskoj svjedočimo mnogim akcijama u tzv. seoskom turizmu, nastanku eko i etno proizvoda namijenjenih domaćim i stranim gostima. I naša se etnologija pridružila mnogima koji istražuju i osmišljavaju turističku ponudu. U našem slučaju treba priznati da je izbor Šolte vrlo osoban: ja sam napola Šoltanka, a i novakinja na projektu Marina Blagaić je podrijetlom sa Šolte, njezin se doktorski rad također bavi Šoltom, što samo dokazuje da su korijeni važni i da iz njih crpimo ideje i volju za djelovanje.
Šolta ima dugu tradiciju osobitog, pučkog crkvenog pjevanja. Pretprošle smo godine šoltanske crkvene pjevače predstavili na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Objavili smo i dva nosača zvuka s njihovim pjevanjem, nastavljajući tako i tonsko i slikovno bilježenje tradicijske kulture koje je osobito važno kao dokument i izvor za dalja istraživanja.

Nedavno ste umirovljeni pa je ovo prigoda za jedan kraći pregled, inventuru. Što za Vas osobno znači provesti radni vijek kao etnologinja, znanstvenica? Što Vas je trajno motiviralo za bavljenje tradicijskom kulturom? U čemu ste posebno osjetili napredak struke i znanosti?
Osobno nemam potrebe za inventurom. U ulozi zaslužne znanstvenice i dalje u Institutu vodim znanstveni projekt i Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu. Vjerujem da bih mogla živjeti i bez toga i da će uskoro doći i ti dani. Uvijek ću čitati i ponešto pisuckati, štoviše imam i neke želje i planove kad se riješim obveza. Istina je da sam malo pogledala unatrag i to u povodu zbornika „Izazov tradicijske kulture“ kojim su me kolege i prijatelji iznenadili i silno razveselili krajem prošle godine. Ta knjiga pruža uvid u moju profesionalnu djelatnosti i odnose s ljudima koje sam pri tome susretala, zato je ona neke vrste podsjetnika na moju karijeru, ali i uz nju vezan društveni život, prijateljstva. Bilo je ugodno ustanoviti da su kolege i prijatelji shvatili i podupirali moje prioritete u struci, da su cijenili moja nastojanja u povezivanju znanosti i njezine primjene. Posebno me se dojmilo što su više od godinu dana na knjizi radili konspirativno i da mi nitko od zamalo pedeset suradnika nije to otkrio. Uključujući i moga supruga, što je gotovo nemoguća misija!
Smatram da sam imala sreću u svome profesionalnom životu, jer sam radila što me je zanimalo i veselilo. Uz institutski rad osobito mi je iskustvo pružalo terensko istraživanje, susreti i razgovori s kazivačima i sudionicima smotri, upoznavanje ljudi izvan moga privatnog i profesionalnog kruga. Ti su me susreti obogatili spoznajama o ljudskim vrijednostima bez obzira na podrijetlo, obrazovanje i društveni položaj. Utvaram si da me cijela ta vojska ljudi, koje sam upoznala, čini kompetentnom suditi o društvu i vremenu u kojemu živim, pa i o temeljnom predmetu mojega znanstvenog interesa a to su odnosi tradicijske i suvremene kulture.

Bavili ste se selom, gradom, pomagali amaterima, filmašima, bili ravnateljicom Instituta, voditeljicom MSF, putovali… Za zasluge u promicanju znanosti i popularizaciji hrvatske tradicijske kulture nagrađeni ste državnom godišnjom nagradom za znanost (1999.), državnim odličjem Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Nagradom Grada Zagreba, nagradom za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva, a u prigodi predstavljanja zbornika i Medaljom Grada Zagreba koju vam je uručio gradonačelnik Milan Bandić. Što vam sve to znači?
Raznolikosti mojih istraživačkih i primijenjenih djelatnosti ritmizirale su dug profesionalni život, davale mu dinamiku i podnošljivost. Priznanja mome radu primala sam sa zahvalnošću, misleći često kako mnogi zaslužniji od mene nisu bili te sreće. Zahvalna sam i gradonačelniku koji je usprkos obavezama bio na predstavljanju zbornika, obratio mi se pohvalnim riječima i predao mi Medalju Grada Zagreba. Spomenuo je i moje zasluge za Međunarodnu smotru folklora za čije sudionike svake godine Grad priređuje i prijam u palači Dverce, a gradonačelnik im se obraća osobno ili preko izaslanika.

No, jeste li se iznenadili „recesijskim mjerama“ prema MSF?
Žao mi je što moram kazati da sam bila razočarana naknadno doznavši da su gradonačelnikovi suradnici gotovo istodobno prepolovili gradsku novčanu pomoć Smotri i to suprotno mišljenju odgovarajućega Kulturnog vijeća. Smatram da se tako drastične odluke moraju javno obrazložiti i da ih trebaju potpisati osobe koje su ih donijele. Nedopustivo je i necivilizirano da iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport nitko ne odgovara na dopise, nikada u pisanom obliku, a sve se informacije šire usmeno i tako prerastaju u glasine. Čini se da nitko od tih koji stvarno odlučuju i ne čita prijedloge za financiranje, jer vjerojatno ne bi prepolovili sredstva priredbi koja ima povijest i stručnu utemeljenost u predstavljanju nacionalne kulture i kulturne raznolikosti svijeta, a koja se ove godine događa pod pokroviteljstvom UNESCO-a.
No, isti Ured godinama financira privatnu trgovačku tvrtku i „udrugu nad udrugama“ ZAFAZ, koje se bez ikakvih stručnih osoba nameću folklornim društvima kao njihovi predstavnici i mentori, žele odlučivati o prioritetima u folklornom amaterizmu, preuzeti organizaciju svih folklornih priredbi u Zagrebu, čak se i latiti “istraživanja, proučavanja i njegovanja izvornih običaja, nošnji, plesova i pjesama radi stvaranja kompletnije etnološko-etnografske slike Zagreba”. U udruzi ne postoje kompetentne osobe za bilo kakva istraživanja pa niti za interpretaciju bilo koje vrste, uključujući i onu medijsku. Ipak, tajnik ZAFAZ-a na  televizijskoj postaji Z1 vodi emisiju koja u predstavljanju tradicijske kulture i folklora pridonosi samo njihovoj degradaciji. Da nije tužno - bilo bi doista smiješno! Kada ne bi bilo odgovornosti prema nacionalnoj kulturi i baštinama drugih naroda te velikom broju folklornih amatera, mogli bismo se pridružiti mrziteljima folklora i elitistima, ljubiteljima drukčijih svjetonazora i estetika, sve shvatiti kao parodiju i zlurado se veseliti devalvaciji narodne, tradicijske i posebice hrvatske kulture.

Čini se da Vam u Vašem radu ne manjka dinamike i zanimljivosti. Jeste li zadovoljni postignutim i što biste onima koji se i dalje bore s vjetrenjačama - a za tradicijsku kulturu, etnološku struku i znanost -  savjetovali i poželjeli?
Ovaj trenutak svoga života doživljavam kao dio životne cjeline koja teče za mene zadovoljavajuće, u kojoj je profesija značila mnogo, ali ni izdaleka sve. Uvijek mi je bio važan obiteljski život, posebice moja kći, a sada i njezine dvije kćeri, moje unučice. Naravno, tu je i moj suprug koji je u vječnom kretanju, jer njegove vjetrenjače ne prestaju se okretati već četiri desetljeća. Treba to pratiti!
Što se tiče mojih vjetrenjača, uvijek sam ih gledala s distance koju mi je omogućavala moja struka, moja kula bjelokosna, ali nisam bila pasivna niti se dala impresionirati. No, od stručnih savjeta bih se suzdržala: ni ja ih nisam tražila i nisam bila oduševljena kad su mi ih davali, pa ih ni ja nikome ne nudim. Svatko treba naći svoj put.
Možda ipak jedna opća, upozoravajuća, nestručna i neznanstvena konstatacija: sramotno je kako, na razini pojedinca i nacije, sve brzo zaboravljamo, kako smo lakovjerni i kako uvijek nanovo puštamo da drugi i drukčiji odlučuju umjesto nas. Sole nam pamet, dižu novce, čine se nevidljivima, a mi malo zagalamimo pa se usredotočimo na reparaciju štete. Varaju nas i potkradaju „naši“ i „njihovi“, a mi uvijek iznova nasjedamo i zatim počinjemo ispočetka. Koje bi to studije i struke trebale ozbiljno proučiti hrvatski mentalitet, pa možda i pripomoći njegovu mijenjanju?! Da nam povijest konačno postane učiteljicom života!
Mira ĆURIĆ

 
Hrvatsko slovo, 9. travnja 2010.
CHRONIQUE SCANDALEUSE
Sve dok Lijepa Naša bude imalo naša, tuđinci će je žigosati kao pogan prostor

Piše Benjamin Tolić

Televizija, radio, internetski portali, dnevne i tjedne novine, ukratko: sva svjetovna javna priopćivala, odavno namaču Hrvatsku u svakojakoj nečisti. Ta pogan - što stvarna, što izmišljena – preplavila je pred Uskrs cijelu zemlju. U Lijepoj Našoj sve je ružno. Tu caruju samoživost i sebičnost; gramzivost i grabež; krađa i pronevjera; izdaja i utaja; mito i ubojstvo; laž i kleveta; prijevara i nevjera. Hrvatski se javni život, poput HTV-ova Dnevnika, vrti kao kolosalna chronique scandaleuse. Sve je rugoba i sramota, sramota i rugoba.
Gledamo to, slušamo, čitamo i načudit se ne možemo. Pa takva država ne postoji! Niti može opstati. Kad bi takva postala, Hrvatska bi u istom času nestala. Zašto je onda takvom slikaju? Eh, zašto! Dokazuju da nisu, kao što reče Borislav Škegro, samo hrvatske banke, nego i hrvatski mediji, otkad su u tuđinskomu vlasništvu, „hrvatskiji i razvojniji“ nego ikad prije. Tuđin, misli Škegro, zna bolje od Hrvata što je Hrvatu dobro. I o tomu, za razliku od Hrvata, zdušno skrbi.
Gorka je to poruga. Jer javnih sablazni doista ima. Znatno ih je više i znatno su veće nego drugdje. Mjeru određuje politika, koju simboliziraju vrhovi izvršne vlasti. Kako se javne sablazni često zbivaju, a krivci rijetko kažnjavaju, nad njima se malo tko zgraža.
Eto, ljetos je predsjednik Vlade Ivo Sanader na neviđen način otišao iz politike. Ni danas ne znamo zašto. Ostavku nije dao poslodavcu, tj. Hrvatskomu saboru, nego – novinarima. Nije mu bila istekla ni polovica mandata, a na tiskovnoj je konferenciji rekao da odlazi zadovoljan jer je svoju dionicu odradio. Izložio je kako će reorganizirati stranku, komu ostaviti vlast. I doista, njegovu je političku oporuku u zagrebačkoj Areni 3. srpnja 2009. nijemo - dizanjem ruke – provelo 9.000 „izaslanika“ na 13. općem saboru HDZ-a.
Stjepan Mesić bio je punih deset godina, blago rečeno, politička šteta  na Pantovčaku. Njegovi štovatelji ne dadoše mu, kao Sanaderu, otići iz politike, nego ga nakon umirovljenja doživotno nagradiše državnim uredom na Šalati. Što će i kako ondje raditi, Mesić je dao naslutiti potkraj veljače. Tada je ustvrdio da je novom predsjedniku Ivi Josipoviću, među ostalim, na Pantovčaku ostavio jedan sef Franje Tuđmana, koji on, Mesić, deset godina nije uspio otvoriti, jer mu nisu dali ključ kada se onamo uselio. Da zauzda maštu medijskih pripovjedača o Tuđmanovu blagu, Josipović je dao nasilno otvoriti sef. U njemu je od spomena vrijednih stvari nađen samo materijalni dokaz da ga je Mesić otvarao.
I nikomu ništa! Niti su mediji od Sanadera zahtijevali da se ponaša u skladu s „europskim standardima“ niti su Mesiću zamjerili laž. Visoku neodgovornost i visoku laž mediji smatraju stilom. A hrvatska vlast stilotvornim monstrumima dodjeljuje tjelesne straže koje čuvaju njihove haaško-bruxelleske zasluge od hrvatskih bjesova.
U tom okviru vrti se cijela naša sablažnjiva kronika, sve ono što označuju intrigantni nazivi akcija: Maestro, Indeks, Dijagnoza, Dubai, Gruntovec, Pet zvjezdica, Bankomat i bezbrojne afere, od Bechtela do Daimlera. Taj okvir obuhvaća vrlo malen broj aktera. No, Augijine su staje prepune. Treba ih napokon očistiti.
Ali nemojmo se zavaravati! Sablažnjiva kronika ne će tako skoro umuknuti. Ona će se možda i pojačati. Sve dok Lijepa Naša bude imalo naša, tuđinci će je žigosati kao pogan prostor. Sve dok ne postane posve njihova, ona će biti sramota i rugoba, resit će je gramzivost i grabež, krađa i pronevjera, izdaja i utaja, mito i ubojstvo, laž i kleveta, prijevara i nevjera, nacionalizam, fašizam, ksenofobija, itd.
To nas mora žalostiti. Ali ne smije nas obeshrabriti. A što nam je činiti? Najprije uskrsnuti u domoljubnu duhu, a onda uskrisiti Hrvatsku. Okupljati se u ljubavi, snošljivosti, solidarnosti. I, koliko je do nas, ne dopuštati nikomu – ponajmanje Ivi Josipoviću i Jadranki Kosor – bezakonje kakvo smo dopuštali Mesiću i Sanaderu. Država je svoj pravni poredak. Stoga je državljanima, kao što nas poučavaju Heraklit iz Efeza i Damir iz Gruda, dužnost boriti se za zakone kao za gradske zidine (odnosno državne granice).

Hrvatsko slovo, 9. travnja 2010.
Međudržavna suradnja: Austrija - Hrvatska
IVO PILAR U BEČU
Sredinom ožujka u Beču bilo je više događanja od nacionalne važnosti za Hrvatsku. Uz predstavljanje knjige Približene daljine Duhovne Hrvatske Stjepana Šešelja u Hrvatskom centru (gradišćanski Hrvati), dva događaja spadaju u kulturnu i znanstvenu diplomaciju: Otvaranje velike izložbe u Katedralnom muzeju pod naslovom Hrvatska – kolijevka europske kulture – umjetničko blago od 800. - 1300. te znanstveno predstavljanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Austrijskom ministarstvu znanosti i istraživanja (12. ožujka 2010.), pod nazivom Dr. Ivo Pilar i ideja ujedinjene Europe. Budući da u hrvatskom tisku taj važan događaj nije zabilježen, želimo obavijestiti o ovom značajnom događaju koji može poslužiti kao pravi primjer hrvatske diplomacije na polju znanosti i povijesti

Simpozij je održan pod pokroviteljstvom hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, a u organizaciji Europske akademije za istraživanje života, integraciju i civilno društvo EALIZ iz Kremsa na Dunavu, austrijskog Saveznog ministarstva za znanost i istraživanje, Instituta Ivo Pilar te uz partnerstvo i suradnju Veleposlanstva RH u Beču. Simpozij je organizirao prije svega ministar - savjetnik prof. dr. Heinrich Badura iz Ministarstva znanosti i istraživanja te predsjednik Europske akademije za istraživanje života, integraciju i civilno društvo. Njegov hrvatski partner u organizaciji bio je naš veleposlanik u Beču prof. dr. Zoran Jašić. Badura, neumorni istraživač problema suvremene Europe, bio je u Hrvatskoj 2004. koja je na njega ostavila neizbrisiv dojam kao europska zemlja. U delegaciji Instituta dr. Ivo Pilar bili su prof. dr. Vlado Šakić, ravnatelj, prof. dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, zamjenica ravnatelja, dr. sc. Caroline Hornstein Tomić, prof. dr. Vine Mihaljević, prof. dr. Šaćir Filandra iz Sarajeva i dr. sc. Andrej Rahtena iz Maribora te Stjepan Šulek, publicist.

Prisna kulturna suradnja
Simpozij, kojem je nazočilo stotinjak sudionika, predstavnika iz socijalnog, kulturnog, gospodarskog, znanstvenog i političkog života Austrije i više Hrvata predstavnika naših udruga u Austriji, modelirali su Caroline Hornstein Tomić i Vine Mihaljević. Delegaciju Instituta pozdravio je profesor Heinrich Badura. Naglasio je da njegova udruga EALIZ promiče socijalne i etičke teme, šireći znanje na zajedničko dobro svih građana Europe. U tom duhu imat će znanstveni simpozij „Ivo Pilar i ideja ujedinjene Europe“ veliko značenje i on će produbiti znanstvenu suradnju između Beča i Zagreba. Naš veleposlanik Jašić, prisutne je goste pozdravio uime ministra Jandrokovića, zahvaljujući prof. Baduri što se zdušno založio za nastup „Instituta Ivo Pilar“ u Beču. Jašić je obavijestio o uspjesima Hrvatske na polju gospodarstva, založivši se za veći izvoz hrvatskih proizvoda na europsko tržište. Upozorio je na prisnu kulturnu suradnju između dviju zemalja. Dodao je da će ovaj simpozij biti dalji prilog produbljenju dobrih gospodarskih i kulturnih odnosa između Hrvatske i Austrije. Ravnatelj Instituta, Šakić, u svojoj je pozdravnoj riječi uz zahvalu organizatorima simpozija, skrenuo pozornost na važnost ličnosti dr. Ive Pilara, koji je bio prešućivan u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Institut je predstavio kao ustanovu koja u svom istraživanju djeluje na europskoj razini, čime pridonosi da se Hrvatska pridružuje Europi i na polju društvenog istraživanja. Naznačio je nekoliko tema koje je institut istražio. To su primjerice demografske promjene, novi oblici kriminala, deficiti u istraživanju sociologije i drugo. Istraživanja u Hrvatskoj imaju misiju slijediti moderni hrvatski i socijalni identitet u situaciji totalitarnog naslijeđa nakon uspostave Republike Hrvatske.

Zajedničko europsko pamćenje
Dr. Jakub Forst Battaglia, poslanik i izvanredni koordinator za jugoistočnu Europu u Saveznom ministarstvu za europske i međunarodne odnose, podsjetio je kako Hrvatska i Austrija imaju tradicionalno iste duhovne izvore. Hrvati su u Austro-ugarskoj monarhiji dali istaknute vojskovođe i činovnike, autorica teksta nove austrijske himne Paula von Preradovich unuka je Petra Preradovića. Gradišćanski Hrvati most su između Hrvatske i Austrije. Hrvatska i Austrija njeguju danas intenzivne kulturne, gospodarske i znanstvene odnose. Zbog svega toga Austrija i Hrvatska imaju zajedničko pamćenje u izgradnji Europe. One su u tom smislu provjereni partneri i zato moraju ostati kulturni i ekonomski faktor. Prof. dr. Jozef Langer, predsjednik Instituta za sociologiju na sveučilištu u Klagenfurtu, upozorio je u svom nastupu da u prošlosti nije bilo puno Hrvatske u znanstvenoj komunikaciji, ali da se to bitno promijenilo nakon 1997., kada je pomaknuta intenzivna suradnja s hrvatskim istraživačima. Njegovo osobno iskustvo s hrvatskim istraživačima bilo je vrlo dobro. Dr. Caroline Hornstein Tomić, znanstvena suradnica Instituta Pilar, prikazala je život i djelo Ive Pilara. Naglasila je kako je Ivo Pilar Bosnu promatrao kao hrvatsko područje. O toj temi trebao je govoriti dr. Zlatko Matijević kao najbolji poznavatelj životnog djela Ive Pilara, ali nažalost nije mogao doputovati u Beč.

Pilar i ideja Srednje Europe
Caroline Hornstein Tomić naglasila je dalje da je Ivo Pilar bio virtuoz u opisu povijesnih događanja. Bio je na udaru represivnog državnog aparata u Jugoslaviji. Dr. Andrej Rahten, prof. na mariborskom sveučilištu govorio je u kontekstu Ive Pilara o ideji Srednje Europe, njenom značenju za narode koji su bili pod komunizmom. Potkrijepio je mišljenje da su u toj Jugoslaviji bili najviše pogođeni Hrvati i Slovenci, jer su bili izbačeni iz razvoja Zapadne Europe. Dr. Rahten upozorio je na postojanje ideje Podunavske konfederacije (Šušterčić). Ideju Srednje Europe pokušali su nakon sloma komunizma ponovno oživjeti intelektualci oko Jančara 90-ih godina. Profesor dr. Šaćir Filandra sa sarajevskog sveučilišta istaknuo je da su Pilarova rješenja uvijek u duhu vremena. Stjepan Šulek u svom referatu pod naslovom „Aktualnost djela Ive Pilara“, iznio je bitne točke koje pokazuju kako je Ivo Pilar bio u pravu kad je u svom najvažnijem djelu „Južnoslavensko pitanje“ iz 1918. na njemačkom jeziku, jasno vidio da je velikosrpska ideologija neodrživa. Nakon agresije na Hrvatsku 90-ih godina i cijele dvostoljetne velikosrpske intelektualne pozadine te vojne agresije, povijesno razmatranje Pilara ostaje i dalje aktualno posebno u sklopu još uvijek postojećih velikosrpskih teritorijalnih i kulturnih pretenzija u Bosni i Hrvatskoj. Prof. dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, zamjenica ravnatelja predstavila je Institut Ivo Pilar od osnivanja 1991. do naših dana. Na početku je bilo samo 29 istraživača, danas Institut broji preko sto suradnika. Institut ima svoje regionalne centre u Splitu, Puli, Osijeku, Vukovaru, Gospiću i Dubrovniku. 19 suradnika Instituta dobilo je državne nagrade za znanost. Institut izdaje dva časopisa. Iz njezinog predavanja kao i iz predavanja dr. Caroline Hornstein Tomić o međunarodnoj znanstvenoj suradnji Instituta te predavanja povjesničara dr. Nevia Šetića, koje je zbog autorove odsutnosti pročitao ravnatelj prof.dr. Vlado Šakić, prisutnima je prikazana čitava paleta pozamašnog znanstvenog rada Instituta.

Budućnost je u suradnji
Prof. Heinrich Badura u završnoj riječi naglasio je da se toga 12. ožujka nešto važno dogodilo u Saveznom ministarstvu znanosti Republike Austrije. Pokazali smo da je Ivo Pilar bio povijesna ličnost koja je ostavila duboke tragove. Susreli smo se s Institutom iz Zagreba koji u Beču nije poznat, ali on se danas predstavio u najvišoj znanstvenoj vrijednosti. Institut Ivo Pilar, naglasio je Badura, iskazuje se snagom interakcije društva i politike. Ovo je bio prilog daljnjoj izgradnji konstruktivne suradnje Beča i Zagreba. Prof. Heinrich Badura rado se sjeća svog boravka u Zagrebu, gdje je 2004. održao predavanje. Izrekao je zahvalu prof. Vladi Šakiću i veleposlaniku prof. dr. Jašiću za intenziviranje suradnje između dvaju gradova i izrekao nadu da će Hrvatska uskoro postati članicom EU.
Prolistamo li devet knjiga koje su rezultat simpozija Europske akademije za istraživanje života, integraciju i civilno društvo, vidimo da je suradnja između hrvatskih znanstvenika i Beča na zavidnoj razini. Naime, članovi Instituta, posebice prof. dr. Vine Mihaljević, Ivan Markešić i dr. suradnici su Europske akademije. Njihovi prilozi o hrvatskim problemima u knjigama „Europske akademije“ predstavljaju važan prilog hrvatskog poimanja Europe i hrvatskog istraživanja vlastitih problema. Riječ je o socijalnoj politici, agresivnosti, nasilju, sigurnosti itd. U okviru djelovanja „Europske akademije“ ističe se i naš veleposlanik prof. dr. Zoran Jašić, koji u prilozima na njemačkom jeziku obrađuje hrvatsku ekonomiju, pozitivne i negativne strane hrvatskog puta u Europu, kao i niz drugih tema koje Hrvatsku predstavljaju u najboljem svjetlu.

Primjer dobre promocije Hrvatske
Ovakvi nastupi hrvatskih ustanova izvan Hrvatske predstavljaju najbolji dio naše diplomacije. Nije dovoljno da diplomacija njeguje tek dobre odnose s političarima, nego je isto tako važno da veleposlanici njeguju najprisnije odnose sa znanstvenicima i širom publicističkom javnošću. To je, dakako, rad koje naša hrvatska javnost ne vidi, a mediji nisu niti spremni vidjeti. Isto tako i naša dijaspora nije uvijek u stanju vidjeti tihi rad naše diplomacije baš na znanstvenom i kulturnom području. Uostalom, takav rad najbolje otvara put i za ekonomsku suradnju. Želimo ovaj nastup i simpozij „Ivo Pilar i europsko sjedinjenje“ istaknuti kao primjer kako je takvim radom najbolje koristiti Hrvatskoj. Brojni gosti simpozija, koji su ostali sve do njegovog kraja, čudili su se kako je moguće da oni o Pilaru kao povjesničaru i sociologu s europskom vizijom i Hrvatskom kakvu je opisao Pilar, nikada nisu čuli. Odsad će Hrvatsku bolje poznavati.
Stjepan ŠULEK