Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 9. listopada 2009.
Urednički komentar
Ivi Lendiću, osobno
Intelektualci od svega dižu ruke. Politika se pravi Englezom. Narod moli Boga za pravdu

Dragi Ivo, Hrvatska je na UNESC-ovu popisu po broju uvrštenih nematerijalnih kulturnih dobara na četvrtome mjestu u svijetu, prva u Europi! Međuvladin odbor UNESC-a uvrstio je 30. rujna sedam hrvatskih nematerijalnih kulturnih dobara na novoutemeljeni popis nematerijalne kulturne baštine: Dubrovačka Festa sv. Vlaha, Dvoglasje tijesnih intervala Istre i hrvatskog Primorja, Umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, Godišnji proljetni ophod "Kraljice" (Ljelje) iz Gorjana, Procesija "Za križen" na otoku Hvaru, Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva i Čipkarstvo u Hrvatskoj. U svijetu globalizacije u kojemu se tope nacionalni identiteti, Hrvatska se prema ovome popisu dobro drži. Ali i danas nad nama visi pitanje: Kako to da narod bogat kulturnom materijalnom i nematerijalnom baštinom, tako loše prolazi na političkom planu. Jesmo li netalentirani, ili je krivac to što stoljećima nismo imali svoju državu? Trebamo li čekati nekoliko stoljeća kako bismo uz baštinu osovili i politiku?
Velikane smo, istina, uvijek imali i u dobra i u loša vremena. Ponajviše zahvaljujući (i danas!) entuzijastima mi ne prepuštamo zaboravu naše "istaknute pojedince" i njihov prinos baštini. Primjerice, tebe, pjesnika, novinara, katoličkog intelektualca. Urednika časopisa Luč, listova Hrvatska politika, Hrvatska Straža, Glasnik sv. Antuna (Buenos Aires, Argentina) i dopisnika Hrvatskog Naroda iz Rima. I tvoje dvije zbirke pjesama, Lirika (1930.) i Angelusi (1936.). Odbivši živjeti u komunističkoj Jugoslaviji, odabrao si "dijasporu". U njoj si jasno i glasno i na vrijeme ne čekajući tzv. povijesni odmak pisao o komunističkom progonu hrvatskog velikana nadbiskupa Alojzija Stepinca, čime si pridonio internacionalizaciji njegova mučeništva. Pitam se kako s nebeskih visina gledaš na činjenice hrvatske suvremenosti.
Prvo. Akademik Davorin Rudolf, koji godinama ispred struke sudjeluje u pregovorima o graničnim pitanjima Hrvatske i nezasitne Slovenije, poručuje aktualnoj politici: "Razmislio sam i od svega dižem ruke" (JL, 17. rujna), a onda i ovo: "Dao sam ostavku jer će se pregovori o granici nastaviti na osnovama tzv. drugog Rehnova prijedloga u koji je unesen i slovenski zahtjev da sud rješava i pitanje slovenskog 'spoja' s otvorenim morem. A taj 'spoj' može se ostvariti jedino da im Hrvatska ponudi dio podmorja, mora i zrak iznad koridora od slovenske granice do izlaska iz tršćanskog zaljeva" (SD, 17. rujna). Stvar još nije gotova, "deblokirali smo pregovore s EU", a što će biti kasnije s našim morem, ne znamo.
Drugo. Jedna je udruga iz Zadra, po uzoru na Dubrovnik, htjela postaviti ploču s prigodnim tekstom. Na ploči je ucrtana povijesna jezgra grada s označenim mjestima naše materijalne kulturne baštine, koje je velikosrpski agresor granatirao. U tekstu, na hrvatskom, njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku, među ostalim stoji: "Plan povijesne jezgre Grada Zadra s obilježenim oštećenjima nastalim u agresiji jugoslavenske armije, Srbije i srpskih oružanih pobunjenika na Zadar 1991. - 1995. godine". I? Inicijatori postavljanja ploče moraju sad mjerodavnom gradskom odjelu Grada Zadra dokazivati da je "Srbija" doista izvršila agresiju, iako se ona dogodila takoreći jučer, iako o tome postoji i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz 2002. i premda je i Hrvatski državni sabor imenovao agresore!
Treće. Odozgo je sigurno lakše negoli nama osuđenima na dnevne novine, uočiti akciju župa Zadarske nadbiskupije Krunicom za pravdu. Kao i Ti svojedobno u "dijaspori", da ne velim "emigraciji", vapimo za pravdom, a nismo u "emigraciji". Poslali nam u emigrantsku tuđinsku haašku Lepoglavu naše generale, one koji su spasili i Zadar. Narod za njih moli danas, kao ti četrdesetih godina za Stepinca! Kako da se onda ne sjetimo i Stjepana Radića: "Prava je naime i realna suverenost u tom da na narodnom teritoriju - državi - nijednom članu naroda - državljaninu - ne sudi tuđinac. A narodna je individualnost u tom, da tuđinac ne dresira naroda, namećući mu bilo svoj jezik, bilo svoju misao" (Hrvatski ideali, 1898.)?!
Za razliku od tebe, intelektualci danas, posve nemoćni, "dižu ruke" od svega. Politika se kao i u komunizmu pravi Englezom. Narod moli Boga za mrvicu pravde. E, taj je narod, mahom katolički, najviše zaslužan što smo visoko u svijetu po broju uvrštenih nematerijalnih kulturnih dobara. Nema na popisu ni jednog "dobra" nastalog u razdoblju komunizma. Od pogubnih procesa stoljećima se branimo kulturom. A iz hrvatske kulture uvijek stigne i onaj prvi dašak nužnih nam provjetravanja. Pa ti sad, na temelju ova tri primjera reci - treba li nam ili ne treba novo provjetravanje. Da ne zaboravim, predstavljen je Zbornik posvećen tebi, vidi stranicu 15. Kako si proslavio "Dan neovisnosti"?

Hrvatsko slovo, 9. listopada 2009.
PRILOZI DEMISTIFIKACIJI ČETNIČKE POBUNE 27. SRPANJA 1941. (4)
Partizanska poslijeratna verzija pobune
ĐOKO JOVANIĆ, Titov general i narodni heroj, u članku "Ustanak u donjolapačkom kotaru 1941. godine" u knjizi "Kotar Donji Lapac u NOR-u" (str. 96. do 156.) svjedoči o tadašnjim događanjima
Prva ustaška stanica, roj. formirana je u Boričevcu već koncem aprila ili početkom maja. Brojala je desetak ljudi. Kasnije je takva stanica formirana i u Donjem Lapcu (10 do 15 ljudi). Poslije upornog insistiranja Marinkovića i velikog župana iz Bihaća Kvaternika, prve ustaške jedinice (sa strane) stižu u Lapac 9. juna, a u Srb 12. juna. U Lapac je, preko Gračaca i Mazina, stigao pomoćni ustaški odred iz Gospića, jačine 30 do 35 ljudi. Komandir mu je bio ustaški poručnik Nikola Kokotović. Ustaše su bile, uglavnom, regrutirani iz Gospića i okoline. U Srb je stigao pomoćni ustaški odred jačine 15 do 20 ljudi na čelu s ustaškim zastavnikom Antom Naglićem.

"Napad fašističke Njemačke na Sovjetski Savez (22. lipnja 1941., n. A.B.) dočekan je s velikim oduševljenjem i nadama. Vjerovalo se da će moćni Sovjetski Savez za nekoliko nedjelja ili mjeseci donijeti pobjedu. Nastalo je veliko razočaranje kada su Nijemci počeli prodirati u sovjetsku zemlju, a pojačao se strah za vlastitu sudbinu." (str. 106)

"Prva mjera koju je grupa komunista preduzela bila je da se formira Revolucionarni odbor, kao političko rukovodstvo u srbskoj općini i okolini. U Odbor su ušli:Đoko Jovanić, Milan Šijan, Dušan Mileusnić, Milan Tankosić i Petar Trbulin Pećan. U Odbor nisu ušli Danilo Damjanović Danić i Branko Desnica, jer bi u njemu prevladavali doseljenici iz Žednika (kod Subotice - neka imena bit će navedena u idućem nastavku), iako su radili isto što i ostali u Odboru samo što formalno nisu bili njegovi članovi. Svi članovi Odbora bili su po ubjeđenju komunisti, iako je u njemu bio svega jedan član PartijeĐoko Jovanić i jedan kandidat KP Milan Šijan. Mileusnić je bio član simpatizerske komunističke grupe u Žedniku, a isto tako Damjanović i Desnica." (str. 108.)

"Od ovog momenta bilo je jasno da treba ostati tu, sa svojim narodom i energično se spremati za taj posljednji odlučujući boj.
Početkom jula uhvaćena je veza s oružanom grupom iz sreza gračačkog, na čijem su čelu bili Glišo Ćuk i Ilija Radaković. Grupa je bila u početku vrlo mala, ali je pred ustanak narasla na desetak ljudi. Ova grupa imala je veze sa Zrmanjom, ali ne i s KK za Gračac." (str. 110.)

"Dvadesetog jula održan je u šumi kod Kamenice sastanak Sreskog komiteta KPJ za Bosansko Grahovo. Na sastanku su bili Ljubo Babić, povjerenik Oblasnog komiteta za Bosansku krajinu, Milkan Bauk, Vaso Trikić, Nikola Kotle, Milan Bursać, Duško Bursać, sekretar SKOJ-a Kamenice, Milutin Morača te Đoko Jovaić i Dušan Mileusnić."
(str. 113)

Jedna od slabosti Odbora bila je što nije ocijenio opasnost od bivših reakcionarnih političara, naročito onih koji su se sklonili u Dalmaciji u talijanskoj okupacionoj zoni. Oni se u pripremama nisu pojavljivali, ali su odmah prvih dana ustanka stupili na scenu i energično se zalagali za dolazak talijanskog okupatora, u čemu su, kao što će se vidjeti, imali dosta uspjeha.
Kako pripreme nisu izvršene do kraja, to su negdje na rukovodeća mjesta došli ljudi koji nisu bili dovoljno čvrsti na liniji Revolucionarnog odbora. Oni su bili ili su potpali pod utjecaj velikosrpskih političara."

"26. jula 1941. godine po podne grupa ustanika iz Cvrljivice, kod Drvara, napala je na svoju ruku, bez znanja Štaba gerilskih odreda za Bosansko Grahovo i okolinu, bojnika Ferninanda Konrada i teško ga ranila. Štab gerilskih odreda za Bosansko Grahovo i okolinu odlučio je da sutradan napadne Drvar, da bi preduhitrio ustašku odmazdu. Razaslao je kurire, uveče 26. jula, svojim odredima i Revolucionarnom odredu u Srbu s usmenim obavještenjem o sutrašnjem napadu na Drvar. Pismeno naređenje će uslijediti kasnije." (str. 115)

Napravljen je plan po točkama što tko treba napraviti pa je pod:

"Treće, tri gerilska odreda, Kunovac, Podurljaj i Osrednici treba da zaposjednu Srbski klanac i ne dozvole prodor neprijatelja s tog pravca prema Srbu. Sva tri odreda su stavljena pod komandu Danića Damjanovića i Branka Desnice. Zadatak će im prenijeti Milan Šijan i sa njime se nalaziti na tom položaju.
Četvrto, dva gerilska odreda, Suvaja i Brotnja, s ustanicima iz Zaklopca i Brezovca, prekinuti veze Lapac - Srb i na Dabinoj strani spriječiti svaki prodor neprijatelja s ovog pravca prema Srbu.Đoko Jovanić je zadužen da ovo naređenje prenese odredima.
Peto, dva odreda, Otrić i Zrmanja, trebali su prekinuti veze Knin - Gračac, na prostoru od Zrmanje do Malovana, sjesti na tu komunikaciju, razrušiti je i ne dozvoliti neprijatelju da iz Gračaca i Knina prodre prema Srbu. ovaj zadatak im je trebao prenijeti Vojislav Mileusnić.
U Revolucionarnom odboru je u vrijeme donošenja ove odluke vladala krajnje ozbiljna atmosfera i potpuna vjera u uspjeh sutrašnje akcije.

VJESNIK HRVATSKE JEDINSTVENE NACIONALNE OSLOBODILAČKE FRONTE
broj 9 od XII. 1941. na str. 1donosi:
Zadatak narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda
U toj općoj borbi sa neprijateljima našeg naroda partizanski odredi imaju mnogobrojne zadatke. Oni moraju rušiti sve one objekte koji služe fašističkim osvajačima: željeznice, mostove, fabrike, radionice, skladišta municije i oružja.
Partizanski odredi moraju neumorno razvijati otpor naroda dižući narodne ustanke i stavljati se na čelo tih ustanika kao borbeno jezgro. Dosadašnja iskustva partizanskih borbi pokazalo je da se zanemarivalo pitanje općeg narodnog ustanka, zato je potrebno hitno likvidirati taj nedostatak, jer u protivnom mogu biti partizani izolovani od masa koje su spremne da se bore za svoju pravednu stvar.
10. Štabovi i komandiri moraju budno paziti da neprijatelj ne ubaci u partizanske odrede svoje provokatore i špijune. Ako se takvi pojave treba ih odmah streljati i njihova imena objaviti.
13. Svi partizanski odredi sa svojim štabovima: iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Dalmacija, Makedonija i Sandžak spadaju pod rukovodstvo Vrhovnog Štaba narodno-oslobodilačkog partizanskog odreda Jugoslavije.
15. Sa stvaranjem širih ustanaka narodnih masa stvarat će se i potrebna komanda, zato je potrebno da se štabovi i komandiri partizanskih odreda pobrinu za provjerene i dobre komandire i komesare koji treba da stanu na čelo tih pobunjenih snaga.
Za VRHOVNI ŠTAB NARODNO-OSLOBODILAČKIH PARTIZANSKIH ODREDA T. G.
str. 1.

U istom broju Vjesnika na str. 2 piše: RUSKI PARTIZANI NAŠI UČITELJI
Desetog dana poslije upada fašističkih trupa u Sovjetski Savez, začuo se preko radija glas druga Staljina. slušali su ga narodi Sovjetskog Saveza, slušali su ga napregnuto narodi čitavog svijeta, jer je otpočinjala najsudbonosnija bitka historije čovječanstva.
Rušite pruge, mostove i sve saobraćajne objekte, paliti skladišta hrane i municije neprijatelja, uništavajte sve što može koristiti, uznemiravajte ga i napadajte ga na sve načine, da mu se u pozadini stvori nepodnošljivo stanje.

Kontakti Talijana i pročetničkih elemenata uoči ustanka

            (.)      Velikosrpski orijentisani političari - Stevo Rađenović, Jovo Keča, Miloš Torbica, Pajica Omčikus, Iso Lukić (prva trojica su bili pristalice vladajuće JRZ dok su Pajica Omčikus i Iso Lukić pripadali opoziciji, SDS partiji.) i drugi - izbjegli su još ranije (u Dalmaciju), odmah iza Rimskih ugovora, koncem maja.
Najistaknutiji među njima bio je Stevo Rađenović, bivši narodni poslanik na listi JRZ. Još i ranije imao je kontakte s Nikom Novakovićem Longom, bivšim ministrom u Stojadinovićevoj vladi i po njegovim direktivama, naročito 1938. i 1939. godine, radio je na "okupljanju Srba" na velikosrpskom konceptu. S Novakovićem Longom i u novoj situaciji on brzo nalazi zajednički jezik. Rađenović je predstavljao jednog od važnijih saradnika. Novakovića Longe i trebao je da okupi srpski živalj svih ličkih srezova na liniji saradnje s talijanskim okupatorom.
Ustaški zločini na istrebljenju srpskog naroda, naročito oni u julu 1941. (1. i 2. srpanja 1941. u selima Suvaji, Bubnju i Osredcima - odmazda za četničke zločine; najokrutniji oblik kažnjavanja civilnog pučanstva prakticiran u Drugom svjetskom ratu, A. B.) bili su kao poručeni za realizaciju politike Novakovića Longe, Rađenovića i drugih. Sada je zahtjev "pozvati Talijane da zaštite Srbe od istrebljenja" imao, po njihovome, puno opravdanje.
Nastavlja se
Priredio Ante BELJO

Hrvatsko slovo, 9. listopada 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Bar code preživljavanja
Dok jedna poslovica govori Za dobrim se konjem praši, druga govori suprotno: Šutnja je zlato. O čemu to ljudi najviše govore i zbog čega baš o tome? O čemu, pak, prešutnim dogovorom ljudi jednostavno šute?

Naša je moć u očuvanju vlastitog mišljenja i identiteta

Je li istinita marketinška verzija poslovice Za dobrim se konjem praši, koja glasi: Važno je da se o nečemu govori, pa makar i loše, jer to donosi publicitet. Je li možda istina da se najljepše djevojke i mladići ne prijavljuju na izbore ljepote, jer im nije potrebna potvrda nekoga žirija o njihovoj ljepoti. I, možda prirodno pametni i Bogom nadareni ljudi, inovatori i izumitelji, istinski pokretači vremena i prostora uopće ne upisuju fakultete. Možda najbolji pisci nisu nikada izdali niti jednu knjigu, a najbolji pjevač ili pjevačica možda nikada nisu snimili svoj CD i prodali ga u milijunskoj nakladi.
Zbog čega bi sve ono što nam je ponuđeno, vidljivo i opipljivo moralo samo po sebi odmah biti od nas percipirano kao najbolje i jedino pravo? Zbog čega smo tako lakovjerni i indolentni u istraživanju postojećih vrijednosti? Možda se upravo ti koji nisu posve sigurni u sebe i svoje unutarnje i vanjske vrijednosti prvi prijavljuju na izbore ljepote, na športska natjecanja, na razne intelektualne i strukovne natječaje. Njima su možda najpotrebnije nagrade kao potvrda njihove vrijednosti. Svatko od nas po nečemu je poseban i zna da ima  nešto što ne znaju i nemaju drugi, bez obzira je li  riječ o znanju, vanjštini, vještini ili nekim sposobnostima. Ljudi će možda glasnije komentirati zasluge i učinke onih ljudi koji na sav glas bruje o svojim priznanjima i djelima, zbog agresivnog marketinškog pristupa javnosti tih ljudi, ali ako se o nekome ili nečemu šuti, to ne znači da ta osoba ili proizvod ne vrijede. U tom slučaju šutnja je pravo  zlato.
Eto zašto strepe oni veliki, marketinški osviješteni ljudi, pa u skladu s tim od glave do pete izbrandirani i svi oni isplanirano moćni, od naizgled malih, prešućenih i neznanih junaka i zašto izbjegavaju susrete s njima dok šeću zaogrnuti carevim novim ruhom i u carskim haljinama Šumom Brandova u pratnji svojih glasnogovornika, PR-stručnih timova, stilista i tjelohranitelja. Pravim vrijednostima ne trebaju marketinške kampanje, copywriteri, stilisti, PR-savjetnici, consulting stručnjaci i zaštitari kako bi postojale. To su samo lažni recepti kratkoročnog preživljavanja koje nam nude oni koji nas uporno žele upakirati i staviti u male, identične kutije i sortirati na police shopping centara za rasprodaju naših umova, želja, stajališta, težnji i snova i dati nam isti naziv - PODOBAN. Ako je već tako da misleći svojom glavom bivamo osuđeni na kontejnere nasuprot razmetljivim moćnicima koji željni vlastite ambalaže i uniformiranosti u svrhu dobrog života i prosperiteta prodaju svoj ponos kako bi ih spakirali u te istobojne i trendovski ulaštene kutijice našeg vremena te kako bi ih ponudili svijetu na policama shopping lanaca, neka je, ne brinem se, jer, uvjerena sam, dugoročno će ipak preživjeti te mudre zdravo-razumske riječi koje dopiru iz slobodoumnog "kontejnera", a ne rasprodane brandirane kutijice lišene identiteta i slobode. Liberalni kapitalizam u stalnoj potrazi za novim prolaznim (bez)vrijednostima proždire i kad-tad izbacuje ljude iz svog sustava stalno tražeći nove žrtve za promociju svog ništavila, a svi oni koji mu se vođeni vlastitom intuicijom znaju oduprijeti, trajat će, jer nemaju ni svoju cijenu ni bar code. Fućkaš ti to preživljavanje koje ti oduzima zdravi razum i pravo na vlastito mišljenje, slobodu življenja, rada i djelovanja. Tko je vidio veće represije od spomenute? Budući da donekle poznajem svijet, sa skromnom sigurnošću mogu reći da znam da neki naši moćnici griješe izrabljujući vlastiti narod i gazeći po vlastitoj zemlji i povijesti, jer svijet se nikada nije istinski divio lokalnim izdajnicima bilo koje vrste, već onima koji su znali glasno voljeti sebe i svoje okruženje i koji su znali reći istinu nekome u lice ma kakva god ona bila i makar to bio svemoćni svijet kome se na koljenima obraćamo. Svijetu se treba znati obratiti ponosno, a ne sluganski. Ovako ideološki razjedinjeni, duhovno neodređeni, gospodarski poremećeni, kreativno i znanstveno raspamećeni i u svim segmentima posvađani, mi im se samo podmećemo da nas još više gaze i svojim teškim čizmama oblikuju kako bi nas potom što brže upakirali u brandirane kutijice i na nas nalijepili cijenu koja njima odgovara. A onako - s glavom na ramenima i zdravim razumom u rukavu, mi bismo im pokazali da i mi imamo svoje vrijednosti koje oni mogu samo sanjati i od kojih svi zajedno možemo samo profitirati. Ako su već došla vremena nečijeg profita, da barem i mi profitiramo od vlastitih vrijednosti, a ne netko drugi, samo zato što je od nas u ovom trenutku marketinški osvješteniji. Najlakše je predati se u ruke moćnicima i postati u tim njihovim rukama plastelin ili glina. Ne! Naša moć nije neznatna! Naša je moć u očuvanju vlastitog mišljenja i identiteta. Znajmo barem biti svoji na svome i ne gubimo bezglavo razum, glavu, vlastitu tradiciju, običaje, imena, prezimena, sve živo u ime nekakvog preživljavanja i ulizivanja mainstreamu tj. novom teroru i diktatu glavne struje (propisanog) mišljenja. Znajmo sačuvati naš jezik i pjesme i molitve  naših predaka, kao i naš osobni mir i dostojanstvo u ovim teškim vremenima i ne dopustimo da naša (umjetnim putem izazvana) želja za profitom ubije svaku pa i najmanju trunku ljudskosti u nama. Ljudskost nije i nikada ne će imati bar code. Nijedan napredak tehnologije ne će nas do kraja robotizirati. Svaki pokušaj tog uniformiranja unaprijed je osuđen na propast. Ne dopustimo da na policama ulaštenih shopping hangara - u tim kutijicama preživljavanja premazanih istim bojama, s cijenom, bar code-om i nekim tobože nabrijanim nazivom i sloganom, čuče ugušeni i nemirna stajališta i neispunjeni snovi nekadašnjih ljudi. Naše vrijeme i naš prostor u njemu su tu zbog nas kao i mi zbog njih, kako bismo ih učinili jedinstvenima.

Hrvatsko slovo, 9. listopada 2009.
Boj za "bošnjaštvo"
Pod geslom obrane Bosne i Hercegovine, u boj za "bošnjački" prostor već se tjednima novačilo dragovoljce, koji su najavljivali sveti rat onima koji nemaju što tražiti u Bosni i Hercegovini. Dakle, Srbima i Hrvatima
Da je u pitanju stara jugokomunistička taktika zastrašivanja Hrvata pokazuje upravo odabir Širokoga Brijega kao mjesta napadaja. Nisu li slično postupile i partizanske postrojbe 1945.
Višekratna upozorenja s različitih strana na postupke bošnjačkih vlasti koje su iskoristile poratno vrijeme da Sarajevo pretvore u etnički potpuno očišćen grad, na žalost, nisu imala znatnijega utjecaja na zaustavljanje tog procesa. Financijske poteškoće u koje je zapao ionako slabašan proračun muslimansko-hrvatske Federacije te sve ozbiljniji pokušaji bošnjačkih veteranskih udruga, a poglavito tzv. zlatnih ljiljana da dokrajče federalne financije pojačali su ionako već nataložene frustracije bošnjačkih građana. No bošnjački su stratezi godinama taloženo socijalno nezadovoljstvo pothranjivali nacionalnim frustracijama usmjeravajući pobunu vlastita naroda prema Hrvatima i Srbima, koji su očita zaprjeka u realizaciji velikobošnjačkoga državnog projekta. Tako se na višoj političkoj razini, zbog ratnih progona Bošnjaka, vodi svojevrsni diplomatsko-obavještajni rat protiv Republike Srpske, a na praktičnoj razini, u Federaciji, ta ista politika koristi cijeli riznicu Miloševićevih metoda, kako bi s muslimanski zamišljena Lebensrauma potisnula što više Hrvata.
Dok se na diplomatskoj razini vodi boj za ukidanjem srpskoga entiteta, sarajevski su političari u rat protiv Hrvata gurnuli jednu socijalnu, odnosno nogometnu navijačku skupinu, koja je u nedjelju izvela svojevrsnu invaziju na Široki Brijeg, a rezultat toga političko-huliganskog pohoda jest: demoliran grad, uništeni automobili, ozlijeđeni građani, pretučena policija i smrtno stradali jedan huligan. Pod geslom obrane Bosne i Hercegovine, u taj boj za "bošnjački" prostor već se tjednima novačilo dragovoljce, koji su najavljivali sveti rat onima, koji nemaju što tražiti u Bosni i Hercegovini. Dakle, Srbima i Hrvatima. U tom stvaranju militantnoga ozračja prednjačio je bivši visoki komunistički glavešina Nijaz Duraković, koji je nedavno s parlamentarne govornice, nakon što su odbili pristati na podizanje novčanih naknada tzv. zlatnim ljiljanima, optužio Hrvate za duhovnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Drugi pak jugokomunistički dužnosnik Muhamed Filipović, inače zastupnik iskorjenjivanja Srba i Hrvata iz BiH, već tjednima vodi pravi medijski rat protiv Katoličke crkve, odnosno hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini pa je kao bošnjački autoritet svakako pripomogao u stvaranju općega antihrvatskog raspoloženja u užarenim mladomuslimanskim glavama. U priopćenju što ga je nakon napadaja sarajevskih huligana na Široki Brijeg objavila Patriotska liga, nije teško odčitati antizapadnjačka, a ponajprije protuamerička stajališta, jer se za huliganske izgrede izravno optužuju tvorci Washingtonskih i Daytonskih sporazuma, koji BiH nisu htjeli valjda pretvoriti u čistu islamsku državu.

Nekadašnje stjecište bivših JNA obavještajaca - Patriotska liga - vjerojatno je imala svoje prste i u sarajevskoj invaziji na Široki Brijeg. To je svojevrsni oblik Halilovićeve lukave strategije, odnosno nastavak rata drugim sredstvima i mirnodopski pokušaj da se ovlada prostorom zapadno od Neretve, kako bi se u slučaju najavljenoga rata Mostar stavio u muslimansko okruženje. Da je u pitanju stara jugokomunistička taktika zastrašivanja Hrvata pokazuje upravo odabir Širokoga Brijega kao mjesta napadaja. Nisu li slično postupile i partizanske postrojbe, kad su u veljači 1945. napale prazan grad te nakon ulaska u Široki Brijeg poubijale tamošnje franjevce. Nasilno zadržavanje naroda u zajedničkoj državi na kraju uvijek, poput bivše Jugoslavije, krvavo završi. To najbolje pokazuje i nakana mjerodavna federalnoga ministarstva, koje smatra kako bi ukidanje t. zv. Premier  ligu onemogućilo krvave pohode huliganskih skupina. Slična je stvar i s cjelokupnom državom BiH za koju mnogi drži kako je izvor svih nevolja u cijelom području. Zato i za nju vrijedi isto pravilo - ako se ne može urediti na načelima jednakopravnosti triju naroda, a to znači ustrojavanje treće federalne, odnosno hrvatske jedinice bolje je da se i ona poput SFRJ raspadne. Bošnjačka invazija na Široki Brijeg još je jednom potvrdila kako je za opstanak BiH ključno rješenje hrvatsko-muslimanskih odnosa u Federaciji. Valja se nadati kako će međunarodni pregovarači na već najavljenom skupu u Butmiru i o tom voditi računa.
Mate Kovačević

Hrvatsko slovo, 9. listopada 2009.
Razgovor
Ante Bičanić, glavni urednik nakladničkoga projekta Povijest hrvatskoga jezika
Povijest hrvatskoga jezika zanimljiva je i dinamična
Ante Bičanić profesor je hrvatskoga jezika i predsjednik Društva za promicanje hrvatske kulture i znanosti "Croatica" iz Zagreba. Nakon rada na više izdavačkih projekata i potpisanih udžbenika hrvatskoga jezika, s uglednim hrvatskim  jezikoslovcima pokrenuo je opsežan i zahtjevan te kulturnoj javnosti dobrodošao projekt Povijest hrvatskoga jezika u pet knjiga. S g. Bičanićem, glavnim urednikom ovoga projekta razgovaramo u povodu nedavnog objavljivanja prve knjige, posvećene srednjem vijeku.

Gospodine Bičaniću, glavni ste urednik Povijesti  hrvatskoga jezika. Što Vas je potaknulo na ovaj opsežni i zahtjevni projekt?
Najprije bih htio reći, a to su do sada konstatirali i mnogi drugi, stručnjaci i predstavnici kulturne javnosti, da je ovo bez imalo lažne skromnosti kapitalni izdavački projekt za hrvatsku kulturu i znanost. Jezik je osnovno obilježje jednoga naroda i dok postoji jezika bit će i naroda. Zato je opis i prikaz povijesnoga razvitka hrvatskoga jezika kapitalno važan za hrvatski narod, kulturu i znanost.
Na pokretanje ovoga projekta potaknula me dugogodišnja osobna potreba za knjigama u kojima će se dati povijest hrvatskoga jezika, ali i kolega i ostalih zainteresiranih s kojima sam se susretao. Još za vrijeme studija kroatistike, dok sam slušao predavanja iz povijesti hrvatskoga jezika osjećao sam tu potrebu te poslije dok sam i sam predavao hrvatski jezik u srednjoj školi.
Mi dosad nismo imali objavljenu sustavnu i cjelovitu vanjsku i unutarnju povijest hrvatskoga jezika, odnosno povijest koja će prikazati povijesne, političke i kulturne prilike u kojima se hrvatski jezik razvijao i razvitak jezičnih jedinica tijekom vremena (glasova, oblika, riječi i dr.). Nadalje ova Povijest u izdanju Croatice obuhvaća povijest hrvatskih narječja ali i književnoga, odnosno standardnoga jezika.

Prvu knjigu ostvarili ste s najuglednijim imenima, poznavateljima hrvatskoga srednjovjekovlja,  počevši od urednika Stjepana Damjanovića. Navedite nam ostale autore i teme koje obrađuju?
Ukupno je osam poglavlja. Knjigu otvara akademik Josip Bratulić poglavljem o hrvatskome jeziku, hrvatskim pismima i hrvatskoj književnosti - svjedocima identiteta Hrvata, a drugo i složeno razdoblje od praslavenskoga do hrvatskoga jezika obradio je Ranko Matasović. Mateo Žagar opisuje latinicu, glagoljicu i ćirilicu kao tri osnovna hrvatska pisma u srednjem vijeku, Anđela Frančić donosi onomastička svjedočenja o hrvatskom jeziku, a stanje hrvatskih narječja u srednjem vijeku prikazao je Josip Lisac. Hrvatski crkvenoslavenski jezik opisuje Milan Mihaljević, Stjepan Damjanović izlaže o staroslavenskom i starohrvatskom u hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima, a Boris Kuzmić raščlanjuje jezik hrvatskih srednjovjekovnih pravnih spomenika. Posljednje je poglavlje Antologija hrvatskih srednjovjekovnih djela, u koju su uvrštene kronološkim slijedom izabrane stranice glagoljičnih, ćiriličnih i latiničnih djela s transliteracijom, odnosno transkripcijom teksta po izboru S. Damjanovića, B. Kuzmića, M. Mihaljevića i M. Žagara. Kako bi i strani čitatelji mogli doznati ponešto o povijesti hrvatskoga jezika u srednjem vijeku, napravljen je prijevod sažetaka autorskih radova na engleski jezik. Knjiga je zaokružena kazalom djela i kazalom imena.

S kojim se problemima koncepcijske naravi uredništvo susrelo s obzirom na bogato povijesno razdoblje i tri pisma te za koji pristup odlučilo?
Urednik ove, prve knjige Stjepan Damjanović i ja promišljali smo stanovito  vrijeme o temama i koncepciji prve knjige povijesti hrvatskoga jezika u srednjem vijeku te se odlučili za tematski pristup jer je to, činilo nam se, najbolji način za opis toga iznimno dugoga i složenoga razdoblja. On je predložio teme, na suradnju smo pozvali ugledne jezikoslovce koji se bave hrvatskim jezičnim  srednjovjekovljem i krenuli smo na posao. Bili smo svjesni da postoje i određena preklapanja u obradi, ali smo ih nastojali smanjiti te uskladiti obradu tema. Željeli smo pokriti većinu područja iz srednjega vijeka kako bi donijeli sintezu dosadašnjih spoznaja o ovom predmetu koji će zbog načina obrade biti zanimljiv široj kulturnoj javnosti. 

Knjiga je vizualno atraktivna zbog bogatih ilustracija. Fotografirani su i prezentirani  cijeli listovi pojedinih brevijara, misala, kako bi se približio sadržaj ili prezentirala estetska raskoš.
Dok su autori pisali tekstove za knjigu, organizirao sam fotografiranje mnogih djela hrvatske pisane kulture iz srednjega vijeka rasutih po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu, a to je, vjerujete, bio iznimno dug, opsežan i skup posao. Neki bi se zadovoljili izradom jedne obične knjige - zbornika, otisnutoga u jednoj boji sitnim slovima, ali ja sam od početka htio da to bude knjiga koja će svojom grafičkom, likovnom i tiskarskom sastavnicom predstaviti bogatstvo, važnost i vrijednost hrvatske pisane kulture  u srednjem vijeku te pokazati doseg i sposobnosti današnjih hrvatskih grafičko-likovnih stručnjaka i tiskara. Da bih to ostvario, prešao sam brojne kilometre i fotografirao srednjovjekovna djela (na pergameni, papiru i u kamenu) u više od 20 samostana, župa, knjižnica i arhiva, a od nekih ustanova smo, gdje se nije moglo fotografirati, dobili fotografije. Surađivali smo i s nekim institucijama u inozemstvu u kojima su pohranjeni vrijedna djela hrvatske kulture, primjerice  s mađarskom Nacionalnom knjižnicom u Budimpešti i Nacionalnom knjižnicom u Beču. Objavljene fotografije u knjizi imaju osobitu važnost jer prezentiraju svu ljepotu i raskoš te bogatstvo hrvatske srednjovjekovne pisane kulture s jedne strane, a neke su prvi put objavljene te imaju i praktičnu vrijednost pri proučavanju i iščitavanju pojedinih djela.
Knjiga je proizvod hrvatskih ljudi, hrvatske pameti i sposobnosti od ideje, grafike, tiska, uveza. Htjeli smo slijediti bogatu tradiciju hrvatske knjige od glagoljaša koji su prvu knjigu otisnuli 1483. 
Vizualno privlačno izdanje će, nadamo se, i široj kulturnoj javnosti omogućiti  spoznaju o ljepoti i bogatstvu  hrvatske pisane baštine. Naime, naše doba jest doba vizualne komunikacije, dominacije slike pa smo morali odgovoriti adekvatno i na taj uvjet i duh vremena.
Nadamo se da će u tom smislu i učenicima i studentima ova knjiga biti  dragocjeno sredstvo u spoznavanju razvoja vlastitoga jezika.

Zadnje poglavlje jest antologija koju čine antologijski tekstovi na sva tri pisma i njihove transkripcije.
Antologija hrvatskih srednjovjekovnih djela sastoji se od izabranih glagoljičnih djela, koja pretežu, te ćiriličnih i latiničnih djela, ukupno 35 djela. Antologija je namijenjena za rad u nastavi sa studentima i učenicima; mislim da će biti vrlo korisna jer na dvije stranice donosimo fotografiju djela, transliteraciju, odnosno transkripciju djela i sažet leksikonski opis.

Pred Vama je još rad na četiri knjige: koje će razdoblje obuhvaćati koja knjiga te s kojim ćete autorima surađivati?
Projekt Povijest hrvatskoga jezika od srednjeg vijeka do XXI. stoljeća bit će obrađen u pet knjiga. Uz ovu prvu koja obrađuje srednji vijek, druga će govoriti o 16. stoljeću, treća o hrvatskom jeziku u 17. i 18. stoljeću, četvrta o 19. stoljeću, a peta o 20. i 21. stoljeću.
Započeli smo s pripremama na izradi druge knjige koja će obuhvatiti razvitak hrvatskoga jezika u 16. stoljeću. Zasad mogu najaviti da će ta knjiga obuhvatiti jedanaest tema i antologiju djela 16. stoljeća a na njoj bi trebalo surađivati jedanaest-dvanaest autora - jezikoslovaca koji se bave jezikoslovnim temama 16. stoljeća. Urednici su akademik Radoslav Katičić i prof. dr. Josip Lisac. U sljedećim knjigama, osim autora iz Zagreba i Zadra, nastojat ćemo uključiti jezikoslovce i znanstvenike s ostalih hrvatskih sveučilišta: Rijeke, Osijeka,  Splita i Pule kako bi to bio svehrvatski projekt.

Knjigu je objavila Društvo za promicanje hrvatske kulture Croatica čiji ste predsjednik. Uz izdavaštvo, na koji način ona još ostvaruje zadaće udruge?
Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica (www.croatica.hr) započelo je svoje djelovanje krajem 2005. najprije kao neformalna udruga građana, a zatim 2006.  kao udruga građana. Cilj Društva je promicanje hrvatske kulture i znanosti u RH. U tu svrhu Društvo organizira znanstvene i stručne skupove, predavanja, tečajeve, radionice, izložbe, koncerte, tribine i dr.
Uz to, valja istaknuti da Croatica nastoji promicati hrvatsku kulturu i znanost među Hrvatima u inozemstvu te surađivati s njihovim udrugama.
Do sada je  Društvo održalo više predavanja i radionica  iz kulture, znanosti i obrazovanja  u različitim gradovima Hrvatske: Zagreb, Rijeka, Osijek, Zadar, Nova Gradiška, Vinkovci,  Varaždin, Samobor i dr.
DVA IZNIMNA PROJEKTA
Prije ovoga projekta, surađivali ste i na projektu Hrvatska pisana kultura. U čemu se ona razlikuju?
To je prvi projekt  za koji je ideja nastala još 2002. Želio sam na jednom mjestu  prezentirati bogatstvo hrvatske pisane kulture od najstarijih zapisa do danas na sva tri pisma. Taj projekt ostvario sam s nakladničkom kućom Veda te autorima uglednim jezikoslovcima Stjepanu Damjanoviću i Josipu Bratuliću s kojima se suradnja nastavila i u novom projektu.
U nepune četiri godine od 2005. do 2008. objavili smo tri knjige, raskošne u svojoj vizualnoj komponenti te zanimljive i pristupačne u sadržajnoj.
Taj niz obuhvaća raznolika djela pisana glagoljicom, ćirilicom i latinicom čime smo pokazali bogatstvo sadržaja s različitih područja ljudskog stvaranja i djelovanja, s područja jezika, književnosti, prava, crkvene povijesti itd. kad su u pitanju prošle epohe, no kad je u pitanju 20. i 21. stoljeće, zbog nepregledne produkcije na svim područjima, izbor smo morali suziti na područje jezikoslovlja i književnosti. Za razliku od Hrvatske pisane kulture u najnovijem projektu Povijest hrvatskoga jezika analiziramo  vanjsku i unutarnju povijest i razvoj jezika te smo u tu svrhu prezentirali ona djela u čijim se tekstovima to najbolje zrcali.
Ova dva projekta na najbolji način promiču hrvatsku kulturu prikazujući njene dosege iznimno vrijednima u okviru europske matice. Prepoznalo ih je i financijski pomoglo Ministarstvo kulture RH i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH.
Mira ĆURIĆ