Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 10. travnja 2009.
Uskrs hrvatskih branitelja
Od prvih grobova hrvatskih branitelja do ulaska u NATO, vrijeme je korišteno i za programirani zaborav. A onda se pojavila U viteza krunica Gordane Turić

Ušli smo 1. travnja u NATO savez (nije prvotravanjska šala). Uspjeh skoro ravan svojedobnom Božićnom Ustavu. Njemu je prethodio referendum, dok je u slučaju pristupa NATO-u on, po mišljenju hrvatske politike, bio nepotreban. Tako politika u većoj mjeri može prisvajati zasluge zato što je Hrvatska ušla u najmoćniji vojni savez, što je time odmakla od Balkana i ušla pod kišobran sigurnosti te ojačala međunarodni položaj. Strah od referenduma, međutim, bio je nepotreban. Da se malo "okrenulo prošlosti" vidjelo bi se da je narod početkom devedesetih znao i bez NATO-a i bez potpore Europske zajednice, danas unije, prepoznati svoje interese i jasno ih artikulirati. Od vanjskopolitičkih ciljeva hrvatske politike preostao je ulazak u EU. Tu se referendum ne će moći izbjeći. On može ojačati danas dramatično poljuljanu hrvatsku političku samosvijest.
Sanader je, ipak, izjavio kako su hrvatski branitelji najzaslužniji za ulazak Hrvatske u NATO. Također je kazao kako ne bi došlo do agresije (velikosrpske) na Hrvatsku da smo početkom devedesetih bili u NATO savezu. Treba reći kako do ulaska u NATO ne bi došlo da je na prvim demokratskim izborima većinu glasova osvojila Račanova komunistička partija umjesto Tuđmanova nacionalnog pokreta, jer bi pod njezinom vlašću ostali u Jugoslaviji pregaženi i pogaženi kao i 1945. Treba reći i ovo: Da smo bili u NATO savezu prije 3. siječnja 2000. godine, kad je Račan opet uhvatio povoljan vjetar i zakormilario prema londonskom Balkanu, nikad ne bismo trebali izručiti nevine hrvatske generale sudištu u Haagu. Račan je u tom pogledu odradio sve predradnje, osim isporuke po receptu "locirati, uhititi, transferirati". To je prepustio pionirima, dovevši ih pred gotov čin. Ta ipak je on bio istaknuti član komunističke Komisije za idejno-teorijski rad, a ne trećerazredni izvršitelj. I zato danas stare retrogradne političke strukture traže da se Račanovim imenom nazovu ulice i trgovi! Da se "maršala Tita", čuvenog nato-stratega, ostavi kao "svijetli lik" jugohrvatske povijesti suprotive NATO-u. Kao da smo ponovo ušli u Jugoslaviju, a ne u zapadni vojni savez.
Hrvatski branitelji danas više manje ne znaju što bi s činjenicom da im je država ušla u NATO. Živi su svedeni na zbroj bezbroj udruga, a mrtvi nisu Račan, Tito, Ivo Lola Ribar itd., pa trgovi i ulice ne nose njihova imena. Oni su međunarodno-kazneno-pravno znani i neznani iz haaške optužnice o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Jedan od 1.444 zagrepčana diljem Domovine poginulih, nestalih i umrlih branitelja, pronašao se u velebnom petoknjižju Gordane Turić - U viteza krunica. Ivica Drmić. Moj susjed iz zagrebačke Dubrave. Vršnjak iz Osnovne škole Ivan Mažuranić. Susjedni D razrad. Vitak. Košćat. Vrlo dobar nogometaš. Nitko nikada za njega ne bi rekao da će postati vojnik. Ali, kad Domovina zove... Poginuo na Maslenici, javila mi mati prije sad već puno godina. Grob mu je na Miroševcu. Križ i hrvatski grb. Od grobova poginulih hrvatskih branitelja do ulaska u NATO put je koji se koristio i za programirani zaborav. I kao što to u povijesti Hrvata često puta biva, da sve skupa ne ode niz vjetar pobrinu se pojedinci. Samozatajna Gordana Turić svojim djelom ljubavi, istinskom uskrsnom čestitkom, nehoteći opalila je težak šamar hrvatskim ustanovama, i - budimo iskreni - politici oduzimanja pa potom vraćanja "dostojanstva hrvatskim braniteljima". Onima koji bi morali skrbiti o tomu da vrijednosti i životi na kojima počiva hrvatska država ne odu u zaborav, u ništa, ili još gore u registraturu haaških falsifikata.
Uskrs poginulih hrvatskih branitelja, koji su se bez ostatka suobličili Kristovoj žrtvi ljubavi, ne bi smio završiti vapnom posipan i betonom zazidan u tamnim hudim jamama ovih i onih ideologija i politika, ma gdje se one "idejno-teorijski" kreirale, uključujući i Hrvatsku. Plod njihove žrtve ne bi se smio pretvoriti ni u obijeljeli grob - sjajna forma, truli sadržaj. Smisao žrtve nije prigodničarska besjeda, već trajna orijentacija. Kardinal Franjo Kuharić u vojničkom službeno nije, ali u duhovnom pogledu jest hrvatski branitelj. Njemu je u povodu sedme obljetnice smrti Hrvatska kulturna zaklada posvetila 2009. Podsjećam na dvije njegove misli: "Mali s velikima ne trebaju razgovarati na koljenima, nego na temelju principa" i "Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati". U kojoj smo mjeri dosad na koljenima prihvatili nenačelne razgovore? Jesmo li prepoznali crte s kojih se ne smije uzmicati? Ne ću odgovoriti da Vam, poštovani čitatelji, ne pokvarim sreću Uskrsa i radosnu vijest.

Hrvatsko slovo, 10. travnja 2009.
Razgovor,
Josip Mrzljak, biskup Varaždinske biskupije
Uskrs je vrlo zahtjevna svetkovina
"Nema Uskrsa bez muke, smrti, križa. Stoga Crkva od prvih vremena u korizmi vidi jedno posebno važno vrijeme priprave za svetkovinu Uskrsa, vrijeme u kojem je svaki čovjek - kršćanin pozvan suočiti se sa samim sobom i prihvatiti svoj križ te na taj način nasljedovati Isusa Krista. A to iziskuje od čovjeka ulazak u dubinu, u samoga sebe, te konačno i konkretnu promjenu vlastitog načina života u svjetlu Kristova uskrsnuća, a to čovjek teško prihvaća" - naglasio je biskup Josip Mrzljak u razgovoru za naš list.

Gospodine biskupe, na području Vaše biskupije u župi Macinec početkom ožujka otkriveno je novo grobište "Sep". Ta je tema bila na dnevnom redu Biskupskog vijeća Varaždinske biskupije. [to je zaključeno?
Saznavši u vijestima o pronalasku kostiju koje su najvjerojatnije ostaci ljudi odvedenih iz varaždinskog zatvora i logora te pobijenih 1945. godine, sazvao sam sjednicu Biskupskog vijeća u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Varaždinu. Na sjednici je, uz stalne članove Biskupskog vijeća, sudjelovao i vlč. Stjepan Markušić, župnik iz Macinca. Saslušali smo njegov izvještaj o tom slučaju. On nas je izvijestio kako već od 2001. godine župa Macinec svake godine 5. kolovoza slavi svetu misu koju prikazuje za duše ubijenih kod nasipa, te nakon svete mise i molitvu na samom nasipu. Također je istaknuo kako svjedoci iz susjednih mjesta govore da su te 1945. godine iz nasipa virila ubijena tijela u dužini od 7 km. Iako se ne zna točan broj nasilno iz Varaždina odvedenih i ubijenih, strašna je već sama činjenica da su na dužini od 200 m pronađene kosti koje pripadaju petorici ubijenih.
U izjavi smo naglasili kako sa zabrinutošću pratimo otkrivanje kostiju iz masovne grobnice na "Sepu" kod Gornjeg Hrašćana u župi Macinec te da nas je župnikov izvještaj potaknuo da ovom događaju kao zajednica vjernika, Crkva, dademo poseban naglasak. Otkrivene kosti upućuju nas na tragične događaje u našoj sredini nakon završetka II. svjetskog rata. Nadležnim i odgovornim službama poslali smo apel za istragu i dostojan ukop, a sve vjernike pozvali na molitvu sa župljanima župe Macinec. Svetu misu za stradale i ubijene na "Sepu" prikazao sam u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Macincu u utorak Velikog tjedna 7. travnja 2009.

Koje su posljedice činjenice da na stanoviti način i danas traje Križni put, započet davne 1945.? Naime, mnoge obitelji ne znaju gdje su i po čijem nalogu skončali njihovi bližnji u razdoblju tzv. oslobođenja?
Mi kršćani i danas obavljamo pobožnost križnog puta sjećajući se Isusovog križnog puta 33. godine u Jeruzalemu. Kršćani to čine već 20 stoljeća. I u tom Isusovom križnom putu promatraju križne putove posebno kršćanskih mučenika, a onda i svih nevinih ljudi. Bit križnog puta je osuda i smaknuće nevinog čovjeka. Svake godine Sveti Otac obavlja križni put u rimskom Koloseumu gdje su rimski carevi vršili egzekuciju kršćana jer ih oni nisu priznali za bogove. U svakom križnom putu netko se pravi bogom. U našoj Varaždinskoj biskupiji obavili smo na Cvjetnicu križni put pokraj zatvora u Lepoglavi sjećajući se nevino osuđenog, i u Lepoglavskoj kaznionici mučenog i polako trovanog bl. Alojzija Stepinca. U okolici Varaždina postoje mnoga otkrivena, ali i mnoga još prikrivena grobišta koja su nastajala u travnju i svibnju 1945. posebno nakon posjeta Tita Varaždinu. U Hrvatskom kajkavskom kalendaru za 2009. godinu na stranici 189. možemo čitati: "Novi šef jugoslavenske države, i šef komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na dolazak na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije, i Kosta Nađa, i poručio je tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: Tito je rekao da "(...) u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom". Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je "da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame".
Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše ovo: "Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu Jugoslaviju".
A danas se još mnogi pitaju tko je bio nalogodavac zločina?!

Kako Vi gledate na činjenicu da se u nas sporo odvija utvrđivanje činjenica i istine o masovnim zločinima u poraću Drugoga svjetskoga rata? Slovenija je na tom planu istodobno učinila nekoliko koraka naprijed?
Na 5. korizmenu nedjelju 29. ožujka ove godine bio sam u Laškom u Sloveniji i u župnoj crkvi sv. Martina slavio euharistiju u zajedništvu sa slovenskim biskupima i molili smo za žrtve pronađene u Hudoj Jami u Barbarinom rovu. U razgovoru sa slovenskim biskupima osjetio sam da imaju slične poteškoće kao i Crkva u Hrvatskoj glede utvrđivanja činjenica i istina o ovom i mnogim drugim grobištima. I tamo se vode diskusije o žrtvama i izvršiteljima. Dobio sam dojam da su ipak barem malo ispred nas u Hrvatskoj, i da imaju više osjećaja za odavanje pijeteta i otkrivanje istine o žrtvama i zločincima.

Čini se kako i na drugim područjima društvenoga života, ne samo u otkrivanju istine iz poraća, u Hrvatskoj od 1990. do danas vrijedi izokrenuta logika - novo vino sprema se u stare mješine. [to nam je činiti da dođemo do "novih mješina"? Kako na tom planu može pomoći Katolička crkva?
Katolička Crkva može pozivati na molitvu i propovijedati kao što to i činimo na raznim mjestima počevši od Bleiburga preko Macelja do mnogih drugih grobišta. Upravo sam u Bleiburgu 2006. naglasio kako Isusov put od mjesta osude Poncija Pilata do smrti na Kalvariji nazivamo križnim putem jer je Isus tim putem nosio križ cijelog čovječanstva. Na to nas je upravo te godine podsjetio papa Benedikt XVI. u rimskom Koloseumu  kada je rekao: "Križni put nije nešto iz prošlosti i ne odnosi se samo na jedno određeno mjesto na zemlji. Gospodinov križni put obuhvaća svijet, njegov križni put prolazi kontinentima i vremenima." Papa je također svakoga pozvao da ne bude samo gledatelj na križnome putu. "I mi smo uključeni i trebamo potražiti svoje mjesto. Na križnome se putu ne može biti neutralan. Pilat, skeptički intelektualac pokušao je biti neutralan, biti izvan svega, ali se baš tako postavio protiv pravednosti, a za prilagodljivost svoje karijere" - istaknuo je Sveti Otac. I mi to i danas možemo ponoviti i reći da svaki i u Hrvatskoj treba potražiti svoje mjesto. Na križnome se putu ne može biti neutralan. Kukavički je prikrivati i šutjeti o zločinu.

Gotovo da nema tjedna a da se Katoličkoj crkvi ne uputi kakva zlobna strjelica putem medija. Je li to zbog toga što se i naša Crkva sve više otvara svijetu, odnosno zato što povremeno jasno izražava svoja stajališta o pojedinim pitanjima od općeg društvenog interesa? Kome odgovara šutljiva Crkva?
Već je starac [imun prorokovao na početku Isusovog zemaljskog života da će biti "znak osporavan" (signum cui contradicetur - Lk 2, 35). Crkva je vidljivi znak Isusa Krista i zato će i ona uvijek biti znak protivljenja. To vidimo i po nastupima Svetog Oca kao poglavara opće Crkve, po mjesnim Crkvama, pa i Crkva u Hrvatskoj nije izuzeta. Time nipošto ne želimo reći da mi ljudi nismo grješni, i ne želimo reći da kao ljudi nemamo svojih pogrješaka za koje smo spremni prihvatiti kritiku, ali isto tako imamo pravo i dužnost u ime Crkve svjedočiti i reći istinu pa makar zbog toga bili i "ultrakonzervativci".

U Velikom tjednu prelamaju se najveće istine katoličke vjere. Imam dojam kako je blagdan Uskrsa, ali i Duhova, nekako u drugom planu, više se ističu u prvi plan Božić i marijanski blagdani. Je li to zbog dubine tema vezanih uz Veliki tjedan i Uskrs, ili je riječ o tradiciji naslonjenoj više ili manje folklornom pristupu vjeri i Uskrsu, tom za kršćane najvećem blagdanu, koji slavi pobjedu Božjega Sina nad smrću?
Ljudi nekako više slave Božić te neke druge blagdane jer oni nisu u svojoj biti toliko zahtjevni. I u našem društvu općenito bolje prihvaćamo one stvari koje od nas ne iziskuju previše napora. Tako npr. kada Božić promatramo onako sa strane uočavamo kako je riječ o jednom idiličnom blagdanu, o blagdanu punih stolova te svakojakih darova. Za razliku od toga Uskrs je vrlo zahtjevna svetkovina. Uskrs je najveća svetkovina u kršćanskom kalendaru i ona pretpostavlja četrdesetodnevno vrijeme priprave - korizmu. Isus je do uskrsnuća došao upravo preko svoje muke i smrti, preko svog križa. Nema Uskrsa bez muke, smrti, križa. Stoga Crkva od prvih vremena u korizmi vidi jedno posebno važno vrijeme priprave za svetkovinu Uskrsa, vrijeme u kojem je svaki čovjek - kršćanin pozvan suočiti se sa samim sobom i prihvatiti svoj križ te na taj način nasljedovati Isusa Krista. A to iziskuje od čovjeka ulazak u dubinu, u samoga sebe, te konačno i konkretnu promjenu vlastitog načina života u svjetlu Kristova uskrsnuća, a to čovjek teško prihvaća.

Već mi se duže vrijeme postavlja pitanje, možda mi Vi pomognete potražiti odgovor: Čini se kako i teologija i Crkva previše ističu muku, križ i smrt, a nekako premalo samu radosnu vijest - Uskrsnuo je!, bez koje bi sve prethodno bilo nedovršeno. Vara li me moj dojam? Mijenja li se što u tom pogledu?
Tijekom povijesti u Crkvi su se javljale različite pobožnosti te su neka otajstva Kristova života u pojedinim razdobljima dobivale veći naglasak od drugih. Tako je u srednjem vijeku pobožnost križnoga puta, koja poseban naglasak stavlja na muku i smrt Isusa Krista, bila posebno draga većini kršćana. I danas možemo vidjeti kako petkom ili nedjeljom kada se obavljaju pobožnosti križnoga puta crkve bivaju pune. Koji je razlog tome? Kao da u toj pobožnosti ljudi prepoznaju sami sebe te u svojoj svakodnevnoj muci i patnji utjehu pronalaze u činjenici da je i Isus prošao isto.
Teologija je puno promišljala i još uvijek promišlja o Isusovoj muci, smrti, o križu, ali uvijek to čini u svjetlu uskrsnuća. Jer ove stvarnosti nemaju smisla same u sebi. Možda se ponekad čini da se previše govori o križu, muci i smrti, a premalo o uskrsnuću. No, Crkva kada govori o Vazmenom trodnevlju govori o muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Uskrsnuće je vrhunac svega. Zato ono i mora biti izvor svake radosti u ljudskom životu. Uskrsna radost i uskrsni polet Kristovih učenika promijenili su svjetsku povijest. Zato je i danas, u ovom vremenu krize, potrebno uvijek iznova živjeti tu radost uskrsnuća, radost spašenosti, kako bismo svijetu koji ne zna pronaći put do istinske sreće bili nositelji radosti toga novoga života što ga Krist daje.

U središtu blagdana Uskrsa jest osoba Isusa Krista. Kao nekad Grcima, tako i danas našim suvremenicima teško je razumjeti njegovu božansku i ljudsku narav, odnosno ujediniti ih u jednu osobu. Možda je baš blagdan Uskrsa najbolja prilika da se pokuša sa crkvene strane približiti Krista svijetu i svijet Kristu?
Osoba Isusa Krista najznačajnija je povijesna osoba koja je hodala našom zemljom upravo iz razloga što se u tom čovjeku Isusa iz Nazareta istovremeno ljudima objavila na jedinstveni način druga božanska osoba. Teologija od samih svojih početaka puno razmišlja o tom otajstvu sjedinjenja božanskoga s ljudskim. Jedno od najvećih teoloških istina skovali su teolozi koje zajedno nazivamo Kapadočanima, kada su ustvrdili da je Isus Krist jedna osoba u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj. Bilo je tu i svakojakih zastranjenja. Neki su u njemu vidjeli samo običnog čovjeka kojega je Bog na jedan poseban način "posinio", dok su drugi pak tumačili kako se ljudska narav utopila u božanskoj naravi Isusa Krista poput kapi vode u oceanu, niječući time pravu ljudskost Boga Sina. On je pravi Bog i pravi čovjek, kao što to ispovijedamo u Vjerovanju.
No, od tih teoloških pitanja važnije je, pogotovo nama danas, kako tog Isusa približiti suvremenom svijetu. Vjerujem da je najbolji način prepustiti Njemu samome da preko nas koji smo mu povjerovali progovori ovome svijetu. Ne u smislu da mi vičemo po ulicama i trgovima, niti na druge slične načine, nego da živeći autentično, svaki u svom staležu, činimo dobro onima koji su u potrebi, a zapravo i svakome čovjeku. Krista ćemo danas svijetu najbolje i najjasnije približiti ako mi sami koji smo Kristovi (kršćani - Christiani) budemo onakvi kakvima nas on želi. Tu je odgovornost nas kršćana velika u svako vrijeme, a posebno u ovo uskrsno.

Vaša Uskrsna poruka nama u uredništvu i našim čitateljima?
Vama djelatnicima u medijima želim da budete hrabri i neustrašivi tražitelji i svjedoci istine (ili Istine = Isus Krist), a čitateljima da budu kritički primatelji informacija i da svi zajedno rastemo u dobroti i ljubavi te tako gradimo svijet mira i blagostanja za svakog čovjeka na zemlji za kojeg je Isus Krist krv svoju prolio i otvorio vrata vječnog života.
Uskrsna poruka biskupa Mrzljaka
Draga braćo svećenici, đakoni, redovnici i redovnice, braćo i sestre u vjeri!
Svake godine kroz 40 dana pripravljamo se za proslavu vrhunca crkvene godine, vrhunca i izvora naše vjere - Vazmenog otajstva, tj. Isusove muke, smrti i uskrsnuća. To je korizma, vrijeme obnove naše vjere, vrijeme raznih odricanja, vrijeme pokore. U ovoj godini svjetske globalne krize, koja sve više zahvaća i našu domovinu, želim da nas sve duboko prožme duh korizme, ne samo u ovih 40 dana, nego da prožme cijeli naš život. Riječi korizma i kriza su tako bliske; ako izostavimo neka slova iz riječi k(o)riz(m)a, ostaje kriza. No, kriza i nastaje jer čovjek zaboravlja korizmeni duh odricanja i pokore. A "odricanje kroti našu sebičnu narav, otvara nam srce za potrebne po uzoru na Božju dobrotu". Na to nas upozorava 3. korizmeno predslovlje.
Odricanje i pokora nisu, dakle, sami sebi svrhom nego čovjeka podsjećaju da je pokraj njega i drugi čovjek i drugi ljudi. Podsjećaju ga na čovjeka pokraj njega koji je ostao bez zaposlenja, koji je bolestan, koji je od rođenja pa kroz cijeli život potreban tuđe pomoći, koji je gladan, koji je posebno u naše vrijeme potreban svakovrsne pomoći. Stoga korizma nije samo određeno vrijeme unutar crkvene liturgijske godine nego korizma postaje stil života. Takvim stilom života ovom zemljom koračao je Sin Božji Isus Krist.
Korizma je vrijeme kada se toga sjećamo posebno u pobožnosti križnog puta. Ova pobožnost, koja je uvijek bila draga našem kršćanskom puku, a sve više zahvaća i mlade i u našoj biskupiji (preko 800 mladih na dvodnevnom križnom putu od Margečana preko Novog Marofa do Varaždinskih Toplica), znak je ozbiljnosti kršćanskog života. Taj put vodi od nepravedne osude, dragovoljnog prihvaćanja križa i smrti na Kalvariji sve do pobjede, do uskrsnuća. Tim putem išli su mnogi koji su ga željeli nasljedovati, počevši od njegovih učenika apostola, svetog Pavla, čiji jubilej ove godine slavimo i velikog mnoštva kojeg bismo zaista teško mogli izbrojiti, pa do zaštitnikâ naše biskupije sv. Marka Križevčanina i bl. Alojzija Stepinca. Taj stil života u velikoj je suprotnosti sa stilom kojega propagira današnji konzumistički i materijalistički pretežito zapadni bogati svijet. I stoga već II. vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu kaže: "Ako, dakle, netko zapita na koji bi se način moglo prevladati to bijedno stanje, kršćani priznaju da se sve ljudske djelatnosti, koje se zbog oholosti i neurednog sebeljublja danomice nalaze u opasnosti, po Kristovu križu i uskrsnuću moraju pročišćavati i usavršavati." (GS 37)
Pozvani smo, dakle, na pročišćavanje i usavršavanje, pozvani smo da postajemo bolji ljudi i bolji kršćani. Pozivam sve nas na zauzetiji život po Evanđelju. Na poseban način pozivam sve volontere i djelatnike u našim Caritasima da ojačaju svoju djelatnost koja će u nadolazećem vremenu itekako biti potrebna.
Nakon plodne korizme želim svima sretan i blagoslovljen Uskrs.

Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 10. travnja 2009.
PISMO GRADONAČELNIKU MILANU Bandiću (3)
U vama je usađen strah od Tita!
Poštovani gospodine Gradonačelniče!
Zbog čega tako olako odstupate od povijesti riječima: "ja ga nisam niti imenovao, a niti ću ga ukinuti", i "ja sam za to da bude Trg Josipa Broza, a ne Tita"? Mislio sam da ste Vi, zapravo, hrabar čovjek i da ne ćete ustuknuti pred poviješću u kojoj bi bilo zapisano "za vrijeme gradonačelnika Milana Bandića u Zagrebu je ukinut Trg maršala Tita, a ne Josipa Broza Tita i vraćeno mu je njegovo povijesno ime Trg hrvatskoga glumišta".
Od hrabroga čovjeka zapravo ništa. I Vas prati stigma straha od pokojnog Josipa Broza, straha koji, eto, i u Vama navješćuje da bi se on mogao i vratiti, a što onda, tko je taj koji je smio biti protiv druga Tita!? Nitko. Znamo kako su i gdje završili svi oni koji su bili protiv. U Vama je, gospodine gradonačelniče, odavno, još u mladosti, usađen strah od druga Tita. Vi ste to najbolje pokazali.
Više Vam nemam što kazati osim da ostanete ona prijašnja omladinska minijatura koja je igrom slučaja došla u Zagreb i imala prilike upriličiti se u povijesti, a ona malenkost ostala je malenkost u svoj svojoj sićušnosti. Srdačno Vas pozdravljam i želim još mnogo godina gradonačelnikovanja, a veliki ljudi poznaju se po svojoj jednostavnosti i po potezima koji su karizmatski u svojoj jednostavnosti i odrazu snage koju su imali u vremenu. Zbog toga Vi zapravo i ne volite dr. Franju Tuđmana koji je bez diktature proletarijata uspostavio ovu našu, a nadam se iskreno i Vašu, hrvatsku državu. Neki od nas, a u te spadate i Vi, trebamo potvrđivati svijetla djela naše vlastite samobitnosti istupajući hrabro u trenutku koji je zadan u vremenu. Vi očito niste, zbog straha iz prošlosti, taj čovjek. Meni je Vas iskreno žao.
P. S. Razmislite o tome što je to Josip Broz kroz sav svoj život uradio za hrvatski narod, pa onda donesite svoj sud i u svakom drugom političkom postupku koji ima bilo kakve veze sa Hrvatima.
M. Pejakić, Zagreb

Hrvatsko slovo, 10. travnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Mladen Pavković
S minama u NATO
Od 1991. samo na zadarskom području smrtno je stradalo stotinjak ljudi, oko 150 teško, a tridesetak je lakše ranjeno u 180 minskih incidenta

U Hrvatskoj se i dalje gine od mina, zaostalih iz vremena ratnih sukoba 90-tih godina! Na to nas podsjeća i jednomjesečna akcija Hrvatskog centra za razminiranje "Travanj - mjesec zaštite od mina", koja se tradicionalno provodi svake godine s ciljem upozoravanja na opasnosti od mina i kojom se podsjeća na još uvijek prisutnu opasnost od ovih ubojitih sredstava. A u Hrvatskoj se 997 četvornih kilometara minski sumnjivog prostora proteže na 12 od ukupno 21 županije, što obuhvaća 112 gradova i općina gdje živi četvrtina stanovništva Hrvatske. Od 1991. do danas u Hrvatskoj je od mina stradalo 1.878 osoba od čega 474 smrtno. Republika Hrvatska stranka je Otavske konvencije koju je potpisala 1997. i čime je preuzela obvezu uklanjanja minske opasnosti do 2009. godine. Međutim, taj rok sigurno ne će biti ostvaren (lakše smo ušli u NATO nego se riješili ovog problema). Povijest kaže kako se ideja da se neprijatelj pokuša zaustaviti aktiviranjem nekog skrivenog eksploziva rodila čim je otkriven barut, no, da su prve mine sustavnije korištene tek za francusko-pruskog rata 1870. godine. U širu upotrebu ušle su za Prvog svjetskog rata, posebno za sprečavanje prodora tenkova. Njemačka je između dva svjetska rata prva počela serijsku industrijsku proizvodnju protupješadijskih i protutenkovskih mina. Njezin su primjer slijedile i druge zemlje, tako da prema nekim podacima, mine su posijane u oko 70 zemalja svijeta, a njihov broj penje se i do sto milijuna!
Oni koji svakodnevno rade na otklanjanju opasnosti od mina ističu kako nije problem uništiti minu, već da se najviše vremena i napora potroši na otkrivanje područja na koje će se usmjeriti operativne akcije, odnosno čišćenje. Osim toga, kod nas su najvećim dijelom gerilska minska polja, mine "posijane" bez dokumentacije. O tome se i ne govori. Ne postavlja se pitanje tko ih je postavljao. Znamo da su ih postavljali Srbi, kao agresori, ali postavljali su ih i nepriučeni hrvatski vojnici. Samo u zadnjih deset godina u razminiranje Hrvatske uložene su blizu tri milijarde kuna. Od toga je samo iz državnog proračuna za uklanjanje mina otišlo oko 1,5 milijarde kuna, što će reći da je Hrvatska jedna od rijetkih država koja i iz proračuna financira razminiranje. A da bi se u narednih desetak, a možda i više godina, potpuno uklonile sve mine, Hrvatska bi za razminiranje trebala dodatnih 100 milijuna kuna godišnje. S obzirom na krizu koja je zahvatila cijeli svijet, a ne samo Hrvatsku, za očekivati je da će se za ovaj problem još manje izdvajati tako da će hrvatski građani, žene, djeca i starci još dugo ginuti od ovog oružja koje se upotrebljava zato da bi se tijekom ratnih operacija onemogućio ili otežao prodor neprijateljskih snaga u određeno područje.
Od zaostalih mina najviše se gine u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji. Međutim, zastrašujući je podatak da je od 1991. na zadarskom području smrtno stradalo stotinjak ljudi, te da je oko 150 teško, a tridesetak lakše ranjeno u 180 minskih incidenta. Samo u "škabrnjskim poljima smrti" do sad je od mina poginulo osam ljudi, od toga šest mještana, jedan pirotehničar i jedan pastir iz Nadina. Među ozlijeđenima je i šestero djece. Po navodima policije do nesreće je došlo kada su djeca pronašla tromblonski projektil te su igrajući tom eksplozivnom napravom uslijed bacanja izazvala eksploziju. Dakle, mnogi se pitaju do kada će nevini plaćati cijenu za ono za što nisu krivi? Osim s minama, Hrvatska se susreće s još jednim problemom, a to je - skidanje upozorenja "Oprez mine"! Neodgovorni pojedinci skidaju table i prenose ih na svoju zemlju, gdje mina nema, samo kako bi zaštitili svoje nasade. To je također kriminalni čin, za svaku osudu, jer nismo jednom bili svjedoci da su pojedini zalutali u područja posijanim minama, a da uopće nisu znali da je tu zabranjeno kretanje.
I dok se Hrvatska svim silama bori da uđe u Europsku uniju, u srcu Europe, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, stotine ljudi svake godine ginu od zaostalih mina. A s problemom uklanjanja ovih podmuklih eksplozivnih naprava svakodnevno se susreću i pirotehničari koji obavljaju ovaj iznimno opasan posao. Slabo su plaćeni, a imaju beneficirani radni staž koliko se primjerice priznaje i balerinama i strojovođama.
Susjedna Bosna i Hercegovina zauzima prvo mjesto među 15 država u Europi koje posjeduju sijačice smrti. Ova se zemlja kandidirala i za zimske Olimpijske igre 2010. godine, ali je kandidatura odbijena najviše zbog opasnosti od mina u blizini skijaških terena na Igmanu i bob staze na Trebeviću. To pokazuje, ne samo u ovoj zemlji, koliko minska polja otežavaju razvoj, od poljoprivrede, izgradnje cesta i tvornica, do razvoja turizma i povratka izbjeglica.
No bez obzira na krizu Hrvatska treba iznaći sredstva za razminiranje. U međuvremenu moramo živjeti, pa i s minama oko kuće!

Hrvatsko slovo, 10. travnja 2009.
Obamine poruke
Jednostrane javne vjerske poruke muslimana-bošnjaka nisu samo prijetnja Hrvatima i Srbima nego i poruka američkoj politici kako nije dobrodošla u BiH
Pozamašan problem oko stabilizacije i unutarnjega uređenja mogao bi američkoj politici predstavljati sve snažniji zamah islamističkoga pokreta u Bosni te njegova strukturna odbojnost prema zapadnjačkoj civilizaciji
Na kraju vrhovnoga skupa NATO saveza u Strasbourgu, na kojem su kao dvije nove članice u Savez primljene Hrvatska i Albanija naznačena je među inim i nova strategija djelovanja Zapada, a posjet američkoga predsjednika Baracka Obame Turskoj, pokazuje kako će se američka politika, stoljeće i pol nakon neuspješnih pokušaja europskih zemalja da riješe tzv. istočno pitanje, nastalo raspadom Osmanskoga Carstva, usredotočiti na prostor što su ga nekad Osmanlije od Bosne i Hercegovine do Perzije držali pod svojim nadzorom. Slično je u drugoj polovici 19. stoljeća postupila i Habsburška Monarhija, koja je prije ulaska u BiH morala ponajprije stabilizirati Hrvatsku ukidanjem Vojne Krajine te ju ponovno utjeloviti u sastav Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Pogrješka je bečke politike napravljena, što je Hrvatsku držala podijeljenom, a vlast u BiH samo godinu dana nakon ulaska hrvatske vojske podijelila s Ugarskom. Ne uspijevajući na vrijeme trijalističkim uređenjem riješiti hrvatsko pitanje na granici s Orijentom otvorila je put različitim silnicama, koje su je na kraju odvele u propast. Iz povijesti se štošta nauči, ali se ona na žalost često i ponavlja.

Obamina izjava kako su se prilike na Balkanu stabilizirale te upozorenje da globalna recesija prijeti miru u regiji, odnosno ocjena kako bi globalna recesija mogla otežati napore zemalja regije da pregovorima riješe otvorena pitanja, jasno pokazuje smjer američke politike koja će se ubuduće, očito znatnije angažirati u BiH. Upravo taj američki ulazak otvara prostor da se Hrvatskoj susjedna Bosna i Hercegovina također stabilizira, a svaki preduvjet njezina opstanka i stabilizacije jest međusobno unutarnje ustavno uređenje o životu triju njezinih konstitutivnih naroda.

Sadašnja BiH je entitetskim granicama podijeljena između Srba i Muslimana Bošnjaka dok je položaj Hrvata djelovanjem različitih međunarodnih predstavnika sveden gotovo na potpuno ustavno nepostojanje. Pozamašan problem oko stabilizacije i unutarnjega uređenja mogao bi američkoj politici predstavljati sve snažniji zamah islamističkoga pokreta u Bosni te njegova strukturna odbojnost prema zapadnjačkoj civilizaciji. Naime, islamski sustav vrijednosti iz kojeg proistječe i društveno uređenje temelji se na načelima teokracije, a taj onostrani ustroj prenesen je i u svakodnevni život i funkcioniranje države. Zato je većina zapadnjačkih strategija unaprijed osuđena na neuspjeh u islamskim zemljama. Doduše, one na kratko vrijeme mogu primiriti stanje, kao što to pokazuje slučaj na primjer s Pakistanom i Turskom. Naime, one se mogu uklapati u zapadnjačke projekte samo unutar čvrsta zemaljskog, autoritarnog sustava. Dok je, na primjer, na čelu Pakistana stajao general Musharaf, ta je zemlja bila koliko-toliko pouzdan zapadni partner. Svako očitovanje slobodne volje i demokratski izbori iznova su destabilizirali zemlju, u njoj otvaraju niz pitanja te ju okrenuli prema islamističkim ciljevima. Slično je stanje i u Turskoj, koja je nekad, premda istočnjačka ipak bila europska velevlast. Gotovo cijelo stoljeće poslije Ataturkove revolucije, svaki slobodni izbori u njoj, na vlast mogu uvijek dovesti bar umjerene islamističke snage. Slične se tendencije pojavljuju i među Muslimanima Bošnjacima u BiH, a što potvrđuje i nedavni istup imama sarajevske džamije kralja Fahda, Nezima Halilović Muderrisa, koji je predstavnike međunarodne zajednice optužio da su padobranima u opkoljene muslimansko-bošnjačke enklave tijekom rata bacali Biblije i konzerve sa svinjetinom. U istom nastupu optužio Srbi i Hrvate za agresiju na BiH, a književnoga nobelovca Hrvata Ivu Andrića proglasio je četničkim ideologom. Halilović je također istaknuo kako su Bošnjaci, samo zato što su muslimani, a ne, primjerice, kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenoga genocida koji je imao za cilj njihovo biološko istrjebljenje te zatiranje vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla čuti ni vidjeti gluha i slijepa Europa koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći katkad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli opstati, kao što su četkice i paste za zube, čačkalice i slično, navodi Halilović.

Ovako jednostrane javne vjerske poruke nisu samo prijetnja Hrvatima i Srbima nego i poruka američkoj politici kako nije dobrodošla u BiH. Zato ustavom uređene teritorijalne jedinice za narode u BiH, koje bi jasno, republički definirale prostor svakog od njezinih naroda nije samo jamstvo sigurnosti za pojedine narode nego i ključni uvjet opstanka cjelovite zemlje i njezina uklapanja u zapadnjačku političku strategiju. Valja se nadati kako američka politika ne će ponoviti grješke nekadašnje habsburške Monarhije.
Mate KOVAČEVIĆ