Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 10. srpnja 2009.
Komentar
Piše: Igor Mrduljaš
Ma kakav šok?!
Šok, šok, šok... papaginski uporno opetuju novine, radijske i televizijske postaje, uz vijest da je predsjednik Vlade Ivo Sanader odlučio odstupiti s dužnosti. Pojam šok označava prvotno "teški poremećaj svih funkcija organizma izazvano duševnim potresima i tjelesnim ozljedama", a u prenesenom značenju "udar, potres, sudar, sukob, sablazan" (po Klaiću). Otud naprava kojom policija onemogućuje zločinca nosi nadimak šoker. Javna glasila prenosila su izjave političara, analitičara, ali i svojih novinara a svi su vazda isticali da su "doživjeli šok". Krupna riječ čije značenje upućuje da je državna vlast ozbiljno poljuljana, da nam prijeti rasap, možebiti državni udar ili barem izvanredni izbori. U svakom slučaju velika nevolja. A ono u tri dana imamo novoga predsjednika i novu-staru Vladu!
Nitko nije rekao da je iznenađen ili možebiti zapanjen, nego je svatko uporabio baš najtežu oznaku - šok. Kao da nitko od važnih ljudi  ne vjeruje u hrvatski politički sustav, u zakone i demokratski izabranu vlast. A svatko zna da predsjednici vlada odstupaju s dužnosti barem jednom mjesečno barem negdje u svijetu a da nitko to ne doživljava šokantnim. Istina, naš predsjednik Vlade nije potanko objasnio svoje razloge odstupa, ali rekavši da su osobne naravi dobio je moralno pravo da ih ne navodi, ako iole držimo do kulture ponašanja. Svatki izabrani ili imenovani dužnosnik ima pravo u svakom trenutku zahvaliti na povjerenju i napustiti mjesto. Ali ne, umovi naših političara i komentatora su nasilnički - ne može predsjednik vlade odstupiti a da ne prizna svoje grijehe i propuste, javno se pokaje i ponizi... Dok ga mi ne zgazimo, zapravo. Šok je (moš? mislit!) izdržao tek jedno trodnevlje: 3. srpnja odstup Sanadera, 6. srpnja imenovanje Jadranke Kosor. Kojoj su pak lijevoliberalni krugovi i bučna družba SDP-HNS kanibalski neuljuđeno oduzeli bilokakvu sposobnost da preuzme tu dužnost. Šef reformirane Partije Milanović je ustvrdio da gđa. Kosor nema "političke težine" za predsjednicu vlade i naravski ponudio sebe čija je politička težina (po vlastitu mišljenju valjda) neprijeporna.

Toliko šokiranih Sanaderovim odstupom s dužnosti upućuje i na mogućnost da su ga osobito poštovali i voljeli?, inače zakonski reguliranim i s propisanim postupovnikom, očito ne samo da zanemaruju zdravorazumsku činjenicu.

Javili su se i vrlo zabrinuti "veliki manipulatori" javnoga mnijenja glede Sanaderovih odrješitih riječi na stranačkom saboru. "Antifašizam da, ali komunizam ne, jer su u komunizmu počinjeni strašni zločini nad hrvatskim narodom", rekao je dodavši da bilo koji zločin počinjen u vrijeme komunizma ne može zastarjeti te da zato traži od pravne države da se ti zločini procesuiraju i sankcioniraju. Zatim je poručio Ljubljani: Vi ni centimetra hrvatskog teritorija nećete dobiti. Druga je poruka - unatoč vašoj neeuropskoj politici, vašoj politici ucjene, nećete uspjeti jer će uspjeti Hrvatska i ući u EU, a za to će na kraju morati glasovati i Slovenija. Dobio je ovacije 11000 sabornika. Čak ako je to i bio "prvorazredan teatar" negdašnjega intendanta, godio je uhu i duhu svakoga tko ne bi želio da Hrvatska popusti ucjenama pa proda dio ozemlja i mora za ulaznicu u EU.

I da se vratimo šokiranima. Oni koji poriču pravo bivšem premijeru da odstupi s dužnosti kada sam zaključi kako treba otići i ne objašnjavajući osobne razloge kao da zbilja ne vjeruju da je, unatoč svemu, Hrvatska pravna država koja ne može propasti pa čak niti pasti u ozbiljnu političku krizu odstupom predsjednika vlade. Zakonodavac je propisao postupovnik za takav slučaj sve do izbora i imenovanja novoga premijera u Saboru. A život teče dalje ma tko bio u kabinetu Banskih dvora.  Osim toga, zbilja nisam čuo na ulici ili kafiću ljude kako su šokirani. Ponetko iznenađen, ali očito imaju prečih briga od novinskih laprdanja i prenemaganja tzv. političkih analitičara. Recimo, kako preživjeti.

Hrvatsko slovo, 10. srpnja 2009.
UZ OTVORENJE NOVE GALERIJE U ZAGREBU
Utočište vrhunske hrvatske umjetnosti
Po čemu je poznata Tkalčićeva ulica u Zagrebu? Ako na tren zanemarimo povijest te male ulice u središtu glavnoga grada te se koncentriramo samo na današnje vrijeme, onda je ta ulica zasigurno poznata po svojim mnogobrojnim i gusto raspoređenim kafićima i živim noćnim životom mladih. Tkalčićevu i njoj sporednu Radićevu ulicu spaja kratki prolaz, tj. ulica zvučnog i turistima zanimljivog naziva Krvavi most. Upravo u blizini te ulice smjestila se istoimena novootvorena galerija. Zvučno ime ulice, ali i galerije spojeno je s poviješću grada Zagreba, a sama galerija smještena je na originalnom mjestu gdje se je nalazio povijesni most koji je spajao (ili bolje razdvajao) uvijek sukobljeni Gradec i Kaptol. Prostor galerije savršeni je spoj spomenika arhitekture koji je dugo vremena bio tek zapušteni podrum kojeg je arhitekt Goran Hržić pretvorio u čaroban savršeno čist prostor namijenjen isključivo izlaganju umjetničkih djela; slika. Na ulazu pult u obliku Kniferova meandra a na zidovima koji su smješteni unutar lukova slike najvećih hrvatskih slikara. Ništa ne priječi pogledu, posjetitelj - ljubitelj umjetnosti slobodno može uživati u nepoznatim djelima poznatih majstora.
Trenutačno se u Galeriji Krvavi most mogu razgledati manje poznata djela poznatih hrvatskih klasika poput Ive Šebalja, Marijana Jevšovara, Đure Sedera, Ede Murtića, Branka Šenoe, Slavka Šohaja i mnogih drugih.
A cijela ova avantura, i to doslovno avantura jer je riječ o privatnoj umjetničkoj galeriji otvorenoj u današnje vrijeme u kojem hrvatsko društvo ne pokazuje pretjeran interes za umjetnost kao takvu, a još manje za ostavštinu hrvatskih umjetnika, započela je nedavno 21. svibnja izložbom velikog hrvatskog slikara Iva Dulčića, iz čijeg je bogatog i raznorodnog likovnog opusa bilo prezentirano dvadesetak antologijskih izložaka. Ovakve jednomjesečne izložbe nastaviti će se i dalje i to redom vrhunskih modernih i suvremenih hrvatskih umjetnika Đure Sedera, Ljube Ivančića i Marije Ujević-Galetović. "Krivac" za  to što u središtu grada imamo atraktivan izložbeni prostor na savršenoj lokaciji sa zanimljivim izložbama svakako je vlasnik galerije Krvavi most, bivši nogometaš, kolekcionar i zaljubljenik u umjetnost Petar Močibob. Oko sebe okupio je vrhunsku ekipu poznavatelja umjetnosti Musu Šira, umjetnika i sveučilišnog profesora Damira Sokića i povjesničara umjetnosti Igora Zidića. Savršena ekipa prijatelja koja si je u zadatak dala da (u većini slučaja) nezainteresiranoj javnosti prezentira najviše dosege likovnog stvaralaštva, te možda još interesantnije, da otkrije iznimna umjetnička ostvarenja koja već desetljećima nisu dostupna široj publici, već se primjerice nalaze u privatnim zbirkama. Nije teško zaključiti kako je riječ o neizmjerno vrijednom kulturnom projektu koji nadilazi privatne interese i skriva plemenitu ideju vlasnika i njegovih suradnika. Izložbama žele predstaviti pozitivni dio priče o hrvatskoj kulturi, tj. likovnosti. Svijest o tome, a uz to i potrebna volja bez sumnje postoje, te nije suvišno zaključiti kako je Galerija Krvavi most već sada zasigurno na dobrom putu da bude oaza hrvatskog umjetničkog stvaralaštva, tj. da postane muzej moderne umjetnosti u malom. Svjedoči o tome i visoki broj posjetitelja otvorenja prve izložbe.
Stoga, sljedeći put kada se nađete u središtu  grada, na putu do svog omiljenog kafića svratite u Tkalčićevu 21 i uživajte u vrhunskim djelima hrvatskih umjetnika. Prigoda  je to koja se svakako ne smije propustiti!
Maja BURGER

Hrvatsko slovo, 10. srpnja 2009.
Lisabonski ugovor i budućnost eurointegracija
SUVERENE SU DR\AVE ISPRED UNIJE
Njemački Ustavni sud u Karlsruheu donio je 30. svibnja presudu o Lisabonskom ugovoru (čitaj ugovor o EU). Ugledni dnevnik Süddeutsche Zeitung naglasio je dva dana nakon toga da je riječ o najnačelnijoj i najvažnijoj presudi Saveznog Ustavnog suda koju je ikada donio. Ta presuda od 150 stranica, donijeta nakon polugodišnje rasprave, o čemu smo kao jedini hrvatski list svojedobno pisali, bila je udarna vijest u njemačkim i europskim medijima. Naslovi su glasili: U ime naroda - Ustavni sud jača prava građana i sprječava ukidanje suvereniteta država članica EU - Karlsruhe vraća Bundestagu vlast nad Europom - Ratifikacija Lisabonskog ugovora se odgađa - Njemačka ispred Europe - Signal za cijelu EU - Njemačka u klubu kočničara - Simbolično povlačenje - Protiv europske super države -Europski zvjezdani trenutak - piše Stjepan Šulek

Iz tih naslova razabire se već tenor medija koji unisono pozdravljaju presudu Saveznog Ustavnog suda. Savezni Ustavni sud konačno je definirao što je zapravo EU i što ona nikako ne bi smjela biti. EU je prema definiciji Saveznoga ustavnoga suda savez država, a nipošto federacija u kojoj bi članice izgubile svoj suverenitet. Prema presudi Saveznog ustavnog suda, Njemačka se - kako kaže Frankfurter Allgemeine - uvrštava u ligu europskih država koje svoje posebnosti čuvaju kao zjenicu oka svoga. U tu ligu spadaju poglavito nordijske države, pa Poljska, Češka i dr.

 Glavna poruka presude
U reakcijama medija ističe se kako je toj spektakularnoj presudi u Karlsruheu uspjelo budući razvitak Europe demokratski oploditi na način da se ne zaustavi europski integracijski proces. Sud u Karlsruheu zatražio je da njemački parlament izglasa poseban zakon koji bi točno regulirao sudjelovanje Njemačke u EU. Savezni ustavni sud postavio je zahtjev da u središtu EU moraju stajati europski narodi. To je možda glavna poruka presude iz Karlsruhea, kaže jedan njemački dnevnik. U prostoru između Gibraltara i Baltičkog mora ne će prema presudi u Karlsruheu postojati savezna država. Podsjetimo da bi u tom slučaju Europska Unija sličila bivšoj jugoslavenskoj federaciji. Kad je o tome riječ mogli bismo se odmah podsjetiti i na početke europskih integracija 50-ih i 60-ih godina. Tada je francuski predsjednik de Gaulle žestoko je zastupao ideju da ujedinjena Europa mora biti Europa nacija. U Njemačkoj je ta ideja imala mnogo pristaša i sigurno ne mislimo pogrješno ako kažemo da je ona živi danas u presudi Saveznog ustavnog suda.
U presudi Saveznog ustavnog suda jasno se među inim kaže kako europsko sjedinjenje na temelju ugovora suverenih država - dakle Lisabonskog ugovora - ne smije biti tako ostvarena da u državama članicama EU nema više dovoljno prostora za političko oblikovanje gospodarskih, kulturnih i socijalnih uvjeta života. Cjelokupna unutrašnja politika, osobna i socijalna sigurnost građana, očuvanje kulturnih, povijesnih i jezičnih stečevina mora ostati u domeni vlastitog parlamenta i vlastite vlade. Slanje njemačkih vojnika na tuđa bojišta ne može se provoditi bez prethodnog odobrenja parlamenta. EU ne može samovoljno raspolagati njemačkim oružanim snagama. Isto i vanjska politika mora ostati u domeni suverene države, pa se govori o parlamentarizaciji vanjske politike. To vodi tome da Europa ne će govoriti jednim glasom, kako bi to htjeli neki stratezi i bruxelleski stručnjaci.

 Jačanje vlastitog parlamenta
Ovom presudom ukidaju se direktive iz Bruxellesa koje nisu odobrene od strane njemačkog parlamenta. To znači jačanje vlastitog parlamenta u odnosu na europski parlament. Više se tako ne će smjeti dogoditi da Bundestag izglasa neki zakon koji se protivi njemačkom zakonodavstvu. Takvih slučajeva je bilo dosad mnogo, na primjer europski zakon o uhićenju. Tim zakonom Njemačka je mogla izručiti vlastite građane ne-njemačkoj instanci. Ubuduće će biti spriječeno da se političari u vlastitoj zemlji izgovaraju kako se, eto, ne mogu ravnati prema vlastitim nacionalnim propisima jer diktat iz Brussellessa to priječi. Sad prvu ulogu u takvim pitanjima preuzima vlastiti parlament. To pitanje bit će aktualno posebno kod nas u Hrvatskoj gdje se svaki politički birokrat izvlači da ništa ne može u nacionalnom smislu učiniti jer diktat iz Bruxellesa želi da se stvari odvijaju samo po pravilima EU.
Europa, dakle, nije država, kako su tu u Hrvatskoj mnogi govorili. Savezna republika Njemačka ostaje nakon prihvaćanja Lisabonskog ugovora suverena država. Poseban zakon koji se mora donijeti prije irskog referenduma u jesen mora obavezati njemački parlament da strogo pazi nad svakim činom koji dolazi iz Bruxellesa. Ako se u Bruxellesu nešto počinje kotrljati u smjeru Berlina, to onda mora biti dobro ispitano je li je u skladu s njemačkim zakonodavstvom. U središtu mora ostati narod. Međutim, ne samo njemački narod, nego i narodi svih 27 država članica EU.
Ova presuda doista znači jedan veliki politički i ustavnopravni korak. Ono što nije uspjelo političarima u Bruxellesu i svim zemljama članicama, uspjelo je njemačkim sucima. Europska integracija ne može se zasnivati na ukidanju naroda i država. Suci ne niječu europsku integraciju, ali su joj odlučno postavili jasne granice.

 Zatvoren put europskoj super-državi
U okolnim državama Karlsruheška presuda doživljena je kao velika senzacija. Tako švicarski dnevnik Tages - Anzeiger primjećuje da je presuda o lisabonskom ugovoru donijela jasnoću o tome što je zapravo EU. Drugo, tom je presudom europski parlament sveden na demokratsku mjeru. Komentator lista dodaje kako je samo šteta da je sve to skupa moralo doći na sud kako bi se stvorila jasnoća koju su zapravo trebali stvoriti političari. Varšavski dnevnik Dziennik naglašava da se Lisabonski ugovor doduše prihvaća, ali bez oduševljenja. Njemačka je zajedno s Irskom, Češkom i Poljskom u skupini zemalja koje koče. Komentator ne vjeruje u budućnost EU. Prema njemu EU nikada ne će biti demokratska i borba za demokratizaciju je izgubljena. Hanoverski dnevnik Neue Presse ističe kako EU može i dalje postojati, ali zasada je zatvoren put svemogućoj europskoj super državi.
Skepticizam u EU dobio je novi zamah. Sama presuda je zapravo euro-skeptična kaže jedan njemački dnevnik. Presuda se suprotstavlja tajnovitoj demontaži nacionalne države onih političara koji tvrde da EU nema alternative. Šteta je samo da je presuda Karlsruhea pisana teško razumljivim jezikom. Teško je razumljiva kao i sam Lisabonski ugovor. Presuda ipak odgovara ne samo osjećajima njemačkoga naroda nego i osjećajima velikog dijela Europejaca pa dakako i hrvatskoga naroda. Europa je zacijelo dobra, ali odgovorni ljudi moraju znati da ne smiju raditi na način da se ukidaju narodi i demokracija.
Neka nam bude dopušteno reći kako je Savezna Republika Njemačka ovim pravnim korakom olakšala daljnju integraciju u Europi na zajedničkim europskim kulturnim temeljima. Savezna Republika Njemačka bila je nakon sloma nacizma primjer demokratskih odnosa za sve države Europe. U nju su se ugledali svi na rubovima Europe koji su tražili modele za razvoj svog socijalnog i političkog života. Hvala Bogu da je ona i danas, na pragu novog vremena, ponovno digla zastavu jedne prihvatljive perspektive.
Stjepan ŠULEK

Hrvatsko slovo, 10. srpnja 2009.
Hrvatska - Nato - Europa (2)
NATO I NOVA GEOSTRATEGIJA U REGIJI
Razumljivo je da se širenjem NATO-a 2009. godine u dijelu Regije (Hrvatska i Albanija) bitno mijenjaju neki geostrateški odnosi, iako NATO-vska (tj. prvenstveno američka) geostrateška koncepcija još nije u potpunosti ispunjena, jer nije zahvatila i Makedoniju

Ta činjenica otvara jedno važno i mnogo šire pitanje, tj. ono o istinskoj važnosti balkanske geostrategije uopće: naime, Grčka spriječava ulazak Makedonije u NATO zbog jednog geostrateški apsolutno irelevantnog "problema", tj. imena nove makedonske države. Pa ako je to doista dovoljan razlog da Grčka zaustavi jednu bitnu geostratešku koncepciju (i to ne bilo čiju, nego natovsku i navlastito onu američku) - e, onda je to jasan znak da narečena geostrateška koncepcija baš i nije od neke presudne važnosti, a njezino ispunjenje uopće nije hitno. Međutim, izlaz iz te "dileme" je zapravo jednostavan: naime, grčko zaustavljanje Makedonije na putu u NATO ipak može biti samo privremeno, ali stoji i mišljenje da u ostvarivanju balkanske geostrateške koncepcije nije potrebna nikakva naročita hitnja.
Drugi se problem u odnosu na geostrategiju tiče Bosne i Hercegovine. Iako je najnovija američka politika (proljeće 2009.) jasno usmjerena prema većem interesu za Balkan - ipak sporednost toga interesa ne može ostati neuočena kada se sve uspoređuje s istokom i Istokom.
Na Balkanu je, dakako, na prvome mjestu problem BiH. SAD su za tu državu (i "državu") sve zainteresiranije, ali, na žalost, ipak na potpuno pogrješan način, tj.: prvo - inzistiranjem na daytonskoj mantri o jedinstvenosti/nedjeljivosti BiH, (i to pod svaku cijenu), zapravo još uvijek neostvareno, jer Republika Srpska, istina, može formalno - pravno biti dio BiH, ali je stvarno ona posebna država u državi, na što je Veliki svijet zapravo već pristao, jer ne želi/ne može ništa promijeniti. A drugo - pogrješan je način shvaćanje da se problem BiH može riješiti samo bez hrvatskog političkog entiteta/federalne jedinice, što je, uostalom, nažalost i točno: ali, tek u slučaju dovršetka zatora hrvatstva u BiH, što znači - pojednostavljivanje političkih prilika u BiH u smislu njezinog dvojstva (Republika Srpska i Muslimanija, uz Hrvate kao nacionalnu manjinu ili još bolje bez njih) ima samo jedan "izlaz" - a to je: Bošnjaci moraju nekako nadoknaditi problem životnog prostora izgubljen za račun Srba.
Gledano iz tog očišta geostrategija Balkana, a naročito Bosne i Hercegovine, zapravo i nije toliko važna  i zanimljiva tema. Glavni je problem Balkana: pokušaj zatora dijela jednog naroda i to za račun dokazanog velikosrpskog ekspanzionizma i dokazane agresivnosti bošnjačkog islamizma. A na sve navedeno - Veliki svijet je već pristao! Doduše ima i drugačijih naznaka od strane SAD-a, ali one su neslužbene i može ih se shvatiti samo kao probno ispitivanje terena: a naznaka se sastoji u tome da bi se Republici Srpskoj trebala dozvoliti mogućnost referenduma o odcjepljenu, dok bi Hrvati trebali dobiti svoju posebnu političko/teritorijalnu jedinicu.
U slučaju BiH, dakle, moguća su dva rješenja: ili istinski u sebi samoj ravnopravna BiH (što zbog bošnjačkog presizanja zapravo nije moguće), ili istinska jedinstvena BiH što zbog interesa Republike Srpske također nije moguće. A to sve onda znači da će prilike u BiH trunuti i dalje uz jedno stalno i strašno pitanje: zašto je Veliki svijet odlučio favorizirati Srbe i Bošnjake, a Hrvate prepustiti zatoru?
Neke bitne osobine NATO-a u Regiji moguće je najbolje iščitati iz priloženog zemljovida:

 NATO I NOVA GEOSTRATEGIJA U REGIJI
1 - Države članice NATO-a (2009.). S prijamom Hrvatske i Albanije te godine praktički u potpunosti nestaje prekid zapadnjačkog okruženja i to na mjestu na kojem je najprije prosovjetska, a zatim nesvrstana Jugoslavija (kao i prosovjetska/prokineska Albanija) zajedno s dijelom Južne Azije predstavljala diskontinuitet zapadnjačkog okruženja oko Istoka.
2 - Proces priključenja Makedonije NATO-u je usporen (ne i zaustavljen), ali se ona u doglednoj budućnosti mora smatrati za članicu NATO-a.
3 - a) (T) - U odnosu na NATO-vsku Grčku Makedonija će imati i tamponsku ulogu, što, međutim, nema većeg značenja zbog tradicionalno dobrih odnosa Grčke i Srbije
b) T - Isto takvu ulogu ima i Kosovo, ali i u tom slučaju treba izbjeći svako pretjerivanje u smislu geostrateške važnosti
4 - Države Istoka (Ukrajina). Iako se ona nastoji približiti Zapadu (što je otežano unutrašnje - političkom podjelom) - ipak je, za sada, još uvijek treba tretirati kao Istok.
5 - Neutralna Austrija (od 1955.).
6 - a) Balkanska "crna rupa" (BiH i Srbija) nalazi se u gotovo posvemašnjem NATO-vskom okruženju u čemu treba uočiti:
b) bitnu ulogu R. Hrvatske barem kada je BiH u pitanju
c) ovako izolirana BiH i Srbija ne mogu biti problem za NATO, čemu treba dodati dvoje, tj. - u geostrateškom smislu BiH za NATO nije od neke posebne važnosti (položaj u "geostrateškoj sjeni") za razliku od Hrvatske i naročito Srbije kao i Slovenije. Srbija za NATO ipak nije posve izgubljeni slučaj jer postoji sporazum NATO - Srbija (a što se mora odnositi i na Makedoniju), koji NATO-u pruža mogućnost tranzita što je značajno zbog veze NATO-vske Madžarske i NATO-vske Grčke. Međutim, prolaznu mogućnost ne treba precjenjivati, jer teritorijalni NATO-vski kontinuitet postoji i između Madžarske, Rumunjske, Bugarske i Grčke, no on u kontekstu povećanih udaljenosti i prometne infrastrukture nije najpovoljniji. Razumljivo je da "crna rupa" u sebi nije posve jedinstveni prostor, jer je problem BiH zaista drastičan.
7 - Geostrateška uloga Hrvatske u odnosu na unutrašnjost Regije (BiH) vidi se i u njezinom posredničkom položaju: s jedne strane ona je položena na pravcu zrakoplovnih veza iz Italije, a s druge strane važna je i hrvatska obala s lukama i mogućim vojnim bazama
8 - a) Slovenija s lokacijskim prednostima između Italije i Madžarske
b) položaj Hrvatske na pravcu Italija - Jadran - Hrvatska - Madžarska nije od većeg značenja, iako uvijek može dobro doći kao dopuna
9 - a) (1), (2) - Važna je geostrateška činjenica da je na Sredozemlju NATO u potpunosti uspostavio kontrolu u Egejskom akvatoriju ("NATO-vsko jezero") još 1952. godine kada su Grčka i Turska primljene u NATO, a 2009. i na Jadranu
b) Tome treba dodati i to da NATO vlada i svim morskim prolazima kojima je Crno more povezano s otvorenim Sredozemljem
10 - CG - crnogorski nenatovski prekid je zanemariv i to iz dvaju razloga: kad-tad i Crna Gora će ući u NATO, a njezino obalno pročelje može se i danas zatvoriti NATO-vskom flotom kao svojevrsnom poveznicom NATO-vske Hrvatske i Albanije.
11 - a) Za geostrateške odnose u Regiji važna je osobina da balkanska "crna rupa" (a u tome posebno Srbija) nema izravnog dodira s Istokom/Ruskom Federacijom zbog čega je važno uočiti njezin izolirani položaj: tako su 1999. (za intervencije NATO-a na Kosovu) Madžarska, Rumunjska i Bugarska odbile prelet ruskih zrakoplova do Srbije/Kosova
b) međutim, na pristup Regiji - Ruskoj Federaciji ostaje mogućnost prekomorskog pristupa do Crne Gore, a onda kopnom do Srbije, no to nema nikakve trajnije perspektive s obzirom da će i Crna Gora jednom ući u NATO.
c) ali, pri svemu tome nikako se ne smije ispustiti iz vida mogućnost pristupa Srbiji putem međunarodnih voda Dunava
12 - a) Novo maksimalno geostrateško značenje u Regiji imaju rumunjska i bugarska obala kojom se otvara pristup u "azijski Balkan" (a.B.). Ta je geostrateška činjenica bila glavnim razlogom da su i Bugarska i Rumunjska praktički bez kriterija primljeni i u NATO i u Euniju
b) i hrvatska i albanska obala imaju novu ulogu kao pristupni prostor za unutrašnji Balkan.
Radovan PAVIĆ

Hrvatsko slovo, 10. srpnja 2009.
Razgovor, Vjekoslav Krsnik, novinar
U Hrvatskoj vlada mentalitet novokomponiranih društveno-političkih radnika
Vjekoslav Krsnik (1938.) novinarstvom se bavi od gimnazijskih dana. Bio je urednik u Studentskom listu, radio je na Radio Splitu, u Vjesniku, bio je dopisnik Tanjuga iz Australije, komentator u Slobodnoj Dalmaciji, komentator u Vjesniku, glavni urednik HINE... S obzirom na bogato novinarsko iskustvo stečeno u Hrvatskoj i inozemstvu Krsnik je zanimljiv sugovornik, jer dobro poznaje odnose u hrvatskom medijskom prostoru i može ih komparirati s inozemnim iskustvima. Već je 18 godina slobodni novinar, što je drugi izraz za nezaposlenog novinara.

Kako biste definirali "demokratsku javnost" na koju se često pozivate i na stranicama svoje knjige Press - karte na stol?
Nažalost institucionalizirana demokratska javnost u Hrvatskoj još ne postoji zbog više razloga. Jedan od glavnih je naslijeđeni podanički mentalitet zbog kojega građani ne shvaćaju da budućnost države koju su im krvlju osigurali njihovi najbolji sinovi i kćeri domovine ovisi od njih samih, a ne od političara kojima oni daju legitimitet. Sve dok u Hrvatskoj postoji majoritet šutljive većine nad glasnom političkom manjinom o demokratskoj javnosti se ne može govoriti, barem ne u onom smislu kako se ona shvaća u državama s dugom demokratskom tradicijom.

Tijekom vladavine predsjednika Tuđmana govorili ste o formiranju novih "društveno-političkih radnika" u medijima. Tko su danas "društveno-politički radnici" u medijima?
Najbolje je da to pokažem na primjeru. Bio sam suosnivač i prvi glavni urednik Hrvatske novinske agencije koja je da se uvažavalo moje mišljenje trebala zvati CRONA, Croatian News Agency, ili Hrvatska novinska agencija. HINA asocira na hiniti. Kad se agencija formirala moja je ideja bila da ona bude agencija svih hrvatskih tiskovnih i elektronskih medija, barem u drugoj fazi nakon rata kad faktični nije ni mogla biti nego državna. Nevolja je u tome što je, posebice po načinu financiranja, ona i dalje državna novinska agencija, a takve se agencije jedino mogu naći o totalitarnim državama, kakva su na primjer Sjeverna Koreja, Kuba Iran itd. Tipičan društveno politički radnik u takvoj HINI bio je sadašnji hrvatski veleposlanik u Alžiru Mirko Bolfek. Trebam li kazati da je imao zavidnu karijeru u komunističkoj Hrvatskoj? Kad se stvarala Hina on je bio urednik Tanjuga u zagrebačkoj redakciji, danas je hrvatski veleposlanik u Alžiru, a ja sam slobodni novinar nepoželjan u hrvatskim medijima.

U listopadu 2005. zajedno smo s nekolicinom novinara potpisali apel u povodu pritvaranja kolege Josipa Jovića, kojega je optužilo sudište u Haagu, a uhitila hrvatska država. \ivjeli ste u SAD-u. Je li tamo moguće uhititi novinara samo zato što radi svoj posao?
Ne, to je apsolutno nemoguće, kao što je nemoguće da Sjedinjene Države prihvate tuđe tutorstvo nad svojim pravosudnim sustavom, što je uostalom došlo do izražaja u poznatom članku o izuzimanju američkih vojnika od pravosudnog progona Međunarodnog kaznenog suda. OK, Amerika je moćna a Hrvatska je mala, ali ako smo i mali morali bismo držati do svojeg dostojanstva, kojega su pogazili naši političari poniznošću pred međunarodnim ustanovama. Kad je u pitanju konkretan slučaj, najgora stvar je bila što je Hrvatsko novinarsko društvo, a tada ga je vodio famozni Dragutin Lucić Luce, koji se istakao po tome što nikad u životu nije napisao neki zapažen članak, umjesto u obranu svojih novinara stalo na stranu Haaškog tribunala. Pametnome dosta.

Kandidirali ste se za izbor glavnog ravnatelja HRT-a, pa potom povukli svoju kandidaturu. Zašto se se kandidirali, a zašto povukli kandidaturu? Nije li to neozbiljno?
Kandidirao sam se jer sam ispunjavao sve uvjete natječaja, a povukao sam kandidaturu kad mi je postalo jasno da je u političkom vrhu, a ne u Programskom vijeću odlučeno tko će biti novi glavni ravnatelj. Sve ono što sam rekao u povlačenju kandidature se obistinilo brojnim promašajima i aferama otkad je glavni ravnatelj Vanja Sutlić, provjereni partijski kadar iz prošlog sustava. Nije problem u njemu nego je problem u Stazićevom Odboru za medije u Hrvatskome saboru koji bira Programsko vijeće, a ono bira glavnog ravnatelja. Kad sam nakon godinu dana uputio predstavku Nenadu Staziću ukazujući mu na potrebu izbora novog Programskog vijeća koje bi trebalo izabrati novog glavnog ravnatelja, on mi je odgovorio da je to po zakonu nemoguće. Drugim riječima, Programsko vijeće je iznad Sabora. Tko je tu lud, a tko pametan?

Već godinama govorite kako je Hrvatskoj potrebno novo i neovisno tiskano glasilo, niste zadovoljni HRT-om, HINA-om..., gdje su korijeni današnje nezavidne situacije u medijima i uopće u informativnom prostoru?
Korijeni su u načinu na koji su se mediji u Hrvatskoj poslije uspostave države poslovno, politički i profesionalno organizirali. Antun Vrdoljak, koji me je u jednoj emisiji optužio da sam radio za jugoslavenske obavještajne službe, iako bi se svatko trebao upitati kakva je njegova uloga bila u njima, kad je preuzeo Hrvatsku televiziju očistio ju je od društveno-političkog balasta iz prethodne Jugoslavije, jer ju je prethodni direktor TV Zagreb Veljko Knežević bio potpuno srbizirao. Usput, čudno je da je takvog Veljka Kneževića predsjednik Tuđman prihvatio kao prvog Miloševićevog veleposlanika u Republici Hrvatskoj. Vrdoljak je udario temelje, kako se volio hvaliti, "katedrale hrvatskog duha", ali je zbog poslušničkog mentaliteta i ispodprosječne profesionalnosti, što također pada na njegovu dušu i njegovih nasljednika, ona postala tijekom vremena "katedrala hrvatskog zloduha". Kad sam sredinom 1991. godine smijenjen s položaja glavnog urednika Hine javio sam se tadašnjem uredniku Informativnog programa HTV-a Tomislavu Marčinku kojega je kao bivšeg visokog komunističkog funkcionara u Vojvodini na to mjesto postavio Antun Vrdoljak. On me primio na razgovor, ali ja kao novinar koji se u doba Jugoslavije zalagao za hrvatske interese očito nisam bio podoban za tog Vrdoljakovog funkcionara. Na takvoj televiziji, dakle, i nakon 20-tak godina funkcioniranja u slobodnoj Hrvatskoj vlada mentalitet "društveno-političkih radnika". Druga je priča s komercijalnim medijima s kojima šira hrvatska javnost nikako ne može biti zadovoljna. Dva preostala TV kanala prodana su globalizacijskom kapitalu koji nije bio sklon Hrvatskoj niti njezinom identitetu. Uzmimo na primjer prodaju "Večernjeg lista" koju je proveo tobože veliki Hrvat Ivić Pašalić jednoj provincijskoj medijskoj kući iz Austrije iza koje stoji kapital austrijskih Srba. Po onome što je medijski došlo u našu zemlju - Hrvatska je izgubila medijski suverenitet. To je činjenica koju nitko ne može osporiti. Krivi smo sami, odnosno oni koji sjede u Saboru, gdje su donešeni zakoni koji su to omogućili. Svaka zemlja demokratskog ustroja i te kako štiti svoj medijski prostor, a mi smo ga velikodušno za male novce dali bjelosvjetskim financijašima. Uzmite na primjer Kanadu. U njoj ni jedan stranac ne može posjedovati više od 25 posto dionica u vlasništvu bilo kojeg tiskovnog ili elektronskog medija. U Sjedinjenim Američkim Državama jedan mogul kakav je Rupert Murdoch nije mogao registrirati svoju "Fox" kompaniju dok nije dobio američko državljanstvo.

Jesu li tzv. vodeći tjednici ispostave bivše Udbe i Kosa?
Teško je dati tako određenu definiciju, ali s obzirom na vlasničku strukturu tih tjednika koja je prolazila kroz razne faze sasvim je moguće da novinari koji su za vrijeme bivšeg režima bili povezani s jugoslavenskim tajnim službama imaju i dalje utjecaja u tzv. vodećim hrvatskim tjednicima. Međutim, nemojmo se zavaravati, ti tjednici nastali su u doba vlasti HDZ-a kad je Miroslav Kutle vladao gotovo cjelokupnim važnijim hrvatskim tiskovnim medijima. Pokojni Ivo Pukanić kao osobni prijatelj predsjednika Mesića bio je pak povezan s kriminalnim podzemljem pa je na kraju i završio kao žrtva atentata. Reći ću vam međutim nešto drugo. Početkom ove godine makedonski je parlament kao prvi u državama nastalim raspadom Jugoslavije usvojio zakon o lustraciji kojim se spriječava bivšim pripadnicima jugoslavenske tajne službe da obavljaju javne dužnosti. Sama informacija o lustracijskom zakonu u Makedoniji u Hrvatskoj nije ni zabilježena, jer u hrvatskom novinstvu na važnim funkcijama još rade osobe kojima su kodna imena bila Bak, Oliver, Gizela, Jantar i Stevan, a da ne kažem kako je danas glavni urednik jednog vodećeg dnevnika, dok sam bio radio u "Vjesniku" otvoreno bez kodnog imena surađivao s jugoslavenskom tajnom službom.

Prije nekoliko godina zajedno s Igorom Zidićem pokušali ste namaći sredstva za pokretanje novoga dnevnog lista, kojemu ste prema najavama trebali postati glavnim urednikom. Gdje je zapeo taj projekt? Spominjalo se tada kako je za početak potrebno skupiti pet milijuna dolara?
Kao i u svemu projekt je zapeo zbog financijskih razloga. U stvari nisamo bili samo Igor Zidić i moja malenkost uključeni u projekt, nego su to još bili pokojni redatelj Daniel Marušić, prvi predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa Nikola Kirigin iz SAD i industrijalac iz Trsta Mate Vekić. Gospodin Vekić bio je spreman uložiti 1,7 milijuna dolara, ali je tražio još dva takva partnera, jer nije želio male dioničare. Budući da se takva dva partnera nisu pronašla, projekt je propao.

Najveći dio dnevnih listova je privatiziran, osim provladinog Vjesnika. Što nam je donjela privatizacija dnevnih listova? Meni se čini da se dnevne novine, bez obzira na vlasničku strukturu, uređuju u jednom i jedinstvenom središtu, nekom novom centralnom komitetu. Jutarnji i Večerni list približili su se kao i SDP i HDZ?
U pravu ste samo što se ne radi o nekakvom centralnom komitetu nego o neoliberalnoj filozofiji koja je uništila kao i u svemu hrvatski nacionalni identitet. Treba voditi računa tko su vlasnici. Po postojećem zakonu o medijima svi vodeći mediji morali bi do 31. siječnja svake godine objavljivati strukturu vlasništva, ali se to jednostavno ignorira, a da nitko, iako se kazne kreću do milijun kuna, za to nije odgovarao. Pitam se što radi Ministarstvo kulture pod čiji resor spadaju mediji. Po čl. 33. Zakona o medijima smatra se nedopuštenom koncentracijom kad nakladnik jednog ili više općeinformativnih dnevnika ili tjednika ostvari vladajući položaj na tržištu, odnosno ako je prešao 40 posto svih prodanih primjeraka. Takvu koncentraciju već su ostvarili EPH i Styria, ali se zbog toga nije oglasila Olgica Spevec iz Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja niti to ikoga zabrinjava. I ovdje je propisana kazna nakladniku od milijun kuna.

Slažete li se s ocjenom da je neokomunistički stil ponašanja najizraženiji upravo u odnosu mediji - politika?
S ocjenom se slažem, a čak bih rekao da je taj neokomunistički stil ponašanja oštriji nego što je bio uoči raspada Jugoslavije kad sam bio vodeći unutarnjepolitički komentator "Vjesnika". Mnogi se tada nisu slagali s mojim komentarima, neki su cenzurirani, ali nikad mi nitko nije rekao kako bih trebao pisati.

Kad netko za trideset, pedeset godina bude listao današnje novine, vjerojatno će doći do zaključka kako se u Hrvatskoj u naše doba živjelo u demokratskom jednoumlju?
Nažalost je tako. Zaboravlja se da novinari i novinstvo trebaju služiti prvenstveno demokratskoj javnosti, dakle cijelom spektru od vlasti do oporbe, a ne isključivo dnevnoj politici. Pokazat ću vam to na jednom zornom primjeru. Kad je nedavno Komisija HBK-a Iustitia et pax objavila poznatu izjavu o stanju u Hrvatskoj i svijetu, vladin "Vjesnik" posvetio je tom i te kako značajnom dokumentu malu vijest na 6. stranici. Tako se ne služi demokratskoj javnosti.

Što je s medijskog stajališta bitno kad je riječ je o ulasku Hrvatske u Europsku uniju?
Mediji bi trebali biti objektivni i nepristrani, jer kao što postoji izražena volja da se što prije uđe u EU, tako postoji i značajan broj birača koji se tome protive. Ni jedan medij, a posebice oni javni, ne daju objektivni prikaz pluseva i minusa pri ulasku Hrvatske u EU. Stvorena je klima kao da će Hrvatska propasti ako ne uđemo u Uniju, a nitko se ne pita što time gubimo. Ne zaboravimo da je Irska s jedan posto stanovnika EU blokirala usvajanje Lisabonskog ugovora, a dok ga ne usvoje svih 27 članica Unije nema ni pristupa Hrvatske. Uostalom problema s prihvaćanjem Lisabonskog ugovora ima još u Češkoj, Poljskoj, a po najnovijoj odluci Ustavnog suda Njemačke i u vodećoj gospodarskoj sili EU. Pri svemu tome ne treba smetnuti s uma da ga još Irci u drugom referendumu trebaju prihvatiti.

Hrvatski informativni prostor, baš kao i politički, temeljito je prešutio Rezoluciju Europskog parlamenta o totalitarizmima. Znam da ste se osobno potrudili da Rezolucija ipak u nas ugleda svjetlo dana?
Evo vidite, iako hrvatski mediji imaju nekoliko dopisnika u Bruxellesu, svi su oni Rezoluciju jednostavno prešutjeli, jer se bavila zločinima komunizma, kao jednog od tri totalitarna sustava kroz koja je prošla Europa u prošlom stoljeću. Na Rezoluciju je prvi skrenuo pozornost predsjednik HHO prof. Banac i to baš u doba kad je predsjednik Mesić u jednom od brojnih svojih istupa veličao zasluge hrvatskih antifašista, prešućujući uporno da su oni prije svega bili komunisti pa tek onda antifašisti. Uostalom mnogi istinski antifašisti nastradali su upravo od takvih komunista. Najvažnije je da je Rezolucija u Europskom parkamentu usvojena s velikom većinom od 553 poslanika od 786 i da po svojim naglascima obvezuje i Republiku Hrvatsku kao kandidatkinju za članstvo. O toj Rezoluciji bi trebao raspravljati i Hrvatski sabor, pa ćemo vidjeti koliko će biti potrebno vremena da se taj dokument s jasnom osudom komunizma stavi na dnevni red Sabora.

Jedna Slovenija ima katoličku TV. Mi je nemamo, a u nas ima preko osamdeset posto deklariranih katolika, no zato imamo tzv. komercijalne tv, koje uglavnom zaglupljuju "široke narodne mase"?
To je pravo pitanje s obzirom na činjenicu koju ću iznijeti. Španjolska biskupska konferencija već odavno odobrila je Hrvatskoj biskupskoj konferenciji sredstva za pokretanje katoličkog televizijskog kanala u Hrvatskoj. Dosad nije međutim na tom planu ništa poduzeto, a s obzirom na stanje duha i osjećaja odgovornosti na Kaptolu prema hrvatskoj, dakle ne samo vjerničkoj javnosti vjerojatno će proći još mnogo vremena da se to pitanje stavi na dnevni red. Katolička crkva u Hrvata u ovih dvadesetak godina kaska za događajima. Očigledno je dakle da na Kaptolu nemaju znanja i sposobnosti da se kao Crkva angažiranije uključe u društvena zbivanja što se lako može ostvariti uključivanjem laikata u ovakve projekte. Katolička hijerarhija u Hrvatskoj nije dorasla izazovu vremena, iako je Hrvatska na pragu trećeg desetljeća svoje državnosti.

U Vijencu ste 18. lipnja objavili polemičko reagiranje na članak Slavena Letice Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka. Ako sam dobro shvatio, vi ste zadovoljni što je rođendan Hrvatske Račanova vlada preselila s prvotnog nadnevka - 30. svibnja?
Kao diplomirani pravnik i kao legalist vodim računa da stvaranje Republike Hrvatske nije bio jednostavan proces. Ne radi se o tome jesam li zadovoljan ili ne, nego o državnopravnim činjenicama. Moramo konačno razlikovati Dan državnosti od Dana neovisnosti. Kad je 30. svibnja 1990. bio proglašen Danom državnosti Hrvatska je još bila u sastavu Jugoslavije. Kad je usvojen tzv. Božićni Ustav Republike Hrvatske u članku 140. doslovno piše: "Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije". Prema tome 30. svibnja nikako ne može biti Dan državnosti, ali to može biti 25. lipnja, kad je Sabor 1991. godine usvojio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Te finese ne može shvatiti Slaven Letica, po struci sociolog medicine, ali i autor knjige "Četvrta Jugoslavija" koju je objavio uoči raspada Jugoslavije 1989. Suvremena hrvatska politika puna je takvih lažnih proroka i zato jesmo u situaciji u kakvoj jesmo.

U spomenutom članku stječe se dojam kako niste zadovoljni Tuđmanovom politikom tijekom raspada Jugoslavije. Je li Tuđman u onim okolnostima mogao izbjeći dionicu s ponudom i referendumom o konfederaciji, odnosno "savezu suverenih država", te izravno bez okolišanja proglasiti neovisnu Republiku Hrvatsku?
Slažem se s vašom primjedbom da je ponašanje predsjednika Tuđmana bilo uvjetovano tadašnjim političkim prilikama u kojima se stvarala hrvatska država. Ja ga stoga bespogovorno cijenim kao povjesnu osobu kojoj se, unatoč brojnim promašajima, ne može osporiti velika zasluga za uspostavu nezavisne i samostalne Hrvatske. Ali to ne znači da se slažem sa svakom njegovom odlukom i potezom, posebice u kasnijoj fazi.

Kakav je vaš odnos prema prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu? Jeste li revidirali ranija oštra stajališta o njemu?
Ta kako vi kažete oštra stajališta odnose se na njegove poteze nakon uspostave hrvatske države. To su prije svega model pretvorbe zbog kojega smo sada u socijalnoj i gospodarskoj krizi, uključivanje velikog broja bivših udbaša i kosovaca, i to onih koji se u času raspada Jugoslavije nisu opredijelili za Hrvatsku, u stvaranje države zbog čega nije moguć zakon o lustraciji, Ustavni zakon o suradnji s Haaškim tribunalom koji je isporučio naše generale Haagu, Sporazum o normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom kojim se Hrvatska odrekla mogućnosti naplate ratne štete od Srbije, odnos prema Bosni i Hercegovini, čudno međusobno poštovanje u odnosima sa Slobodanom Miloševićem o kojemu predsjednik Tuđman za svo vrijeme svoje vladavine nikad nije izrekao ni jednu lošu riječ, i konačno, ali ne i zadnje, strateška pogrješka što je zaustavio Hrvatsku vojsku da osvoji Banja Luku. Kad nije u ranijoj fazi popuštao pritiscima međunarodne zajednice nije trebao ni u ovom slučaju, jer da je Hrvatska vojska zajedno s Armijom BiH osvojila Banja Luku hrvatska pozicija u Daytonu bila bi mnogo bolja i mi bismo diktirali uvjete sporazuma, a ne Slobodan Milošević i njegovi međunarodni saveznici.

Mislite li da je Tuđman kriv i zbog današnjega lošeg medijskog stanja?
Temelji lošeg stanja u hrvatskom novinstvu udareni su za vrijeme njegove vladavine. Pa sjetite se Kutle kao eksponenta HDZ-a koji je stvorio Nina Pavića i njegov EPH. Nino Pavić je u doba Stipe Šuvara bio uklonjen iz tadašnje unutarnje rubrike "Vjesnika" zbog njegovih oštrih napada na hrvatske nacionalne interese u tadašnjoj Jugoslaviji. Predsjednik Tuđman nikad nije duže vrijeme živio na Zapadu pa nije ni mogao znati kako funkcionira demokracija, za njega je to bila tobože demokracija, a u tom okviru nije shvaćao ni ulogu slobode medija.

Račan je po dolasku na vlast samo na HRT-u po kratkom postupku smijenio šezdesetak urednika, ukinut je treći program a onda je još i poskupjela zakonska obveza tv pretplate. Je li to primjer diktature vladajućih stranaka, odnosno koalicija?
Bespremetno je uopće razgovarati o jugohrvatu, dakle ne o istinskom Hrvatu, Ivici Račanu. On je po meni bio najuspješniji hrvatski politčar, naravno računajući na njegovu sposobnost da se održi na vlasti. Prije svega nije bio nikakav demokrat, jer to kao komunistički aparatčik nije ni mogao biti. Strogo je vodio računa kako da ostane na vlasti, pa iako nije izručio, za razliku od HDZ-a, ni jednog generala Haagu, doveo je u Hrvatsku britanski MI6, pa je pored drugih suvereniteta Hrvatska izgubila i obavještajno-sigurnosni suverenitet.

U Tanjugu ste započeli raditi iza 71'? Jeste li u Tanjug došli kao provjereni ili perspektivni "društveno-politički radnik"?
U Tanjugu sam počeo 1970. kao dopisnik iz Splita. Zbog toga što sam bio na kadrovskoj listi čelnika Hrvatskog proljeća smijenjen sam s funkcije jedne ulične partijske organizacije. Prema tome možete zaključiti jesam li bio provjereni ili perspektivni "društveno-politički radnik". Treba shvatiti da je do početka 70-tih Tanjug bio strogo centralizirana agencija i da je svoje najvažnije kadrove crpila iz udbaško-kosovskih redova. Međutim nakon Hrvatskog proljeća, ali, u onim okolnostima, i drugih gibanja u tadašnjoj federaciji došlo je do usvajanja ustavnih amandmana koji su uostalom, to nikad ne treba smetnuti s uma, bili ustavnopravna podloga za Badinterovu komisiju da državno-pravno prihvati raspad Jugoslavije. U takvim uvjetima i Tanjug se trebao reformirati da bi se razbio srpsko-crnogorski monopol redakcije u Beogradu. Republičke redakcije dobile su mogućnost da samostalno određuju svoju uređivačku, pa čak donekle i poslovnu politiku. I znate gdje je bio najveći otpor tim promjenama? Baš u Zagrebu, a dva novinara koja su se najviše tome protivila bili su današnji hrvatski veleposlanik u Alžiru Mirko Bolfek i Jozo Petričević, osobni prijatelj Jakova Blaževića. Kad se pak 1977. birao dopisnik Tanjuga iz Australije direktor Tanjuga koji je bio hrvatski kadar Pero Ivačić, unatoč otporima, inzistirao je da to bude novinar iz Hrvatske, a ne neki tobožnji Hrvat u beogradskoj redakciji koji je govorio ekavicom. Tako sam s dopisničkog mjesta u Splitu preselio u Sydney gdje sam proveo četiri godine i nastojao, koliko je to bilo moguće, afirmirati hrvatske iseljenike u Australiji koje su tadašnji mediji pod utjecajem udbaške propagande proglašavali ustašama.

Neki su vas proglašavali suradnikom zloglasne Udbe. Jeste li radili za Udbu?
To je priča koja se stalno ponavlja, a obično je koriste baš oni koji su surađivali s jugoslavenskim obavještajnim službama. Kao tanjugovac bavio sam se isključivo novinarskim a ne obavještajnim radom, a da sam kojim slučajem radio za Udbu i Kos kao što su danas vodeći novinari s kodnim imenima Oliver, Stevan, Jantar, Gizela i Bak ne bih bio 18 godina bez posla u, moram reći s izvjesnom dozom cinizma, slobodnoj Hrvatskoj. Da sam udbaš između ostalih optužio me je prije nekoliko godina i glavni urednik "Ferala" Viktor Ivančić, pa sam ga tužio za klevetu uz odštetu od jedne kune. Spor sam dobio a on se ispričao.

Znači, vi biste biste se zalagali za donošenje zakona o lustraciji?
Osobno ne bih imao ništa protiv. Ne radi se o tome da se ljudi progone, nego jednostavno da s takvom prošlošću ne mogu raditi u javnoj službi.

Bili ste u Savezu komunista do 1988. Ušli ste u Partiju zbog uvjerenja, ili zbog karijere?
U Partiju sam, kao i mnogi drugi, ušao jer je tada to bio jedini način da se napreduje posebice u novinarskoj profesiji. Zbog uvjerenja sigurno nisam, jer sam odgojen u tradicionalnoj haesesovskoj hrvatskoj obitelji.

Smatrate li se danas ljevičarem?
Treba prvo definirati što je danas istinski hrvatski ljevičar. To sigurno nisu oni u SDP-u u kojemu se još pjeva od Vardara do Triglava, a Hrvatska danas nema pravu hrvatsku ljevičarsku stranku koja bi počivala na istinskim hrvatskim ljevičarima kakvi su na primjer bili August Cesarec i Ante Ciliga. Po socijalnim težnjama hrvatski narod je socijalno dakle ljevičarski usmjeren, ali nema nažalost stranke kakve postoje u zapadnoeuropskim zemljama, koja se temelji na kršćanskom socijalnom nauku.
Nenad PISKAČ