Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 11. lipnja 2010.
Vendĕre fumum
Prodavanje dima i dalje je unosan društvenopolitički posao koji osigurava povlaštenu poziciju u društvu

Sjećate se društvenopolitičkih radnika? S vremenom tijekom jugokomunizma društvenopolitički radnici postali su kasta. Status kaste zaslužili su vjernim služenjem jednopartijskom jednoumlju. Jednoumlje se gradilo tako da se o ideološkim svetinjama nije kritički mislilo i djelovalo. Svetinje su bile: Tito i Jugoslavija, Partija i JNA, NOB i SUBNOR, bratstvo i jedinstvo i nesvrstanost. Zadaća je društvenopolitičkih radnika bila neumorno bdjeti nad svetinjama, braniti ih od unutarnjih, vanjskih i izmišljenih neprijatelja. Djelovalo se i preventivno. Svetinje su podignute na razinu idola, a društvenopolitički radnik spušten je na razinu idolopoklonika, uhode i dojavnika. Bez razgranate mreže društvenopolitičkih radnika jugoslavenski tip totalitarnog komunističkog režima ne bi mogao preživjeti.
Društvenopolitički radnici u totalitarnom komunističkom režimu nisu nikad bili političari. Politiku je vodila Partija, a njezine zaključke provodili su društvenopolitički radnici. Istina, neki su završili „političku školu“, poput one u Kumrovcu, kako bi podigli osobnu razinu klasne svijesti i ušli u izabrani krug avangarde radničke klase. Maksimum koji su dosegnuli društvenopolitički radnici u Hrvatskoj pri kraju raspada Partije i utopije o Jugoslaviji, definirao je Stipe Šuvar, rekavši da će jednom reći „popu pop, a bobu bob“. I tu se stalo s razvojem misli društvenopolitičkih radnika.
Ako se u komunizmu nije smjelo reći da društvenopolitički radnici prodaju dim, danas se smije reći - vendĕre fumum. Prodavanje dima (ili magle, svejedno) i dalje je unosan posao koji osigurava povlaštenu društvenu poziciju smještenu poviše širokih narodnih masa i ispod političkog Olimpa demokratskih legitimiteta. Svetinje Jugoslavije propale su pred valom demokratizacije i hrvatskih branitelja. Društvenopolitički radnici preselili su svoju uslužnu djelatnost u demokratske okolnosti, preko noći promijenivši retoriku. Jugoslavija je postala Europska unija i regija, Beograd je zamijenio Bruxelles, CK SKJ postao je Savez za Europu – promijenjena je gotovo sva fasada. Što je ostalo nedirunuto? U Tita i njegove masovne zločine ne smije se dirati, nadomjestak je neprestano udaranje po Tuđmanu. Lustraciju, smatraju suvremeni društvenopolitički radnici, treba provesti bez donošenja zakona i usmjeriti je prema demokratskim snagama i hrvatskim braniteljima.
Karakteristika društvenopolitičke kaste jest da nema sposobnosti napraviti sintezu za suvereno političko djelovanje. Naučila je slušati, ne i misliti. Zato umjesto nacionalnog konsenzusa o temeljnim nacionalnim pitanjima imamo neprestane reforme kratkoročnog dometa. Nacionalni interes je uvijek ono što kaže onaj gore (domaći, ili još bolje stranac). Za održavanje protudemokratske harmonije važno je da oni iznad prepoznaju zdrave društvenopolitičke snage, te da kasta usvoji nedodirljive svetinje onih gore. Kasta s vremenom postaje sekta, zatvorena u se. Osnovni joj je problem održavanje u sedlu pri otvorenoj pipi. Društveno sedlo i pipa temelji su na kojima počiva društvenopolitički rad.
Društvenopolitičke radnike možemo pratiti u strankama i njihovim ekspoziturama, medijima (osobito!), ustanovama, državnoj upravi, civilnom društvu, u svitama najviših državnih funkcija… Često mijenjaju pozicije i rotiraju mjesta. Društvenopolitičko prodavanje magle pazi da sve bude prosječno, da nitko ne iskače, da se vrijednosti eliminiraju, da se talenti što dublje zakopaju, da se ne dogode društvenopolitička skretanja, da komparativne prednosti postanu teret, da se preventivno uklone snažne osobe kako bi eventualno poremetile uspostavljeni red stvari.
Mentalni sklop društvenopolitičke kaste ima izrazito razvijen osjećaj za preživljavanje i refleks međusobne solidarnost. Na tom planu stranačka pripadnost društvenopolitičkog radnika uopće nije bitna. Vrhovni je interes – samoodržanje. Društvenopolitički rad ne smije umrijeti. Zato neprestano perpetuira, reciklira, arbitrira i sinekurira, radi danonoćno.
Društvenopolitički rad danas je rijetko dobro plaćeni rad. U međuvremenu neki društvenopolitički radnici postali su političarima s demokratskim legitimitetom. Društvenopolitički rad je mreža, narod je riba u mreži, država je krava muzara, istina je relativna, pravda je u dokazivanju nevinosti. Politika, kao odgovorno služenje općem dobru, izgubila je borbu s društvenopolitičkim radom prodavanja dima. Dok se ne ugušimo u društvenopolitičkom radu, kao radu koji je sam sebi svrha, smisao i cilj.
Vrijeme je za ozbiljnu i odgovornu politiku oslonjenu na volju naroda. To, međutim, ne prolazi, čemu je dokaz izbjegavanje referenduma o bitnim pitanjima. Poznajete li ijednog društvenopolitičkog radnika koji se zalaže za referendumsku praksu odlučivanja?

Hrvatsko slovo, 11. lipnja 2010.
Benjamin Tolić
NAMIGIVANJE VRAGU
Naša država, ne stane li na kraj očijukanju s Vragom, prije ili poslije odvesti će nas k Vragu
Nadežda Čačinović i cijeli bataljun permanentnih revolucionaraca ovih se dana javno oduševljavaju klevetom. Oni izriču pohvale Predragu Matvejeviću zato što je oklevetao Milu Pešordu i ne priznaje hrvatski sud

Prva novinarska violina EPH-ova Morgenblatta (Jutarnji list), čovjek koji je nekoć na osnivačkoj skupštini Hrvatskoga bloka vidio „nekoliko autentičnih ratnih zločinaca i njihovih ideologa“, dakle taj i takav novinarski vidjelac i vidovnjak hrvatskoga kolonijalnog novinarstva, koji je vječnu slavu stekao opovrgnutim razgovorom s predsjednikom hrvatske Vlade, sada gudi laudu Ivi Josipoviću, reinkarnaciji Stjepana Mesića, i Jadranki Kosor, namjesnici Ive Sanadera.
Okupio je, veli taj novinar, Ivo Josipović u Republici Srpskoj većinu hrvatskih političkih vođa, dobio je srčanu potporu bosanskih biskupa i artikulirao strategiju nove hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, s kojom se složila i Jadranka Kosor. Laudu Josipovićevu i Kosoričinu državničkom umijeću dotični je novinar dolično prošarao standardnim klevetničkim vezom na račun Franje Tuđmana, Republike Hrvatske i Hrvatskoga vijeća obrane, dakle onih čimbenika bez kojih danas vjerojatno ne bi bilo ni ovakve Bosne i Hercegovine.
No dobro, ne može se od klevetnika očekivati da ne kleveće. Ali po čemu to Josipovićeva i Kosoričina politika prema Bosni i Hercegovini može biti drukčija od Mesićeve i Sanaderove? Nisu li Mesić i Sanader maksimalno uvažavali zahtjev „međunarodne zajednice“ da Hrvatska odgurne od sebe Hrvate koji žive u Bosni i Hercegovini? Nije li ih Mesić upućivao na Sarajevo? Nije li im Sanader, uz pomoć Europske pučke stranke, razbio Hrvatsku demokratsku zajednicu? Zasad nema znakova niti da „međunarodna zajednica“ mijenja svoj stav niti da Josipović i Kosorica manje štuju „međunarodnu zajednicu“. Nova bi, dakle, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini mogla samo još tamošnjim Hrvatima uvesti vize za ulazak u Hrvatsku. Tenor je novinarske laude očito standardni klevetnički vez.
Klevetnici međutim uvijek namiguju Vragu. Ne samo etimološki (grč. diabolos – klevetnik, đavao, vrag), nego i djelom. Stoga se kleveta drugdje strogo kažnjava. Kakva je njezina društvena vrijednost, pokazuju reprezentativni primjeri.
Umirovljeni sudac Ustavnoga suda Vice Vukojević ovih će dana predočiti Glavnoj skupštini Matice hrvatske prigovor na odluku kojom mu je Matičin Glavni odbor god. 2003. odbio zahtjev za obnovu članstva. Stvar je čudnovata. Prvo, prigovor na administrativnu odluku opseže nekoliko stotina stranica; drugo, prigovor je u međuvremenu postao bespredmetan, jer je Glavni odbor god. 2008., a da to Vukojević više nije tražio, obnovio njegovo članstvo u Matici hrvatskoj; treće, taj zastarjeli, bespredmetni prigovor sada se -  god. 2010. - objavljuje tiskom!
To možda izgleda ludo, ali nije. Vukojević drži da je dužan javno odgovoriti na klevete kojima su ga javno obasipali njegovi klevetnici.
A doista je teško oklevetan. Kada ga je u veljači 1992. sabor imenovao predsjednikom svoje Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata, počela je klevetnička kampanja. Pretvorili su ga u revanšističko čudovište, potvorili su ga da je u nekom hercegovačkom logoru silovao muslimansku zatočenicu, puštali su glasine da je bio suradnik UDB-e, okrivili su ga da je, s Gojkom Šuškom i Branimirom Glavašem, pucajući iz armbrusta po srpskim krovovima u Borovu Selu, izazvao srpsko-hrvatski rat. Priče su posve izvan pameti. Ali što će kleveti pamet?
Važno je da je klevetnička kampanja urodila plodom. Ivica Račan i njegova koalicija mogli su god. 2001. dokinuti Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata, a Glavni je odbor Matice hrvatske mogao god. 2003. sudca Ustavnoga suda Republike Hrvatske Vicu Vukojevića proglasiti nedostojnim članstva u Matici hrvatskoj.
No, a kako obrazovne elite gledaju na ozloglašivanje političkih protivnika? Urednik Glasa Koncila vlč. Ivan Miklenić savjetovao je god. 2003. onima koji su izgubili izbore, a opravdanosu ili neopravdano došli na zao glas, da se povuku iz političkoga života. Duhovnik dakle ne hvali klevetu, ali je prihvaća i priznaje kao sredstvo za neopravdano izbacivanje protivnika iz političkoga života.
Predsjednica Hrvatskoga centra P.E.N.-a Nadežda Čačinović ŠPuhovskiĆ i cijeli bataljun permanentnih revolucionaraca ovih se dana javno oduševljavaju klevetom. Oni izriču pohvale Predragu Matvejeviću zato što je uvrijedio i oklevetao Milu Pešordu i zato što ne priznaje hrvatski sud.
Dobro, literate možda ne treba odviše ozbiljno shvaćati. Ali kada se Državno odvjetništvo, koje štiti ustavne vrjednote, umiješa u završenu privatnu parnicu tražeći od Vrhovnoga suda da preispita odavno pravomoćnu presudu kojom je zbog vrijeđanja i klevetanja kažnjen čovjek koji ne priznaje hrvatski sud  - to je sigurno ozbiljno upozorenje.
Naime, da će nas naša država, ne stane li na kraj očijukanju s Vragom, prije ili poslije odvesti k Vragu.
Benjamin Tolić

Hrvatsko slovo, 11. lipnja 2010.
RAZGOVOR
Josip Senjak, župnik u Doboju
Hrvatska od nas diže ruke

U ruke nam je došla opsežna monografija pod naslovom „110 godina župe Doboj 1896.-2006.“ (2009.). Njezin je priređivač župnik vlč. Josip Senjak, a geslo: „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni, dvoumeći, ali ne zdvajajući, progonjeni, ali ne napušteni, obarani, ali ne oboreni (2 Kor 4,8-9)“.Na 630 stranica predočena nam  je iznimno bitna arhivska i recentna tekstualna, statistička i foto građa o Hrvatima na tom području, o njihovoj prošlosti i sadašnjosti, vremenima i nevremenima.
Kako knjiga donosi povijesni presjek, činjenice, matice krštenih i umrlih, žrtvoslov, kazala, statističke podatke,  koji svjedoče o događajima i njihovim posljedicama, bit će nezaobilazno referentno vrelo koje ne će moći biti zaobiđeno bude li se pisala objektivna povijest, kako pišu recenzenti, ili radile izložbe slične onoj koju će u razgovoru spomenuti vlč. Senjak.  Nastojali smo steći uvid u  sliku današnjeg života Hrvata katolika u gradu iz kojeg su – brojke govore – mnogi otišli a rijetki se vratili.  Pitali smo tko im pomaže, kako žive, čemu se nadaju… Uza sva ostala jasna i nedvosmislena stajališta i poruke vlč. Senjka, ističemo onu: „Nastojimo tu gdje jesmo, u uvjetima i okolnostima kakve jesu živjeti svoje ponajprije vjersko, ali i nacionalno biće“

Vlč. Senjak, kako je nastala ova velebna knjiga, monografija župe Presvetoga Srca Isusova u Doboju. Što je bio poticaj za taj golemi posao?  Što ste – nudeći je svome čitatelju – željeli postići?
Poticaja za nastanak ove knjige bilo je više. Nakon posvete nove župne crkve, u srpnju 2005., budući da su obnoviteljski radovi u župi bili uglavnom gotovi, a s obzirom na broj vjernika i njihovu dobnu strukturu, procijenio sam da bih mogao poraditi na nekoj brošuri o župi, koju smo kanili izdati za 110. godišnjicu župe, u rujnu 2006. Polazišna točka bila je sačuvana župna kronika, pravo vrelo podataka i istinski svjedok svoga vremena. Smatrao sam da će to biti - ako uz nju prikupim još koji dokument i fotografiju - solidna brošurica. Svakako da je jedan od poticaja bila činjenica da je ovo grad u kojem sam završio srednju školu, dvije godine radio, a jedno kraće vrijeme u njemu i stanovao. Cilj mi je bio oteti našu povijest zaboravu, ma kakva ona bila. I da iz te povijesti učimo, kako bi nam svima bilo bolje u budućnosti. Poglavito jer smo svjedoci grubog krivotvorenja povijesti uopće u BiH, napose u Posavini i Usori, na čijem razmeđu se nalazi Doboj.

Knjiga prezentira golemu dokumentarnu građu, statistike, arhivske fotografije, isprave… Iz kojih ste sve izvora napravili taj mozaik? Koliko je trajao rad na knjizi?
Kako rekoh, župna kronika je bila polazišna točka. U pripremi te brošure, zbila su se dva ključna događaja za daljnji nastavak radova na knjizi. Prvo sam u našem Nadbiskupijskom arhivu u Sarajevu nekoliko tjedana pregledao urudžbene zapisnike Ordinarijata, od kraja 19. do sredine 20. st. Tu sam pronašao preko 1000 dokumenata vezanih za župu Doboj, koji su čak i tako, u tragovima urudžbenog zapisnika, bili itekako korisni. Kasnije sam većinu tih dokumenata i pregledao, a dobar dio i iskoristio za knjigu. No, ključni događaj za knjigu zbio se 2006. Još je pokojni župnik Kudić (1975.-2000.), saznavši da se u dobojskom Muzeju nalazi nešto stvari iz župne kuće, pokušavao doći do njih. To mu nije omogućeno. Njegov nasljednik, vlč. Pero Brkić (2000.-2003.) je gradio crkvu, pa mu je obnova bila na prvom mjestu. Po mom dolasku u Doboj uporno sam nastojao doći do tih stvari, pišući prije svega općinskim vlastima, ali i na mnoge druge adrese.  Početkom 2006. općinske vlasti su konačno popustile i donijele odluku o povratku tih stvari. Naša radost je, razumljivo, bila velika. No, nije se mogla usporediti s onom radošću koja je bila kad smo utvrdili što se sve nalazi među tim stvarima. Uz neke stvari iz kuće, fotografije, stotinjak vrlo vrijednih knjiga, od kojih neke čak iz 18. st, tu je bio kompletan župni arhiv, od osnivanja župe 1896. do 1991.  Sati i sati, zapravo dani i noći provedeni najprije prelistavajući taj arhiv, stvorili su čvrstu veze između mene i tih papira koji su govorili o našoj prošlosti, koja je bila ključna za nastanak ove i ovakve knjige o župi Doboj. Uz arhiv, jedan od najvažnijih izvora bili su dnevnici župnika Ajvazovića (1903.-1933.). Tu je i nekoliko foto albuma, koji su prešli zanimljiv put od Doboja, Beograda, Zagreba, da bi opet došli u Doboj. Korišten je i arhiv Usorske dekanije, gradski arhiv Doboja, Državni arhiv republike Hrvatske, osobni zapisi nekih Dobojlija, pisma župniku Kudiću za vrijeme rata, matice, itd.  To su bili izvori koje sam koristio u četverogodišnjem radu na nastajanju knjige o 110 godina župe Doboj.

 Iako ste odradili opsežno i višegodišnje istraživanje, sebe ne držite autorom nego priređivačem. Tko su onda autori?
Autori ove knjige o našoj povijesti su oni koji su tu povijest stvarali. Ponajprije 15 dobojskih župnika, 20 kapelana, 40 časnih sestara, preko 7000 župljana, kao i mnogi drugi, koji su nam u toj povijesti bilo pomagali bilo odmagali. Moja je zadaća bila sve to nekako posložiti i izdvojiti ono što sam smatrao bitnim, za njih, za nas, kao i za one koji dolaze.

Knjiga daje kronološki pregled života župe koji se isprepleće s općom povijesti. Što je ono što biste istaknuli kao ukupnu značajku te povijesti? Istražujući i nudeći čitatelju sve ove podatke kakvi su Vam se dojmovi nametali i promišljanja?
Iskreno, najčešće mi je padala na pamet latinska poslovica Nihil novi sub sole – Ništa novog pod suncem. Danas imamo puno toga što nije bilo prije 100, 50 ili 20 godina – vozila, telefone, Internet i sva druga čudesna dostignuća modernoga svijeta. Ali u ljudskim glavama i ljudskim srcima – malo toga se promijenilo. I kad je u pitanju činjenje dobra, ali i zla. 

Koje su uporišne točke hrvatskoga i katoličkoga identiteta na tom području tijekom toga vremena?
To je prije svega Crkva. Do njihova ukidanja 1945. u Doboju postojala su mnoga hrvatska društva, primjerice Napredak, Hrvatska žena, Križari… No, i tad je središte svega bila Crkva, a poglavito od 1945. na ovamo kad je Crkva bila zapravo jedina institucija koja je čuvala i nacionalni identitet. Ni danas, na žalost, stanje nije puno bolje.

Prijeđimo na nedavna no prijelomna vremena. Koliko je bilo Hrvata u Doboju prije rata, a što pokazuju poslijeratni statistički podatci? Iznimno su potresna svjedočenja o stradanju Hrvata od 1992. pa je knjiga i žrtvoslov.
Da! Dovoljno je u knjizi pogledati tablice i grafikon krštenih, te razliku krštenih i umrlih. Taj grafikon je padao i za Prvog i Drugog svjetskog rata. Ali za proteklog se dogodila prava katastrofa. Od prijeratnih oko 3.500 župljana, sada ih u župi ima oko 600.  Popis stradalih iz Drugoga svjetskog i proteklog rata, kao i svjedočanstva koja smo donijeli u knjizi o zadnjem ratu, govore dovoljno sami za sebe.

Danas su u velikom broju po svijetu: vidimo da su raspršeni od RH do „države Olafa Palmea“ kako čitamo u knjizi. Gdje su najbrojniji, u kojim državama?
Najviše naših župljana nalazi se u Republici Hrvatskoj, ali ih ima svugdje, od Europe, Amerike, pa sve do Novog Zelanda.

Doboj je danas u Republici Srpskoj. Kakvo je stanje s povratkom i poslijeratnim okolnostima života? Kakva je suradnja s vlastima? Suživot s pripadnicima druga dva naroda? Ostvaruju li Hrvati koji tu žive svoja prava u današnjim društveno-političkim prilikama?
Za iscrpan odgovor na ovo Vaše pitanje, trebalo bi napisati još jednu knjigu, veću od ove koja je povod našem razgovoru. Prvo, želim reći da je Doboj, u kojem je sjedište naše župe, u RS, ali dio župe se nalaze i u Federaciji BiH. To je grad Gračanica gdje je svega desetak vjernika, te mjesto Makljenovac, u općini Usora, koje je sada gotovo polovina naše župe, oko 250 vjernika, koji su svi povratnici. Povratak u „federalni“ dio župe je bio masovniji i plodonosniji. Većina vjernika koji su u samom Doboju su i cijelo vrijeme rata ostali tu i većina ih je starije životne dobi. Ne može se reći da nema nekih pozitivnih pomaka glede odnosa općinskih vlasti. Najveći je svakako povrat naše stare župne kuće, sada Hrvatskog doma Petar Ajvazović. Ali općenito, stanje je nezadovoljavajuće. Hrvati su u RS konstitutivan narod, ali samo na papiru. U gradu nema niti jednog natpisa na hrvatskom jeziku. Gdje su natpisi dvojezični, to je uglavnom tipa „opština“ na ćirilici i latinici, ili u nekim slučajevima natpis na ćirilici i engleskom, dakle na stranom, ali ne i na jeziku jednog od „konstitutivnih“ naroda. Naravno da nemamo ništa protiv da predstavnici srpskog naroda u gradu daju imena ulica po junacima iz svoje prošlosti, pa makar to bio i Draža Mihajlović. To postaje problem s obzirom na činjenicu da nijedna ulica ne nosi ime nekoga iz reda hrvatskog naroda. Dapače, u gradu gotovo da i nema neke ulice s nekim neutralnim imenom, nego samo srpskim (\upna crkva se nalazi na križanju ulica svetog Save, kralja Aleksandra, Vidovdanske i braće Jugovića; dobojske osnovne škole zovu se „Dositej Obradović“, „Sveti Sava“ i „Vuk Stefanović Karadžić“; najveći broj dobojskih katolika živi u ulici Đenerala Draže…) Najnovija stalna postavka Muzeja pod nazivom „Čovjek na tlu sjeverne Bosne“ napravljena je tako da je prvi dojam kako tu nikada i nitko nije živio osim Srba, jer se drugi gotovo i ne spominju. Osim što se naravno ponavlja konstanta laž da je dobojski župnik Kamber 1941. pozivao na likvidaciju Srba (Kamber je, uzgred budi rečeno, gradio upravo zgradu Hrvatskoga katoličkog doma otetog 1945. u kojoj se sada nalazi Muzej). U toj muzejskoj postavci događaji iz devedesetih nisu ni spomenuti.

Kakve su prilike s medijima? Kontakti s Pravoslavnom crkvom?Ima li napretka?
Mediji su priča za sebe, napose Televizija RS. Evo samo dva primjera. U ovogodišnjim izvješćima o proslavi Uskrsa, najprije je bilo riječi o proslavi „pravoslavnog“ i „katoličkog“ Uskrsa, i to u RS i u Hrvatskoj. Izvješće iz neke župe u banjalučkoj biskupiji bilo je takvo kao da se ništa nije dogodilo, da ta župa kao i sve druge nije više nego desetkovana, itd. No, u drugom izvješću istaknuto je kako su malobrojni, od strane Hrvata protjerani Srbi slavili Uskrs u Hrvatskoj. U vrijeme sjećanja na strašne ustaške zločine u Jasenovcu, ta Televizija se pretvara u pozornicu s koje mnogi i dalje šire laži o broju stradalih u Jasenovcu, o genocidnosti hrvatskog naroda, itd. U takvoj situaciji naš svijet se okreće medijima iz Hrvatske, koji su opet posebna priča i koji će donijeti opširno izvješće o prosvjedu pet članova homoseksualnih udruga ispred Sabora, ali ne i susret 1000 svećenika u zagrebačkoj katedrali, a da ne govorimo o događajima važnim i poticajnim za Hrvate u BiH.
Ne smatram da su to ključni problemi, ali svakako jesu dio mozaika koji se naziva nepovratak. Rješavanje tih problema puno bi više pomoglo od praznog pozivanja na povratak.
Ne može se ne spomenuti potpuno ignoriranje i mene kao župnika i svih naših događanja od strane Srpske pravoslavne crkve u Doboju. Naši kontakti svode se na razmjenu uskršnjih i božićnih čestitki, a jedini događaj kojem su nazočili bilo je prošlogodišnje predstavljanje knjige.
U kontaktima „običnih“ ljudi napretka ima, ljudi se druže, komuniciraju, stvaraju prijateljstva. Sigurnosnih problema nema, u 7 godina nisam doživio niti jednu provokaciju ili sl. Ali, kad stvari nisu riješene na višoj razini, sve drugo ide teško. Zapravo, najveća pogreška i zapreka napretku ovoga grada i ove države je mirovni sporazum iz 1995., koji, osim što je zaustavio rat, nikakvo dobro nije donio nikome u BiH, a pogotovo ne Hrvatima. 

Čime se možete  pohvaliti Vi i oni koji su tu odlučili živjeti? I čime se mogu motivirati i drugi za povratak? Što pokazuju matice?
Ja svoje župljane mogu pohvaliti za mnoge stvari. Ponajprije što, unatoč doživljenom zlu, ne osjećaju mržnju. Mogu ih pohvaliti što i u ovim okolnostima hrabro svjedoče svoje vjersko i nacionalno biće. Mogu ih pohvaliti zato što ih oko 30 posto dolazi redovito na nedjeljna slavlja, a radnim danom zna ih biti čak tridesetak. Mogu pohvaliti mlade, koji su, iako malobrojni, aktivni. Osnovali su i zbor Gabrijel.  Mogu pohvaliti svoje župljane za njihovo široko srce, koje su pokazali i kod svih akcija u našoj župi (npr. župna crkva je obnovljena za dvije godine), ali i svim drugim akcijama. Valja istaknuti kako je na zimskom skupljanju za postradale na Haitiju, naša župa po visini skupljene pomoći među prvih 5 u našoj Nadbiskupiji, iako smo na 73. mjestu po broju vjernika.
Sam pogled na brojke može obeshrabriti. Ali mi imamo pouzdanja prije svega u Boga, koji nam šalje onda i znakove ohrabrenja, kao što su već najavljenih nekoliko vjenčanja i krštenja u ovoj godini, i to parova koji su tu i koji tu ostaju.  

Okupljaju li se u većem broju bar jedanput godišnje? Na web stranicama župe oglasili ste nedavno „Susret raseljenih mladih Makljenovčana“ (Makljenovac je mjesto podijeljeno između Doboja - RS i Usore - Federacija BiH, ur. nap.) Znači li to da korijeni ne šute, da je identitet snažan pokretač?
Naši župljani koji žive, kako rekoh, na sve četiri strane svijeta, dolaze tijekom cijele godine. Najviše ih dođe za svetkovinu Svih svetih, Božić, za zaštitnika župe blagdan Presvetog Srca Isusova i druge svetkovine. Kao prepreku najčešće spominju probleme o kojima sam govorio u prethodnom pitanju. Dobar dio njih je sudjelovao i u obnovi crkve i drugih objekata, kako i u izdavanju knjige i drugim akcijama pokrenutima u našoj župi. Ali i oni koji se ne kane vratiti nastoje održati vezu s rodnim krajem. Posljednji primjer tomu su mladi Makljenovčani koji su se na Facebooku okupili i organizirali susret u Makljenovcu. Čovjek ne može pobjeći od svojih korijena.

Uz Crkvu koja redovito prati narod u njegovu svakodnevnom životu, koje su još institucije i udruge djelatne u tom smislu? Surađujete li s institucijama RH?
Najbliže bismo bili istini kad bismo rekli da osim Crkve za ovaj narod ovdje više nitko ne čini ništa. U gradu postoji podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ali se njegovo djelovanje svodi na gotovo jednu osobu, gospođu Ranku Ivić, koja čini što može, ali kao pojedinac malo može učiniti. Gospodin Krešimir Zubak, koji je Dobojlija, također nam pomaže koliko može. Ali organizirane, sustavne pomoći, pogotovo glede političkih stranaka,  nema. Ono što nas posebno boli je to što hrvatske tvrtke, bilo iz Hrvatske, bilo iz drugih dijelova BiH, poglavito Hercegovine ne pokazuju interes da bi zaposlili Hrvate. Iznimka je Konzum, koji je na župnikovu izričitu molbu gospodinu Todoriću, zaposlio nekoliko Hrvata. Kad bi te tvrtke koje imaju predstavništva u Doboju zaposlile i Hrvate, mi bismo u našoj župi riješili problem nezaposlenosti. Glede Hrvatske države, mi smo za našu knjigu dobili 60 tisuća kuna u redovitom natječaju Vlade RH i na tom, kao i na svemu drugom smo zahvalni. Međutim, mi Hrvati u BiH stječemo dojam da Hrvatska od nas diže ruke. Voljeli bismo da nismo u pravu, ali, nažalost, mnoge činjenice govore u prilog tome, od prijedloga Zakona o dvojnom državljanstvu, preko govora predsjednika Republike u parlamentu BiH, do najnovijeg sporazuma dviju najjačih stranaka u Hrvatskoj o glasovanju Hrvata u BiH. Van svake pameti je da za potencijalno biračko tijelo od preko 200 tisuća budu 4 biračka mjesta. Još nas više boli kad nas pokušavaju uvjeriti kako je to sve za naše dobro i kad neke stvari pravdaju višim razlozima. Primjer za to je stalna priča o biračkim popisima kao opravdanje mnogim zakonima. A na prethodnim izborima nitko tko ima prebivalište i u RH niti je bio niti je uopće mogao biti na biračkom popisu u BiH. Za razliku od tisuća drugih u BiH koji su dobili hrvatsko državljanstvo, a da ne znamo ni kako ni po kojem kriteriju jer nisu ni Hrvati niti s Hrvatima i Hrvatskom imaju ikakve veze. Posebno težak udarac, prema mišljenju  mnogih, jest posjet predsjednika Republike Hrvatske RS-u. Ona će jedino koristiti jačanju RS i pozicije njenih političara, koji su već taj dan izjavljivali kako je to jačanje veza između Zagreba i Banja Luke. Između glavnoga grada jedne suverene države i glavnog grada čega?

Što biste nam – u duhu svoga zvanja – rekli za kraj?
O stvarima – problemima -  o kojima smo govorili u drugom dijelu našeg razgovora mi niti previše razmišljamo niti o njima govorimo, osim kad nas netko pita. Ono što mislimo da mi možemo riješiti, to i pokušavamo. Nastojimo tu gdje jesmo, u uvjetima i okolnostima kakve jesu živjeti svoje ponajprije vjersko, ali i nacionalno biće, pouzdavajući se iznad svega u dobroga Boga i njegovu Ljubav, kojoj je znak Presveto Srce Isusovo, kojemu je naša župa i posvećena.
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 11. lipnja 2010.
Od 31. svibnja do 6. lipnja
Bolnica svakodnevno podsjeća na Domovinski rat
Ponedjeljak, 31. svibnja
Izlazim iz bolnice nakon dežurstva. Izašla jesam ali mi iz glave ne izlazi ništa. U prvoj izolaciji naše jedinice za intenzivno liječenje leži mladić sa smrtnim opekotinama. Kirurzi i anesteziolozi rade prava, mala remek-djela, sve nevidljivo učine vidljivim i već osiguranu smrt preokrenu u život.
Nagomilana tuga prolazi nezapaženo iako mi mijenja lice i oči. Često ne vidim ono što gledam nego vidim ono čega se sjećam. A sjećam se Domovinskog rata i te naše prve izolacije u kojoj je ležao i mjesecima se otimao smrti poznati profesor iz Mostara kojem je granata odsjekla obje noge. Strpljiv, u sebi riješen. Kad bi nas umor savio do poda, on bi se oglasio i riječima pomilovao našu muku. Tako je svakodnevno velika rana previjala malu.
Tiskovine su donijele vijest da gvardijan iz Plehana ne želi ugostiti hrvatskog predsjednika u svomu samostanu. Razumijem gvardijana. Znam Plehan. Znam ga po ratnoj rani. Ulazna rana Plehana je u srcu a izlazna uvijek u grobu. Povijest pamti a sadašnjost bilježi tko je i zašto stavljao obloge tamo gdje modrice nema. Veliki oprost svakako traži i veliko kajanje. A veliko kajanje znači združiti se sa Stvoriteljem, priznati mu da nismo gospodari mnogih mogućnosti, ravnati se po priznanju i u skromnosti živjeti i svoj uspjeh i svoju pogrješku.
Kao što čovjek ima stare prijatelje tako ima i stare neprijatelje. Tomu se ne treba čuditi. Nego učiti ono što su i drugi naučili a ne se s naučenim ponašati kao s nepostojećim. Granicu prema sebi treba čuvati sam.
U nošenju križa komu će se posrećiti Šimun Cirenac?

Utorak, 1. lipnja
Vremena su nestabilna. Svako jutro novo godišnje doba. Već sam duge rukave spremila a kratkima udahnula svježinu, kad eto preokreta. Sad nosim kratke ispod dugih, računajući kako ću promjenjivostima stati na kraj.
Od jutra sam u rađaonici. Porod ne ide glatko, ne ide nikako, pa se ginekolog odlučio na carski rez. U operacijskoj dvorani nas je najmanje osam. Šutimo. S rodiljom se govori samo nužno, ono što će je ohrabriti . Ona vidi i žurbu i šutnju. Napetost je uvijek velika dok se dijete ne rodi. Trenutak rađanja je kao trenutak pobjede. I kad dijete zaplače uvijek kažemo: konačno zdrav plač.To je jedini plač koji je zdrav.
Gledam ginekologa, polaganog radnog ritma, gdje brzina nije znak kvalitete nego je osobina čovjeka. U njega gledam a vidim mladog liječnika koji se dragovoljno javio u Zenge na početku Domovinskog rata. Oni, s kojima nas sada izjednačavaju, vezuju nas zaboravom a ne znaju da smo vezani žicom i grobovima, ti su liječnikovu majku izvukli iz sela i za uzvrat zengama, ubili je, ne dopustili da je se nađe, ukopa i žali za njom koliko srcu treba. Kad je mjesto okupirano i spaljeno, liječnikova kuća je prva izgorjela, neka se čuje o komu se vodi posebna briga.
Navečer, na jednoj lokalnoj televiziji govori organizator o glazbenoj večeri u humanitarne svrhe. Kaže da mu se čak i Rade Šerbedžija ponudio nastup. Lijepo od njega. On je ipak neko ime, za njim ne prestajemo čeznuti. To ime nam je svojim govorom brisalo granicu tamo gdje granica nikada ne će biti brisana. Da mi je samo znati gdje nađemo toliko prekidača koji nam u mozgu ugase svjetlo umjesto da ga upale.

Srijeda, 2. lipnja
Rano ustajem, slušam radio i zanimljivosti iz upravo izašlog tiska. Na naslovnici je Mirko Norac i muke koje zadaje Viteškom alkarskom društvu jer se iz njega ne će sam ispisati a oni ne znaju kako bi “prestrašili vuka kozjom mišinom”. Ima naš Mirko vremena jer je tek na polovici određene mu stare pravednosti, ne treba požurivati ni njega ni druge, pogođene isti držalom i perom.
Glas s radija govori još i o menadžerskim ugovorima, o količini novca bez premca, o uzimanju i davanju. U ime naroda.
Pozivam najsposobnijeg menadžera u Hrvatskoj neka ostane jedan sat nakon napornog ručka ili večere, neka svrati u bilo koju hrvatsku bolnicu, najbolje u najbolju, neka svojim iznimnim sposobnostima utješi oboljelog od teške bolesti. Dopušteni su mu svi načini utjehe osim nuđenja novca.
Pobrašnjeni i uvaljani u mrvice ne mogu se pohati ako u smjesi za pohanje nema jaja.

Četvrtak, 3. lipnja
Govorim svojima da sam danas dežurna. Oni uvijek kažu, zar opet.
Blagdan je Tijelova. Na ovaj dan sjetim se svih svojih Tijelova vozeći se djeci čim se moglo slobodno proći kroz mjestašca Ravnih kotara, na putu do “mosta spasa”, sa strane poznatog Zelenog hrasta. Pamtim ovu sliku: u sredini porušena kuća, do nje okućnica prekrivena travom koja godinama neometano raste pa se više ne vidi gdje prestaje okućnica a počima jednako tako zaraslo i zapušteno polje. Po urušenom kamenju, žbuki, crijepu, po svemu tom i oko svega toga penju se, cvatu i ružom mirišu visoki grmovi ruža penjačica. Tako se još jednom onim što postoji pokrilo ono čega više nema. Slika se lako pamti jer se ponavlja desetak puta i smještena je uz glavnu prometnicu.
Tko može po srušenom rasti, penjati se, bogato mirisati i osvajati vrhove gomila koje su nekada bile dom?
Planiram kako ću sutra, iza dežurstva, dočekati djecu i kako ću od vikenda pred sobom napraviti čudo. Zamalo trideset godina ovako mislim kad uđem u bolnicu i isto toliko godina umor sruši i najjaču tvrđavu koja se zove moja žarka želja kad iz nje izađem. U kući me oprezno ali ipak s jasnoćom  upozoravaju na to da prestanem s obećanjima za koja se zna kako će završiti.
Slušam mini anketu o Tijelovu.. Malo ih zna o čemu je riječ. Drugo pitanje je bilo misle li građani da u Hrvatskoj ima puno praznika.Većina misli da ih ima puno, a kad se ukjuče i crkveni, previše ih je.
Kako, kad se uključe i crkveni? Zato jer su uključeni dolaskom slobodne Hrvatske? Odlaze li prvi koji su došli zadnji? “E, moj narode.”
Ipak su “dali dite materi”, pametnoj profesorici koja razumljivo objašnjava povijest blagdana, kako sve ima smisla ako sami sebi ne oduzmemo smisao. O gospođi profesor znam jednu malu crticu iz života. Voljela je povijest i godinama je odlazila na natjecanja iz povijesti. Kad je dobila državnu nagradu njezin otac je prvi put sjeo do sebe i ispričao joj nešto o povijesti koju je uče. On, deset godina komunistički uznik u Zenici. Pojasnio joj je gdje je bio kad je “bio na službenom putu”, kako je njima, običnim grješnicima, bilo puno lakše kad su u Zenicu počeli stizati grješnici Informbiroa.
Nije lako učiti povijest. Lakše je mijenjati.

Petak, 4. lipnja
Bolesna sam. Pao mi je život. Planovi od jučer prije bolnice završavaju u kući, u postelji.
Bar ću obrisati prašinu s crnog pokućstva. Evo mi pod rukom drveni križ oko kojeg je omotana krunica. Križu ne treba ništa, ni krunica, ali o ovomu križu treba reći nešto. Ne znam ga opisati,  samo se divim i mislim o autoru i njegovu talentu. Kako je križ poslat meni na dar? Prije dvije godine, na Badnjak, donosi mi susjeda paketić, ostavio joj ga je poštar jer u nas nije bilo nikoga, pa da se poštar ne vraća, da ja ne moram u poštu, ovako je najbolje. Zahvalim gospođi, zatvorim vrata i otvorim srce. U srcu strah. Tko šalje paketić a da me nije obavijestio o pošiljci? Baš na badnjak? Na paketiću piše da ga šalje Darko Tuhtan iz Rijeke. Tko je Darko Tuhtan? Vrtim paketić. Lagan je, u njemu ništa ne šuška. A što ako je ono što mislim da bi moglo biti. Komu ću ga dati otvoriti kad je meni namijenjeno. Govorimsama sa sobom, bolje ja nego netko od mojih. Na pameti mi je da nam ni vlas s glave ne će pasti bez Njegovog znanja. Otvaram sa strane. Najprije papir i rupica na njemu. Kutija je od mekog kartona. Teško bi ovaj mekiš zaštitio nešto lomljivo u njoj. Papir je s gornje strane skinut. Sad poklopac. Bože, po dogovoru ono o vlasi s glave. O gorušičinom zrnu vjere ću tek poslije jer sada mislim kako sve ionako ovisi o meni. Poklopac je skinut.Vidim nešto drveno. Vučem prema sebi. Još nema vjere u mom pobožnom srcu. Izvučem drveni križ i oko njega omotana krunica. I pismo od autora. G.Darko Tuhtan u pismu piše o susretu u Rijeci, na Trsatu uz fra Emanuela Hoška, na predstavljanju moga romana “Fratar”. 
Kad sam mu ispričala o strahu na Badnjak, zaključili smo da nije prošlo ono što je prošlo.

Subota, 5. lipnja
Danas se udaje kći naših prijatelja. U antibioticima vidim rješenje i nadu da ću iz sivoga prijeći u ružičasto. Drago mi je vidjeti crkvu u kojoj sam se pričestila. Crkva se dobro ponovila. Nije trudna ali je u drugom stanju. Prilaz crkvi i pripadjućem dvorištu je popločan i ograđen. U crkvi je ugodno, na drvenim klupama crveni tapecirung, ispod klupa drvena konstrukcija koja ih izdiže iznad hladnog kamenog poda.
Pozdravlja me čovjek koji kaže da ga ja znam bolje nego oni koji govore da ga znaju dobro. \ali se kako još nije zdrav, kako još nije izašao iz groba, kako je sada u dnevnoj bolnici psihijatrijskog odjela i liječi se uz plastelin kao okupacionom terapijom. Boji se rečenice: uzmi stare nalaze, piđamu i u podrum. U podrumu je naša psihijatrija. Zove on mene neka svratim, pokazat će mišto radi. A on je diplomirani inženjer, u Domovinskom ratu je ostao u neprijateljskom okruženju pa se u panici skrio u prazan grob. Cijelu vječnost je i strahovao da se tomu netko ne dosjeti pa namjerno ne povuče grobnu ploču i tako ga živa zakopaju. Baš bi bilo zanimljivo danas slušati ove koji iz salonskih uvjeta govore o Domovinskom ratu. Oni tako govore kao da se rat premijerno održavao u prijateljskim i razumnim uvjetima. Neka samo jednom odu u dnevnu bolnicu i stvarnim plastelinom ožive čovjeka zakopanog a otkopanog,

Nedjelja, 6. lipnja
Neispavana sam od kašljanja po noći. Zvoni mobitel. Zove Lang. Koji Lang? Onaj što mu umjesto prezimena treba pisati vratar, jer je on bio vratar koji je otvarao nemoguća vrata tijekom Domovinskog rata. Javlja mi da je u Novoj Biloj kod legendarnog fratra fra Franje Grebenara Greba je u teškoj bolesti. Dobri Bože, hoće li ozdraviti? Šalimo se na račun života. Preko telefona je to lakše, ne vide se oči, ne blješti istina, može se staviti zarez tamo gdje je život stavio točku. Obećavam da ću skoro doći u “inspekcijski nadzor.” Greba nije zaboravio doznati mi ime časne sestre u samostanu gdje smo išli po hranu. Kad mi je časna pokazala svoj veliki vrt, jedno čudo zasađene hrane, u srcu rata, ja sam je pitala kako joj sve to uspije a ona mi je pričala o presađivanju zimske salate gdje se mora paziti da se sadi na istu dubinu da se ne zatrpa vegetativni pup, jer se tada neće oblikovati glavica.
E, moja časna. Tko je sve odgovoran za vegetativni pup, je li prenosivo vrijeme štete, pliva li najbolja riba dnom i na velikim dubinama, koje su joj prednosti i ima li mana, nosi li nagla vatra u svakom slučaju mali žar. Znaju li zvijezdoznanci da se promjenom krvne slike ne može promijeniti krvna slika.
Dragi fra Greba, samo ozdravi mi ti.

Hrvatsko slovo, 11. lipnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon

Gozba

Otkada je mržnja naselila ovaj naš prostor, nismo se pomaknuli s mjesta, već naprotiv, dobiva se dojam da kao društvo ne idemo naprijed već unatrag
Svaki dan svjedoci smo, na žalost, velike gozbe na kojoj se dvije zaraćene strane časte raznim epitetima. Jednim se gostioničarima od bijesa crveni pred očima, pa svima koji nisu kao oni dovikuju da su: „ljevičari, ujdijevci, soroševci, titoisti, orjunaši, skojevci, udbaši, avnojevci, boljševici, neomarksisti, staljinisti, (neo)komunjare, subnorovci,  partizani, jugonostalgičari, kumrovečki učenici i baštinici, Titovi pioniri, anti-Hrvati, oficiri i oficiruše, crvena bagra“ itd. Drugim se gostioničarima pak crni pred očima, pa viču svima ostalima da su: „zatucani desničari, nacionalisti, ognjištari, tuđmanovci, thompsonovci, pavelićevci, luburićevci, jamitelji, konvertiti, ekstremisti, (neo)fašisti, ustaše, crnokošuljaši, unsovci, konzervativci, skorojevići, dvoglavi, troglavi, bacači kamena s ramena, flintstonesi, rolling stonesi, Hrvati po zanimanju, casino-kapitalisti, Rvati i Rvatice, gutači samoglasnika“, itd. Jedno je sigurno, svi su ti gostioničari, i oni kojima se crveni i oni kojima se crni pred očima - zaposlenici jedne te iste gostionice na čijem ulazu velikim slovima piše: ZEMLJA LJUBAVI. No, ne znam jesu li svjesni da unatoč nazivu gostionice u kojoj rade svi zajedno sudjeluju u stvaranju jednog velikog Rječnika mržnje? Kad god se netko nađe u životnoj ili poslovnoj situaciji koja mu se ne sviđa, odmah sklizne u uporabu spomenutih etiketa koje mu na neki način pomažu u razumijevanju te za njega bezizlazne situacije. Netko mora biti kriv, zar ne? Nabrajati sve verbalne delicije kojima se odabrano društvo svakoga dana velikodušno časti jednostavno je nemoguće, jer iz prigode u prigodu rađaju se novi „vrlo kreativni“ izrazi nesnošljivosti s kojima se količina spomenute mržnje svakim danom samo sve više povećava, dok Rječnik mržnje postaje sve bogatiji. A, s mržnjom, to svakome mora biti jasno, ne možemo i nikada ne ćemo napredovati ni u emotivnom, ni u društvenom, ni u gospodarskom smislu. Mržnja tako na neki čudan način postaje jedino zajedničko „dobro“ gotovo svima koji žive u Lijepoj Našoj i izvan nje. Sretni smo dok još možemo reći gotovo svima, zar ne? Mržnja se lagano pretvara u neku tajnu sponu koja povezuje naše ljude diljem svijeta, služi im kao zaštitni znak, kao znak njihova međusobnog prepoznavanja. \alosno je to primijetiti, ali danas je važno mrziti ili prezirati bilo koga ili bilo koju skupinu ljudi, kako bismo sami sebi odredili smjer života, rada, djelovanja i udruživanja. Ispada da svaki onaj koji se još nije prihvatio ove ili one mržnje od ove dvije ponuđene, u određivanju svojih društvenih i poslovnih odnosa, niti ne pripada suvremenom hrvatskom društvu.

Kad god iza nekoga stoji neka institucija, neki grb, pečat ili slično, pretražimo taj sadržaj malo bolje, razmislimo malo o povezanosti forme i sadržaja, imajmo strpljenja u razmotavanju tog zamršenog klupka vune, kada već tim istim čuvarima svih mogućih pečata služimo kao ovce koje svakodnevno strižu, i kad-tad naići ćemo na službeno utemeljene crveno-crne društvene stupove mržnje, od znanosti, preko politike, pa sve do estrade. Još kad si čovjek pomisli da sve te gostioničare mržnje svi mi plaćamo, bez prava na odustajanje od tog plaćanja ako nam se gozba na koju smo pozvani ne sviđa, čovjeku dođe da poludi. Vraćanje jela i pića nije moguće. Knjiga žalbe ne postoji. Prisiljeni smo konzumirati sve što nam je ponuđeno iako to sve nismo i naručili. Gdje je odjednom nestalo ono pravilo da je gost, tj. kupac uvijek u pravu? Nismo li u tom slučaju svi mi kupci nezadovoljni proizvodima i uslugama koje plaćamo? Jer, kada bi nas netko uistinu pitao što bismo željeli naručiti tj. kakvo bismo životno okruženje željeli imati, to bi zasigurno bila jedna sasvim drugačija slika, jedna sasvim drugačija gozba, puna ljepote, mira, blagostanja, tolerancije i ljubavi, zar ne? Pripadnost misionarima ljubavi kod nas je, na žalost, moguća još jedino u neslužbenom smislu. Jedini pečat koji imamo i koji nam je potreban pečat je našeg srca koje je kada voli - jedno veliko i združeno srce svijeta. Svakome koji nekoga voli i koji ne poznaje mržnju može biti iskreno žao što nam je nametnuta takva klima puna gorčine od naših plaćenika - javnih mislitelja i državnih djelatnika. Stoga se doista više nitko normalan ne čudi našim mladim pametnim maturantima koji na pitanja novinara o njihovoj budućnosti – tu budućnost vide negdje drugdje, daleko od te sveprisutne, najčešće revanšističke mržnje. Suočena s tom monty-pythonovskom scenom prljave i pijane gozbe, naša mladež prestaje biti gladna i žedna delicija koje im se kod nas nude. Njih zanimaju: nova znanja, strani jezici, književnost bez kompleksa manje vrijednosti, medicina, biologija, farmacija, matematika, računalna tehnologija, ekologija i novi trendovi svjetskog businessa, a ne gubljenje dragocjenog vremena na glupu i primitivnu bitku društvenih podjela. Zar doista moramo nekoga zajedno mrziti kako bismo jedni drugima iznova dokazivali ljubav? Zar nam je toliko potrebna mržnja kako bismo osjećali pripadnost jedni drugima? Da nije žalosno, bilo bi monty-pythonovski smiješno. Mržnja ne rađa ni novi život, ni novu nadu, ni novo svitanje. Mržnja je vrtlog u koji najprije upada onaj koji ga svojim djelovanjem stvara. S njom možemo još jedino odjahati u sumrak, poput pijanih kauboja, nakon još jedne tučnjave u lokalnom Saloonu. Za razliku od svih onih ljudi na svijetu koji se na svakom koraku trude širiti ovakvu ili onakvu mržnju kako bi taj isti svijet ugušili i odjahali nakon obavljena posla u sumrak, kada iskazujemo ljubav, promatramo ovaj svijet u svim njegovim predivnim bojama, radujući se svakom novom svitanju te automatski bilježimo svoju pripadnost onom dijelu čovječanstva koji svim srcem i pameću želi izgraditi bolji, pravedniji i plemenitiji svijet.