Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 11. rujna 2009.
Urednički komentar
Mesićizam ima alternativu
Stranke, za razliku od nezavisnih kandidata, tragaju za prikrivenim predsjedničkim rješenjem: Poslije Mesića - Mesić

Što se više približava kraj drugoga mandata predsjednika Mesića to se češće čuju glasovi, za mnoge prekasno, o tome da treba pred pravnom državom odgovarati za neke svoje čine i postupke, kad je već bez posljedica odernečio dva mandata, što je ukupno nešto više vremena negoli je vladao njegov prethodnik, "veliki graditelj", dr. Franjo Tuđman. Mesić svojim stilom, zaostalom ideologijom zašećerenom primitivnim vicevima ne bi mogao izdržati ni frtalj (kvarat) mandata u bilo kojoj europskoj državi osim u SRH. On jednostavno nije europski standard, a u usporedbi s prvim predsjednikom nije ni hrvatski. Ali jest komunistički.
Kad bismo uspoređivali Tuđmanove predsjedničke dosege s Mesićevima, odmah bismo došli do zaključka kako te dvije stvarnosti jednostavno nisu usporedive. Srećom, Tuđman je toliko puno napravio da Mesić, unatoč svojemu predsjednikovanju i premijerskim postignućima Račana i Sanadera, još može reći da je predsjednik Republike Hrvatske. Mesiću i njegovoj ideološkoj kamarili, stjegonošama, medijskim ocvalim pionirima i omladincima, bivšim oznašima i udbašima, odgovarao bi onakav budući predsjednik koji bi brže bolje zaboravio na sve Mesićeve "nestašluke" i nastavio njegovim putom i osigurao im doživotni titovski standard i rezidenciju na Hvaru. I najvažnije - zavjetrinu pred sudbenim postupcima. Nedodirljivost "uime naroda" kakvu je uživao "drug Tito". Tko od predsjedničkih kandidata to ne jamči? Strančarski kandidati podložni su (među)strančarskim trgovanjima, medijskom reketu ili osobnom oportunizmu - ući nas proteklo desetljeće.
U njemu hrvatska politika ostaje bez tri iznimno čudnovata političara: Račana, Sanadera i Mesića. Osnovna im je karakteristika kako što više zabrljati i pri tom izbjeći odgovornost. Račan je, izuzmemo li razdoblje totalitarnog komunističkog jugorežima, u demokratskoj Hrvatskoj izbjegao odgovornost za drugarski sporazum s partijskim kolegom Drnovšekom u kojemu je Sloveniji nastojao darovati hrvatski akvatorij i teritorij, kao i za stvarnu darovnicu Haagu pod nazivom Deklaracija o isporuci osloboditeljskih akcija i operacija. Dodajmo i darovani gospodarski pojas zakrinkan nepostojećim ZERP-om i formiranje stampeda enormnoga vanjskog zaduživanja. Sanader je odustao i od krinke ZERPA. Potom je Haagu isporučio osloboditelje kao "posljednje prepreke" najprije za stanoviti avis, potom za početak "pregovora", pa onda nastavak "pregovora", "otvaranje poglavlja", "zatvaranje poglavlja", da bi na kraju dobio frišku figu i bakarićevsku upalu pluća. No, nije se on, već Mesić, uvaljao u Bakarićevu hvarsku vilu.
Ako je Račan zbog teške bolesti i smrti izbjegao i moralnu i političku i kaznenu odgovornost za pokušaj predaje hrvatskoga teritorija drugoj državi, ako je Sanader izbjegao makar stranačku odgovornost zbog klijentelizma i neuspjeha politike "europskog puta" tijekom koje je besmisleno prinosio žrtve i nastavio rasprodaju i vanjsko zaduživanje - za što je nagrađen doživotnim počasnim predsjednikovanjem HDZ-om, onda preostaje pitanje - što s Mesićem poslije njegova mandata? Treba li i njemu oprostiti bez pokajanja?Što s njegovim isprikama agresoru, izjavama da nikad s agresorom na Hrvatsku nismo bili u ratu, politikom stabilizacije i pridruživanja Zapadnog Balkana, inicijativom da se svi svima trebaju ispričati, što s umirovljenjima hrvatskih generala, svjedočenjima u Haagu, što s neutemeljenim tužakanjem Hrvatske inozemnim diplomatima, tvrdnjom da Akcijski plan permanentno traje, njegovim zaokretom prema nesvrstanosti, što s njegovim oduzimanjem državnih odličja zaslužnim hrvatskim braniteljima, što s njegovim odlikovanjem osobe osumnjičene za masovne likvidacije iz razdoblja poraća Drugog svjetskog rata, što s izjavama o tome da je komemoracija na Bleiburgu "ustaški dernek", da su masovne likvidacije "pojedinačni ekscesi", itd.? Da ne spominjemo Mesićev dernek u povodu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, ili odgovornost za pojedinačne ekscese državnog udara i agresije generala JNA kad je bio na mjestu člana i predsjednika Predsjedništva SFRJ? Strah od sudbenih postupaka kojima bi mogao biti izložen kad ostane bez imuniteta mogao bi u sljedećih nekoliko mjeseci prerasti u nekontroliranu histeriju, ako već nije. Dernek i ekscesi do kraja.
Pitanje odgovornosti političke stranke gurnule su pod tepih. Otud dolazi zabrinjavajuće nepovjerenje građana i birača u politiku i političare, koji sad tragaju za prikrivenim rješenjem: Poslije Mesića - Mesić. U SDP-u vrijedi pravilo: Poslije Račana - Račan. U HDZ-u: Poslije Sanadera - Sanader. Hoće li i u državi vrijediti pravilo Mesić poslije Mesića, ovisi o biračkom tijelu. Ako pogledamo listu predsjedničkih kandidata ne može se reći da mesićizam ne će imati zdravu alternativu. Treba ju iskoristiti.

Hrvatsko slovo, 11. rujna 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Ljudi i nickovi
Kako izgleda sloboda koju nudi internet? Prvi je dojam - sloboda, no promotrimo li malo temeljitije sadržaj, a pogotovo njihove potpisnike, primijetit ćemo da ih je najveći broj potpisano tzv. nickovima - nadimcima. Je li to ropstvo ili sloboda?

Bezimeni sadržaji nisu ništa drugo doli vapaji za slobodom koje još uvijek nema u potrebnoj mjeri
Pravu slobodu određenog društva, cijelog svijeta ili virtualnog prostora čovjek može osjetiti jedino potpisujući se svojim pravim  imenom i prezimenom i tada može uvidjeti kakvo je to društvo ili svijet u kojem živimo i kolika je njegova sloboda te koja je njezina cijena. U skladu s tim spoznajama o prividnoj slobodi koju nudi suvremeno elektronsko izjašnjavanje, uviđamo jednu novu društvenu podjelu svjetskog stanovništva - na stvarne ljude koji žive i djeluju pod vlastitim imenom i prezimenom ne pitajući za cijenu slobode koju samim tim pokazuju, već ju propitujući te koji zaziru od bilo kakvih sadržaja koji su nastali pod nečijom krinkom i lažnim imenom i nestvarne nickove - ljude koji se u školskim, studentskim i poslovnim krugovima služe svojim pravim imenima, ali u slobodno vrijeme iz tih istih institucionalnih krugova bježe izražavajući se kilometrima slobodarskih napisa iza kojih stoje njihovi tužni robovski nadimci umjesto pravih imena, jer što su ti nadimci, tzv. nickovi - do potpisi suvremenih robova globalizacije koji se boje vlastitih imena i objavljivanja medijskih sadržaja pod stvarnim imenima, jer smatraju da bi ih to moglo koštati školskih i studentskih klupa, ocjena ili uredskih fotelja institucija ili korporacija u kojima djeluju pod vlastitim imenima. Taj privid slobode virtualnog izražavanja doista je nevjerojatan, jer imena u tom prostoru prestaju biti važna, važna postaje sloboda kao proizvod, kao umjetno izazvani učinak, kao osjećaj koji čovjek ima dok se tako poigrava. Ti neslobodni autori, zarobljeni unutar vlastitih nadimaka, jednadžbi i šifri, zapetljani u računalne kablove iz kojih ni ne pokušavaju naći izlaz, obično u svojim prividno slobodnim napisima kritiziraju sve živo i neživo, upotrebljavajući u svojim kritikama stvarna imena ljudi koje kritiziraju, jer niti ne znaju njihove nickove. No, ti isti ljudi koje se uzima u usta, a to su najčešće naši političari i instant zvijezde, ako ništa drugo, barem djeluju pod svojim vlastitim imenima i prezimenima, nemajući potrebu za krinkom u svom javnom djelovanju. Bilo bi stoga pravedno pisati o njima ne pod lažnim, već pod stvarnim vlastitim imenima autora suvremene slobode izražavanja, kako bi se uspostavio ravnopravan dijalog - ljudi s ljudima. Pitam se kakav je to dijalog u kojem je jedna skupina ljudi maskirana, a druga razgolićena do kraja? Ovako dijaloga nema. Ljudi s imenom i prezimenom ne mare za nickove, jer im nisu vjerodostojni, a nickovi se čudom čude tim ljudima koji se i u radno i u slobodno vrijeme i u medijskom izražavanju koriste samo svojim pravim imenima. Između nickova i ljudi ne vidim ništa drugo nego jaz i nerazumijevanje poruka koje tako međusobno nepročitane lebde poput nevidljivih monologa negdje u zraku, kao vrijedni zapisi našeg vremena. Kada pojedini novinari, na primjer, javno otkriju nick neke inače javne osobe, tada ona mijenja svoj nick i nastavlja tajno djelovanje na javnoj virtualnoj pozornici pod novom krinkom. Kakva je to sloboda? Tužna i žalosna. To nije sloboda, to je najobičnije ropstvo! Želeći znati nešto više i razumjeti  životne poruke nickova, zavirila sam u pojedine profile i napise potpisane nadimcima gdje se zapravo vidi da nemali broj tih pojedinaca inače ima u poslovnom svijetu vrlo poznato ime i prezime i radi u državnim službama i korporacijama, a pod nickovima u svoje slobodno vrijeme razvezuju gumbe svojih košulja i kostima, budeći tako svoj alter ego i iznoseći svojim virtualnim prijateljima - nickovima neslavne detalje sa svojih radnih mjesta na kojima, primjerice, glume lojalnost i privrženost određenoj stranci s kojom se privatno ne slažu, određenoj instituciji koju privatno mrze, tvrtki koju u biti podcjenjuju i slično. Određeni tekstovi tih lancima preživljavanja vezanih anonimnih autora divan su i najbolji pokazatelj i živi dokaz varljive "slobode" našeg društva na lokalnoj i globalnoj razini. Jer prirodno je upitati se: ne ukazuju li ti bezbrojni bezimeni sadržaji samim svojim postojanjem i oblikom upravo na nepostojanje medijske slobode? Ti bezimeni sadržaji, zapravo nisu ništa drugo doli vapaji za slobodom koje još uvijek očito nema u onoj mjeri u kojoj bismo je htjeli.  Jer, kada bi sloboda uistinu postojala, tada bi svaki pojedinac mogao bilo gdje i bilo kada izreći bilo što pod vlastitim imenom i prezimenom i nastaviti mirno i bez straha dalje svoj život i djelovanje i tada svi oni koji žive i djeluju pod vlastitim imenima ne bi tako, po često puta,  vrlo skupo plaćali slobodu za koju se na taj način bore. No, pitanje je želimo li osjetiti stvarnu slobodu života i staviti svoj potpis na svako svoje djelo i napis te jesmo li spremni ponosno stati iza svega što radimo i platiti cijenu te slobode gubitkom našeg radnog mjesta, uništavanjem našeg projekta ili nekim namještenim procesom, ili želimo biti robovi preživljavanja potpisujući se samo na službenim mjestima vlastitim imenima, pa onda neslužbeno koketirati sa slobodom izražavanja tek u prividno slobodno vrijeme pod krinkama nickova. No, sloboda nije i ne može biti proizvod i ne bi smjela imati cijenu. Ako sloboda ima cijenu, onda je to laž i prijevara, a ne sloboda. Sloboda ne bi smjela biti luksuz rijetkih pojedinaca. Ona bi trebala biti dostupna svima, pa tako i nekim divnim bezimenim autorima zauvijek skrivenima od javnosti, vezanima kojekakvim lancima preživljavanja koji si slobodu zbog tih lanaca ne mogu priuštiti. Prava sloboda nema veze sa strahom, ona je hrabra, jedinstvena i ima samo jedno ime, a to je ono s kojim se rađamo, s kojim ponosno živimo i djelujemo i s kojim odlazimo u vječnost. 

Hrvatsko slovo, 11. rujna 2009.
Priča iz sudnice: Hrvatska u 20. stoljeću
Rušenje revolucionarnih tekovina
Sredinom ovoga tjedna održat će se na Sudu u Rijeci prva rasprava u predmetu Franjo Butorac protiv Hrvatske televizije, nakon što je Vrhovni sud naložio da se stvari vrate na početak i utvrde činjenice. Spor se vuče već godinama. Butorac tuži HTV iz razloga što je njegov lik i djelo prikazala na način koji mu se uopće ne sviđa, a u okviru dokumentarne televizijske serije "Hrvatska u 20. stoljeću" autora Hrvoja Hitreca. Dotični autor, potpisnik ovoga teksta, pojavljuje se na Sudu kao umješač - piše Hrvoje Hitrec

Za one koji ne znaju o čemu se radi: pišući spomenuti serijal, nisam mogao ne spomenuti lov na vještice pokrenut l985. Progon izmišljenoga jezičnog nacionalizma u Hrvatskoj započeo je u lipnju te godine izlaganjem S.Šuvara na sjednici Centralnoga komiteta SKH. Držeći da su njegove misli primljene prilično mlako,Šuvar je u provjerenoj komunističkoj maniri odlučio angažirati bazu kako bi dobio "općenarodnu podršku". Baza je dobila zadaću da l. razjari i aktivira ponešto pozaspale unitariste i 2. da stvori atmosferu u kojoj će biti moguće izmijeniti tadašnji Ustav SRH, odnosno odredbu po kojoj je u javnoj uporabi u SRH hrvatski književni jezik. Baza je nađena u Rijeci. Ondje je tada radio kao izvršni sekretar općinskog komiteta Saveza komunista pouzdani kadar Franjo Butorac, čovjek mlad i revolucionaran. U listu "Komunist" objavio je napis "Nacionalizam i jezik" koji će postati inicijalna gruda teške lavine što se imala sručiti na hrvatski književni jezik, hrvatske jezikoslovce i posebnost hrvatskoga jezika uopće.

Upereno protiv bratstva i jedinstva
Školovan u tamnim partijskim hodnicima, Butorac je odmah počeo pucati iz najjačih cijevi: te da je na djelu klerofašizam, te da jezikoslovci truju omladinu, te da je njihova rabota usmjerena protiv bratstva i jedinstva, da se sve više rabe riječi kao što su sustav, tlak, pretvorba, gospodarstvo, glazba, skladatelj itd., da se taj arsen umotava u udžbenike, ali i u medije u kojima Butorac pronalazi riječi kao tijekom, tisak, tvrtka, redarstvo itd., što je sve skupa rušenje revolucionarnih tekovina. Usput spominje i članak l38. Ustava SRH, žaleći se što "jezik kojim se govori u ovoj republici ni službeno nije hrvatskosrpski".
Veliki "uspjeh" toga napisa osiguran je hrpom gnjevnih pisama objavljivanih u "Komunistu" sljedećih mjeseci u potporu Butorcu. Poslije su napadnute ustanove i osobe dokazale da su imena i adrese gnjevnih osoba izmišljeni. Butorčevi sljedbenici pljuvali su po priznatim jezikoslovcima i lektorima, a posebno lektoricama (da su na lektorskim mjestima žene koje imbecilno kroatiziraju). Javljao se SUBNOR i slične organizacije. Tada Šuvar poteže nadgradnju - vrh partije sada treba podržati bazu. Na sjednici društveno-političkoga vijeća u tu su svrhu angažirani likovi poput Rade Dumanića i Jure Ivezića, no tadanji sekretar (ministar) prosvjete Božidar Gagro neočekivano pruža otpor.
Šuvaru i "Komunistu" priskače u pomoć "Vjesnik" - čuveni jezikoslovac Nino Pavić objavljuje seriju napisa o jezičnim raspravama s opasnim umišljajem. "Vjesnik" na taj način pokušava izbjeći gromove koji su se na nj sručili jer je dao nagradu "proljećaru" Ivanu Aralici. Pavić navlači naŠuvarovu i Butorčevu stranu, ali u kompilaciji povijesti razvoja književnoga jezika i povijesti sporova oživljava zanimanje ( i znanje, sjećanje) hrvatske javnosti koja razumije o čemu se radi i pomalo se senzibilizira . "Školska knjiga" se opire potvorama, u "Slobodnoj Dalmaciji" novinar Josip Jović traži da se lingvistika oslobodi politike, a najkonkretniji je jezikoslovac Krunoslav Pranjić koji traži kaznenu odgovornost za redakciju "Komunista" jer uznemiruje javnost. S druge strane u korist jugoslavenskog unitarizma djeluje "Oko", dotično Goran Babić sa satelitima, ali oni nailaze na odlučno odbijanje tadanjega Društva književnika Hrvatske.

Osuda nacionalističkih zastranjivanja
Šuvar, koji je razorio hrvatsko školstvo a sada nastoji razoriti hrvatsku kulturu i hrvatski jezik posebno, uvjerava predsjedništvo CK SKH (lako je žabu natjerati u vodu) da treba osuditi nacionalistička zastranjivanja u jeziku, što predsjedništvo i čini. Istodobno, u stilu majstora marionetskoga kazališta,Šuvar još jednom poteže bazu:
Stanoviti profesor iz Rijeke (opet!) B. Pasarić "daje inicijativu" da se članak 138. Ustava SRH raspravi na Ustavnom sudu SFRJ. Ne jenjava ni lov na vještice s raznih razina, "Polet" analizira "nacionalistički" jezik "Glasa koncila", napada se Ladanov prijevod Aristotela, ali i sva (glasovita) djela hrvatskih jezikoslovaca objavljena u tom razdoblju, a koja imaju u naslovu hrvatski književni jezik (Babić, Katičić). Do čega jeŠuvaru i tadanjem režimu u Hrvatskoj doista stalo, postaje razvidnim kada se u Zagrebu okupljaju komunisti iz svih republika, te hrvatski vele doslovno: da su protiv slike neprekinutoga kontinuiteta nacionalističke politike hrvatskoga komunističkog vodstva. To je ono što ih muči i iz toga razloga će žrtvovati i hrvatski jezik i još štošta - samo da na njih ne padne anatema, samo da ih ne zadesi sudbina Savke i ostalih proljećara. Stavovi predsjedništva CKSKH (ne stajališta, jer je ta riječ proskribirana) postaju sveto pismo za podložnike u tadanjim medijima, uključujući televiziju, a usput KOS ubacuje svoje ljude ili angažira već zaposlene.

Butorac u središtu pozornosti
Butorčev članak postaje čuvenim, svugdje ga se spominje, pa i kada Slaven Letica drsko upozorava da "Stavovi" CK SKH uopće ne spominju hrvatski književni jezik. Butorac napada Dalibora Brozovića, piše protiv davnoga (tada već) "londonca" (hrvatskoga pravopisa) , protiv Božidara Gagre.No, kako vrijeme prolazi, autori projekta i njihova primitivna baza na svoje zaprepaštenje shvaćaju da su povukli lava za rep. Da su dobili protiv sebe najveći dio hrvatske javnosti, da su prepoznati i uhvaćeni u lažima i protuhrvatskom poslu i, napokon, da su se našli na istim pozicijama na kojima je i Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, što im možda i nije bila namjera. Ali jesu. Nisu imali previše sreće ni s Anić-Silićevim pravopisom koji je zamišljen kao pravopis hrvatskoga književnoga jezika, ali je, popuštajući pritisku partije, izašao pod naslovom "Pravopis hrvatskoga ili srpskog jezika", te je "Oko" opravdano primijetilo da se radi o kukavičjem jajetu.
Butorčev drug Pasarić, uz pomoćŠuvara i kompanije, doista zapošljava Ustavni sud Jugoslavije, no taj dugo šuti.Šutjet će sve do l989. a kada napokon presudi u korist Pasarića i hrvatskosrpskoga (ili itd.) - sve je već izgubljeno. Nitko se više ne osvrće na presudu Ustavnoga suda SFRJ, Jugoslavija se njiše, divljaju četničke bande. Amandman koji ipak dolazi u Sabor SRH, nošen već očajnimŠuvarovim rukama, a kojim se traži brisanje hrvatskoga književnog jezika iz Ustava SRH - ne prolazi (premda su u Saboru redom komunisti). Godinu potom, u "božićni Ustav" ući će odredba da je u službenoj uporabi u Hrvatskoj hrvatski jezik, što je dobro i lijepo, ali neprecizno jer odredbu ne prate nikakvi zakonski akti ni propisi koji bi govorili o meritumu - odnosno o hrvatskom standardnom jeziku iliti hrvatskom književnom jeziku.

Povijest se ponavlja
No, vratimo se suđenju u Rijeci. Ondje se u sudnici pojavljuje Franjo Butorac, sada "ugledan čovjek u Rijeci", kako reče jedan akademik što ga je bio doveo na ročište. Uglednoga čovjeka čini se i ne smeta što je radio i pisao sredinom osamdesetih, njega smeta nešto posve drugo: naime, u brzom slijedu kadrova spomenute dokumentarne serije, govorenje o Butorcu kao podrepašu delikatno se približilo kadru četničkih razbojnika. To je valjda uglednoga čovjeka rasrdilo jer bi se moglo shvatiti da tu ima neke veze. Nema fizičke, jer Butorac, koliko je poznato, nije sudjelovao s oružjem u ruci na strani ni vanjskog ni unutarnjeg agresora na Hrvatsku. Nije prebjegao u Beograd kao Goran Babić ili RadeŠerbedžija. Ali je njegovo djelovanje na razaranju hrvatskoga jezika posve u skladu s Memorandumom SANU kojemu je temeljna ideja velikosrpska. Ista ta neumrla ideja je u temelju četničkoga pokreta. I zato ima neke pravde u tome što su kadrovi toliko neugodno blizu.
Nego, možda ste iz ovoga kronološkog pregleda zapamtili neka imena koja i danas haraju medijskom scenom, uz nova, u međuvremenu ispiljena u uvijek plodnom leglu protuhrvatske misli. Ondašnji progonitelji hrvatskoga književnog jezika i posebnosti hrvatskoga jezika uopće, sada su više-manje u drugom planu iz kojega potežu konce, a u prvom su novi jurišnici, čija se retorika ne razlikuje bitno od one Franje Butorca. I opet se, sada u samostalnoj, suverenoj državi, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda, progone i prokazuju "hrvatski nacionalisti", ismijavaju najveći hrvatski jezikoslovci, opet se diže kuka i motika primitivizma oko "opasnog kroatiziranja", pa se čak zaziva smrt hrvatskoga književnog jezika (J. Pavičić). Hrvatska službena vlast, na zgražanje hrvatske javnosti (iz koje doduše ponekad izrone dokazi o nepoznavanju, pa i ignorantskom otporu sređivanju jezičnoga stanja) šutke prelazi preko toga novog lova na vještice, ne bi li ostala nevinom. Tako ni dan-danas nemamo službeni pravopis hrvatskoga jezika, odnosno službeni pravopis hrvatskoga književnog jezika, ili preciznije standardnoga hrvatskog jezika, čime su otvorena vrata kaosu kojemu smo svi svjedoci - programiranom kaosu koji treba pripremiti i hrvatski jezik za što lakši ulazak u svijet zajedničkoga, regionalnog, zapadnobalkanskog jezika koji bi treba biti pretežito srpski. No, kao i sredinom osamdesetih, radi se o računu bez krčmara.
Hrvoje HITREC

Hrvatsko slovo, 11. rujna 2009.
Prijeteći Avaz
"Politički predstavnici Hrvata u BiH ne prestaju kukati i plakati nad sudbinom tog naroda, jer smatraju da nije jednakopravan", piše sarajevski Avaz te smatra kako oni svojom pričom o ugroženosti udaljuju državu BiH od Europe. Zato im poručuje kako bi bilo najbolje da nestanu
Ako žele opstati i izbjeći sve snažnijem bošnjačenju, politički predstavnici hrvatskoga naroda moraju ponajprije izboriti jednakopravnost s Bošnjacima, koji drže sve poluge moći u svojim rukama
Iza krinke hladne retorike međunarodne diplomacije, koja povremeno zapne i na pitanju opstanka Bosne i Hercegovine, ne skriva se samo zabrinutost onih krugova koji su pod svaku cijenu željeli u zajednički tor zatočiti Srbe, Hrvate i Bošnjake. Dapače, u pozadini se tog govora da nasluti i shvaćanje, kako prisilno zatočenje triju naroda unutar jedne države nije tek negacija načela slobode, na kojoj počiva zapadni svijet, nego čak i težnja da se isprave vlastite pogrješke nastale u poratnom procesu, koji se, umjesto razvoja jednakopravnosti pretvorio u poligon za realizaciju monstruozne velikobošnjačke državne ideje. U tom projektu bošnjačka elita na cijelom prostoru, koji se još uvijek uvjetno može nazvati Bosnom i Hercegovinom, želi eliminacijom Srba i Hrvata zadržati dominaciju, a u dogledno vrijeme uspostaviti čak i islamsku državicu, od koje se mnogima na zapadu ledi krv u žilama. O tom svjedoče sve snažniji pokušaji bošnjačkih unitarista da rušenjem srpske republike centraliziraju državu, a potom njezino stanovništvo dovedu u položaj sličan onom u kojem se danas nalaze Hrvati u tzv. Federaciji.

Bošnjačka se dominacija osjeća u svim segmentima javnoga, kulturnoga, gospodarskog i političkog života, a već uspostavljena centralizacija vlasti i uprave raskomadala je na više dijelova nekadašnja hrvatska područja pa su mnogi otoci unutar bošnjačkoga okruženja postali svojevrsni rezervati, a tamošnji Hrvati kao domicilno pučanstvo pretvoreni u inačicu suvremenih Indijanaca. Pokušaje pak hrvatskih političara da se autonomijom odupru unitarističkom nasilju još su u začetku slomili visoki predstavnici međunarodne zajednice, odnosno šefovi OHR-a, a posljedice njihovih nevjerojatnih odluka najbolje se mogu vidjeti na primjeru grada Mostara, koji zahvaljujući nametnutome statutu godinama ne može izabrati gradsko poglavarstvo. Mostarski statut nije samo srednjovjekovni presedan uz pomoću kojeg bošnjačka manjina vlada nad hrvatskom većinom nego i svojevrsni nacrt za velikobošnjačko preuzimanje vlasti nad cijelom Bosnom i Hercegovinom. Nakon što se znatan dio međunarodne javnosti navikao na politički podređen položaj Hrvata, bošnjačka je politika otišla i korak dalje pa se sad na upozorenja hrvatskih političara o nejednakopravnom položaju Hrvata javno prijeti iz bošnjačkih medija. "Politički predstavnici Hrvata u BiH ne prestaju kukati i plakati nad sudbinom tog naroda, jer smatraju da nije jednakopravan", piše sarajevski Avaz te smatra kako oni svojom nebuloznom pričom o ugroženosti samo udaljuju državu BiH od Europe. Zato im poručuje kako bi im bilo najbolje da nestanu. 

Politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini doista je nezavidan. Od predratnog broja žitelja Hrvati su prepolovljeni, a danas uglavnom živi na području tzv. Federacije. Osim područja od Drvara, Glamoča i Kupresa preko Mostara do Stolca i Ravnoga uglavnom živi na teritorijalno razdijeljenu i nepovezanom području. Uz teritorijalnu rascjepkanost, Hrvati su i politički podijeljeni. Zato još uvijek ne postoji nikakav politički program oko kojeg bi se stvorio nacionalni konsenzus ili bar dovoljna jaka većina, koja bi poradila na rješenju hrvatskoga pitanja. Ako žele opstati i izbjeći sve snažnijem bošnjačenju, politički predstavnici hrvatskoga naroda moraju ponajprije izboriti jednakopravnost s Bošnjacima, koji drže sve poluge moći u svojim rukama. S obzirom na brojčanu nadmoć Bošnjaka jednakopravnost mogu izboriti samo stvaranjem vlastite teritorijalne jedinice. Tek bi ona u zajedničkim ustanovama onemogućila bošnjačku prednost i nadglasavanje. To je zapravo i ključ rješenja za možebitni opstanak i funkcioniranje Bosne i Hercegovine.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 11. rujna 2009.
Razgovor,
Franjo Talan, predsjednik varaždinskog Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava
Sve žrtve treba ekshumirati i dostojno pokopati
Unatoč nametnutom ratu  Hrvatska je željela utvrditi žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Sabor 8. listopada 1991. donosi Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Kasnije je osnovana i Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je počela s radom u veljači 1992. Kako bi se popis žrtava i evidentiranja grobišta ubrzao i prikupila svjedočanstva početkom 1995. godine započelo je s radom i Istraživačko središte Varaždin. Kao voditelj toga središta središnje Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava radi Franjo Talan. Kad je dolaskom trećojanuarske vlasti Komisija ukinuta, u Varaždinu je 22. rujna 2000. utemeljeno Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. To je udruga građana koja volonterski prikuplja podatke i svjedočenja o žrtvama i stratištima. Društvo ima tridesetak članova iz Hrvatske i inozemstva, a osnovana je i podružnica u Čakovcu i Virovitici.

Dvije fotke umjesto leada

Gospodine Talan, koji je temeljni zadatak vašega Društva bio u trenutku osnivanja?
Osnovni zadatak Društva je podizanje spomen-križa žrtvama Dravske šume Varaždin koji će biti postavljen kraj Drave. Spomen-križ Dravska šuma Varaždin bit će mjesto sjećanja i na žrtve koje su žive ili mrtve bačene u rijeku i u njoj našle smrt. Križ je biti postavljen i u spomen na nebrojene žrtve koje je matica rijeke nosila Dravom pokraj grada, a stradale su negdje u Sloveniji, ili drugdje uzvodno od Varaždina. Od mjerodavne službe dozvola za izgradnju dobivena je početkom studenoga 2002., u trećem pokušaju, a radovi na izgradnji započeti su u lipnju 2003. nakon provedenog javnog natječaja.

Kažete iz trećeg pokušaja?
Prvi zahtjev za izdavanje dozvole za gradnju spomen-križa podnijet je mjerodavnoj ustanovi početkom 2001. Zahtjev nam je odbijen (rješenje od 31. svibnja 2001.) jer je na predviđenoj lokaciji ucrtana trasa "budućeg" nasipa. Odabrali smo novu lokaciju, kako nam je preporučila uprava Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odsjek Varaždin  za koju smo izvadili i potrebne katastarske karte i gruntovni izvadak, te smo u srpnju uputili novi zahtjev, a istog dana zamolili smo ponovo Poglavarstvo grada Varaždina za izdavanje suglasnosti. Inače, prijedlog Gradu za postavljanje spomen-križa na grobištu Dravska šuma Varaždina, upućena je još u prosincu 1998. Dravska park šuma Varaždin proglašena je u ljeto 2001. godine zaštićenim dijelom prirode, te nas Odjel za komunalne djelatnosti Grada Varaždina izvještava da je, s obzirom na novonastalu situaciju, naš zahtjev upućen za mišljenje Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenih dijelova prirode na području Varaždinske županije. Iz varaždinske Ustanove spis je u listopadu proslijeđen u Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Upravi za zaštitu prirode. U međuvremenu zamolili smo Ured za izdavanje građevnih dozvola za prolongiranje roka kako bismo tražene dokumente uspjeli prikupiti. Dio nedostajuće dokumentacije dostavili smo 5. studenoga 2001., tehničke pojedinosti. Nažalost još nije bilo nikakve suglasnost od grada Varaždina, čekao se blagoslov iz Zagreba te je podneseni zahtjev, kao nepotpun odbijen 8. siječnja 2002. godine, a o tome smo dobili i rješenje Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Varaždinske županije.
Krenuli smo tragom odaslanih papira te smo mjerodavne na više mjesta zamolili za pomoć, odnosno što bržu dostavu traženih uvjeta, a uskoro je stiglo i mišljenje iz Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, uprave za zaštitu prirode koje smo dobili 17. siječnja. U drugoj polovici veljače 2002. godine Komunalni odjel Grada dostavlja nam mišljenje, doduše neobvezujuće, odaslano iz Konzervatorskog odjela u Varaždinu o uvjetima koje je potrebno poštivati kod postavljanja spomen-križa. Svu prikupljenu dokumentaciju i mišljenja predali smo 22. veljače projektantu koji nam je prve rezultate obećao za sredinu ožujka. No, kako bez suglasnosti grada Varaždina nije moguće legalno ostvariti podizanje spomen-obilježja istome smo ponovo uputili zamolbu za izdavanje suglasnosti, koju nam je Gradsko poglavarstvo na sastanku 28. veljače i odobrilo te je 26. ožujka ponovno podnesen zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju spomen-križa na grobištu Dravska šuma Varaždin. Konačno je 4. studenoga 2002. godine stiglo rješenje i dozvola za izgradnju spomen križa na grobištu Dravska šuma Varaždin.

Jeste li u svojim nastojanjima imali potporu.?
Podršku izgradnji spomen-križa dobili smo od mjesnih crkvenih vlasti. Potkraj 2000. te godine posjetili smo župu Sv. Josipa na Banfici i vlč. Ivanu Žmegaču iznijeli prijedlog za postavu spomen-križa, a preko župnika s nakanom je upoznata i Varaždinska biskupija. U svom mišljenju o gradnji spomen-križa Biskupski ordinarijat da je svoju suglasnost-mišljenje,  a podršku Društvu dalo je i Društvu za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane.
U ljetu 2001. kad nikako nismo mogli doći do napretka u rješavanju ovog, po nama nadasve humanog i ljudskog čina, a dokumentacija za zamišljeno dostojno obilježje najvećeg stratišta Varaždinske županije nikako da se pokrene, naručili smo i dali napraviti šest metara visok drveni križ koji smo privremeno htjeli postaviti na ovom prešućenom i ničim obilježenom grobištu. Kako u ljetno doba nije bilo izgleda da bismo za taj čin mogli dobiti blagoslov gradskih vlasti, križ smo uoči Dana domovinske zahvalnosti postavili na grobištu "Dravski nasip" kraj Gornjeg Hrašćana, a na grobištu Dravska šuma privremeno smo postavili uoči blagdana Svih svetih, 31. listopada 2001. mali drveni hrastov križ koji je napravio moj otac Josip Talan, prvu molitvu s nama je održao župnik iz Banfice.

Vaše Društvo je podiglo i na drugim lokacijama spomen-križeve?
Potkraj ožujka 1947. u Repovoj šumi nedalekoŠtrigove u Međimurju poubijano je više desetaka ljudi koji su tu i pokopani. U organizaciji Društva održana je u nedjelju 25. ožujka 2001. komemoracija. Komemoracija se održava svake godine, a povodom 60 obljetnice 2007. godine koncelebriranu misu zadušnicu služio je mons. Juraj jezerinac, vojni ordinarij, a tada je blagoslvljen i novopostavljeni križ. Skupu se obratio i Franc Perme, predsjednik slovenskog Društva, Zdravko Ivković iz Bjelovara i, u ime Vlade pukovnik Ivan Gruić. Događaj je snimljen na DVD-u, a cijelu komemoraciju pratila je u cijelosti i Slovenska televizija i ostali mediji.

Javnosti je u novije vrijeme poznato i stratište u župi Macinec.?
4. kolovoza 2001. u povodu Dana domovinske zahvalnosti Društvo je priredilo na grobištu "Dravski nasip" nedaleko naselja Gornji Hrašćan u župi Macinec u Međimurju prigodnu komemoraciju na stratištu poubijanih žrtava poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata. Tom prilikom vic. Stjepan Markušić, župnik župe Macinec, blagoslovio je spomen-križ koji je Društvo postavilo na ovom najvećem stratištu poratnog razdoblja u Međimurju. Molitvi i blagoslovu križa prisustvovao je i veći broj mještana Gornjeg Hrašćana i župljana župe Macinec, a komemorativnom skupu bili su nazočni i predstavnici Matice hrvatske iz Čakovca, ogranka Hrvatski domobran iz Varaždina, i predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

Šenkovec? Čukovec?
Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Čakovca postavilo je spomen-križ na grobištu Ksajpa u župiŠenkovec. Molitvu za stradale na tom mjestu predvodili su svećenici fra Anđelko Rakhel, iz Franjevačkog samostana Čakovec i vic Vladimir Kolarić, župnik župe Sv. Jelene izŠenkovca, koji je blagoslovio spomen-križ.
U prisustvu više od dvjesto vjernika, sumještana i prijatelja u Čukovcu kraj Ludbrega u nedjelju, 2. studenoga 2003., u organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava održana je komemoracija i otkrivena spomen ploča ratnim i poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata stradalih od posljedica komunističkog terora iz sela Čukovec. Obraćajući se prisutnima predsjednik Društva je rekao: "Poštovani prijatelji najsrdačnije Vas pozdravljam i zahvaljujem što ste se odazvali na ovu komemoraciju i tužnu obljetnicu. Prije svega zahvaljujem rodbini, braći i svima koji su dali doprinos za izgradnju ovog spomen križa žrtvama ratnog i poratnog razdoblja.

Na kraju došlo je do realizacije spomen križa "Dravska šuma" Varaždin?
Realizacija izgradnje sadašnjeg projekta spomen-križa odvijala se nekoliko godina, a mjerodavni ured Državne uprave u Varaždinskoj županiji Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove dozvolu za izgradnju dostavio je, 4. studenoga 2002. i gradu Varaždinu, poduzeću Parkovi Varaždin i resornom Ministarstvu. U dozvoli je navedeno da se u roku od dvije godine treba započeti s radovima. U veljači je objavljen javni natječaj za izvođenje radova, a ugovor za izgradnju potpisan je 7. svibnja 2003. Radovi na izgradnji započeli su u lipnju, a sam spomen-križ postavljen je sredinom srpnja 2003., time je ujedno završila prva faza izgradnje. Ugovorena vrijednost te prve faze radova iznosi 50.146,83 kuna, a zbog nedostatka sredstava isplata se otegnula i na 2004. godinu.

Kako društvo stoji u financijskom pogledu? Imate li za svoje projekte pristup proračunskim sredstvima?
U razgovoru sa članovima slovenskog Društva održanom 2003. u Kočevskom Rogu, kod obilježenog stratišta Hrvata, planirali smo i daljnji zajednički rad na obilježavanju grobišta, tada su nam nepodmirene obveze prema izvođaču iznosile više od 25 tisuća kuna. Kod toga smo naglasili da se izgradnja financira uglavnom od sponzora i dobročinitelja, članova udruga Hrvatski domobran i političkih zatvorenika, a za pomoć smo se obratili i Vladi i nekim ministarstvima kao i tijelima lokalne uprave i Gradu Varaždinu. Nažalost nigdje nismo bili u proračunu te s te strane baš nije postignut neki uspjeh. Kao udrugu jedino nas financijski pomaže Varaždinska županija, a zbog razumijevanja varaždinskog HDPZ-a nismo bačeni na ulicu. U želji da nam pomognu članovi Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane poslali su pismo podrške Društvu za podizanje spomen-križa "Dravska šuma" Varaždin na više adresa (Vladi Hrvatske, Saboru, Gradu Varaždinu ..). U završnom dijelu pisma je istaknuto - Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, s kojim surađujemo, nam se je požalilo, da imaju novčane poteškoće kod postavljanja spomen obilježja na prešućenom grobištu Dravska šuma kraj Varaždina. Prema našem mišljenju imate najljepše groblje u Europi, a prešutjelo grobište više od 1000 vaših sunarodnjaka kod Dravske šume zamalo izgleda kao smetište. Želja nam je da tu sramotu zajedno s Društvom i gradom Varaždinom dostojno sredite i žrtve već jednom pokopate.- Pismo podrške poslano je 2003.

I kod Varaždinskih Toplica postoji masovna grobnica i stratište?
Od rujna 2003., zajedno s udrugom Hrvatski domobran iz Varaždinskih Toplica i njezinom neumornom predsjedniku Franji Bešeniću organiziramo blagoslov spomen križa, misu za žrtve i komemoraciju na grobištu Leskovec, povodom 60 obljetnice stradanja. Bila je to prva masovna partizanska likvidacija zarobljenika u varaždinskoj županiji. Grobište je blagoslovio i misno slavlje predvodio mons. Marko Culeg, varaždinski biskup.

U novije doba aktualna je i lokacija u Vratišincu?
Zahvaljujući ponajviše aktivnostima i upornosti članice Društva Barbare Turk uspjeli smo podići jedan od najljepših spomenika žrtvama poratnih komunističkih likvidacija župe Vratišinec. Misu je predvodio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup. To je bilo 8. listopada 2008.. Zapažen govor, zapravo sat povijesti o stradanju žitelja Međumurja s održao je prof Zvonimir Bartolić, predsjednik Matice hrvatske, a skup je pozdravio i govor održao predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva prof ZvonimirŠeparović. Bili su tu i članovi Udruge Daksa iz Dubrovnika, kao i predstavnici desetak udruga iz okolice.

A ove godine, što se ove godine dogodilo? Postav spomen križa na grobištu Leš u Kotoribi, u Donjem Međimurju

U pratnji svjedoka grobište Leš u Kotoribi, u Donjem Međimurju, početkom lipnja 2009. obišli članovi Društva iz Čakovca i Varaždina. Zahvaljujući donaciji Kulturno umjetničkog društva općine Petrijanec i pomoći braće Krunoslava i Stjepana Jovan iz Nove Vesi, kao i zalaganju Zlatka Pišpeka iz Kotoribe nabavljen je četiri metra visok drveni križ i korpus. U spomen na poubijane žrtve grobišta Leš u Kotoribi, 12. srpnja vlč. LjubanŠkraba, kotoripski župnik blagoslovio je novopostavljeni spomen križ i služio misu zadušnicu za žrtve ratnih i poratnih stradanja.

Surađujete sa sličnim društvima?
Plod suradnje s članovima Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane bio je potpisivanje "Povelja o suradnji", iz 2001. Slovenskom Društvu uputili smo pismo podrške u nastojanju završetka spomenika pod "Krenom" u Kočevskom Rogu, a kojeg su mnogi htjeli srušiti. Pismo potpore na hrvatskom slovenskom i engleskom jeziku poslano je na adrese desetak institucija u zemlji i inozemstvu, od Međunarodnog suda za ljudska prava do ostalih europskih institucija, a podržali smo i njihova nastojanja za raščišćavanje poratnih likvidacija u Sloveniji.
U skladu s potpisanom poveljom sastajemo se svake godine barem jednom, a osim druženja svaki put posjećeno je jedno od grobišta, Sidol, Žančani, Kočevski Rog, Topolšica. Tako smo zajednički sastanak održali i 2002. godine u Slovenj Gradcu, a u 2003. godini sudjelovali smo zajedno sa slovenskim Društvom (izaslanstvom) u radu Komisije vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prešućenih grobišta. U razgovoru sa slovenskim partnerima predložili smo da se između država barem riješi pitanje stratišta i pokopa žrtava.

A od hrvatskih udruga? Pišete li i sami?
Suradnja je uspostavljena i s udrugom "Daksa" iz Dubrovnika, Hrvatski domobran V. Toplice, Varaždin, Novi Marof, Sveti Ivan Zelina, Koprivnica ... Hrvatskim društvom političkih zatvorenika, Varaždina i središnjica, Matica Hrvatska Čakovec i Bjelovar, Varaždinska biskupija, i tako dalje. Član sam Hrvatskog žrtvolovnog društva, bio sam na posljednja tri kongresa, ali i Matice hrvatske, povremeno nešto napišem za Glas koncila, Politički zatvorenik, a redovito za Varaždinske vijesti. Napisao sam knjigu Zapisi iz Cestice, a pripremam knjigu o žrtvama Varaždinske županije.

Što se događa sa žrtvama iz grobišta Hrašćan? I tamo ste angažirani.?
Početkom ožujka 2009. radnici su kod rekonstrukcije nasipa u Gornjem Hrašćanu naišli na ljudske kosti, a dio kostiju ugrađen je u novosagrađeni nasip, te ih povremeno ispire kiša, ostaci su pronađeni i 5. kolovoza ove godine. Posmrtni ostaci žrtava iskapani su i u četvrtak 5. ožujka, o tome je šef gradilišta obavijestio i policiju, a informaciju sam ujutro dobio od predsjednika HDPZ-a.
Ustanovili se da je prethodnih dana kod odstranjivanja dijela nasipa, oko 200 metara, i kod njegove rekonstrukcija i spajanja na stari dio kostiju ugrađen u novoformirani nasip, a tog četvrtka na spomenutoj dužini na četiri mjesta evidentirane su ljudske kosti. Obaviještena je policija i radovi su privremeno zaustavljeni, nešto zbog otkrića, a dijelom i zbog kiše koja je cijelo jutro padala i ispirala tek iskopane kosti. Odmah po saznanju o otkrivanju posmrtnih ostataka obavijestio sam predsjednika podružnice Čakovec, te sam ujutro gradilište obišao s Alfredom Obranićem, predsjednikom HDPZ-a, a prisutni su bili i članovi Društva, Stjepan Jovan i Josip Kolarić kojeg sam kao najbližeg stratištu zamolio da obilazi gradilište i izvještava ostale o daljnjim pronalasku i radovima koji su bili pred završetkom. Zahvaljujući ažurnosti Jože radovi su u dva navrata zaustavljeni te je spriječeno navoženje šljunka na trasu puta u kojoj su se nalazili posmrtni ostaci žrtava, ali zbog prolaska više desetaka tona teške mehanizacije posmrtni ostaci su stradali.

Jeste li uspjeli zaustaviti radove i izvršiti ekshumaciju?
Kasnije su radovi zaustavljeni a Društvo je Državnom odvjetništvu uputilo zahtjev za ekshumaciju koja bi se izvela barem u dužni gdje su se izvodili radovi. Članovi Društva izvijestili su sve medije i Varaždinsku biskupiju te je biskup mons. Josip Mrzljak 7. travnja obišao grobište, a nakon toga je u crkvi u Macincu predvodio misno slavlje. Za grobište se zainteresirao i Hrvatski helsinški odbor čija ekipa je došla na stratište i pokupila dio kostiju koje su se nalazile na njivama. Zahtjev Državnog odvjetnika zaprimio je istražni sudac koji je zatražio troškovnik za izvođenje ekshumacije, a kako je u doba krize bilo malo vjerojatno da će se spomenuti radovi nastaviti zamolili smo i predložili sutkinji da ćemo nastojati prikupiti još neke ponude. Jer smo se bojali da će žrtve i dalje ostati u zemlji na koju su radnici htjeli navesti šljunak što je uspio spriječiti prisutni Josip Kolarić.
U međuvremenu 29. travnja pomoću georadara nastojali smo ustanoviti što se nalazi pod zemljom, ali pošto uređaj samo registrira veće nepravilnosti u sastavu tla dobiveni podaci nam baš nisu poslužili. Da bi ipak nastavili iskapanja i utvrdili više pojedinosti o žrtvama nastojali smo pronaći jeftinijeg izvođača te je Dragutin Cerković i njegova tvrtka Geotim Belica, predložio da poslove ekshumacije izvede uz minimalne troškove, uz naplatu samo utrošene nafte za radni stroj. Naime i Dragutinu je teta nestala u poratnim likvidacijama, radila je kao prevoditelj za njemački, mađarski i hrvatski, te se osjeća obveznim pomoći, inače je bila časna sestra. Ekshumaciju je odobrio i predsjednik suda s time da sve troškove ekshumacije snosi Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. Društvo i tvrtke Geotim potpisali su ugovor o izvođenju radova za iznos od 12 tisuća kuna. Nakon toga je istražni sudac naložio da se posmrtni ostaci, prema navodu ugovora i iskopaju, a posmrtne ostatke nakon radnog vremena pripadnici MUP Čakovec odvest će na patologiju Bolnice u Čakovcu, gdje će ih pregledati sudski vještak i dati svoju ocjenu. Radovi su izvedeni od 08. do 12 lipnja, a pronađene kosti, nekoliko vreća, odvezene su na patologiju kako je bilo i dogovoreno. Čeka se sad nalaz sudskog vještaka.

I što sad planirate glede nasipa?
Prikupiti sredstva i ekshumirati cijeli nasip, a prvenstveno strojem otvoriti ona mjesta gdje stanovnici znaju da su se tu pokapanja izvršavala. Uz dno nasipa nalazili su se rovovi koje je potkraj rata iskopala mađarska vojska, a kasnije su tu dovozili žrtve, tu su ubijane i u rovove pobacane i zagrnute tankim slojem zemlje. Dakle tu su se nakon partizanskog preuzimanja vlasti u Varaždinu iz grada dovodile žrtve i tu ubijale. Na neka su mjesta žrtve dovožene potkraj lipnja, a drugi spominju i druge lokacije i druge datume. Nasip je dugačak nekoliko kilometara i za žrtve su znali svi, i rukovodioci i radnici Vodogradnje, predstavnici MUP, i Državno odvjetništvo, a izgleda da nisu znali jedino oni koji su odobrili radove.
Drugi nam je cilj posmrtne ostatke žrtava dostojno pokopati, a ostale predmete, žice, pribor za jelo i osobno higijenu ostaviti te načiniti muzej stradanja.
U planu je redovito i dalje priređivati komemoracije i posjete grobištima i stratištima i mučilištima, kako onima koje organiziraju drugi Bleiburg, Lepoglava, Tužno, Daksa, Macelj, a još više onima za koje baš i ne mari šira zajednica, a to suŠtrigova, Dravska šuma Varaždin, Ksajpa -Šenkovec, Sep Gornji Hrašćan, Vratišinec, Kotoriba itd.

Postoji i inicijativa o ustanovljenju muzeja?
U cilju zaštite dostojanstva žrtve i temeljnog prava žrtve na očuvanje istine, Društvo planira i želi postaviti muzej u nekom od prostora vojske koji se ne koristi. Zgrada vojarne u Optujskoj ulici. Jedan dio bio bi namijenjen ratnim i poratnim stradanjima u 1. svjetskom ratu. Drugi dio bio bi namijenjen stradanjima u međuratanom razdobllju - dio stradanja može se vidjeti iz raspoloživih matica i crkvenih knjiga, a koje su, da bi se istina zataškala i sakrila opljačkane i uzete katoličkim župama. Danas su u posjedu Matičnih ureda, čime je na neki način i sama pljačka legalizirana. Tu bi svakako ušle i izborne prijevare i prisile, kao i s time vezani progoni pripadnika HSS-a i ostalih ljudi koje je progonio žandarsko-srpski režim kralja Aleksandra.
Treći dio obuhvaća ratna i poratna stradanja Drugog svjetskog rata Varaždinske županije, a u kojem bi bile i fotografije i dokumenti žitelja velike župe Zagorje u ratnom i poratnom razdoblju. Dio tog odjela obuhvaćao bi nalaze i predmete pronašle u ekshumacijama grobišta na ovom području, a tu bi se nalazila i svjedočanstva o stradanjima, popis i lokacije grobišta, progoni stanovništva, itd .
Četvrti dio obuhvaćat će Domovinski rat - žrtve i stradanja stanovnika varaždinske županije u tom razdoblju, fotografije poginulih, opise stradanja (dijelom su već obrađene), a tu bi se nalazili i podaci o braniteljima koji su proteklih godina umrli i načinili samoubojstvo. Na žalost i takovih je dosta. Jedan od postava Muzeja bit će "Gorbišta Hrvatske i susjednih područja".

Vaše stajalište o odnosu Hrvatske prema žrtvama?
Ako ostvarimo pomoć zajednice, prvenstveno Države prema žrtvama bi se i mi u Hrvatskoj s vremenom mogli dostojnije odnositi. Hoćemo li to dočekati i ostvariti mi ili će to ostvariti buduće generacije to toliko i nije važno, ali je važno stradanja zabilježiti kako bi se ona mogla, u vremenima koja budu podesnija za iznošenje istine i prava na postojanje žrtve humanija, ekshumirati i dostojno pokopati, onako kako to dolikuje civiliziranim ljudima i europskim normama ponašanja.
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 11. rujna 2009.
Ante Beljo
PODLISTAK (9)
Prvi posao "narodnih boraca" - pljačka lapačkih Hrvata
PN:Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH?Što se zapravo tada dogodilo na području  Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo

"'Narodni borci', koji na juriš oslobodiše Boričevac, selo bez ikakve obrane, vratiše se trijumfalno u Donji Lapac.
Vodstvo ustanka - pobune imenova civilnu vlast, odbor od 30. 'uglednih' građana, gotovo sve osvjedočene velikosrbe, a za sekretara - zapravo polit-komesara - imenova Stevu (Dragičevića, op. A.B), kojeg 'ugledni građani', članovi odbora, za desetak dana najuriše, jer nisu željeli imati komunističkog komesara.
Za komandanta mjesta imenovao je Gojko Luku (Štikovca, op. A.B.). Čovjek je visokokvalificiran, bio je žandar pravi pravcati. Dao mu pod komandu 20 narodnih milicionera. Oni će čuvati narodnu vlast i, dakako narod.
Prvo što je Luka uradio na opće zadovoljstvo bilo je da je dao isprazniti staje i spremišta žita i hrane lapačkih Hrvata, ono što je ostalo nepočišćeno. Trudio se da budu pronađeni "ustaše", ali je obećao i Srbima da će pričepiti svakoga tko bude skrivao Hrvata.
Idućih nekoliko dana stigoše u Lapac mnogi članovi visokih foruma Partije. Dođoše Jakov Blažević (on je na neki način bio domaći jer je bio sekretar komiteta za Liku) pa Mile Počuča, Tomo Nikšić, Marko Orešković i Rade Žigić, kojega je ravno iz Beograd poslao Aleksandar Ranković. Oni su zasjenili lokalne prvake Peju Žunića, Stevu Dragičevića, a djelomično i Gojka Polovinu.
Nikac je i sam pripadao antifašističkom pokretu. Bio je predsjednik kotarskog odbora Hrvatske seljačke stranke, pa je smatrao da pripada ljevici. U Gojkovoj sjeni trudi se sačuvati život sebi i još devetorici članova obitelji, kojima je iznalazio zaklonište. Gojko ga hrabri, kroz koji dan će, veli, proglasiti sovjetsku republiku, uvesti red i strogoću. Pobrinut će se on da svatko postupa i radi u okrilju partijske ideološke čistoće.
Tokom dana Nikac izabere vrijeme i odšulja se pogledati svoju kuću. 'Sad su bili ovdje, traže vas i htjeli su paliti, ali mi nismo dali, jer je preblizo naših kuća', reče susjed Tota.
Kad se vratio, slušao je kako Pejo Žunić priča krugu boraca oko sebe da je u Boričevcu pozvao nekog Hrvata, koji je jedan od rijetkih tamo ostalih, da se preda, ali je on pobjegao u sjenik. Radije je izgorio nego se predao, jer je on Pejo, kaže, zapalio sjenik. Žunić je sebe smatrao najstarijim lapačkim komunistom, koji je naučio Marxovu ideologiju i sve znade o Staljinu. Valjda je mislio da je time amnestiran od zločina.

Ubojstvo Hodakâ

Kad je Nikac idućega dana, krijući se, odšetao uz kukuruzni nasad u polju, od ulice se začuje neka strka i galama. Zakloni se među kukuruzne stabljike pa kroz klasje gleda i osluškuje. Čuje u nastaloj buki prijeteće glasove i razabire da nekoga treba zaklati, pobiti. Usmjerivši sluh prema ulici, trgne se jer se čulo kako se lome kukuruzne stabljike i pred njim se stvori Vican sa stajskim vilama. On preplašen, a Vican iznenađen U prolazu Vican mu reče: 'Ne boj se, neću ja tebe, idemo mi uvatiti one ustaše, što su bili sakriveni kod Peje Žunića'. Odtutnji zatim među gomilu koja se u polju brzo umnožavala. Trojica muškaraca, dva brata Jakova Hodaka, uglednog gospodara iz Poljica blizu rijeke Une, Ivan-Ivača i "X" te sin mu Nikola, sve ugledni ljudi, poznati pripadnici Mačekove opozicije, grabili su preko polja u smjeru šume. Sunce nemilo žeže, sve zrak treperi, ptice ševrljuge uzlijeću, izvode svoju melodiju pa slete. Dok se to ponavlja, prepelica uz obraslu među producira svoju melodiju - potpožip, potpožip.
Rulja od mnogo desetaka ljudi valja se za Hodacima, koji hitaju sve bliže k šumi. Uz urnebesno urlanje svatko u rulji se nameće svojom dernjavom: 'Sreti ih od bihaćke ceste, presijeci im put, nedaj im u šumu'.
Progonitelji se razredili po polju, okružuju nedužne bjegunce, uhvatiše Ivoću (Ivana). Omanja skupina se skupi oko njega, oduzmu mu život i krene za ruljom. Hodak "X" stiže do Viganjića drage, dohvati se šume i spasi se. Nikola Hodak hita u šumu na drugom mjestu, nađe se u Milešinoj dragi, uskim putićem probit će se na mali proplanak i za dvadesetak koraka u okrilje guste šume. No kraj putića, u gustoj sitnogorici, čuči ženska spodoba i kroz granje prati Nikolu krvavim pogledom. Objema rukama čvrsto uhvatila držalo sjekire, a čelično sječivo usmjerila okomito na putanju Nikolinog kretanja. Zrake sunca probijaju se kroz sitno granje i zlokobno blješte na čeličnom sječivu. U grmu zaleprša kosovica. Nikole se trgne pa se prignu i ubrza korak, a kad stiže na rub gustiša, Draginja ga svom snagom udari sječivom posred lubanje. Otvori se rana krvava kao Sunce gledano kroz oblak dima nad Boričevcem.Šiknu vruća krv potisnuta golemim tlakom, rasprši se u sve manje četice i zelenom lišću podari grimiznu boju. Proplankom se razlije vonj svježe krvi. U crvenilu krvi klone Nikola. Tu je počivao do 1945. kao svjedok okrutnog umobolnog zločina.
Napomena NIkole Vidakovića Nikca na kraju članka:
Ona trojica Hodaka, kako se kasnije saznalo, nisu uopće bili skriveni kod Peje Žunića u Donjem Lapcu. On im nije pružio nikakvu zaštitu. Koristio ih je da mu obave žetvu, vršidbu i kosidbu. Dakle, izložio ih je pogibelji, jer ih je svatko vidio i saznao tko su i da su Hrvati. Žunić je, inače, bio čovjek bolesnih ambicija, politički analfabet, mračna i moralno srozana ličnost, umišljena veličina, od susjeda prezren, a kad je bio 'pročitan', napušten je i odbačen i iz političkog kruga u kojem je živio, kod prijatelja nepoželjan. Ženskaroš koji se utvarao kako može slomiti svako žensko srce. no, partizansku spomenicu je dobio. A 1948. našao se na ulici. Tih godina radio sam u Osijeku. Ponizno je i plačljivo molio pomoć, jer sa suprugom i četvero djece nije imao od čega živjeti. Kako sam bio uspješan privrednik, zaposlio sam ga i riješio mu stambeno pitanje, i to sve odmah. A on je već u to vrijeme otišao u Gradski komitet, gdje je podastro moju "ustašku prošlost". Nije mi to nanijelo štetu, valjda su ga poznavali.
U Osijeku pokušao se plasirati širenjem imforbirovskih i staljinističkih stavova i pisanih materijala. Imao je ljubavnicu, koja je to predala Udbi, pa je bio otkriven. Izvršio je samoubojstvo.

Kako je Žunić sredio Alivojvodića
Pošli su na spavanje. Žunić  (Pejo, op. A.B.) povede Radu Žigića, prisnog prijatelja Gojka Polovine, kojima se prikrpa uz Gojka i Nikac, te Mile Kosanović, omanji lokalni lider. Žunić ponudio društvo šljivovicom i medom, nakon čega se smjestiše na Žunićevu tavanu.
'Dobar je Pejo gospodar, kakva mu je samo šljivovica i med', konstatira Žigić. Ne mogavši to u sebi provariti, Nikac bojažljivo izgovori kako Pejo Žunić nema ni šljivovog stabla ni košnice pčela. Žigić priupita otkuda mu onda to. Osmjeli se Mile Kosanović pa, u želji da dade svoj prilog u raskrinkavanju lažnog karaktera, što ga je samohvalom vješto o sebi stvorio Žunić, ispriča Žigiću da je to i sav drugi imutak Pejo opljačkao iz Limarove kuće (Limar je bio AugustinŠimel, naturalizirani Hrvat). Žigić plane i u bijesu izbljuva ćirilicom nekoliko slogana iz srpskog folklora. Od tog dana Žunićeva politička karijera, unatoč Gojkovom pokroviteljstvu, krenula je nizbrdicom.
U štabu je došao na red razgovor o gostioničaru Milanu Alivojvodiću, Hrvatu, naravno. Njega je na svom sjeniku skrivao Srbin, gostioničar Andrija Vidurinov. Žbiri komandanta Lapca LukeŠtikovca pokušavali su ga izvući iz sjenika, ali je Alivojvodić povukao lojtru k sebi i odlučio zapaliti sjenik i u njemu izgorjeti ako se netko popne k njemu. Znajući da bi planuo ne samo sjenik, nego i njegovo imanje, Andrija je čuvao svog kolegu Alivojvodića. Alivojvodićev dragi prijatelj bio je Pejo Žunić pa on dobije zadatak da ga privede svojim prijateljstvom. Žunić to prihvati očekujući da će na taj način poboljšati svoj politički rejting. Žunić je u Alivojvodićevoj gostionici mnoge čaše ispio, mnoge obroke janjetine izjeo, besplatno dakako. Pred sjenikom Žunić mu se javi, poetskim riječima zajamči život i sigurnost i tako između Alivojvodića i revolucije pade zid, ali pade i Alivojvodić. Žunić ga uvede u štab i predade prvom pravovjernom borcu, koji je pritrčao. Pridružio se još jedan dobrovoljac pa Alivojvodića odvedoše u podnožje lapovačke Visočice. Tu pravovjerni također iskaza tko je i što je, pa nožem obavi svoj krvavi posao. Kad se vrati, hladnokrvno je opisivao krvavi ritual. Recimo još da je taj ubojica nedužnog Hrvata poslije 1945. iškolovan hrvatskim novcem i da je postigao reputaciju priznatog dramskog umjetnika.
Na sličan način borci revolucije, partizani ili četnici (tada se još nisu razlikovali) oduzeli su život nedužnim Hrvatima: AugustuŠimelu, Petri (Peji) i IvanuŠikiću (bili su braća), Dani Kneževiću, Milanu Vidakoviću, Josipu Mareniću, dječaku Kneževiću, sinu Ilije i Anđe, PajiŠikiću, a na mukama je umrla mlada MarijaŠarić te Nino Knežević.
Posebna priča su stari i onemoćali: Mišo Vidaković, Jela (Jeka)Šikić i KataŠikić. Njih je neki Stole odveo na Bijeli brijeg, blizu D. Lapca, gdje se iz zemljine utrobe vadi prirodno bijeli pijesak. Prostrijelio ih je i glave im gurnuo u grabu. Nakon zločina produžio je svojoj kući u obližnjem naselju. Sutradan se vraćao na svoju dužnost u D. Lapac. kad je prolazio kraj mjesta zločina, iz grmlja što je okruživalo Bijeli brijeg prasnuše hitci i Stole se pridruži žrtvama svoga zločina. Potraga narodnih boraca za počiniteljem nije dala ploda, a časnom sucu i egzekutoru nigdje traga. Samo u grmu nađoše ležaj od suhog lišća gdje je pravedni osvetnik ležao dok je čekao da ostvari svoju presudu.

Sve ubojice nedužnih Hrvata bili su vođama pobune poznati imenom i prezimenom. Zločini su se događali ispred njihovih očiju. Jedini, staloženi i razboriti Jakov Blažević, želio je Hrvatima pomoći. On nikada nije brzopleto odlučivao. Htio je sve promotriti iz distance, zbog čega mu dadoše ime 'oklijevalo'. Nikac je Jakovljeve pokušaje shvatio pa se usudio indirektno ukazati da treba nedužne zaštiti. No svaku pomisao na to presjekli bi Orešković i Žigić. Revolucija je bezobzirno brisala sve što joj je na putu i o tome nije bilo suda!
Ponešto je pomagao major Rašeta, kojega su partijski čelnici kasnije proglasili najvećim četnikom. Major Rašeta pomagao je IliŠikiću da se spasi, MarijuŠikiću Daninu, udovu s jednim djetetom u naručju i drugim u utrobi oteo je iz ruku četničkih koljača, a Nikcu je ponudio zaklonište u svojoj kući.Videći da je svakoga dana sve više pogibelji, a i na savjet dobronamjernih Srba, Nikac se potiho povukao iz Gojkove zaštite, jer je vidio da je i Gojkova zvijezda počela tamniti. Pridružio se svojoj obitelji koju je već ranije sklonio u šumu. U Donji Lapac dolazio je kradomice po hranu, ali jednog dana uhvati ga četnička zasjeda. Pročitali su mu smrtnu presudu, koju je izrekao četnički štab uz napomenu kako srpski heroji neće ni mačku hrvatsku ostaviti na životu. Kad su ga počeli vezati, pojavi se iznenada Mile Rašeta -Šović s još dvojicom, odgurne četnika s užetom u ruci i stane između Nikca i skupine koljača. Došlo je do oštre prepirke i objašnjavanja pa i potezanja oružja, a kad MileŠović-Rašeta sa smrtnom ozbiljnošću uzviknu: 'Ovdje će pasti srpska krv prije nego Nikca odvedete", koljači su popustili te Mile iščupa Nikca iz četničkih ruku'." 
Kraj podlistka