Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 12. veljače 2010.
Urednički komentar
Karađorđevići naprijed, Tuđman stoj!
Intervju srbijanskoga princa Aleksandra Karađorđevića, sina posljednjega jugoslavenskoga kralja i stvarnog šefa četničkoga pokreta, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 1. veljače.

Intervju srbijanskoga princa Aleksandra Karađorđevića, sina posljednjega jugoslavenskoga kralja i stvarnog šefa četničkoga pokreta, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 1. veljače izvrstan je pokazatelj stanja stvari na Zapadnom Balkanu, kojemu se Hrvatska čl. 141 Ustava, koji priječi formalni ulazak. Karađorđević je poslao poruku kako želi što prije vidjeti Ivu Josipovića. Bit će da mu gode Josipovićeve note o povlačenju hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Dao je i svoje viđenje novije povijesti, svojevrsnu "platformu" za stvaranje jugosfere. Karađorđević smatra kako su se "ratovi mogli izbjeći", a da su "zbog ludila izgubljene godine u posljednjem desetljeću 20. vijeka", te da "građani i dalje teško žive… a toliko toga moglo se izbjeći". "Građani Srbije, kao i bivše Jugoslavije, mnogo su propatili. Zbog upotrebe negativne religije i negativnog nacionalizma, plaćena je visoka cijena širom bivše Jugoslavije. Ljudi su gubili živote i patili zbog zloupotrebe vlasti i nepoštovanja ljudskih prava". Hrvatska i Srbija su"potrebni jedni drugima na putu u EU. Naše dvije zemlje moraju surađivati radi stvaranja novih radnih mjesta, investicija i ekonomskog prosperiteta u regiji… Obje strane su radile pogreške u prošlosti, ali vjerujem da se sada svi želimo okrenuti budućnosti i unaprijediti odnose". I tako dalje. Nigdje krivca, nigdje agresora, pa se može zaključiti da je i Karađorđević usklađen s haaškom pravdom, umjesto s objektivnom istinom.
I dok se nit po nit krpa velepromašaj zvan Jugoslavija, a u toj funkciji jest i spomenuti intervju – koji je zapravo orjunaška provokacija, u Hrvatskoj se istodobno događa proces odustajanja od nacionalnih vrjednota i veličanja jugoslavenskih mitova. Uz bok promicanja karađorđevštine ide i odluka hrvatske vlade o obnovi četničkog spomenika u Srbu. Vlada je velikodušno izdvojila milijun kuna. Cijena obnove je oživljavanje jugoslavenskog mita i zatiranje objektivne istine.
I kulturna politika uvažava trule znakove vremena. Ministarstvo kulture 21. siječnja ove godine obavijestilo je predlagatelja kulturnog programa Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, da prijedlog općine Veliko Trgovišće "nije uvršten u Program javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2010. godinu te Vam Ministarstvo nije osiguralo financijska sredstva. S poštovanjem, ravnatelj Čedomir Višnjić". Na dva dosad održana skupa Dana dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću sudjelovao je cijeli niz hrvatskih povjesnika. Ova je odbijenica i kulturna politika koja stoji iza nje, pljusketina obnovitelju hrvatske države i njegovom rodnom mjestu, svima koji su na Danima dosad izlagali i koji će ubuduće izlagati, povijesnoj struci, kulturi općenito i svima nama kojima je stalo do toga da Hrvati sami pišu svoju povijest, a ne da im povijest pišu obrijani karađorđevići, načela Save Štrbca, perika Carle del Ponte i obiteljski obrt Goldstein.
Sličnu odbijenicu kakvu je dobio dr. Franjo Tuđman od Ministarstva kulture dobio je i naš suradnik iz Moskve, kroatist Artur Bagdasarov, koji je u Rusiji o svom trošku (sic!) objavio prve hrvatske, ne "srpskohrvatske", knjige (Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća, Hrvatska slovnica i Hrvatsko – ruski rječnik). Svojedobno je kritički pisao o Dautovićevu Hrvatsko-ruskom rječniku, da je, naime, "hrvatskobošnjačkosrpskocrnogorski" dvojezičnik, a ne hrvatski, te da je sastavljen po uzoru na Anićev Rječnik "hrvatskoga" jezika, koji je začet u doba jakoga utjecaja partijske lingvistike i na inicijativu CK SKH, tzv. Zagrebačkog dogovora iz 1986. Bagdasarov je, dakle, sastavio novi hrvatsko-ruski rječnik. Smatra kako svaki narod koji poštuje sama sebe, mora imati zaseban jezik i rječnik. Nakladnici u Hrvatskoj ne pokazuju interes za njega. Obratio se Ministarstvu kulture, a ono ga je elegantno odbilo iz formalnih razloga, umjesto da pronađe način kako bi rječnik ugledao svjetlo dana. Umjetni rječnici i danas su u opticaju, dok hrvatski nemaju priliku. Treba li nas onda čuditi što hrvatski jezik u EU ima problematičnu budućnost?
I dok se medijski promovira karađorđevština a politika izdašno podupire spomenik jugomitu, kulturna politika odriče se istinskih hrvatskih veličina i istinskih prijatelja u svijetu. Opravdano je postaviti pitanje: Kome u Hrvatskoj smetaju Dani dr. Franje Tuđmana? Kome smeta rječnik oslobođen jezičnog kukolja? S kriterijima odbacivanja nacionalnog i odbijanjem hrvatskih prijatelja u svijetu ne može se graditi bolje sutra. S politikom građenom na takvim kriterijima postajemo sve više objekt Zapadnog Balkana i sve manji subjekt u Europi.

Hrvatsko slovo, 12. veljače 2010.
Razgovor
Marija Valčić, stručnjakinja za upravljanje u kulturi :Našom prebogatom baštinom valja znati upravljati

Marija Valčić predaje hrvatsku umjetnost u europskom kontekstu i kulturno povijesnu baštinu i turizam na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti „B. A. Krčelić“ u Zaprešiću, na smjeru menadžment u kulturi.
Gost je predavač na nizu međunarodnih diplomskih i poslijediplomskih seminara u Baden Badenu, Bologni, Beču, New Yorku, Veneciji, Dubrovniku, Rijeci, Zadru i Biogradu na moru.
Konzultantica je za područje kulturnog menadžmenta, kulturne politike te obrazovanja gdje aktivno sudjeluje na razvoju pozitivnih promjena i to kroz dosadašnje pretpristupne fondove Europske unije CARDS, PHARE i sada IPU.
Predmet njenog zanimanja je i uloga novih tehnologija u kulturi i umjetnosti, umjetnost i kulturna politika EU, kulturni turizam, kultura i kreativne industrije, kreativni turizam, uloga međunarodnih organizacija u kulturi i umjetnosti te uloga muzeja, muzejskih zbirki i baštine. Članica je brojnih međunarodnih udruga ICOM-a, ICOMOS-a i ECOVAS-a.
Aktivno sudjeluje u definiranju kulturnih politika u gradovima i regijama u Hrvatskoj i u Europi kroz članstvo Europske mreže centara za usavršavanje kulturne administracije ENCATC. Objavljuje članke, recenzije i izvorne znanstvene radove. Autorica je knjige Hrvatska umjetnost u europskom kontekstu što je povod za razgovor

Nedavno ste objavili knjigu „Hrvatska umjetnost u europskom kontekstu“. Što nam novo u nizu drugih sličnih izdanja donosi Vaša knjiga i kako je ona nastala?
Oblikovanje i tiskanje ove knjige potaknuto je istodobno s više strana. S jedne sam strane imala potrebu u jednoj knjizi objediniti sve svoje nastupe na međunarodnim znanstvenim i stručnim savjetovanjima i konferencijama, koji su uvijek bili potaknuti teoretskom interpretacijom ili tumačenjem konkretnog značenja i smisla široke teme hrvatske baštine. S druge je strane presudna bila suradnja s uglednim fotografom Ivom Pervanom, autorom i koautorom brojnih fotomonografskih izdanja iz područja umjetnosti te kulturne i prirodne baštine s kojim sam ostvarila zavidnu suradnju i uspjela obogatiti knjigu s nužnim i bitnim fotografijama, slikama ispisanih stranica, koje često govore više od riječi.

No, poticaj je i  rad sa studentima?
Kao predavač na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje „B. A. Krčelić“ uočila sam potrebu, a Uprava škole to i potiče i razvija, za materijalom koji će na jednom mjestu ponuditi tematski razvrstane sadržaje iz povijesti umjetnosti, glazbe, dramske umjetnosti, književnosti te kulturne baštine; željela sam skrenuti pozornost na onaj dio baštine koji je određen kulturnim usmjerenjem sadržaja baštine i značenjem nasljeđivanja materijalnih svjedočanstava i vrijednosti prošlosti te potrebom njihova očuvanja i uporabom u sadašnjosti odnosno upravljanja baštinom. Veliku zahvalnost želim uputiti i recenzentici knjige Jagodi Martinčević Majska koja je pomogla svojim dugogodišnjim iskustvom i znanjem te uglednom profesoru Tomislavu Šoli. Kako sam  imala povlasticu raditi na projektu revitalizacije Novih dvora bana Josipa  Jelačića u Zaprešiću upravo s njim i sudjelovati u radu znanstvenog simpozija „The best in heritage“ u Dubrovniku koji on vodi, bilo je  neizbježno zamoliti ga recenziju knjige.
Djelo je, dakle, namijenjeno profesionalnim kulturnim menadžerima za dodatnu edukaciju, zatim studentima visokih škola koji slušaju neke od predmeta iz projektnog menadžmenta i turizma te kao i svim zainteresiranim djelatnicima u kulturi kao vrelo dodatnih i korisnih informacija.

Bavite se poprilično novim područjem bez kojeg je danas nezamisliva i kultura – menadžmentom. Što je sve obuhvaćeno tim pojmom?
Menadžment, kao i svaka druga ljudska djelatnost ponajprije je umijeće. No kao i svako umijeće, nije samo pitanje talenta već i znanja i o menadžmentu i o kulturi i o menadžmentu u kulturi.
U području menadžmenta sudjeluje ponajprije umjetnik, odnosno stvaratelj, odnosno djelatnik u kulturi, a drugi subjekt je samo područje, odnosno znanje koje je poželjno da posjeduje menadžer. Kad svoje studente pripremamo kako bi što uspješnije svladali znanja iz područja menadžmenta, onda oni prolaze kroz determinirana područja te na kraju znaju sve o planiranju, razvoju, marketingu, organizaciji, upravljanju ljudskim potencijalima i sl., a uz sva ta navedena znanja potrebno je da postignu zavidnu razinu znanja u području kulture, jer u tom području, očekuje se da kasnije rade i djeluju. Kad govorim o menadžmentu u kulturi, blisko mi je stajalište Johna Tusa, koji tvrdi da u umjetnosti imamo i potrebu i obvezu koristiti se sa što manje sredstava, novca. Pri tome menadžment je za njega alat, metoda, a ne nešto bezuvjetno. Možemo u nedogled popisivati poslove koje obavlja menadžer u kulturi te tako doći do spasonosne definicije. No jedno je sigurno, posao menadžera u kulturi posve je nova djelatnost, djelatnost koja traži nova znanja i posve nove vještine i jako je daleko od stereotipa, kako navodi u svojoj najnovijoj knjizi, menadžment u kulturi, profesor na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje dr.sc. Jadran Antolović usuđujem se reći možda jedinoj pravoj knjizi gdje možete dobiti uvid u područje menadžmenta u kulturi.

Kako ga treba pojmiti u odnosu na menadžment u gospodarstvu?
Postoji jedna duhovita misao koju često i ja spominjem: “Znam kako s novcem napraviti kulturu, ali ne znam kako od kulture napraviti novac“!
Kultura stupanjem na tržište postaje proizvod ili usluga a njihova trajna pratnja  je menadžment. Menadžment povezuje kulturu i kulturne stvaratelje s tržištem, odnosno s publikom.
No, dok je u gospodarstvu menadžment okrenut jedinom prioritetu, a to je stvaranje profita, ostvarenje dobiti, to se ne može primijeniti na menadžment u kulturi. Veći dio onoga što stvaramo u području kulture, brojni programi i projekti traže i od umjetnika i menadžera doprinos u kulturi, zahtijevaju podizanje svijesti publike i ostvarenje kulturnog pomaka, a nagrada je pozitivno stajalište publike, odjek u medijima, dobra kritika i pozitivno stajalište ili odobravanje društva u cjelini. Kako bi se dogodilo javno vrednovanje i potaklo daljnji razvoj kreativnosti i stvaralaštva.

Riječ je o novom pristupu u upravljanju ustanovama u kulturi. U čemu vidite glavne probleme njegove ne/primjene?
Prostor kulture nije pripremljen na promjene i teško će biti od njega očekivati da samostalno riješi svoje probleme i promijeni u temelju način svoga funkcioniranja, usvoji sve stečevine modela europskoga kulturnog menadžmenta te uspostavi odgovarajuće i kvalitetno tržište kulturnih dobara.
Problemi su u tome što najavljivana tranzicija nije obavljena, najavljivane slobode kulturnih djelatnosti lišene političkih opterećenja, privatizacija u područjima u kojima je bilo moguće umjetnost ponuditi kao proizvod na tržištu nije uspjela, a javne kulturne institucije su postale neka vrsta hibrida.
Kao članica Europske mreže centara za usavršavanje kulturne administracije ENCATC prošla sam niz njihovih seminara i skupova u Bruxellesu te spoznala koliko je važno ozbiljno pristupiti svakom strateškom dokumentu i onda iz njih crpiti podatke i podloge za izradbu razvojnih projekata.

No, upravljanje kulturom je načelno  otvoreno pozitivnim promjenama?
Sad je već vjerojatno sazrjelo vrijeme za promjene u upravljanju ustanovama u kulturi i za dolazak na upravljačke pozicije menadžera koji bi uz postojeći kadar iz pojedine struke ostvarili osnovnu djelatnost menadžmenta a to je osposobiti ljude da zajednički rade jer tako su jači i ljudi i institucija. Za to je potrebno pristupiti i izmjenama i dopunama niza zakona koji se odnose na pojedine ustanove.
Na žalost, u području službene politike ne postoji nikakav koherentan napor za promjenom postojećeg sustava čak se ne primjenjuje ni usvojena strategija kulturnog razvitka Hrvatske. Umjesto da država koristi i ove postojeće instrumente kulturne politike, ona podupire samo postojeći tip upravljanja kulturom kroz kontroliranje distribucije financijskih sredstava i neposrednog izbora ravnatelja institucija. Takva ista situacija je i u turizmu, a kako sam nedavno završila rad na studiji o državnim poticajnim mjerama za izvoz RH, s pravom mogu dodati i područje gospodarstva.

Bavite se i hrvatskom spomeničkom baštinom. Kako procjenjujete današnje napore naših ustanova u njenoj valorizaciji i zaštiti?
Ako mene pitate tko je najuspješniji ministar u vladi, reći ću Vam spremno da je to ministar kulture Božo Biškupić kad se uzme u obzir koliko je postignuto, izgrađeno i zaštićeno posljednjih godina u tom resornom ministarstvu!
No, bilo bi i uspješnije kad bi se kulturno-povijesna baština, kulturna dobra, oslobodila uskih stručnih okvira i postala interes cijeloga društva. Uvriježio se pojam ekonomske valorizacije baštine koji govori o tome da kulturna baština nije samo kulturno-povijesna, već i ekonomska kategorija. Kulturna su dobra ipak oduvijek bila izrazita ekonomska kategorija, bez obzira jesu li se tako i tretirala. Stoga sadašnji trend o propitivanju ekonomske valorizacije kulturne baštine nosi predznak pokušaja utvrđivanja tih ekonomskih vrijednosti i njihovu eksploataciju kako bi se stvorili što bolji uvjeti za što bolje očuvanje cjelokupnog spomeničkog fonda; tu će se svakako pojaviti i ekonomski odnosi ponude i potražnje i potrošnje a ne samo spomeničke valorizacije. Uz nastojanje da se utvrdi ekonomsko vrednovanje baštine, potrebno je nastojati da se kulturna baština, kulturno dobro afirmira kao društveno dobro te se tako njegova stručna valorizacija nadopunjava i onom društvenom. Dakle, vrijednu ulogu u određivanju spomeničkih svojstava kulturnog dobra ima i društvena valorizacija jer je bitan čimbenik za utvrđivanje društvenog interesa koji stalno usmjerava društvenu brigu prema kulturnoj baštini i u odnosu na mogućnosti društva u danom trenutku.
Čin i proces utvrđivanja spomeničkih svojstava izrazito je i visoko stručan, i počesto se radi o znanstvenom procesu. No svjedoci smo da su prevelika očekivanja da će zakonska regulativa riješiti sve probleme. Rješenje se nudi u adekvatnom odnosu društvenih struktura koje provode zakon i zaštitu kulturnih dobara u širem smislu, čime postaju odlučan činitelj u procesu stvarnog podruštvljavanja kulturne baštine.

Stoga je potrebna temeljita informiranost. Što se u tom smislu nudi studentima, budućim menadžerima?
Zaštita i briga o kulturnoj baštini složena je djelatnost. Ona udružuje mnoge različite struke, a kako je i društveni proces koji je izložen različitim utjecajima ovisno o mnogoznačnosti samog kulturnog dobra, pa čak i predznak kulturni često otežava položaj samog kulturnog dobra, tako se i stvara potreba da se samo stručnim upravljanjem baštine mogu riješiti nagomilani problemi i produžiti vijek svekolike kulturno-povijesne baštine. Na našoj Visokoj školi „B. A. Krčelić“ studentima se nudi ta šira i temeljitija informiranost o vrednovanju baštine, ali i o problemima zaštite kulturnog naslijeđa i o njihovim refleksima na sve oblike društvenog života, što uključuje znanja o mreži ustanova, školovanju kadrova, stvaranje mreža stručnjaka koji djeluju i rade na zaštiti, upoznavanju s primjerima dobre prakse u nas i u svijetu, upoznavanju s korisnim modelima i programima a sve to je temelj za izlazak iz, danas, zatvorenosti struke i zatvaranju u obranu teritorijalnih granica i ograničene spoznaje o mogućnostima.

Najavljujete i svoj skori naslov „Baština i turizam“.
Točno je da sam pri završetku knjige „Baština i turizam“ u kojoj sam spremna iznijeti veliki dio materijala istraženog i posve novog, do sada neobjavljenog iz područja baštine ali i konkretna istraživanja u području turizma. Pružila mi se prilika pa sam pojedine materijale više puta prezentirala na pojedinim stručnim skupovima te sam uspjela zainteresirati i strane izdavače za objavu knjige;  nadam da će biti objavljena na engleskom jeziku i s recenzentima dobro pozicioniranim u svijetu u području kulturnog turizma i valorizaciji baštine.

Područja Vašeg stručnog zanimanja jesu i kultura i kulturna politika Europske unije te različiti pretpristupni fondovi. Na što je potrebno skrenuti pozornost našoj javnosti kad su moguće potpore projektima u pitanju?
Približavanje Hrvatske EU mnogima znači proširivanje potencijalnih prilika za financiranje vlastitih projekata osobito ako oni već posjeduju međunarodnu dimenziju. No, u isto vrijeme stvara i nepremostivu poteškoću i nespremnost u sudjelovanju na natječajima onih koji nisu svladali tehniku prijavljivanja na zahtjevne europske natječaje. Kako su domaći javni izvori financiranja neveliki, kako je primjetan izostanak sustavne kulturne politike, smanjenje proračuna za kulturu, smanjenje kulturne potrošnje i participacije u kulturnom životu, izostanak socijalne i kulturne kohezije, kako je primjetno uništavanje kulturne baštine, kulturne infrastrukture, gašenje kulturnog života u pojedinim sredinama, prije ili kasnije mnogi će sve više tražiti svoju šansu u međunarodnim  financijskim izvorima. Kako se približiti fondovima EU odnosno na koji način aplicirati, pitanja su kojima nije lako naći odgovor jer je snalaženje kroz strukture ove međunarodne organizacije iznimno teško. Odgovori se mogu potražiti kroz sustavno proučavanje postojećih programa kulture odnosno turizma, odnosno obrazovanja te inih koji otvaraju natječaje na konkretne projekte.

Koji nam  je fond sada na raspolaganju? Kako se adekvatno pripremiti za prijavu programa?
Danas novac dobivamo kroz Instrument pretpristupne pomoći (IPA) koji je podijeljen u više komponenti te je najvažnija zadaća državnih tijela, korisnica sredstava, kvalitetno i svrhovito napraviti projektni zadatak. Veliki je problem nekompetentnost upravo tih domaćih tijela koja loše postavljaju ciljeve te se stalno provode projekti koji započinju od elementarnih razina.
Dio projekata ima i donacijski karakter koji je namijenjen krajnjim korisnicima za provođenje njihovih specifičnih projekata. Nažalost, broj tih projekata je vrlo malen jer korisnici nisu pripremljeni za njihovo pisanje. Tu se razotkrivaju brojne rupe našeg obrazovnog sustava, od strukovnog do visokoškolskog, kroz koje je jako mali broj osoba stekao nužne kompetencije za izradbu projekata.
Ponovno na vidjelo dolazi nekompetentnost državnih tijela jer ne koriste sredstva IPA-e za tzv. tehničku pomoć kako bi se što veći krug ljudi pripremio za izradbu projekata. Bojim se i predviđati koliko će malo sredstava Hrvatska povlačiti iz bogatih EU fondova. Inertnost državnih tijela očituje se i u ustrajnom ignoriranju bogatih fondova kojima je formalno omogućen pristup, no nije moguć zbog neuplaćivanja kotizacije. Tako fond za cjeloživotno učenje nije dostupan hrvatskim subjektima zbog neplaćanja relativno malenog iznosa s obzirom na raspoloživa sredstva.
Zar se ne prepoznaje dalekosežna korist takvih ulaganja?
Ulaskom u EU otvara se golema lepeza fondova koji se uglavnom razlikuju po potrebnoj participaciji. Iznos participacije je od 0 posto  do 60 posto. Naravno da se svi polakome za programe u kojima nije potrebna participacija, no zaboravljaju da se ti projekti financiraju samo u onim slučajevima da se "pogađa" bit proklamiranih europskih politika. Nažalost,  kvalitetne pripreme naših subjekata koje bi za cilj imale razumijevanje europskih politika u svim sektorima i mogućih izvora financiranja te izradbe projekata – za sada nema.
VIŠE TROŠKOVA NEGO KORISTI
Golemi i najbogatiji izvori financiranja u europskoj budućnosti Hrvatske bit će socijalni fondovi, ali da bi se iz njih izvukla korist, već se kasni s mobilizacijom za njihovo korištenje. Bit će nacionalna katastrofa ako Hrvatska bude više participirala u troškovima EU nego što će doista povući sredstava. Svi bi se trebali naučiti da financiranja iz državnog proračuna treba biti što manje i da sve treba uobličiti u jasne projekte u kojima će se moći prepoznati korist društva, pojedinaca, ali i EU. Upravo se jasnim projektima sprječava moguća korupcija jer su pravila jasna i stroga, ali opet dovoljno široka da se dobrim oblikovanjem projekata može zadovoljiti veliki broj društvenih potreba.

PUNIM JEDRIMA U KULTURI
Kakve menadžer treba imati razvijene metode i tehnike djelovanja? Čini se paradigmatičnim – spoj filozofskoga i ekonomskoga fakulteta što je Vaš slučaj?   
Na moj razvoj utjecali su rad s iskusnim menadžerima Koncertne direkcije Zagreb i na Muzičkom biennalu, u redakciji Obrazovnog programa HRT i Dječjeg programa Hrvatskoga radija, u radnoj zajednici Univerzijade 87 gdje sam s kolegom i vjerojatno najjačim menadžerom u nas Duškom Ljuštinom, radila kao pomoćnica direktora Univerzijade 87.
Moje zanimanje za kulturu započelo je još u Zadru s darovitim profesorima i mojim afinitetima za ples i glazbu, arheologiju, jer sam završila i jednu i drugu školu a kasnije ples nastavila u Plesnoj školi za ritmiku i ples kod velikana naše plesne scene a to su Lela Gluhak-Buneta i Tihana Škrinjarić.
Baštinu sam upoznavala ploveći godinama na turističkom brodu „Dalmacija“, na kojoj je kapetan bio i moj otac, te sam više puta oplovila Mediteran. Učila sam i od Maria Saleta kao član posade u projektu „Jedrima oko svijeta“. Filozofski fakultet osigurao mi je znanje iz struke iz umjetnosti i studija jezika, a prvi magistarski rad na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i u području marketinga te drugi magistarski rad na EF u Rijeci u području menadžmenta.
Vjerojatno je na sve utjecao tritisućljetni kulturni grad Zadar iz kojeg kao da nikad nisam ni otišla i koji mi puno više pruža nego što mu ja mogu dati. U listopadu, ove godine u Zadru dogodila se jedna zgodna koincidencija. Primijetila sam nenapadno izložen oglas na vratnicama crkve Sv. Marije za koncert orguljaša Sir Nicholasa  Jacksona iz V. Britanije. Organizatori koncerta su predstavljajući umjetnika spomenuli i činjenicu da je riječ o „vremešnom“ unuku proslavljenog arhitekta T. G. Jacksona, graditelja dvaju posljednjih katova zvonika Zadarske katedrale Sv. Stošije. Na primjeru grada Zadra, koji je 3000 godina kulturni grad, očito je kako valja mnogo više činiti nego samo biti svjestan te činjenice.

Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 12. veljače 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Dug kao sudbina

Hrvatska tone u krizu sve dublje, ali najvažnije je sačuvati radna mjesta u javnom sektoru, makar zbog toga Država ili, bolje reći, Hrvatska d.d. (H.d.d.) i bankrotirala. I dalje nas zadužuju, znajući da taj dug ne ćemo moći vratiti

Gospodarstvenicima se i opet nude neki novi krediti pod parolom spasa gospodarstva

I dalje nas zadužuju, no, tko će dug vratiti? Sigurno sve veći broj nezaposlenih na zavodima za zapošljavanje. Mirovinski stup postaje sve krhkiji pod naletom novih zaduživanja i sve strožih uvjeta koje pred nas stavlja Svjetska banka. A povlašteni umirovljenici mole Boga da što duže potraje njihov status povlaštenih. No, sve što je lijepo kratko traje. Kada od nekoga posuđuješ novac, dužan si ponašati se po njegovu diktatu. Ništa čudno. Svijet diktira tempo dužničkog ropstva u koje smo se sami uvalili, tj. ne mi već svi oni koji se u posljednjih dvadeset godina potpisuju pečatom vlasti i koji su ili pod cijenu osvajanja ili zadržavanja vlasti na bilo koji način okusili dio zaduženog kolača H.d.d.-a. Sada je kasno komentirati bilo što. Privatni sektor ostaje na vjetrometini neljudskih uvjeta poslovanja, zaključan u kompenzacijske krugove unutar kojih se sve kompenzira i nitko nikome ništa ne plaća. Zahvaljujući kompenzaciji, stvara se dojam da, kada se zatvori jedan kompenzacijski krug, nitko više nije nikome dužan, a prava je istina da svi ostaju dužni svima. Za one poduzetnike koji se poput žednih pustinjaka umore od tumaranja poslovnom Saharom (poslovanja bez mogućnosti naplate dugova), tu su sudovi, ovrhe, javne dražbe, Očevidnik i ostala legalizirana otimačina imovine, kao nagrada za njihov trud i njihovu vjeru u bolje sutra. A, što je s blagajnom H.d.d.-a? Postoji li još? I, koliko će još dugo čarobnjak Rohatinski činiti kunu nedodirljivom filmskom divom na crvenom tepihu minulih snova? Rupe kroz koje prodire voda u tonući brod pokušavaju se zakrpati kojekakvim smiješnim porezima, ali sve je manje onih koji te poreze uopće mogu plaćati. Neodgovornost i nerealan pristup financijama H.d.d.-a od njegovih uhljebljenika postaje svakim danom sve smješniji. Svakog normalnog čovjeka trebalo bi biti sram primati plaću iz blagajne koja u smislu solventnosti već odavno ne postoji i još k tome držati narodu predavanja o nekakvoj moralnosti i solventnosti te kažnjavati one koji nisu ni u kakvoj sprezi s apetitima, brojnim aferama i promašajima H.d.d.-a. Promatramo ih kako se zarumenjelih vlastelinskih obraza pred očima javnosti bave kadrovskim križaljkama i čuvanjem (ne)radnih mjesta, ne razmišljajući o tome kako uskoro zapravo uopće ne će imati dovoljno sredstava za isplatu svojih nerealno visokih plaća. Gospoda vlastelini mogu jedino još osmisliti neke nove poreze: na sunce, nebo, zrak, klupu u parku… A što je s vraćanjem sve većeg inozemnog duga? Ma, zašto bi se oni brinuli za vraćanje duga? Sve će to narod odraditi. Sve dok svijet daje, dobro je, misle oni. Ali, oni očito zaboravljaju da svijet ima i svoja pravila. Nije ni svijet lud da će nastaviti financijski podupirati tako nesposoban državni aparat kao što je naš. Gospodarstvenicima se i opet nude neki novi krediti pod parolom spasa gospodarstva. Novi trik. Novi zov za zaduživanjem. Kao da nam nije dosta našeg unutarnjeg i vanjskog duga, od javnog do privatnog i natrag. No, neki će ljudi unatoč svim postojećim dugovima, posegnuti za novim zaduživanjem. I svaka im čast što unaprijed stavljaju svu svoju imovinu na bubanj. U nemoguće je stvarno katkad teško vjerovati. Hoće li vam, dragi moji poduzetnici, H.d.d.-ovci ikada reći: „Hvala vam, od srca, dragi naši hranitelji!“ Vi im želite unaprijed darovati sve što imate, jer ste očito vidjeli koliko su vlastohlepni i željni zadržavanja svojih sadašnjih pozicija. Ta njihova želja duboko je taknula vaša srca i onu hazardersku gospodarsku strast u vama. To je doista humano od vas.

No, nije više dovoljno staviti ruksak na leđa i potražiti sreću negdje drugdje, jer ni u svijetu više ne cvjetaju ruže (iako nam to ne može biti nikakva utjeha). Prijevozna sredstva su sve starija i nisu dobro servisirana, od vlakova i autobusa, do aviona, pa ni samo putovanje više nije toliko sigurno i ugodno. Jedini sigurni letovi postaju izleti novaca iz državnih blagajni u prosječnom čovjeku nepoznatim pravcima. Ali, ne brinimo se zbog toga. Uvijek ima onih djelatnika H.d.d.-a koji u svako doba dana i noći znaju itinerar pokradenog narodnog novca. Službeno se puku obraćaju u zaštitnim kacigama i radničkim kutama, a kada se kamere ugase i mikrofoni pospreme, s radošću međusobno kliču: \ivjeli kumstvo, nepotizam, korupcija, barbalukavstvo, klijentelizam! \ivjeli nadzorni i upravni odbori i s njima u najtješnjoj vezi javna nabava! \ivio sukob interesa! \ivjeli politički paraziti! Umjesto na fakultete pošaljimo mladost – u političke stranke! Neka i oni štuju nerad umjesto rada! O kakvom održivom razvoju ovdje mi govorimo? Moj u više navrata dragi sugovornik, profesor doktor Slavko Kulić na ovo moje davno mu postavljeno pitanje odgovorio mi je u njegovom stilu: „Draga Elia, na žalost, razvoja nema. Mi smo pred potopom.“ Mi možemo govoriti jedino o održivom razvoju duga, to ste htjeli reći? „Točno, upravo to.“ I, dok sam tako razmišljala o našem teškom društvenom i gospodarskom stanju, ali i o nužno potrebnom optimizmu i vjeri naših hrabrih poduzetnika u razvoj naših gospodarskih krila, u ta moja razmišljanja nenadano se uklopila i stara dobra pjesma „Otkazani let“ Jurice Pađena: „Taj teret kome da dam? Taj teret ponijet ću sam. Jer tebi nije stalo, nije nimalo - do mene. Ti si moj otkazani let; izgubljeni ključ za bolji svijet…“ koja na najbolji mogući način oslikava trenutne osjećaje hrvatske javnosti, ne prema nesolventnom H.d.d.-u, već prema nepostojećoj – solventnoj Hrvatskoj kakva je mogla biti bez svih majstorija H.d.d.-a, prema Hrvatskoj kao neprežaljenoj ljubavi onih koji su istinski vjerovali u njezinu bolju budućnost. Onih, koji, dok su se borili za nju, nikada ni na tren nisu željeli njezin otkazani let za bolji svijet.

Isprika
U prošlom broju HS na kraju teksta Elie Patricije Pekice-Pagon objavljena je rečenica koja mu ne pripada. Ispričavamo se autorici i čitateljima. (Ur)

Hrvatsko slovo, 12. veljače 2010.
Kuzma Kovačić
– 7. veljače 2010.
Zar nije dosta hrvatske ždanovštine

PONEDJELJAK, 1. veljače

            Kao prije, u Hvaru! Stari limun u dvoru naše kuće je usahnuo. Bilo je to veliko stablo čija krošnja je tkala duboku hladovinu za ljetnih mjeseci, a o Božiću donosilo je mnogo plodova. Posadio ga je davno moj djed. Odlučih, stoga, posaditi novi na istome mjestu. Kopajući rupu u koju ću sutra položiti korijen mladoga stabla, prebirući zemlju poput vrtlara, gledajući u tu rupu, ne mogu se osloboditi pomisli na sumornu našu zbilju.        Veljača, godine Gospodnje 2010. Mjesec u kojem konačno odlazi lažni hrvatski predsjednik. Ali, jao! On veli "doviđenja"! Nakon deset izgubljenih godina koje nam je glavom i bradom oduzeo. I kad smo se ponadali da dolazi kraj bezakonju, da će Hrvati reći "dosta!", eto nam nove nevolje, nove "pravde" u obliku razgranatog izdanka one polustoljetne komunističke, filobalkanske. Marni vrtlari Zapadnog Balkana s motikama, lopatama, srpovima i glazbalima nastupaju spremni i bogati, poput glazbala ugođeni. Ujedinjeni, spremaju nam novi oktroirani ustav, bez članka 141! Ipak, živi duhovni otpor ne će se ugasiti nego će rasti i uskoro pomesti s pozornice povijesti politiku koja u liku sluge dobro kotira na "međunarodnom tržištu".
U skladu sa spomenutom glazbom, naše je srebrne rukometaše u Zagrebu dočekalo svega pedesetak navijača, da se zna kako ni u športu ne smijemo samovoljno pobjeđivati.

UTORAK, 2. veljače

            Posjet samostanu časnih sestara benediktiki. Ovaj samostan u kojem se mnogo moli stoljećima je najveće blago, duhovni dragulj grada.
Tihi, zimski, pravi Hvar. Svijećnica je, Gospa Kandelora. Ovoga dana, jedinog u godini, u drevnoj crkvici iznad grada i luke, Gospi Kruvenici (od riječi korugva, stijeg), slavi se liturgija i moli Majka Božja da bdije nad gradom i narodom, poljima i morem. Pitam se na ovome mjestu, gledajući odozgor na rodni grad, želimo li ga i mi čuvati i sačuvati naš život u njemu? Ako želimo, tad moramo odbaciti svaku pomisao na tzv. produženje turističke sezone. Dosta nam je i one ljetne. Sačuvajmo barem zimu za nas.

SRIJEDA, 3. veljače

            Povratak u Split! Nema nastave na Akademiji. U novom atelieru, koji podigoh u protekle dvije-tri godine, oblikujem kip bl. Ivana Merza u adoraciji, za crkvu njegova krštenja u Banjoj Luki. Modeliram i spomenik pjesniku Tonču Petrasovu Maroviću, poprsje kao metaforu njegova pjesničkog djela, koji će biti postavljen u Mravincima ponad Solina, blizu njegove rodne kuće. Također, dovršavam skicu velikog zidnog reljefa u svetištu župne crkve u Međugorju. Reljef prikazuje Duhovski događaj. Prisjećam se da je prošlo dvadeset godina od početka modeliranja Vratnica Hvarske katedrale, koliko ljeta broji i obnovljena samostalna hrvatska država.
Danas je sv. Vlaho, zaštitnik Dubrovnika! Nema političke svite na svečanoj sv. misi u Gradu. Što će njima i nebeski zaštitnik, ta Gagarin nijednoga nije vidio dok je letio svemirom! Potresna propovijed biskupa Ivasa.

ČETVRTAK, 4. veljače

            U lijepoj Galeriji umjetnina, u nazočnosti mnogih dragih ljudi, danas je u Splitu otvorena moja samostalna izložba, izložba kipova nazvana "Iskorak u kiparstvo". Ona predstavlja "antologijski izbor radova nastalih u vremenskom rasponu od 1975. do 2009. godine", kako piše o dogovorenom konceptu izložbe povjesničar umjetnosti i kustos ove izložbe Božo Majstorović. Za ovu muzejsku izložbu odabrana su muzejska djela, a izostavljena su ona napravljena za javni prostor i po naručbi, spomeničkog i sakralnog značaja. Majstorović, načelno istaknuvši opasnost prevelike blizine umjetnosti i politike, a koju mi kao prigovor izriče dio likovne kritike "ne osporavajući kreativni segment" niti "umjetničku kompetenciju" u takvim mojim djelima (kontroverzni umjetnik!), razmatra sržnu kiparsku problematiku ovoga opusa načinom i pristupom dostojnim poznavatelja tajne umjetnosti. Raduje me ova izložba i vjerujem da će ostaviti traga. Jer ti kipovi, ta mala utjelovljenska svjedočenja, vjerujem, jasno govore o jedinom Izvoru svega, svake ljepote i svakoga smisla. Nastojao sam uvijek samo to činiti, kako djelima ovdje izloženima tako i onima prividno drugačijima kojih na ovoj izložbi nema.

PETAK, 5. veljače

            Pod dojmom izložbe, nekoliko riječi o pitanju političkog angažmana umjetnika i o spomenutoj kontroverznosti. Sa zabrinutošću uočavam izvrnutost vrijednosnoga reda u prosudbi odnosa umjetnikova djelovanja i njegova djela, koju se u našoj kulturnoj i umjetničkoj javnosti često želi nametati. Po tome, kao da bi čovjek trebao odbaciti dio sebe i svoga života da bi uzmogao biti "pravi" umjetnik. Zar nije dosta te ždanovštine? Ne živimo li u demokraciji (barem tako kažu!)? Pa, ako se ne osporava kreativnost  niti autorova kompetencija, u čemu je problem? O kakvoj se to onda kontroverznosti radi? Moja blizina političkim vlastima, na primjer, nije bila "blizina režimu", nego potpora osloboditeljskim nastojanjima i ostvarenjima hrvatske vlasti predvođene dr. Franjom Tuđmanom. Tek bi se blizina i suradnja s vlastima u razdoblju od 2000. godine do danas, zbog  suprotnoga predznaka koji te i one vlasti označuje, mogla nazvati – režimskom. Ja s takvim vlastima surađivao nisam. Čitajući novi, opsežni roman Ivana Aralice "\ivot nastanjen sjenama" lako ćemo razumjeti spomenutu razliku, koju nam je pisac maestralno ispričao na tisuću stranica ove knjige. Postoje i druga svjedočanstva umjetnosti, stare i novije, o pitanju slobode čovjeka i naroda.
Vrativši se opet u Hvar, dovršavam čitanje ovoga romana velikoga pisca hrvatske sudbine i sudbine čovjeka uopće zapisanoj na stranicama knjiga njegove neprispodobive pripovjedačke umjetnosti. Da on nije napisao i neke knjige koje govore o našoj nedavnoj prošlosti (npr. "Ambra", "Puž" ili pak"Četverored"), bilo bi opet puno lakše pretvoriti laž u istinu a nekim lažima produžiti život.

SUBOTA, 6. veljače

            Veliko spomen slavlje 500. obljetnice krvarenja križa u gradu Hvaru! Za vrijeme sukoba pučana i plemića 6. veljače 1510. godine dogodilo se čudo: potekla je krv iz malog drvenog križića u kući  jednog od urotnika protiv plemstva. Urotnici se bijahu zakleli pred tim križem da će ubiti hvarske plemiće jer pučanima ne dopuštaju sudjelovanje u upravi i svakojako ih ugnjetavaju. Odlučiše se na neljudsko nasilje. Hvarski puk bio je veoma potresen i prestrašen ovim čudesnim događajem i sutradan u velikoj pokorničkoj procesiji daje zadovoljštinu za nakanjeno nasilje. O ovome događaju svjedoče sudionici i suvremenici potpisanim službenim izjavama, a povjesničari konstatiraju svjedočenja. Vjerojatno je i glasovita Procesija "Za križen" na otoku Hvaru, danas poznata po svemu svijetu, nadahnuta ovim slavnim događajem.
I sad, zamislite gdje je "trenutačni odlazeći predsjednik" bio odlučio pozvati na uklanjanje križa iz javnoga života? Ne ćete vjerovati – na Hvaru! Da bi na svoj poznati "simpatični" način zahvalio otoku i gradu koji tako i toliko časte križ, gradu u kojemu je prije i za vrijeme obnašanja dužnosti na koju su ga instalirali često boravio. Hoće li ga biti sram opet doći?

NEDJELJA, 7. veljače

            Drugi je dan 500. obljetnice čašćenja Svētega krĩžica, kako ga zovu Hvarani. Išla je velika procesija gradom, na uspomenu na onu pokorničku održanu istoga dana pred točno pet stotina godina. Doživljavam je kao zadovoljštinu za još jedno naumljeno nasilje, ovaj put smišljeno na Pantovčaku.
Zaista, vrijeme je da drugovi zauvijek otiđu. I da se podigne veliki spomenik mnogobrojnim žrtvama komunizma u Hrvatskoj.

 Hrvatsko slovo, 12. veljače 2010.
Obnova četničkog spomenika u Srbu (3)
Kontinuitet krivotvorenja objektivne povijesti
U više navrata pisali smo o četničkom ustanku u Srbu 27. srpnja 1941.: Ante Beljo, Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941., HS, br.743. do 751., str. 7., te od istoga autora niz tekstova naslovljenih Prilozi za demistifikaciju četničke pobune u Srbu 27. srpnja 1941. HS od br. 752. do 760., str. 6. Budući da se spomenik obnavlja novcima državnoga proračuna, o tome smo objavili prosvjedni tekst - Četnički ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. zločin je genocidnih razmjera, HS, br. 768. str. 16, 17, 28., autora mr. \eljka Tomaševića - upućen svim najvišim državnim tijelima. Odlučili smo među osobama iz javnoga života provesti anketu o ovom kulturološkom i političkom problemu suvremene Hrvatske. Naime, zanima nas – podupirete li obnovu spomenika u Srbu, podignuta tijekom jugoslavenskoga komunističkog režima u spomen na taj četnički ustanak protiv hrvatskoga naroda 27. srpnja 1941., u kojemu su počinjeni do danas nekažnjeni zločini? Od svih pristiglih odgovora, nijedan ne podupire obnovu i postavljanje spomenika u Srbu. Prenosimo stajališta književnika Tomislava Marijana Bilosnića i Andrije Vučemila

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik i slikar: Kukavičje jaje u gnijezdu demokracije
U principu sam protiv rušenja svakog postojećega spomenika pod uvjetom da udovoljava osnovnim referencama umjetničke struke, pa i protivu rušenja spomenika prohujalim ideologijama i političkim sustavima, ma koliko se ne slagao s njima. To, međutim, ne znači da sam za naknadno podizanje ili obnovu spomenika  koji su na bilo koji način veličali zločin jedne strane nad drugom, poglavito ukoliko su takvi spomenici na neprimjeren način glorificirali trenutnog pobjednika, a kako bi prikrili stvarnu istinu i notorne činjenice. U Srbu je o takvome spomeniku riječ, o spomeniku zločinu nad hrvatskim življem u tome kraju. Tko ne vjeruje ovoj mojoj izjavi neka osobno posjeti mjesto Boričevac, nedaleko Srba, gdje se i danas na licu mjesta može suočiti sa činjenicama. U rujnu 1996. godine u «Slobodnoj Dalmaciji» napisao sam o ovome slučaju veći članak, a ovdje ću poradi ankete ponoviti tek neke činjenice. Krajem srpnja 1941. godine tzv. partizani, a zapravo četnici, iz Boričevaca protjerali su više od dvije tisuće Hrvata, a potom 2. kolovoza spalili selo, sravnili kuće sa zemljom, i na svirep način ubili preostalih 12-tak mještana. Kako onda, tako i danas. U Boričevce se nikad nitko nije vratio na svoja imanja i u svoje domove, ostala je samo ruševna uspomena na veliku crkvu Male Gospe, i ni zida više. Ne samo da po završetku Drugoga svjetskog rata nitko nije mario za povratnike i Borićevce, kao što to, nažalost, ne mari ni danas u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, već se o sudbini ovoga velikog hrvatskog mjesta moralo šutjeti više od pola stoljeća, baš kao što se moralo šutjeti o Bleiburgu, Alojziju Stepincu, i sličnim slučajevima. Tek 9. rujna 1996. godine, na mjesto gdje se nekada nalazilo selo, prvi put u životu došli su Boričevljani, oni koji su do toga dana ostali na životu i njihovi potomci. Međutim, Boričevci, koji su u bivšoj Jugoslaviji i doslovno brisani sa zemljovida, nisu zaživjeli. Dakle, spomenik treba podignuti žrtvama u Boričevcima, a ne onima koji su ih palili 1941., kao i 1991. godine, što doista, po bilo kojim mjerilima, nema nikakve veze s narodnim ustankom, niti bilo kakvom antifašističkom borbom, što Hrvatska baštini kao svoju povijesnu tekovinu. Neka se obnovi spomenik velikog hrvatskog kipara Vanje Radauša, ali njemu mjesto nije u Srbu. Ponovno postavljanje obnovljenoga spomenika u Srbu bilo bi samo kukavičje jaje u gnijezdu koje zovemo demokracijom.

Andrija Vučemil, književnik: Zar da žrtva genocida obnavlja spomenik genocidu!
Falsifikatori povijesti i istine o hrvatskom otporu jugokomunističkom teroru opet su na djelu, zapravo njihova antihrvatska a osobito antidržavna djelatnost nije nikad ni prestala. Samo zločinačkim umovima i nasljednicima zla koji su spremni to zlo ponoviti i Hrvatsku vratiti tamo odakle smo jedva pobjegli, može pasti na pamet podizanje spomenika genocidu a pogotovo novcem nas žrtava. O spomenicima kao umjetničkim djelima podignutim iz raznih pobuda i povijesnih prilika trebalo bi posebno raspravljati te kako i gdje ih postavljati i obnavljati. Da je ne znam kakve umjetničke vrijednosti umjetničko djelo i da ga je napravio bilo koji poznati ili anonimni umjetnik, ako je ono podignuto u čast i slavu zla i zločina, ne treba ga obnavljati jer je spomenik laži i prijetnja je onima koji su žrtva i njihovim potomcima.