Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 12. ožujka 2010
Urednički komentar
SHS iznova
Slovenija, Hrvatska i Srbija pod pokroviteljstvom Bruxellesa obnavljaju povijesne zablude

Prošli tjedan primijetiti smo kako se Slovenija, Hrvatska i Srbija okupiše oko zajedničkoga stola, „neformalno“, bez državnih obilježja, kao i početkom prošloga stoljeća. Raspravljalo se o državi Kosovu. Hoće li krajem ovoga mjeseca na konferenciji o Zapadnom Balkanu Kosovo imati status države ili neki drugi kakav priželjkuje Srbija zbog koje je i skovan pojam Zapadni Balkan? Nije li pitanje statusa Hrvata u BiH za Hrvatsku važnije od kosovskog kompleksa Srbije. Jest. Ali nije to bilo na dnevnom redu, jer zna se tko u „regionu“ određuje prioritete!
Kad je hrvatsko višestranačje 2000. prihvatilo logiku „regionalne politike“ i napustilo koncepciju srednjoeuropske i mediteranske države, dobronamjerno se ukazivalo kud stvari mogu otići. I kad je ta koncepcija šestosiječanjske vlade na izborima doživjela poraz, neki su se ponadali kako će Sanaderova vlada vratiti stvari na svoje mjesto. No, i prije negoli je sastavio vladu, talijanski veleposlanik u Hrvatskoj bez imalo srama i diplomatskoga takta u dnevnim je novinama nacrtao osnovne smjernice buduće vladine politike te time prejudicirao i njezin sastav. Sanader je poslije dobivenih izbora poslušao naputak talijanskog veleposlanika i dugoročno zabetonirao održivi razvitak Hrvatske. Naputak je imao tri točke: Afirmacija regionalne politike (Zapadnog Balkana), afirmacija Srba u Hrvatskoj i afirmacija haaške politike. Iako je Račanova vlada izgubila izbore upravo zbog snažnog otklona od Hrvatske kao slobodne i samostalne države orijentirane na Europu i Mediteran, Sanader je iznevjerivši očekivanja, nastavio tamo gdje je Račan stao i ubacio u petu brzinu. Provodio je eurotalijanske naputke bolje i brže od Račana. Posljedice su na ekonomskom planu – dužničko ropstvo, na vanjskopolitičkom planu – rebalkanizacija, na unutarnjem planu – pad povjerenja u političke stranke i sve veći postotak izbornih apstinenata.
Sva tri pravca talijanskog veleposlanika Hrvatska je pokorno odradila: 1. Regionalna politika više nema alternative, 2. Srbi u Hrvatskoj su bezalternativni prioritet i 3. Haag je umijesio Hrvatsku sukladno prvim dvjema točkama. Gdjegdje se očekivalo da će ovogodišnji predsjednički izbori biti ključni u smislu početka rehabilitacije hrvatske politike. Provoditelji Račanove i Sanaderove politike učinili su sve da do toga ne dođe. Rani Trumbić s početka prošloga stoljeća može biti zadovoljan. Sto godina kasnije potvrđuju se njegove jugoslavenske zablude.
Talijanski veleposlanik više se ne javlja. Hrvatsko višestranačje naštrebalo je političku lekciju. Zato sad iz Italije uvozimo povjesničare. Oni nas poučavaju kako se u Hrvatskoj, sastavnici Zapadnog Balkana, moraju pisati udžbenici povijesti. Talijanski povjesničar mlađeg naraštaja, Stefano Petrungaro, postao je hit Srba u Hrvatskoj s naslovom Pisati povijest iznova. Bit će zanimljivo što iznova kaže o koaliciji četništva s talijanskim fašizmom godine 1941. I bez talijanskog fuša u Hrvatskoj povijest se piše "iznova", pa tako četništvo u Srbu postaje "iznova" temeljnim kamenom, kao što je bio i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, sastavnici SFRJ. Zločin u Srbu mogao bi završiti u preambuli Ustava!
Jedna od najvećih hrvatskih pogrješaka u dugoj nacionalnoj povijesti bila je ulazak u državnu zajednicu s Beogradom. Teren se pripremao više desetljeća. S tim povijesnim iskustvom danas je teško gledati kako se „iznova“ pod okriljem "europskoga puta" forsira nova etapa hrvatske balkanizacije, kako se polako formira trilaterala "jednog troimenog naroda", naroda koji nikad nije i ne će postojati osim u povijesti „iznova“. Teritorij s kojim smo ušli u Jugoslaviju očajno je smanjen na hrvatsku štetu. I da se višenacionalne države u prošlom stoljeću nisu raspale, pitanje je što bi od Hrvatske preostalo. I sad kad se odrekla slobode i vratila u "regionalnu politiku" ona se ni na tom Zapadnom Balkanu ne snalazi. Primjerice, hrvatsko pravosuđe razvlači "duhansku mafiju" i Milu ‰ukanovića, ključnu osobu u Crnoj Gori. Hrvatski građevinari potom gube posao izgradnje autoceste u Crnoj Gori. Drugi primjer, Tadić napada generala Gotovinu, a u Hrvatskoj  nitko se na njega nije ni osvrnuo. Nismo li takvu regionalnu "saradnju" imali i u komunističkoj i u monarhističkoj Jugoslaviji? Jesmo. Ukidaju se brodske linije prema otocima. U Uredu predsjednika zapošljavaju se diplomati SFRJ i balkanski prostaci. Seljaci pravdu traže na ulici. Hrvatski branitelji se ubijaju. Paralelno s vanjskim dugom raste kriminal i nezaposlenost. Formalno idemo u EU, a u stvarnosti postajemo taoci Zapadnog Balkana. Teror probalkanske manjine nad demokratskom većinom hrvatskoga naroda postaje neizdrživ.

Hrvatsko slovo, 12. ožujka 2010
Obnova četničkog spomenika u Srbu (7)
Zabrinjavajuća šutnja oporbe, medija, civilnog društva…
U više navrata pisali smo o četničkom ustanku u Srbu 27. srpnja 1941.: Ante Beljo, Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941., HS, br.743. do 751., str. 7., te od istoga autora niz tekstova naslovljenih Prilozi za demistifikaciju četničke pobune u Srbu 27. srpnja 1941. HS od br. 752. do 760., str. 6. Budući da se spomenik obnavlja novcima državnoga proračuna, o tome smo objavili prosvjedni tekst - Četnički ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. zločin je genocidnih razmjera, HS, br. 768. str. 16, 17, 28., autora mr. \eljka Tomaševića - upućen svim najvišim državnim tijelima. Odlučili smo među osobama iz javnoga života provesti anketu o ovom kulturološkom i političkom problemu suvremene Hrvatske. Naime, zanima nas – podupirete li obnovu spomenika u Srbu, podignuta tijekom jugoslavenskoga komunističkog režima u spomen na taj četnički ustanak protiv hrvatskoga naroda 27. srpnja 1941., u kojemu su počinjeni do danas nekažnjeni zločini? Od svih pristiglih odgovora, nijedan ne podupire obnovu i postavljanje spomenika u Srbu. Prenosimo stajališta slikara Antuna Mateša i svećenika Anđelka Kaćunka

Antun Mateš, slikar: Sramota! Nažalost, nije jedina

Obnova spomenika koji veliča višestruko ubojstvo hrvatskih hodočasnika u Srbu koji je desetljećima prikazivan kao antifašistički ustanak samo je jedan od zornih pokazatelja sveopće dekroatizacije Hrvatske. Ovdje naravno nije primarna nakana stanovitih pseudo antifašističkih elemenata iz srpske zajednice nego oportunizam i servilnost istaknutih pojedinaca iz hrvatske vladajuće kaste koja više ne graniči sa činom nacionalne izdaje već to ustvari jest. Sigurno je da Ministar kulture tu sramotnu odluku nije donio autonomno već se to poklapa sa snishodljivim stavovima bivšeg premijera. No, nažalost nije ta sramota jedina.
Upravo se na JRT Zagreb prikazuje ciklus tzv antifašističkog filma. Bez ikakvog kritičkog uvoda, nekog okruglog ili uglatog stola, koji bi analizirao odnos antifašizam – komunizam i gdje bi valjalo prikazati i poljski Katyn, narodu se opetovano serviraju partizanski crno-bijeli igrokazi koji poraze pretvaraju u velebne pobjede predvođene Batom \ivojinovićem. Štoviše, i filmovi "Tora, Tora" o japanskom napadu na Pearl Harbour i "Kasno je za heroje " o borbi Britanaca na Novim Hebridima, prikazani su u tome ciklusu iako Japanska doktrina nije bila fašizam nego militarizam održavan na stoljetnoj samurajskoj tradiciji. Tako se Japan svojim militarizmom pridružio talijanskom fašizmu i njemačkom nacional socijalizmu. Činjenica je da su te tri doktrine bile slične ali dovoljno različite upravo kao smrtonosne bolesti kuga, kolera i rak. Ali za komuniste svi su fašisti, a ustaše posebno. Tako je pokojni Slavko Šajber u emisiji Nedjeljom u 2 izjavio da su mu obitelj pobili u Auschwitzu nitko drugi nego ustaše.
Kada je Ministar kulture, koji danas financira obnovu spomenika nesumnjivu zločinu nad hrvatskim civilima u Srbu, pokretao Muzej Vukovara u progonstvu valjda sam bio jedini slikar koji je odbio sudjelovati u tome. Razlog mojeg nesudjelovanja u toj blasfemiji bilo je duboko kršćansko poštovanje prema žrtvi Vukovara. Tko sam ja da kontaminiram tu svetu vukovarsku žrtvu, mislio sam tada ali danas. Poziv je upućen i glavnom antifašističkom slikaru koji je za vrijeme napada na Hrvatsku bio u Americi i njegovo djelo postalo je dio tog muzeja. Kada je srušena Tuđmanova vlast rečeni likovni velikan sav ushićen otisnuo je seriju grafika koju je sa kritičarom i pjesnikom Makovićem dijelio zaslužnima za pad Tuđmanova režima. Upravo sada održava se njegova velika posthumna izložba kostura kao logični nastavak čuvene antifašističke Jame. Revere iskešenih generalskih kostura rese brojna odlikovanja s atributima hrvatskog grba a zastupnik u gradskoj skupštini Grada Zagreba rečeni Maković odmah je napisao članak "Murtićev obračun s Tuđmanon". Svaka aluzija na permanentni hrvatski fašizam je očita.
Razlog ove reafirmacije prošlostoljetnog antifašizma, golemog i neprekidnog niza publikacija o Titu, filmova o NOB-u, najezdi pjevača i zvijezda turbo folka iz bivše Jugoslavije, pokušava se narodu sugerirati kako je bilo bolje kad smo bili zajedno u Jugoslaviji, kako smo se lijepo družili i konačno kako je trebalo one fašističke hodočasnike zasluženo pobiti i to lijepo svake godine slaviti uz spomenik u Srbu. Jer konačno… Drugovi naša borba nije završila!

Don Anđelko Kaćunko, svećenik: Industrija antifašizma ne će dobro završiti

Prvo, što smatram važnim istaknuti, nije postupak Vlade RH, jer ona mora "igrati" - što zbog svoga očitog unutarnjeg šarolikog sastava, što zbog neuočljivih vanjskih pritisaka. A veliki je problem što šira javnost uopće nije upoznata s trostrukom sramotom te akcije jer tzv. veliki mediji u Hrvatskoj potpuno ignoriraju taj slučaj. Dakle, to je najprije bezumno - jer se inzistira na nečemu potpuno nelogičnom: da žrtva podiže spomenik svome krvniku. Zatim, to je bezočno - jer se uporno promiče evidentna laž, tj. širi se povijesna neistina. Na kraju, to je bespredmetno - jer se, nakon navedenoga, razuman čovjek time ne bi trebao uopće baviti.
Drugo, politički gledano, valja se upitati što čini oporba. Zatim, na razini građanskog aktivizma, što čine civilne udruge nacionalne i racionalne orijentacije (čast HKV-u!), što čine intelektualci i katoličke organizacije, zašto šuti Akademija i njezini članovi, gdje je glas Komisije Justitia et pax HBK?
Treće, gdje je u ovom slučaju organizirani otpor građana, kao npr. u slučaju "Varšavske" u Zagrebu - a što mediji svesrdno podržavaju - ili je možda i tu "spontanost" netko organizirao? A značenje i važnost jedne i druge akcije potpuno su neusporedivi. Dakle, zašto se ovdje ni jedna glumica nije stavila na čelo pobune protiv višestruko teže i veće (duhovne, znanstvene, nacionalne...) devastacije nego je prostorno preuređenje jedne zgrade u jednome hrvatskom gradu? Itd, itsl...
Ipak, na kraju, budući da je očita činjenica kako se srpska i međunarodna "pravDA" preklapaju na tome predmetu, ostaje gorak dojam da se formirala svojevrsna "industrija antifašizma", koja služi kao maska za novo ponižavanje Hrvata, a ujedno je platforma za udbonosnu instalaciju četništva u Hrvatskoj, pod plaštem tzv. eu-ropskih vrijednosti i zaštite manjinskih prava, pri čemu se pak vrši teror nad većinom. Zato mislim da taj projekt, unatoč zabrinjavajućoj hrvatskoj šutnji i po(s)lovičnoj pasivnosti, ipak ne će dobro završiti.

Hrvatsko slovo, 12. ožujka 2010
Bože moj, do kuda smo stigli                      
Dnevnik
Ponedjeljak, 1.ožujka 2010.

Ne znam što nosi ovaj dan niti drugi mjesec koji započinje. No, ja sam navikao od djetinjstva započinjati kraće i duže razdoblje veoma  „tradicionalno i konzervativno“ lijepim zazivom: „U ime Božje!“
Nisam se toga odrekao niti odvikao do danas. Godinama i desetljećima tako. A danas mi je doista potrebna pomoć Gospodina. Htio bih kratko zabilježiti u ovaj dnevnik sve ono što ispunjava ovaj  dan moga života.
Prije svega pod dojmom sam susreta sa Zagovornicom Hrvatske u Remetama gdje smo Ante, moj sin, i ja nazočili nedjeljnjoj svetoj misi. Išli smo onamo potaknuti neuljudnošću jedne novinarke (I. Toma) koja u subotu, 27. veljače o.g., u svome glasilu, tumačeći svečanost ustoličenja novoga poglavara Hrvatske države, ističe da baš nikome nije manjkalo što nije bilo hrvatskoga barjaka i drugoga znakovlja. Usuđujem se osobno pripomenuti da je (namjerna?) manjkavost rastužila i zaboljela motritelje predstave, a možda je i među ne baš premnogim nazočnicima bilo doista rastuženih zbog takve „priređivačke manjkavosti“. Upitala je sebe (jamačno i druge) spomenuta novinarka: „Pa šta onda!“ No, osobno sam se prisjetio bučnoga „antifašiste“, koji je kod svoje prve prisege na istome mjestu maknuo od sebe, „naš barjak hrvatski“ (vjetar je skrivio spomenutu pogrešku).
Da, komu smetaju takvi propusti, pogreške, grijesi? Komu? Odgovor možda na pitanje „pa šta onda?“ netko znade. Možda. Jer inače ostaje sva tragika matoševske jadikovke: „…jer Hrvatsku mi moju objesiše ko lopova…“ (i prirediše k tomu svečanost!).

Utorak, 2. ožujka 2010.

            Od jutros me prati kiša. Oblačno je i pomalo sumorno. Moje raspoloženje je neobično sjetno i skora je obljetnica smrti prof. o.Tončija Deškovića, priora Dominikanskoga samostana u Starom Gradu na o. Hvaru. Upoznao sam njega i njegova brata za sveučilišnih nauka u Zagrebu. Skupa smo dočekali vijest o bratovu ubojstvu u „zanosnom pobjedničkom titoističkom zanosu“. Poslije zagrebačkoga prijateljevanja boravišni razmak između nas je onemogućio te se nismo susretali. Sve do ljeta 1976. kada sam za ljetnih dana otkrio da o. Tonči Dešković djeluje u dominikanskoj gimnaziji na Braču (u Bolu). Od spomenute godine pa sve do ljeta 2008. proveli smo mjesec odmora u Starom Gradu, na Hvaru. Ondje je o. Tonči obnovio dnevni samostan svoga reda, duhovnički je djelovao na cijelom otoku. Koliko osobne žrtve i obilje dobrote.
Prisjetio sam se svojih prijatelja i znanaca koji su nam bili zajednički. Na studiju klasične filologije često sam sjedio uz oca Hijacinta Eterovića, sumještanina i suredovnika o. Tončija. U Americi je bio urednikom Hrv. enciklopedije (samozatajno je radio oko nje, a u Domovini se i danas usputno spomene tko njegova imena); među sveučilištarcima bili su o.Rajmund  Kupareo, o. Kisić i devetorica mladih ubijenih u Zagrebu prigodom američkoga bombardiranja), ja sam pak s radošću dočekao u Subotici kao duhovnike  o. Kazimira Horšića, o. Anđelka Huljeva, o. Stanka Stanića koji su bili utemeljitelji  subotičkoga samostana i župe, ali su ubrzo protjerani iz grada (pod uobičajenom optužbom da ruše „bratstvo i jedinstvo“). Pišem, eto, u ovaj dnevnik imena i uspomene o kojima se šuti i nerado, stidljivi govori – potiho! Oskudno pišem, ali vjerujem da će jednom bogata, raskošna baština dominikanaca biti „otkrivena“, prepoznata i priznata. A tko s njima (ne samo spomenutim) bude pisao, djela im tumačio ne će biti „natražni klerikalac“ nego prinositelj i dobročinitelj našim povjesničarima, našoj uljudbi.

Srijeda, 3. ožujka 2010.

            Razmišljam o dva događaja: u Moskvi  ugovorni (i obvezatni?) potpisi kako javljaju dnevna glasila u nas u novoj politici prema Rusiji (ili možda njeno usmjerenje prema nama?), a drugi se događaj zbio u Zagrebu, u Hrvatskom institutu za povijest u Opatičkoj 10. U čudesno lijepoj dvorani, u Zlatnoj dvorani raspravljalo se o knjizi Pravaški pokret 1878. – 1887. koju je složila dr. sc. Jasna Turkalj. Dva spomenuta događaja obilježila su  moje današnje raspoloženje. Teško je složiti misli koje naviru i razdiru umovanje o njima. Svaki put kad se u nas, u našim glavama i raspoloženjima „budi Istok“ postajem tužan u razmišljanjima o nedavnoj prošlosti i obilju povijesnih iskustava. Potpisnici su pak čeljad iz naše sadašnjice, varljivih riječi i blagoglasja. O njima ne želim promišljati cijeloga dana. \elim se sjetiti svojih „pravaških dana“, svoje mladosti. Pravaštvo je između dva svjetska rata u prošlom stoljeću bilo izbor hrvatske mladeži u neprikladnim i pogibeljnim godinama srpskoga kraljevskoga gospodstva nad našom Hrvatskom. Braća Radići i njihov nasljednik Vlatko Maček mogli su se ponositi brojnošću svojih pristaša, ali hrvatska je mladež bila odlučnija, borbenija pa je u tuđim, postojanijim i dosljednijim načelima nalazila uporišta i usmjerenja za rješenja naših, hrvatskih pitanja. Sveučilišna i radnička mladež okupljala se u razne skupine, u Orlove, Domagoja, Sveučilišnu Marijinu kongregaciju, u Maticu hrvatsku  (Pododbor MH)... Ja sam pak stigao u Zagreb već odlučan da se pridružim redovima svojih vršnjaka koji vole svoju Domovinu u svoj njenoj širini i ljepoti.
Danas mi se nameće pitanje o značenju „pravaštva“u našem narodnom životu. Od ustroja i nastupa Stranke prava, od pravaštva u našem narodnom životu s vlastodršcima (Ugrima, Srbima i drugima), uvijek je bilo suzdržanosti, pribjegavanja  „oprezu.“;  uvijek su pravaši bili nepoželjna čeljad, izazovni buntovnici, osobe koje valja izbjegavati; kloniti se suradnje s njima.
Osobno sam pravaštvo doživljavao kao pokret kojemu je svrha potpuna sloboda hrvatskoga naroda i slobodni razvitak na vlastitom području. Slobodan  narod u slobodnoj Domovini. Budući da sam rođen i odrastao na području udaljenom od hrvatskoga uljudbenog i društvenog života, a u tom razmaku je i velika rijeka Dunav, mislio sam, vjerovao sam da moram svojim radom, svojim životom pridonositi baš tim ciljevima. Kako znam i umijem. Iz povijesti sam pak naučio da su svi naši velikani svoj život i  posvećivali tim svetim ciljevima. Slobodan narod u slobodnoj Domovini! Baš to. Sve što treba učiniti, za što se isplati živjeti i žrtvovati. Sve je sažeti u dvije riječi Bog i Hrvati.
Dok slušam o poklonstvenom „putešestviju“ na Istok, nisam se mogao odreći promišljanja o djedovskom i mome uvjerenju da je pravaštvo ugrađeno u sve naše pokušaje i žrtve da imamo svoju Državu, slobodnu Domovinu i u njoj svoj Narod, slobodan i ponosan.

Četvrtak, 4 ožujka 2010.

Nazočio sam predstavljanju knjige Stjepana Šešelja: Približene daljine duhovne Hrvatske ( Zagreb, 2009.). Pače, osobno sam pridonio svojim riječima da knjiga bude ne samo prihvaćena nego upisana u našu uljudbenu.povijest kao izvješće o vremenu između 1990. i 2000. U razmaku spomenutih godina uspio je S. Šešelj objelodaniti desetak knjiga i prebaciti brojne primjerke u inozemstvo (u Austriju, Madžarsku, Švicarsku, Rumunjsku i dr.). Sadržajno su knjige  vezane za Hrvate i Hrvatsku izvan njenih državnih međa. Istaknuo je već na početku svoje knjige želju da ona bude za sve. Bez međa među nama“. (str. 23) Bio sam suradnik i sudionik Šešeljevih zamisli budući da se čitava života zalažem za cjelovitost hrvatskoga naroda: svaki je naš čovjek Hrvat, dio naroda i Hrvatske koju nosi u sebi i sa sobom. Cjelovitost našega naroda bez podložničke diobe. Ustrajni u zajedništvu. Ustrajni u otporu. Odlučni u obrani ljepote, sadržajne ljepote koju kazujemo i tepamo svojoj Domovini. Lijepa Naša. Baš Naša, natopljena krvlju i suzama. znanih i neznanih Hrvata. Oni su bili, oni i danas jesu Hrvatska. Zaključuje Stjepan Šešelj na kraju svoje knjige da je sve što je u ovo doba (prekratko) zapravo zajedničko blago svih nas. Gdje god živjeli i djelovali Hrvatska nam je zajednička. „Ona jest“. Baš tako. Mi jesmo, jer Ona jest.
Govorio sam na predstavljanju knjige. Imao sam napisano i počeo čitati uljudno i jasno. No, ponijelo me je srce: navirale su misli, pretakao sam ih u riječi… Trebao sam se svladati. Dakako, pokušavam sebe (i pred sobom) ispričati. No, bila je riječ o prigodi u kojoj se može što reći o Hrvatskoj, također o mojoj – našoj Bačkoj Hrvatskoj, onda jače, življe zaigra srce… K tomu su pridonijeli i brojni nazočnici koji su veoma pozorno slušali (g. Ivkošić, gđa. S. Šunde,  ‰. Vidmarović, B. Petrač, gđa Petričević i dr.)
Jedna me je misao progonila, a ostala je neizrečena. Tužna i pogibeljna misao: budući da se spominjalo raseljavanje, iseljavanje, dijaspora, a u sklopu događaja (dodvoravanje, dioba, razdioba. i sl.) ne prijeti li Hrvatima budućnost raseljenoga puka u vlastitoj Domovini?!

Petak, 5. ožujka 2010.

            Budući da se raspravlja, razgovara i pregovara o krizi gospodarstva, o krhkosti znanosti i zbiljskoga života u  kojemu trebamo i moramo sudjelovati, ja promišljam o krizi duha. U svome dugovječnom životu doživio sam i proživio savjestan rad, najtemeljitiju naobrazbu, stegu i marljivost uključenih u službu strašnih, užasnih nakana, ciljeva i pothvata. Priznat ćete da je trebalo puno „pameti“ i umijeća da bi se poubijalo toliko puno ljudi u nedavnim ratovima, poglavito u našem oslobodilačkom domovinskom ratu, da bi se uništilo toliko gradova. U službu svega spomenutoga stavljene su ćudoredne (moralne) kakvoće: velebno Znanje i poslušna Dužnost. Iznad svega se raširila  laž, himba i prijevara. Nismo li u posljednjih desetak godina sve to živjeli i doživljavali uz čarobni napitak „crne kave“ s Pantovčaka?

Preživio sam i nadživio ratove i bune XX. stoljeća, brojne stranačke bitke i propasti. Uvijek sam zagovarao mir. Osobni mir i mir među nama – u Domovini i mome bačkom zavičaju.

Subota, 6. ožujka 2010.

            Slobodna  subota. Priprava za nedjelju. Tako je bilo. No, izmijenjeni su odnošaji u društvenom ponašanju. Svatko zagovara svoju slobodu, bez obveza. Sve je slobodno: riječ koja se u blagoglagoljanju pretvara u laž, klevetu. Bez obveza i poštivanja svoga (i tuđega) dostojanstva. No, težnja za slobodom je imati mogućnost duševnoga razvitka. Bitna je nadasve spremnost da se ta sloboda u svako doba ostvari u odricanju sebičnosti, jer je temeljna sloboda usred svijeta, u obitelji, u vlasništvu, u državi, u služenju Bogu i služenju braći, ljudima sa mnom i oko mene. Takva je sloboda – jakost, utjeha, poticaj, moć, radost i – pobjeda. Razmišljam o svojoj osobnoj slobodi i slobodi svoga Naroda. Moga Naroda u Lijepoj Domovini. I vjerujem u pobjedu Dobrote, Pravde nad zlim i Zloduhom.

Nedjelja, 7. ožujka 2010.

Otišao sam opet sa svojim sinom u Remete. Zahvaliti Majci za minuli tjedan, a još više za prijateljstvo osobe koja je proslavila svoj 91. rođendan. Plemeniti slavljenik je o. dr. Ante (Alojzije) Stantić, karmelićanin i moj suzavičajnik. Znade li tko za njega, za samozatajni život redovnika koji je stjecao naobrazbu u Poljskoj, Italiji i u Izraelu; obavljao je službu profesora i rektora u Rimu, bio graditelj svoje redovničke pokrajine u Hrvatskoj; pisac je brojnih rasprava i promicatelj postupka za proglašenje blaženim njegova redovničkoga subrata o. Gerarda Tome Stantića. No, ni danas kao baš ni jučer nije “napredno“ niti isplativo spominjati ljude čistoga životopisa, čiste savjesti, niti domoljublja. – Bože moj, do kuda smo stigli? A poziv je nedjeljni jasan: obratite se! Jasan poziv za slobodu odluke.

Hrvatsko slovo, 12. ožujka 2010
Pro Patria
Elia Patricia Pekica Pagon
O lijepa, o draga, o slatka slobodo

Zašto mi se priča o open space uredima čini idealnom metaforom (ne)slobode medijskog izraza? Zato što oni svojim izgledom i funkcioniranjem služe kao najzorniji prikaz trenutne medijske slike kod nas i u svijetu

Posebnu pozornost oduvijek su mi privlačile duhovite post it poruke

O otvorenom se prostoru priča, a od otvorenog prostora ni o. O pravednosti se priča, a od pravednosti ni p. O slobodi se priča, a od slobode ni s. Ono što nam se nudi kao tobože širom otvoreno, zapravo je zatvoreno i „diskretno“ zaključano. Ono što se predstavlja kao medijski sadržaj s potpisom tobožnje slobode, zapravo je stranački strogo kontrolirano. Kako to izgleda kada spomenuti (ne)slobodni ljudi pokušaju svome radnom mjestu unutar prostora nalik labirintu dati dašak slobode? Ako je moguće i ako su ti djelatnici hijerarhijski dovoljno visoko pozicionirani, donijet će od kuće uz odobrenje uprave svoj šutljivi fikus te ga smjestiti u kutak unutar svog metar na metar radnog prostora ograđenog improviziranim pregradama. Na radni stol stavit će uokvirenu fotografiju svoje obitelji, kao motivaciju za iščekivanje prvoga u mjesecu u ime kojeg će pretrpjeti sve bure i oluje umjetno isfabriciranih (ne)slobodnih misli što ih svakodnevno proizvode velike tvornice globalne i lokalne podobnosti te opće-prihvaćenog mobbinga, s potpisom ponosnih mučitelja i njihovih sretnih mučenika. Na kraju službeno otvorenog i slobodnog (neslužbeno zatvorenog i strogo nadziranog) radnog vremena tijekom kojeg će suvremeni zatvorenici tvrđave zvane Slobodna Misao proizvesti gomilu režimski podobnog medijskog materijala, pohitat će van, na slobodu i svjež zrak, ali tek na kratko, jer će na njih već iz džepova i aktovki vrebati njihovi najsuvremeniji komunikacijski alati putem kojih će u „slobodno vrijeme“ pokušati naći prividnu slobodu „open space“ interneta punog mogućnosti za iskaz otvorenih i slobodnih misli, ali na žalost u velikoj mjeri šifriranih, kontroliranih i cenzuriranih. Ono malo čistog zraka što ga čovjek uspije uhvatiti putujući kroz život od jednog do drugog open spacea naše neizbježne svakodnevne stvarnosti i ono malo individualne šutnje iza koje su skrivene misli svakog čovjeka, jedina su prava sloboda koja danas postoji. A ono (ne)slobodno radno vrijeme utrošeno na proizvodnju (ne)slobodnih misli svi medijski djelatnici mogu barem malo ublažiti zajedničkom pjesmom o slobodi, popraćenom zajedničkim treperenjem nehajno zalijepljenih raznobojnih post it papirića po plohama njihovih uredskih pregrada. Tek kada se iz ptičje perspektive spustimo malo niže u taj open space uredski sustav novog milenija, shvatit ćemo da treperenje tih šarenih post it papirića, koji podsjećaju na raznobojne tibetanske budističke molitvene zastavice, nije izazvano samo klima uređajima, već mnogo više uzdasima njihovih vlasnika za vrijeme njihova rada na naručenim (ne)slobodnim sadržajima. Nuditi sretno open space ropstvo s potpisom i pečatom slobode (čitaj – dostojnih životnih uvjeta s potpisom nedostojnih ideologija), te istodobno predstavljati slobodu kao nepromišljeno, ishitreno alternativno rješenje nepodobnih, neukalupljenih i neposlušnih ljudi, kao rizičnu i shizofrenu kategoriju, kao život na rubu i s glavom u torbi, recept je koji konvenira krajnjim ciljevima gotovo svih suvremenih medijskih kuća privrženih vladajućoj strukturi.
U mom radnom prostoru također je zid oblijepljen post it porukama. Solidarna sam i suosjećajna s mojim kolegama i kolegicama koji su prisiljeni pisati ono što im se kaže i izbrisati iz svojih medijskih sadržaja sve ono što nije politički korektno i podobno i što bi moglo rezultirati njihovim otkazom. Pri svakom posjetu mojim kolegama, posebnu pozornost oduvijek su mi privlačile upravo te duhovite post it poruke. Na  tim papirićima nisu samo poslovni podsjetnici open space djelatnika, već su tu i mnoge poruke solidarnosti sa splitskim, dubrovačkim, pulskim, zagrebačkim, đakovačkim i koprivničkim žrtvama gospodarskih slomova. Među tim raznobojnim papirićima, u vrijeme trajanja Seljačke bune, posebno su se isticale i poruke potpore našim seljacima i ratarima. Za razliku od službenih medijskih izvješća, ove nigdje objavljene poruke podsjećaju na stihove suvremene ode slobodi. Ona se rađa tiho i polako i čuje se sve jače, a njezinih je autora bezbroj, kao i stihova. Nadam se da je značenje tih dviju bezazlenih engleskih riječi, post it (pošalji to, oglasi to, a mogli bismo reći i postavi, izloži, pokaži to) ujedno i doslovna poruka sadržaja tih nepreglednih šarenih samoljepivih papirića koji će kad-tad svojim treperenjem upasti nekome u oko i smjelo izaći na svjetlost dana i bit će pročitani i shvaćeni, što i jest njihov jedini skromni cilj. Do tada, bit ćemo prisiljeni na medijski post, na čitanje između redaka i šutnju tužnog uredskog fikusa. Ne preostaje nam ništa drugo nego da nastavimo s našim zajedničkim pisanjem stihova ode slobodi, po uzoru na najpoznatije stihove o slobodi napisane rukom hrvatskog pjesnika Ivana Gundulića: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o. Uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!“ Neka svatko napiše barem jedno slovo te nove pjesme o slobodi i ona će odjednom biti moguća. Pošaljimo tu poruku tvorničkim upraviteljima (Ne)slobodne Misli i onima što se u vrijeme najveće krize kite skupocjenim broševima s porukama beznađa i što na goloruke seljake šalju goropadne „organe reda“. Napišimo barem to jedno slovo i pripojimo ga drugima, nastavimo niz, omogućimo šutnji da postane govor, omogućimo mislima sa šarenih bojažljivih papirića da postanu medijski projekti i naslovi koji će javnosti donositi istinu.

Hrvatsko slovo, 12. ožujka 2010
Jasna Horvat, sveučilišnja profesorica i spisateljica :U svojim djelima oživljujem zanemarenu hrvatsku baštinu
Jasna Horvat (Osijek, 1966.) sveučilišna je profesorica statistike na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. No, jednako je tako i književnica, autorica nekoliko zapaženih književnih naslova u rasponu od dramatizacija i igrokaza za djecu do dva zanimljiva  povijesna romana.
Jasna Horvat osoba je različitih interesa, surađuje s Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića s jedne strane, a s druge pak istražuje povijest nacionalne kulture, baštinu. Njezin književni rad odlikuje zanimljiv izbor tema i književni pristup u kojem se osjeća ispreplitanje egzaktnog, faktografije, i imaginarnog, intuitivnog, književnog .
S uglednom je književnicom Irenom Vrkljan objavila i knjigu Pismo u pismo, kao primjer gotovo zaboravljene epistolarne književnosti, a ovom prigodom ponajprije ćemo predstaviti  romane Az i Bizarij.

Roman Az izazvao je veliko zanimanje medija i javnosti, stručnjaka kroatista, temom je doktorskih disertacija na kroatistici, uvršten je kao dopunska literatura za jedan kolegij... Jeste li mogli pretpostaviti da će roman o glagoljici imati takvu recepciju i čime ju objašnjavate?
Pri pisanju Aza nisam kalkulirala, ali me raduje pozornost koju je priskrbio, prije svega, radi teme i načina njezina prezentiranja. Priželjkivala sam otvaranje rasprava, čak i onih negativno konotiranih, jer skretanje pozornosti na našu baštinu držim aktivnošću vrijednom napora čak i po cijenu licitranja sa svojim imenom. Točno je da sam Azu pristupila jednako kako bih pristupila i bilo kojem drugom, ekonomski opravdanom projektu, prije svega u smislu određivanja ciljne skupine čitatelja, odnosno, konzumenata romana kao kulturnog proizvoda. Jesam li pogriješila pri procjeni nedostatnosti uradaka o nama samima, a time i prostora na tržištu književnih proizvoda za roman poput Aza – pokazat će Vrijeme, jedini kritičar kojemu uistinu vjerujem.

Vratimo se na početak, što Vas je motiviralo da se poput  povjesničara uputite na pravo istraživanje povijesti IX. stoljeća, povijesno-političkih odnosa, povijesnih aktera, različitih svjetova,  Bizanta, Rima do Velebita i Knina? Istražili ste opsežnu literaturu koju i navodite.
Roman Az nastajao je tijekom duljeg vremena i za mene je u jednom trenutku postao „stilom življenja“. Zbog njega sam putovala i obilazila mjesta koja opisujem u romanu, a neki važniji dijelovi, kao što su, primjerice, Desetice carice Teodore, motivski i tematski određivali su se i u tzv. „kreativnim snovima“. Prijatelji kroatisti, posebno doc. dr. sc. Milica Lukić, navodili su me na nezaobilaznu literaturu, a ondje gdje je ona prestajala biti dostatnom, posezala sam za inozemnim izvorima, znanstvenim bazama i suvremenim spoznajama. Prava je istina da sam ga pisala zbog svoje sablažnjenosti vlastitim nedostatnim spoznajama, kako o samoj grafiji glagoljičkog pisma, tako i o njeznim izvorištima i nadahnućima. Ovoga trenutka mogu reći kako se osjećam osobno obogaćenom, te kako se iskreno zahvaljujem urednici dr. sc. Nives Tomašević na povjerenju, posvemašnjem dopuštanju autorske slobode i iskazanoj potpori. 

Vaš roman i u svojoj strukturi poglavljima prati raspored glagoljskih slova, njihovu brojevnu vrijednost a tkivo je isprepleteno pak simbolikom pojedinih brojeva i njihovih unutarnjih veza.  Je li tu veza profesorice statistike i glagoljice?
Numeričku, ali i simboličku kodiranost glagoljice uočila sam kao svojstvo koje glagoljicu razlikuje od većine suvremenih pisama, prije svega od latinice. Premda sam ovu potentnost glagoljičkog pisma obilato ugrađivala u svaku razinu romanskog tkiva, imam dojam kako još uvijek nije ispisano i izrečeno sve važno, te da ovakva istraživanja tek predstoje. Moram reći kako su me posebno nadahnjivali radovi prof. dr. sc. Frane Para, te mu se ovom prigodom zahvaljujem na svim znanstvenim radovima do kojih sam uspjela doći i koje sam obilato konzultirala. Numerički kodirana struktura romana Az svakako čini vezu prema mojoj inicijalnoj struci, ali i potvrdi novih znanstvenih usmjerenja po kojima multidisciplinarnost postaje sve prisutnijim trendom.

I Vaš najnoviji roman „Bizarij“ bavi se poviješću - poviješću Osijeka. Puno činjenica, podataka, zanimljivo isprepletenih književnim sredstvima da čine vrsno književno djelo… Roman kao memorija grada. Opet povijest, povijesne osobe i različita razdoblja? Zašto „Bizarij“ gradu za rođendan?
Ratne godine proživjela sam u Osijeku, ne pitajući se puno o tome zašto ga ne mogu napustiti, i jesu li moje odluke opravdane. O razlozima ostanka, počela sam razmišljati nakon mirne reintegracije, a posebno nakon nekih zanimljivih ponuda čije bi prihvaćanje podrazumijevalo i odlazak iz moga grada. Tek tada, kada je potencijalni odlazak imao prizvuk potpune opravdanosti i razložnosti, počela sam nabrajati razloge ostanka i oni su me uputili današnjim likovima Bizarija. Cara Konstancija II, Sulejmana Veličanstvenog, Eugena Savojskog, dakle, povijesno markantne osobe, sučelila sam Mačkamami, Antunu Berhardu, Vladimiru Lendiću, a time, posredno i samoj sebi. Svi oni upisani su u Osijek onako kako sam upisana i sama, i namjerom i slučajem. Ispisujući njihova uvjerenja i nastojanja, izgovarala sam i one svoje, koji se najteže artikuliraju.

„Bizarij“ je također zanimljive strukture – poglavlja slijede veznike, zavisne i nezavisne  rečenice. Kako ste brojne likove i radnju, „uvrstili“ u njih?
Razvijanjem zahtjevnih struktura, književnu formu usmjeravam u polje semantičke ili numeričke apstrakcije čije „punilo“ određuju karakteri likova i njihovi životopisi. U Bizariju sam željela pokazati kako jezik nudi odgovore za razine i vrste vezanosti, te da ni, primjerice, „rastavne veze“ ne označavaju gubitak vezanosti, već suprotno – opstanak onih od kojih smo rastavljeni u posebnim meandrima emocija i svijesti. Kolektivna svijest također je ugrađena u jezik, i nakon Bizarija, fenom jezika promatram posve drukčijim očima. Rado bih se bavila i filozofijsko-psihološkim značenjima svake od deset vrsta riječi hrvatskoga jezika, no ne znam hoće li okolnosti dopustiti i ovu vrstu avanturizma.

Svojim romanima dodajete popis literature dajući romanima pečat vjeordostojnosti, potvrde, faktografije. Interpolirate biografije svojih likova, objašnjavate povijest grafije, donosite stvarna rodoslovlja… U kakvom su odnosu stvarnost kao potvrda književnom i njegova umjetnička stvarnost i vjerodostojnost?
Svaka književna forma za kojom sam do sada posezala na kraju ili unutar teksta sadrži svojevrsno kazalo. Razmišljajući o Vašem pitanju, uviđam kako na izvjestan način pišem i romane-leksikone, te da istodobno rušim zadane, očekivane književne standarde. Umjetnost vidim umijećem interpretiranja stvarnosti, a kako je za mene znanost dio stvarnosti, znanost se vrlo prirodno ugrađuje u književni podtekst koji stvaram. Ujedno, književnost je ona koja omekšava i razigrava stroga pravila znanstvenog diskursa i iskreno se nadam da jedna drugoj nisu smetnja već upravo suprotno – nadogradnja i poluga za premošćavanje, nažalost, razdvojenih svjetova.

Koliko kao književnica tijekom stvaranja vjerujete znanosti a koliko kao znanstvenica književnosti, umjetnosti?
Znanstveni pristup zahtijeva određenu sustavnost, provjeravanje činjenica i javno iznošene provjerenih i potvrđenih pretpostavki. Ponekad je ovakva strogost razlog javne šutnje o onome što nije prihvaćeno generalnom istinom. S druge strane, književnost je medij pojačane komunikativnosti, ona dopušta i stimulira maštovitost, a samim tim i svojevrsna spekuliranja. Stvarajući romane poput Aza, Bizarija ili Krijesnika polazim od znanstvenih spoznaja, ali ih razmještam posve relaksirano, bez znanstvenih predrasuda. Važno mi je da likovi postanu živi, njihov jezik vrlo često jezik je dvadeset i prvog stoljeća, u njih ugrađujem svoje poznanike i prijatelje, i ono što je najvažnije – od likova zahtijevam rješenja, čak i kada nude isključivo dvojbe. Pretpostavljam da tako ugrađujem i svoj unutarnji monolog u kojemu je fokus na opisu i prihvaćanju stanja svojstvenih svima nama.

Vi ste u svom književnom radu orijentirani na povijest, korijene današnjega nacionalnoga identiteta, njegove nositelje. Možemo li reći da te segmente općenito dovoljno istražujemo i na njima gradimo suvremenu kulturu ili ih zanemarujemo i dajemo prednost prolaznim fenomenima?
Moj usud i sreća leže u činjenici da pišem iz neznanja. Učenje o sebi podrazumijeva primanje teških lekcija, i odgojnih i onih drugih, iskustvenih. Mislim da njege i brige oko onoga što je važno nikada nije, i ne može biti, dovoljno. Teško mi je donositi opće sudove, no očit je rasap kulturnih vrijednosti. Promatra li se književnost kao fenom, zamjetno je kako književna kritika gotovo prestaje egzistirati, a i kada postoji, trivijalizirana je i često neozbiljna. Može se zaključiti da bez sustavne književne kritike ne može postojati ni ozbiljna književna scena. Moje nezadovoljstvo konzerviranja i oživljavanja kulturne baštine proizvelo je literarne pokušaje. Odbijam promatrati važnost koja se pridaje prolaznim fenomenima, i istodobno ne činiti ništa. Osim osobnog uključivanja, ne (pre)poznajem druge modele koji bi izmijenili postojeće stanje.

Poznaju li Hrvati svoje bogato naslijeđe? Ako ne – pronalazite li odgovor u povijesti kojom se bavite zašto je to tomu tako?
Premda posežem za povijesnim temama, nerado sudim o povijesnim posljedicama. Razmišljajući o našoj opstojnosti, važnim vidim sadašnjost, odnosno, budućnost. Pretjerano visoka stopa nepismenih i polupismenih, također je jedan od važnijih razloga neupućenosti u baštinu i naslijeđe. Osim toga, fakulteti društvenih znanosti već desetljećima ne uvrštavaju hrvatski jezik u svoje nastavne planove. Ako studenti ekonomije o gramatici hrvatskog jezika moraju doznavati posredno, preko izučavanja gramatike engleskog ili njemačkog jezika, je li začudno što ne znaju kako pristupiti baštinskim temama? Ekonomske znanosti, s druge strane, sve češće rabe sintagmu „kulturni kapital“ i zapadne zemlje svojim kulturama pristupaju upravo tako – kao prema kapitalu na kojemu se može ubirati renta. \elim vjerovati da će i naša glagoljica postati izvozni proizvod, a dok to ne postane, činit ću sve što mogu za njezino oživljavanje i očuvanje.  

Danas nas preplavljuju globalizacija i masovna kultura, masmediji…  Koliko nam to zamagljuje ono što je naše, blisko i bitno, nudeći tuđe ili nepotrebno ili surogate?
Poetiku šoka, trača ili skandala ne vidim prijetnjom, jer njihove degutantne poruke na kraju destruiraju i recipijente i kreatore, te bi temeljni nagon opstanka morao progovoriti – prije ili kasnije. Osim toga, ovakve vrste trivijalnih književnih izdanaka, potvrđuju posvemašnju bezidejnost koja prije ili kasnije mora biti prevladana. Istina, globalni kapital stimulira sveopće zaglupljivanje, nezdravu konkurenciju jednih u odnosu na druge, i konzumerizam koji, dugoročno gledano, pojedincima ne donosi blagostanje. Silno želim vjerovati da ćemo prvi nalet globalnog kapitalizma izdržati stoički, te da će se on pokazati samo jednim razvojnim stupnjem nakon kojega ćemo postati osvješteniji.

Predstavljamo li se svijetu u pravom svjetlu? Primjerice u turizmu?
Turizam ne koristimo dovoljno za promociju kulturnih potencijala. Puno putujem, i putovanja me obogaćuju. Svako novo odredište izmijeni me u prehrambenim navikama, spoznajama i čitanjima novih pisaca. Putovanja držim uspješnima ako u meni stvore osjećaj bliskosti s ljudima i zemljom u kojoj sam boravila.
Hrvatska ne koristi prednosti koje joj nude njezini epiteti ljetne turističke destinacije. Posjetitelji se o nama informiraju gledajući u kamen, šume i more, a to je posve neprihvatljivo. Kada bi strani turisti na svojim odredištima mogli kupovati prijevode naših pjesnika, romanopisaca, povjesničara, esejista različitih opredjeljenja i kulturnih teoretičara, doznavali bi o Hrvatskoj na pravi način. Nedopustivo je da u kulturni suvenir još uvijek ne ubrajamo knjigu, da se za kazališne predstave ne traži ulaznica više, da se zbog izložaba ne stoji u redu! Glagoljski znak se još može priskribiti kao suveneri, ali knjiga o glagoljici teže, ili gotovo nemoguće. Potražnja za kulturom postoji, ali mi je uporno ne želimo prepoznati i koristiti onako kako to čine kulturne metropole. Kultura bi mogla biti naš najveći izvozni proizvod, ali prethodno je trebamo označiti kapitalom, ozbiljno i strateški promišljeno promovirati, te na taj način čuvati, ali i dodatno oživljavati baštinu koju smo primili u naslijeđe.

Urediti tržište, zaštititi čitatelje
U djelima za djecu obrađujete teme i likove iz mitologije. Surađujete s kazalištem Branka Mihaljevića. Koliko je bitno da imamo svoja djela za djecu, svoju književnost, umjesto uvoza koji naše male konzumente kulture zarana zarobe? Jesmo li kritičniji prema domaćem a otvoreniji prema stranom?
Svakodnevno susrećem mlade ljude koji žele znati više, koji i od samih sebe očekuju više negoli od svojih roditelja. Nisam sigurna da smo otvoreniji prema stranom. Problem vidim u iznimno snažnom marketingu inozemnih produkcija i mislim da u tom smislu nedostatno koristimo obrazovni sustav, ali i sve ostale državne institucije koje bi mogle i morale zaštititi domaću nakladu. Nisam za zabrane ni paušalne ocjene, ali bih se u svako doba založila za uređivanje nakladničkog tržišta i projektnu zaštitu kako mladih čitatelja, tako i baštine u cijelosti. 

Hoćete li se okušati i s književnim temama koje generira današnjica? Što Vas od suvremenih tema intrigira, provocira, kao književnicu uznemiruje i izaziva? Jeste li iscrpili svoje povijesne teme ili ćete nam i dalje otkrivati zanimljive segmente iz našeg povijesnog labirinta? 
Suvremenim temama bavila sam se u knjizi  Pismo u pismu koju sam napisala u suautorstvu sa svojim velikim uzorom – Irenom Vrkljan, ali i u romanu-prvijencu Dijeljenje bez ostatka koji još očekuje eventualno objavljivanje. Ovaj roman djelomice iznosi suvremenu priču jednog Osječanina, a djelomice se temelji na povijesnoj studiji Vladimira Mažuranića o Jaši Dalmatinu, istoj koju je književno ispisivala i njegova kći, Ivana Brlić-Mažuranić. Izazivaju me sudbine stvaratelja, čak i kada su marginalizirani. Drugim riječima, ne pristajem na defetizam i letargiju. Samoj sebi dala sam riječ da se ne ću ljutiti na nepovoljne vjetrove iz okruženja, ali ću ih i u djelima i u životu nastojati marginalizirati, i ustrajavati u svojim uvjerenjima. Tako nekako biram i teme. Apatije je, ionako, odviše.

Kako je danas živjeti u Osijeku, gradu koji je tako bogat naslijeđem, no i gradom koji pamti nedavni Domovinski rat? Što čini njegov identitet danas?
Osijek je u posljednja dva desetljeća prolazio vrlo teško razdoblje. No, pozitivnim ishodom vidim jačanje sveučilišta i izrastanje Osijeka u grad mladih. Budući neminovni integracijskih procesi Osijeku mogu samo pogodovati, te mu dodijeliti ono mjesto koje je u svojoj bogatoj povijesti redovito dobivao u vrijeme velikih carstava.

Kakvi su Vam skori planovi? Sigurno nastavljate istraživati u jeziku i književnosti?
U ožujku ću se odazvati pozivu na „okrugli stol“ Status, korpus i funkcije standardnoga jezika danas
koji organizira prof. dr. sc. Anita Peti-Stantić o ulozi hrvatskog jezika u današnjem suvremenom, stručnom i obrazovnom okruženju, u svibnju sudjelujem na međunarodnom znanstvenom skupu Imaginacije prostora: Centri i periferije -  metropole i provincije u Srednjoj Europi. Ondje ću sa suautorima izlagati multidisciplinarnu temu naziva: Europske metropole: Postmaterijalizam i kulturna kreativnost. Početkom rujna trebala bih posjetiti Peti hrvatski slavistički kongres te u suautorstvu s dr. sc. Andrijanom Kos-Lajtman izložiti naša najnovija istraživanja o Ivani Brlić-Mažuranić naslovljena Istraživačko-znanstveni profil Ivane Brlić-Mažuranić u oblikovanju Priča iz davnine - nova rekonstrukcija autoričinih izvora i metodologije. U međuvremenu radim na novom rukopisu, također svojevrsnom leksikonu, u kojem Marko Polo prepričava Kublaj-kanu svoje spoznaje o vilama - nevidljivim, nadnaravnim ženama iz Kraljevstva Hrvatskog.

Koji su naglasci Vašeg izlaganja na tom okruglom stolu?
Uspostavom države, očekivala sam kako ćemo puno ozbiljnije pristupiti zaštiti jezika. Fakulteti ne zapošljavaju jezične savjetnike, javna istupanja nisu odlikovana kulturom govorenja, seminari, diplomski, magistarski i doktorski radovi učestalo se ne korigiraju i ne lektoriraju. Bez javne kritike govornika, kao i bez zakonske i pravne zaštite jezika, ne će se dogoditi važni pomaci.
Osim na filozofskim fakultetima, fakulteti drugih znanstvenih grana preuzimaju tuđice bez njihova organizirana i sustavna ugrađivanja u norme hrvatskog književnog jezika. Jezik je živ, podložan izmjenama, zahtijeva suradnju na svim razinama, te trpi od bolesti kao i svako drugo živo tijelo – zapuste li se bolesti, teže ih je liječiti.
Mira ĆURIĆ