Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 12. lipnja 2009.
Topničke gluposti
Poslije topničkih dnevnika haaško tužiteljstvo moguće zatraži jelovnike HV
Kad priča o "topničkim dnevnicima" siđe s dnevnog reda profesionalnih razgraditelja hrvatske države i institucionaliziranih provokatora prve klase, na red će doći novi slučaj iz umreženih britansko-haaško-jugoslavenskih laboratorija. Na sedmom skupu Hrvatskoga kulturnoga vijeća o zajedničkom zločinačkom pothvatu održanog u Zagrebu 5. lipnja- koji je kao i prethodnih šest medijski prešućen, Pavao Galić je ironično najavio da će "tužitelji" poslije "topničkih dnevnika" tražiti jelovnik Hrvatske vojske u vrijeme Oluje, ta, možda on uspije dokazati zajednički zločinački pothvat, konstrukciju Carle del Ponte. Na Britance smo već navikli, još od Bleiburga. S haaškim laborantima odlično se u sudnici nose obrane tri hrvatska generala. Ali jugoslavenski su nacionalisti razaratelji na koje treba u vlastitom dvorištu dugoročno računati. Jedva su dočekali novu haašku rafalnu paljbu, pa da iz njih progovori starojugoslavenski protuhrvatski refleks.
Spletom okolnosti u ZNG i pričuvnom sastavu HV bijah protuzračni topnik. Sjećam se dana kad smo s ove strane Kupe, iz iseljenog Pokupskog po kojemu su izbezumljeno tumarali purani, guske, kokoši, polucrknute svinje, ranjene krave i jedna starica u crnini - bilo je to u doba kad je Branimir Donat, uvaženi književnik, u Globusu pisao o bečkim tortama, raspalili po četničkom položaju topom od 30 mm. Nismo ništa stigli zapisivati kamoli voditi dnevnik, ali sjećam se da smo oko ili na sam blagdan Svih Svetih godine Gospodnje 1991. Mika i ja, ispalili 67 granata, osvjetljavajućih, pancirnih i trenutno rasprskavajućih. Gađali smo s topa zakačenog za kamion! Taj način gađanja ne postoji ni u jednom priručniku, uključujući i NATO topništvo. Odluka se donijela na terenu, bez čekanja odobrenja Vijeća sigurnosti i Europske zajednice - da smo čekali njih i haaške formulare, danas nas ne bi bilo. Tim je "granatiranjem", svakako prekomjernim u odnosu na Knin u Oluji, spašena hrvatska postrojba s druge strane Kupe koju su četnici držali na nišanu. Kakvi topnički dnevnici! Brammertz to ne razumije, on mora igrati Carlino-britansko-jugovićko kolo.
Topničkom histerijom kojima su izložene obrane Čermaka, Gotovine i Markača, ali i cijela hrvatska država, trebale bi unijeti nemir u obrane budući da problem topničkih dnevnika tek od jeseni postaje problem (više za tužiteljstvo negoli za obranu!) iako Optužnica bez topničkih dnevnika u pravnom prometu funkcionira već godinama, a potom i destabilizirati Hrvatsku. U tom pogledu zanimljivi su neki medijski istupi u domaćim medijima. Zadržimo se samo na dva teksta objavljena 5. lipnja ove godine.
Jasna Babić u Globusu opet nije mogla izdržati jugobolje: "Nakon mnogo godina poricanja, uzmicanja i laganja Šimonovićev izvještaj konačno sadrži priznanje o postojanju i nestanku 'topničkih dnevnika'"; "Višegodišnje obmanjivanje pak, nadalje, ukazuje da u Hrvatskoj oduvijek postoji svijest kako je krhka fikcija o besprijekornoj oslobodilačkoj operaciji Hrvatske vojske"; "Tako je Pukanić likvidiran usred najvećeg lobiranja da se Ivanović ukloni iz haškog tima Atne Gotovine", itd. To su samo neki konstrukti iz članka, ali najbedastiji je onaj koji kaže kako Gotovina "ima vrlo problematične odvjetnike i slabašnu obranu, koja se više brine o povijesnoj reputaciji Oluje nego o osobnoj sudbini svoga klijenta". Kad bi Gotovina imao lošu obranu, ne bi se ovaj članak ni pojavio, kao ni baloni s "topničkim dnevnicima".
Damir Grubiša u Novom listu ide dalje! On je za istrage. Kao i Mesić očito smatra kako Akcijski plan nije gotov ni kad je besprijekorno odrađen "lociranjem, uhićenjem i transferiranjem" generala Gotovine. Grubiša zahtijeva saborsku raspravu o topničkim glupostima. Istina je da ona nikome nije od koristi, osim onima koji bi koristeći topničke gluposti iskoristili priliku da naširoko vode igru "do istrage vaše", tj. naše. Traži uključenje DORH-a, jer "politička sankcija nije dovoljna", "u tom lancu nije moglo sudjelovati malo ljudi", a "radikalno pospremanje" će od Hrvatske napraviti "pravnu državu". Komunistička čistka poslije 71' kao uzor djelovanja jugoslavenski shvaćene "pravne države" u odnosu na Grubišino "radikalno pospremanje" bila bi mačji kašalj. Prevedeno: zbog prekomjernog granatiranja bez topničkih dnevnika i priloženih jelovnika trebalo bi doma permanentno suditi "znanima i neznanima". Trebam li Miku obavijestiti da smo uskoro i mi, znani i neznani, na redu za odstrjel? Trebam! Osobito ako je nazočio Thompsonovu koncertu u povodu Dana branitelja grada Zagreba. Šećerko, naime, na kraju: U citiranom Globusu, Denis Kuljiš zagrebačkog gradonačelnika naziva "ideološki neosviješten naci" koji Thompsonovim koncertom "osvješćuje masu za desničarski, fašistički puč"!

Hrvatsko slovo, 12. lipnja 2009.
Razgovor: Neven Frangeš, jazz pijanist
ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara
Snova ne nedostaje
Istaknuti jazz pijanist i skladatelj, predavač na Akademiji za dramsku umjetnost u Zagrebu, Neven Frangeš (1951.) od 2005. godine umjetnički je ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Taj ljetni hrvatski festival, u svijetu najugledniji, svečanim otvorenjem 10. srpnja ove godine započinje svoje jubilarno, 60. godište. U povodu te obljetnice N. Frangeša zamolili smo za razgovor, posebice i jer je na DLJI-u niz godina prisutan i kao izvođač, skladatelj te producent glazbenog programa. Uz to, glazba sa svojim specifičnostima na određen način sublimira cjelinu DLJI-a, jer obuhvaća i područje glazbene scene koje je usko vezano uz kazališnu umjetnost, te smo upravo kroz segment glazbe Festival pokušali sagledati i retrospektivno kao i u njegovoj današnjici odnosno vremenu koje je pred njim.

DLJI nikada nije imao konkurenciju, od početka je favoriziran i preferiran na svim razinama. Što je DLJI u 60 godina donio, "vratio" Gradu, Hrvatskoj, svijetu i glazbi?
- Kada se spominju Dubrovnik i njegov Festival, zna se spomenuti to famozno favoriziranje. Ta, pak, riječ ima neki prizvuk upitne opravdanosti statusa, podrazumijeva se favoriziranje na račun nečega ili nekoga drugog. A stvar je upravo obrnuta: jedinstvena arhitektonska cjelina, likovnost, povijest - politička,  kulturna, umjetnička, znanstvena, Dubrovnik čine biserom u svjetskim razmjerima. Stoga, nije Dubrovnik dobio svoj značaj nekim favoriziranjem, on ga naprosto oduvijek ima, i svijet ga kao takvog prihvaća. I nema ga na račun, nego u korist svih nas. Prirodno je da je umjetnički festival, kakav Igre jesu, nastao u Gradu kojem su kultura i umjetnost oduvijek bile toliko važne, a koji je i sam, zapravo, umjetničko djelo. Stoga, imati Dubrovnik prednost je Hrvatske i šansa hrvatske kulture u cjelini, a ne samo Dubrovnika koji, pak, tom svojom poznatošću ukazuje svijetu na jednu činjenicu: Hrvatska je mala zemlja, ali sa velikom niskom gradova, sa kulturnom tradicijom, sa kazalištima u tim gradovima, i to jest važna spoznaja o nama. A što je nama Festival vratio? Prije svega, ono što je njegov osnovni razlog postojanja: donio nam je tolike umjetničke ostvaraje i dosege, moguće jedino u jedinstvenim dubrovačkim prostorima, Kneževu dvoru, Lovrijencu, Revelinu, na poljanama, ulicama... Grad-teatar koliko god je bio fikcija osnivača Igara, a i naša je danas, toliko je često postajao jedinstvena dubrovačka stvarnost. Igre su oduvijek znale ugostiti najbolje svjetsko, da bi pokazale najbolje hrvatsko, i govorile su svijetu o Hrvatskoj i onda kada države još nismo imali, a naša kultura bila je način da progovorimo o sebi. Dubrovnik je bio i ostaje važno mjesto susreta svjetske i hrvatske kulture, mjesto koje našim gostima toliko toga govori što bismo željeli da spoznaju o nama. Danas često govorimo o odnosu uloženo-vraćeno, evo pitanja izrečenog modernim jezikom: koji bi to marketing ili "PR" za sredstva uložena u Igre proizveo i platio tolike napise, televizijske i filmske priloge, medijsku prisutnost i govor o Dubrovniku i Hrvatskoj? Igre kao najpoznatija hrvatska kulturna manifestacija govore o mogućnostima i važnosti kulture u komunikaciji jedne zemlje sa svijetom. Potom, tu su tisuće mladih ljudi koji su tijekom desetljeća radeći na Igrama stekli vještine, kontakte, naučili rano jezike. Igre su srasle s Gradom i mislim da doista treba tražiti gradove gdje su, kao u Dubrovniku, teme diskusija po kafićima to kako idu probe "Hamleta", i hoće li ta stvar uspjeti, kakav je bio koncert sinoć?

Velik dio ugleda Festivala čini niz gostovanja u području glazbe, gdje praktički ne nedostaje niti jedno relevantno ime samog vrha svjetske reproduktivne scene druge polovice 20. stoljeća. Kraj 20. st., međutim, donio je i odlazak generacija zvijezda, ali elita, ako se tako može reći, ponovno se uspostavlja. No, program DLJI-a već godinama ne slijedi tu putanju. Jedan od razloga je rat, drugi je novac, ali mogu li oni i danas biti argument da DLJI ne stremi najvišoj kvaliteti?
- Ugled Festivala kojeg su nam ostavili osnivači i veliki prethodnici nije mala obaveza, i s njom se valja nositi. Nad nama su 1991. već u ljeto nisko letjeli avioni, zloslutno navješćujući skore događaje, a broj uglednih gostiju je, razumljivo, bio manji. I rat je došao, Grad je napadnut. Nikako se ne može zaboraviti koncert Barbare Hendricks u Gradu pod opsadom, koji šalje snažnu umjetničku i ljudsku poruku. A u publici, u crkvi Male braće bio je i Peter Brook. Umjetnici, prijatelji Dubrovnika oglasili su se u njegovu zaštitu. Napad na Grad i jest bio jednom od prekretnica u Domovinskom ratu, kada su doista i zadnji ''nevješti'' morali shvatiti o čemu se tu radi. Nisu li i tu kultura i umjetnost odigrali važnu ulogu? Nakon rata, u vrijeme  glazbenog ravnatelja Valtera Dešpalja Igre se vraćaju sebi, a to znači i svijetu. Tada, primjerice, Gidon Kremer dolazi s tek osnovanim ansamblom Kremerata Baltica a taj se trend nastavlja i s novom upravom, podsjećam na mandat Vjekoslava Šuteja. Istina je,  Igre su nekad ugošćavale slavna imena i velike umjetnike, tu su bili Richter, Ojstrah, Menuhin, Szeryng, da ne nabrajam dalje, ali danas su naši redoviti gosti ponajveći violinisti svijeta Kremer, Mintz, Midori, Rjepin. Kada su Igre prve dovele Midori u Hrvatsku, bilo je kolega koji su me pitali tko je to Midori? A njezina karijera je tada već trajala 20 godina jer je kao dijete nastupala sa Z. Mechtom u New Yorku. Upravo dovršavamo digitalizaciju cijele arhive, ali ta nas prošlost obvezuje da radimo na sadašnjosti i budućnosti. Za očekivati je da će se u nekom budućem vremenu u kolektivnim uspomenama spominjati i Midori, Rjepin, Kremer, Mintz, Meneses, Ghindin, Mustonen, Borodin kvartet, Bartok kvartet, Leipzig kvartet, Mula, Gallardo, Nucci, Vargas... koji su upravo sada na najvećim svjetskim pozornicama, Brook, Nekrosius, Fabre... Oni su doista veliki umjetnici koji obilježavaju nas danas i naše vrijeme.

I sami pripadate eliti, kada se radi o jazz glazbi. Je li na festivalima kakav je DLJI nužno inzistirati na najboljem, jer posljedica takvog pristupa znači i smještanje niza umjetnika na marginu.
- Svakako je ključna odrednica Igara izvrsnost, i to je oduvijek bila. Nju nam nameću Grad i njegovi jedinstveni prostori u kojima se muzicira, glumi, stvara. Rekao bih da se Igre, odnosno njihov doseg i uspjeh, ne mjere naprosto popisom velikih imena, a sama  izvrsnost može imati više od jednog lica. Sigurno je da su Igre važno mjesto susreta: susreta hrvatske i svjetske kulture i umjetnosti, one su mjesto gdje ćemo pokazati najbolje svoje, uz najbolje svjetsko, i dovesti stvari u neki ozbiljan kontekst. Igre su i mjesto koje provocira i promovira suradnju naših umjetnika i gostiju iz svijeta, što se doista u Dubrovniku i događa. Potom su mjesto susreta mladih a izvrsnih umjetnika sa spomenutim velikim imenima, koja nameću visoki kriterij. A naša je želja, koliko i zadatak, da primjećujemo i reagiramo, da prepoznajemo one koji su budućnost, pa je tako, danas karizmatični pijanist Olli Mustonen, nastupio na Igrama kada je imao manje od 20 godina, a lani je nastupio dvadesetogodišnji Eldar Djangirov, fenomen jazz pijanizma kojeg čeka velika budućnost i čiji se razvoj još ne može sagledati. I prije međunarodne afirmacije na Igrama su, recimo, nastupali sjajan dirigent Ivan Repušić, kao i generaciju mlađi čelist Luka Šulić te gitarist Petrit Ceku (ove će godine nastupiti u duu, a Martina Filjak, Marija Pavlović i Kajana Pačko kao trio), ali nastupit će i doajeni Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan.

Jedna od činjenica koje se često navode kao dio novih okolnosti DLJI-a jest promjena vrste publike, a onda i interesa za programe DLJI-a. Može li Festival utjecati na to da se i vrsta publike, dakle, turista, promjeni, drugačijim programima u prvom redu?
- Umjetnost se uvijek i u svim okolnostima borila za svoju publiku, pa će to činiti i Igre u novim okolnostima. Dolaskom Dr. Ivice Prlendera na čelo kuće ozbiljno započinje proces prilagodbe i drukčijeg, modernijeg promišljanja Festivala. U posljednjih 20-tak godina pojavila se sasvim nova konkurencija koncertima i predstavama: prvo video, pa internet i silan broj satelitskih TV kanala, mediji su se silno razvili. Ali, novi mediji nisu samo neprilika, nego i prilika. Stoga su Igre krenule u projekt stvaranja sadržajima izuzetno bogate web stranice (s audio i video isječcima sa koncerata i predstava), digitalizacije arhiva, karte se mogu kupiti mjesecima unaprijed iz vlastitog stana, uskoro ćemo se pozabaviti i mogućom zamjetnom prisutnošću na glazbenim satelitskim kanalima. Uz veliku ulogu države (Ministarstvo kulture, Grad Dubrovnik) krenulo se i u suradnju sa sponzorima - naš dugogodišnji generalni sponzor VIPnet primjer je tvrtke koja razumije da je ulaganje u kulturu važno, a može biti i obostrano korisno. Dakle, nove okolnosti ujedno su i nove prilike. Pritom treba sačuvati ono što jest bitan razlog Igara: to su posebni i privilegirani uvjeti u kojima publika može čuti i vidjeti velike umjetnike, ambijentalnost Igara o kojoj se toliko govori. Nije isto slušati Kremera ili Rjepina u dvoranama sa dvije ili više tisuća mjesta i s tome pripadajuće udaljenosti, ili u Kneževu dvoru, prostoru čudesne ljepote i iste takve akustike, ali i intime, gdje je prvi red udaljen dva metra, a najdalja stolica u gledalištu osam metara od umjetnika. Znano je da u Dubrovniku nastaju kazališne predstave u dosluhu s ambijentom, ali manje se govori o tome koliko prostor utječe na glazbenu izvedbu, koja je stvaralački čin a ne reprodukcija. I vlastito iskustvo kao i svjedočenja umjetnika govore o posebnoj inspiraciji koju dubrovački prostori donose. To su razlozi našeg uvjerenja da sve treba modernizirati, ali sačuvati supstancu, ono po čemu Igre jesu to što jesu, a o čemu ne svjedočimo samo mi, nego i umjetnici, koji, pretpostaviti je, imaju dobru mogućnost usporedbe, a koji Dubrovnik i Igre doživljavaju jedinstvenima i posebnima.

Je li koncept koji slijedi prihvatljiv za Vas, a s kojim bi se DLJI stavio u poziciju da diktira, nameće jedan određen dio onoga što se u umjetnosti događa, te bi na taj način možda mogao dograditi svoj renome ali promijeniti i kvalitativni odnos prema sebi, prema Dubrovniku, te, ne manje važno, možda doprijeti i do vrata svjetske glazbene industrije, a sve to skupa znači i financijski prosperirati: najbolji izvođači, programi s kojima ti umjetnici upravo postižu najveće i važne uspjehe, programi s kojima utječu na razvoj umjetnosti (praizvedbe, prve suvremene izvedbe, rjeđc izvođeni programi - npr. barokna opera), narudžbe djela od istaknutih skladatelja, onih koji "pišu" povijest glazbe? Ukratko, dubrovački podiji kao mjesta na kojima se umjetnost ne "reproducira" nego na određen način stvara, DLjI kao mjesto koje (i) generira a ne (samo) preuzima.
- Sve navedeno predstavlja bitne smjernice djelovanja Festivala, u granicama vremenskih, prostornih i financijskih mogućnosti u pojedinoj sezoni. Prije tri godine na Igrama su izvođena djela Brkanovića, Cipre i Papandopula, i to od hrvatskih, ali i stranih umjetnika, što je tonski zapisano, ima doista izvrsnih izvedbi, i namjeravamo to objaviti, a dio toga će biti i na DVD-u koji izlazi u povodu 60. DLJI-a ove godine. Na naš poticaj K. Penderecki sa svojim orkestrom Sinfonietta Krakowia izvanredno je izveo Detonijeve "Preobrazbe" (također postoji tonski zapis). Nakon dugo vremena 2008. ostvarili smo vlastitu opernu produkciju. Philip Pickett je gostovao sa svojim izvanrednim ansamblima New London Consort i Musicians of The Globe i s njim smo krenuli u zajednički projekt, s hrvatskim i engleskim umjetnicima, te s djelom primjerenim Dubrovniku, po komornosti i libretu, s prekrasnom Händelovom operom-pastoralom "Acis i Galatea". Za sljedeću godinu pripremamo operu "Pelléas i Mélisande", u verziji uz glasovir, u Kneževu dvoru. Muzički će posao voditi još jedan dubrovački gost, izvanredan ruski pijanist Alexander Ghindin, glazbenik širokog repertoara i interesa. Samo zahvaljujući recesiji i spletu okolnosti "Acis i Galatea" još nije izvedena izvan Dubrovnika, pa i Hrvatske, ali to namjeravamo realizirati, a slično kanimo i s Debussyjevom operom. Suvremena glazba se često pojavljuje u našim programima, rjeđi su koncerti isključivo njoj posvećeni. Jako mi je drag primjer gostovanja K. Pendereckog - nakon izvedbe već spomenute Detonijeve skladbe, izveo je svoj  Concerto grosso, za tri violončela i orkestar, a u drugom dijelu Beethovenovu 5. simfoniju. Čuli smo doista izvanrednu, posebnu interpretaciju, jedne snažne autorske osobnosti kakva i može imati dubinski uvid u djelo drugog skladatelja, punu detalja koje inače ne čujemo na taj način.

Nije li povijest Dubrovnika, sve ono što naslijeđe Dubrovačke republike nosi sa sobom, i imperativ u tom smislu? Može li DLJI u jednom smislu "nastavljati" povijest Dubrovnika?
- Povijest Dubrovnika je, naravno, sveobuhvatan pojam, podrazumijeva i sadrži i politiku, ekonomiju, kao i arhitekturu, književnost, kazalište, glazbu.i da, ona nameće kriterije, i ideje. Subjektivno, a najkraće, čini mi se najvažnijim ovo: nije realno da se između dvije tako velike sile kao što su bile Venecija i Otomansko carstvo održi slobodnim tolika stoljeća jedan teritorij, jedna republika dugačka nekoliko desetaka kilometara, i postane jedna najozbiljnije uređena država svog vremena. Budući da to ne proizlazi iz njezine veličine i vojne sile, morala je imati ta država jaku ideju kojom bi se održala, a ne samo to, nego je i cvala, kao što znamo. Sloboda je ta riječ, ''Libertas'' piše na festivalskom barjaku, ona je ta kojoj se pjeva, o kojoj se radi, od davne, pa sve do najsvježije naše prošlosti. I priznajem, fasciniran sam tom pričom, i čini mi se da bi je se češće trebalo sjetiti, jer pitanja i problemi su uvijek isti, a ta je povijest naša. I Igre postoje u današnjem svijetu velikih igrača, festivala s velikim budžetima, i 20-30 puta većim, i taj je odnos takav kakav je, što znači opet - treba nam ideja. Imali su oni koji su Igre osnivali i vodili ideju, a očito će nama trebati i novih, što i jest tema ovog razgovora, no ponovio bih: u svim mijenama koje vrijeme donosi, a proces smo pokrenuli, Igre moraju sačuvati ono po čemu i jesu znane, a posebno svoju jedinstvenu ambijentalnost jer ti su ambijenti prostor stvaralačkog nadahnuća i umjetničkih uzleta.

Kada pogledate razdoblje u kojem vodite glazbeni program DLJI-a, što smatrate najvećim problemima, što vidite kao uspjeh, što mislite da je realno u tom segmentu postići, ali u dugoročnom smislu, dakle, ne samo od jednog do drugog festivala?
- Tih godina zaista je bilo prekrasnih koncerata i velikih umjetničkih dosega, kojima je privilegija biti svjedokom. A želje, pa i zadaci su vezani uz sve ono što smo već u ovom razgovoru spominjali, što se potvrdilo kao točno i što jest u mogućnosti Igara. Kao prvo, da se pojavi što više mladih hrvatskih umjetnika koje ćemo moći pozvati na Igre, pa i povezati s našim svjetskim gostima, i takvim zajedničkim nastupima promovirati i njih i hrvatsku kulturu. Zatim, što više velikih solista s našim ansamblima, pa i da izvedu i hrvatska djela. Želja nam je i što više projekata poput dviju spomenutih opera, dakle projekata koji uključuju strane i hrvatske umjetnike, koji će privući pažnju naše festivalske publike, ali koje bismo mogli uputiti i u svijet. Zatim, u skladu s vremenom, željeli bismo poraditi na video snimkama naših projekata, i time doprijeti preko specijaliziranih programa do nove publike, što već činimo putem interneta. Ukratko, ciljevi Igara postoje otprije, i nisu baš s vremenom izgubili na važnosti, nego dobili, a u novom vremenu pojavljuju se i nove mogućnosti. I naravno, sve je to povezano s ulaganjima, pa je prirodno da Igrama želim što veći proračun. Postoje stvari kao što je dolazak autoputa koji je sve za Dubrovnik, zatim projekt virtualnog muzeja Igara, koji je posebna tema, ali naravno u ovogodišnjim okolnostima malo je teže o tome razgovarati. Potom je tu i projekt ''osvajanja'' kamenoloma Dubac, koji je fenomenalna scena za velike produkcije, velikih akustičkih i vizualnih predispozicija, a opet pod vedrim nebom. Snova, dakle, ne nedostaje.

Ovogodišnji program nije posebno "obljetničarski", ipak, posebno se ističe gostovanje Philipa Catherina, vrhunskog jazz gitarista. Koliko smatrate da bi uspostavljanje opsežnijeg jazz programa na DLJI-u moglo doprinijeti kvaliteti festivala, pod pretpostavkom gostovanja umjetnika kakav je Ph. Catherine?
- Philip Catherine je, rekao bih, najveći pjesnik gitare među jazzistima, koji svojom poetikom pomalo i prelazi granice žanra, a isto vrijedi i za Jacky Terrassona, sjajnog pijanista s kojim će nastupiti. Oni nisu stalan duo, i njihov zajednički koncert je potaknut s naše strane. Na Igrama su još davno nastupali Duke Ellington i Dizzy Gillespie, i po tom istom kriteriju umjetničke izvrsnosti, nastupali su posljednjih godina čudesan kubanski pijanist Gonzalo Rubalcaba, zatim izvanredan Portorikanac Michel Camilo i Tomatito iz Španjolske, već spomenuti Eldar Djangirov, i to kao majstori koji mogu održati recital u Dvoru. Uostalom, oni su i prešli granice svoga žanra, što je baš u Dubrovniku činio i neumoran istraživač Gidon Kremer koji, pak, iako pripada klasičnoj glazbenoj sceni uvrštava mnoge elemente jazza i improvizacije u svoje projekte, sustavno naručuje nove skladbe od poznatih ali i mladih skladatelja, i tako, zapravo, autorski djeluje. Postoji i ideja pokretanja jazz festivala u Dubrovniku, no to pripada budućnosti.   

Kao jedan od neposrednih sudionika i stvaratelja DLJI-a tijekom godina, kao izvođač i skladatelj, pokušajte gradirati Festival po, recimo, razdobljima, programima, gostovanjima, Da li mi svi skupa dostatnu pažnju posvećujemo DLJI-u koji je, uvijek treba ponoviti, najugledniji u svijetu od svih hrvatskih festivala, i također treba uvijek ponoviti, i stoga jer se održava u možda najljepšem a svakako u gradu najznačajnije povijesti?
- Igara se sjećam živo od malena, velikih koncerata koje sam vidio - ako ne u Dubrovniku onda na televiziji, u izravnom prijenosu iz Dvora. I to je bio bjelodan dokaz važnosti Igara. TV kola došla bi u Grad, parkirala se blizu Dvora za otvaranje Igara, i bila bi tamo do zatvaranja Festivala. Tako da je, moglo bi se reći, razlika ne u Igrama, nego izvan njih, u televiziji koja, valjda, u skladu s vremenom, danas živi neki svoj komercijalni život, pa tako nije izravno prenosila ni nedavnu dodjelu nacionalne diskografske nagrade "Porin" za ozbiljnu glazbu iz Šibenika, nego je to išlo u odgođenom prijenosu. Što bi valjda imalo značiti da nije važno...? A mijenama vremena usprkos, u Dvoru je uvijek bilo isto - sviralo se što bolje moguće. O razdobljima, i erama, rekao bih ovo: nije na meni da ocjenjujem razdoblja Igara, i ravnatelje, no sigurno je da su jake umjetničke osobnosti Lovra Matačića i Milana Horvata obilježile Igre kao i da su naši veliki prethodnici vodili Festival uvijek putem uspona. Pažljivi stručni kroničar će, naravno, primijetiti sklonosti pojedinih ravnatelja glazbenog programa, ali ima nešto što znam iz iskustva: svaku sezonu stvara se neki ozbiljan koncept, neke programske linije, ali Grad je jači, i on se, zapravo, otima pokušaju previše vidljive i tvrde konceptualizacije ili tematizacije programa. Igre imaju sve one ciljeve važne za hrvatsku kulturu koje smo već spomenuli u našem razgovoru, i neke smo ozbiljne koncepte dotakli, ali koncept se na Igrama ne brani na papiru, nego na pozornici, izvrsnošću izvedbe, jednako kao i odabirom skladbi. Igre jesu festival koji slavi izvedbu, živi trenutak, talent i majstorstvo umjetnika. Imamo koncept koji, naravno, postoji, ali nije dobro ako se previše vidi. To, dakako, ne sprječava osmišljene cjeline unutar programa, o kojima smo i govorili. I to je ono što je zajedničko svim razdobljima Igara, i što mi se čini važnijim od razlika. To je ono što su svi koji su Igre vodili prepoznavali, pa tako i mi danas.
Dodi KOMANOV

Hrvatsko slovo, 12. lipnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Istina o Lovasu
Zločin u Lovasu iz 1991. još vapi za "pravnom državom"
Što mladi znaju i uče o hrvatskom Domovinskome ratu, o stvaranju hrvatske države? Malo ili gotovo ništa. Na kraju svake školske godine, pa tako i ove, za učenike osnovnih i srednjih škola organiziraju se maturalna putovanja. Umjesto da i te dane iskoriste za upoznavanje hrvatske države (da bi je više voljeli!) oni najčešće odlaze put poznatih ljetovališta u Španjolskoj ili drugim zemljama (da bi ih više voljeli!).
Jedno od mjesta koje bi svatko trebalo posjetiti je i Lovas, nalazi se u pograničnom pojasu prema Srbiji. Tamo se u vrijeme Domovinskoga rata dogodila strašna tragedija. 85 građana zvjerski je ubijeno. U tom zločinu pored srpskih četnika sudjelovali su i pripadnici Jugoslavenske narodne armije. To znaju svi i o tome se govori i piše, ali nije se našao nitko da JNA proglasi zločinačkom vojskom, a još manje da procesuira one koji su bili na njezinom čelu. Svaki pripadnik JNA nosio je crvenu zvijezdu petokraku. Ona se i dalje slobodno može nositi i isticati. A bila je fašistički simbol. Nitko normalan ne može ni zamisliti da se nakon poraza Nijemaca u II. svjetskom ratu i dalje slobodno mogao nositi i isticati kukasti križ. Ili kad neki mladić u Bleiburgu stavi na glavu kapu sa znakom "U", na noge se podižu svi hrvatski mediji, pa i sam predsjednik Republike. A kad u Kumrovcu deset tisuća zagovornika Jugoslavije nosi jugoslavenske zastave i na kapama crvenu zvijezdu petokraku (kao 23. svibnja ove godine), onda se to prešuti i marginalizira, jer - što u tome ima loše, kad smo "pod petokrakom" ostvarili "slobodu" nakon  II. svjetskog rata!?
Hrvatski filmski redatelji nikako da snime jedan istinski, dojmljivi film o stradanjima Hrvata u Domovinskome ratu. Ono što je do sada na tom polju ostvareno uglavnom je jadno, bijedno i žalosno. Stoga im predlažemo da snime film o junacima Lovasa. A što se to tako strašno dogodilo u tom malom selu sredinom listopada 1991.? Već pri ulasku u ovo mjesto, pokraj ceste, ugledat ćete na jednoj livadi veliki križ. Tko ga je podignuo i zašto? Krvava istina ide ovako: 18. listopada 1991. nakon strašnih mučenja, udaranja puškama, nogama, palicama, željeznim šipkama i uboda tupim predmetima, pripadnici JNA (sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu!) i lokalni srpski teroristi izdvojili su pedeset i jednog mještana isključivo hrvatske nacionalnosti i prisilno ih odveli na branje grožđa, a zapravo na "čišćenje" minskog polja. Na čelu kolone bila su dvojica njihovih mještana, koji su bili stražari i zlostavljači - Milan Rendulić i Ilija Kresojević. Tjerali su ih kao stoku. Zbog posljedica mučenja i uboda nožem Boško Bođanac nije mogao hodati. Ubili su ga na putu.
Ovu tužnu, nemoćnu i jadnu kolonu četnici su doveli na livadu s djetelinom na kojoj je danas postavljen križ. Svi su se morali rasporediti po livadi i primiti se za ruke. Oko livade na pristojnoj udaljenosti bili su postavljeni mitraljezi i pripadnici JNA (s petkorakom na čelu) kako nikome ne bi palo na pamet da bježi. Netko je izdao zapovijed: "Nogama kosite djetelinu!". I košnja je počela, pa stala. Udarali su ih i prijetili da nastave, a zlotvori su se povlačili. Nitko od Hrvata nije znao da su ih natjerali u - minsko polje. Tek kad je jedan ugledao povezane mine, koje su stručno postavili pripadnici JNA, nesretnike je uhvatila panika. Ali natrag se nije moglo. Iznerviran što Hrvati dalje ne "kose", jedan četnik došao je iza leđa Ivanu Kraljeviću i gurno ga, a ovaj je u padu aktivirao cijeli red postavljenih mina. U tom okrutnom zločinu 21 Lovašćanin je ubijen, a 14 ih je ranjeno. Bilo bi i više mrtvih da slučajno cestom nije naišao jedan jugooficir, potpukovnik kojeg su zvali Rašo, koji je povikao: "Stanite ljudi, što to radite?". Netko mu je odgovorio da su "ustaše bježale iz sela i utrčali u svoje minsko polje". Zahvaljujući njemu zaustavljena je daljnja egzekucija. Ranjene su pobacali u kamion i odvezli u ambulantu u Tovarnik, a potom u Šid, gdje su im samo previli rane. Ambulanta je bila puna krvi. Neki oficir JNA (s petokrakom na čelu) zapovjedio je da ranjeni i izmučeni Hrvati iz minskog polja moraju sami obrisati krv s pločica poda. I ljudi su brisali, rane boljele i pekle, a krv im je i dalje curila. Nakon svega vraćaju ih u ambulantu u Lovas, a tamo su ih četnici željeli dokrajčiti. Iako su bili iskrvareni i izmučeni, još četiri dana im ništa nisu dali za jelo! Nakon toga teže ranjenike prebacili su u bolnicu u Mitrovicu. Ležali su zajedno sa srpskim ranjenicima koji su ratovali po Hrvatskoj! Može li netko zamisliti sve te muke kroz koje su prošli Lovašćani s minskog polja?
Ali tog stravičnog dana, 18. listopada 1991. u selu je ubijeno još devetnaest osoba. Do temelja je srušena Crkva sv. Mihaela u Lovasu, a križevi i raspela po selu i oko sela su počupani. Također je zapaljena  i devastirana kapelica sv. Florijana na mjesnom groblju.
Bez obzira na sve strahote koje su prošli mještani ovog malog mjesta, njima malo tko dolazi. Žive sa svojim uspomenama skromno i teško. I s masovnom grobnicom u koju su četnici nabacali, u tri reda, jedne preko drugih, 66  nevinih Hrvata!

Hrvatsko slovo, 12. lipnja 2009.
Žrtve totalitarnog komunističkog režima
Macelj - mjesto prijezira Boga i čovjeka
Pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić predvodio je misno slavlje u nedjelju 7. lipnja u Maclju na spomen misi za žrtve totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkoga režima. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti
Na današnju nedjelju u Crkvi slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva. To je otajstvo od temeljnog značenja naše svete katoličke vjere. Po tome se ona razlikuje od bilo koje vjeroispovijesti. Trojstvo je duboko otajstvo, daleko iznad naših mogućnosti shvaćanja i razumijevanja. Gledajući Isusa kako se moli, učenici su zatražili da i njih nauči moliti. Naučio ih je najljepšu molitvu, 'Oče naš' - molitvu Bogu dobrote i ljubavi, milosrđa i praštanja. Na koncu svoga djela spasenja i otkupljenja, Isus je obećao svojima posebni dar od Oca: Duha Svetoga, Duha istine, Duha mudrosti i hrabrosti, Branitelja i Tješitelja.
Kad je sv. Ivan Apostol htio ljudskim jezikom izreći ono što je u srcu nosio, tko je Bog, rekao je jednostavno: 'Bog je ljubav' (1 Iv 4,8.16). Na tu smo matricu mi stvoreni, i po toj matrici mi bismo trebali živjeti i raditi. To je ujedno za čovjeka, za nas, stvorene na sliku Božju, bitna odrednica i našega postojanja: pozvani smo našom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. To je naš identitet.
Vjera i molitva Crkve, kroz stojeća, izrekla je to otajstvo jedinstvenom, kratkom i sveobuhvatnom molitvom hvale i slave, kojom tako rado završavamo naše molitve: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!
Molitva na mjestima mnoštvenih stradanja i ubijanja ljudi uvijek iznova poziva na preispitivanje svjetonazora, teologije i antropologije: što to misli Bog o čovjeku, a što je to čovjek smislio s čovjekom, sa svojim bližnjim. To što se događalo nije bilo po nadahnuća Duha Božjega, već po nadahnuću nekog drugog duha, Zloga. Obilježavanje hrvatskog Križnog puta podsjeća na najtragičnije stranice hrvatske povijesti, ali i neke od najsramotnijih stranica europske i svjetske povijesti. O tome govori i mjesto na kojem se nalazimo: Maceljska šuma, maceljska gora - gora zločina. Ta je gora, kao i one druge brojne gore i doline, bila pretvorena u mjesto prezira Boga i čovjeka, mjesto prezira antropologije i teologije, mjesto prezira čovjekova identiteta. Masovne grobnice svjedoče o teškom zločinu za kojega nitko odgovarao nije. Partizanski zločinci, na čelu sa svojim maršalom-zločincem, poglavicom zločinaca, pobili su - još uvijek ne-izbrojeno mnoštvo ljudi.
Reakcije na obilježavanje stradanja u Bleiburgu, u Barbarinom rovu - s pravom nazvanom 'barbarski rov', pokazale su da je dio hrvatske javnosti, od vrha na niže, još uvijek slijep i gluh za istinu, još uvijek više voli živjeti u mraku laži, negoli u svjetlosti istine. Ne bez osobnih zlotvorskih razloga zahtijevaju da se zatvori knjiga Drugog svjetskog rata, a posebno ona poraća. Dobro im je poznata zločinačka uputa vojnim sudovima, a možda su ju i sami provodili, koja glasi: 'Kod ustanovljenja istine o djelu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj ocjeni' (T. V., GK  21/24.5.09).
Tako je u 'drugoj fazi revolucije', u onoj sa tako zvanim 'humanim licem', započeo proces u kojem su obezglavljivali narod, likvidirali inteligenciju, ugledne i čestite domoljube - i sve potencijalne protivnike i suparnike. Među naročito označenim klasnim neprijateljima bili su vjernici, Crkva Katolička, njezini istaknuti predstavnici, kao što je bio zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, a danas blaženik - Alojzije Stepinac.
Zajedno sa izjavom komisije 'Iustitia et Pax' - Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije - o stradanjima i prikrivenim grobištima iz II. svjetskog rata i poraća, pod naslovom 'O pravu na grob i o dužnosti pijeteta' (Zagreb, 13.05.2008. IKA D - 102876/5) moramo ponoviti: 'Treba otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. 'U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944. g.), . komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene 'narodnim neprijateljima i ratnim zločincima'.
Zlikavci i zlotvori još uvijek pokušavaju trgovati, i trgovinom zarađivati Judine škude, na račun ovih ili onih žrtava, a savjest poziva: 'jednako je nedostojno i nedopustivo precjenjivati, kao i podcjenjivati značenje i broj svih ovih žrtava,  (i) da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, (a) za što još uvijek nije kasno'.
'Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima, kao tzv. 'drugu fazu revolucije', te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima'.
To ih nije smetalo da im tada dodijele, po njihovim zločinačkim imenima: gradove, ulice i trgove. To ih ni danas, nakon šezdeset godina, ne smeta da ta imena, taj podsjetnik na zločine i teror, i danas nadalje brane i zadržavaju. Zločin je počinjen. Umjesto kazne - dobili su nagrade, počasti. Opet iznova, diljem Hrvatske, marširaju partizanskim marševima, marširaju zločinački simboli zločinačkog režima. Ipak, vrijeme radi u prilog istine. Istina postaje sve očitija, a njihov strah i crv savjesti sve teži. Zato u naletima fobija gube razum, izjave postaju sve nerazumnije, sve opakije. Tko nosi - tko pre-nosi, tko čuva, tko veliča, tko oživljava te povijesne zlotvorske aveti? I u Lijepoj našoj domovini sve je to u redu: jer, zakonom nisu zabranjeni; jer, oni - donose zakone. Lustracije nije bilo. I to je vladavina prava? I to je norma za ulazak u Europsku uniju?   I čudimo se da je hrvatska politika nazvana: dvolična politika.
U tim sramnim vremenima ponižavani su branitelji, oni koji su postali žrtvom za krst časni i slobodu zlatnu, bilo prinosom svoga zdravlja i fizičkog integriteta, bilo prinosom samoga svoga života, svoje egzistencije, svoje budućnosti u novoj i slobodnoj Domovini. Istovremeno, u časti su neki čudni individui. Veleizdajnik, tužitelj roda svoga, cinkaroš i krivokletnik - ne odgovara za svoja zlodjela; naprotiv biva slavljen; još malo i priprema se da postane narodni heroj domovinskog rata. A pravi branitelji nisu smatrani dostojnima da im se oda častan i dostojan sprovod. Čast iznimkama, ali u tom carstvu zla, virusa auto-destrukcije, na veliko služe tako zvani nezavisni mass-mediji, oni kojima u kodeksu časti stoji: 'Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju' (4). Toliko su nezavisni i toliko istinoljubivi da ne uspiju prenijeti ni međunarodne dokumente o zločinačkoj ideologiji svoga zločinačkoga režima.
Prema izjavi Europskog parlamenta: 'miroljubiva i prosperitetna Europa utemeljena je na vrednotama poštivanja ljudskog digniteta, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava'. - Rado bismo vjerovali da je to tako, a ne samo još jedna dvolična politička izjava u ovim sramnim vremenima. Zar je opet slučajno da se Hrvatskoj kao tragi-komična utjeha obećaje ulazak u Europsku uniju godine 2011. ili pak 2012.? Možda i uđe godine 2111. - ako se u međuvremenu ta Unija ne uruši sama od sebe zbog interne korupcije dvoličnih mjerila morala i nemorala.
Danas smo ovdje okupljeni oko oltara nevine žrtve, Krista Gospodina - nevino osuđena, od svojih sunarodnjaka lažno optužena, izdana, na smrt sramotnu izručena. Ovdje smo okupljeni iz ljubavi prema stradalima, prezrenima, prešućenima, pomorenima. Neki su od njih gorku sudbinu iskusili zbog domoljublja i čovjekoljublja. Drugi naprosto zbog bogoljublja. Crkva Katolička, Hrvat katolik - to je njima bio klasni neprijatelj, već unaprijed osuđen, bez suda. Sateliti sotone ne mogu podnijeti Božje prijatelje. I misle da su uspjeli. I varaju se.
Mi želimo, biti, i živjeti dostojno svetog imena kojemu pripadamo, a to je ime Isus Krist - raspeti, umrli, ali uskrsli; to je ono sveto ime po kojemu se mi nazivamo 'kršćani'. Bog je onaj koji sve zna, i Bog je sudac pravedan i nepristran svake savjesti. Samo onaj koji priznaje istinu, koji ljubi istinu, koji se kaje zbog mraka zla, i želi živjeti u svjetlosti istine i pravde - samo on može primiti dar oproštenja i pomirenja.
Na ovome mjestu gdje su ljudi zaboravili da su ljudi, i u drugim ljudima nisu prepoznavali ljude nego ideološke i klasne neprijatelje; na ovome mjestu gdje je čovjek zanijekao i prezreo sama sebe i svoga bližnjega; na ovome mjestu  gdje je čovjek pogazio ljudski život i ljudsko dostojanstvo: ono dostojanstvo što proizlazi iz činjenice da je ljudski život najčudesnija stvarnost na ovome svijetu, jer je čovjek slika Božja, upravo na ovome mjestu mi smo se okupili uime prava na život, uime prava na čast, uime poštivanja ljudskog dostojanstva.
Ovdje, gdje se pokušala zatrti vjera i nada u budućnost, sa ovog mjesta viče u nebo glas ideala, glas smisla žrtve; vapaj Bogu i čovjeku; vapaj ove zemlje Zagorske, i sve zemlje Hrvatske. Sa ovog mjesta diže se vapaj za novom kulturom života, ekonomije i politike, znanosti i umjetnosti. Budućnost jamči samo kultura života. Kultura života nema alternative. Narod života - narod je budućnosti.
Sa ovog mjesta diže se vapaj molitve k Bogu. Po tim bespućima nađeni su dijelovi odjeće i zrnca Krunice na čast Blažene Djevice Marije. Bilo je to posljednji put da su te ruke prebirale te krunice. Možemo samo naslućivati s kojom pobožnošću i s kojim predanjem. Pravo je, da i uz spomen na njih ovdje bude i spomen na Nju - Najvjerniju Zagovornicu Hrvatske. Njima koji su prešli rubikon vremenitosti - neka bude radost u nebu. A živima ožalošćenima, neka bude zalog utjehe i neumrle nade u pobjedu istine i pravednosti.
Danas smo ovdje s poštovanjem i molitvom za sve one čije je dostojanstvo pogaženo, čiji je život prekinut. Danas smo ovdje i molimo da ubuduće, u Lijepoj našoj domovini, bude poštivano dostojanstvo i pravo Boga i čovjeka; da po svakom čovjeku, i u svakom čovjeku, po svoj zemlji Hrvatskoj, bude divno i sveto ime Boga Stvoritelja i Ljubitelja čovjeka. To vrijeme srca i savjesti zazivamo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Valentin POZAIĆ

Hrvatsko slovo, 12. lipnja 2009.
Montgomeryjeva poruka 
Stanje na Balkanu može se popraviti tek nakon što bi se Republici Srpskoj omogućilo pravo da na temelju referenduma odluči, želi li ostati u sastavu Bosne i Hercegovine, izjavio je nedavno bivši američki veleposlanik William Montgomery izazivajući time različite reakcije
Amerikančeva je izjava prvo međunarodno upozorenje na nepodnošljiv položaj hrvatskoga naroda u muslimansko-hrvatskoj Federaciji
Izjava umirovljenoga američkog veleposlanika Williama Montgomeryja kako se stanje na Balkanu može popraviti tek nakon što bi se Republici Srpskoj omogućilo pravo da na temelju referenduma odluči, želi li ostati u sastavu Bosne i Hercegovine, uzbunila je ponajprije bosanske unitariste, a Montgomeryjeve izjave nisu dobro primljene ni u zagrebačkim regionalističkim krugovima, čiji se politički nositelji još uvijek ne mogu pomiriti s činjenicom da je Hrvatska, nakon ulaska u NATO savez, definitivno napustila zapadnobalkansku zajednicu, koju su joj uporno nametala neka europska središta moći. Reakcije bosanskih unitarista uglavnom su se svodile na optužbu kako Montgomery svojim istupom ponovno izaziva rat, dok su njihovi zagrebački istomišljenici tek bili zabrinuti zbog mogućega urušavanja strukture regionalnoga povezivanja. Političari iz Republike Srpske znatiželjno su i bez ozbiljna komentara primili na znanje Montgomeryjeve prijedloge. U izvornom tekstu objavljenu u The New ok Timesu, Montgomery ne spominje položaj hercegbosanskih Hrvata, ali je u izjavi zagrebačkim novinama, napomenuo, kako bi zbog jednakopravnosti, u slučaju opstanka Bosne i Hercegovine, i hrvatski narod trebao dobiti svoj entitet. Bez obzira na to kako na Montgomeryjeva stajališta gledali političari iz bliskoga ili daljeg okruženja, Amerikančeva je izjava, nakon višegodišnje demonizacije hercegbosanskih Hrvata, a koja se posebice razvila u medijsko-političkim krugovima Republike Hrvatske, prvo je  međunarodno upozorenje na nepodnošljiv položaj hrvatskoga naroda u muslimansko-hrvatskoj Federaciji.

Bez obzira na stajališta svojih političara, Montgomeryjeve će riječi s posebnim oduševljenjem prihvatiti hercegbosanski Hrvati. Nije, naime, tajna, a to ne treba više ni skrivati, da je zagrebačka vlast, usredotočena na podjelu moći između dva gradska brijega, vodila posljednjih desetak godina politike prema Hrvatima u BiH, uglavnom oponašajući austro-ugarski predložak iz 19. stoljeća. Diktator s Pantovčaka se uživio u ulogu Benjamina Kalaya te je, kao i on, na račun Hrvata i Srba u BiH, oslonivši se na muslimane, pokušavao je stvoriti umjetnu bošnjačku, odnosno bosansku naciju. S Markova trga, uostalom kao i nekad iz Beča, vlade su, izbjegavajući pitanje nacionalnih prava, imale tek stanovito razumijevanje za bosanske katolike, kojima su čak pružale i neku novčanu pomoć u izgradnji crkava. Zahvaljujući takvim politikama, hrvatski je narod na području spomenute Federacije, najprije izgubio minimalnu županijsku autonomiju, a potom pravo školovanja djece na hrvatskom jeziku te na kraju i bez prava na javnu komunikaciju. Ovako se nasilje nad cijelim jednim narodom ne pamti još od osmanlijskoga doba, kad su unatoč skučenim uvjetima Hrvati tiskali svoje knjige vlastitim jezikom i pismom. Zanimljivo je podsjetiti kako su se u gotovo četiri stoljeća osmanske okupacije, zasebno i bez međusobne komunikacije, potpuno samostalno razvijale tri različite kulture - muslimanskoturska, srpskopravoslavna i hrvatskokatolička. Današnje unitarsitičko nasilje, koje posebno pogađa hercegbosanske Hrvate, htjelo nasilnom kulturacijom ponajprije poništiti međusobne razlike, a višestoljetnu hrvatsku kulturnu samobitnost, svesti pod bosanski nazivnik.

Premda nisu dio službene politike, Montgomeryjeve izjave nisu tek puste želje otpisana diplomata, a s obzirom na mjesto gdje su objavljene, imaju i svoju međunarodnu protežnost. Zato se ozbiljni političari, a posebice oni iz reda hrvatskoga naroda ne bi trebali osvrtati na površne komentare regionalističkih medija. Oni bi se trebali usredotočiti na znakove vremena jer u protivnom, Hrvati bi mogli, kao i u ratu postati žrtva muslimanskih političkih neuspjeha sa Srbima. U tom slučaju, zajamčen im je siguran nestanak, unatoč tomu što su jedina autohtona nacionalna zajednica u BiH.
Mate KOVAČEVIĆ