Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 12. prosinca 2008.
Urednički komentar
Jugoslavenska banana
Trulu jugoslavensku totalitarnu bananu zamijenila je gnjila banana s ljudskim likom

Financijska kriza što je započela u SAD-u upozorava i nas u Hrvatskoj kako bi štednja, umjesto nekontrolirane potrošnje i s njom povezano zaduživanje, trebala postati trajna orijentacija. U nas se godinama poticalo nekontrolirano vanjsko zaduživanje, a na unutarnjem planu banke u stranom vlasništvu davale su povoljnije kredite za, primjerice, kupnju luksuznog automobila, negoli za kupnju stroja za proizvodnju. Sada, u krizi, banke pozivaju na štednju, sve manje reklamiraju kredite. Većina je stanovništva, međutim, osiromašila do te mjere da nema odakle štedjeti. Štedi se, naime, na hrani, kulturi, higijeni, novinama. Više od 60 posto zaposlenih zarađuje manje od prosječne plaće. Oko 250.000 zaposlenih prima plaću ispod 2.800 kuna. Pedeset tisuća zaposlenih zarađuje manje od 1.900 kuna. Samo 7,2 posto zaposlenih prima plaću višu od 8.000 kuna. Umirovljenici se vesele "božićnici" od 100 kuna!. Nezaposlenost pritišće. Plin poskupljuje za 20 posto.
Tjednik Danas od 25. listopada 1988. donosi tekst Mile Štule pod naslovom Novo siromaštvo, koji podsjeća na današnje vrijeme: "Socijalistička društva ne bi trebala zabrinjavati činjenica postojanja siromaštva budući da je ono objektivno uvjetovano, no ono što je i te kako značajno jest postojanje općih i posebnih programa borbe protiv siromaštva, te da li se ono reproducira i stvara i u okvirima ovoga društveno-političkog sistema. Sama činjenica postojanja siromaštva naime, manje je 'opasna' od obnavljanja siromaštva i nastajanja tzv. 'novih siromašnih'. Na žalost, današnja jugoslavenska zbilja govori upravo o tome - djelotvornih obrambenih programa nema, sve smo siromašniji. Svi politički forumi konstatirali su kako standard Jugoslavena nezaustavljivo pada već osam godina zaredom, kako su nam realne zarade na razini šezdesetih godina, uz teško zaustavljivu, galopirajuću inflaciju. Konstatirano je kako više od 60 posto zaposlenih živi na rubu egzistencije, tj. gladi. A ono što je zabrinjavajuće je činjenica da su siromašni upravo oni dijelovi radničke klase koji nisu u mogućnosti osigurati ni minimum zarade izvan redovnog rada. Jedan od indikatora siromaštva je i narastanje sive ekonomije, kriminala, a najdirektniji je pokazatelj sve veći broj radnika koji se centrima za socijalni rad obraćaju za materijalnu pomoć. Krugu 'novih siromašnih' svake godine dodaju se deseci tisuća nezaposlenih".
Tako je bilo u Jugoslaviji prije 20 godina. A danas? Bolonja je šuvarica. Olli Rehn se ponaša prema Hrvatskoj kao Brežnjev prema Titu. Drug je kapitalist. Gospodin je nezaposlen. Inokosni poslovodni organ je menadžer. Menadžer je provoditelj sanacije i prodavatelj saniranoga za nižu cijenu od sanacije. Privredu je zamijenilo gospodarstvo. Radnička klasa je tržište radne snage. Program stabilizacije Milke Planinc pretočen je u stand by aranžmane i život na kredit. Državne banke zamijenile su strane. Optuživanje Crkve produženo je proganjanje Stepinca. Pumpanje svekolike srpske ugroze ostalo je nepromijenjeno. Nepromijenjen je i visoki trošak birokracije prikopčane na proračun. Komunizam je antifašizam. Politiku nesvrstanih zamijenila politika strateških partnera. Hrvatski nacionalizam prepjevan je u novu paradigmu patriotizma. Beograd je Bruxelles. Obračun s neprijateljskom djelatnošću preuzeli su akcijski planovi. Politiku komunističke Partije nastavio je višepartijski sustav. Slobodu i demokraciju iskoristili smo za uvođenje "socijalizma s ljudskim likom". Samo da još pokrpamo kore od banana Jugoslavije i evo nam rješenja za izlazak iz sadašnje banane. A uvjeravaju nas da moramo zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti. Što, međutim, učiniti kad je budućnost već proživljena prošlost?!
Predsjednik Mesić ima rješenje! Umjesto kod dosadašnjih gulikoža, nove kredite za vječno neučinkovito "aktiviranje resursa" treba potražiti u Kataru! Zato jer je on ustanovio da Katar ima kapital i sve je dogovorio. Tako je i Tito uvijek sve dogovorio, ali je Jugoslavija završila u banani. Takvu sudbinu Hrvatska nije zavrijedila. Vlada je, stoga, formirala svoj Ekonomski savjet, srećom u nj nije ušla predsjednica Saveznog izvršnog vijeća SFRJ drugarica, danas bismo rekli - premijerka, Milka Planinc. No, koliko je njezinih učenika pridonijelo današnjoj situaciji? Istodobno pedagozi rade dalekosežan eksperiment nad najmlađim naraštajima. U ranom osnovnom obrazovanju đaci ne će morati naučiti čitati! Važno je naučiti gledati, biti dijelom "vizualnog svijeta" i naučiti se služiti maxTv-om, iPod-om i mobitelom. Proizvođači kriza, "ekonomisti", nude i rješenja za izlazak. Nepismeni se ne će zapitati tko je odgovoran zato što iz jedne banane ulazimo u drugu. Stare paradigme zaudaraju po trulim bananama. Treba nam nova paradigma gospodarskog razvitka dok još imamo što razvijati.

GLOBOPOLIS
TUĐMANOVA HRVATSKA I MESIĆEV "REGION"
: Mesić promovira titoističku politiku nesvrstanih i zalaže se za stvaranje "regiona". Ni jedno ni drugo nije u hrvatskom interesu

Koliko je godina trebalo proći nakon smrti dr. Franje Tuđmana, pa da dočekamo dokumentarnu emisiju o prvom hrvatskom predsjedniku na državnoj televiziji, u udarnom terminu? Devet godina, gotovo cijelo desetljeće vrlo suptilnog prešućivanja. Više smo povijesnih prizora s dr. Tuđmanom mogli vidjeti u samoj najavi te emisije ovih dana, negoli u proteklih devet godina kad na HTV-u nije mogao zavrijediti niti pola minute. A da ne govorim kako bi poneki snimak s njegovom pojavom tek povremeno bljesnuo u prigodi kakve državne obljetnice. Propagandni stroj negdašnje Galićeve televizije ustrajno je i temeljito zaobilazio hrvatskog velikana. Oni koji su ga se tada stidjeli danas će ga licemjerno slaviti jer su nanjušili kako sada velikim gazdama pokojni Tuđman ne smeta. Uvjereni su da je "region" zacrtan i da je gotova stvar. Tuđmanisti su progonjeni i stavljeni u unutarnji egzil, u nevidljivu žicu kao nepoćudni elementi i opasni za novu veliku regionalnu utopiju, za projekt "Region" ili kako je autor ove kolumne prije osam godina upozoravao - za trasirani put u Balkaniju. Jedina zapreka za takvo što bio je jaki domoljubni tuđmanovski sentiment, ona paradigma patriotizma koja je bila samosvojna, izvorno hrvatska, na zasadama sinteze starčevićanstva i radićevstva koju je Tuđman pokušao afirmirati u Hrvatskoj podmuklo gušenom udbaškom doušničko-egzekutorskom dijabolikom. Dr. Tuđman je bio veliki domoljubni zanesenjak, zaljubljenik u Hrvatsku za koju je žrtvovao sve. Takve velike ljude njihovi sitni zlobni mrzitelji ne mogu razumjeti. Oni ne mogu razumjeti perspektivu orla, niti njegovu uzvišenu viziju.
Ali kako vrijeme prolazi, ovaj narod će se sve više vraćati izvornoj Tuđmanovoj političkoj baštini, koju su neprijatelji samostalne Hrvatske, proglasili za anakronizam, za nešto čega se treba stidjeti. Svi koji Tuđmana kleveću kao diktatora, upravo u devedesetim godinama afirmirali su svoju opaku politikantsku jezičavost, nesmetanu protudržavnu djelatnost kao i karijere natopljene svim kadovima i miomirisima udobnoga života osiguranog dukatima iz soroševske kese. Kad misle da su sve rastočili, onda mogu podnijeti i pokoji prizor iz slavnih Tuđmanovih vremena. Ne mogu komentirati najavljenu emisiju za ovu prigodu jer tekst zbog rokova pišem ranije, ali bio bi zaista zadivljujući obrat da ona bude korektna i povijesno-dokumentaristički objektivna, odnosno da barem ništa od istine ne skriva poradi političkih obzira ili naknadnih haaških retuširanja naše povijesti.
Zanimljiva je podudarnost da je Hrvatska počela predsjedati Vijećem sigurnosti UN-a upravo uoči obljetnice smrti onoga koji je najzaslužniji da Hrvatska uopće i bude primljena u Ujedinjene narode! Mesić je započeo svoje političko mudroslovlje pred tim svjetskim visokim domom otkrivajući toplu vodu o potrebi jedinstvene borbe protiv terorizma, i obračunavajući se s Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Mesićevo predsjednikovanje na vanjsko-političkom planu očituje su u dvije dimenzije koje su za hrvatski interes vrlo kontroverzne: promovira titoističku politiku nesvrstanih i zalaže se za stvaranje "regiona". Ni jedno ni drugo nije u hrvatskom interesu niti stvar obrane hrvatskih pozicija u regiji i svijetu. Jedino u kontekstu Mesićeve i Lončareve vanjske politike može se razumjeti i ta bizarnost da aktualni predsjednik Hrvatske otvara žestoku paljbu na Dodika jer je to u interesu službenog Sarajeva, ali kad je riječ o jadnoj poziciji Hrvata u BiH, kako u RS tako i u Federaciji, onda Mesić šuti, nema oštrih riječi niti borbe za hrvatska prava u Bosni! Hrvatski politički subjekt opet se žrtvuje u tuđe ime, uime stvaranja neke nove identitetske apstrakcije!
Hrvatska s Tuđmanom na čelu vodila je samostalnu politiku, jer Tuđman nije bio ničiji čovjek, ničiji igrač. On je bio samosvojni državnik kojemu nitko iz svijeta nije mogao dijeliti lekcije i određivati što će činiti i kakvu politiku voditi. Kad dotaknemo političko dno, kad Hrvati shvate da su opet u nekoj novoj Babiloniji, bit će kasno za izlazak iz zamke bez novih bolnih otrežnjenja. Mi više ne živimo "u našoj zemlji", mi više kao da nemamo domovinu, kad čujete medijsku i političku retoriku, onda izgleda da živimo "na ovim prostorima", u Mesićevom "regionu" u kojemu se ponovno prisilno pokušavaju izmiješati kruške i jabuke. Nemam ništa protiv nikoga a priori, ali mi koji baštinimo Tuđmanovu politiku, koji se ne odričemo prvog hrvatskog predsjednika - oprostite, ali mi nismo Balkanci, i nismo iz vašeg "regiona". Mi smo iz slobodne i samostalne Tuđmanove Hrvatske.

DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Mladež i branitelji
Mladi se danas bune jer ih, za razliku od branitelja, nitko nije uspio podijeliti

Oni koji bi najviše imali razloga vikati "Stegnite vi remen, bando lopovska" uglavnom šute, ili nijemo promatraju sve te silne prosvjednike, kojima je voda došla do grla. A riječ je o hrvatskim braniteljima, ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, a koje ni prosvjednici više ne spominju. Ako ih netko negdje u svom govoru slučajno i dotakne, onda ne čini to da ih hvali i da im zahvali, već se iskoristi svaka prigoda da se postavi pitanje - kako ih tako mnogo ima, čak pola milijuna (sic!)? Uz to, kad se začuje nešto takvoga, nedostaje još da netko od tisuća okupljenih na nekom trgu ne zaurliče - "bando lopovska"! Gdje su nestale sve te godine, ti dani ponosa i slave, gdje su se sklonili oni koji su stvarali hrvatsku državu i koji su u nju ugradili sebe i svoje živote i bez kojih bi napokon hrvatska povijest bila posve drugačija? Nema dana, a da nas netko ne podsjeti: "Bio sam dobar kad sam išao u rat, a danas nemam ni za kruh!" Međutim, još je teže slušati one koji kažu: "Već sam se treći puta pokušao ubiti, ali, hvala Bogu, spasili su me moji doma". Oko dvije tisuće hrvatskih branitelja, na žalost, nisu imali tu sreću. Radije su se ubili nego da javno prosvjeduju. A mnogi se prave da to ne znaju ili da za nešto takvoga nikada nisu ni čuli.
Tko je otjerao u smrt sve te ljude? Tko je ikada odgovarao zato što se samo ijedan od njih ubio, polio benzinom i zapalio, odrezao vrat motornom pilom ili se pak objesio hrvatskom zastavom? Nitko nije ni pitao o opterećenosti duša svih tih domoljuba, naših hrabrih junaka i sinova koji su preko noći postali ratnici, nepripremljeni za nešto za što se inače godinama školuje. Većina onih koji su otišli u rat 1991. nisu kalkulirali. Čak su i sami kupovali oružje. O smrti nisu razmišljali, jer da jesu: tko bi pobijedio treću armiju u Europi, kako su nazivali  agresorsku Jugoslavensku narodnu armiju, koju nitko više i ne spominje, a kamoli da je osudi? Nakon okupacije grada Vukovara, 18. studenoga 1991. ta zločinačka vojska ubila je, srušila i uništila ovaj grad dvostruko više nego tijekom puna tri mjeseca rata kojeg je vodila na ovim prostorima! I nikome ništa.
Osobito te i takve teme preskaču razni Kuljiši i Hudelisti, da o puhovskima i fumićima i ne govorimo. Pa tko je onda u ovoj državi "banda lopovska"? Valjda misle još pedeset godina pričati o "ugroženosti" Jugoslavena i Srba na ovim prostorima i iznositi teze kako su partizani i komunisti stvorili hrvatsku državu te da nije bilo Tita i Ustava iz 1974. nikada ne bismo bili svoji na svome. A Brozu se ipak mora priznati da je do zadnjeg dana branio svoje ratnike, nije dozvolio da ih nikakve "fukare" omalovažavaju. Davao im je sve moguće privilegije, čak su i karte za vlak mogli kupovati preko reda, a one koji su samo izrazili sumnju u ispravnost narodno-oslobodilačke borbe i njegove politike bez ustezanja slao je u Staru Gradišku, na Goli otok, ili pak po kratkom postupku u neku od stotina jama u kojima danas počivaju kosti desetina tisuća Hrvata, čija se ni imena ne znaju.
Ravnatelj policije Vladimir Faber, nakon što su nedavno njegovi službenici priveli nekog mladića koji je u Zagrebu na nedozvoljenom mjestu lijepio plakate "Stegnite vi remen bando lopovska", sazvao je konferenciju za tisak i javno se ispričao za "sva zla" koja je policija učinila tom "majstoru za plakate", koji ih je samo lijepio, nakon što se "načitao" poezije. Da je kojim slučajem Faber u komunističko vrijeme (ali i u vrijeme koalicije Račan - Budiša) bio to što je danas, nismo baš sigurni da bi mu itko dopustio da kaže što je izjavio na ovoj konferenciji: "Tko radi taj i griješi!", tim prije što ondašnja milicija u kojoj je Faber učio, kao što se zna, nikada nije griješila i nikada se nikome nije ispričala. Istina, Faber je to izjavio tek nakon izjave premijera Sanadera u kojoj je ustvrdio da nitko ne smije biti uhićen zato što drugačije misli (neke nedobronamjerne premijerove protivnike ta je izjava podsjetila na onu - "Nitko ne sme da vas bije!"). Pa, kako to da nema nikakvog značajnijeg prosvjeda hrvatskih branitelja? Znači li to da njima može biti teče samo "med i mlijeko" ili da i nakon dvije tisuće samoubojstava branitelji i dalje imaju razumijevanja za one koji i njima polako ali sigurno "stežu remen"? Mladi se danas bune i to javno, jer ih očito, za razliku od branitelja, još nitko nije uspio podijeliti. A u razjedinjenosti naših branitelja, kako je jednom izjavio mr. Stanislav Šota, povjerenik za pastoral branitelja u Đakovečkoj biskupiji, veliku ulogu imali su "gospodari kaosa izvana i u nas" kako bi mogli stvoriti još veći kaos te relativizirati najsjajnije trenutke povijesti u Hrvata. Međutim, branitelji bi i digli glas za sve što im se događa, ali danas su "gospodari kaosa" već tako dobro organizirani da im nitko i ne dopušta, pa čak ni na javnoj televiziji (HTV) da kažu što žele i misle, za razliku od ovih koji su prva vijest u medijima i koji preko svojih tzv. "građanskih skupova" (nemaju veze s politikom!?) pokušavaju rušiti legalnu izabranu vlast, kao da nitko nema pojma na koga se odnose "mitinzi" - Stegnite vi remen, bando lopovska!

Hrvati nesigurni

U Vijeću sigurnosti Lajčak u svom izvješću nigdje poimence ne spominje problem Hrvata, premda su oni najnezaštićenija kategorija stanovništva u njegovoj zemlji, pa se s pravom valja upitati je li i Lajčak priznao njezinu dvonacionalnu podjelu
Kao demokrat Lajčak je trebao pred Vijećem sigurnosti otvoriti pitanje opstanka BiH kao suverene države jer - da bi mogla funkcionirati - u njoj trebaju biti zadovoljeni interesi sva tri njezina konstitutivna naroda
Međunarodni upravitelj BiH Miroslav Lajčak u svom je izvješću Vijeću sigurnosti ocijenio kako je zadnjih mjeseci u njegovoj zemlji pojačana nacionalistička retorika svih strana postala normom te da su zabilježeni brojni izazovi Daytonskom mirovnom sporazumu, državi BiH i Republici Srpskoj.

Osim uopćenih ocjena Lajčak je prigovorio kampanji srpskih političara, koju vode protiv njegova Visokoga ureda, te retorici koja dovodi u pitanje postojanje države Bosne i Hercegovine. Zbog promicanja svoga, kako je naglasio, privatnoga političkog programa, Lajčak je prozvao i muslimanskoga člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, ocijenivši kako ured i međunarodne forume koristi da bi u pitanje doveo postojanje Republike Srpske. Lajčak u svom izvješću nigdje poimence ne spominje problem Hrvata, premda su oni najnezaštićenija kategorija stanovništva u njegovoj zemlji, pa se s pravom valja upitati je li i Lajčak priznao dvonacionalnu podjelu zemlje u kojoj su preko noći, zahvaljujući njegovim prethodnicima W. Petritschu i P. Ashdownu Hrvati zbrisani s lica zemlje.

Naime, spomenuti upravitelji prvi su srušili temeljne daytonske mehanizme za zaštitu nacionalnih interesa, čime su županije unutar Federacije podređene centraliziranoj muslimanskoj upravi iz Sarajeva, a hrvatski grad Mostar pretvoren u poduzeće mješovite uprave, koja ni jednu odluku ne može donijeti bez konsenzusa. Promjenom izbornoga zakona omogućili su muslimanskoj strani da na jednim izborima bira svoja dva predstavnika u zajedničko predsjedništvo, čime nisu iz političkoga života isključili samo Hrvate nego u tom zajedničkom Predsjedništvu srpskoga predstavnika pretvorili u manjinu. Nije to samo marginaliziralo Hrvate u Federaciji nego su uz pomoć nadglasavanja za sarajevske muslimane stvoreni preduvjeti da goleme količine novca iz federalnoga proračuna usmjeravaju isključivo u svoje muslimanske županije. Pljačka takvih razmjera nije zapamćena još od osmanskih vremena, pa onda i nije čudno što oštećena hrvatska strana pokušava pronaći prostor za samostalnije političko i gospodarsko djelovanje. Istup predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića pred Vijećem sigurnosti čija su stajališta zbog napadaja na Republiku Srpsku istovjetna politici Harisa Silajdžića, Lajčak je zasigurno doživio kao antidaytonsko ponašanje. Uporaba mjesta predsjedavajućega Vijeća sigurnosti kao tribine za očitovanje vlastita animoziteta prema Srbima i Hrvatima u susjednoj zemlji, nije štetu nanijela samo pokušajima predstavnika triju naroda da se dogovore oko budućega ustavnog ustroja Bosne i Hercegovine, nego je urušila i međunarodni ugled Hrvatske koja svjetsku političku pozornicu koristi za međusobna stranačka prepucavanja. U političkom pak smislu Mesićeva potpora Silajdžićevu unitarizmu zapravo je vjetar u leđa neupitnom postojanju Republike Srpske kao i politici pretvaranja Federacije u muslimanski entitet. Na krilima takvih poruka muslimanska je strana dobila potporu za svoju ratnu politiku, kad je nemogućnost da se obrani od srpske dominacije pretvorila u zaposjedanje hrvatskih područja i progon hrvatskoga naroda iz zaposjednutih mjesta.

U mirnodopskom razdoblju to se ratno načelo pretvorilo u osporavanje postojanja Hrvata te njihovo političko, kulturno i demografsko potiskivanje iz Bosne i Hercegovine. Lajčakovo pak izvješće dovoljan je pokazatelj promašenih nastojanja međunarodne zajednice koja pritiscima pokušava provesti politiku utemeljenu na nepravdi i samovolji. Neuspjeh takve politike zapravo je dugoročno projektiranje krize koja bi trebala u stalnoj neizvjesnosti držati susjedne zemlje, a poglavito one čiji znatni dijelovi naroda prisilno žive u neželjenoj zajednici nejednakopravnih naroda. Zato i jest potpuno razumljiva odbojnost Srba i Hrvata prema Bosni i Hercegovini, koju im protiv njihovih želja nameću stranci. Kao demokrat Lajčak je trebao pred Vijećem sigurnosti otvoriti pitanje opstanka BiH kao suverene države jer - da bi mogla funkcionirati - u njoj trebaju biti zadovoljeni interesi sva tri njezina konstitutivna naroda. Ovako se samo pojačavaju međusobne frustracije, a Silajdžićeve i Mesićeve militantne izjave dodatno potiču raspad ionako nepostojeće države.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 12. prosinca 2008.
Razgovor
Božica Pažur, glavna urednica časopisa "Kaj"
Kajkavska baština u temeljima je hrvatskog identiteta
Božica Pažur (1957.) diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i na doktorskom studiju. U časopisu Kaj surađuje od 1972., a od 1994. njegova je glavna urednica. Objavila je više pjesničkih zbirka: Zmučene rieči (1975.); Ili-ali (1983.); Divina(2006.) koja je nagrađena nagradom "Katarina Patačić". Zastupljena je u više antologija kajkavske poezije.
Autorica je eseja, ogleda, studija i analitičnih raščlambi, ponajviše s područja suvremene književno-jezične kajkaviana te urednica raznolikih izdanja s kajkavskoga govornoga područja. Razgovaramo s njom povodom 40 godina izlaženja Kaja

1. Uredništvo Kaja nedavno je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu - obilježilo "40-letnicu" toga uglednoga časopisa te "35-letnicu" njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča. Značajne su to obljetnice za ukupnu hrvatsku kulturu, a pogotovo za njezinu kajkavsku sastavnicu. Vratimo se na početke: tko je "Kaj" pokrenuo i s kojim ciljem?
Pokrenuo ga je - isprva kao časopis za kulturu i prosvjetu - kao književnopovijesni i stvaralački projekt, te nasušnu kulturnu potrebu književnik i filmski scenarist Stjepan Draganić (1923. - 1983.). Kaj je nastao inicijativom kajkavskih pjesnika - među kojima su osnivačima bili i Anđela Vokaun-Dokmanović, Fran Koncelak, Melita Runje i Benedikt Tumpa. Toj se skupini, ujedno i članovima redakcijskog odbora, pridružuju Ljubica Duić, Tomislav Stunić i slikar Zorislav Drempetić Hrčić (autor likovne opreme prvih brojeva časopisa i naslovnice). Nakon Draganićeve smrti, glavnim je urednikom bio književnik i jezikoslovac dr. sc. Ivo Kalinski, zatim književnik mr. sc. Ernest Fišer.
Ukratko, Kaj se bavi slojevitim semantičkim okruženjem svojega imena - upitno-odnosne zamjenice kaj - sveukupnom jezičnom, kulturno-povijesnom i umjetničkom podlogom kajkavskoga govornoga područja RH kao temeljnim vrijednostima matične hrvatske kulture i znanosti. Kaj afirmira i kajkavsku književno-jezičnu i govornu osnovicu Zagreba, te povijesno-umjetničko značenje našega grada kao srednjoeuropske metropole.
U tom 40-godišnjem koncepcijskom kontinuitetu, jezik "materinski, kajkavski, domači, svuoj..." temeljnim je sadržajem i poticajem našega časopisa: bilo kao jezik izgrađene višestoljetne književne i javne uporabe; bilo kao materinski jezik brojnih, bogatih i živih zavičajnih idioma gotovo milijun izvornih govornika; bilo kao stvaralački jezik suvremene (postmoderne) kajkavske književnosti.

Njegov sadašnji nakladnik obilježava 35 godina djelovanja?
Nakladnik mu je, od 1975., kulturno-znanstvena udruga Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti, čiji je predsjednik najveći živući povjesnik hrvatske književnosti akademik Miroslav Šicel. Autor je likovnog rješenja Kajeve naslovnice akademski slikar grafičar Frane Paro. Znanstvenog je i publicističkog profila, dvomjesečnik, s desetak stalnih rubrika i više od 20 uglednih znanstvenika i umjetnika - suradnika u svakom broju.

U kakvom je kulturnom kontekstu Kaj pokrenut?
Aludirajući na razloge pokretanja Kaja, među ostalim i kao ostvarenja Krležine želje, Mladen Kuzmanović još je 1973. upravo krležijanskom parafrazom definirao kulturni kontekst njegova nastanka kao kontekst ''našeg knigarskog norchauza''.
U Hrvatskom zagorju, na primjer, u trenutku osnivanja časopisa Kaj nije postojao ni jedan dnevni, ni tjedni, list, a nestalo je i posljednje kulturno-prosvjetno društvo. Književnopovijesno gledano, Kaj se pojavljuje 118/128 godina po prestanku izlaženja Danice zagrebečke, te je često bio prvi i jedini zapis i znak o kontinuitetu kajkavske književnosti, stanju duha i jezika u povijesti i suvremenosti kajkavskih krajeva.

1. "Kaj" ponajprije asocira na kajkavsko narječje, no on, uz jezičnu, pokriva više segmenata hrvatske kajkavske baštine.
U prilog dignitetu kajkavskih krajeva, od 1968. do danas, Kaj i njegov nakladnik Kajkavsko spravišče objavili su 360-ak redovitih i posebnih izdanja, od kojih su mnoga monografskog i antologijskoga tipa. Spomenimo samo 6 antologija sinteze i kontinuiteta sveukupne kajkavske književnosti i reprezentativnih Krležinih kajkavskih ulomaka (od kojih je 4 priredio Joža Skok); dvadesetak književnih panorama, pregleda, izbora iz djela i portreta pisaca; 50-ak svezaka monografske obrade i tematskih cjelina o kajkavskim krajevima; više desetaka brojeva iz serijala i posebnih otisaka o kulturno-umjetničkim znamenitostima širega zagrebačkoga područja, 15 raznolikih izdanja o pavlinskom kulturnom nasljeđu itd. Spomenuti nam je 130-ak separata i posebnih izdanja unutar biblioteka Kajkavskoga spravišča (Male biblioteke "Ignac Kristijanović", Hrvatski kulturni i prirodni spomenici, Kaj & ča: susreti, Popjevke najmlajših...), ujedno i rezultata desetak stalnih projekata godišnje te kulturno-znanstvene udruge nastale 1974. iz KUD-a "Ksaver Šandor Gjalski", osnovanog 1973. (Tribina, Jezičnica kajkaviana, Kaj & ča, kontinuitet izložbene djelatnosti respektabilnih imena hrvatske likovne scene, pogotovu u obnovljenom ciklusu Galerije Kaj... itd., itd.).
Cjelovita bibliografija 40 godišta časopisa Kaj - u pripremi i izradi prof. Marije Roščić, voditeljice Galerije Kaj i glavne tajnice Kajkavskoga spravišča - dat će uvjerljive brojčane, autorske i tematske pokazatelje Kajeve raznolikosti.

1.I nedavni znanstveni kolokvij u NSK povodom proslave dao je presjek kulturnih, stručnih i znanstvenih područja?
Kao što su recentni književnopovijesni analitičari i bibliografi već u prvih pet godišta Kaja izlučili tematske krugove tzv. starije i novije kajkavske književnosti, uz onaj vrlo opsežni povijesnoumjetnički tematski krug, kao temelje njegova uređivačkoga koncepta - i znanstveni je kolokvij "Časopis Kaj u kontekstu nacionalne periodike i njegov doprinos hrvatskoj znanosti i kulturi", pod stručnim voditeljstvom prof. dr. Jože Skoka, nastojao vrednovati osnovna područja njegove raznolikosti. Nakon kontekstualizacije Kaja unutar hrvatske periodike, ali i procesa reinstitucionalizacije hrvatske kulture potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća, u izlaganju prof. dr. Vinka Brešića, više je znanstvenika obuhvatilo kontinuitet kajkavske književnosti i jezika u tom časopisu: mr. Ivan Zvonar korpus usmene kajkavske književnosti (kajkavskih pjesmarica), dr. Ivo Kalinski Kajeve kajkavske antologije kao časopisna i knjižna izdanja, dr. Mijo Lončarić glavninu kajkavskih govora u dijalektološkim Kajevim tekstovima, prof. dr. Josip Lisac područje narječnog i dijalektnog prožimanja Gorskoga kotara u Kajevim raznorodnim tekstovima, te mr. Pažur poticajnu ulogu časopisa u (re)afirmaciji svih žanrova suvremenog funkcionalnog književnog stila kajkavskoga jezika. Starija razdoblja kajkavske književnosti analizirat će prof. dr. Alojz Jembrih, a opsežan korpus dječjega književnoga stvaralaštva mr. Ernest Fišer. Širi kulturološki te interferentni korpus glazbeno-publicističkih tema u godištima Kaja obuhvatio je muzikolog Andrija Tomašek, dok je dragocjeni povijesnoumjetnički i graditeljsko-urbanistički tematski sklop, s povijesnoumjetničkim znamenitostima Zagreba, u četiri desetljeća Kaja - često kao polazište istraživanju graditeljske baštine kontinentalne Hrvatske - bio predmetom izlaganja znanstvenika prof. Nele Tarbuk i prof. dr. Tomislava Premerla. Svi će radovi biti objavljeni u Kaju.

1.Ne odlazeći daleko u povijest, na kajkavskom narječju su stvarala najveća imena novije hrvatske književnosti. a Krleža je na osobit način i u temeljima Kaja, časopisa koji je dao veliki poticaj književnom stvaranju pa se govori o "pokretu kajkavske književnosti".
Programatski, bez ikakva drugog proslova, Uredništvo je Kaja u prvom prilogu prvoga broja (1/1968.) objavilo cjeloviti tekst Krležina eseja "Lamentacije o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog". Kasnije je Mladen Kuzmanović ustvrdio: "Uredništvo teško da bi pronašlo još jedan tekst koji bi istodobno toliko obvezivao", zaključivši u analizi i bibliografiji prvih pet njegovih godišta kako je "dio obveza prema uvodnoj riječi ispunjen". Izdvojiti nam je antologiju reprezentativnih kajkavskih Krležinih ulomaka Fuga kajkavica haeretica (u povodu 100. obljetnice njegova rođenja, 1993.) koju je kritički priredio Joža Skok. Sasvim prirodno, Krležino početno mjesto bilo je na nedavnom obilježavanju u NSK u Zagrebu i to monologom Kalmana Emeričkoga iz Zastava (1962.), u interpretaciji dramskog umjetnika Vida Baloga. Uzorna tzv. K-vertikala hrvatske književnosti nastavljena je tada programatskom (i postmodernističkom) kajkavskom pjesmom u prozi Ive Kalinskoga "Traktatuš Kajkavianuš Varasdinenžiš", u interpretaciji glumca Adama Končića. Oba dramska umjetnika ugledni su članovi Kajkavskoga spravišča. Inače, dramski kajkavski kontekst, nakon Draganićeva Maloga kaj kazališča, u Kaju je uzorno zastupljen objavom kazališnih tema, transkripcijom i obradom starokajkavskih drama nestorice kajkaviane dr. Olge Šojat, na primjer, sve do suvremenih dramskih tekstova i nezaobilazne Antologije hrvatskokajkavske drame Jože Skoka "Ogerliči reči" (1990.). Razdoblje reafirmacije /revitalizacije hrvatskokajkavske književnosti - pogotovu "pokreta suvremenoga kajkavskoga pjesništva" (odrednica prema dr. Skoku) - bez izrazitijih pjesničkih škola ili krugova, ali s izrazitim pjesničkim identitetima - poklapa se upravo s razdobljem pokretanja časopisa Kaj i niz manifestacija na širem kajkavskom govornom području. Uzme li se u obzir činjenica da je samo u Antologiji modernoga kajkavskoga pjesništva 20. stoljeća Jože Skoka "Rieči sa zviranjka" zastupljeno čak 57 autora, prilično je nezahvalno izdvajati neka imena. No, s obzirom na kronologiju njihova pojavljivanja u Kaju, ili na jezičnu bilingvalnost u korpusu suvremene hrvatske književnosti, podsjećam na jezgru izrazitih autorski osobnosti (uvjetno, kronološki): Božena Loborec, Verica Jačmenica, Josip Ozimec, Ivo Kalinski, Stanislav Petrović, Ivan Horvat Hlebinski, Ivica Jembrih, Zlatko Crnec, Ivan Kutnjak, Ernest Fišer, Božica Jelušić, Pajo Kanižaj, Drago Britvić, Zvonko Kovač, Miroslav Dolenec Dravski, Ivan Golub, Željko Reiner, Anka Žagar, Željko Funda, Emilija Kovač, Denis Peričić, Valentina Šinjori., Mladen Kušec... Suvremeno pjesništvo hrvatskoga kajkavskoga, i čakavskoga (književnog) jezika odzrcaljuje i sadrži estetsku razinu pjesništva matične (štokavsko-standardizacijske) provenijencije, ravnopravnom uklopljenošću u njen tijek - bez obzira na poneku antologičarsku marginalizaciju, nepoznavanje, nerazumijevanje ili - duhovnu inerciju.

4. Kaj i danas s ciljem poticanja duhovnog stvaranja raspisuje književne natječaje. Vrijedno je spomenuti da i mladima daje prigodu.
Želeći sa suvremenoga stajališta reafirmirati kajkavski kontinuitet književnih žanrova, suvremeni kajkavski književni funkcionalni stil, Kaj dodatno i tradicionalno, od 2002. nadalje - unutar filološkoga programa svoga nakladnika "Jezičnica kajkaviana" - raspisuje tri književna natječaja: za kratku kajkavsku prozu, za kajkavske književne radove učenika srednjih škola RH, te natječaj za hrvatski književni putopis (proširujući u ovom posljednjem književni jezični izbor na čakavštinu i štokavštinu, a suradnički krug na onaj izvan domovine). Ove su godine raspisani: 7. natječaj za srednjoškolske književne radove, 5. natječaj za kratku prozu i 3. za književni putopis - u suradnji s Općinom Lobor i loborskom udrugom za kulturno stvaralaštvo "Franjo Horvat Kiš"). Četvrti je kontinuirani natječaj za dijalektološka istraživanja i opis nedovoljno istraženih ili sasvim nepoznatih, živih kajkavskih lokalnih govora, zavičajnih idioma. Natječaj za kajkavske srednjoškolske radove i onaj govorno-istraživački usmjeren je na kreativni i strukovni potencijal mladih.
Kad je o dječjoj kajkavskoj književnosti riječ, Kajkavsko spravišče objavilo je jedinstvenu Antologiju hrvatskoga dječjega kajkavskoga pjesništva, čiji je priređivač književnik Ernest Fišer (1976.).
Prethodila joj je panorama "Kajkavske popjevke najmlajših" (Kaj br. 2, 1971.) - čiji urednički proslov iz 1971., s idejom povratka jeziku djetinjstva te šire i sustavnije nazočnosti u školama, možemo smatrati prvim javnim zauzimanjem za kajkavštinom u redovitoj nastavi!

5. Kajkavsko narječje s mnogim svojim podnarječjima i kao predmet brojnih istraživanja dijalektologa također je zastupljeno. Koji su istaknuti dijalektolozi suradnici na području dijalektoloških istraživanja?
Opsežan i temeljni jezični tematski korpus materinskog kajkavskog jezika u Kaju počesto je neodvojiv od onog književnog, rezultirajući nezamjenjivim studijama, interpretacijama i komentarima dr. Valentina Putanca, dr. Ivana Brabeca, akad. Josipa Vončine, akad. Božidara Finke, dr. Vesne Zečević, prof. dr. Stjepka Težaka, dr. Mije Lončarića, prof. dr. Josipa Lisca, dr. Ivana Kalinskoga, mr. Ive Zvonara..., osobito kajkavskim gramatičkim serijalom dr. Antuna Šojata "Kratki navuk jezičnice horvatske" u čak devet nastavaka. Kajevim monografsko-tematskim, ili rubričnim obradama kajkavskih krajeva, glavnina kajkavskih područja dobila je prve znanstvene prikaze svojih govora. Fonološkim i sintaksnim opisom, frazeološkim i leksikografskim prinosima, ti su prikazi svojevrsne deskriptivne gramatike kajkavskih idioma, popunjavajući tzv. "bijele mrlje" na dijalektološkoj karti hrvatskih lokalnih govora. Značajan broj dijalektološke jezikoslovne obrade u Kaju donosi se sustavno, često iz pera sve mlađih znanstvenika (dr. Jela Maresić, dr. Đuro Blažeka, dr. Velimir Piškorec, dr. Martina Kuzmić, mr. Stipe Kekez, mr. Ružica Gregurić)... Jezikoslovni je kuriozum studija čiji je autor dr. László Bulcsú "Iz glasoslovlja opće međimurštine", pisana upravo kajkavskim jezikom predloška svog istraživanja. 

DIO NACIONALNE KULTURNE ISKAZNICE

6. Kakav je danas položaj kajkavskoga narječja u odnosu prema hrvatskomu standardu, a kakva budućnost u globalizacijskim trendovima?
Bez obzira na ilirskim rezom prekinuti prirodni i višestoljetni kontinuitet kajkavske književnosti (i jezika), te bez obzira na poneke suvremene terminološke odrednice stvaralačke kajkavštine - koje više zbunjuju no pomažu - poput: "supstandardne vrijednosti", status kajkavštine kao razine "plemenite retardacije", "dijalektalna književnost" itd. - kajkavština i stvaralaštvo na njoj ni u kojem slučaju ne pripadaju "ropotarnici" duha ni jezika. Kajkavština, iako u statusu jezične izvanslužbenosti, ima vrlo razvijeni suvremeni kreativni kontinuitet, razinu svoga proučavanja - kao i brojne autore i sljedbenike. Afirmacijom razina estetske i govorne opstojnosti kajkavštine to više se naglašava ista takva opstojnost tronarječnosti hrvatske jezične zbilje. Zapravo, opstojnost hrvatske jezične kulture.
Regije, naši krajevi, tzv. mala mjesta, emaniraju visokim vrijednostima - onima koje u ravnopravnom dijalogu s neizbježnim globalnim okruženjem predstavljaju nacionalnu kulturnu iskaznicu. Jednom stvorena, ili otkrivena, kulturna vrijednost - s povijesnom i znanstvenom potkrepom - postaje humanom svojinom mnogih i teže ju je sapeti u samo jedan zemljopisni okvir. Tako je već u "Zastavama" ustvrdio Fric da ne postoji ni jedna stvarna pojava na tom svijetu koja u svojoj naravi ne bi bila "lokalna". A lokalizirati - govore nam iskustva s raznih područja - znači identificirati, identificirati u komunikološkom smislu - kontekstualizirati, što opet znači - spoznati podlogu, dakle postojati. Stoga je globalizacija "dvosmjeran", sim-tam proces, ne nužno negativan po kajkavštinu - podsjećajući, prema uvodnom slovu sa znanstvenoga skupa akademika Miroslava Šicela, na "izvorišta iz kojih smo potekli, na identitet", s mogućnošću ravnopravne uklopljenosti zavičajnih nam specifičnosti u globalne razmjere.

7. Kako zadužene državne ustanove tretiraju "Kaj" u smislu odgovarajuće potpore?
S jedne strane, časopis Kaj dijeli sudbinu hrvatske književne, kulturološke periodike, svojevrsne - nakladničke "siročadi", ispisujući suvremeno nam doba u izdanjima na pola puta između dnevnih novina, te zbornika i knjiga. S druge strane, pomalo dijeli i sudbinu svoga kajkavskog jezika, nestandardiziranog, predrasudno stjeranog u areju doma, u alternativne pojavnosti, u drugoglasje - jer previše energije ulažemo uvijek iznova obrazlažući dignitet kajkavskoga korpusa i njegovu utkanost u temelje i suvremenost nacionalne kulture. Ipak, časopisu nikad nije uskraćena potpora, 40-godišnji kontinuitet održan je, a zabranjen je, npr., samo jedan broj (1979., Karlovac - ličnosti i djela). Bili bismo zahvalni kad bi nam Grad Zagreb (mjerodavni ured za obrazovanje kulturu i šport) vratio onu trećinu bezrazložno skinute subvencije još prije nekoliko godina. Zahvaljujemo ministarstvima i lokalnoj upravi na redovitoj potpori Kaju i drugim programima - uz redovitu opasku kako kreativni i stručni potencijal Kajkavskoga spravišča, te sve veći broj autora i kvalitetnih tekstova uvelike nadmašuje razinu novčane potpore njihovoj djelatnosti.

8. Sa Čakavskim saborom, koji je također obilježio 40. godina, surađujete na zanimljivu i hvalevrijednu projektu povezivanja hrvatskih narječja - kaj i ča u zanimljivom knjižnom nizu. (Manjka i ikavsko što/šta, koje je bitno drukčije od standarda, ali nema ni ustanove koja bi se brinula o njemu.) Što je taj dijalog pokrenulo i koliko je bitno za svijest o jedinstvenom identitetu?
Više je razloga za kulturološkim povezivanjem dvaju sabora - kajkavskoga i čakavskoga - programom "Kaj & ča. prožimanja i perspektive" s jedinstvenim ciljem suvremenijeg i sustavnijeg te nepredrasudnog pristupa kajkavskom i čakavskom jezično-umjetničkom znaku kao temeljnim vrijednostima naše kulture i znanosti. K tomu valja dodati znanstveno i umjetničko obogaćivanje sveukupne matične kulture, kao i razvijanje svijesti o tronarječnosti hrvatske jezične i kulturološke zbilje. Osim izdavačkih i drugih kulturnih prožimanja ("Srce Zagorja u srcu Istre", Kaj, 1973.), vođenih istom sudbinom kajkavskoga i čakavskoga, uvjetovanom izvanjezičnim i izvanknjiževnim okolnostima, pokrenuta je nova biblioteka "Kaj & ča: susreti" pjesničkoga povezivanja čakavske i kajkavske zbirke u zajedničkoj knjizi (Načinović/Pažur, Kalinski/Pernić, Kovač/Božanić...). Stjecajem trendovskih okolnosti, u javnosti je proklamirana ideja o zakinutosti čakavštine i kajkavštine, izjednačenih u pojmu (i terminu) dijalekta, dok deklarativna skrb za "dijalektnu" sudbinu štokavštine nije toliko došla do izražaja. Ipak, postoje u nas ustanove konkretne i mjerodavne strukovne kompetencije za ča-kaj-što (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zavod za lingvistička istraživanja HAZU, katedre i odsjeci za povijest jezika i dijalektologiju...). Druga je stvar u kojoj su mjeri projekti takvih njihovih primarnih znanstvenih istraživanja proračunski dotirani.
Međutim, ima sjajnih primjera ča-kaj-što kreativne dječje afirmacije na kajkavskom i čakavskom govornom području: skoro 40-ljetnom odvijanju Zbora malih pjesnika u Zlataru i Di ča slaje zvoni u Žminju.
I kajkavski i čakavski i štokavski jesu stvar redovitosti hrvatske kulture, te ih valja tretirati kao nacionalni kulturni program, a ne pojedinačnu dobrovoljnost i požrtvovnost pojedinih udruga i pojedinaca, koliko god to bilo uspješno, te demagoški i humano dobro zvučalo. Poveznice dvaju sabora, vjerujemo, stvaraju konkretnu podlogu takvom tretmanu.

Bili ste najmlađa pjesnikinja zastupljena u Antologiji Mladena Kuzmanovića. Koliko je to obvezivalo, i jeste li ostali u svom književnom radu vjerni isključivo brezničko-humskom zavičajnom kôdu?
Antologičarsko povjerenje dr. Kuzmanovića mojim tekstovima iz "dječje", osnovnoškolske faze u probranom društvu "odraslih" autora, kronologijski - i prije prve zbirke, pa i prije antologije dječjeg kajkavskog pjesništva, više je nego obvezivalo. Uz uključivanje to strožih sita i rešeta, i "rešetki" materinskoga kajkavskoga i naučenog jezika određene lingvističke kompetencije. Zavičajni idiom duhovno mi je dovoljno prost(o)ran i označiteljski provokativan, te mu ostajem vjerna. Budući da lokalni govor u simboličkoj /pjesničkoj funkciji, kao što je već strukovno ovjereno, nikad nije jednoznačni preslik govornoga stanja, smatram ga svojim kreativnim i jezičnim standardom.
Mira ĆURIĆ