Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 13. veljače 2009.
Urednički komentar
Biti iznad istine
S vrijednosnog stajališta biti iznad istine put je u nigdinu

Baš sam pomislio kako treba pohvaliti RTL što nas je tijekom Svjetskog rukometnog prvenstva oslobodio gnjavaže vječnog RTZ/HTV športskog komentatora Bože Sušeca, koji, ne samo što je na HTV uveo monarhijsko nasljedno novinarstvo kako bi mu duh ostao na HTV-u i poslije njega, nego i s pozicije hrvatskog maksimaliste napada izbornika Linu Červara zato što u finalu nije pobijedio i suce i francusku reprezentaciju i time osvojio prvo mjesto, kad mi je u temu uletjela izjava iz kuhinje velike koalicije Hrvatskog sabora o tome da Srbi nisu napali Hrvatsku, a potom i haaška besmislica o prekomjernom granatiranju navodno zapisanom u "topničkim dnevnicima" koji bi trebali dokazati još i "neselektivno bombardiranje" u svrhu sijanja straha među etnički očišćenom stanovništvu neustavne RSK, a koje je na kraju etnički očistilo i samo sebe. Dodamo li tome i kontroverzno svjedočenje Mate Laušića u Haagu - dobili smo presjek tema od kojih boli glava. Samo naizgled navedene teme nisu povezane. Sve ih povezuje zajednički nazivnik - biti iznad istine.
Božo je Sušec na prvim demokratskim izborima bio na listi komunista. Nije prošao demokratsku verifikaciju. I do danas drma športskom redakcijom HTV-a. No ima i veće ambicije proistekle iz "volje za moć". Koristi svoju poziciju kako bi dijelio lekcije iz rukometa najtrofejnijem i najuspješnijem izborniku Lini Červaru. Tko bi mogao i pomisliti da je od političkog minimaliste (komunista) evoluirao u športskog maksimalistu. Njegove izjave kazuju kako želi biti iznad istine. Ipak, u emisiji Nedjeljom u dva, prošao je bos po trnju. Červar ga je pred isljednikom (urednikom, voditeljem, tužiteljem i sucem) Aleksandrom Stankovićem smjestio upravo tamo gdje i spada - u komentatorsku ropotarnicu.
I izjava zastupnika Davorka Vidovića i predsjednika Luke Bebića o tome da Srbi nisu napali Hrvatsku želi biti iznad istine. Takva manipulacija moguća je i zbog toga što se agresoru nije sudilo za agresiju.. Sudi se "zločinima" selektivno odabranima. Zabrinjavajuće je, međutim, to što je izjava osvanula usred Hrvatskoga sabora, koji je odavno definirao agresora. Osim toga Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora 13. listopada 2000. donio je Deklaraciju o Domovinskom ratu, koju je potpisao predsjednik Zlatko Tomčić, u kojoj je potvrđeno kako je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Etnički sastav navedenih agresora, pretpostavljam da je poznat. "Dio srpskog pučanstva" prethodno se na "plebiscitu" u nevjerojatno visokom postotku jasno i glasno odredio da želi živjeti u Jugoslaviji a ne u Hrvatskoj. Čak je o tome donio i svoju deklaraciju na velikom svesrpskom saboru održanom u hrvatskom Srbu. A kad "dio srpskog pučanstva" nije ostvario svoje političke ciljeve, otišao je tamo gdje je Jugoslavija još trajala, u skladu sa svojim željama, a ne zbog "prekomjernog granatiranja" i hrvatskog "zajedničkog zločinačkog pothvata". Spomenuta izjava u Hrvatskom saboru ne pridonosi zaustavljanju "radikalne politizacije Domovinskog rata" i "zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskog društva".
I Mate Laušić, prvi vojni policajac u vrijeme oslobađanja hrvatskih okupiranih područja, vjerojatno je zaboravio zašto je Hrvatski državni sabor donio Deklaraciju o Domovinskom ratu. Evo zašto: "Radi zaustavljanja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne posljedice". Najradikalniji oblik politizacije Domovinskog rata jest haaška optužba da je Hrvatska izvršila "zajednički zločinački pothvat" protjerivanja Srba iz Hrvatske. Za koga je Deklaracija napisana i usvojena, ako li ne za sve hrvatske državljane, pa bili oni svjedoci haaškog tužiteljstva ili osumnjičenici istog tog tužiteljstva, ili pak oboje - i svjedok i osumnjičenik? I još i ovo: Je li se Hrvatska time što je prihvatila prekomjernu suradnju s haaškim tužiteljstvom zapravo odrekla svoje Deklaracije o Domovinskom ratu?
Haaško tužiteljstvo nastoji biti iznad istine. Optužnica protiv generala Ante Gotovine i drugih, očito je na klimavim nogama, neargumentirana i nepotkrijepljena dokazima. I ona je iznad istine. Postavlja se pitanje na kojim je temeljima podignuta. Ako bez famoznih "topničkih dnevnika" ona ne funkcionira i pada u vodu, nije jasno zašto je uopće i podignuta, osim ako ne prihvatimo za istinu činjenicu da je MKSJ čisti politički sud koji prekomjerno politizira a premalo vodi računa o istini i pravdi. Ako je prekomjerno granatiran Knin, a nije!, zašto isto načelo ne vrijedi za Vukovar, Županju, Zadar, Gospić, Dubrovnik, Split, Zagreb, Lasinju, Karlovac, Pakrac, Lipik, Slavonski Brod. Ili, Sarajevo i Bihać!? Kad bi Hrvatska sad falsificirala "topničke dnevnike" onako kako to odgovara haaškom tužiteljstvu, sigurno bi joj porasao "ugled u svijetu" i sigurno bi "preskočila posljednju prepreku" pri ulasku u EU, kao što je svojedobno "posljednja prepreka" bila uhidba generala Gotovine, pa odustajanje od ZERP-a, pa onda odustajanje i od brodogradnje, itd. Sad bismo morali odustati i od istine?! Kad jednom Hrvati odustanu od Hrvatske - sve će prepreke biti savladane.
S vrijednosnog stajališta biti iznad istine put je u nigdinu. U daljnju radikalnu politizaciju Domovinskog rata kao temelja hrvatske države i u zabrinjavajuće polariziranje hrvatskoga društva - "što može imati dalekosežne posljedice", kako je to prije 9 godina točno primijetio Hrvatski državni sabor.

Hrvatsko slovo, 13. veljače 2009.
GLOBOPOLIS
Celebrity neuroza
Što su ti ljudi napravili vrijedno, pametno, kreativno, da bi zauzimali javni prostor i okupirali misli i vrijeme?

Ozbiljan problem suvremenog čovjeka može biti u gubitku kriterija, ili nedostatku osjećaja za mjeru. No i više od toga: mlađi naraštaji kao da gube intuiciju i sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog, profanog od ozbiljnog, dobrog od lošeg. Gubitak mjerila može značiti i gubitak zdravorazumskog rasuđivanja. Može značiti i nezrelost, nesnalaženje, mentalnu zbrku, duhovnu konfuziju. Koliko god se pravdali argumentom kako svako vrijeme nosi neke svoje kriterije, uvijek postoji ono vrijedno, pametno i humano što nadilazi sva vremena. Čovjekov duh nije pomodna stvar. Bojim se da je naš najveći problem: ne diktat relativizma i indiferentizma, nego praznina koja se ne da ispuniti beskrajnom, sofisticiranom glupošću i površnošću življenja. Možemo se izgovarati da je takvo vrijeme i ubrzan ritam življenja: površnost življenja i razmišljanja ubitačnija je i toksičnija nego ono što udišemo ili jedemo. Čovjekov um je zasićen raznim pseudointelektualnim toksinima i mnoštvom suvišnih informacija. Zato se mnogi ne snalaze u brdu podataka, slika i vijesti koje nas dnevno zasipaju. Nekada se u novinama znalo što ima prioritet. Postojala je selekcija važnijih i ozbiljnijih događanja od onih koji služe zabavi i traču. Danas su zabava i trač u prvom planu, a sve drugo, pa i ono dramatično, pada u drugi plan, ili služi atraktivnosti medija.
Argument tržišta je još jedan od sofizama žutih medija. Mediji imaju moć utjecaja pa i odgoja publike. Mediji mogu stvarati svoju publiku, oblikovati je na jedan način koji je do određene granice opipljiv, a onda prelazi u sferu koju bi mogli nazvati komunikacijskom ezoterijom. Publika se s vremenom navikne na ono što joj se nudi. Ako joj se nudi smeće ili ono što se nekada zvalo šund, jedan dio populacije kroz naraštaj, dva, navikne se na smeće kao što se čovjek može naviknuti na život pored kontejnera. Ako joj se letvica spušta sve niže i niže, ako se odgoje naraštaji bez kriterija, onda za ništa bolje i ne znaju.
Svijetom dominiraju teme tzv. celebrityja. Glavni junaci našeg medijskog prostora su ljudi poput supružnika Drpić, Vlatka Pokos ili Simona Gotovac. Na naslovnicama se miješaju profanosti s ljudskim dramama. Maštarije Nives Celzijus o seksu na stadionu isprepliću se s ozbiljnim vijestima o novom premlaćivanju maloljetnika, s vijestima o posljedicama recesije, o požarima, nevremenima, mrtvima, poginulima itd. - jedan sveopći košmar tema koje pretjeću jedna drugu, i više se ne zna zrcale li mediji samo stvarnost kao grotesku ili je stvarnost uistinu postala groteska. Kao da čitamo Bulgakovljeva "Majstora i Margaritu". Dramatični događaji u zrcalu medija dobivaju neku perverzno-senzacionalnu notu, koja ih iskrivljuje do nestvarnosti i groteske. Čekaju nas naraštaji koji ne će znati razlikovati što je stvarnost, a što virtualitet. Jer unutar virtualiteta kakva etika može opstati osim virtualna?
No vratimo se banalnoj stvarnosti. Da bi nešto za medije postalo događaj nije potrebno da zadovolji ijedan drugi kriterij osim da je donekle zabavno, zanimljivo, tračersko. Cijeli svijet zaražen je celebrity neurozom. Za njemački Bildt je Nives Celzijus velika balkanska zvijezda, a Drpići su novi Beckhami. Eto, a Zagreb ih se jedva riješio. Ni Turci ih nisu htjeli. Turci su pokazali više suptilnosti i moralnih kriterija nego zapadni Europljani Nijemci. Pametno, ostavili su nama naše celebritye. Paze što uvoze. Naši mediji na svojim udarnim mjestima ovih dana prenose njemački interview gospođe Drpić, jer široku populaciju trebale bi posebno zanimati ili uzbuditi seksualne maštarije nesuđene spisateljice o seksu na krovu Realova stadiona u Madridu. Nakon što je Maksimir bio poprište Drpićevih, sada se treba čuvati "Santiago Bernabeu" jer ako se Drpići popnu na njegov krov, mogu mu narušiti statiku. Uostalom, u ovom ludom svijetu, možda je to prigoda za još jedan reality.
Svaki put kad s naslovnica bljesne neki skandal ili velika misao i djelo nekog od celebrityja, razborit čovjek teško može doći do odgovora na sasvim obično pitanje: što su ti ljudi u svom životu napravili vrijedno, pametno, kreativno, kakve su njihove reference, da bi uopće zauzimali javni prostor i okupirali misli i vrijeme dokone publike? Je li moguće da se život sveo na trač i glupost? Ili je život negdje drugdje? U nekim novinama sam vidio jedan naslov koji mi je odjeknuo kao naročita znakovitost mentaliteta koji danas dominira, a radi se o našim rukometašima: hvala vam jer zbog vas ne mislimo na krizu. Shvatio sam poruku i smisao teksta, da je ljudima lakše uz sportske uspjehe, ali ima to i svoju drugu stranu medalje. Nije li dosta bjegova, bilo da je riječ o športu ili celebrityjima? Nije li trenutak kad upravo treba misliti na krizu i suočiti se sa stvarnošću jer samo tako i možemo riješiti problem?

Hrvatsko slovo, 13. veljače 2009.
Globalno i lokalno
KRIVA ULOGA MEDIJA
Prva obaveza medija je informiranje i oblikovanje mišljenja. Građani nisu u stanju steći pravu sliku o događajima, ako mediji valjano ne ispunjavaju tu svoju obavezu. Samo totalitarne države doziraju vijesti koje će pustiti u javnost, a demokratske države prečesto dopuštaju širenje otrova iz medijskog smeća - piše Stjepan Šulek

Prema istraživanju agencije Media - Puls dnevni tisak u Hrvatskoj redovito čita 63 posto građana. Isto tako prema podacima Hrvatske gospodarske komore za 2007. svaki se dan pročita 800.000 primjeraka dnevnih novina. Media - Puls je ustanovila da 2.150.000 čitatelja redovito čita magazine. Ako su ti podaci točni onda se Hrvatska može pohvaliti da spada na sam vrh čitanosti dnevnog i periodičnog tiska u Europi. Brojne analize pokazuju da novinstvo unatoč popularnosti interneta na cijeloj kugli zemaljskoj ne će tako brzo izumrijeti.  
Suočeni smo, međutim, s padom stila, ukusa i točnog i iscrpnog informiranja tiskovina u cijelom svijetu. Danas je teško nabrojiti velike izdavače i urednike. Glavno polazište u medijima danas je - što smo već tisuću puta ponovili - zabavljanje naroda trivijalnim pričama. Hrvatska je za to tužan primjer. Mediji su ovdje postali nekontrolirana i - moramo reći - nemoralna sila u društvu. Taj fenomen nije nov. On je u zapadnim demokracijama još 60- ih godina prošlog stoljeća zapljusnuo demokratska društva. Zapadni mediji upravo su patološkom publicističkom žudnjom orgijali kad su mislili da mogu paralizirati ovog ili onog političara, ignorirajući pravu stvarnost. Nakon sloma komunizma u Jugoslaviji to publicističko orgijanje zahvatilo je sve zemlje bivše države. Opasnosti koje prijete od tog manipuliranja nisu manje nego publicističko manipuliranje javnošću u totalitarnim državama - fašizmu, nacizmu i komunizmu. U demokraciji se isto tako manipulira. Samo u korist drugih gazda.
U "hrvatskoj demokraciji" većina ljudi ostaje bez prave informacije. Oni bi trebali imati tu moć da javno iskažu svoje negodovanje skandaloznom medijskom vladavinom. Mediji su prošlih godina djelovali mimo stvarnosti i činili su sve da tu moć čitatelja svedu na nulu. U domaću i svjetsku javnost upućeni čitatelji i gledatelji zgražali su se niskom razinom televizijskih priloga autora koji ovdje slove kao medijski autoriteti. Nije bilo dovoljno valjanih komentara o zamagljenim, lažnim i smiješnim izjavama hrvatskih političara o pitanjima gospodarstva, europske i svjetske politike. Ljudima se stalno bacao pijesak u oči. To smo vidjeli i sada kada pojedini ministri koji su zaduženi za gospodarstvo i financije dobro izvježbanim verbalizmom skrivaju svoju nekompetentnost u rješavanju financijske i gospodarske krize, koju će hrvatski narod skupo platiti. Čovjeku se zgadi kad ih sluša. Mediji bi trebali biti ti koji bi morali jasnije komentirati riječi i stajališta političara i ekonomista.
Nema područja gdje nismo zapazili skandalozno prešućivanje stvarnosti. Posebno je bilo mučno pratiti dnevne i tjedne medije u tretiranju haaškoga tribunala. Medijski pristup tom pitanju spada među najveće sramote ove države, koja nije bila u stanju na tom području svojim inicijativama napraviti reda. Hrvatska država nastala je iz krvavog otpora protiv velikosrpske agresije. Ta istina kao da je nestala iz svijesti ljudi koji vode ovu državu i koji opisuju ovu državu u domaćoj i svjetskoj javnosti. Kad su hrvatske vlade i hrvatski mediji odustali od međunarodnog isticanja ove istine kao temelja nastanka Republike Hrvatske, mi smo izgubili svoj kompas i lutamo bez jasnog cilja u vlastitoj zemlji i u inozemstvu.
Zašto je Hrvatska imala takve medije kakve ima i zašto je njihova uloga tako skandalozna i apsurdna, to još nije ispitano jasnim pristupom i jasnim jezikom. Očekujemo novo čudo! Ono se može dogoditi samo uz duhovnu obnovu hrvatskoga naroda.
Stjepan ŠULEK

Hrvatsko slovo, 13. veljače 2009.
Anica Nazor, akademkinja, filologinja
Glagoljica je osebujan znak hrvatskoga identiteta
Anica Nazor (1935.) jedan je od najznačajnijih istraživača hrvatskoga glagoljaštva. Zamolili smo je za razgovor u povodu njezine najnovije knjige o glagoljici, no osvrnuli smo se i na prošle no važne kulturne projekte u svezi s glagoljicom koje je potaknula, osmislila ili ostvarila.

 Gospođo Nazor, bibliografija Vaših radova počinje s 1961., a nedavno je iz tiska izašla Knjiga o glagoljici - Ja slovo znajući govorim.  Možemo li reći da ona predstavlja sukus Vašega profesionalnog djelovanja?
- Knjiga je rezultat ukupnih istraživanja hrvatskoga glagoljaštva - rezultata do kojih su došli marljivi i časni prethodnici do suvremenika među kojima je, nadam se, i djelić mojih istraživanja. Knjiga nastoji sažeto prikazati glagoljsko pismo, razvitak, život i funkciju glagoljskoga pisma i primjerima potkrijepiti poznatu činjenicu da je ono u svojoj povijesti ispunjavalo sve civilizacijske potrebe našega naroda, kao i to da je glagoljsko pismo osebujan znak hrvatskoga kulturnoga, time i nacionalnoga identiteta.
Oblikovali su je i priredili urednik Srećko Lipovčan i Zlatko Rebernjak, a ilustracije u boji obradio je Dario Sabljak.

Priča o glagoljici ide od likovno zanimljive tipografije do privlačnih iluminacija, a kad je tehnologija u pitanju, od pisanja na pergameni do klesanja u kamenu i tiskarstva. Koja je poruka i smisao kamenih spomenika - primjerice u Istri, a što čitamo o stupnju hrvatske kulture iz mnogobrojnih inkunabula?
- Najstarije potvrde glagoljskoga pisma u Hrvatskoj očuvane su na kamenu i to upravo u Istri i Kvarneru. One sežu u XI. stoljeće, možda i u sam konac X. stoljeća. Tu ponajprije mislim na Plominski natpis uklesan na kamenoj ploči, ugrađenoj na vanjskom južnom zidu Crkve svetoga Jurja "staroga" u Plominu. Na ploči je grubo uklesan reljef s muškim golobradim likom odjevenim u kratku antiknu tuniku sa stiliziranom granom s tri lista u ruci. Nad likom naknadno je uklesan starom oblom glagoljicom natpis u dva retka: Se e pis'l' (Ovo je pisao). Natpis je spomenuo Ivan Kukuljević 1863. u Acta Croatica na temelju precrta Mije Sabljara: "Na Crkvi sv. Jurja u Plominu ima također glagoljski natpis nad kamenitim kipom jednog svetca", ali ga je tek 1946. otkrio pok. akademik Branko Fučić. Po tipu slova natpis ide u niz najstarijih hrvatskih glagoljskih natpisa iz XI. stoljeća, a možda mu "donju granicu smijemo otvarati i prema X. stoljeću" (Fučić, 1971.). Glagoljska slova na Plominskom natpisu starija su od slova na Bašćanskoj ploči.

Mnogi su takvi spomenici uništavani?
- Plominski je natpis izbjegao sudbinu glagoljskoga natpisa iz 1499., uklesana na kasnogotičkoj kustodiji u plominskoj župnoj Crkvi sv. Jurja, koji su 1921. batom otukli istarski iredentisti (iz Labina). Naime, Plominski natpis bio je prekriven osinjacima, pa ga vjerojatno nisu mogli  vidjeti. Kad ga je Branko Fučić otkrivao, morao je skidati osinjake. Zato je napisao da su ose ili stršeni spasili natpis od iredentista.
Spomenut ću još Ročki glagoljski abecedarij iz XII. stoljeća (oko 1200.), glagoljski azbučni niz od 34 znaka, glagoljska slova od A do Ę (nazalno en). Ugreben je na crvenom bojom oslikanome srednjem od triju posvetnih križeva u Crkvi sv. Antuna opata u Roču, jednom od srednjovjekovnih središta istarskoga glagoljaštva. Niz pokazuje kakav je bio standard hrvatske glagoljice u XII. stoljeću. Znao je napamet glagoljsku azbuku onaj tko ju je zabilježio na posvetnom križu.

Poslužimo se stihom popularne pjesme: "Tko na čvrstoj stini svoju povist piše".
- Da. Glagoljski epigrafski spomenici prvorazredna su vrela za kulturnu povijest, jer su kamen i zid postojani, nepomični. Natpisi obično ostaju ondje gdje su nastali - na mjestu klesanja i urezivanja. U tome je "velika dokumentarnost, veliko svjedočenje svakoga natpisa na kamenu" (Fučić). Na kamenu - na Bašćanskoj ploči - zabilježeno je prvi put na hrvatskome jeziku hrvatsko nacionalno ime u kraljevu naslovu kralj hrvatskij. Doduše, ima starijih spomena hrvatskoga imena, ali su oni zabilježeni na latinskom i grčkom. Ništa manje nisu važni glagoljski grafiti ugrebeni na zidu, najčešće na zidnim slikama. Oni su također prvorazredni povijesni izvori pa čak i onda kad opetovano bilježe samo Se pisa (To pisa) jer koliko god je važan sadržaj grafita, važno je to što se glagoljski grafiti ponavljaju i na raznim mjestima. Oni otkrivaju povijest ljudske svakidašnjice. Tako je glagoljske grafite okarakterizirao Branko Fučić, koji je posebice u Istri i Kvarneru otkrivao glagoljske natpise i grafite. Rezultati njegovih istraživanja glagoljske epigrafike okrunjeni su kapitalnim djelom Glagoljski natpisi (JAZU, danas HAZU, 1982.). Knjiga sadrži oko tisuću natpisa i grafita.

Inkunabule, također, svjedoče o nečem važnom.
U priređivanju inkunabula Hrvati su u europskim središtima, kako je pokazao naš vrsni inkunabulist Šime Jurić, kao pisci, priređivači, prevoditelji, nakladnici i tiskari sudjelovali u 150 izdanja inkunabula: hrvatskim jezikom i latiničnim pismom tiskane su tri inkunabule, dva molitvenika (oko 1490.) i Lekcionar Bernardina Splićanina (1495.). Glagoljicom je objavljeno pet glagoljskih inkunabula: dva misala (1483., 1494.), dva brevijara (1491., 1493.) i priručnik za obavljanje ispovijedi (1496.). Ima indikacija da je 1492. glagoljicom tiskan traktat o ispovijedi, jer se u glagoljskom (Tkonskom) zborniku iz prve četvrtine XVI. stoljeća očuvao prijepis kolofona. Inkunabule su dokaz kulturnoga nastojanja i stvaralačkoga napora jedne malobrojne nacije koja je u to daleko doba, u granicama svojih mogućnosti, dala prilog najznačajnijem otkriću novoga vijeka, koje je označeno zvjezdanim trenutcima u povijesti čovječanstva. Inkunabule su dokaz naših trajnih veza s velikim središtima europske kulture.

Ovu knjigu odlikuje moderan odnos prema predstavljanju teme, ravnomjeran raspored tekstovne i vizualne građe. Proizlazi li takva koncepcija knjige iz izložaba koje ste svojedobno priredili, najprije za Dublin, a potom za europske metropole - Berlin, Bruxelles, Stuttgart, Karlsruhe gdje je glagoljica bila predstavljena unutar ukupne hrvatske pisane kulture?
- Prije deset godina Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prihvatilo je projekt Erasmus naklade da se u nekim važnim europskim središtima prirede izložbe o hrvatskoj pisanoj kulturi kako bi se barem dio šire europske kulturne javnosti mogao upoznati s našim nacionalnim vrijednostima, pri čemu se posebna pažnja posvetila glagoljici, kao hrvatskoj osobitosti. Prva je izložba priređena u Dublinu, gdje je prikazana samo glagoljica, potom su slijedile izložbe u Berlinu, Bruxellesu, Stuttgartu, Karlsruheu o hrvatskoj pisanoj riječi kroz stoljeća na tri pisma: glagoljici, ćirilici i latinici i tri jezika: crkvenoslavenskom, latinskom i hrvatskom (Drei Schriften - drei Sprachen).
Kad je riječ o glagoljici, na izložbama smo nastojali konkretnim primjerima potkrijepiti činjenicu da su na tom pismu nastali prijevodi biblijskih tekstova (više od pola Biblije prevedeno je i očuvano u glagoljskim rukopisima XIV. i XV. st.); liturgijski tekstovi - misali, brevijari, koji sadrže biblijska čitanja i životopise svetaca (brevijari); apokrifna književna djela - spisi koji su sadržajem i naslovima srodni kanonskim biblijskim knjigama.
Donijeli smo glagoljske tekstove legendi, vizija, kojima obiluju glagoljski rukopisi, kao i primjere poučne proze i poezije. Na primjer Roman o Troji i Tumačenje muke, tekst koji se čita na Veliki petak. Komentira Isusovu muku i Marijinu žalost - jedan od najljepših preduskrsnih govora, koji je prepisao Šimun Greblo iz Roča u Istri. Dali smo primjere pjesama iz glagoljskoga Pariškoga zbornika (XIV. st.), u kojemu se očuvala najstarija hrvatska pjesmarica. Primjerima smo nastojali pokazati da su glavna vrela hrvatske srednjovjekovne književnosti napisana glagoljicom. Time smo, nadam se, uspjeli potkrijepiti Ivšićevu ocjenu iz 1930.: "Kad se spomene glagoljska književnost, onda većini padaju na pamet najprije glagoljski misali i brevijari, i ostale za crkvene potrebe određene knjige, jer mnogi i ne znaju da je sredovječna hrvatska glagoljska književnost puna i drugih djela, što ih obrađuju i ostale sredovječne književnosti."

No izložili ste tom prigodom i umjetnički iluminirane misale.
Na primjerima nekoliko misala - Misala kneza Novaka, 1368., Berlinskoga misala Bartola iz Krbave, 1402., i Misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića, oko 1404., nastojali smo pokazati umjetničku stranu, iluminaciju nekih glagoljskih rukopisa i time potkrijepiti Jagićevu ocjenu iz 1913.: "Valjalo bi pohvaliti hrvatske glagoljaše kao uzor marljivosti u prepisivanju glagolskih knjiga; pače kad bi jednom došlo do toga, da se u fotografskim snimcima sastave i izdaju najkrasnije pisani, s ornamentima u početnim slovima ukrašeni primjeri ove književne produkcije, divio bi se i domaći i strani bespristrani svijet jednoj stranici sredovječne hrvatske kulture".
Katalozi izložaba bili su zapaženi u zemljama u kojima su izložbe održane, ali i u nas. Ocijenjeno je da predstavljaju više od kataloga. Odatle su krenuli poticaji da se katalozi objave na hrvatskom jeziku.
Kad smo se u to vrijeme susreli s akademcima Ivom Frangešom i Dragutinom Tadijanovićem u Matici hrvatskoj, obojica su bili odlučni da kataloge treba objaviti na hrvatskom jeziku. Ali, zašto objaviti katalog nepriređene izložbe!?
Zato se nakladnik Erasmus odlučio na priređivanje knjige o hrvatskoj glagoljici u kojoj će ukratko i na temelju ukupnih znanstvenih istraživanja biti prikazana i primjerima potkrijepljena sva područja glagoljicom ispisana i tiskana, kojima će se pokazati da je to pismo "podmirivalo sve civilizacijske potrebe", a da pritom knjiga opsegom ne premaši opseg kataloga.

Do te izložbe tek je svjetska stručna javnost znala za tu hrvatsku osobnu iskaznicu, ne i šira javnost. Kako ju je Europa dočekala? I zašto se ona zaustavila na tim gradovima?
- Irce smo raznježili legendom "Čistilište svetoga Patrika", njihova misionara i apostola.
Direktor Knjižnice Trinity Collegea na otvorenju izložbe zahvalio je što smo Ircima otkrili Legendu o sv. Patriku na hrvatskom jeziku i "egzotičnom pismu" koja im nije bila poznata. Izložba je bila otvorena tri mjeseca (studeni 2000. - veljača 2001.). Prema podatcima koje smo dobili izložbu je dnevno razgledalo do 600 posjetitelja.
Čitateljima bi moglo biti zanimljivo kako je katalog dublinske izložbe ocijenio naš historičar koji živi u Americi, Karlo Mirth, dugogodišnji suradnik i urednik časopisa Hrvatske akademije u Americi - "Croatian Studies".
"Nemate pojma koliko me je oduševila publikacija Discovering the Glagolitic Script of Croatia, objavljena na izložbi u Dublinu. S ponosom sam je pokazao nekim američkim prijateljima, koji su ostali zadivljeni ne samo reprodukcijama dokumenata iz vremena prije otkrića Amerike, nego i time da je ovakovo umjetnički i grafički savršeno opremljeno djelo izišlo u sadašnjoj Hrvatskoj. Mogu zamisliti koliko ste svi vi koji ste ga stvorili opravdano ponosni na ovo svoje čudo. to je zaista u svakom pogledu savršeno remek djelo.
I kad izložba u Irskoj prođe, ostat će to ne samo kao katalog jednog značajnog događaja u predstavljanju hrvatske kulture u inozemstvu, nego jedinstveno djelo trajne vrijednosti. Taj jedan svezak reći će strancu isti čas kad ga uzme u ruke, više o hrvatskoj kulturnoj prošlosti, nego što mu može reći cijela jedna biblioteka".
Izložba se zaustavila na nekoliko europskih gradova vjerojatno zbog financijskih razloga. Stručna svjetska javnost znala je/zna o glagoljici, jer se ona predaje i uči na slavističkim katedrama diljem svijeta. S tim u vezi dolazili su i dolaze u Hrvatsku stručnjaci iz Amerike i Europe. A naše su je izložbe nastojale prikazati široj europskoj kulturnoj javnosti. Koliko nam je poznato, izložbe su bile vrlo posjećene i katalozi raspačani.

Posebno ste se bili pripremili za Irsku? 
U Dublinu je izložba bila održana u Knjižnici Trinity Collegea, jednoj od najstarijih istraživačkih knjižnica na svijetu, a posjeduje najveću zbirku rukopisa i tiskanih knjiga u Irskoj. U njoj se čuva znameniti, raskošno ukrašen rukopis "The Book of Kells", jedan od najvažnijih pisanih spomenika svjetske kulture, nastao oko 800. god., a sadrži sva četiri evanđelja. Godišnje tu knjigu pogleda oko petstotisuća posjetitelja. Izložba o glagoljici naslovljena "Discovering the Glagolitic Script of Croatia", bila je postavljena u "Dugoj sobi". U posebnom smo poglavlju, "Od Irske i Engleske do Hrvatske", pripremili irsko-hrvatsku glagoljsku priču - kako smo voljeli nazivati taj dio izložbe. Irskoj smo javnosti nastojali pokazati glagoljske tekstove irskoga podrijetla. Spomenimo primjer Tundalova viđenja jednoga od najzanimljivijih srednjovjekovnih opisa zagrobnoga svijeta. To je najljudskija i najpotpunija vizija zagrobnoga svijeta. Viđenje je nastalo sredinom XII. st., vjerojatno na latinskom, u Irskoj i proširilo se po Europi u više kompilacija i prijevoda. Čitao ga je i Dante Alighieri. Na hrvatski jezik prevedeno je koncem XIV. ili poč. XV. st., vjerojatno s latinskoga. Očuvano je u glagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. kao i irski spis De morte prologus - razgovor između čovjeka i personificirane smrti - između magistra Polikarpa i Smrti.

Uz relevantne činjenice o njihovu postanku i sadržaju, tumačite i sudbine naših knjiga. Koja Vam je osobno najzanimljivija i što se iz njihove sudbine dade pratiti?
- Poput ljudi knjige imaju svoju sudbinu. Razni su, pretežno nepoznati, putevi kojima su glagoljske knjige stizale na današnja odredišta, daleko od mjesta svojega nastanka. Ta su odredišta, srećom, uglavnom velike europske knjižnice, u kojima imaju dostojno mjesto. Ipak spomenut ću primjer sudbine triju reprezentativnih rukopisnih misala i triju glagoljskih brevijara, poslanih 1627. iz Zadra u Rim u Kongregaciju za promicanje vjere, gdje su imali poslužiti u pripremanju bogoslužnih glagoljskih knjiga što ih je trebalo uskladiti s odredbama tridentinskoga sabora. Nikad se nisu vratili odakle su poslani - u domovinu. Jedan od tih rukopisa - bogato ukrašeni misal Bartola Krbavca - završio je u Berlinu u Državnoj knjižnici kao dio Hamiltonove zbirke, a jedan plenarni Brevijar dospio je u Moskvu, u Rusku državnu knjižnicu. Ostali rukopisi, poslani iz Zadra, dospjeli su poč. XX. St. u Vatikansku knjižnicu zajedno s Propagandinom knjižnicom.

Znamo li za većinu svojih knjiga, dokumenata, kodeksa u svijetu? Što biste posebno rado vidjeli u Domovini?
- Za evidentirane glagoljske spomenike znamo gdje se nalaze. Veće zbirke su popisane i opisane (otok Krk, Zagreb, Beč, Vatikan, Petrograd, Oxford, na primjer), a i za pojedinačne rukopise znamo, pa i za fragmente. Rado bih da se pronađe još koji primjerak glagoljskih inkunabula. Pri tome mislim na glagoljski Brevijar iz 1491., od kojega je očuvan samo jedan nepotpun primjerak (bez posljednjega arka). Da za moju želju ima nade, pokazuje nedavni pronalazak još jednoga primjerka Kožičićeva glagoljskoga obrednika, tiskanoga u Rijeci 1531. Primjerak je otkriven u jednoj talijanskoj knjižnici, dobro je očuvan. To je treći originalni primjerak za koji danas znamo (jedan je u Parizu, a drugi u Petrogradu).

Koliko je još neistražene glagoljske baštine koja čeka znanstvenu  obradu?
- Podosta. Osim gotovo netaknutoga liturgijskoga legendarija treba još obraditi mnoge književne tekstove, koji se nalaze u zbornicima i fragmentima. Danas znamo za sedamnaestak glagoljskih zbornika u kojima su očuvani najvećma književni tekstovi. Svi su zbornici temeljito opisani, iz njih su objavljeni pojedini tekstovi, ali u cijelosti su objavljena samo dva zbornika.
Kritičko izdanje teksta jednoga plenarnoga brevijara, jer su glagoljski brevijari svojevrsne hrestomatije biblijskoga i književnoga štiva. U brevijarima važno mjesto ima spomenuti liturgijski legendarij, koji se smatra jednim od bitnih dijelova hrvatske književnosti srednjega vijeka (Petrović). Doduše, objavljen je faksimil plenarnoga brevijara s iscrpnom bibliografijom, ali kritičko izdanje je nešto drugo. Potrebno je objaviti novo izdanje zbirke Acta Croatica, to jest zbirke akata - isprava pisanih hrvatskim jezikom i pretežno glagoljskim pismom, jer prva dva izdanja (Kukuljićevo 1863., Šurminovo 1898.) nisu pouzdana. A Acta Croatica su najeminentniji izvori za povijest hrvatskoga jezika. To je uočio Ferdo Šišić kad je napisao da su Acta Croatica "najljepša i najpotpunija zbirka hrvatskoga narodnoga govora u srednjem vijeku i čitavo XVI. stoljeće". Glagoljski notarski spisi također čekaju na svoje izdanje. Potrebno je sustavno istražiti i obraditi iluminaciju glagoljskih rukopisa. Posla, dakle, napretek.

Bili ste dugo ravnateljica Staroslavenskoga instituta, uređivali časopis Slovo. Danas ste na čelu projekta izradbe Rječnika staroslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Koje je njegovo značenje?
- Tridesetak godina vodila sam Staroslavenski institut i uređivala časopis Slovo. Po svojim rezultatima Staroslavenski je institut poznat u svijetu, ponajprije po svojim izdanjima - časopisu Slovo, povremenoj publikaciji Radovi Staroslavenskoga instituta, kao i po već spomenutim izdanjima misala i brevijara. Staroslavenski je institut uvelike pridonio boljem poznavanju hrvatskoga glagolizma, napose hrvatske srednjovjekovne književnosti i hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika. U Institutu se poodmaklo u pripremi gramatike toga jezika.
Rječnik crkvenoslavenskoga jezika jedan je od temeljnih zadataka Staroslavenskoga instituta. Priprema se na korpusu od šezdesetak izvora - ponajprije biblijskih, liturgijskih, apokrifnih, hagiografskih. Rječnikom će se dobiti leksičko blago jednoga jezika koji je funkcionirao kao književni i liturgijski jezik. Do sada je pripremljen i objavljen dio građe - riječi od slova A do početka slova D. U stručnoj literaturi objavljeni dio Rječnika dobio je najbolje ocjene, na međunarodnom slavističkom kongresu u Ljubljani 2003. ocijenjeno je da će, nastavi li se obrađivati jednako kao što se obrađuje, predstavljati kapitalno djelo hrvatske (i ne samo hrvatske) filologije.

Je li hrvatska svjesna te svoje osobitosti odnosno koristi li dovoljno pred svijetom tu činjenicu duhovne samobitnosti - svoje jedinstvene grafijske memorije?
- Mislim da je svjesna. Možemo to potkrijepiti podatkom da je glagoljica dospjela na hrvatski novac (Bašćanska ploča stavljena je na novčanicu od 100 kuna uz Ivana Mažuranića, koji je dobro znao glagoljicu - kao 21-godišnjak potpisao se na stranici glagoljskoga II. novaljskoga brevijara, koji se čuva u njegovu rodnom gradu). Reprezentativna izdanja glagoljskih rukopisa i inkunabula često naši predstavnici nose na dar u inozemstvo. Na primjer Sv. otac papa Ivan Pavao II. dobio je na dar izdanje Hrvojeva misala i Novljanskoga brevijara. Prigodom nedavnoga posjeta Hrvatskoj američkom je predsjedniku Georgu Bushu hrvatska vlada darovala primjerak izdanja Hrvojeva misala. I svijet je prepoznao nacionalnu vrijednost glagoljice kad je 1997. u Pittsburghu na Međunarodnoj izložbi inovatora Krašu dodijelio svjetsko zlato za bombonijeru glagoljski misal (izrađenu po motivima iz Hrvojeva misala) s obrazloženjem: "Originalna Kraševa kreacija primjer je uspješne promidžbe hrvatske kulturne baštine".

Kakvima procjenjujete rezultate oživljavanja naše glagoljske tradicije?
- Pozitivnima. Dovoljno je spomenuti djelovanje Male glagoljske akademije "Juri Žakan" u Roču u Istri od 1993., koja je potekla iz manifestacije Ročki glagoljski bijenale, što se održavala od 1972. U Roču tjedan dana i do pedesetak darovitih polaznika šestih razreda osnovnih škola iz cijele Hrvatske slušaju predavanja stručnjaka, uče glagoljicu, čitaju glagoljske tekstove, sastavljaju glagoljske početnice, glagoljicom pušu vlastite literarne sastavke i posjećuju istarske glagoljaške ambijente. Na otoku Krku djeluje nekoliko "malih glagoljskih akademija", zapravo ljetnih škola (tečajeva). Mala Staroslavenska akademija "dr. Antun Mahnić" u gradu Krku dobila je ime po Staroslavenskoj akademiji iz 1902. i njezinu utemeljitelju, krčkom biskupu Antunu Mahniću, koji je za potrebe Akademije dao odliti glagoljska slova, kako bi se u njegovoj tiskari "Kurykta" glagoljicom mogle tiskati knjige. Mala staroslavenska akademija živi je spomenik jednomu biskupu. Ima li što ljepše! Kad sam to o Mahniću i Akademiji pripovijedala negdašnjem slovenskom predsjedniku Milanu Kučanu na međunarodnom skupu o J. Kopitaru u Ljubljani, "pretvorio se u uho"; zahvalio mi što je o svom sunarodnjaku mogao saznati ono što u Sloveniji nije poznato.

I hrvatski dizajneri su je prepoznali kao zanimljiv dizajnerski element, znak identiteta.
- Prepoznali su. U tom smo smislu u knjizi donijeli više primjera aplikacije glagoljskih slova, riječi, pa i izreka na raznim predmetima. Glagoljica je dospjela i na ljudsko tijelo - u obliku tetovaže.

NAJVEĆI IZAZOV
 Mnoge ste spomenike obradili i pripremili za tisak: koji je predstavljao najveći profesionalni izazov?
- Svakako je objavljivanje faksimila i kritički priređenoga teksta u latiničkoj transliteraciji glagoljskoga Misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz poč. XV. stoljeća, jednoga od najraskošnije ukrašenih hrvatskih glagoljskih rukopisa koji smo zajednički priredili kolege Biserka Grabar i Marija Agnezija Pantelić pod uredništvom Vjekoslava Štefanića. Sudbina toga rukopisa, kao i mnogih drugih, vrlo je uzbudljiva. Čuva se u Carigrada, ali se ne zna kako je i kad onamo dospio. Čini se da je zbog skupocjenoga uveza ukrašenoga zlatom i dragim kamenjem, postao turski ratni plijen. Bio je pohranjen u svečanoj dvorani Libraria communa, koju je sagradio Murat III. (1574.-1595.) i u kojoj su se čuvali - dragocjeni rukopisi na mnogim jezicima. Punih sedamdeset godina bio je zagubljen, smatralo se čak da je zauvijek izgubljen. "Ponovo je otkriven" 1963. Od tada su krenula nastojanja Staroslavenskoga instituta da rukopis objavi. O tome da se objavi faksimil u boji moglo se samo sanjati. Ipak deset godina nakon "ponovnoga" otkrića san se pretočio u stvarnost: pojavio se faksimil u boji, koji u svim pojedinostima predstavlja original. Faksimilu je dodano kritičko izdanje teksta u latinici, a u kritičkom aparatu donesene su sve razlike još iz triju glagoljskih misalskih tekstova. To je prvo izdanje jedne cjelovite osnovne glagoljske liturgijske knjige, koje je bilo nagrađeno briljantnim stručnim recenzijama i potaklo mnoga istraživanja. Bio je to primjer prekrasne suradnje triju institucija Mladinske knjige u Ljubljani, tiskarsko-izdavačke kuće Akademische Druck-u. Verlagsanstalt u Grazu i Staroslavenskoga instituta u Zagrebu. Tiskanje faksimila zahtijevalo je golema financijska sredstva, jer je tehnologija tiskanja iznimno zahtjevna, pogotovo zlato kojim rukopis obiluje: 94 minijature, 4 ilustrirana inicijala, više od 380 raskošnih inicijala. Izdanju našega rukopisa dva strana izdavača pristupili su kao prema vlastitomu i s nama se radovala njegovu izlasku. Zato sam im duboko zahvalna. I danas pamtim svaki trenutak oko pripremanja, pogotovo oko objavljivanja, a bilo je vrlo uzbudljivih trenutaka. Vlasnici rukopisa u Carigradu bili su vrlo susretljivi pri snimanju.
Pamtim prizor kad se na vratima Staroslavenskoga instituta, smještenoga u Palači Balbi u Gornjem gradu, pojavio jedan slavist iz Rima, recenzent izdanja Hrvojeva misala: bacio se na koljena i rekao: Došao sam da Vam se poklonim ne samo zato što ste uspjeli objaviti ovaj prekrasan rukopis, nego i zato što pripadate narodu koji takav rukopis ima.

HRVATSKA BAŠTINA U BERLINU, BEČU.
Kakav je put naše baštine - natrag, a kakva je suradnja s institucijama u čijem su vlasništvu radi proučavanja?
- Čini se da su slabi izgledi za povratak, jer su glagoljski rukopisi postali dio knjižnoga fonda pojedinih knjižnica. Bio je pokušaj da se Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića vrati u zemlju u zamjenu za jedan vrijedan turski rukopis koji se čuva u Hrvatskoj, ali pokušaj nije uspio. Nije uspjelo ni to da se iz Austrijske nacionalne knjižnice dobije Misal kneza Novaka iz 1368. u okviru dogovora o vraćanju arhivskih i drugih kulturnih dobara iz Austrije. Austrijska nacionalna knjižnica objavila je 1987. knjižicu o glagoljskim stečevinama negdašnje Dvorske knjižnice u Beču, među kojima su Misal kneza Novaka i drugi glagoljski rukopisi. Knjižica je napisana kao odgovor i iznošenje stava austrijskih eksperata na zahtjev što ga je Jugoslavija postavila za povratkom Misala kneza Novaka.
Autorica Eva Irblich u argumentaciji navodi da je Misal kupljen 1820. od tršćanskoga antikvara i da Knjižnica nema obveze da rukopis vrati.
Stvarni su izgledi da dođemo do svojih rukopisa u digitaliziranom obliku. Naša NSK posjeduje digitalizirane neke glagoljske rukopise. Spominjem Misal Bartola Krbavca, koji se čuva u Berlinu, Beramski brevijar koji se čuva u Ljubljani, Pariški zbornik (Pariz, sign. Code slave 11). NSK planira pribaviti sve glagoljske rukopise u digitaliziranom obliku. Za to su potrebna financijska sredstva. Iako Ministarstvo kulture taj plan pomaže, trebat će više godina da se u potpunosti i ostvari.
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 13. veljače 2009.
Bogati siromah
Nedavno je jedan dnevni list objavio kako prema procjenama gospodarstvenih stručnjaka hrvatski udio na prihodovnoj strani federalnog proračuna doseže 40 posto tog iznosa, dok na rashodovnoj strani hrvatski narod dobiva tek oko petine iz tog proračuna
Zato što nemaju svoju federalnu jedinicu Hrvati godišnje ostaju bez oko 350 milijuna KM. Za 13 godina boravka u Federaciji samo su na području financija izgubili oko  4,5 milijardi maraka
U pozadini svake unitarističke politike stoji želja za dominacijom i nepriznavanjem razlika, a u emotivnom smislu obično se očituje kao mržnja prema drukčijoj skupini, koja u radikalnim okolnostima vodi do uništenja i progona slabije zajednice. Cijela povijest Bosne i Hercegovine, od njezine osmanske okupacije, obilježena je takvom politikom pa je upravo klasičan primjer spomenute definicije. U nekoliko stoljeća s područja današnje BiH izbrisano je s lica zemlje gotovo cjelokupno starosjedilačko hrvatsko pučanstvo. Sličan se proces u BiH nastavio i tijekom obiju jugoslavenskih država, a nasilnim ukidanjem autonomije daytonskim županijama omogućilo je muslimanskoj strani da dovrši proces što su ga započele Osmanlije. Da je muslimanskobošnjačkoj strani doista bilo stalo do zajedničke države s Hrvatima, njihova bi se politička elita listom usprotivila nekadašnjim odlukama austrijskoga paše Wolfganga Petritscha i Britanca Paddyja Ashdowna, koje su im omogućile da unutar federacijskoga parlamenta nadglasavaju Hrvate, a zahvaljujući nametnutom izbornom zakonu da umjesto njih biraju i njihova predsjedničkoga kandidata. Najapsurdnija strana te politike očitovala se u statutu grada Mostara, gdje manjinski Muslimani Bošnjaci, bez obzira na rezultate izbora podjednako dijele vlast s većinskim Hrvatima. Na takvu jednakopravnost nisu pristajali ni podanici u bivšim kolonijama pa se iz muslimanskobošnjačkoga odobravanja te protuhrvatske politike nekih međunarodnih upravitelja nije skrivala samo mržnja nego ratna politika Alije Izetbegovića, koja se i danas očituje u silnom nastojanju nekih političkih krugova da nakon Federacije unitariziraju cijelu zemlju. Zato je doista u pravu hrvatski zastupnik u federacijskom parlamentu Petar Milić kad tvrdi da se u Federaciji provodi institucionalni terorizam nad Hrvatima. Naime, od 98 zastupnika u federalnom parlamentu samo je 16 hrvatskih, a u Vladi pak Hrvati nemaju nikakva prava. Izetbegović je, kako navodi Milić, uz pomoć Ustavnoga suda sastavljena od po dvojice predstavnika Hrvata, Srba i Muslimana te dvojice stranaca, unatoč protimbi Hrvata i Srba, uz inozemnu pomoć unitarizirao Federaciju pretvorivši je u muslimanski entitet. Za razliku od Federacije u kojoj Hrvati kao konstitutivni narod nemaju nikakva prava, u većinski hrvatskom Mostaru gdje Hrvati imaju 19, a Muslimani 16 vijećnika, zbog nepriznavanja matematičkih veličina većina ne može izabrati svoga gradonačelnika. U takvim okolnostima još je poraznije stanje na financijskom području.

Nedavno je jedan dnevni list objavio kako prema procjenama gospodarstvenih stručnjaka hrvatski udio na prihodovnoj strani federalnog proračuna koji je za 2008. iznosio 1,757 milijardi KM doseže 40 posto tog iznosa, dok na rashodovnoj strani Hrvati dobivaju tek oko petine iz tog proračuna. Ako se federacijskom proračunu pridodaju proračuni deset županija koji iznose oko 2 milijarde maraka dobije se  iznos od 3,757 milijardi. Zbroj sadašnjih proračunskih prihoda županija s hrvatskom većinom i hrvatski udio u federalnom proračunu iznosi oko 1,1 milijarde KM pa se, kako navodi list, lako dade zaključiti da Hrvati time što nemaju svoju federalnu jedinicu godišnje ostaju bez oko 350 milijuna KM. Za 13 godina boravka u Federaciji samo su na području financija izgubili oko  4,5 milijardi maraka.

Višegodišnja zabrana uporabe hrvatskoga jezika i nemogućnost otvaranja televizijskoga kanala na vlastitom jeziku otvorila je proces za sve agresivniju asimilaciju ili tihi nestanak što potvrđuju i najsvježiji podatci vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića koji je nedavno podsjetio kako je samo u posljednje dvije godine iz Sarajeva odselilo 500 hrvatskih obitelji. Takvu militantnu politiku posebno vodi poglavar Islamske zajednice Mustafa Cerić, koji pruža potporu vehabitima - pristašama radikalnoga islamističkog pokreta, od čijih pripadnika stižu prijetnje i samom kardinalu Puljiću. U pokušaju da brojčano nadmaše Hrvate u Mostaru Cerić umjesto bogomolje u središtu Mostara želi izgraditi velebni Islamski centar koji će svojom veličinom natkriliti sve okolne zgrade. Time se ne bi promijenio samo izgled hercegovačke prijestolnice, nego i stvorili preduvjeti da Cerić, uz pomoć radikalnih islamističkih skupina, nakon Sarajeva sad i iz Mostara protjera Hrvate.
Upravo zbog navedenih razloga, valja poduprijeti nastojanja federalista Tihića, Dodika i Čovića na ustroju četiriju federalnih jedinica, koje će omogućiti jednakopravnost Srbima, Muslimanima i Hrvatima, a što bi jedino moglo i zajamčiti život Bosni i Hercegovini.
Mate KOVAČEVIĆ