Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 13. ožujka 2009.
Urednički komentar
Salata od sirove hobotnice
Sve je više dokaza o totalitarnom karakteru jugoslavenskog komunističkog režima
Još nas tri nedavna događaja utvrđuju u stajalištu kako je Jugoslavija i njezin komunistički režim utemeljen na masovnim zločinima. Njemački vrhovni sud odbacilo je zahtjev za reviziju procesa protiv Krunoslava Pratesa. On je kao "suradnik tadašnje jugoslavenske Službe državne sigurnosti Đurekovića namamio na mjesto na kojem su ga 28. srpnja 1983. ubili zasad nepoznati počinitelji" (Hina). Presuda je pravomoćna i glasi: Kriv je. Kazna je doživotni zatvor. Sud je zaključio da je Stjepan Đureković ubijen po nalogu bivšeg predsjednika predsjedništva SFRJ Mike Špiljka. U Sloveniji je kod Laškog otkrivena u oknu bivšeg rudnika masovna grobnica žrtava stradalih sredinom 1945. U Međimurju je pronađena još jedna masovna grobnica iz doba kad su nas osloboditelji "oslobodili". Jesu li ova tri događaja dokaz "pojedinačnih ekscesa", ili totalitarnog karaktera jugoslavenskog komunističkog režima? Politika očito misli kako je riječ o ekscesima. Kazališni trg u Zagrebu, naime, i dalje je okupiran imenom "maršala Tita" koji je najodgovorniji za masovne zločine iz 1945/46. Nije Zagreb usamljeni slučaj. Primjerice, u Zaprešiću Ulica maršala Tita vodi do Trga žrtava fašizma i nadovezuje se na Ulicu bana Jelačića. A baš na jednome zavoju Ulice maršala Tita, u kojoj se nalazi i župni ured, kamenovan je ondašnji nadbiskup, danas blaženi mučenik, kardinal Alojzije Stepinac. Stepinac, dakako, nema svoju ulicu. Ni žrtve jugokomunizma. Tako je jučer htjela Partija, tako danas hoće hobotnica.
Hobotnica starih struktura u novom ruhu u Hrvatskoj je blokirala istraživanja prikrivenih grobišta žrtava Titovih partizana. Nije lako živjeti u takvoj "antifašističkoj", a zapravo komunističkoj Hrvatskoj. U njoj je šutnja postala pravilo. U njoj je istina stavljena pod tepih. U njoj pravednost nema pravo javnosti. U njoj je savjest preskočena - radikalnim zaokretom prema bezalternativnoj budućnosti. U njoj je uvedena nova paradigma hrvatskog rodoljublja: Samo hrvatski branitelji dokazuju nevinost. U njoj se ne poštuju mrtvi, kamoli živi (umirovljenici, branitelji). Javno je mnijenje svedeno na crnu kroniku, skandale i zabavu. Naša je stvarnost - salata od sirove hobotnice. Njezinu kakvoću najbolje ilustrira član Savjeta žrtava Jasenovca, Ivan Fumić. U kontekstu najnovije masovne grobnice (Hude jame) otkrivene u Sloveniji rekao je: "Sad je moderno pljuvati po Narodnooslobodilačkoj borbi, a veličati Stepinca i ustaše - osvrnuo se, još uvijek ne nudeći nikakav komentar za više od 300 leševa, ubijenih ili tupim predmetom ili metkom, koji su sporo umirali u hermetički zatvorenoj masovnoj grobnici" (javno.hr, 6. ožujak). Hobotnica je revolucionarno bratstvo i jedinstvo zamijenila novogovorom o "ljudskim pravima" sa čudnovatim "humanizmom". Tako je nedavno u haaškoj sudnici otkriveno kako su "borci za ljudska prava" iz HHO-a, iz "humanih razloga" (Ž. Puhovski), godine 1996. protuzakonito i nekažnjeno iskapali mrtvace, ne bi li tim vampirskim činom lakše optužili Hrvatsku za "zajednički zločinački pothvat". Isti taj HHO prešućuje udbina ubojstva u inozemstvu i više od pet stotina masovnih grobnica, pretežito Hrvata, žrtava jugoslavenskih "antifašista" otkrivenih u Sloveniji, iako ima živih svjedoka i živih zločinaca. Zar Hrvati nemaju pravo na "ljudska prava"?
I dok se davimo u salati žilave hobotnice, nekima ide dobro, čak i odlično s obzirom na svjetsku krizu. Kome? Evo dvije vijesti s portala bussines.hr. Prva: "Grupa Zagrebačka banka je u 2008. ostvarila dobit prije oporezivanja u iznosu 1,92 milijarde kuna, dok ostvarena neto dobit nakon interesa manjinskih dioničara iznosi 1,49 milijardi kuna, što je porast od 17,2 posto u odnosu na 2007." Druga: "Prema nerevidiranim financijskim podacima za 2008. godinu, PBZ grupa je prije oporezivanja ostvarila 1,568 milijardi kuna dobiti, a neto dobit je skočila devet posto. Bruto dobit Privredne banke Zagreb iznosi pak 1,332 milijarde kuna". Prava je šteta, dakle, što nemamo još desetak hrvatskih banaka, kako bismo ih mogli sanirati za 10 kuna, pa onda prodati strancu za 4 kune (uz obrazloženje da hrvatsko vlasništvo nije sposobno za bankarsku industriju), kako bismo im omogućili visoke profite i uživali u rastu dobiti banaka. Kao što se Bleiburg dogodio zato "da bi Jugoslavija mogla živjeti", tako se i dužničko ropstvo dogodilo da bi hobotnica mogla uživati u casino kapitalizmu. I našim nacionalnim manjinama ide dobro. Njima je u vrijeme krize, kad se zbog nje krešu proračunske stavke u cijeloj državi, "dodijeljeno pet posto više novca nego 2008. godine - ukupno 43.590.000 kuna". Za svoje projekte najviše su dobile udruge srpske nacionalne manjine (11.759.000 kuna).

Hrvatsko slovo, 13. ožujka 2009.
GLOBOPOLIS
Hrvatske kosti
Dok Hrvate proklinju, optužuju, osuđuju, proganjaju, zemlja ne izbacuje ničije druge kosti doli hrvatske

Čudan smo mi narod. Trpimo ideološke i medijske teroriste koji nas optužuju da smo genocidni, rasisti, šovinisti, klerofašisti, a na kraju prvog desetljeća 21. stoljeća, otvaraju se jame s hrvatskim kostima i otkrivaju zastrašujuće istine o golgoti Hrvata. Tko zna što će zemlja još izbaciti na svjetlo dana, i što ćemo još saznati, kakve sve mračne tajne komunističkih zlotovora! I dok se hrvatske žrtve još prebrojavaju, dok se još identificiraju iz prošla dva rata, nama sude po domaćim i svjetskim sudištima kao zločincima i drže nas u reketu svog medijskog i političkog progona! Što se to dogodilo s pamćenjem i samopoštovanjem hrvatskoga naroda?
Živimo u nekoj čudnoj podvojenosti. Čolić i Balašević u Hrvatskoj pune dvorane, a Thompsonov "Vjetar s Dinare" pobjeđuje na televizijskom glasovanju za hrvatski evergreen. No dok prva dvojica dolaze kao medijski slavljeni ambasadori jugonostalgičarstva, Thompson je progonjen kao da je ratni zločinac. Škrgut zubiju popratio je činjenicu da je njegova pjesma pobijedila. Jedan dnevni list je pokrenuo preventivnu anti-kampanju uoči finalne emisije, pa je na cijeloj naslovnici objavio vijest kako Marko Perković Thompson kupuje u Zagrebu stan za devet milijuna eura. Pronicljiviji čitatelj, koji nije ideološki ostrašćen i koji ne pati od bolesne zavisti, zapitao bi se: što je u toj vijesti toliko senzacionalno ili problematično a da bi je trebalo istaknuti na naslovnici kao krimen? Nije li riječ o pjevaču koji puni dvorane i stadione gdje god održi koncert? Je li čovjek pronevjerio ili oteo nekomu novac, ili ga je dobivao od Soroševa Otvorena društva? Je li ga nepošteno zaradio, ili sa svojim talentom, radom i popularnošću? Prema tomu, zašto bi bila senzacionalna vijest da Thompson kupuje stan u Zagrebu, pa makar i za veliki novac, ako ga kupuje od svoga pošteno zarađenog novca? Ima li u tomu nešto amoralno? Ili je riječ o bijednoj i niskoj uredničkoj pobudi da se izazovu najprizemnije strasti i zavisti prema Thompsonu? U kakvim stanovima žive neki medijski gazde i njihova pera? Ne bi li trebalo istražiti i neke uredničke i novinarske plaće, ako ćemo već o moralu i zaradama? Kad neka druga domaća ili strana pop ili rock zvijezda demonstrira svoju kupovnu moć, ili kad neki uspješni sportaš kupuje luksuzni stan, onda je to prirodna stvar, ali kad Thompson kupuje stan u Zagrebu, onda mu se računaju kvadrati i tržišna cijena, novinarskom računicom uvećani do vrtoglavih razmjera kako bi se među siromašnijim čitateljima pobudila frustracija i mržnja, pogotovo među onima koji su izravno pogođeni recesijom. Riječ je o školskom primjeru medijsko-psihološkog rata i najprizemnije propagande kakvom bi se ponosio negdašnji titoistički i staljinistički tisak. Ako je to funkcija nekih novina u Hrvatskoj, onda su one svakoj etičnosti rekle laku noć. I postale sredstvo za ideološki obračun i obmanu, za uzdizanje jednih u nebo, a bacanje drugih u blato.
Mogu li Hrvati biti koliko-toliko zdrava nacija s takvom dijaboličnom društvenom destrukcijom? Tko u ovoj zemlji diktira javno mnijenje ako ne oni kojima je u interesu da se povijesni usud i stradanje ovog nesretnog naroda sakrije, da se mračni zločin titoista relativizira, i da se nastavi s divljačkim kolektivnim isljeđivanjem Hrvata? Je li Thompson objekt one iste zastrašujuće mržnje koja je zatukla tisuće Hrvata i bacila ih u slovenske jame? Bojim se da jest, da baštinici takvog mentalnog sklopa haraju javnim prostorom, i ne dopuštaju da se razvije jedna zdrava rasprava, da se uspostavi normalan dijalog. Oni samo proklinju, optužuju, osuđuju, proganjaju, a zemlja ne izbacuje ničije druge kosti doli hrvatske!
Povijest se buni jer je prešućena, ne bez krivnje i samih potomaka žrtava, pogotovo onih koji su se strašili govoriti kad se moglo i trebalo, na vrijeme, progovoriti. Sada je kasno za suđenje samim egzekutorima, ali nikad nije kasno za suđenje jednom zločinačkom i neljudskom sustavu. Nikad nije kasno za iscjeljujuću povijesnu istinu. Tek tada će mrtvi naći svoj mir, a živi će moći nastaviti neopterećeno živjeti i raditi.

Hrvatsko slovo, 13. ožujka 2009.
O Hrvatima i hrvatskome u Australiji
Bilanca hrvatskoga jezika
Na Sveučilištu Macquarie u Sydneyju je od 23. do 25. veljače održan znanstveni skup "Hrvatska i hrvatski jezik u godini 2020."

Brojna hrvatska zajednica u Australiji dugo je i ustrajno nastojala oko toga da australske vlasti priznaju posebnost hrvatskomu jeziku jer je samo tako bilo moguće izići iz jugoslavenskog okvira i organizirati samostalno hrvatsko školstvo, ali i poraditi na afirmaciji hrvatske posebnosti u višeetničkoj zajednici kakva je australska. Usprkos iznimno snažnu otporu jugoslavenske diplomacije, kojoj je, nažalost, u zagovaranju "srpskohrvatskoga", pa i "jugoslavenskoga", pripomagala i manjina hrvatskih korijena, prvi su se plodovi spomenuta nastojanja pojavili potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prvo je posebnost hrvatskoga god. 1978. prihvatila vlast Victorije, a godinu potom i Novoga Južnog Welsa. Iste 1979. to je učinila i Federalna vlada. Zbilo se to u vrijeme kad je australska politika počela sve jasnije očitovati razumijevanje za učenje jezika brojnih etničkih zajednica. Upravo takvo povoljno društveno ozračje omogućilo je i pokretanje samostalnoga studija hrvatskoga jezika na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu god. 1983. Kolikogod da je bio iznimno važan za Hrvate u Australiji i za afirmaciju kroatistike, bio je to ipak jednokratan potez australskih vlasti vremenski ograničen na tri godine. Za dugoročan rad trebalo je osigurati stabilan način novčane potpore tomu studiju pa je s tom namjerom god. 1984. osnovana Hrvatska znanstvena zaklada (Croatian Studies Foundation of Australia and New Zealand).
Tako su se prošle i ove godine stekle čak tri obljetnice važne za položaj hrvatskoga jezika i hrvatske zajednice u Australiji: 30. od priznanja posebnosti hrvatskomu u Australiji, 25. od pokretanja Hrvatskoga studija (koji je 1995. prerastao u Centar hrvatskih studija) i 25. od osnutka Hrvatske znanstvene zaklade. U povodu tih obljetnica veljača je ove godine proglašena mjesecom hrvatskoga u Australiji, što je obilježeno na razne načine (od organiziranja "radionica" za učiteljice i učitelje hrvatskoga nadalje). Vrhunac je tih svečanosti bio (futuristički naslovljen) znanstveni skup "Hrvatska i hrvatski jezik u godini 2020." (Croatia and Croatian Language in the year 2020.) koji je uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske organiziran na Sveučilištu Macquarie od 23. do 25. veljače. Bila je to izvrsna prigoda da se napravi bilanca dosadanjih nastojanja u poučavanju i studiju hrvatskoga u Australiji, da se u izlaganjima i na okruglim stolovima podsjeti na brojne zaslužne ljude koji su svojim radom i zalaganjem dosada sudjelovali u sveučilišnoj promociji i poučavanju hrvatskoga u Australiji (od Petera Hilla, fra Gracijana Biršića, Ane Bruning, Irene Šmit, dr. Borisa Škvorca do današnjih predavača Damiona Buterina i "neprolaznog" Luke Budaka, čiji je udio u svemu nemjerljivo velik), o trenutnome stanju pouke hrvatskoga na raznim stranama australskoga kontinenta (kad je sve više pripadnika hrvatske zajednice kojima su i roditelji rođeni u Australiji), o dugoj i dijelom slabije poznatoj prošlosti hrvatske prisutnosti u Australiji i na Novome Zelandu. Uz australske znanstvenice i znanstvenike hrvatskoga podrijetla (Zdenko Zlatar, Val Colić-Preisker, Walter Lalić, Natasha Levak, Ilija Šutalo, Steven Kosovich, Vesna Drapač, Nina Nola) uspjehu skupa doprinijela je i skupina kroatistica i kroatista s nekoliko hrvatskih sveučilišta (zagrebačkoga, riječkog, splitskog).
U razgranatoj djelatnosti sydneyskoga Centra za hrvatske studije, koji od 1997. novčano podupire Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (danas MZOŠ), organiziranje znanstvenih skupova poput ovogodišnjega, četvrtoga po redu (prethodni su bili god. 1988., 1993. i 2002.), samo je jedan dio ukupnih nastojanja u promicanju hrvatskoga jezika, književnosti i kulture u australskoj akademskoj zajednici. Usto, neumorni Luka Budak sa suradnicama i suradnicima već četvrt stoljeća ustrajno nastoji oko onoga najvažnijega: pružanja mogućnosti tamošnjim Hrvatima i njihovu potomstvu da temeljito savladaju i upoznaju hrvatski jezik, jednu od važnih sastojnica hrvatskoga identiteta, i tako ne zaborave tko su, odakle su i što su.
M.S.

Hrvatsko slovo, 13. ožujka 2009.
Pravoslavna balkanska federacija
Europska unija bi se u sljedećih desetak godina mogla raspasti na tri dijela. Na scenarij raspada već su upozoravali neki zapadni mediji, a sve snažnija opća gospodarska kriza mogla bi samo pojačati rastavne silnice
Kako je BiH međunarodni protektorat, njezino svrstavanje u zemlje buduće pravoslavne balkanske federacije otkriva namjeru zapadnih upravljača da svoj protektorski mandat predaju u ruke Srbiji kao budućoj središnjoj balkanskoj državi

Prema novoj projekciji središnje američke obavještajne službe (CIA) Europska unija bi se u sljedećih desetak godina mogla raspasti na tri dijela. Na scenarij raspada već su upozoravali neki zapadni mediji, a sve snažnija opća gospodarska kriza mogla bi samo pojačati rastavne silnice. Jedan dio bivše Unije tako bi činile bogate zapadnoeuropske zemlje Francuska, Velika Britanija, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Irska, Italija, Španjolska, Portugal, Njemačka, Austrija i skandinavske zemlje. U drugu ili tzv. novu Europu pripadao bi prostor bivših komunističkih zemalja, čiji su narodi pretežito katoličke vjere, a to su Estonija, Litva, Letonija, Poljska, Češka, Slovačka, Madžarska, Slovenija i Hrvatska. Riječ je o zemljama koje tvore svojevrsni zid između, uvjetno rečeno, protestantsko-sekularističkih zemalja Zapada i pravoslavnoga svijeta na istoku Europe. Ovaj prostor ima posebno geopolitičko značenje jer osim jedinstvene kulturološke cjeline tvori poveznicu između Mediterana i Sjevernoga mora, što je u povijesti, zbog sukoba istoka i zapada bio stalno poprište velikih sukoba. Zato se tek uz iznimku jedne zemlje, ovaj prostor nikad nije priklanjao ni Moskvi ni Londonu, nego je težio za uspostavom savezništva s Washingtonom. Stoga su Sjedinjene Države na području Češke i Poljske planirale uspostaviti tzv. raketni štit, koji je umjesto diplomatskih natezanja trebao biti jamcem u zaštiti suverenosti navedenih država.
Uspostava pak saveza zemalja Jadranske povelje štitila je južni prostor zemalja američkih saveznica. Po projekcijama CIA-e u Federaciju balkanskih zemalja pripadao bi europski pravoslavni svijet, a u njega su, uz ine, uključeni Bosna i Hercegovina s oba svoja entiteta. S obzirom na zapadnjačku tradiciju Albanije, njezinu povezanost sa SAD-om te snažnu samosvojnost Crne Gore moguće je dodatno širenje tzv. katoličkih zemalja. Uostalom Albanija i Crna Gora članice su Jadranske povelje. Kako bi se izbjegle možebitne komplikacije s položajem Bosne i Hercegovine, koja osim hrvatske katoličke komponente, zbog pravoslavnih Srba i islamskih Bošnjaka doista i pripada svijetu istočnoeuropske uljudbe, zemlju bi trebalo ustrojiti tako da svaki od njezina tri konstitutivna naroda ima svoju republiku.
U protivnom, cijela će BiH pripasti u interesno područje pravoslavnoga svijeta. Na crti teritorijalne jednakopravnosti za sada ustrajavaju samo Srbi i Hrvati dok muslimanski Bošnjaci još uvijek dvoje između federalizma i državnoga unitarizma. Gotovo kontinuirana isključivost muslimanskih pregovarača rezultirala je zastojem u razvoju državnih ustanova pa se i upornim centralistima sa zapada sve više čini da BiH doista nije ostvariva kao jedinstvena država. Zato je ovih dana i Međunarodna krizna skupina (ICC) poduprla produžetak mandata viskom međunarodnom predstavniku s tzv. bonnskim ovlastima. To pak pokazuje da je BiH međunarodni protektorat, a njezino svrstavanje u zemlje pravoslavne balkanske federacije otkriva namjeru zapadnih upravljača, da svoj protektorski mandat predaju u ruke Srbiji kao buduće središnje balkanske države. Kako je jezik kao moćno sredstvo suvremene komunikacije ujedno i snažno unitarističko pomagalo u rukama središnje muslimanske vlasti, srpske kulturne ustanove u BiH sve snažnije ustaju u obranu vlastita jezika, jer ne žele, kako kažu, umjesto srpskoga govoriti "sarajevskom varijantom hrvatskoga jezika", kojeg muslimanski Bošnjaci namjesto svojim nacionalnim imenom sve češće nazivaju bosanskim jezikom. Kako je izdvajanje muslimana iz sastava hrvatske nacije pozamašno odmaknulo, a procese su ubrzali i ratni događaji, današnji Bošnjaci, unatoč deklarativnoj politici o jednakosti, vlast ponajmanje žele dijeliti s Hrvatima. Zato je krajnje vrijeme da politički čimbenici uz pomoć međunarodnih pregovarača krenu u teritorijalni ustroj nacionalnih federalnih jedinica. U protivnom, ni jedan od naroda ne će biti zadovoljan svojim, ali ni budućim državnim položajem zemlje.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 13. ožujka 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Politički dućan Made in Croatia

Pitam se kada ćemo prestati biti društvo podobnih ljudi na pozicijama moći i kada ćemo na ta ista mjesta postaviti ljude koji su kompetentni u svom području djelovanja i ljude čiji će antirecesijski paket izgledati učinkovito, profesionalno, s jasno određenim ciljevima i vremenskim rokovima

Iz političkog dućana gotovo uvijek izlazimo praznih ruku

Država je poput korporacije, samo što toga mi još nismo svjesni zbog toga što nismo u tom državotvornom korporacijskom pogonu niti pravi suvlasnici vremena i prostora, niti pravi aktivni sudionici političkih procesa, niti pokretačka snaga, već služimo samo i isključivo kao obespravljeno gorivo za postizanje uspjeha te jadne  korporacije zvane Hrvatska d.d. Kada bismo kapitalistički razmišljali, shvatili bismo doslovno značenje tih dvaju malih slova d iza Hrvatske i shvatili bismo da bi svatko od nas trebao imati mali udio u tim malim slovima kako bismo se osjećali ravnopravno i slobodno. U kapitalizmu se ravnopravnost ljudi, na žalost, postiže jedino udjelom u vlasništvu nečega, pa tako i države, s tim da suvlasništvo ne mora uopće podrazumijevati našu stranačku opredijeljenost i aktivno bavljenje politikom, jer politika se ionako tiče svih nas. Jedino svojim suvlasništvom možemo biti aktivni sudionici, prozivatelji, suci, pokretači i glasnogovornici državnog aparata, ravnopravni konzumenti i tvorci švedskog stola političkih odluka i proračunskih sredstava. Kada je netko od običnih nestranačkih ljudi uopće vidio taj švedski stol, kako izgleda i od čega se sastoji? Kako naši političari potiču domaću proizvodnju i rast domaćih brandova te kako se bore protiv nezaposlenosti i uvoza nepotrebnih i loših proizvoda? Prijeteći ovrhom malim gospodarstvenicima kada im ponestane hrane na švedskom stolu i novca na državnoj blagajni za plaćanje neradnika, zatvarajući tvrtke, povećavajući broj nezaposlenih, uništavajući ljudske sudbine bez prava na rješenje problema, učinkovitih socijalnih službi ili novčanog fonda za pomoć nezaposlenima i socijalno ugroženim kategorijama ljudi. Proračunski novci, svjedoci smo toga, često se dijele ljudima koji to ama baš ničim ne zaslužuju, dok se istovremeno često zna dogoditi da neki zaslužni građani budu neopravdano zanemareni od strane sustava. To nije ništa novo, ali je uvijek iznova iritantno. Zanima me, na kakve radionice uspješnog poslovanja i na kakve obrazovne seminare i tečajeve stranih jezika u svrhu unapređenja svoje učinkovitosti odlaze naši političari? Koliko znam, osim na stranačke skupove na kojima se raspravlja samo o zadržavanju ili osvajanju vlasti, ni na kakve. A upravo je njima najpotrebnija profesionalna  edukacija. Pogledajmo ih kako javno nastupaju i kako javno govore i sve će nam biti jasno.
Političari bi također morali znati da ni njima, kao ni gospodarstvenicima nije zabranjeno učiti od uspješnijih i iskusnijih stručnjaka. Ali, njih kao da to uopće ne zanima. Naše obraćanje političarima trebali bismo zapravo započeti čuvenom rečenicom Donalda Trumpa: You're fired! (Otpušteni ste!) i jednom za uvijek otpustiti nepotrebne i nesposobne državne službenike koji godinama državu vode u propast. Umjesto njih trebali bismo napokon izabrati ljude znanja i učinkovitog djelovanja, a ne ljude zadojene stranačkim i osobnim interesima. i njima reći: You're hired! (Zaposleni ste!). Dovoljno je da se samo osvrnemo oko sebe i vidjet ćemo koliko je vrijednih ljudskih potencijala naša vlast deaktivirala i učinila apolitičnima. Pravi političari trebali bi znati oformiti državu zadovoljnih i sretnih ljudi, doći pred njih i reći svakome u njegovom području najučinkovitijeg djelovanja: Vas trebamo, Vi ste zaposleni. Vas treba hrvatski narod. Političari bi konačno morali shvatiti da građane Hrvatske ne zanimaju nikakve stranke i stranačka prepucavanja, lijevo - desno, središnjica i ostale političke floskule i boje, već isključivo pravo na kvalitetan život. Sve drugo je čista obmana i laž i nema veze s politikom i pravim životom.
Za razliku od političkog dućana iz kojeg uvijek izlazimo prevareni i praznih ruku, trgovački lanci, koliko god bili nemilosrdni, također od nas uzimaju novac, ali nam za taj novac ipak nešto opipljivo prodaju - neki artikl u vrećici ili neku korisnu uslugu u kojoj uživamo. Kada bismo barem od političara mogli dobiti neku vrećicu zadovoljstva, neki vidljivi artikl koji bismo mogli iskoristiti u životu, bilo bi to sjajno. Ovako, svakodnevno izaći iz tog političkog dućana praznih ruku stvarno je suludo.
Svi naši saborski zastupnici trebali bi znati da se učinkovitost politike ne očituje u broju održanih sjednica Sabora i broju postavljenih pitanja sabornika te po broju zabrana Thompsonovih koncerata u Pulskoj Areni, već po brojnosti sretnih i privatno i poslovno sređenih građana koji nasmijani hodaju našim ulicama.
Iz našeg političkog dućana u koji svakodnevno donosimo novac izlazimo s lažnim osmjesima i prozirnim obećanjima likova u iščekivanju saborskih stolaca u sjećanju, a ne s njihovim likovima na vrećici, majici ili nekom drugom predmetu, jer šteta je trošiti novac na nepotrebne artikle kada taj novac može ići u džepove nekoga od tih političara. U Engleskoj se, na primjer, barem, uz majice, šalice i olovke, može kupiti i toaletni papir s likom kraljice Elizabete i svih ostalih pripadnika kraljevske obitelji. Kada Engleze ta kraljevska obitelj toliko košta, da barem mogu uživati u ironiziranju te činjenice.
Mi, unatoč svim tim nepodopštinama, svim burama i olujama i svim  krivim političkim odlukama krivih i pohlepnih ljudi na krivim mjestima još uvijek uspijevamo voljeti naše nepovratno vrijeme i naš prelijepi prostor i još uvijek uspijevamo pronaći ljepotu u pjevu jutarnjih ptica, plavetnilu neba i povjetarcu koji tako neumorno nagovještava neka bolja vremena. Kada li će taj vjetar napokon biti u pravu?