Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 13. studenoga 2009.
Razgovor
Petar Mlinarić, saborski zastupnik: Svaki je Hrvat 18. studenoga u Vukovaru
Uoči 18. studenoga, još jedne obljetnice kojom obilježavamo velikosrpsku okupaciju Vukovara, razgovarali smo Petrom Mlinarićem, saborskim zastupnikom (HDZ) i vukovarskim braniteljem ratnoga imena Cobra, zapovjednikom satnije Tehničke čete Mard 204. Vukovarske brigade, ali i preživjelom žrtvom srbijanskih koncentracijskih logora.

Približava se još jedna obljetnica velikosrpske okupacije Vukovara. Kakva su Vaša sjećanja na posljednje dane obrane?
Nikada nisam mislio da je Vukovar pao, da je okupiran ili da se nećemo vratiti. Bilo je teško otići iz svoga grada vezanih ruku, ostati bez mnogih dobrih prijatelja jer pred našim su očima ubijali naše suborce. Poznanik me izdvojio u skupinu iz koje većina suboraca više nikada nije vidjela svoje najmilije, a sudbina mnogih ni danas nije poznata. Sada sam iznimno ponosan na to vrijeme jer smo upravo mi nakon gotovo tisućljeća obnovili hrvatsku državu, ali žal za žrtvama ostaje duboko urezana u našim dušama. I toliko godina nakon rata u Vukovaru je i danas sreća ako roditelji pronađu svoje dijete identifikacijom, samo da mu mogu položiti cvijeće na grob i zapaliti svijeću. Koliko god to zvučalo paradoksalno, u Vukovaru i to smatramo srećom jer je još više od 300 nestalih osoba pa zamislite koliko je nesretnih članova njihovih obitelji koji se nemaju gdje pomoliti i ne znaju sudbinu svoje djece, braće, očeva.

Po ulasku okupacijske sile uslijedilo je zarobljavanje, likvidacije, Ovčara. Što se tada Vama dogodilo?
Zarobljen sam u Borovo Comercu 19. studenoga 1991. Tvornica je gorjela jer se zapalila od silnih granata. Jedan izlaz se urušio, prijetila je opasnost da se i drugi izlaz uruši pa da se ugušimo od silnoga dima, a bilo je tu žena, djece, starih i nemoćnih, posebice ranjenika, kao i dio branitelja. Izašli smo van, a tamo su nas čekali neki bradati vojnici, među njima bilo je i poznanika. Potom su nas izdvajali. Nekadašnji me poznanik od autobusa poslao u skupinu na pješačku stazu. Stajao sam dva koraka do smrti. U meni se nešto bunilo da ne odlazim od autobusa, zvonilo je u meni na uzbunu pa sam zastao da dobijem na vremenu, stavljao nogavice u čizme, vadio ih pa opet stavljao te se usput molio. Bolje je reći da sam zapomagao za pomoć svim svecima kojih sam se sjetio. Majko Božja, sv. Petre, sv. Pio, sv. Antune, pomozite da još jednom vidim svoju obitelj, kćeri Mariju i Anu, sina Maria, i naravno ženu Matiju. Samo 20 dana ranije stigla mi je vijest da mi je majka umrla u Zagrebu. Majka je rodila nas 11 djece, bio sam deveto po redu i još nas je osmero živih. Zazivao sam u tim trenutcima i pokojnu majku, kojoj je za života stalno krunica bila u rukama, da se i ona moli. U jednom sam trenu vidio da nitko ne obraća pozornost na mene pa sam se vratio u autobus. Na pitanje bradonje zašto se vraćam, rekao sam da me poslao njegov kolega.

Haaški je sud glede agresije na Vukovar podigao optužnicu samo za Šljivančanina, Radića i Mrkšića. Je li bilo prekomjernoga granatiranja Vukovara, kad je riječ o tretmanu agresora, Haaaško tužiteljstvo za to pitanje nije zainteresirano. Kako gledate na odnos Haaškoga suda prema Vukovaru?
Da je Haaški sud pravedan, i američkim bi se vojnicima tamo sudilo. Kad se ijednoj pobjedničkoj vojsci sudilo? Tko je mogao suditi partizanima i njihovom vođi Titu? Samo smo branili svoje domove i obitelji, svoje ulice i grad, svoju Hrvatsku. Spomenute su optužnice sramne. Na Vukovar je palo preko 800.000 granata u 88 dana, Vukovar je sravnjen sa zemljom, a nitko za to još uvijek nije odgovarao. Nisu ova trojica sama pobila više od 3.000 naših ljudi, iako su naredbodavci, ali odgovorni su i egzekutori. Zašto su iz Srbije dolazili u Hrvatsku? Nitko od nas nije išao pucati po Srbiji. Kada i gdje su se izjednačavale žrtve s agresorom? Svijet još nije imenovao agresora pa nas zato trpa u isti koš. Osuđujem svaki zločin s bilo koje strane dolazio jer svi smo ljudi od Boga, ali vjerujem da su Gotovina, Čermak i Markač zatvoreni nedužni. Ono što im se stavlja na teret, nije usporedivo sa zločinom u Vukovaru. Tko je štitio vukovarsku bolnicu? Tko je iz svijeta slušao dr. Vesnu Bosanac i dr. Andriju Hebranga koji je brinuo o bolnici dok se moglo ulaziti u grad te uzalud dokazivao da je bolnica zaštićena konvencijom o ljudskim pravima? Nakon oslobađanja Radića, djelomice kažnjavanja Šljivančanina i Mrkšića, sad bi pravda trebala biti zadovoljena kažnjavanjem Hadžića koji je u bijegu. Tako Haaški sud za sve zlo u Vukovaru tereti samo trojicu vođa, a mi u Vukovaru svakodnevno gledamo egzekutore kako slobodno šeću.

Vi ste završili u zarobljeništvu. Prisjetite se tih dana, logora, tretmana u logoru.
Da, završio sam u srbijanskim logorima. Nisam se nadao da ću se živ vratiti, da ću izdržati sve torture koje su se redale. Potrpali su nas u autobuse novosadske registracije, a u Trpinji su autobusi usporili. Mnoštvo Trpinjaca lupalo je po autobusu i vikalo da im dadu ustaše kako bi im oni sudili. Nastavili smo do Vere, pa preko Dalja i Bogojeva do Srpskoga Miletića u Vojvodini gdje su nas jednoga po jednoga vadili iz autobusa. Dočekali su nas civili i vojni policajci s pendrecima i štapovima. Tukli su tako da je nekoliko naših ljudi palo na tlo bez svijesti. Da ne bi bili ubijeni na tlu, neki su ih naši snažniji branitelji zubima dignuli i vukli dok nisu prohodali. Morali su zubima jer su nam ruke bile vezane na leđima. Jedan je nesretnik krenuo suprotnim smjerom i bio je pokošen. Vidjeli smo i tamo jedinstvo i međusobnu solidarnost među braniteljima jer nije bilo teško riskirati vlastiti život da bi se pomoglo prijatelju. Bilo je među nama i hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti koji su dijelili s nama sve teškoće i nisu se izdvojili. Posebno ih cijenim kao građane, a mnogi od njih danas su zasluženo u vojnim mirovinama.

Što se događalo u logorima kroz koje ste prošli?
Prvo sam bio u Sremskoj Mitrovici zatvoren s kriminalcima koji su nam sami htjeli suditi. U sobama nas je bilo toliko da smo mogli samo na boku spavati. Već je prvo jutro od batina umro jedan mladić. Nastavilo se tako da su mrtvace redom iznosili. Nakon devet dana vezali su me žicom za ruku s jednim kolegom te nas odveli u Aleksinac gdje sam 27 godina ranije služio vojsku, gdje su me kao nogometaša vojnici i časnici na rukama nosili nakon pobjeda. Zatvorili su me u istu sobu, u nekadašnju moju spavaonicu, ali čitavu su nas noć tukli. Potom su nas električnim pendrecima natjerali u autobus i prevezli u Niš gdje nas je dočekao špalir plavaca s pendrecima. Tuku li, tuku! Odveli su nas na rukometno igralište, pustili snimku pucnjave i zapomaganja te kažu da poslije ove skupine mi dolazimo na red za strijeljanje. U Nišu sam proveo tri mjeseca i tamo je bilo najgore. Morali smo lajati na strop pa se ispričavati drugu stropu, morali pjevati "Tko to kaže, tko to laže Srbija je mala". Batine smo dobivali svakoga dana, psovanje ustaške majke bilo je uobičajeno. Moja obitelj dva mjeseca nije znala jesam li živ i gdje sam. Ostajao sam priseban u svim teškim trenutcima, a snagu sam crpio iz čvrste vjere. Žena mi je na rastanku ostavila krunicu i rekla neka me Gospa draga čuva. Nije krunica čuvala samo mene, bila je snaga svim zatvorenicima u sobi. Nekoliko su puta stražari kod premetačine bacali krunicu, posegnem rukom za njom, a stražar mi stane na ruku i krunicu. Kažem da mi je to jedina uspomena od žene, stražar opsuje i ode. Sačuvao sam ju, doduše puknutu, i ne bih ju danas dao ni za što na svijetu. Sačuvao sam u logoru zdrav duh pa time i život. Bio sam optuživan, čak 16 puta ispitivan, a svaki sam puta ispitivače gledao u oči, u sebi govorio da moram izdržati, kolege hrabrio da ćemo na kraju mi biti pobjednici.

Nisu li ti logori na području Srbije izravan dokaz o njenoj umiješanosti u agresiju?
Naravno da su logori bili srbijanski. I danas na istim mjestima u Nišu i Mitrovici postoje civilni zatvori. Pod čijim su zapovjedništvom bili nego srpskim? Pa nas su iz Hrvatske istjerali i zatvorili u Srbiji, nisu u Mađarskoj. A kome su u svijetu dokazi bitni? Nitko nije odgovarao niti za jednoga ubijenoga u logorima. Srbija je svoju opredijeljenost za rat pokazala kada su njeni građani cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili rušiti Hrvatsku, kada su njeni građani što dragovoljno što prisilom odlazili ratovati protiv Hrvatske, kada je na izborima izabrala vođe koji su postali ratnim zločincima. Srbija se naivno pravda da je rat vodila nekadašnja Jugoslavija, no zaboravlja da je upravo Srbija pravna slijednica te bivše države. Ne možeš naslijediti samo državnu imovinu, zlatne rezerve i devize, tenkove, zrakoplove i mornaricu, zgrade veleposlanstva i račune u stranim bankama. Ako si nasljednik, naslijedio si i odgovornost za ratne posljedice, dakle ratnu odštetu, obeštećenje logorašima, moralnu obvezu da kazniš zločince.

Što mislite zašto Haaški sud, pa i hrvatsku javnost, ne zanimaju činjenice o logorima u Srbiji?
Da ne bi morali suditi. Nema spremnosti u Haaškom tužiteljstvu podizati puno optužnica protiv Srba jer stajalište je međunarodne zajednice da odgovornost za rat treba podijeliti umjesto da imenuje agresora i doista kazni zločince. Ne zaboravimo da je velikosrpska propaganda 40 godina po svijetu govorila o genocidnosti Hrvata pa vjerujem da takvu predodžbu o Hrvatim imaju i neki u Haaškom sudu. Naša je pak diplomacija premlada pa iako dobro predstavlja Hrvatsku, trebat će nam vremena da svijet čuje istinu.

Koliko ste vremena proveli u logoru. U kakvom ste stanju izašli? Kako je protekla zamjena i povratak u Hrvatsku?
Bio sam u logoru od prvoga dana do posljednjega dana razmjene, ukupno 9 mjeseci ili 270 dana. Pri razmjeni imao sam 49 kilograma i u logoru sam izgubio 26 kilograma što je sasvim u prosjeku jer su logoraši uglavnom smršavili 20 do 30 kilograma. Najvažnije je što sam psihički ostao stabilan, s krunicom u džepu. Ako si psihički stabilan, lakše izdržiš sva zlostavljanja. Stvorio sam si sliku da je anđeo čuvar pokraj mene, da me čuva od zlih ljudi. Svakome treba pomoći i činiti dobro bez obzira na nacionalnu pripadnost. Treba pomoći i neprijatelju, a velik je onaj tko od neprijatelja uspije stvoriti prijatelja. Kada sam u Nemetinu bio razmijenjen, prvo sam legao na asfalt kraj naših vojnika i ljubio tlo. Govorio sam: "Zemljo moja Hrvatska". Lecnuo me glas s druge strane kanala. Spodoba u srpskoj policijskoj odori naoružan do zuba vikala je "eno Mlinarića" i psovala mi Lijepu Moju. Odgovorio sam da imam Lijepu Svoju, a da je ona i njegova, da ćemo se sresti i da ću ga čekati u Vukovaru. Kada sam se nakon progonstva vratio u Vukovar, taj je srpski policajac iz Trpinje već bio umro, vjerojatno od tuge za Velikom Srbijom.

Nedavno su hrvatski logoraši srpskih koncentracijskih logora pokušali postaviti spomen ploču u jednom od logora, ali im je poručeno da nisu dobrodošli. Je li se srpska javnost spreman suočiti s prošlošću?
Nijedan pravi hrvatski domoljub ne će pridavati važnost raspoloženju srpske javnosti. Srbija me uopće ne zanima. Ne treba se vraćati natrag, posebno ne ružnim uspomenama. Umjesto spomen ploče dovoljna je i molitva za sve ubijene logoraše, a neka inicijatori obiđu obitelji ubijenih i neka ih utješe u patnji.

Možete li komentirati suđenja u Beogradu vezana za Vukovar? Kao da se tamo vrte u krugu.
Kakvo suđenje, to je sapunica. Da su Hrvati učinili genocid nad Srbima u Vukovaru, kao što su Srbi napravili, bio bi nas pun Haag i puni hrvatski zatvori jer Hrvatska je pravna država koja ne štedi nikoga od odgovornosti. Srpski suci imaju lagan posao jer nemaju svjedoka, nema preživjelih Hrvata svjedoka pokolja, a mrtvi ne govore. Srbin pak Srbina ne izdaje, to je poznato. Mene je Čečavac vodio na strijeljanje, igrom slučaja sam pobjegao, i još nije dočekao suđenje. Što će drugo reći nego da sam živ, a za onaj drugi autobus nestalih te večeri, reći će da ih je odvezao i predao nekom Žiki koji je kasnije poginuo pa opet nitko nije kriv.

Što je do sada učinjeno u samom Vukovaru kako vukovarska epopeja i žrtve ne bi otišli u zaborav? I što bi još trebalo učiniti?
Učinjeno je dosta, ali ne koliko je Vukovaru potrebno. Obnova je pri kraju, tko se mislio vratiti, vratio se. Gospodarstvo je krenulo od dna na bolje i razvija se. Jedna je gospodarska zona popunjena, druga se popunjava, no imamo puno socijalnih slučajeva i stoga što veliki broj ljudi živi u Srbiji, ali prima socijalnu pomoć u Vukovaru. Znaju to naši socijalni radnici, ali ih ne zabrinjava. Dođu se iz Srbije trudnice prijaviti u Vukovaru da bi primale rodiljne naknade i dječje doplatke. Od tih se primanja u Srbiji može sasvim pristojno živjeti. Pitali ste i za žrtve rata. Redovito im odajemo dužnu počast, dosita dolaze ljudi iz cijele Hrvatske i klanjaju im se, s nam su na Danu sjećanja 18. studenoga. Na Ovčari smo izgradili spomen dom i stratište obilježili spomen obilježjem, na Trpinjskoj cesti postavili tenk i spomen poprsje general bojniku Blagi Zadri, a gradit ćemo i suvremeni spomen dom. Namjeravamo i u ostalim dijelovima grada postaviti spomen obilježja te urediti Vodotoranj kao muzej. Radimo koliko možemo, a veselilo bi nas kada bi o vukovarskoj epopeji bio snimljen igrani ratni film jer mlade bi generacije na taj način lakše pojmile strahote koje smo proživjeli i izvukle pouku da zločin i nasilje mogu samo privremeno dobivati, a na kraju ipak izgube.

Što biste u ovoj 18. vukovarskoj tragičnoj obljetnici poručili hrvatskoj javnosti kao bivši logoraš i sadašnji saborski zastupnik?
Okupljamo se na Dan sjećanja kako bismo odali počast herojima Vukovara, onima koji su došli braniti Vukovar, onima koji su dali svoje živote za Vukovar i za Hrvatsku. Siguran sam da je toga dana svaki Hrvat u Vukovaru, ako ne fizički, onda u mislima. Paljenjem svijeća i molitvom za nevine žrtve diljem Hrvatske čuvamo spomen na Vukovar i poručujemo da se takva tragedija nikada, nigdje i nikome ne treba dogoditi.
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 13. studenoga 2009.
Urednički komentar
Tuđmanov referendum
Dr. Miroslav Tuđman ponudio je najdemokratičniji odgovor glede situacije sa Sporazumom o arbitraži
Sad je već potpuno jasno kako u Sloveniji postoji nacionalni konsenzus o posezanju za hrvatskim teritorijem. On je građen velikosrpskom taktikom Ilije Garašanina - "kamen po kamen". Također je jasno da ciljevi toga slovenskog posezanja imaju svoje strateške partnere i u Hrvatskoj i u Bruxellesu. Tijekom predsjedanja dr. Franje Tuđmana Slovenci su k njemu došli s istim prijedlogom koji je ove godine prihvatila Vlada, a Sabor mu dao suglasnost. Tuđman im je tada rekao da može prihvatiti slovenski prijedlog ako Slovenija istodobno kroz slovenski teritorij dopusti Hrvatskoj izravni kontakt (kopneni dimnjak) s Austrijom! Više mu nisu dolazili, ali nisu ni odustali. Čekali su pogodan trenutak i podobne partnere. Našli su ih potom u Račanu, a zatim u Jadranki Kosor i aktualnom sazivu Hrvatskog sabora. Slovenski partneri u Hrvatskoj morali su stoga postići: a) udaljiti struku od središta odlučivanja, b) postići visok stupanj političkog jednoumlja, c) svoj čin proglasiti domoljubnim kako bi hipnotizirali hrvatsku javnost, i d) dobiti verbalnu podršku europskih birokrata. Sve je to savršeno odrađeno uz neviđenu medijsku servilnost. Kost u grlu ostao je zahtjeva za referendumom, kojega je potaknuo predsjednički kandidat Miroslav Tuđman. Zato se ni ne spominje, dok se istodobno, iako su zadovoljni Sporazumom o arbitraži, u Sloveniji o njemu raspisuje referendum.
Prema dostupnim informacijama stvar sa slovenskim posezanjem za hrvatskim teritorijem započela je još 1993/4. u Radnoj skupini pri Odboru za međunarodne odnose slovenskoga parlamenta u kojoj su bili Dimitrij Rupel, Zoran Thaler, Borut Pahor i Zmago Jelinčič. Oni su dali naputke slovenskim pregovaračima u kojima se izravno teži za hrvatskim kopnenim teritorijima pomoću kojih bi dobila uporište u međunarodnom pravu koje bi joj jamčilo "izlaz na otvoreno more". S potpisanim i ratificiranim Sporazumom o arbitraži Slovenija će učiniti značajan korak u ostvarenju svoje politike posezanja za hrvatskim teritorijem, koju kamen po kamen gradi već 16 godina u maniri velikoslovenstva, na koje upozorava i akademik Petar Strčić (vidi Zbornik radova s prvih Dana dr. Franje Tuđmana, V. Trgovišće, 2008.).
Pred Hrvatskom je sada procedura ratificiranja potpisanog Sporazuma o arbitraži. Ili referendum. Nema sumnje da će ratifikacija, s obzirom na katastrofalno stanje i ozbiljnost hrvatskog parlamentarizma, ako ne dođe do značajnijih zaokreta, proći kroz saborsku proceduru. Teško je vjerovati da će Vlada raspisati referendum s pitanjem: Jeste li za to da se pitanje granica sa Slovenijom (umjesto političkog odlučivanja arbitražom) rješava isključivo na Međunarodnom sudu pravde? Ta, već se uz struku odrekla i mišljenja naroda. Ni aktualni predsjednik države u tom pogledu nije ni od kakve koristi.
Koji su argumenti Tuđmanove inicijative o referendumu, koju iz dana u dan potpisuje sve veći broj hrvatskih građana? Memorandumom od 19. svibnja 2000. (Hrvatska, Italija i Slovenija) regulirana je plovidba u Jadranu, pa je očito da Sporazum o arbitraži ne rješava to pitanje nego ono nametnuto slovenskom taktikom "kamen po kamen". Tu je i opasnost glede odnosa između Italije i Hrvatske po okončanju arbitraže. Premijerka "nije kvalificirana" a bez konzultacija sa strukom ušla je u međunarodne pregovore "koji nose moguće vrlo nepovoljne i trajne učinke po integritet naše domovine". Inicijativa upozorava da je "državni vrh" saznavši "za snažnu osudu" struke i znanstvenika, počeo snažno slaviti sporazum i najavljivati skorašnje potpisivanje. Potom se naglašava javno ignoriranje volje hrvatskog naroda izražene kroz objavljenu izjavu Komisije Iustitia et pax. Upozorava se na samovolju vlasti, koja "pogrješku slavi kao pobjedu". Podsjeća se kako Vlada "ni jednoga trena nije ponudila referendum o ovako krucijalnim teritorijalnim i državničkim pitanjima što je dosad neviđena praksa u nas i u svijetu", te da "nismo dali mandat ovoj Vladi" glede trajnih pitanja "identiteta, suvereniteta, integriteta i očuvanja međunarodnih granica". Inicijativa drži kako je zabluda vjerovati "da će dovođenjem RH u rizik poklanjanja državnog ozemlja" biti prekinut "lanac protuhrvatskih ucjena", jer iskustvo pokazuje: "Jednom sluga - uvijek sluga".
Među prva četiri potpisnika ove politički i medijski prešućene (totalna cenzura!) Inicijative tri su akademika (I. Aralica, B. Arapović, D. Ašperger) i jedan doktor znanosti (M. Artuković). Hoće li polučiti rezultat? Prođe li stvar kroz sve prepreke, povijest će je pamtiti kao Tuđmanov referendum. Ne dvojim da bi rezultat referenduma o Sporazumu bio dijametralno suprotan od uskladbe stajališta Predsjednika Republike, Vlade i Hrvatskoga sabora.

Hrvatsko slovo, 13. studenoga 2009.
PRILOZI DEMISTIFIKACIJI ČETNIČKE POBUNE 27. SRPNJA 1941. (9)
Obnova spomenika u Srbu rehabilitira četništvo
Ako se nekada u komunističkoj Jugoslaviji moglo manipulirati u političke svrhe raznim događajima i datumima ili brojem žrtava rata danas je i sam takav pokušaj nedopustiv, a oni koji žele preko tekovina tzv. antifašističke borbe u NOB-u danas u Hrvatskoj rehabilitirati četništvo, po uzoru na ono što je napravljeno u Srbiji i tzv. republici srpskoj, možemo im poručiti da to proći ne će

Toliko o razvikanom partizanskom ustanku od 27. srpnja 1941. u Hrvatskoj i BiH. Partizani su u tim krajevima imali nešto reći tek polovicom 1942.
Glavne borbe u II. svjetskom ratu na području jugoistočne Europe vođene su na području NDH. Na tom području su se na najokrutniji način sukobljavali nositelji ideologija zla 20. stoljeća - fašizma, nacizma i komunizma, surovih borbâ za Jugoslaviju - onu kraljevsku ili onu staljinističku - borbâ za manje ili više samostalnu Hrvatsku pod okriljem jednog ili drugog ili trećeg zla - borbe za saveznike u ratu koji su često bili najokrutniji i najnemilosrdniji neprijatelji. Borba za prelazak uz zapadne saveznike koji su zagovarali Jugoslaviju, ali nisu bili za komunističku državu. Nikakva samostalna Hrvatska im nije bila po volji, ili uz Staljina i SSSR koji nisu isključivali ni mogućnost samostalne Hrvatske iako su njihovi ideološki saveznici (Tito) bili isključivo za komunističku Jugoslaviju.
Sva ova zla s najgorim mogućim kombinacijama iz povijesti ratova su se prelamala preko leđa Hrvata i drugih stanovnika tadašnje NDH.
Svaka regija u toj državi kao i na području Istre i Južne Hrvatske koja su bila anektirana imala su svoje posebne uvjete koji su ponekad bili do te mjere suprotstavljeni da su saveznici iz jednih predjela bili najžešći neprijatelji u drugim. Komunisti su na svaki način poslije neuspjeha u Španjolskom ratu željeli stvoriti Komunističku Jugoslaviju po uzoru na Staljinov SSSR - istim metodama - tako da su krajem rata zapovjednici svih četiriju Titovih armija bili "Španci" čija osnovna zadaća je bila do kraja uništiti klasnog i narodnog neprijatelja. (I. Peko Dapčević, II. Koča Popović, III. Kosta Nađ i IV. Petar Drapšin).
Kao posljedica tih krvavih sučeljavanja "do istrage naše ili vaše", kako je pisao zagrebački "Srbobran" iz 1906., nizala su se bezbrojna zla već u samom početku od onih iz travnja 1941, preko Boričevca, Udbine, Zrina, Španovice, Drvara, Grahova, Priboja i bezbroj drugih mjesta pa nastavile preko Jasenovca, Bleiburga, križnih putova i bezbrojnih masovnih grobnica.
U Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon rata Hrvati i Katolička crkva u Lici teško su stradali kao i područja susjedne Dalmacije i Jugozapadne Bosne gdje su Hrvati gotovo u potpunosti uništeni. Na tim tzv. oslobođenim područjima broj Hrvata iz popisa od 1931. i onoga od 1948. smanjen je za 70,58%, a Srba za 7,3%.
Tako su Udbinski dekanat (područje današnjih općina Gračac, Donji Lapac i dio Korenice) 1939. činile župe Rudopolje, Udbina, Bunić, Boričevac, Palanka i Podlapac, koje su imale svaka preko tisuću vjernika zatim Udbina 1575, Boričevac 1905, Gračac 1108 i dr. Ukupno je u njima živjelo 16.000 katolika. Do 1942. dekanat su morali napustiti svi svećenici, a potpuno su uništene župe: Boričevac, Bunić, Udbina, Palanka, Rudopolje i Gračac (Hrvati potjerani, a crkve srušene).
Gospićki dekanat obuhvaćao je župe: Gospić, Baške Oštarije, Bilaj, Brušane, Bužim, Lički Novi, Lički Osik, Ribnik, Smiljan, Široka Kula i Trnovac. Srušene su crkve u Oštarijama, Brušanima i Bilaju, a u Širokoj Kuli katolička i pravoslavna crkva su srušene 1948., a od materijala je izgrađen zadružni dom. Spaljeno je šest župnih stanova i ubijena tri svećenika.
Perušički dekanat sastojao se od župa: Donje Pazarište, Aleksinica, Donji Kosinj, Kaluđerovac, Perušić i Klanac. Crkva u Kaluđerovcu je spaljena, a u Gornjem Kosinju je ubijen svećenik.
Otočki dekanat činile su župe: Otočac, Prozor, Ramljane, Sinac, Švica, Brlog, Čanak, Kompolje, Kuterevo, Ličko Lešće i Krasno. Spaljena je jedna crkva i dva župna stana, a tri svećenika ubijena. Crkve i župni stanovi spaljeni su i u Brinju, Jezeranima i Krišpolju, a u Stajnici je uništen župni stan.
Na području današnje općine Korenica, koje je djelomice pripadalo rakovičkom dekanatu, srušene su dvije crkve, a na njihovim mjestima su izgrađene šumarije). U Vagancu (crkva je minirana 1945.), dok je crkva u Prijeboju uništilo vrijeme. Spaljena su i tri župna stana tako da je župa Korenica potpuno nestala.
Drugi svjetski rat poharao je i većinu pravoslavnih crkava, koje su porušili uglavnom Srbi komunisti.
U vrijeme drugog svjetskog rata i jugoslavensko-komunističkog razdoblja u Lici su potpuno nestali Hrvati u općini Donji Lapac te općini Gračac (osim bivše općine Lovinac). Udbina koja je u prošlosti bila središte katoličkih biskupa i jedno od žarišta hrvatske kulture ostala je bez Hrvata. U srpskoj agresiji od 1991 do 1995. proces istrjebljenja Hrvata je nastavljen.
I na kraju kome podići spomenike? Jedino ljudskoj patnji i bezbrojnim nemoćnim i nevinim žrtvama koje su ni krive ni dužne podnijeli najveći teret i najstrašnije posljedice najkrvavijeg stoljeća u povijesti čovječanstva - dvadesetog.
Jedino tim žrtvama trebamo dizati spomenike i nastojati ispraviti nepravde koje su im nanesene. U isto vrijeme treba učiniti sve da potpuna povijesna istina dođe na vidjelo imajući uvijek u vidu kronologiju zbivanja i uspostavljeni red uzroka i posljedica s njihovim tragičnim rezultatima sa svrhom da nam se prošlost ne bi vratila u najgorem mogućem obliku. To se obično dogodi ako nam povijest, iz bilo kojih razloga, nije učiteljica, ili ako nam drugi priječe da ju spoznamo, ili zbog našeg nemara, lijenosti ili komocije.
Za hrvatsku historiografiju ostalo je mnogo toga bez odgovora, a potrebno je odgovoriti zbog dostojanstva žrtve i respekta prema žrtvi. Crno bijela tehnika koja je u posljednjih 70 godina bila jedina u optjecaju i koja je mnogima odgovarala, a koju bi mnogi željeli i nadalje zadržati u optjecaju - prečesto zbog zadržavanja svojih povlaštenih društvenih i političkih pozicija zadržavajući monopol na istinu, u današnjem vremenu civilizacijskog i informatičkog razvoja je neodržava. I žrtve su konačno dobile mogućnost da kažu svoje i da sudjeluju u kreiranju istine. Njihova najveća istina je njihov proživljeni život a nju su dužni zapisati za povijest, a ne odnijeti sa sobom na drugi svijet, zbog onih s kojima su živjeli, i kojih je živote netko nasilno ugasio, zbog budućih naraštaja da im se isto zlo ne dogodi.

Amnestije četnika i hrvatske smrti
Kao što je već navedeno u prethodnim nastavcima do međučetničkih sukoba - onih između monarhista i komunista dolazi krajem 1941. i početkom 1942., ali izmjene i zamjene kokardi i petokraka na istim uniformama su se događale više puta tijekom II. svjetskog rata pa sve do dana današnjega bez većih posljedica za njihove nositelje osim za one s vrha piramide koji su u pojedinim kriznim situacijama bili sklonjeni ili žrtvovani. Hrvati su u svim promjenama bili konstantno prinošeni kao žrtveni janjci na "oltar Jugoslavije". Sponzorstvo Velike Britanije i sila Antante iz I. svjetskog rata, koje su stvorile Jugoslaviju, bilo je ključno u svim ratnim zbivanjima na ovom području.
Najprije su bezuvjetno pomagali jugoslavensku izbjegličku vladu i Dražine četnike do lipnja 1943., od tada do polovice prosinca 1943. podjednako Tita i Dražu, a od tada do konca rata isključivo Tita i partizane, ali uvijek uz uvjet davanja amnestije za četnike i njihovo uključivanje u partizanske redove. Posebno je taj uvjet postajao sastavnim dijelom u svim pregovorima s Titom poslije sastanka Tito-Churchill u Napulju 12. kolovoza 1944. i prilikom formiranja prve jugoslavenske vlade Tito-Subašić u Beogradu 7. ožujka 1945., u vrijeme početka tzv. završnih operacija Jugoslavenske armije. To je nastavljeno i u mnogim poslijeratnim amnestijama pod koje jedino nije potpadao Draža Mihailović i mali broj njegovih najbližih suradnika (vidjeti: Fitzroy Maclean, Rat na Balkanu, Zagreb, 1964., i Jozo Tomasevich, Četnici u II. svjetskom ratu, Zagreb, 1979.).
Na kraju rehabilitacija četništva i u samostalnoj Hrvatskoj
Na ovogodišnjoj (2009.) proslavi "dana ustanka" u Srbu 27. srpnja, iako je u današnjoj Hrvatskoj za "Dan antifašističke borbe" proglašen 22. lipnja 1941., bili su nazočni potpredsjednik hrvatske Vlade Slobodan Uzelac, Milorad Pupovac, potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke i zastupnik u Hrvatskom saboru te Vesna Pusić, također zastupnica u Hrvatskom saboru. Potpredsjednik Slobodan Uzelac je tražio od hrvatske Vlade, da se odmah pokrene obnova "spomenika u Srbu" na što je Vlada Republike Hrvatske preko Ministarstva kulture iz državnih rezervi odobrila milijun i šesto tisuća kuna i raspisala natječaj za obnovu spomenika preko Hrvatskog restauratorskog zavoda. Radovi su užurbano već u tijeku i trebaju biti završeni prije 27. srpnja 2010.
Dok se u drugim tranzicijskim državama koje su bile žrtve europskih totalitarizama 20. stoljeća, fašizma, nacizma i komunizma spomenici sa javnih mjesta prenose u zatvorene muzejske prostore kao podsjetnici na zla koja se budućim naraštajima ne smiju ponoviti. Hrvatska koja je najteže stradala od sva tri navedena zla obnavlja im spomenike - valjda kao demonstraciju njihove moguće suradnje na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda. Možda će ipak hrvatski porezni obveznici koji sve plaćaju i žrtve četničkih i jugokomunističkih zločina imati pokoje pitanje za obnovitelje?!

Upućujemo na ove bitne Rezolucije i Deklaracije:
Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.
Deklaracija Hrvatskog Sabora br. 1786 od 30. lipnja 2006.
Rezolucija vijeća europe o osudi komunističkih zločina od 25. siječnja 2006.
Opća deklaracija UN-a o ljudskim pravima br. 217/III od 10. prosinca 1948.

Završetak
Priredio Ante BELJO

Hrvatsko slovo, 13.studenoga 2009.
DNEVNIK
Dubravko Jelčić
Na izborima vratiti Hrvatsku Hrvatskoj

Ponedjeljak, 2. studenoga
Dušni dan. Kako je ono pisao Dobriša: "...pamtim / sve više mrtvih prijatelja". Zbog njih sam htio i danas otići na Mirogoj, nastaviti jučerašnji doživljaj i jučerašnja razmišljanja, biti sam s onima koji su mi dali život i onima koji su bili dio moga života i koji to još uvijek jesu i bit će dok bude mene. Jučer je bilo vrlo prometno, imao sam dojam da nikada nije bilo toliko svijeta i nisam se mogao osamiti i sabrati koliko sam želio, a osjećam i sad silnu potrebu za tim. Potrebna mi je ta osamljenost, jer samo osamljen osjećam stvarnu prisnost s njima. Oni su jedina nit koja povezuje moj život u koherentnu cjelinu. Ali nisam otišao, otići ću sljedećeg ponedjeljka. Svi drugi dani u predstojećem tjednu su mi ispunjeni drugim planovima, a danas sam, suprotno svim svojim običajima, cijeli dan proveo gledajući do večernjih sati izravni TV prijenos saborske rasprave o sporazumu sa Slovenijom. Slušam i ne mogu vjerovati da čujem ono što čujem. Toliko riječi, toliko replika koje ništa važno ne dodaju i toliko ispravaka koji ništa bitno ne ispravljaju, a ono bitno ostaje netaknuto: da po ne znam koji put u zadnjih desetak godina pristajemo na ucjene, kao servilni sluge. Loše sluge gorih gospodara. Kao da je cijeli Sabor izgubio ono što se zove dostojanstvo, čast i ponos. Sabor i Vlada, koji bi dostojno predstavljali, vodili i zastupali ovaj ponosni narod hrvatski, rekli bi već odavno da je dosta s takvim ponižavanjima i da na njih više ne pristajemo, otkuda god i od koga god takvi pritisci dolazili. A postavili bi i neka pitanja bruxelleskoj birokraciji: jesu li svjesni da je Slovenija, a time i Europska Unija u čijem je ona članstvu, već cijelo desetljeće i nešto više okupator jednog dijela nedvojbeno hrvatskog teritorija, jer je i nekadašnji slovenski predsjednik Milan Kučan priznao da Sveta Gera pripada Hrvatskoj? Koalicijske vlasti, i ona prva (2000.-2003.) i ova druga (2003.-2009.), nalik jedna drugoj kao brat bratu, nakon što su malo pomalo rasprodali naše najvrjednije i najunosnije gospodarske firme, od INA-e preko HT-a do banaka, sada pristaju i na prodaju hrvatskog teritorija za članstvo u Europskoj Uniji, iako sam uvjeren, s obzirom na dosadašnje iskustvo, da će oni i kad pristanemo na ovaj uvjet postaviti neki novi; a ako ga i ne postave, siguran sam da ulazak u Europsku Uniju, pod ovakvim uvjetima, jamči našu neravnopravnost u njoj, što znači da nam se nudi status sličan onome koji smo imali u Jugovini. A meni je sasvim svejedno, služili mi Beču, Budimpešti, Beogradu ili Bruxellesu. (Četiri fatalna B u hrvatskoj povijesti!)

Utorak, 3. studenoga
Čitam i danas s velikim zanimanjem knjigu Zvonimira Despota o Josipu Brozu (Tito - tajne vladara). Čitam je već nekoliko dana, koliko mi vremena preostane nakon svih dnevnih poslova. Svi današnji kritičari jugonostalgičarske provenijencije, koji upiru prstom u naše društvene deformacije, tvrdeći da su one izvorni proizvod hrvatskog slobodnog društva koje te pojave stimulira, počevši od korupcije pa do nezaposlenosti, morali bi pročitati ovu knjigu da vide i shvate, ako su to voljni i sposobni, gdje je korijen naše današnje nesreće. Okrenimo, na primjer, stranicu 99 i čitajmo: "Jugoslaviju je proždirala i korupcija. Tito je otvoreno protiv nje ustao na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. godine: Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Sticanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekog drugog - to je kod nas masovna pojava. Š...Ć Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju - ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka." Na istoj stranici čitamo kako je Josif iz Kumrovca govorio o luksuznim vilama i automobilima, koje njihovi vlasnici nisu mogli steći svojim legalnim prihodima. Na drugim mjestima, da ih sada ne citiram, pozorni čitatelj naići će i na pitanja stečajeva socijalističkih poduzeća, porastu nezaposlenosti kao antsocijalističke pojave, a i na kojekakve druge "anomalije", kako ih je on nazivao. A sve nam to govori, da sve što mi danas proživljavamo i od čega kao društvo bolujemo potječe iz jugokomunističkog vremena, koje neki naši ogorčeni kritikanti idealiziraju računajući na općepoznatu amneziju hrvatskog puka. U Hrvatskoj su, dakle, društvene konstelacije danas jednake onima od prije trideset i četrdeset godina, naša se svijest dakle nije izmijenila nabolje, nije ozdravila uspostavom slobodne i demokratske Hrvatske, čemu smo se iskreno nadali. Naš mentalni sklop nije se promijenio, ostao je isti. Razlika je samo u tome što se tada o negativnim pojavama nije pisalo u novinama i debatiralo na tržnicama nego se govorilo na zatvorenim sjednicama visokih partijskih foruma. O tome se javno nije smjelo govoriti. Moglo se samo šaputati u krugu povjerljivih prijatelja. Danas o tome slobodno piše i govori tko god hoće i gdje god hoće i koliko god hoće, a može čak i pretjerivati koliko god mu srce želi. A bolje bi im bilo, da razmisle malčice i o sebi: koliko su sami pridonijeli stanju takvom kakvo jest?
Posebno je intrigantno (i razočaravajuće) čitati Krležina pisma Titu. Ne ću ih citirati, gade mi se. To nije onaj Krleža, radi kojega sam 1960. kao profesor u Travniku umalo završio u zatvoru, jer ga nisam predavao 2 sata kao što je bilo propisano nastavnim programom za srednje škole BH, jednako kao i Milovana Glišića, nego sam mu posvetio punih pet sati. Protumačili su to kao znak moga hrvatskog nacionalizma, a ne kao čin objektivne književno-estetske prosudbe. Ali nisam tada imao pred očima ovoga Krležu, koji piše ovako udvornički ljigava pisma, nego onoga boljega, meni jedino vrijednoga Krležu, Krležu Legendi, Hrvatskog boga Marsa, Balada Petrice Kerempuha, Glembayevih, Areteja i Na rubu pameti. (Zastave još nisu bile tiskane.) Ovaj Krleža, kojega upoznajemo iz ovih pisama, prešao je taj rub i našao se na onoj drugoj strani pameti (i dostojanstva). Nažalost!
Na Jelačićevu trgu opet razapeli nekakav golemi šator. Bi li se netko usudio učiniti tako nešto u centru Beča? Jutros slušao, kao obično, radio emisiju "U mreži prvoga". Sve sam uvjereniji da naša politokracija ne uživa povjerenje hrvatske javnosti. Na Kamenim vratima vidim Josipa Kokića: štrajka glađu, nakon jučerašnje odluke Sabora. Predlažem mu, da svoj prosvjed izrazi tako da ne ugrožava svoje zdravlje. Svaki nam je život dragocjen.

Srijeda, 4. studenoga
Tadija danas ima 104 godine, rekao sam danas na svečanosti u Brodu i dodao: Dobro ste čuli, nisam rekao imao bi nego ima, jer za mene je on, a vjerujem i za mnoge od vas, živ i danas i bit će dok me bude. Doista, fenomen Tadijanović nije samo jedinstven, unikatan i neponovljiv nego i neobjašnjiv. Moguće ga je tumačiti na više načina, koji govore i za i protiv, od dobronamjernog razumijevanja do potpunog nerazumijevanja. Ni ja ga nisam uvijek razumio, bilo je dana kad smo bili i u vrlo zategnutim odnosima, a onda mi se odjednom objasnilo da njegovo samoljublje nije bilo očaranost sobom nego životom koji nam se događa samo jednom. Luko je govorio zaista poneseno, s razlogom su mu oduševljeno pljeskali i s razlogom je dobio nagradu.
Imao sam u životu bezbroj prijatelja, ali i onih s kojima se nisam želio susresti, a još manje sastajati. Nisu bi bili prijatelji, ali ne mogu reći ni da sam ih smatrao neprijateljima. Bili su mi, jednostavno, indiferentni. Nikada nisam ni prema kome osjetio ni gađenje ni prezir. Sve do danas, kad mi se u blizini našao S.S. U prvom trenutku sam gotovo podlegao nekim mutnim, neizdiferenciranim negativnim osjećajima, koji me zamalo preplaviše, i jedva sam ih svladao. Ali svladao sam ih i spasio se od prljavih emocija. Kao da mi je, upravo ovih dana, ta kušnja bila potrebna, da bih očuvao higijenu duše. Je li to Budha učio, da možemo biti sretni samo ako ne mrzimo ni one koji nas mrze? A drugi jedan mislilac (ne sjećam se koji) ispravno je zaključio, da mrzimo samo one kojima smo zbog nečega zavidni. A ja nikada nikome ni na čemu zavidan nisam bio.

Četvrtak, 5. studenoga
Žao mi je što nisam u Slatini, na obilježavanju stotog rođendana Mirka Jirsaka. Upravo njegov primjer pokazuje što je nekada značilo živjeti izvan Zagreba, makar i kao profesor koji njeguje svoj pjesnički dar. On je vrijedan pjesnik, ali meni je zanimljiviji kao prozaist. Da je napisao samo Karneval cvrčaka, zaslužio bi ugledno mjesto u hrvatskoj književnosti. Svojedobno sam uspio upravo taj roman unijeti u "Pet stoljeća hrvatske književnosti" i sjećam se kako su tada mnogi, među njima i Vlatko, bili iznenađeni tim romanom i rekli mi, da ga je vrijedilo "otkriti". I zato, a ne samo zbog višegodišnjeg prijateljstva, obećao sam da ću doći u Slatinu i želio sam to, ali se u životu događaju i nepredviđene zapreke, zbog kojih obećanja ponekad jednostavno ne možete održati.
Čujem na radiju Đapićevu izjavu, da je HSP njegovom zaslugom danas moderna stranka desnice. Njegovom zaslugom HSP je danas spao na jedan mandat u Saboru, njegovom zaslugom se HSP danas predstavlja kao desnica, a tako je tumače i naši suvremenici. Đapić očito ne zna, da je Starčević bio pristaša i sljedbenik Francuske revolucije 1789., da je lozinka "liberté, egalitâ, fraternité" bila misao-vodilja njegove Stranke prava, koja je bila uvijek smatrana lijevom strankom, ali i nacionalnom. Starčević je bio oblikovatelj modernoga hrvatskog nacionalizma, ali i slobodoumnik, nacionalni i socijalni liberal, prvi naš zagovornik građanskih prava i pravne države. Đapiću to nije poznato, a to znači da nije nikada pročitao izvorni program Stranke prava, a o drugim Starčevićevim političkim spisima da i ne govorimo. A njih bi morali pročitati, upravo danas, svi naši novopečeni političari-skorojevići. Bilo bi im to korisno. Pisali bi i govorili pametnije nego što trenutno pišu i govore. Shvatili bi da se može biti nacionalno svjestan i beskompromisan a istodobno i demokrat s izrazitom socijalnom osjetljivošću, a ne bi nasjeli primitivnoj komunističkoj tezi da je svaka nacionalna svijest eo ipso desničarstvo.
Neki predsjednički kandidati započinju svoju kampanju cirkusantski, ne misleći da time kompromitiraju ne samo sebe nego i instituciju Predsjednika Republike. Pa ne ćemo birati prvaka u maratonu, zaboga, nego prvaka države, koji će nas predstavljati pred cijelim svijetom!

Petak, 6. studenoga
Svakog jutra ponavljam onu pepelničku rečenicu: Sjeti se, čovječe, da si prah... Živim već 35 godina više od svoga oca. Njegov je život prekinut kad je imao 44 godine. Jesam li zaslužio živjeti toliko? Ne znam. Jesam li opravdao taj dugi život? Nisam siguran. Jesam li mogao bolje? Jesam. Sve te moje prosudbe su samo moje, a Onaj koji gospodari svjetovima zna, da zaista tako i mislim. The rest is silence.

Subota, 7. studenoga
Jedni dakle trče maraton, drugi dijele naranče, treći lopte, a četvrti će, kako čujem, dijeliti vunene šalove i rukavice... Možda će se naći i tko će, kao neki u staroj i truloj kraljevskoj Jugovini, Pašićevi radikali na primjer, u kampanji dijeliti samo jednu cipelu, lijevu ili desnu, već prema svojoj ideološkoj orijentaciji, obećavajući potencijalnim biračima da će dobiti i drugu cipelu ako stranka pobijedi na izborima. Ne samo da je neozbiljno, nego je i ponižavajuće - i za kandidate, i za njihove stranke, a najviše za birače. Nikada ne bih glasovao za one koji me podmićuju narančama ili šalovima. Glasovat ću za onoga koji to ne čini, jedinoga koji je u ovoj kampanji iznio upravo danas svoj program, vrlo detaljno i konkretno, i kojemu vjerujem da ga ne će iznevjeriti kao što je bio slučaj s vjerolomnikom, koji je na splitskoj rivi kao oporbenjak veličao i branio Gotovinu, a samo koji mjesec kasnije, došavši na vlast, organizirao hajkački lov na njega i najzad ga izručio svojoj milenoj Carli de Ponte rosso. Umjesto jeftine demagogije i sitne korupcije, a ne znam što je sramnije, prof. Miroslav Tuđman, kao ozbiljan i odgovoran političar, jasno je rekao da će spriječiti realizaciju plana nazvana "Zapadni Balkan", što je prozirna šifra za plan obnove Jugovine pod okriljem (a zapravo po tajnom planu i diktatu) Europske Unije. On je jasno rekao, da je naša gospodarska kriza koju proživljavamo velikim dijelom posljedica moralne krize, a ona je plod nametnutih nam globalizacijskih vrijednosti, koji nisu u skladu s našim tradicionalnim vrijednostima i kriterijima. Osloboditi Hrvatsku iz jugoslavenske tamnice naroda: to je bio program Tuđmana s kraja XX. stoljeća. Očuvati i obraniti Hrvatsku, a to znači vratiti Hrvatskoj njenu dušu, vratiti Hrvatsku Hrvatskoj: to je program Tuđmana XXI. stoljeća. Raduje me što je danas prepuna dvorana "Lisinskoga" oduševljeno pozdravljala njegove riječi.
Nedjelja, 8. studenoga
Uobičajeni nedjeljni objed sa Zrinkom, danas u "Starom fijakeru". Iva čuva liniju, pa i dalje posti. Tmurno i kišno, cijeli dan mi je upaljeno svjetlo, ne bih mogao čitati bez njega. Ne gledam televiziju, ne listam novine (koje već odavno i ne pratim). Čitam. Čeka me na hrpi desetak novih knjiga, a ja se vraćam staroj svojoj lektiri. Ne znam po koji put u životu, a osobito posljednjih godina: Dostojevski. Bjesovi. Srećom, nitko ne zove. Izostaje moja večernja šetnja. Samujem.
Dubravko JELČIĆ

Hrvatsko slovo,13. studenoga 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Dan kada je Hrvatska plakala
Prolaze dani, mjeseci, godine. Ostaju sjećanja i uspomene. U svakom tom danu, mjesecu i godini jedan je dan duboko urezan u sjećanje svakog istinskog hrvatskog rodoljuba. Dan kada je pao Vukovar - kada je Hrvatska plakala
Pravo je pitanje - gdje je nestalo zajedništvo koje se u društvu moglo tako snažno osjetiti u vrijeme Domovinskog rata
Ove godine vukovarski Dan sjećanja, 18. studenoga 18. je po redu. Podudarnost brojeva datuma ove obljetnice i redoslijeda njezina obilježavanja, potiče nas da se pitamo: Zar je moguće da je prošlo već osamnaest godina od tih ratnim strahotama i razaranjima obilježenih dana? Kako se danas osjećamo kada netko spomene Vukovar? Što osjećamo pri spomenu imena toga svetoga grada heroja i na koji je to način on utkan u život svakoga od nas? Nisu li obljetnice poput ove upravo izvrsna prigoda za naša preispitivanja društva i vremena u kojem živimo, uspoređujući ih s vremenom herojstva i zajedništva kojim se prije osamnaest godina branio Vukovar? Danas je Vukovar bez dvoumljenja jedan od najvećih simbola hrvatskog ponosa i hrabre ustrajnosti usprkos svim patnjama i stradanjima naših ljudi koje su bile izazvane brutalnom i monstruoznom agresijom i zločinima JA i srpskih paravojnih jedinica. Danas, osamnaest godina poslije,  živimo žurno, turbulentno, konzumeristički isplanirano, prebirući po raznim memorijskim, bankovnim, telefonskim, fotografskim, kompjutorskim, zdravstvenim, parkirnim i socijalnim karticama i iskaznicama. Činimo to, za divno čudo, u mirnom suživotu s onima koji su nas klali, ubijali i rušili nam domove, gradove i sela. Za svaku, pa i najmanju informaciju potreban nam je nekakav PIN. Nemali broj puta znam se upitati: koji je to PIN kojim možemo probuditi nečije kolektivno, a ne samo individualno sjećanje? I, jesmo li uopće još sposobni kolektivno razmišljati i suosjećati? Suvremeni čovjek trebao bi se u svakom trenutku pitati: gdje sam u svemu tome bio ja ili kakva je bila moja uloga u svemu tome? Pravo je pitanje - gdje je nestalo zajedništvo koje se u društvu moglo tako snažno osjetiti u vrijeme Domovinskog rata i u vrijeme dok se Vukovar branio životima naših najmilijih sinova za danas slobodnu i samostalnu Hrvatsku? U što smo se to kao društvo pretvorili u tih osamnaest godina? Osamnaest godina može biti i puno i malo, ali svakome je čovjeku osamnaesti rođendan oduvijek značio nešto posebno. Postati punoljetan nije mala stvar. Postaju li s vremenom punoljetna i naša sjećanja, sazrijevajući i donoseći nam poruke kojih prije nismo bili svjesni? Čovjek kojemu je osamnaest godina proživljava jedno od najljepših razdoblja svoga života. Iza njega je matura. Otplesao je svoj maturalni ples i oprostio se s neozbiljnim dijelom svoje mladosti kako bi krenuo prema onom nešto ozbiljnijem razdoblju svoga života, a to su godine studiranja i pripremanja za što uspješniji život. Jesmo li se i mi kao društvo zauvijek oprostili od svih prijetvorbeno-privatizacijskih neozbiljnosti i tranzicijskih nestašluka, ili još uvijek tapkamo na mjestu, ne želeći krenuti prema naprijed? Upamtimo, upravo su nečasna djela i lopovštine ratnih i poslijeratnih profitera bacili sjenu na sve nepravde koje smo pretrpjeli, koje su nas bile kao narod zbližile i koje nikada ne bismo smjeli zaboraviti, kao ni sva herojstva istinskih i pravih boraca za hrvatsku slobodu, ravnopravnost i nezavisnost.
U vrijeme ratnih razaranja i poslijeratne obnove svim poštenim građanima Hrvatske na pameti je bila jedino ljubav prema domovini, zajedništvu, obitelji i sretnom životu. Moj je naraštaj u vrijeme Domovinskog rata bio u svom razdoblju sazrijevanja i nitko od nas nije niti slutio kakve nas burne studentske godine čekaju. Jer, umjesto studentske idile, filozofskih razgovora, plesnjaka, zajedničkog učenja i pjesme do kasno u noć, agresori su nas zasuli mirisom baruta, obojivši našu svakodnevicu crnim slikama razaranja naših gradova, ubijanja naših nevinih ljudi te nam umjesto glazbe ponudili zvukove ratnih aviona, bombardiranja i sirena za opću opasnost i zračnu uzbunu koje i danas odzvanjaju u našim ušima. Svaki je grad tada bio jednako naš i svi smo bili jednako njegovi. Svi smo bili kao jedan, spremni učiniti sve kako bismo sačuvali svoj integritet i izborili svoju slobodu, samostalnost i ljepšu budućnost, kada već nismo imali pravo na tada bolju sadašnjost. Tada nismo razmišljali o godinama koje prolaze i koje nam više nitko ne će moći vratiti, kao što nam nitko više ne će vratiti sve one hrabre ljude koji su ostavili svoje živote na oltaru domovine. Njima najviše dugujemo domovinu za kakvu su se borili, darujući joj najljepše dane svoga života i svoje mladosti. Sjetimo ih se. Sjetimo se njihove mladosti koja nije dočekala zrelost. Sjetimo se njihovih snova koje su s punim povjerenjem u njihovo ostvarenje ostavili u naslijeđe svima nama. Upitajmo se: jesmo li ustrajali u ostvarenju tih snova? Jesmo li ostali dosljedni i zauvijek vjerni kolektivnom sjećanju na vrijednosti koje bismo trebali znati čuvati? Sjetimo se: najveći san tih hrabrih momaka, san za koji su dali svoje živote, bila je lijepa i nasmijana, iskrena i čista, ponosna i privlačna djevojka na pragu svoje punoljetnosti, spremna za sve životne izazove te istodobno puna znatiželje i novih ideja za bolji i ljepši svijet. Pravedna, a ne obespravljena. Dosljedna svojim moralnim i duhovnim  vrijednostima, a ne kontroverzna i obojena teškim kriminalnim radnjama. Stabilna i skromna, a ne rastrošna. Prije osamnaest godina oni su znali da je tada ona bila još u povojima. Znali su da se rađa kroz njihove muke i stradanja. Danas su te godine odrastanja i sazrijevanja iza nje, a ona je više nego ikada spremna za ljubav, poljupce i osmijehe nekih novih mladića. Počešljajmo, uredimo i odjenimo našu prelijepu djevojku za njen najljepši i najsvečaniji maturalni ples. Učinimo to, ako ni zbog čega drugog, onda zbog svih onih mladih života položenih u temelje naše slobode i samostalnosti. Malo je reći - hvala vam, dragi momci! Vaša će vas Hrvatska vječno slaviti!