Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 14. siječnja 2011

SJAJ I BIJEDA HRVATSKE NEZAVISNOSTI

God. 1991. je ona godina u povijesti hrvatskoga naroda u kojoj se volja naroda objedinila u nepokolebljivu odluku da obrani svoj dom, svoju domovinu, svoju otčevinu, sva materijalna i duhovna dobra koje su okupatori oružjem željeli oteti i pripojiti Velikoj Srbiji. Te je godine hrvatska nacija očitovala svoju volju da hoće postojati samo u obliku vlastite države. Ujedinili su se potomci hrvatskih antifašističkih partizana, domobrana i ustaša, ujedinili su se bivši protivnici, ujedinili su se Hrvati koji su 46 godina živjeli pod diktaturom jednoumlja i Hrvati koji su imali sreću živjeti u zapadnim demokratskim državama. Pobijedila je ideja pomirbe koja je najsnažnije bila utjelovljena u osobi Franje Tuđmana. Njegova čvrsta volja nije dopustila razvodnjavanje naroda i napuštanje stoljetnih ideala hrvatskoga naroda. To je stvorilo nepokolebljivu duhovnu snagu svih slojeva pučanstva. Na putu Golgote, potresen kolektivnim doživljajem agresije, ponižavanja i muka, hrvatski je narod 1991. izvojevao pravo na vlastitu državu. Na kraju dvadesetoga stoljeća bila je jedna od najsjajnijih epizoda u hrvatskoj povijesti - ocijenili su brojni strani i domaći povjesničari. Rat se dobio pravilnom strategijom predsjednika Tuđmana. Bez nje ne bi bilo međunarodnog i diplomatskog priznanja Republike Hrvatske i danas bi južni i istočni dijelovi hrvatske zemlje bili dijelovi Velike Srbije

Diplomatsko priznanje Republike Hrvatske od Europske zajednice 15. siječnja 1992. bio je završni čin procesa tijekom 1991. u kojem je problem Jugoslavije internacionaliziran na nizu međunarodnih konferencija i u kojem je Hrvatska - kako kaže Hrvoje Kačić u svojoj knjizi "U službi domovine" - već postigla i faktično i političko priznanje. Jugoslavija se našla u položaju pod međunarodnim starateljstvom. Na međunarodnu pozornicu stupile su Slovenija i Hrvatska. Na Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu 18. listopada 1991. donijet je "Sporazum za globalno rješenje jugoslavenske krize". Taj Sporazum, koji je sudionicima predstavio lord Carrington, predvidio je suverene i nezavisne države s međunarodnim subjektivitetom. U Haagu je isto tako objavljena Deklaracija o Jugoslaviji koju su zajedno potpisale Europska zajednica, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. U Deklaraciji se traži "obustava upotrebe sile u rješavanju političkih razlika..." Međutim, Jugoslavija i Srbi nisu se držali takvih deklaracija i nastavili agresiju, čime je rat Jugoslavije i Srba protiv Republike Hrvatske eskalirao do strašnih razaranja Dubrovnika, Vukovara i drugih područja. Jugoslavenska narodna armija nije više bila legitimna armija na području Republike Hrvatske, koja je 1991. postigla status međunarodno priznate države. Međutim, Hrvatska na kraju 1991. još nije bila i diplomatski priznata od Europske zajednice. To se dogodilo - zahvaljujući poglavito Vatikanu, Njemačkoj i Austriji - 15. siječnja 1992. Njemačka je priznanjem Hrvatske i Slovenije težila stvaranju stabilnosti, što je - kako je naglasio publicist Viktor Meier u jednom svom radu za Südosteuropa Aktuell 17 - francuske i engleske diplomate bacilo u traumu. Razaranje Dubrovnika, Vukovara i drugih hrvatskih gradova više se nije moglo ignorirati u središtima Europske zajednice i ona je odlučila poduzeti posljednji korak i diplomatski priznati Republiku Hrvatsku. Protivnici diplomatskog priznanja digli su odmah hajku protiv Hrvatske i nisu htjeli priznati da su do 15. siječnja 1992. srpski teroristi već jednu trećinu hrvatskoga teritorija uzeli u svoje ruke. Javljale u se knjige i članci u kojima je pisalo da uvođenje šahovnice kao državnog grba znači za Srbe ono isto što za Zidove simbolizira nacistički znak svastika. Hrvatska ipak nije ostala osamljenom. Bilo je mnogo iskrenih i objektivnih ljudi u politici, publicistici, Crkvi i diplomaciji, koji su upozorili da je eskalacija rata u Hrvatskoj uslijedila zbog prekasnog diplomatskog priznanja.

Detuđmanizacijom zaboravljali su se dani ponosa i slave. Od Haaškoga tribunala i profesionalnih protivnika hrvatske države slijedile su pljuske za pljuskom u lice hrvatskog vodstva i cijelog hrvatskog naroda. Domaći i svjetski napadi na prvog hrvatskog predsjednika išli su ukorak s gospodarskom pljačkom Hrvatske. To se dogodilo i događa poglavito zbog toga što dvije vodeće političke stranke nisu imale jasnu gospodarsku i vanjskopolitičku strategiju za mirnodopsko vrijeme. Na čelo HDZ-a i vlade došao je čovjek koji je svojom političkom i jezičnom virtuoznošću zamaglio oči hrvatskoj javnosti. Pod njegovim vodstvom država se prekomjerno zadužila i gubitkom kontrole nad velikim bankama i poduzećima izgubila gospodarski suverenitet. Njegovim nedoličnim ponašanjem nakon podnošenja neobrazložene ostavke 2009. Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor u prvoj je godini svog rada kao predsjednica vlade i HDZ-a otvorila unutrašnji problem suvremene Hrvatske, čije se rješavanje nije više moglo odgađati. To su suzbijanje korupcije na svim razinama državnog i društvenog života i pokretanje uništenog gospodarstva. Tužno je da se u hrvatskoj politici morao najprije dogoditi takav skandal da bi se pokrenuli sira hrvatska javnost, znanost, mediji i politika.

Nakon odlaska Franje Tuđmana, koji je u svim svojim potezima razmišljao na temelju povijesnih činjenica i koji je znao da se politički ciljevi mogu ostvariti samo onda, ako postoje odgovorni vođe, koji imaju smisla za realnost, Hrvati su postupno gubili snažnu vezu u sreći i nesreći koju su stekli u Oslobodilačkom ratu i počeli se ponovno međusobno jalavo svađati. Ulazeći u susret okrugloj dvadesetoj obljetnici međunarodnog i diplomatskog priznanja Republike Hrvatske i u susret novih parlamentarnih izbora, netko ce iz HDZ-a morati narodu objasniti gđe je danas Hrvatska i kako je politički i gospodarski stabilizirati. To će morati učiniti Jadranka Kosor na jednoj velikoj konvenciji. To se mora učiniti, kako bi HDZ bio vjerodostojan na sljedećim izborima. Samo tako može ponovno dići onu pobjedničku zastavu koju su nakon sloma trule Jugoslavije pobjedonosno digli dr. Franjo Tuđman i njegovi suradnici. TrenutAČno najjača politička stranka mora se oduprijeti opasnoj lamentaciji s "lijeve" i "desne" strane, prema kojoj Hrvatska ne postoji. U hrvatskom narodu nisu uništeni stoljetni ideali. U ime tih ideala HDZ mora u dvadesetoj godini - 2011. - međunarodnog postojanja RH ponovno mobilizirati hrvatski narod i ponovno ga povezati u snažnu političku stvarnost. Dakako, za takvu akciju nužna je intelektualna supstanca političara. Ako ona ne postoji u vlastitim redovima, krajnje je vrijeme da se u državnu upravu pozovu priznati stručnjaci sa svih područja, da budu desna ruka političkim vođama. Hrvatska je tu, ona ima sve prilike da se digne na noge. Zagreb je jedini grad u povijesti jugoistočne Europe, koji nikad nije bio osvojen i pokoren. Vrijeme je da dobre snage u našoj zemlji dobiju prvenstvo.
Stjepan SULEK

Hrvatsko slovo, 14. siječnja 2011

RAZGOVOR

Mons. Milan Simčić, dugogodišnji vatikanski diplomat:
Proces sazrijevanja i duhovnog oslobođenja hrvatskog naroda trajat će još dugo

Mons. Milan Simčić rođen je u Klani 1926., a teološki studij završio je u Rimu gdje je zaređen za svećenika 1950. Nakon studija na Papinskoj akademiji za diplomatsku službu, od 1960. djeluje u Kongregaciji za nauk vjere, a nakon toga i u Kongregaciji za kler u kojoj je podtajnik od 1986. Svoje golemo znanje i iskustvo od umirovljena 1997. stavio je kao savjetnik u službu najprije vatikanskih ustanova a danas i svoje domicilne riječke nadbiskupije. Prošle godine slavio je 60. obljetnicu misništva. Povodom 19. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja zamolili smo ga za razgovor kako bismo se prisjetili na okolnosti toga povijesnoga događaja, kojem je i sam aktivno pridonio, na tadašnji međunarodni položaj RH, te ulogu hrvatskih svećenika, diplomata u tom postignuću; uz to pitali smo i o današnjim nastojanjima i perspektivama Hrvatske te neželjenim društvenim kretanjima

Mons. Simčiću, u vrijeme priprema za međunarodno priznanje Republike Hrvatske djelovali ste u Rimu kao podtajnik Kongregacije za kler te tom povijesnom činu i sami pridonijeli. Podsjetite nas na ondašnje nesklone nam međunarodne političke okolnosti u kojima se odvijao taj povijesni trenutak za hrvatski narod.

U to vrijeme međunarodno političko ozračje i usmjerenje bilo je krajnje nesklono priznanju Hrvatske neovisnosti a kod nekih država i svjetskih lobbya čak i izrazito neprijateljsko. Htjelo se pošto-poto sačuvati Jugoslaviju. U tome su prednjačile Amerika, Engleska, Francuska, Socijalistička Internacionala, Masonerija i Komunističke stranke u Europi. Talijanski ministar Vanjskih poslova De Michelis, socijalist, predsjedao je tada Europskom komisijom i bio veliki pobornik očuvanja Jugoslavije. Demokršćanska Internacionala bila je podijeljena i neodlučna. Hrvatska je imala razumijevanje, ali ne još izričitu potporu, samo Svete Stolice (Vatikana) i donekle Njemačke koja je bila pod velikim pritiskom spomenutih sila.

Papa Ivan Pavao II. imao je veliko razumijevanje za nastojanja hrvatskoga naroda da ostvari svoju višestoljetnu težnju te je prvi priznao RH. Na koji su način i hrvatski svećenici - diplomati osobno tome pridonijeli? Koja biste imena istaknuli?

U Vatikanu su tada djelovala tri svećenika Hrvata: nadbiskup Josip Uhač, tajnik Kongregacije za širenje vjere, mons. Milan Simčić, podtajnik Kongregacije za svećenike i mons. Nikola Eterović, u Državnom Tajništvu u odsjeku za odnose s državama. Oni su na svojim položajima i po svojim vezama nastojali zastupati interese Hrvatske pogotovo kod Svete Stolice, Njemačke, Italije, i kod Demokršćanske Internacionale.

Ti su se hrvatski svećenici, naravno, zauzeli najprije kod Svete Stolice za priznanje Hrvatske. Postojala je međutim velika zapreka, jer je vjekovno iskustvo crkvene diplomacije imalo za načelo u pitanju priznanja novonastalih država, da ih prizna samo kad bi svršio rat i kad bi ih priznale susjedne države. Rat je bio u tijeku a ostatak Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) tada sigurno ne bi priznao neovisnu Hrvatsku. Nastupi hrvatskih svećenika izravno kod Svetog Oca uspjeli su prebroditi tu ozbiljnu zapreku, jer običaji i pravila diplomacije nastaju u vremenu pa se teško mijenjaju, ali isto tako i nestaju u danim okolnostima. Papa Ivan Pavao II., koji je zaista volio i cijenio naš narod, napravio je revolucionarni zahvat u diplomaciji Svete Stolice i rekao je nadbiskupu Uhaču u privatnoj audijenciji svoju misao i odluku: Treba raskrinkati farizejsku i tragičnu igru onih sila koje se skrivaju iza tvrdnje da se radi o civilnom ratu unutar države a ne o pravoj vanjskoj agresiji, stoga druge države ne smiju intervenirati da zaustave taj civilni rat. Ali Sveta Stolica, reče odlučno Papa, priznat će Hrvatsku makar ostala sama i osamljena! Hrvatski narod ne će nikada biti dovoljno zahvalan Ivanu Pavlu II. za taj njegov hrabri i proročki čin. Kada je, nakon te audijencije, mons. Uhač telefonski javio njemačkom Kancelaru Kohlu tu vijest, ohrabrio ga je i uvjerio da Njemačka ne će ostati sama; naime, nekoliko dana ranije Kohl je bio rekao Uhaču – kojega je poznavao još kao papinskog Nuncija u Njemačkoj - da je spreman priznati Hrvatsku, ali se boji ostati sam zbog velikog pritiska nekih velesila. Nije ih spomenuo imenice, ali je bilo očito da je riječ o Americi, Engleskoj i Francuskoj. Nakon toga Državno tajništvo dalo je do znanja tu Papinu odluku diplomatskom zboru kod Svete Stolice pa su se europske neke vlade i Pučke stranke (demokršćani) konačno opredijelile za Hrvatsku.

Hrvatska se ove godine priprema za posjet nasljednika Ivana Pavla II., pape Benedikta XVI. čime se ostvaruje kontinuitet prijateljskih veza Vatikana i Hrvatske. On Hrvatsku podupire u ovom vremenu, okolnostima i nastojanjima na putu prema europskim integracijama. Hrvati dvoje između ulaska i ne ulaska u EU. Što je, prema Vašem mišljenju, veća korist, čemu treba težiti?

Benedikt XVI. poznaje dobro Hrvatsku i Hrvate. Kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere naslijedio je kardinala Franju Šepera, kojega je osobno poznavao kao i neke hrvatske teologe. Dok je bio nadbiskup u Munchenu upoznao je brojnu hrvatsku katoličku misiju u tom gradu i njezine svećenike i vjernike. Prije nego je postao Papa, posjetio je nekoliko puta Hrvatsku i divio se njezinim prirodnim ljepotama kao i živoj vjeri našega naroda. On će zasigurno nastaviti tradicionalnu Papinu naklonost i prijateljstvo s hrvatskim narodom, što nam potvrđuje i njegov skori posjet. Pitam se samo jesmo li mi svjesni što znači imati takva prijatelja i jesmo li ga dostojni.

Postavili ste mi i sporno pitanje ulaska ili neulaska u EU o kojem se sve češće raspravlja i među običnim svijetom. Osobno sam uvjeren da je naš ulazak u EU neizbježan, htjeli mi to ili ne, zbog mnogih razloga geopolitičke, ekonomske, strateške, nacionalne i kulturne naravi o kojima možemo raspravljati i odvagnuti njihovu snagu i značenje. Međutim pitanje je samo kako i uz koju cijenu ulaziti. Imam dojam da naši odgovorni pregovarači i vlada nemaju dovoljno jasnu predodžbu što je zaista ta EU, koje su njezine prednosti i opasnosti. Živim u Italiji, državi koja je od početka u EU, pa mogu nešto reći iz iskustva o tom pitanju. U globalu svakako mnoge su prednosti na političkom, gospodarskom, financijskom, kulturnom i pravosudnom području. Međutim opasnost prijeti zbog postupnog sužavanja i ograničenja suvereniteta države (zakonodavstvo, etička načela, razvojni sustav, nacionalni interesi itd.), kao i zbog nacionalnog identiteta, jer bruxelleska birokracija teži k stvaranju jednolične paneuropske jedinstvene države brišući postupno nacionalne identitete. Hrvatska dolazi s velikim zakašnjenjem na red za pristup u EU kada se ta europska birokracija već pretjerano ojačala pa u pregovorima nam nameće svoja načela i pravila, bez većeg prostora za pregovore, po onoj klasičnoj izreci jačega prema slabijem: Uzmi ili ostavi! Bojim se da naši pregovarači ne će imati dovoljno mudrosti niti moralne snage oduprijeti se takvom bahatom pritisku Bruxellesa.

Vratili ste se u Hrvatsku opterećenu različitim krizama. Sloboda je donijela iskušenja, izazove. Znamo li kao društvo odgovoriti na njih? Kako objašnjavate veća očekivanja svih nas u odnosu na postignuća i današnje društvene tijekove?

Svi značajniji Hrvati iz emigracije kao i obični puk vratili su se u Hrvatsku s velikim zanosom i iščekivanjima, ali su se brzo razočarali i nacionalno, i politički, i ekonomski. To vrijedi i za mene osobno. Razočaran sam nacionalno , jer vidim da pogubni virus jugoslavenstva i titoizma još uvijek opasno vreba na Hrvatsku i nema primjerene reakcije u narodu na tu opasnost. Razočaran sam politički , jer je komunistički mentalni sklop još uvijek jako prisutan i proširen, hrvatsko je društvo još zaraženo komunističkim «tekovinama», mladi naraštaji ne znaju ništa o strahotama komunističke Jugoslavije pa ju doživljavaju kao pozitivnu fazu naše povijesti, još se uvijek slave najveći ratni i mirovni kriminalci poput Tita, Rankovića, Kardelja, Bakarića, Dolanca i drugih «narodnih heroja», kojima ostaju još uvijek posvećene ulice, trgovi, spomenici i ploče. S tugom se pitam hoće li se moj narod ikada osvijestiti, hoće li se ikada osloboditi duhovnog ropstva komunizmu i jugoslavenstvu, hoće li prestati odavati počasti svojim najvećim krvnicima i kriminalcima? Mnogi me upozoravaju da ne smijem tako govoriti i pisati, jer da je to opasno! Ti ljudi još uvijek žive i nesvjesno u ozračju komunističkog terora, ne vjeruju još u slobodu i demokraciju, boje se reći istinu. To je svojevrsno duhovno ropstvo. Razočaran sam i ekonomski , gledajući dugove i ruševine što je ostavio komunizam, gledajući posljedice rata i gramzljivost i nepoštenje političkog kadra koji je po mentalitetu ostao komunistički i primijenio na privatizaciju novi-stari običaj upravljanja društvenom imovinom po onoj poznatoj: Snađi se, druže!

Uza sve to nisam pesimist, ovaj će proces sazrijevanja i duhovnog oslobođenja trajati još dugo, ali pobjeda je neminovna, samo se u narodu treba stvoriti kritična masa slobodnih i hrabrih Hrvata koji će znati i htjeti govoriti istinu i osloboditi se duhovnog ropstva komunizmu. Za sada vidim takve Hrvate još u premalenom broju. Upravo tu vidim veliko polje rada za poštenu inteligenciju i Crkvu.

Što je potrebno da postanemo zrelije i odgovornije društvo? Koliko može učiniti Crkva, koliko se sluša njezin glas?

To ovisi o centrima i ustanovama koji daju duhovni i kulturni pečat društvu: obitelj, škola, mediji, političke stranke, kultura i Crkva. Nažalost danas su obitelj i škola teški bolesnici, pa ne prenose na djecu vrijednosti zdravoga društva. Mediji su uglavnom nacionalno i moralno destruktivni, osim malih iznimaka kao što je vaš list. Političke stranke su više manje sve korumpirane i širitelji korupcije u politici i u društvu. Kultura je u žalosnom stanju; pratim kulturne stranice raznih novina pa se pitam, čitajući ono što prodaju kao vrijedno kulturno štivo, zar smo spali na to se hrvatska kultura očituje ponajviše u raznim vikačima i deračima, u divljim bendovima, u «velikim muzičarima» koji znaju samo udarati po bubnju, u pornografiji, u maškarama i dondolašima, kojima novine posvećuju svoje tzv. kulturne stranice? Crkva sa svoje strane, kao kulturni čimbenik u narodu, sve je više izolirana od naroda, napadana od medija i političara, pa je njezin utjecaj ograničen na praktične vjernike koji su manjina u društvu. To je, po mom sudu, objektivna slika hrvatskoga društva i naroda danas. Trebamo sagledati tu zbilju, nemojmo se varati utješnim riječima, nego valja zasukati rukave i na posao, u prvom redu s mladim naraštajima i s pojedincima; oblikovati mlade kadrove za politiku, za gospodarstvo, za znanost i kulturu, za medije; stvarati kritičnu masu u narodu da odbaci iz društva sve natruhe komunizma i jugoslavenstva. Jedino tako možemo se nadati preporodu Hrvatske.

Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 14. siječnja 2011

Anika Rešetar, predsjednica Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja

Druge se države nisu odrekle svoga jezika, zašto bi Hrvatska

Na nedavnoj međunarodnoj pristupnoj konferenciji za Hrvatsku potvrđeno je da hrvatski jezik – kad Hrvatska postane punopravna članica Europske unije – postaje njezin 24 službeni jezik. To će, objašnjavaju, podrazumijevati da će hrvatski građani pisati institucijama EU na hrvatskom jeziku i od njih na istom jeziku dobiti odgovor. Hrvatski će biti zastupljen u Službenom listu EU, bit će jezik zakona i sve službene tiskane građe. Zastupnici će se u Parlamentu moći obraćati na hrvatskom jeziku. No, do tada će proći stanovito vrijeme. A kakve su prilike sada, koliko je hrvatski jezik prisutan u međunarodnim pristupnim konferencijama za Hrvatsku kao radni jezik te koliko se prevodi na hrvatski mogli smo nedavno doznati iz priopćenja Društva hrvatskih konferencijskih prevoditelja koje je skrenulo pozornost javnosti na negativna kretanja. Tim povodom razgovaramo s njegovom predsjednicom Anikom Rešetar

Gospođo Rešetar, nedavno ste se u ime Društva, čija ste predsjednica, obratili javnosti priopćenjem u kojem progovarate o položaju hrvatskoga jezika u međunarodnim pristupnim pregovorima. Što Vas je potaknulo na obraćanje hrvatskim institucijama i kakav je odjek priopćenje imalo u javnosti?

Priopćenje Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja bilo je upozorenje i pitanje onima koji odlučuju o prisutnosti hrvatskog jezika u međunarodnom okruženju. Uputili smo ga hrvatskoj javnosti, a pisma smo poslali predsjednici Vlade, države i Sabora.
Već 2005. obavljeni su prvi akreditacijski ispiti za hrvatski jezik, odnosno za prevoditelje koji su dobili dozvolu od Europske komisije da prevode za tijela Europske unije sa službenih jezika EU na hrvatski i obrnuto. Budući da je velik broj akreditiranih prevoditelja u našem Društvu, a da ne rade čak ni na pristupnim konferencijama za Hrvatsku na kojima obično radi od 20 do 30 prevoditelja za mnoge druge jezike, odlučili smo reagirati i upozoriti na trend koji nas zabrinjava. Moramo misliti i na sve naše sugrađane koji će našim skorim punopravnim članstvom zastupati našu zemlju jer su stručnjaci u vlastitom području, a ne znaju dobro engleski. Oni moraju imati mogućnost iskazivanja vlastitih stajališta na materinskom jeziku jer alternativa su mlađi ljudi koji znaju dobro engleski jezik, ali ne vladaju nužno dobro strukom i možda im nedostaje životno iskustvo koje je jako važno u procesu pregovaranja.

Često se zaboravlja da nije dovoljno biti samo obrazovan i znati engleski, jako je važno imati i pregovaračka iskustva i postojanost pri zastupanju vlastitih interesa. Na seminarima smo primijetili da mnogi ne stavljaju slušalice, što je možda dobra vježba za bolje razumijevanje, a rijetki se javljaju za diskusiju na hrvatskom. Kasnije bi nam neki od njih rekli da im je neugodno javiti se za riječ! A znamo da ne valja prešutjeti pitanje jer se svaka nerazriješena stavka kasnije vraća poput prepreke!

Uz to, EU obećava ravnopravnost hrvatskog jezika.

Da, stoga HDKP poziva na korištenje hrvatskog jezika kao jednog od radnih jezika u tijeku pristupnih pregovora jer je riječ o jeziku samostalne zemlje i službenom jeziku Europske unije. Moć Europske unije generira se iz raznolikosti i zato EU jamči pravo na vlastiti jezik i u  okviru svoje politike višejezičnosti stavlja na raspolaganje akreditirane prevoditelje i pokriva troškove prevođenja. Druge se zemlje nisu odrekle svog jezika, nema razloga da to učini Hrvatska.

Jeste li dobili odgovor naših mjerodavnih predstavnika?

Ne, još nismo dobili odgovor na pisma koja smo poslali. Ako javna uprava ne odgovara na upite svojih građana, to nije samo nepristojno, nego i jasno pokazuje koliko drži do svojih građana koji tu istu upravu financiraju.

Ako nema hrvatskog jezika u pristupnim pregovorima čak ni prevođenja na hrvatski jezik, čiji je to propust? Tko angažira ili ne angažira hrvatske prevoditelje? Koliko su za to odgovorne europske a koliko hrvatske institucije?

Prevoditelje prijavljuje hrvatska strana organizatoru skupa koji onda angažira Opću upravu za konferencijsko prevođenje Europske unije. Uprava odabire akreditirane prevoditelje i plaća njihov honorar i troškove prijevoza i noćenja. Budući da smo mi htjeli postati članicom EU-a, trudili smo se ispuniti postavljene zahtjeve i ne "izvoljevati", tj. čini mi se da smo se trudili uštedjeti troškove "domaćinima". Pa smo odabirali ljude sa znanjem stranih jezika i struke, ali takvih je relativno malo i treba misliti na sve naše sposobne sugrađane koji, recimo, dobro vladaju strukom i vještinom pregovaranja, ali ne znaju dovoljno engleski. Oni bi mogli dobro zastupati interese Hrvatske kada postanemo punopravna članica, no u ovako uređenom sustavu nemaju izgleda. Sposoban i iskusan stručnjak moći će bitno utjecati na agende sastanaka i promicanje hrvatskih interesa, čak i ako ne zna dobro engleski; on mora biti u prilici govoriti na svom vlastitom jeziku.

Što zapravo znači govoriti svojim jezikom na međunarodnom planu?

Znači biti suveren. Nedavno sam u vikend izdanju Financial Timesa pročitala kolumnu u kojoj se Englez čudi Dancima, Nijemcima i Nizozemcima što govore bezlični globiesh (global english), a prevoditelji sjede u kabinama i ne rade. Da su  govorili na svom vlastitom jeziku, drži on, bili bi suvereni, zanimljivi, zabavni, poučni, a ovako govorili su monotono na nekom iskrivljenom jeziku. Slično je i kod nas! Biti suveren znači biti svjestan vlastitih potreba i interesa i znati ih  zastupati i ishoditi u međunarodnom okruženju bez straha. Stoga je bitno raditi na mentalitetu, a njega, znamo, oblikuje duhovno i kulturno naslijeđe. Jezik je naša baština, u njemu je pohranjena snaga naših predaka i na nama je znati dobro upravljati baštinom kao izvorom snage i inspiracijom. To je čovjekoljublje i rodoljublje na djelu.

Spomenuli ste da troškove prevođenja snosi EU. Je li onda u pitanju nedovoljno znanje o funkcioniranju tih uprava EU ili naša inercija, popuštanje ili što drugo?

U kontekstu doista velikih pronevjera zapanjuje drskost nekih pojedinaca iz tijela javne uprave koji tvrde da nema dovoljno novaca za prevođenje! Cijela Uprava za konferencijsko prevođenje EU-a stoji svakog građanina EU-a pola eura, tj. 50 centi!

A u našem slučaju?

Kao i u životu svakog pojedinca i obitelji i tijela javne uprave imaju svoje proračune i troše ih na različite načine, ovisno o tome što smatraju bitnim. Postoje tijela javne uprave koja imaju na čelnim mjestima profesionalce - ministar, tajnik, šef kabineta, šef protokola - koji znaju koliko je važan dobar prevoditelj koji zna dobro jezike, ali je i kao osoba reprezentativan. S njima je suradnja profesionalna i ugodna. A postoje i tijela javne uprave koji poslove dodjeljuju putem prethodnih dogovora i čak traženjem provizije. Meni, Bogu hvala, takvo što nikad nije bilo niti ponuđeno jer bih odbila. To bi  značilo prodati dušu jer pohlepa je poput korozije - izjeda ljudsku supstancu. Sjećam se jednog  njemačkog stručnjaka angažiranog na području javne nabave. Bio je zgrožen i nemoćan. Političko je pitanje na što trošimo novac poreznih obveznika, odnosno što su nam prioriteti. Često mi se žale predstavnici javne uprave da smo im preskupi jer moraju odabrati najjeftiniju ponudu, a znaju da rezultat nije zadovoljavajući. Postoje agencije koje nude jeftine usluge prevođenja i angažiraju mlade, a često i loše prevoditelje pa se na službenim stranicama nađu nečitki tekstovi! Bilo bi dobro da se u svakom natječaju osim cijene prijevoda navedu i kriteriji koji moraju biti ispunjeni.

U kakvom su statusu članovi Vašeg Društva?

Naši su članovi većim dijelom slobodnjaci, a dio ima stalno radno mjesto, najčešće na raznim fakultetima. Stoga neki smatraju da se naše Društvo bori samo za vlastite interese. Ali to nije istina. Svi mi - neki nas zovu elitom društva - radimo i dosta pristojno živimo čak i u vrijeme krize. Reagirali smo jer smatramo da upravo strukovne udruge trebaju nastojati oko općeg dobra. Opće dobro čini svakom pojedincu život lakšim. Jako sam ponosna na sve članove našeg Društva u kojem se nekoliko ljudi zaista predano angažira za opći boljitak iako nitko za naš angažman nije plaćen u novcu, osobito kolegice Maras, Mance i Kruhak. Ali "plaća" nam je osjećaj snage koji raste iz zajedništva i svijest da se trudimo poboljšati prilike u kojima živimo. Mislim da bi bilo važno raditi što više na stručnosti kao osnovnom kriteriju za rast našeg društva u budućnosti.

U ovom kontekstu ističem da i velik broj naših članova nije u posjedu stalnog radnog mjesta, pa ni ja. Zarađujemo sami vlastitim znanjem i vještinama "kruh naš svagdašnji", dakle i plaću i doprinose financiramo iz vlastitih prihoda.

Doživljavate li to kao teškoću ili izazov?

Upravo ta "ogoljenost" daje nam snagu za borbu i motivira nas da postajemo sve bolji i vrsniji u našem poslu jer se jedino tako možemo nadati angažmanima i u budućnosti. To nije lako, ali je i lijepo. Moramo se stalno truditi i biti budni i pozorna duha. Kad čovjek nema sigurnosti svakodnevnog radnog mjesta, puno više sam nastoji osmisliti vlastito "radno mjesto" i trsi se daleko više. U tom nastojanju otvaraju se svakodnevno i nove mogućnosti i rađaju nove ideje. Mislim da i inače kao društvo trebamo više težiti kreativnosti i slobodi nego sigurnosti pod svaku cijenu, jer i pretjerani kompromisi, poput straha, izjedaju dušu. Pa čovjek živi osakaćen iako ima sve udove.

Od kada HDKP postoji, koliko članova ima, koje su njegove zadaće, ciljevi?

HDKP je osnovan pod imenom Društvo simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske 1974. u Zagrebu s ciljem razvijanja prevoditeljske struke. Od samih početaka društvo inzistira na sustavu "naukovanja" i mentorstva, tj. brine se za profesionalni razvoj i osposobljavanje mladih prevoditelja.

Tijekom posla vjerojatno ste sudjelovali u različitim delikatnim situacijama? Stoga se valja pridržavati i kodeksa?

Da, imamo kodeks i statut jer nam je poštivanje pravila struke i načela etike ključno za naš posao. Prevodila sam za dva predsjednika države, pet premijera i četrdesetak ministara. To je velika povlastica jer sam doživjela povijest. O sadržaju svog rada nisam nikada ni s kim razgovarala, a nisam ni komentirala osobe za koje sam prevodila. To bi bilo neukusno i nečasno. Ponašala sam se kao da je bila riječ o ispovjednoj tajni. Čestitost i čvrst karakter jednako su važni kao i dobro stručno znanje.

Društvo je član međunarodnih udruga?

Učlanjeni smo, naravno, i u međunarodne strukovne udruge prevoditelja, npr. u Međunarodnu udrugu konferencijskih prevoditelja (International Association of Conference Interpreters - AIIC) i držimo se i njihovih standarda. HDKP se skrbi o unapređivanju usmenog prevođenja, razvoju simultanog i konsekutivnog prevođenja te organizaciji usmenog prevođenja. Vrlo sam zadovoljna našom internetskom stranicom na kojoj se mogu pronaći korisne i zanimljive informacije o nama ( www.simultano-prevodjenje.hr )

Od kada ste Vi član Društva?

Član Društva postala sam 1993.; učila sam od doajena struke, gospođe Postl-Božić i gospođe Divne Kern-Francetić. Lijepo je bilo što sam kao mlada osoba sjedila u društvu velikana kao što su prof. Ivir, Grbin, Andrassy, Vidan, Telećan, Majer, Lukavac, Šafranek, Paravić i ostali. Svi mi ponosni smo na naše Društvo i trudimo se u skladu s potrebama vremena reagirati na izazove.

Kako se postaje konferencijski prevoditelj? Koja je usavršavanja potrebno proći?
Nekoć u Hrvatskoj nije postojalo obrazovanje za konferencijsko prevođenje. To se promijenilo osnivanjem poslijediplomskog studija konferencijskog prevođenja na Sveučilištu i na Filozofskom fakultetu. Oba studija proizvela su zaista sjajne mlade prevoditelje koji već rade u Hrvatskoj i inozemstvu. Vjerujem da će se ta dva studija s vremenom ujediniti kako bi se smanjili troškovi. Za oba studija valjalo je proći zahtjevan prijamni ispit. Poznavanje stranih i vlastitog jezika i opća kultura bili su pretpostavke, a talent preduvjet. To je i razlog zašto je to elitističan studij s vrlo malim brojem polaznika. Rad na jeziku, uvježbavanje tehnika prevođenja i spremnost stalnog učenja osnovne su pretpostavke za uspješan studij. Psihološka stabilnost i postojan karakter preduvjet su za dobru karijeru. Konferencijski prevoditelji su uvijek u stresu, to im je u prirodi posla i zato je ta vrsta ravnoteže ključna za uspjeh. Važno je uz dobro obrazovanje biti i dobro informiran, dakle obvezno je čitanje dnevnih novina na vlastitom i ciljanom jeziku. Obrazovanost, načitanost, dobra upućenost u prilike zemalja, kolegijalnost, temeljitost i nadasve predanost nužne su za dobru karijeru. Što se obrazovanja konferencijskih prevoditelja tiče želim istaći pozitivan primjer Odsjeka za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje se zahvaljujući zalaganju prof. dr. Mirka Gojmerca i prof. Vesne Ivačević-Ježek i u tijeku dvogodišnjeg redovnog dodiplomskog studija može steći zvanje konferencijskog prevoditelja. Oni su rijetka iznimka u brzini prilagodbe curriculuma studija realnim potrebama društva.

Vi ste predsjednica Društva. Kakav je Vaš profesionalni put?

Rođena sam 1962., studirala sam njemački jezik i književnost i komparativnu književnost u Zagrebu i Muenchenu. Diplomirala sam 1985. Predavala sam njemački jezik u Centru za odgoj i obrazovanje u kulturi i radila honorarno na Radiju 101. Počela sam prevoditi 1991. za predsjednika Tuđmana. Intenzivno sam prevodila do 2002., a onda sam sve više počela predavati na Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu (VERN). Njemački jezik predajem izainteresiranim bogoslovima u Nadbiskupijskom bogoslovnom sjemeništu , uređujem i vodim emisiju "Hrvatska - tu mi je dobro, o vrednotama u gospodarstvu" na Hrvatskom katoličkom radiju i objavljujem tekstove u časopisu za putnike Croatia Airlines. Idejni sam autor suvenira za grad Zagreb. Vodim i tvrtku za poduku, prevođenje i savjetovanje.

Mira Ćurić

Hrvatsko slovo, 14. siječnja 2011

PRO PATRIA

Elia Patricia Pekica Pagon
Neoeneolitik

Kraljevi našeg vremena više nemaju toliko veze s plavom krvlju, već se uz njih mnogo više veže slobodan izbor puka koji jednostavno u nekome prepoznaje kraljevske karakteristike i tada ga proglašava kraljem ili kraljicom. To su danas tajkuni i estradnjaci

Svijet je među tom kraljevskom elitom svojedobno bio izabrao princezu Dianu i prozvao je kraljicom srca zbog njezine dobrote i humanosti kojom je htjela zagrliti cijeli svijet. Sjećamo se, vjenčanje Diane i princa Charlesa svojedobno je (1981.) bio medijski događaj godine. U to vrijeme kraljevske obitelji trudile su se zadržati još ono malo sjaja i dostojanstva koliko im je bilo ostalo iz nekih prošlih vremena, ali u desetljećima nakon toga, zajedno s medijalizacijom svijeta, isplivale su na površinu brojne autorizirane i neautorizirane biografije o raznim članovima kraljevskih obitelji koje su iznosile šokantne detalje iz njihovih života, tako da je svima postalo jasno da su i kraljevi samo ljudi, kao i svi ostali, a biti članom neke kraljevske obitelji više nije značilo ništa posebno. Životi pripadnika kraljevskih obitelji danas se prate samo ako su dio sveopćeg medijskog žutila. Jedan od događaja koji će ipak uspjeti uzburkati svjetsku medijsku scenu u 2011. zasigurno će i opet biti kraljevsko vjenčanje. U ovom slučaju vjenčanje starijeg sina kraljice srca Lady Diane - Williama i Kate – plemića i pučanke. Njihovo vjenčanje već sada s nestrpljenjem očekuje cijeli svijet, a kako će se Wills i Kate snaći u ulogama novog engleskog kralja i kraljice, pokazat će vrijeme. Kako sada stvari stoje, oboje su odlučni u tome da ne žele biti kralj i kraljica skandala i žutila.

I naša društvena scena obiluje kraljevima i kraljicama

No, reformirano kraljevstvo napokon postaje dostupno svakome, a koliko je danas titula kralja ili kraljice dobra za onoga tko ju nosi, to najbolje znaju kraljevi i kraljice našega doba. Odgovor na pitanje zašto su ljudi toliko opsjednuti titulama svakojakih kraljeva i kraljica, pronaći ćemo upravo u pučkom odabiru istih. S ulaskom u Novu 2011. hrvatskim i balkanskim medijskim prostorom odjeknula je vijest o ljubavi hrvatske kraljice estrade Severine Vučković i srpskog kralja bakra Milana Popovića. Kralj bakra i kraljica estrade osvanuli su na brojnim naslovnicama tiskovina i u brojnim televizijskim i internetskim vijestima, stavivši svrgnutu dinastiju Sanader u drugi plan, tako da smo naglo iz salzburške ere ušli u novo bakreno doba. Treba znati doći do titule kralja ili kraljice. To sigurno nije lako. Našom metropolom i regijom su u čast bakrenim vijestima odjednom krenuli kružiti vicevi o bakrenom - zna se već čemu. Naši snovi o kraljevstvima rađaju se vrlo rano, još u djetinjstvu kada nas sa svih strana obasipaju bajkama o prinčevima i princezama i velebnim dvorcima na cvjetnim brežuljcima. Tada počinju naši snovi, a kako s vremenom bivamo stariji oni se počinju ostvarivati ili rasplinjavati. Mnoge su pjevačice sanjale o tituli kraljice Torcide, a najprihvaćenija od svih bila je Doris Dragović. Na njezinom tronu danas sjedi kralj bevande – uvijek veseli i raspjevani Mladen Grdović. Janica i Ivica Kostelić zauvijek će za sve nas ostati upisani u legendu kao snježna kraljica i snježni kralj, a tu će titulu od njih drugi skijaši moći samo posuđivati. Blanka Vlašić također će ostati upisana u povijesti hrvatskog i svjetskog športa kao kraljica visina koju će teško netko moći tako lako nadvisiti. Postoje trajne i prolazne kraljevske titule, one vrijedne, kao i one koje krasi prolazna (bez)vrijednost. Za titulu kralja i kraljice skandala tako se često natječu naši i svjetski celebovi, da ih je teško sve nabrojati, jer to su titule koje svakodnevno osvaja netko drugi. No, jedan je i neponovljiv kralj rock'n'rolla Elvis Presley, kao što je i jedan jedini kralj popa Michael Jackson, kralj hrvatskog funka Dino Dvornik, a Lady Ga Ga uspjela je svrgnuti Madonnu i oduzeti joj titulu kraljice popa te si još k tome pridodala i titule kraljice facebooka i twittera. Robin Hoodu mnogi pokušavaju ukrasti titulu kralja lopova, ali se on još uvijek ne da svrgnuti sa svoga trona. Naša opsjednutost kraljevskim titulama svakim je danom sve veća i sve jača. Teniski čarobnjak Roger Federer neprikosnoveni je teniski kralj na svim podlogama i teško će mu netko tako brzo oduzeti tu prestižnu titulu. Oprah Winfrey svojim je marljivim radom i neospornim talentom zaradila titulu kraljice talk showa i televizije, a nošena tim kraljevskim vjetrom pokrenula je nedavno vlastitu tv mrežu OWN (Oprah Winfrey Network) kojoj svi već unaprijed predviđaju veliki uspjeh. Naziv naše glazbene skupine Kraljevi ulice također na sebi svojstven način objašnjava fenomen kraljeva koje bira ulica i koje kao svoje osjećaju ljudi. Međutim, kada Milana Bandića ljudi nazovu kraljem grada Zagreba, on im odgovara kako se on ne osjeća kraljem, jer kraljevi ne rade 16 sati dnevno za svoje podanike. Gospodina Bandića često, kao i šjor Keruma također, narod često naziva kraljevima, pa se za njih dvojicu govori da se međusobno natječu za titulu kralja hrvatskog populizma. Spomenuti lokalni pučki kraljevi nešto su slično poput Chucka Norrisa, pučkog kralja nad svim kraljevima s krunom i žezlom globalnih razmjera. O njemu se pričaju razne legende, priče i zbijaju šale diljem svijeta. Prisjetimo se samo nekoliko njih: Kada Chuck Norris igra Monopoli, to utječe na svjetsku ekonomiju. Kada Chuck Norris reže luk, luk plače. Chuck Norris ne nosi sat, već sam odlučuje koliko je sati. Chuck Norris nikada ne spava, već to prepušta drugima kako bi ih uhvatio na spavanju. I, možda nam upravo lik i djelo Chucka Norrisa najbolje može objasniti tko je od suvremenih kraljeva i kraljica zaslužio svoju titulu, a tko ju je nepravedno posudio od nekog originala. Čije je kraljevstvo trajno, a čije prolazno? Tko je pravi, a tko lažni kralj? Čije je kraljevstvo stvar nečije iskrene obljubljenosti, a čije samo dokaz nečijeg kraljevskog ponašanja bez pokrića? Odgovore prepuštam vama. Jedino vas molim da vaši odgovori ne budu previše bakreno obojeni.

Hrvatsko slovo, 14. siječnja 2011

DNEVNIK
3. – 9. I.
Mate Maras

Od Imote i Zagreba do Shakespearea i Eminescua

Ponedjeljak, 3. siječnja

Genoveva

Kad čovjek prevali sedamdesetu, u njegovu dnevniku nema više osobitih iznenađenja. Suzio se krug znanaca i prijatelja, misli se sve češće vraćaju u prošlost, pravi se životna inventura. U medijskim novostima on vidi davno potrošene varke, kao da mu se pred očima beskrajno vrti film Déjà vu . Danas je blagdan sv. Genoveve, dan moje sjetne uspomene na djetinjstvo. Nisam ga zapamtio iz priče o prognanoj ženi i djetetu i milosrdnoj košuti u šumskoj pustoši, ta je priča bila nepoznata u Dalmatinskoj zagori. Poslije II. svjetskog rata, kad se živjelo u neimaštini i strahu Božjem, majka je kupovala Katolički kalendar i pribijala ga na zid, a djeca su čitala i pamtila svetkovine. Brat mi je bio rođen na današnji dan, pa smo ga u šali nazivali Genovevom, sestra mi je postala Remigije, a meni je pripalo ime Hugo. Ali nemojte pomisliti da su se slavili rođendani. Čini mi se da ta riječ nije ni postojala u studenačkom govoru, spominjali su se tek imendani. Tako bi nas otac na sv. Petra i Pavla probudio s čašicom slatkog likera od kojega nam se vrtjelo u glavi do ručka. A majku smo pitali: „Kad je tvoj imendan, mama?“ Ona je odgovarala: „Moja je zaštitnica sv. Ruža Limska, na 23. kolovoza.“ Sva ta čudnovata imena bila su nam prirodna i normalna, puna tajanstvena značenja. Genovevino mjesto u maglama dječačkog iskustva nikada se nije promijenilo ― ni kad sam poslije doznao da je ta francuska svetica spasila Pariz od Huna, ni kad je tomu svijetu Tonko Maroević posvetio Motiv Genoveve .

Utorak, 4. siječnja
Moja Rumunjska

U novogodišnjem broju Hrvatskoga slova objavljena je lirska poema Večernja zvijezda rumunjskoga pjesnika Mihaia Eminescua. U katalogu mojih prijevoda piše da sam nekoć Luceafărula prevodio u „spavaćim kolima putujući vlakom na relaciji Constanţa-Bucureşti-Beograd-Zagreb“, u vrijeme kad sam kao nepoćudan srednjoškolski profesor morao zarađivati kruh svoj svagdanji obijajući pragove u tuđini. I danas drugujem s tim kasnim romantikom s kraja 19. stoljeća. Mučim se razapet između stila i sadržaja, te ritma i rime, baveći se varljivim poslom koji mi ne će donijeti ni novaca ni slave. Ali nisam zaboravio s koliko su mi ljubavi i zanosa Rumunji govorili o svojem bardu , recitirali njegove pjesme i ponosno tvrdili da je Eminescu najveći pjesnik na svijetu. Sad vidim da su na svoj način imali pravo, njima je Eminescu doista bio utjeha i nada, svjetlo u tmini Ceauşescuova „zlatnog doba“. Krijepili su ih stihovi poput ovih: „Brončano zvono tuče, napola noć se dijeli,/ San, carinik života, carinu još ne želi./ Duh često hoće da me nosi niz put utrti ― / Međusobno su slični, život je poput smrti...“ U jednoj od svojih posljednjih pjesama, na kraju puta, u sanatoriju za duševne bolesnike, u nekom lucidnom intervalu, Mihai je sjetno zavapio: „Kasna jesen već je sada,/ I po putu lišće pada,/ Kad kraj pusta polja prođeš... / Što ne dođeš, što ne dođeš?“ Eminescu je oplemenio dušu svoga naroda koji mu je uzvratio iskrenom ljubavlju i štovanjem. Samo se pitam jesu li ti lirski osjećaji preživjeli razorni nalet neoliberalizma otkad je rumunjski narod, otvorena i ranjiva srca, zakoračio u obećanu zemlju združene Europe.

Srijeda, 5. siječnja:
Put u Imotu
Neočekivano me telefonom zove Ante Žužul i kaže: „Sutra je Vodokršće, ide nas pedesetak na Kamen Most, hoćeš li s nama?“ Znam o čemu je riječ pa pristajem bez imalo oklijevanja, iako se ne veselim vožnji autobusom koja će potrajati dvanaestak sati. Jer idem u rodni kraj i družit ću se s Petrom Gudeljem koji je moje Studence dodirnuo čarobnim štapićem pjesničke riječi: „A kad su htjeli u svijet, dosta im je bilo samo malo pustiti krila: sami bi ih vjetri ponijeli. Vjetra i krilâ nikad im nije manjkalo.“


Četvrtak, 6. siječnja:
Vodokršće

Dakle, bili smo na Kamenu mostu kod Imotskoga, slušali misu u crkvi Svetoga Luke (najstarijoj u Imotskoj krajini), pribivali blagoslovu grobnice Žužulovih roditelja, pogostili se u Zdilara na izvoru Vrljike, vratili se u Zagreb oko ponoći... Sad su već sitne ure, a ja pišem dnevnik jer mi se od mnoštva susreta i razgovora još ne sklapaju oči na san. U glavi mi se vrte ukrug misli oko imena današnjega dana koji je državni praznik, a zapravo je kršćanski blagdan Vodokršće ili Bogojavljenje ili Epifanija ili katolička Sveta tri kralja ili pravoslavni Badnji dan. I ponovno mi pada na pamet papa Grgur XIII. koji je godine 1582. odlučio poništiti 10 dana! Izdao je bulu Inter gravissimas naredivši da dan poslije 4. listopada bude 15. . listopada. Time je nehotice dokazao da je moguće uslišenje vapaja zdvojnoga Joba koji je proklinjao dan kad se rodio govoreći „nek se ne dodaje danima godine, nek ne ulazi u brojenje mjeseci“. A mislim i na Shakespeareovu komediju Na Tri kralja , koja u izvorniku ima naslov Twelfth Night što doslovce znači dvanaestu noć kad su u Engleskoj završavale božićne svečanosti. Posebno mi je drago što se ta komedija odigrava u Iliriji, na hrvatskoj obali Jadrana, samo što se nikako ne možemo dosjetiti o kojemu je mjestu riječ, o Dubrovniku ili Splitu, kad Sebastijan kaže: “Idemo nasititi oči spomenicima i znamenitim stvarima koje su proslavile ovaj grad.“

Petak, 7. siječnja
Atelje Krune Bošnjaka

Kiparske su radionice čarobna mjesta kamo najviše hrle ljudi kojima Bog nije udijelio sposobnosti da maštu pretvaraju u stvarnost. Hoću reći ― u dodirljivu stvarnost koja će i poslije nas bdjeti u crkvama i aulama, na trgovima i policama, da svjedoči o ljudskoj prolaznosti. Tko sve nije prošao kroz atelje Krune Bošnjaka! Tko sve nije podlijegao čaroliji domaćinovih riječi kad bi se raspričao o vilinskom dječaštvu u rodnom Lovreću! Toliki znani i neznani prijatelji, namjernici, znanstvenici, političari, gospodarstvenici, a napose ljudi od pera, pjesnici... Jure Kaštelan je raznježeno pisao o njegovoj materi Anđi, neuhvatljivi Ranko Marinković stajao je pokorno pred kamerama Edija Mudronje, Ivan Raos tražio četvrticu dinara da odredi tko će prvi miješati, Ićan Ramljak golubinjega srca odavao koje karte ima u ruci. A od liječnika koji su prodefilirali Kruninim začaranim prostorom mogla bi se sastaviti čitava satnija pod vodstvom neprežaljenoga Veselka Grizelja. Koliki od njih ostadoše portretirani u glinenim minijaturama koje je meštar najuspješnije stvarao kad bi svoje prste prepustio vodstvu blage ironije! Kažem „ostadoše“, premda su mnogi od tih žitelja njegova ateljea odavno prešli u bolji život, o čemu sa zida govori i ovaj sonet s akrostihom:

O d petka do petka sastaju se druzi

K od meštra što stvara od gline čudesa;

O d petka do petka, sve je manje bijesa

K ad se srce smekša i oko prosuzi.

R aspreda se prošlost u svagdanjoj tuzi,

U klonuću duha i porazu mesa;

N ema novih priča, samo lijes do lijesa.

E j, mladosti davna, gdje su rodni luzi!

B riškula i trešet jedino im osta,

O d petka do petka, dok još traje malo;

Š aka prijatelja oko umjetnika.

Nj ega život vuče, još mu nije dosta;

A ne pamti himbu, niti mu je stalo

K amo nesta kita hrvatskih krasnika.

A li bronca pamti, i drvo, i slika.

Subota, 8. siječnja
Hrvatske križne postaje
Na redovitoj šetnji do Mihaljevca uspeo sam se stubama do crkve na Ksaveru. Osjetio sam trag davnoga uzbuđenja koje me je proželo kad sam, došavši kao dječak u Zagreb, na račvanju Jandrićeve ulice i Naumovca, iznad impozantna ulaza u nepoznati perivoj pročitao: „Ovo je svetište obnovljeno g. 1925. u spomen 1000. godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva.“ Danas opet čitam natpise na kapelicama Križnoga puta i skrušeno razmišljam o nebrojenim patnjama našega puka od postaje „HRVATI god. 925. na Duvanjskom polju krune prvoga hrvatskoga kralja Tomislava koji je Hrvatsku ujedinio i obranio od Mađara i Bugara“ do postaje „HRVATI 8. listopada 1991. pod vodstvom Franje Tuđmana proglasiše svoju državu samostalnom i obraniše je čudom Božje dobrote i junaštvom svojih sinova“.

Nedjelja, 9. siječnja

Blagdan

Pamtim otkad znam za se jezgrovitu opomenu: „Nedilja je nedilja da se drvo ne dilja.“ A ja grješnik ne poštujem dan odmora nego popravljam ovaj tekst bezazleno misleći da se bavim važnim poslom.