Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 14. svibnja 2010.
Bleiburški temelj Jugoslavije
Navršava se 65. obljetnica najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda

Javlja mi čitatelj Josip Baštek iz Križevaca što mu je otac prenio kad su partizani 1945. ušli u Križevce. Ukratko, smetao im je, među ostalim, arhiv grada, pa su kompletno arhivsko blago izbacili kroz prozor i konjskim zapregama odvezli na željeznički kolodvor. Nakon nekoliko dana čišćenja, sve je pretovareno u vagone koji su otišli put Slovenije, navodno, vozeći materijal "u preradu". Zgrada arhiva je potom pretvorena u "vojni ocek". Da je riječ o kulturocidu nema nikakve dvojbe. I danas će se svako složiti s time. No, kad je riječ o uništavanju ljudskih života poslije završetka Drugoga svjetskoga rata, stvari u nas stoje drukčije. Glasnogovornik komunističkog totalitarizma, Stjepan Mesić, opet je dao izjavu u kojoj opravdava komunističke zločine prethodnim ustaškim zločinima. Zločin je opravdavati zločin. Time se ne postiže trajna pomirba, ali se potiče razdor. Istina je temelj pomirbe. A istina o Bleiburgu i križnim putovima više je nego tragična i po broju ubijenih, i po načinima masovnih likvidacija, i po metodama kako su žrtve "pokapane", i po mjestima u kojima su zatrpane i po načinima na kojima su se stratišta desetljećima držala podalje od javnosti.
Samo na području Slovenije otkriveno je preko šest stotina masovnih stratišta i grobišta. Prema izjavi ministra Tomislava Karamarka, danoj u povodu otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, u Hrvatskoj ima oko osamsto prikrivenih grobišta komunističkih masovnih likvidacija. Masovna stratišta postoje i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, ali tamo niti je javnost senzibilizirana za taj problem, niti postoji politička volja za njihovim istraživanjem, baš kao i u Hrvatskoj. Nedavno se cijeli vrh Republike Poljske uputio odati počast katynskim žrtvama, nažalost, posjet je završio tragičnim padom zrakoplova. Riječ je o nešto više od dvadeset tisuća umorenih Poljaka. Hrvatskih žrtava komunističkog totalitarizma bilo je puno, puno više negoli Poljaka u Katynu, ali još se nije dogodilo da se na jednom mjestu okupe predsjednici države, Sabora i Vlade i dostojno odaju počast žrtvama bleiburške tragedije i križnih putova. Nasuprot toj činjenici, na komemoracijama u Jasenovcu drže se politički govori, dok su žrtve sasvim u drugom planu. Ove godine predsjednica vlade je 10. svibnja u Bleiburgu položila vijenac, dok se središnja komemoracija planira 15. svibnja.
Prema britanskim dokumentima iz Ratnog arhiva u svibnju 1945. u povlačenju je bilo 200.000 hrvatskih vojnika i oko pola milijuna civila. Svima je bilo zajedničko to da nisu željeli dočekati komunističku jugoslavensku vlast. Procjene hrvatskih žrtava kreću se do 200.000. Masovni zločini takvih razmjera nisu se mogli dogoditi bez znanja i odobravanja vrha ondašnje vlasti. Josip Broz bio je i politički i vojni vrh totalitarnoga komunističkog režima. Duboko u organizaciji i izvršenju zločina sudjelovala je i Jugoslavenska armija i Odjel za zaštitu naroda. Nikad nitko nije odgovarao za bleiburške žrtve.
Kome je trebao takav strahovit zločin? Aleksandar Ranković kaže da se zločin dogodio zato da bi "Jugoslavija mogla živjeti". On sam je 15. svibnja 1945. pismeno izrazio nezadovoljstvo malim brojem ubijenih "bandita" u Zagrebu. Josip Broz je u Ljubljani 26. svibnja 1945. održao govor u kojemu je istaknuo: "Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje". Tito je po svemu sudeći i osobno nadgledao likvidacije, što se može zaključiti iz njegova kretanja u to doba. Edvard Kardelj je Šubašiću kazao: "Hrvati, platili ste". Što su platili? Volju i spremnost za vlastitom državom, koja se nije uklapala u politiku velikih sila i jugokomunističke projekcije. Kosta Nađ, zapovjednik III armije JA: "Oni nam nisu mogli pobeći, čvrsto smo ih okružili. I normalno na kraju ih likvidirali". Ivan Meštrović bilježi u svojoj knjizi što mu je Tito kazao: "To se nije nikako moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje". Politički i vojni vrh Jugoslavije opravdavao je masovne likvidacije političkih neistomišljenika. To opravdavanje ne prestaje: "Upozoravam da su zločini koji su počinili nacifašisti bili takvi, da je bilo nemoguće izbjeći osvetu". Ova Mesićeva rečenica potpuno je u duhu i slovu kontinuiteta Broza, Rankovića, Kardelja, Nađa. Tek poslije Bleiburga mogli su reći: Imamo Jugoslaviju!
Bleiburg i križni put najveća su tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, koja se protezala sve do pojave Tuđmana i njegove rečenice: Imamo Hrvatsku! Danas opravdavati bleiburški zločin znači zazivati okolnosti za uspostavu nove Jugoslavije s obezglavljenom Hrvatskom.

Hrvatsko slovo, 14. svibnja 2010.
DNEVNIK
3.-9. svibnja 2010.
Malkica Dugeč
Dijaspora je zabrinuta

Ponedjeljak, 3. svibnja

Nikada u životu nisam pisala dnevnik. Čak ni u doba puberteta, kada ga pišu gotovo sve djevojčice i skrivaju od znatiželjnih očiju, nije mi bilo ni na kraj pameti pisati dnevnik. U mome životu bijaše mnogo prilika kada je bilo i te kako važno i korisno zabilježiti pojedine susrete, razgovore, dojmove, zbivanja ili makar spomenuti imena osoba koja su na bilo koji način djelovala na moju percepciju, maštu, razum ili se svojom posebnošću urezivala u sjećanje. Mnogi dobri i zli ljudi, domoljubi, karijeristi, marljivi i lijeni, hvalisavi i skromni promarširaše mojim životom ostavivši o sebi traga samo u sjećanju. Spomenem li samo neka imena  kao npr. Juru Kaštelana, Dobrišu Cesarića, Catu Dujšin, u svojim mlađim godinama te u kasnijim godinama dr. Otta von Habsburga, Daniela Crljena, Jurja Krnjevića, Stjepana Đurekovića, dr. Ivu Korskog, Bogdana Radicu, Vinka Nikolića, Milka Kelemena, Dubravka Horvatića, Gojka Šuška i još bezbroj drugih - ne ću se moći oteti uvjerenju da je bio grijeh ne zapisati riječ-dvije o njima. Da sam to učinila, današnji svijet bi bio bogatiji za nekoliko zaboravom već prekrivenih istina.
Pisanje dnevnika za Hrvatsko slovo prilika je za novi početak.
Danas, 3. svibnja, sjetih se nekih dragih ljudi koji su svojim dobrim djelima pomagali mojoj Hrvatskoj prebroditi rane Domovinskog rata. Moja prijateljica - Njemica Ingeborg Radešić danas slavi 80. rođendan. Već je desetljećima supruga hrvatskog domoljuba slikara Branka Radešića, koji se približava devedesetoj.
Sretan Ti rođendan, draga Ingeborg! I hvala Ti za sve što si činila za našu Hrvatsku! Sama si duge noći provodila pletući vunene pulovere, čarape i šalove, prikupljala humanitarnu pomoć za stradalnike u
Domovinskom ratu, za djecu što su ostala bez roditelja, za bezdomne.
Više od 40 puta svojim si autom, krcatim slatkiša, odjeće, obuće i inih
potrepština iz Stuttgarta putovala u Zagreb i vraćala se zabrinuta, ali sretna što si mogla pomoći. A bio je rat. Bilo je i za Tebe opasno doći
u Zagreb koji su četnici bezobzirno granatirali. Sam Bog Te spasio da i Ti ne budeš žrtvom tog bezumlja.
Ja sam Ti neizmjerno zahvalna a moja Hrvatska, ako ikada dozna za Tebe, neka Te se sjeti makar u molitvi za sretnije dane.

Utorak, 4. svibnja

Doznah danas i za jedan radostan događaj: Slobodna Dalmacija javlja
da je Hrvatska katolička misija Blaženog Alojzija Stepinca i sv. Martina
u Stuttgartu - nagrađena Zlatnim cvitom Slobodne Dalmacije. Kakva sreća za hrvatsku zajednicu ovoga grada! Tople, iskrene riječi voditelja HKM-a fra Nediljka Brečića, koji je, zahvaljujući na nagradi,   zalaganju i sposobnosti mladog Hrvata – dopisnika Slobodne Dalmacije i jednog od njenih nedavnih urednika - Edija Zelića, rekao sljedeće: “Kada sam na početku službe došao kao svećenik u Ludwigsburg, na vjeronauku je tada bio jedan dječak. Danas je to organizator ovoga svega - Edi Zelić. Kad naša djeca tako izrastu u pametne, vrijedne i uspješne ljude, to mi je najveća nagrada.”
Obradovala je i vijest da je za osobu godine u hrvatskom iseljeništvu
izabran poznati znanstvenik dr. Ivan Đikić, profesor biokemije u Frankfurtu te da mu je Zlatni cvit Slobodne Dalamacije uručio      
Edi Zelić. Zasigurno se čitatelji Hrvatskog slova ne će naljutiti ako i u njihovo ime čestitam nagrađenima želeći im još mnogo uspjeha u životu i radu za općehrvatsko dobro!
Otvorenje 4. “Europskog kulturnog ljeta Fellbach 2010" (23. travnja do 7. kolovoza) u gradu Fellbachu najavile su fanfare glazbom koju je za tu prigodu skladao hrvatski skladatelj Milko Kelemen. Predstavnici
RH i Austrije, zemalja-gošći, pozdravili su mnoštvo nazočnih. A treba znati da u Fellbachu obitava 115 nacija. Diljem svijeta proslavljeni hrvatski ansambl LADO oduševio je izvedbom kolopleta hrvatskih plesova i pjesama. A da je kultura most koji spaja i različitosti pretvara u zajedničko bogatstvo, možda je uočila i jedna Japanka, koja je, nakon što je u Japanu doživjela nastup Lada, izjavila da bi se, ako se ponovno rodi, željela roditi kao Hrvatica.
Prelistavajući brošuru-program Europskog kulturnog ljeta, izdanje  Ureda za kulturu grada Fellbacha, mnogi su Hrvati uzalud tražili
imena poznatih i priznatih pisaca iz RH, ali i izvandomovinstva. Zato
im nije preostalo ništa drugo, nego nada da će izbor hrvatskih
autora tek za 5. Europsko kulturno ljeto biti bogatiji i prilagođeniji
njihovim očekivanjima. Njihovim nadanjima bi se zasigurno priklonila i
bivša konzulica za kulturu pri GK RH u Stuttgartu prof. Jadranka Fumić Belamarić koja je kroz Mješovitu komisiju Baden-Württemberg-
-Kroatien bila djelatna i na projektu Europskog kulturnog ljeta 2010.

Srijeda, 5. svibnja

Bijah tek jedna među dvadesetak slušatelja na predstavljanju “Pjesništva susjeda” pod nazivom Koncert za led. Svoje pjesme na hrvatskom jeziku čitao je Zvonko Maković, dok ih je Hans Thill, prevoditelj i suosnivač izdavačke kuće Wunderhorn (Čudotvorni rog) čitao na njemačkom.
Prevoditeljica Marica Dominković koordinirala je njihov dijalog. Osobno iskustvo poučilo me da je prijevod pjesama s hrvatskog na njemački (ili bilo koji drugi jezik) težak, pogotovo ako je riječ o pjesmama pisanima vezanim stihom.          
I H. Thill reče da ima pjesama koje su neprepjevive i neprevodive.  Zato kupih i pročitah knjigu “Konzert für das Eis” -prijevod pjesama šestero hrvatskih pjesnika na njemački jezik: sve redom pjesme u prozi. Uvjerih se da svaka prijevodom izgubi dušu, pa čak ako je i po međulinearnoj verziji Alide Bremer prevedena na “veliki njemački jezik”.

Četvrtak, 6. svibnja

Stigoše i “Zlatni snovi” - izbor hrvatskog pjesništva za djecu. Radujem se što su i moje ušle u društvo izabranih. Kupila sam tri primjerka.  Jedan ću odmah darovati knjižnici Centra hrvatske nastave u Stuttgartu. Neka bude od koristi učiteljima i djeci ako se i ostvari zamisao berlinskog Veleposlanstva RH, Hrvatske nastave i Hrvatske katoličke misije u Berlinu o osnivanju Državne hrvatsko-njemačke škole u kojoj bi se odvijala cjelodnevna dvojezična nastava a školovanje
bi bilo besplatno. Nadajmo se da ta škola ne će biti otvorena samo za 2-3 stotine polaznika Hrvatske nastave u Berlinu, već i za više od 3 tisuće polaznika Hrvatske nastave u koordinacijama Stuttgart.

Petak, 7. svibnja

Rastužila me i zabrinula vijest da Hrvatski sabor razmišlja o ukidanju prava glasovanja za dijasporu. Vjerujem u razum i moralnu  odgovornost Sabora. Začudila sam se što nam je HRT ukinuo ponoćno slušanje hrvatske himne a ni Jutarnju kroniku više ne možemo čuti.  Zar je dijaspora i za to odgovorna?
Ugodnu promjenu raspoloženja izazvao je naslov u Večernjem listu “Hrvatska nošnja za belgijskog narodnog junaka”. Riječ je o malom brončanom  kipu Manneken Pis u Bruxellesu, koji će čitav svibanj provesti u hrvatskoj narodnoj nošnji “malog bećara” iz Vinkovaca, nakon čega će nošnja biti pohranjena u muzej. A dok hrvatski jezikoskrbnici pronađu za njega hrvatsko ime, ja ga prozvah “Mali popišanko” - pa kome pravo, kome krivo.

Subota, 8. svibnja 

Europsko kulturno ljeto traje. Stihovi Andriane Škunca iz Novaljskih svjetlopisa osvježili su, raznježili  brojnu njemačku publiku. Novalja, mjesto gdje se “od bademovih latica sastavljaju riječi” kroz crno-bijele fotografije bijaše središte rađanja ljepote i svjetla. Ugođaji koji dobro poznaju njeni posjetitelji.
Ledena kiša pri odlasku odagnala je doživljeno. Oživjele su samo dvije hrvatske i dvije europske zastave što su lepršale na reflektorima osvijetljenim jarbolima. Idući zelenim drvoredom prema tramvajskoj postaji pitah se, jesam li zaista doživjela dio europskog kulturnog ljeta ili je sve bila samo ljetna čarolija u zeleno obojene zime, protkane čarobnim hrvatskim  riječima?!

Nedjelja, 9. svibnja

Na svojim književnim nastupima pred njemačkom i hrvatskom publikom znala bih reći kako mi Hrvati imamo tri majke: svoju biološku majku, nebesku majku Blaženu Djevicu Mariju koju još nazivamo odvjetnicom Hrvatske (Advocata Croatiae) te majku Domovinu.

Danas Hrvati i Nijemci slave Majčin dan. Brojne priredbe učenika Hrvatske nastave na kojima će krasnosloviti stihove pjesnika majkama u čast ispjevane, razveselit će mnoge majke i bake.            
A ja ću, pišući ovaj dnevnik, moliti Nebesku Majku da bdije nad
našom zajedničkom majkom - domovinom Hrvatskom!                                                                                                                                                                                                              

Hrvatsko slovo, 14. svibnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
BiroREkrEacija
Već pri ulazu u bilo koju birokratsku palaču iza čijih vrata nas čeka nepregledan niz razmjene i popunjavanja papirologije s raznim informacijama, šutke se pretvaramo u šahovske figure i spremno uskačemo u vagone administracije od jednog do drugog, birokratskog službenika

Prepuštamo im se, ipak, znajući da će nas i ovaj put nemilosrdnim birokratskim mlinom i „preciznošću švicarskog sata“ evidentirati i obraditi u najdužem mogućem roku, kako bi nas tako izmrcvarene pustili opet na nama prividnu slobodu, a zapravo natrag na uvijek pokretnu traku nadziranih ulica, trgova i pametnih nebodera s uredima nalik šahovskim pločama uvijek spremnima za novu partiju šaha. Još jedno uzaludno čekanje u redu je iza nas.
Već smo naviknuti na to maltretiranje. \elimo li se, pak, odmoriti od obilaska birokratskih mučilišta, postoji i drugi način mučenja, kao što je to, na primjer, naša komunikacija s automatskim sekretaricama pojedinih tvrtki, tipa: „Molimo Vas, unesite svoj pretplatnički broj, zatim pritisnite ljestve….“ Tržište je to na kojem vječno zvone pokvareni telefoni iza čije zvonjave strpljivo očekujemo nove susrete s nasnimljenim porukama i cijelim nizom robotiziranih uputa o pritiskanju tipki koje će nas, ako smo taj dan sretne (ali i široke) ruke, dovesti do željenog operatera. U glavi su nam pinovi, šifre i lozinke, dok se krećemo strogo kontroliranim pokretnim trakama našeg vremena. Ljudima je, vjerujem, ipak bitniji topli ljudski kontakt od automatizirane učinkovitosti i stroge sistematizacije svakog aspekta našeg života.

Upravo iz pera insidera, duboko uronjenih u sve tijekove globalnog tržišnog fundamentalizma stižu najvjerodostojnije priče o njegovu funkcioniranju, kao i zapanjujuća proročanstva o budućnosti svjetskog tržišta, bazirana na bogatim iskustvima autora. Dvije knjige na spomenutu temu nedavno sam ponovno s posebnim veseljem pročitala, jer predviđaju okretanje smjera brandinga i marketinga općenito od racionalnog prema emotivnom tržišnom komuniciranju. To su poznate knjige The Dream Society Rolfa Jensena i Lovemarks Kevina Robertsa. Rolf Jensen, primjerice, predviđa da će u najskorijoj budućnosti najuspješniji na tržištu biti upravo proizvodi i usluge koji apeliraju na naše osjećaje prije nego na naše misli. Autorova je teorija kako će svi sudionici u procesu tržišne komunikacije u skoroj budućnosti promijeniti način svoje komunikacije s tržištem, od pukog davanja informacija temeljenog na željama i potrebama potrošača u tople, ljudske priče pune mašte. To je samo još jedan dokaz da vrsni poznavatelji tržišnih zakonitosti ipak promišljaju o tom birokratskom, strogo informativno orijentiranom ozračju u kojem živimo. Priznajmo si, u  uvjetima pretjerane birokracije, nestaje tople prijateljske, ili u najmanju ruku kolegijalne komunikacije među suradnicima. Suradnici postaju jedni drugima tihi protivnici, suparnici, kompetitivnošću inficirane ose i stršljenovi, umjesto da uživaju u svojem timskom radu, složni poput malih mrava. Ljudi će učeći na pogrješkama ovog današnjeg života morati skrojiti neke nove zakone budućeg poslovanja. A, ako se netko pita kako su nastale sve dosadašnje cigle Palače Novog vremena, njezini kreatori opravdat će se riječima kako su ih osmislili  tijekom još jednog od brojnih pokušaja stvaranja idealnog društva. Ali, graditelji tog idealnog društva ipak bismo trebali biti svi mi zajedno i trebali bismo drukčije razmišljati o pristupima jedni drugima. U mom razgovoru o suvremenim trendovima tržišnog komuniciranja s Kevinom Robertsom, autorom knjige Lovemarks, u kojoj on najviše govori upravo o ljubavi u poslovnoj i marketinškoj komunikaciji, upitala sam ga zašto je u svojem viđenju idealnog tržišnog komuniciranja apostrofirao upravo ljubav i što misli o poslovnosti našeg vremena, na što mi je on odgovorio kako vjeruje da je suvremena poslovnost neminovan stroj ljudskog napretka te kako, ako to želimo, možemo tu istu poslovnost iskoristiti na najbolji mogući način, kada je već tu i to kako bismo stvorili bolji svijet. Kako? „Poslovi prelaze sve kulturne i geopolitičke granice, oni idu svukud,  kuda druge institucije, poput na primjer vlade neke države, ne mogu. Kad spojite nacrt, poduzetnost, emociju i inspiraciju, možete stvarati ozračje općeg poticaja među ljudima. Za snove je potrebna hrabrost. Treba hrabrosti kako bi se nešto poduzelo. Ne smijemo se nikada zadovoljiti postojećim stanjem. Trebali bismo uvijek vjerovati u promjene na bolje“, rekao mi je.Razmišljajući o njegovu optimističnom pogledu prema standardiziranoj poslovnosti, znam da sve to o čemu on govori  možemo postići jedino svi zajedno, a nikako sami. I ja još uvijek slijepo vjerujem kako će se ljudi uskoro probuditi iz tog prenaglašeno znanstveno-fantastičnog sna i napokon spoznati jedni druge kao ljude, a ne kao pločice oko vrata globalnih ratnika iz kakve kompjuterske igrice ili plastificirane kartice s ugrađenim šiframa i otisnutim brojevima, kao JMBG-ove, OIB-e, pinove, bar kodove i čipirane etikete te da će čovječanstvo napokon spoznati ljepotu usporavanja svoga hoda po pokretnim birokratskim tračnicama života i poslovanja. Vrh piramide još nas nije počeo na sva zvona čipirati, iako je i to već u planu, a Kevin Roberts čvrsto je uvjeren: „Svijet se može povezati jedino kroz zajedničku ljubav i inspiraciju svih nas. Ljubav i inspiracija prelaze sve moguće granice. Govore svakome shvatljivim jezikom. Sjedinjuju svijet kao nijedna sila na Zemlji.“ Opijenaoptimizmombudućeg Jensenova Društva snova i Robertsovim porukama ljubavi, vjerujem da je društvo snova, uz našu „malu“ pomoć, ipak moguće. Tome je budućem društvu, ako ga želimo izgraditi, najviše potrebna naša predanost ostvarenju snova i naša vještina biroREkrEacije za novi, bolji i humaniji svijet. U protivnom, to će se društvo snova pretvoriti u noćnu moru.

Hrvatsko slovo, 14. svibnja 2010.
KRUG ZA TRG: Uklonimo maršala Tita iz Zagreba i Hrvatske
Zagreb je 1945. okupiran!
Uvodni govor Ante Belje na prosvjednom skupu 'Krug za trg' održanog na Kazališnom trgu u Zagrebu u subotu 08. svibnja 2010. u 11 sati

Gospođe i gospodo, dragi prijatelji,
Okupili smo se danas ovdje da još jednom glasno i jasno ponovimo naš zahtjev Skupštini grada Zagreba za povratak imena Kazališni trg ovom najljepšem zagrebačkom trgu. Od prosvjeda odustati nećemo sve dotle dok naš zahtjev ne bude ispunjen.  Simbolima zla ne smiju biti obilježene hrvatske ulice i trgovi – simboli zla ne smiju postati ničiji uzori i treba ih čim prije smjestiti u muzeje one negativne povijesti.
Tito je jedan od njih unatoč činjenici što nas neki još i danas, i to s visokih mjesta u politici – antihrvatskoj – hoće uvjeriti da njihova borba za Jugoslaviju nije bila zlo i da su komunistički zločini bili antifašizam.  Povijesne činjenice, one od '41.-'90. god. i one od '91.-'95. god. ih u tome demantiraju, a njihovi putevi su obilježeni potocima suza i krvi i gomilama rasutih ljudskih kostiju.  Bili su to putevi Staljinova i Titova komunističkog pakla, a ne de Gaulle-ova demokratskog antifašizma!
Druga činjenica koju danas, 8. svibnja želimo spomenuti je ulazak u - nebranjeni – Zagreb, srpske – naglašavam srpske – jugosoldateske koja je Zagreb okupirala na isti način kao i ona iz prosinca 1918. god. i izvršila masovni pokolj nad Zagrepčanima 8. i 9. svibnja – i nastavila u tjednima i mjesecima koji su slijedili. Naime, hrvatske oružane snage i sve ostale vojske povukle su se iz Zagreba 6. i 7. svibnja. Divizije koje su prve ušle u Zagreb pripadale su Prvoj jugoslavenskoj armiji čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević iz Beograda i Drugoj armiji – Koča Popović iz Crne Gore, a bile su Dvadeset prva i Dvadeset peta srpska divizija – obe iz centralne Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. kokarde zamijenili petokrakama.  Zatim, Šesta Lička – pod komandom Đoke Jovanića i Dvadeset osma Slavonska pod komandom Radojice Nenezića u čijem su sastavu i vodstvu bili prvenstveno Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova. Zagrebački partizanski 10. korpus – toliko razvikani – nalazio se tih dana na području Varaždina i bio im je dozvoljen ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne (2 dana kasnije) s tim da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenom u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Spartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske jedinice. Zagrebački partizanski korpus je 10. svibnja formalno preuzeo dužnost 'Zagrebačkog garnizona', da bi već 15. svibnja '45. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. Armije Koče Popovića.  'Guverner' okupiranog Zagreba je postao Mijalko Todorović-Plavi, rodom iz Kragujevca.  O tome je pisao general Ivan Šibl u njegovoj knjizi 'Sjećanja'.
Tito je 11. svibnja 1945. pohvalio jedinice koje su 'oslobodile' Zagreb i njihove zapovjednike: I. Jugo. armija – Peku Dapčevića – rođ. u Ljubotinu, Crna Gora; II. Jugo. armija – Koču Popovića – rođ. u Beogradu; general majore: Ljubu Vučkovića – rođ. u Cetinju, Crna Gora; Milutina Moraču – Srbina iz Glamoča;           Mijalka Todorovića – rođ. u Kragujevcu; i pukovnika:Blažu Lampara – rođ. u Cetinju, Crna Gora. Komandant tadašnje parade Jugoslavenske Armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945. bio je Vaso Jovanović iz Podgorice u Crnoj Gori, komandant I. proleterske divizije. Nitko od 'pohvaljenih' nije bio Hrvat niti iz Hrvatske, pa neka nam se sada objasni da to nije bila okupacija?!
Treća činjenica o kojoj je važno reći par riječi je sutrašnji 'Dan Europe' – iako taj dan ima razloga slaviti samo polovica Europe, druga polovica je samo zamijenila jedan totalitarizam drugim. Jasno je o tome rečeno u Rezoluciji Vijeća Europe, i Rezoluciji Europskog parlamenta – koje imate na letku, a koje se u Hrvatskoj uporno prešućuju u političkim krugovima i medijima. Ako u današnjoj Hrvatskoj sinovi jugoslavenske ORJUNE, OZNE, KOSA, UDBE, i njihovi unuci, a čija su usta danas puna europejstva misle da će s tim kovčegom zla ući u Europsku Uniju, varaju se! I to poglavlje u pregovorima Hrvatske s EU će doći uskoro na red i tražit će se vjerodostojnost službene Hrvatske u njenom provođenju. Rado ćemo - mi s ovoga Trga – dati svoj doprinos u borbi za takvu europsku Hrvatsku.
Ante BELJO

Hrvatsko slovo, 14. svibnja 2010.
Razgovor,
Ankica Tuđman, prva Prva dama Republike Hrvatske
Istini nema mjesta u medijima i podaničkoj politici
Uoči 14. svibnja, rođendana prvog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, razgovarali smo s njegovom suprugom gđom Ankicom Tuđman, koja otvoreno govori o Prvom predsjedniku, o podaničkoj politici, o Mesiću, Sanaderu, Dodiku, Josipoviću i Tihiću, o zagrebačkom trgu za šetnju pasa, o odnosu s HDZ-om i o svojoj velikoj ljubavi – Zakladi Za djecu Hrvatske

Prošlo je tri i pol godine od izlaska Vaše knjige Moj život s Francekom (studeni 2006.). Kakvu je percepciju u javnosti doživjela knjiga? Biste li danas nešto dodali?
Za knjigu „Moj život s Francekom“ bio je vrlo veliki interes i mislim da je u kratkom roku prodano cijelo izdanje. Primila sam mnogo pisama pohvale i zahvala, a česte izjave su bile kako mnogo toga o Predsjednikovu životu nisu znali. Jedan tako sadržajan i buran život čovjeka koji je bio vezan za njegovu jedinu Hrvatsku, ne može se opisati u knjizi od 679 stranica, no da je bilo mogućnosti već bih tada ponešto dodala za razdoblje mojeg života sa suprugom. Drugo je pitanje što bi sve danas rekla u knjizi koja bi svakako govorila o mojem životu poslije Franceka.

Već u drugom poglavlju Vaše knjige nailazimo na jedan međunaslov, koji danas doživljava svoju reprizu: Tuđmana maknuti iz društvenog života. Slažete li se s ocjenom kako se danas opetovano pokušava maknuti dr. Tuđmana iz društvenog, stranačkog i znanstvenog života?
U ovom međunaslovu pišem „Kako već to jest u svakom sustavu, pogotovo u komunističkom, svi koji smetaju aktualnoj političkoj vlasti, boreći se za istinu i pravdu, a u Francekovu slučaju za nacionalnu pravdu hrvatskog naroda, moraju biti lažno optuživani (…) i potpuno onemogućeni u svom znanstvenom radu.“
Pa koja je razlika danas? Dolaskom šestorke na vlast 2000. godine na čelu sa SKH - pod novim nazivom SDP, nemilice je napadan predsjednik Tuđman i cijela njegova obitelj iako i njegovi neistomišljenici nisu osporavali njegove zasluge u stvaranje samostalne i slobodne države Hrvatske. Poslije njih dolazi na vlast HDZ s Ivom Sanaderom na čelu, vlast koju obilježavala kontinuitet s prethodnom politikom podaničkog mentaliteta prema Bruxellessu. To je imalo za posljedicu udaljavanje svih koji su se usudili suprotstaviti podaničkom upravljanju i Hrvatskom i HDZ-om. Takvoj politici smetala je Tuđmanova popularnost u narodu i njegova vjera da sami moramo odlučivati o svojoj sudbini, pa se ni HDZ nije na državnoj razini usprotivio detuđmanizaciji koju su provodili oni koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku.

Komu treba zaborav na prvog predsjednika Republike Hrvatske? Gotovo je nevjerojatno da se dr. Franju Tuđmana ne citira ni kao državnika, a niti kao povjesničara?
Predsjednika Tuđmana spominje se suzdržano prilikom državnih obljetnica. Odlaskom Mesića, koji je predsjednika Tuđmana mrzio, spominjat će ga se još više. HDZ ga spominje redovito na svojim stranačkim skupovima, iako mu kao stranka na vlasti ne odaje i državne počasti. Unatoč dijelu lijevog i žutog tiska u kojem ga se blati preko svake mjere – stvari će doći na svoje mjesto. Tako je to uvijek bilo s povijesnim istinama. Predsjednik Tuđman je bio problem i europskoj birokraciji i njihovim hrvatskim poltronima zato što je EU vidio kao savez suverenih država, savez u kojem će zemlje članice biti ravnopravne i suverene. Sada kada je EU u velikim teškoćama jasno je da su stav i politika predsjednika Tuđmana bili jedini ispravni. Kad smo se odrekli njegove politike počela je velika rasprodaja Hrvatske i još veće zaduživanje.

Nedavno je Milorad Dodik opet operirao s lažnom brojkom jesenovačkih žrtava, a s hrvatske strane nitko nije oponirao. Nije li izgon dr. Franje Tuđmana započeo kad je znanstvenim metodama rušio mit o Jasenovcu? Jesmo li se opet vratili u to doba kad u Hrvatskoj više nije oportuno govoriti istinu?
Povjesničar dr. Franjo Tuđman bio je prvi koji je javno rušio mit o udeseterostručenom broju jasenovačkih žrtava. Zato je bio osuđen već 1972. Zato što je gradio pokret za samostalnu i suverenu Hrvatsku na istini, zato smo imali jedinstvo hrvatskog naroda i mogli smo se izboriti za hrvatsku državu. Možemo ponoviti onu biblijsku da nas je istina oslobodila. Danas više nije uputno govoriti istinu. Ne samo da se Miloradu Dodiku nitko nije usprotivio, nego ni istina o Domovinskom ratu više nije poželjna. Mesić svjedoči u Haagu protiv predsjednika Tuđman, potpredsjednica Sabora Vesna Pusić javno govori protiv saborske Deklaracije o Domovinskom ratu. Istini nema mjesta u javnim i masovnim medijima.

Čini se da lažna optužba o „podjeli Bosne i Hercegovine“ ne silazi s dnevnog reda, unatoč već objavljenim činjenicama. Tom orkestru pridružio se i predsjednik Ivo Josipović. I umjesto da dođe do rasprave u Saboru o njegovoj izjavi u sarajevskom parlamentu, došlo je, kako pišu novine, do pomirbe Pantovčaka i Banskih dvora, a potom i do izjave čelnika SDA Sulejmana Tihića kojom pobija Josipovića i njegova "duboka žaljenja"?
Bošnjački član Predsjedništva i čelnik SDA gospodin Sulejman Tihić, upitan za komentar Josipovićeve izjave, rekao je tijekom službenom posjeta Zagrebu: „U najtežem vremenu za BiH nama bi bilo mnogo gore i teže da nije bilo Hrvatske. Hrvatska je prihvatila stotine tisuća naših izbjeglica, davala je BiH humanitarnu pomoć, a na kraju BiH je oslobođena na temelju sporazuma između predsjednika Izetbegovića i Tuđmana“. To je najbolji odgovor i Pantovčaku i Banskim dvorima. I u tome se može vidjeti sva bijeda hrvatske politike. Niti znaju niti mare za istinu, a još je poraznije da se ne mogu dogovoriti o tome kakva je hrvatska strategija prema BiH. A to znači ne samo da su nemoćni i nesposobni nego i neodgovorni.

Druga velika laž odnosi se na to da je prvi predsjednik „odveo Hrvatsku u izolaciju“, pa je onda morao doći Mesić da je oslobodi izolacije i zarobi dužničkim ropstvom i novom etapom rebalkanizacije. Čini se da su političke elite shvatile svu težinu puta kojega je dr. Tuđman sublimirao u kratku rečenicu: Vlastitim snagama i uz pomoć Božju, pa su se okrenule lakšem tipu vođenja politike – poslušnosti i pokornosti inozemnim središtima moći?
Veliki je neoprostivi grijeh predsjednika Tuđmana što nije htio sredinom devedesetih, prvo pristati na balkanske asocijacije, a zatim što nije podlegao pritiscima da pristane na zapadni Balkan. Predsjednik Tuđman je vidio Hrvatsku kao srednjeeuropsku i mediteransku a ne kao balkansku zemlju. To mu europska birokracija i dio svjetskih stratega nisu oprostili. Pristanak na zapadni Balkan mjera je Mesićeva podaništva i politika koje slijede iza toga. Svi oni blate politiku predsjednika Tuđmana, da bi opravdali balkanizaciju Hrvatske i svoje podaništvo prema europskoj birokraciji.

Čini se da postoji velik raskorak između političkih elita i hrvatskog naroda. Dok elite nastoje potisnuti dr. Tuđmana iz javnosti, za to vrijeme, u posljednjih deset godina, podignuto je oko 140 spomenika, spomen ploča i poprsja dr. Tuđmanu. Kako Vi komentirate te činjenice?
O tome sam već nešto rekla, a što potvrđuje i ova Vaša konstatacija. Da je predsjednik Tuđman bio popularan i omiljen u narodu najbolje govore podaci o otkrivanju obilježja dr. Franje Tuđmana od prosinca 1999. pa do 2009. godine. U tom razdoblju otkriveno je diljem Hrvatske 197 spomenika, bista, spomen ploča, trgova, ulica, mostova, škola i dr. od čega 14 spomenika i 4l bista. Pored toga svake godine na Dan svih svetih i na obljetnicu smrti Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana polaže se na desetine i desetine vijenaca i zapali stotine svijeća, a u povodu obljetnice smrti dolaze njegovi štovatelji i autobusima iz raznih krajeva Hrvatske odati počast svom predsjedniku.

Što kažete na zagrebački, Bože oprosti, Trg dr. Franje Tuđmana?
Jednom riječi to je sramotno. Bez obzira na to što su pojedinci, pojedine udruge, jedna od njih je i Udruga liječnika Domovinskog rata, i stranke predlagali druge primjerene lokacije, Komisija za imenovanje trgova i ulica, na svoju je sramotu odlučila imenovati ledinu za šetnju pasa 'Trgom dr. Franje Tuđmana', 'trgom' koji nema ni jedne kuće, a obilježen je tablom na drvenom štapu zabodenom u zemlju. Na sreću nisam to vidjela i ne želim vidjeti.

Jednom ste prigodom za mandata Stjepana Mesića kazali kako je on sramota za Hrvatsku. No, inače se rijetko pojavljujete u javnosti, a i kad se pojavite klonite se novinara. Taj put niste mogli izdržati, pa ste ipak dali ocjenu Mesićeva predsjednikovanja?
Bilo je to konkretno pitanje i konkretno sam odgovorila. Ocjena Stjepana Mesića kao predsjednika u desetgodišnjem mandatu bilo bi pitanje - što je on dobra učinio za Republiku Hrvatsku, a možemo navesti niz podataka što je sve učinio protiv države kojoj je bio na čelu.

Vi ste udovica hrvatskog predsjednika. Imate li Vi kakve zakonom zajamčene privilegije, poput onih kakve uživa drugi, bivši predsjednik, sada građanin Mesić?
Kao supruga Prvog hrvatskog predsjednika do 2000. nisam imala nikakve privilegije, osim ako se ne računa u privilegiju što me je vozač svakog dana odvezao u Zakladu i poslije punoga radnog vremena vratio kući. S obzirom na razdaljinu od mojeg stana do Zaklade, pet – šest kilometara, smatram da ni tada to nije bila privilegija s obzirom na to da od početka rada Zaklade do danas radim kao volonter.
Prvih dana siječnja 2000. godine, vozeći me u Zakladu, vozač mi je saopćio „od sutra vas više ne smijem voziti“. Znači moja 'privilegija' je ukinuta. Nisam ni tada, a ni nikada kasnije postavila to pitanje. U Zakladu ili kad negdje moram ići vozi me moja kćerka, a ukoliko ona nije slobodna onda idem taksijem ili gradskim prijevozom.
Druga 'privilegija' koju sam koristila isključivo na putovanjima sa suprugom bila je diplomatska putovnica, a u tisku sam pročitala da svi članovi obitelji Tuđman: Ankica, Miroslav, Stjepan i Nevenka imaju diplomatske putovnice. Istina je da diplomatsku putovnicu nitko od nas nema.

Kakav je danas odnos na relaciji obitelj Tuđman – HDZ? Jeste li se, primjerice, sastali s predsjednicom stranke Jadrankom Kosor?
Pa, članovi HDZ-a bili smo moj sin Stjepan i ja. Nakon 2000. godine putem tiska smo doznali da to više nismo. Navodno je rađena nova evidencija članstva. Zapravo, Sanader je na taj način maknuo iz stranke sve one za koje je smatrao da su nepodobni u „Sanaderovu HDZ-u“, a koji su ostali vjerni svom predsjedniku Tuđmanu. Moj sin Stjepan i ja bili smo među prvim članovima HDZ-a kojeg je osnovao moj suprug, i mi smo upisivali i vodili evidenciju članstva stranke na samom početku. Izbrisani smo iz članstva bez obrazloženja i bez ikakve informacije iz HDZ-a o tome.

Tijekom predsjedničke kampanje dr. Miroslava Tuđmana niste se pojavljivali u kampanji. To je bila Vaša odluka?         
Uz Miroslava sam bila svim srcem tijekom čitave kampanje i naravno željela njegovu pobjedu. Ne samo zato što mi je sin. Nego i zato što vjerujem da je kompetentna osoba: sveučilišni je profesor, sudjelovao u stvaranju Hrvatske države od samog početka 1990. godine, da je tijekom rata bio na svim bojištima napadnute Hrvatske, da je osnovao Hrvatsku izvještajnu službu, itd. Dakle, poznaje sustav nacionalne sigurnosti od Hrvatske vojske do izvještajnih službi, poznaje međunarodnu politiku i međunarodne odnose itd.
No, očito je da nije mogao proći pored medijske blokade jer je bio jedini, ili skoro jedini, koji je govorio da ne će biti kontinuitet politika koje su se vodile proteklih deset godina. S kontinuitetom takve politike već sada možemo vidjeti da nećemo daleko stići.

Znate li da uživate veliko poštovanje u hrvatskom narodu?
Ono što ja mogu potvrditi jest primljen veliki broj „Zahvalnica“ pojedinih Udruga dragovoljaca Domovinskog rata iz raznih dijelova Hrvatske, mnoge Zahvale drugih Udruga i Domova, te bezbroj pisama koja primam od nepoznatih građana. Posebno sam toplo pozdravljena kad prisustvujem raznim promocijama ili predavanjima, što mi čini veliko zadovoljstvo, jer znam da je to priznanje i znak poštovanja mojem suprugu za sve što je učinio za ovu našu dragu Hrvatsku.

Nešto se ipak i u pozitivnom smjeru kreće – ove godine održavaju se već treći 'Dani dr. Franje Tuđmana' u Velikom Trgovišću. Znam da interes za sudjelovanje među hrvatskim povjesničarima raste, ali isto tako da je jako teško probiti birokratske barijere i Dane nekako institucionalizirati. Ministarstvo kulture, primjerice, nije uvrstilo Dane dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, u svoj program sufinanciranja?
Uvjerena sam da će istina o stvaranju hrvatske države, o Domovinskom ratu, o prvom predsjedniku dobiti svoje mjesto kakvo zaslužuje i u javnosti. Za desetu obljetnicu smrti predsjednika Tuđmana HAZU je organizirala međunarodni skup. Na njemu su govorili i predsjednik Sabora, predsjednica Vlade, međunarodni i domaći uzvanici – ali o tome javni i masovni mediji nisu izvijestili. Ove godine u svibnju organizira se niz znanstvenih skupova: 14. svibnja HIP kao i svake godine organizira znanstveni skup pod nazivom „Hrvatska nakon dvadeset godina – kako dalje?“; 15. svibnja u Velikom Trgovišću organiziraju se treći „Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća“, Matica hrvatska 19. svibnja organizira znanstveni skup „Dr. Franjo Tuđman – deset godina poslije“, itd. Sve to ukazuje da istraživanja i spoznaje koje se prezentiraju a potom i objavljuju s ovih i sličnih skupova ne mogu zatomiti istinu, unatoč krivotvorinama i falsifikatima kojih je pun žuti tisak.
Nenad PISKAČ

Da, Zaklada Za djecu Hrvatske još postoji!
I dalje ste angažirani u Zakladi za djecu Hrvatske? Kako danas stoji Zaklada, što kažu statistički podaci?
Drago mi je da ste postavili i pitanje  „Zaklade za djecu Hrvatske“ koja postoji i uspješno djeluje punih 19 godina. Nedavno je jedna mlada novinarka Večernjeg lista, razgovarajući s ravnateljicom Zaklade gospođom Boras, bila iznenađena rezultatima koje je Zaklada postigla tijekom 2009. godine, tražeći da joj to pismeno pošaljemo radi objavljivanja. Poslali smo ne samo Večernjem listu, već i drugim medijima, no prikazani rezultati su bili previše pozitivni da bi ih mediji, pa i sam Večernjak, objavili. Zato su mnogi, kad na neki način dođu u kontakt sa Zakladom, iznenađeni da Zaklada još uvijek postoji. Jedino zahvaljujući Vašem - Hrvatskom slovu i Hrvatskom listu, postoji saznanje da smo još tu, da još uvijek skrbimo za dosta velik broj djece.
Pitate za statističke podatke. Mjesečna pomoć djetetu iznosi 300,00 kuna, a isplaćuje se za 1400 do 1500 djece koju pomažemo do punoljetnosti. Najveći dio (70 posto) su djeca branitelja, a ostalo su djeca siromašnih i samohranih roditelja. Oko 50 posto djece sponzorira Zaklada sama prihodom koji ostvaruje prodajom artikala (slika: ulja, crteža, grafika, zatim replika, čestitaka i razglednica) – sve darovano ili tiskano po odobrenju umjetnika, i od jednokratnih iznosa donatora.
Svaki sponzor dobije podatke o 'svojem' djetetu i njegovoj obitelji, a pomoć za dijete ili djecu uplaćuje na njihovo ime putem PBZ. \elja nam je da i dalje zadržimo ovaj broj djece, da dobri ljudi ne zaborave djecu kojoj je pomoć neophodna, a djelatnice Zaklade i dalje će činiti sve što je u njihovoj mogućnosti za dobrobit naše djece.