Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 14. kolovoza 2009.
PODLISTAK: BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941.  (5)
Titovi generali i narodni heroji svjedoče o srpskoj pobuni
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području  Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo

Katolička crkva u Krnjeuši je 9. kolovoza 1941. zapaljena i izgorjela. Tom prilikom ubijeni su i bačeni u goruću crkvu i sjemeništarci koji su pomagali župniku u pripremi proslave pedesete obljetnice od osnutka župe "Uznesenja Blažene Djevice Marije" u Krnjeuši. Bio je to: Jure Tomljenović s Prkosa, Ilija Poplašen iz okolice Jajca i najmlađi od njih 12-godišnji Ivica Skender, koji je tek bio završio I. razred gimnazije u Travniku. (Don Anto Baković: "Svećenici žrtve rata i poraća", Zagreb 1994.). Nastalo je pljačkanje i paljenje hrvatskih trgovina i kuća, a onda ubijanja, silovanja. Krnjeuška gubilišta bila su: katolička crkva (zaklano i bačeno u vatru oko 250 Hrvata), kuća Tomičića i kuća trgovca Dudeka u koje su bacali ubijene, poklane, neke polužive ili žive u vatru. Slično se događalo i na drugim mjestima na kojima su žrtve zatečene. Jedna svjedokinja iz sela Zelinovac spominje kako je vidjela kola napunjena mrtvima tijelima, koja su nekuda odvožena. Bilo je ljeto pa je trebalo mrtve brzo ukloniti.Osim jame Kaluđerice na Skakavcu bacane su žrtve i u dvije jame u Risovcu. Na tom području je bila i škola u koju su, uz staru školu u Krnjeuši, bili sakupljani Hrvati da bi ih se odande odvodilo u zarobljeništvo ili smrt. Žrtve su bacane u jame, ponore, paljene u kućama, u obližnjoj krečani ali nitko od njih nije bio sahranjen na groblju.
U knjizi J. Jurjevića navedena su imena 232 žrtave s područja župe Krnjeuša kojima je kasnije dodan još određen broj žrtava čije podatke su pokupili drugi istraživači i svjedoci zbivanja.
Dok još nisu bili poznati puni razmjeri krnjeuškog pokolja, navođen je podatak da je od tada poznatog broja od 190 žrtava bilo 35-toro djece do 7 godina, 14 od 8 do 12, zatim 72 žene, od kojih su četiri bile pred porodom. Preživjeli stanovnici raselili su se diljem Hrvatske: oko Bjelovara, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i Županje. Zagrebačka grupacija osnovala je početkom ovoga milenija svoju udrugu pod imenom: "Zavičajna udruga Krnjeuša, kolovoz 1941. godine". Jedino su ostala sjećanja preživjelih i dokumenti iz tog razdoblja sabranih u mnogim knjigama i zapisima.

Sudbina župe Boričevac
Župa Boričevac se nalazila prije II. svj. rata na putu Gornji Lapac - Kulen Vakuf. Župa se sastojala od 4 sela u kojima je živjelo 450 hrvatskih katoličkih obitelji s oko 2500 stanovnika. Župa je pripadala Senjsko-Modruškoj biskupiji, a administrativno je pripadala Bosanskopetročakom kotaru. Stanovništvo se bavilo uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom, a pošto se u to vrijeme gradila Unska pruga mnogi su na razne načine bili uključeni u poslove oko gradnje ali i izloženi raznim političkim i ideološkim utjecajima koji su dolazili preko osoblja na pruzi. Raspadom Jugoslavije 6. travnja Srbi, iz okolnih sela su pribavili dosta oružja, a u te krajeve su se vratili mnogi iz jugovojske u rasulu i žandarmerije te mnogi iz tada okupiranih dijelova u Vojvodini od strane Mađara, a čije obitelji su tamo odselile kao kolonizatori poslije stvaranja Jugoslavije 1918. god. (Đoko Jovanić, Milan Šijan i dr.). Proglašenje NDH 10. travnja 1941. bio je za njih poziv na pobunu, a ubijanje i protjerivanje Hrvata dio programa kako onih koji su se opredijelili za monarhističku ili onih za komunističku Jugoslaviju. Španjolski dobrovoljci su imali za cilj da ostvare ono što nisu uspjeli u Španjolskoj u "oslobođenoj Jugoslaviji". Stanovnici župe Boričevac su 31. srpnja 1941. u 3 sata ujutro saznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf, njih oko 2500. Stigli su u Kulen Vakuf oko osam sati ujutro.
2. kolovoza 1941. pobunjenici iz Lapca i okolnih sela uz poklike kralju Petru i otadžbini - zajedno oni sa kokardama i oni sa crvenim zastavama i petokrakama opljačkali su Boričevac poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana koji nisu mogli poći do 15 km udaljenog Kulen Vakufa. Razjarena rulja je na kraju zapalila sve kuće među kojima i župnu crkvu. Poslije rata na njihovoj zemlji su napravljene stočne farme, a od kamena od njihovih spaljenih kuća napravljene su staje. Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije (6. studenog 1941.) bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani (vjerojatno isti oni od kojih je izbjegao smrt u zapaljenoj crkvi u Boričevcu) ubili na okrutan način tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga streljan (A. Baković, Hrv. Martirologij, str. 601).
Obnovljena crkva u Boričevcu će biti blagoslovljena u nedjelju 13. rujna 2009. god. u 11. sati, a protjerani sve do poslije Oluje 1995. god. nisu smjeli doći niti u posjetu. Danas većina preživjelih i njihovih potomaka žive na području Bjelovara (Ždrelovi i Nova Rača).
Put Boričevljana od Boričevca do Kulen Vakufa, a onda 24. kolovoza 1941, u tijeku borbi za Kulen Vakuf evakuirano je oko 2200 Boričevljana u Bihać, ostatak je zaostao u Kulen Vakufu do njegovog pada 5. rujna 1941., kada je pri proboju za Bihać pobijeno stotinjak Hrvata i 1365 muslimana.
Evo što o tome pišu organizatori i sudionici pobune. Gojko Polovina (Svedočenje, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340. i 342): "Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu.Ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena".
Đoko Jovanić (Kotar Donji Lapac u NOR 1941 - 1945, Historijski arhiv u Karlovcu): Trideset i prvog jula i 1. augusta Boričevac je prazan, a tek 2. augusta naše jedinice su ušle u selo. Noću 1/2. augusta ustanici su krenuli u napad na Boričevac. Glavne ustaničke snage sa Brežina krenuli su oko 2 sata 2. augusta i do 7 sati stigle su na brda iznad Boričevca. Oko 10 sati u Boričevac su se sručile ustaničke snage iz raznih pravaca. Pošto je sa gerilskim odredima nastupao veliki broj golorukog naroda, a Boričevac je pun napljačkane imovine iz njihovih sela, otpočelo je razvlačenje te imovine u kojoj su učestvovali i ustanici. Da to ne bi prešlo u pravu pljačku i izazvalo još teže posljedice, Gojko Polovina naređuje da se dio opljačkane imovine prikupi na gomilu i spali. Iza toga nesvjesni elementi i pristalice odmazde pale Boričevac. Nakon ulaska u Boričevac, održan je veliki narodni zbor u Donjem Lapcu na kome je govorio Gojko Polovina. Pozvao je na bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata, govorio da hrvatski narod nije kriv za zlodjela ustaša i osudio pljačku i dezorganizaciju. Neki od učesnika zbora su uzvikivali četničku parole, ali su bili u manjini. Drugog augusta 1941. godine čitav donjolapački kotar bio je slobodan (str. 123). (Nap. a.: Nijednog Hrvata tamo više nije bilo).
. Ujutro, 6. septembra glavne snage 2. bataljona "Sloboda" ušle su u Kulen Vakuf i nastavile gonjenje neprijatelja prema Prkosima. Sa dijelom vojske i ustaša i manjim dijelom stanovništva, ali sa znatnim gubicima, neprijatelj se uspio probiti za Bihać. Većina stanovništva zadržana je od ustanika i vraćena u Kulen Vakuf. Padom noći počele su se vraćati s položaja grupe boraca sa zarobljenim narodom. Iako je bilo naređeno da se u toku noći nitko ne pušta u grad, to se nije uspjelo obezbijediti. Umorni i gladni borci su silom prodrli u grad i navalili na piće i na trgovinske radnje. Došlo je do nereda. Ujutro, 7. septembra pijani borci zapalili su Kulen Vakuf. Stanovništvo Kulen Vakufa je u toku noći 6/7. septembra prebačeno za Martin-Brod. Sutradan i idućih dana ovo stanovništvo je prebačeno za Bjelaj ili Bihać, ali je jedan dio izginuo od pročetničkih elemenata. Više je razlog za masakr nad nedužnim stanovništvom. Prvi je postojanje pročetničkih elemenata i njihove pozicije u tadašnjoj vojnoj organizaciji. neki od komandira vodova i četa, kao što su bili Pero Đilas, Đuro Štikovac i dr. bili su pročetnički orijentisani. Kod većine ustanika nisu bili jasni ciljevi narodnooslobodilačke borbe i značaj bratstva i jedinstva za tu borbu. Politički rad s ustanicima bio je vrlo slab. Jedino su se širile i čitale "Vijesti", ali i to u uskom krugu i neorganizovano. U nižim jedinicama ispod bataljona nisu postojali politički komesari, nije postojala partijska ni skojevska organizacija. Odgovornost za likvidaciju nedužnog stanovništva ne bi se mogla prebacivati samo na ličke ili samo na krajiške borce. I među jednima i drugima bilo je pojedinaca pročetnički orentiranih koji su težili osveti i tražili priliku da se izmaknu kontroli štabova. (str. 137-138)
Glavne žrtve su pale, ipak, kasnije u toku prebacivanja za Kulen Vakuf i naročito za Martin-Brod. Sve u svemu, Kulen Vakuf spada u najnegativnije događaje prvih mjeseci ustanka, a negativnosti su posljedica niske svijesti i neorganizovanosti ustaničkih masa. Tek blagodareći upornom radu Komunističke partije u kasnijim mjesecima, ovakvi događaji su prestali i predstavljali su samo mračne stranice prošlosti. (str. 139)
Križni put Boričevljana od njihova Boričevca preko Kulen Vakufa, Bihaća do njihovih novih boravišta bio je krvav i trnovit sve do 1996. godine, a ni poslije u samostalnoj Hrvatskoj ništa nije poduzeto da se ta velika nepravda ispravi prema Boričevcu ali niti prema Udbini, Zrinu, Španovici i mnogim drugim mjestima u Hrvatskoj koja su doživjela istu sudbinu. O istim slučajevima u BiH nije potrebno niti spominjati.
Evo što o stradanju Boričevca kaže ugledni hrvatski književnik i izdavač Josip Pavičić u pismu Općinskom vijeću Donjeg Lapca i gradonačelniku Milanu Đukiću prilikom preimenovanja donjolapačkih ulica, među njima i Trga Boričevac, 2001. godine: Boričevljani su se sklonili u Kulen Vakuf, iz Vakufa su pobjegli u Bihać, a iz Bihaća, željeznicom, u Slavoniju i druge krajeve. Ne kao kolonisti, kako kaže g. Djukić, jer kolonist podrazumijeva darovanu zemlju i imanje,nego kao jadna sirotinja bez ikakve imovine kojoj nitko ništa nije dao i koja je, da bi preživjela, morala u nadnicu na najgore poslove. Moj djed Mile, ugledni boričevački domaćin, otac velike obitelji, gazda, završio u selu Posavski Podgajci u Slavoniji kao sluga. U Boričevac se prije Oluje 1995. vratila samo jedna jedina prognanička hrvatska obitelj, ali ni ta nije stigla odmah, nego desetak godina poslije onoga rata. Odmah poslije rata Boričevac ne samo da nije postojao, nego se nije smio ni spomenuti i njegovo su ime prognanici izgovarali u pola glasa. Bilo je pokušaja da se na ulazu u nekadašnje selo postavi ploča s natpisom Boričevac, ali su svi završili neuspjehom: čim bi se smračilo, ploča bi nestala. Na kraju je Boričevac izbrisan i iz službenog popisa naseljenih mjesta. (Nastavlja se)

Hrvatsko slovo, 14. kolovoza 2009.
Razgovor,
Biskup dr. Valentin Pozaić, ravnatelj Centra za bioetiku na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove
Širi se virus autodestrukcije naroda
Dr. Valentin Pozaić profesor je kršćanske etike na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Od 1990. do 1994. predavao je predmet bioetika na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu. U znanstvenom radu osobito se istakao na području bioetike. Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove osnovao je Centar za bioetiku, a istraživanja je vršio i usavršavao u svojoj specijalizaciji na "Joseph and Rose Kennedy Institute of Ethics" u Washingtonu, na "Linacre Centre for Health Care Ethics" u Londonu te na "Instituto Borja de Bioetica" u Barceloni. Profesor je i moralne teologije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Od 1990. do 1993. član je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere. Od 1991. duhovni je asistent Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, a od 1996. duhovni savjetnik Europske udruge katoličkih liječnika (Ecclesiastical Assistant - FEAMC European Federation of Catholic Medical Associations). Objavio je više znanstvenih članaka u stručnim časopisima. Autor je i više knjiga s područja moralne teologije. Predsjednik je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere i član Vijeća HBK za obitelj.
Poštovani oče biskupe možete li nam ukratko iznijeti stav Crkve o nedavno izglasanom Zakonu o medicinskoj oplodnji?
Stajalište Crkve o tom zakonu, takvom kakav je donesen, nije jednostavno izreći. Načelno je jasno da, gledajući antropološki i biblijsko-teološki, medicinska oplodnja izlazi izvan tih okvira, i kao takva je neprihvatljiva. Ako se netko od vjernika i upusti u tu avanturu, Crkva nikoga ne izopćava, ne proklinje, samo podsjeća da i nadalje ne odobrava taj postupak. Bitno je u nastanku i prenošenju ljudskog života da bude plod bračne ljubavi i bračnog sjedinjenja - unitivni i prokreativni vidik; da bude poštovano nepovrjedivo pravo na život svakog ljudskog bića, kao i da bude poštivano dostojanstvo prenošenja ljudskog života. Razni dosadašnji zakoni o tom postupku predviđali su, i odobravali, embriocid - brojno žrtvovanje embrija, novonastalih ljudskih bića. Ljudski život, u tom svom začetku, bio je obezvrijeđen i prezren, i reduciran na razinu biološkog materijala, pogodnim za neke druge nečasne svrhe, za potrebe kozmetičke industrije. Nepoštivanje temeljnog ljudskog prava na život, i nepovredivog dostojanstva svakog ljudskog bića, temeljni i izvan rasprave razlog zbog kojega jedan takav postupak ne može biti prihvatljiv. Ako se obistini da se po tom hrvatskom zakonu ne provodi zamrzavanje ljudskih embrija, dosljedno da se isključi uskladištavanje (to je stručni termin!) embrija, i naknadno embriocid, taj bi dio prigovora otpao.
Prije više od četiri godine u razgovoru za Glas Koncila u raspravi o temi medicinski potpomognute oplodnje izjavili ste: "Rasprave, nažalost, nije ni bilo. Bila je to jednosmjerna agresivna navala. Jedino što je bilo jasno: interes skupine!" Je li se od tada u našem društvu nešto promijenilo?
Gledom na tu jednosmjernu agresivnu navalu, ili terorističku metodu stvaranja javnog linča onih koji se ne pokore, ništa se nije promijenilo. Onda smo pokušali izaći u javnost i iznijeti jasne i nedvojbene stavove antropologije i teologije. Bio je organiziran okrugli stol, a na HTV-u, koju plaćaju i hrvatski građani vjernici, u središnjem Dnevniku nije bila prenesena ni jedna jedina rečenica, već samo 'istinoljubivi', 'humani', 'duhoviti' komentar da su tu bila iznesena 'konfuzna' katolička stajališta. I nikom ništa. Tako i danas. Istovremeno, novinarsko društvo diči se kodeksom koji pretpostavlja da će tražiti istinu i davati javnosti uravnoteženu informaciju, u cilju istine i pravde u ljubavi. Svakojake skupine, samozvani zastupnici humanizma i hrvatske nacije, novi pobornici nataliteta i demografskog prosperiteta, bez obzira koga zastupaju, koga predstavljaju, u čije ime i za čiji novac govore, imaju na raspolaganju sav javni prostor. Drugi ne postoje. Osim kao objekt napada i poruge. Bilo bi vrlo zanimljivo, i korisno, napraviti sociološka istraživanja i vrjednovanja u tom pogledu. U kojoj diktaturi živimo?
Koliko je mogućnosti ili prigoda u javnosti imala Crkva ponuditi kršćanska stajališta pri donošenju spomenutog Zakona? Je li itko od strane priprematelja zakona zatražio Vaše mišljenje kao priznatog stručnjak za moralnu teologiju, osobito za bioetiku?
Teško je govoriti o suradnji u izradi zakona koji načelno ne možete odobriti. Uostalom, u tom su pogledu crkveni stavovi dobro poznati. Bio sam upoznat s nacrtom zakona, u jednom dijelu njegova nastajanja, i iznio sam svoje mišljenje o tome. Nije mi poznato da je netko službeno uime Crkve surađivao na tom nacrtu zakona, premda su kao i inače 'prijatelji istine' upravo u tom pogledu prozivali i okrivljivali Crkvu. Neprijateljima Boga i čovjeka Crkva je uvijek dobro došao dežurni krivac za sve što im se prohtije. Jer, oni moraju naći načina da opravdaju svoje 'Judine škude'. Kao da Crkva u Republici Hrvatskoj nije legalna zajednica građana na koju se odnose zakoni, i koja zakone mora poštivati, i koja ima pravo i dužnost progovoriti o novom zakonu u nastajanju. Dobiva se dojam da na to imaju pravo samo neke posebno dobro prikrivane, a bučne, i javnosti nametane skupinice.
Doprinos javnoj raspravi s crkvene strane dan je putem javnih priopćenja o toj materiji. O tome postoje i službeni dokumenti, jedan od novih 'Dostojanstvo osobe'. Svi koji su bili zainteresirani, koji su htjeli, koji su bili dobre volje, kojima je na srcu čovjek od svoga začeća do smrti, obitelj i nacija, mogli su dobro znati koji je stav Crkve. Uz to, na više mjesta organizirana su javna predavanja. Koja glasila i priopćila su ih zabilježila i javnosti ponudila? A bila su javna. Nitko nije imao pravo, kao ni u onoj nešto ranijoj situaciji, izbjegavati odgovornost isprikom: "Nama su večer uoči glasovanja rekli da je s Crkvom sve dogovoreno."
I ovaj puta prve su se javile homoseksualne skupine Iskorak i Kontra koje tužbom Ustavnom sudu traže još liberalniji zakon. Uz legaliziranje "bračnih veza" te nakon zahtjeva na pravo usvajanja djece, sada se traži i pravo na umjetnu oplodnju istospolnih parova? Kakve to posljedice može imati za hrvatsko društvo i ljudsko društvo uopće?
Tako se širi virus auto-destrukcije naroda. Začudno je da se u toj svoj raspravi zaboravlja glavni subjekt: dijete, njegova prava i njegovo dostojanstvo. Ističu se samo neka navodna prava ovih i onih. Kao da postoji pravo na dijete, na osobu, kao da je dijete - osoba neka stvar koju se može platiti, naručiti i proizvesti, kao da živimo u robovlasničkom sustavu. Sasvim je normalno, i naravno, da bračni par želi imati dijete; suprotno iznenađuje. Crkva u svom nauku ističe bol i patnju kojima mogu biti izloženi bračni parovi bez blagoslova djece. Međutim, sreća nije bitno izvan srca i duše, pa ni u daru djece. Ima bračnih parova s djecom, i nesretni su. Ima bračnih parova bez djece, i sretni su. Cilj ne posvećuje sredstva. Dobar cilj, imati željeno dijete, ne opravdava sva sredstva i sve načine. Upravo u ovo vrijeme imamo drastične primjere na drugim područjima. Dobro je imati fakultetsku diplomu - na koji način, kojim putem? I to je uglavnom jasno.
Začudno je da se skupine koje preziru naravnu i nepovredivu instituciju i svetost braka i obitelji javljaju, tako agresivno te da imaju na raspolaganju sav prostor za svoje stavove, kao da su oni jedini legitimni i mjerodavni zastupnici i predstavnici hrvatskoga naroda. Sudeći po prostoru koji im je darovan, mogao bi se steći dojam da ih je u pučanstvu barem devedeset posto.
Posredstvom medija čuli smo priču kako se "dvoje mladih upozna na autobusnom kolodvoru, plane ljubav i ožene se za mjesec dana" i oni mogu tražiti potpomognutu oplodnju nasuprut onih "koji ne žele formalizirati svoju vezu, ali žele potpomognutu oplodnju" te nemaju na to pravo. Želite li komentirati tu logiku predsjednika republike o potrebi preispitivanja Zakona na Ustavnom sudu?
Tu logike nema. Možda kakav sofizam, i nastrana mašta. Svakako, gruba ignorancija elementarnih činjenica s društvenog i vjerskog područja. Ako je taj zakon protu-ustavan, kako se pokušava uvjeravati javnost, kako je moguće da ga je Predsjednik države potpisao?! Ili je to još jedan u nizu dragulja nečije logike.
Iz teksta zakona može se isčitati želja da se osigura stabilnost, kakva-takva,  i trajnost povoljnog ozračja u ljubavi za život i razvoj budućeg djeteta. Zakon bi to htio, imajući na srcu i umu, ne samo osjećaje i potrebe bračnog para, nego i dobro - djeteta. Pretpostavljam da zakonodavac nije htio preuzeti rizik da unaprijed svjesno i namjerno stvara djetetu teški nedostatak u budućem životu, favorizirajući status samohranih majki ili očeva, status čije se bolne posljedice sve više pokazuju. To, dakako, nipošto ne znači diskriminirati one koji se u takvom stanju zateknu, iz ovih i onih nevolja. Ali, treba biti jasno da to nije ideal koji bi trebalo zakonski privilegirati. Naprotiv, kako su pokazala istraživanja u Velikoj Britaniji, brak muškarca i žene jest i ostaje 'zlatni standard' u podizanju djece. Samozvani branitelji ljudskih prava ni ovaj puta nisu se sjetili - djeteta, njegovih prava, prava zajamčenih Poveljom Ujedinjenih naroda. Možemo li vjerovati da ih stvarno zanima dijete, i dobro djeteta? Zar nije u Hrvatskoj bila svečano promovirana, i javnim plakatima isticana, akcija UNESCO-a: 'Svako dijete treba obitelj'. To zastupa zakon. Sjećanje na dobro kod nekih brzo hlapi.
Možete li naglasiti stavove Centra za bioetiku o zamrzavanju ljudskih zametaka u svezi Zakona o medicinskoj oplodnji?
Predloženi zakon ne predviđa, načelno, zamrzavanje ljudskih embrija, već samo zamrzavanje jajašca i spermija. I to je pozitivna novina toga zakona. Ako netko imalo poznaje problematiku zamrzavanja ljudskih embrija, mogao bi i trebao bi znati o čemu govori. Zamrzavanje embrija uvodi u prezir embrija, čovjeka, konačno u embriocid: embriji se čuvaju u 'skladištu', a kad postanu 'suvišni' ili budu svrstani u kategoriju 'biološkog materijala', budu osuđeni na milost i nemilost ljudske prohtjevnosti.
Mnoge su rasprave vođene, i studije napisane, o toj teškoj problematici. Na tisuće embrija ostalo je kao 'suvišni'- zamrznuti. A to su ljudska bića sa svojim pravima i dostojanstvom. Njihova sudbina? Tko je taj gospodar života i smrti da s njima raspolaže po svom nahođenju? Jesu li to znanstvenici? Dobro poznati diktatori imali su dobro poznate znanstvenike - zločince. Ne tako davno. Hoće li to danas biti dobro bogati magnati? Naprotiv, humanist i pacifist, čovjekoljub Gandi nabrojio je sedam grijeha modernog čovječanstva, od kojih je jedan: 'Znanost bez humanosti'. Ne tako davno bila je rado isticana gorda lozinka: 'Čovjek smije sve što može'! Nakon gorkih iskustava u okolišu, promijenila se u pitanje: 'Smije li čovjek sve što može?' Smije li čovjek etički sve što može tehnički na području prenošenja života? Neki valjda misle da oni smiju bezobzirno stvarati sve moguće probleme, a drugi neka ih onda rješavaju, a oni će ponuđena rješenja svakako kritizirati. Razuman čovjek ne će stvarati probleme - a onda tražiti da ih drugi rješavaju. Razuman čovjek prije djelovanja razmišlja, i kad vidi da može preuzeti odgovornost za moguće rizike, i posljedice, tek tada stupa u ostvarenje projekta.
Imaju li se znanstvenici moralno pravo igrati se s ljudskim zametcima? Koje sve opasnosti vidite u primjeni metoda zamrzavanja ljudskih zametaka?
Nitko nema pravo poigravati se s ljudskim životom. O posljedicama zamrzavanja, kao i o cijelom postupku in vitro, najbolje bi mogli govoriti znanstvenici- tehničari s tog područja. Na Zagrebačkom medicinskom fakultetu izrađen je stručni magistarski rad o posljedicama kod djece iz in vitro oplodnje. Cijele litanije. Rad je ocijenjen pozitivno. Troje profesora. Dvojica su od njih, inače, javno nastupali govoreći da nema negativnih posljedica ni po majku ni po dijete. I to bi bila akademska izvrsnost i čestitost. A nove spoznaje govore o novim negativnostima.
Neki tvrde da se postupkom zamrzavanja ljudskih zametaka te pomoću medicinski potpomognute oplodnje doprinosi pozitivnoj populacijskoj politici i demografskom poboljšanju Hrvatske. Možete li to komentirati?
Notorna hipokrizija. Podvala dostojna svojih izumitelja. Naprotiv, postupkom umjetne oplodnje stvara se još više mentalitet nepoštivanja i prezira ljudskog života od začeća do smrti. Kad rodilišta ne bi bila ujedno i stratišta, demografsko bi stanje bilo mnogo drugačije, povoljnije. Kad bi aborteri prestali raditi abortuse, možda bi se demografsko stanje daleko više popravilo. Zašto baš oni koji zastupaju, propagiranju, izvode abortuse - dakle, uništavaju naciju, zašto baš oni govore o demografskom slomu nacije? Znaju da je to danas u Hrvatskoj osjetljivo pitanje - na koje upozorava Crkva, pa ga pokušavaju zlorabiti. Sve in vitro metode, i kad bi bile pozitivne, ne mogu popraviti užas pobačaja. Zagonetno je zašto oni koji izvode pobačaje - ubijaju nevina zdrava ljudska bića, na drugoj strani promiču surogat medicinske oplodnje? Istina je da se na pobačajima relativno malo zaradi, i to je ipak krvarina, a na in vitro metodi zaradi se mnogo, uvjeravajući da je to čist i plemenit, etički besprijekoran posao. Mnogo se govori o korupciji i recesiji: obje bi bile plod ljudske pohlepe za materijalnim.
Crkvi se predbacuje da je bezosjećajna prema djeci rođenoj iz postupaka medicinski potpomognute oplodnje, kojih navodno već ima oko 20 tisuća u Hrvatskoj te da je bezosjećajna na roditeljske potrebe i osjećaje?
Na temelju kojih podataka iznose tu brojku? U tome i jest jedan od velikih problema: gdje postoji registar zbivanja na tom području u Hrvatskoj? Poznat je i neki sudski spor s tog područja. Barem do sada nisu dostupni, ili ne postoje, registri, statistika pokušaja, broj trudnoća uspjelih i neuspjelih, i poroda. Općenito je poznato da je umjetna oplodnja visoko neuspješna metoda. Iznesena tvrdnja iznenađuje, osim ako je na djelu notorna komunistička, a danas pod plaštom anarholiberalizma, ideologija i metodologija: Laži, laži - nešto će ostati.
Pitanje o bezosjećajnosti moglo bi se prije postaviti onima koji se poigravaju sa životom i smrću novih ljudskih bića, sa sudbinom i zdravljem i bračnih parova i djece tako u život pozvane, nipošto ne Crkvi, koja promovira poštivanje svakog ljudskog života, bez obzira na način na koji je pozvan na svjetlo dana. Također je čudno da navodni revnitelji bračne sreće i porasta nataliteta ne poznaju i ne promiču postojeće prirodne metode terapije. Jedna od podvala u nizu jest i ta da se umjetna oplodnja pokušava predstavljati kao terapija. Medicinska oplodnja ne liječi ništa. Bračni par ostaje i dalje, ako jest, jednako neplodan kao i prije.
Crkva, naprotiv, potiče prevenciju i terapiju neplodnosti, a ne surogat, nadomjestak. Čudno je da se uz porast neplodnosti bračnih parova ne postavlja pitanje uzroka neplodnosti. Najprije se mlade zavarava srećom rizičnog stila života, lažnog hedonizma, a onda im se, kad unište zdravlje za skupe novce, bilo na vlastiti trošak, bilo na trošak zdravstvenog osiguranja, nudi surogat medicinske oplodnje. A za mnoge je još uvijek moguća terapija. Nije nepoznata 'na-pro-tehnologija'. Događa se da oni koji su bili natjerani na medicinsku oplodnju, kasnije dobiju dijete naravnim tijekom.
Je li u slijedu liberalnih zakona opravdano pribojavati se mogućnosti zakona o legaliziranju kloniranja ljudske vrste?
Unatoč raširenom virusu auto-destrukcije, kulture smrti, na području ljudskoga života, na području bio-etike i bio-politike, po svemu sudeći, barem za sada, to zlo nema ni znanstvenih ni političkih izgleda da bude legalizirano. Negdje je ozakonjeno tako zvano 'terapijsko' kloniranje embrija: proizvodnja embrija i ubijanje embrija da bi se uzele njihove matične stanice, premda je poznato da to nema ni znanstvenog ni etičkog opravdanja. Tim više što su na raspolaganju adultne matične stanice, korisne za terapiju.
Je li opravdano strepiti za hrvatsko društvo u budućnosti, pod utjecajem raznih skupina i nametanja liberalnih zahtjeva manjine nad većinom?
Kad bi zahtjevi bili liberalni, to još ne bi bilo tako veliko zlo. Ne samo u Hrvatskoj, u zemljama tzv. tranzicije iz jednog režima u drugi, iz komunizma u kapitalizam, na djelu je nešto gore: anarho-liberalizam. Otrov se ulijeva u svijet vrjednota. Pokušava se stvarati društvo bez vrednota, društvo profita, dominacije i pohlepe, globalizacije - grobalizacije - korupcije. Ti su isti jučer narod terorizirali režimskim progonima, danas materijalizmom, besmislom i svijetom bez vrjednota. Prije uime partije socijalizma-komunizma, sada u ime nekih njihovih 'ljudskih' prava. To zvuči prihvatljivo - prilagodili su se. Prezire se ljudski razum i njegova mogućnost spoznaje dobra i zla, odbacuje se naravni moralni zakon, o kojemu je još davno poganin Rimljanin Ciceron zapisao da je vječan i nepromjenljiv: isti kod Rimljana - okupatora, isti kod Grka - rimskih robova.
Na Jelačić placu bile su demonstracije s djecom, navodno rođenom putem in vitro oplodnje. Neka su ih priopćila izuzetno revno i obilno prenosila, kao i one neke druge koji su bili došli protestirati pred Katedralu. Fokus snimke je bio vrlo sužen - vjerojatno da se ne bi vidjelo koliko ih je malo bilo, koga i kako predstavljaju. Važno je da oni mogu dokumentirati da su dobro odradili dobro plaćeni posao? I kod prošle javne rasprave bilo je dojmljivih manipulacija s djecom, šetnjom po Maksimiru. Pravobraniteljica za djecu nije se pobunila. Djeca su tako draga i podložna svakovrsnim igrama, u cilju manipulacije s odraslima. I ne treba ih posebno platiti. I ne samo u reklamama.
Ni sada, ni prošli puta, nitko nije dao odgovor na upit, javno postavljen: A što je s onom djecom iz in vitro oplodnje, stotine i tisuće - o kojima također nema točnih podataka a koja zbog nečijih potreba osjećaja i navodnih prava, nikada ne će prošetati Maksimirom, ni Jelačić placom, zahvaljujući embriocidu in vitro oplodnje? Gdje im je grob? Hoće li kada dobiti makar kakav spomenik? Što je s onom djecom koja nikada ne će znati, ili će pak tragično saznati, tko im je pravi otac i majka, kad već budu zaljubljeni, ili već u braku, sa svim kobnim posljedicama, jer su došli na svijet manipulacijom, prevarom, preprodajom ili zamjenom embrija u laboratoriju? I taj dio u zakonu nekima smeta. Posvojena djeca po zakonu moraju doznati da njihovi zakonski roditelji nisu njihovi biološki roditelji - prije osme godine. Oni iz in vitro, putem heterologne oplodnje, to bi mogli saznati tek nakon napunjene osamnaeste godine. Zar to nije diskriminacija?
Poštovani oče biskupe, želite li još nešto poručiti hrvatskoj javnosti...
Nakon tolikih stoljeća Hrvati su konačno obnovili svoj narodni dom - Državu. Tko imalo poštuje tolike žrtve tijekom stoljeća prijegora, nade i očekivanja, i one brojne iz nedavnog Domovinskog rata, zacijelo će s posebnim poštovanjem i ljubavlju misliti na budućnost ovoga naroda. Budućnost jednog naroda stoji i pada sa kulturom života: poštivati pravo na život, pravo na ljudsko dostojanstvo. Ili poštujemo svaki ljudski život posvuda i bezuvjetno, ili ga ne poštujemo uopće. Ljudska prava vrijede univerzalno, ne selektivno. Nismo više u komunizmu, barem ne službeno. Ljudski život i zdravlje, i plodnost, ne mogu biti predmet poigravanja. Dar života smo primili kao sjeme kojemu trebamo podariti optimalne mogućnosti da donose obilan rod. Tako nas uči Evanđelje. Životno je poslanje i zadaća: Dar života u obitelji velikodušno prihvaćati i velikodušno ga prenositi. Drugi su nas pokušali istrijebiti nijekanjem, logorima, desetkovanjem i masovnim jamama. Zadaća je ovoga naraštaja ostvariti povoljno ozračje kulture života, napučiti narodni Dom - Lijepu našu domovinu, blagoslovom života. Vrijedi poruka: 'Hrvatska se voli djecom'. Zadaća je ovoga naraštaja, ako želi biti odgovoran pred budućnošću, odbaciti kulturu smrti: virus auto-destrukcije, embriocid, pobačaj, eutanaziju, a prigrliti kulturu života, radost života. Kultura života nema alternative. Ljudski je život najčudesnija stvarnost na ovome svijetu. Zato mu se divimo, poštujemo ga, prihvaćamo i prenosimo velikodušno, odgovorno i s ljubavlju.
Damir BOROVČAK

Hrvatsko slovo, 14. kolovoza 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Prešućeni zaslužnici
Tko je sve prešućen 5. kolovoza na središnjoj proslavi u Kninu?
U Kninu je 5. kolovoza održana još jedna obljetnica vojno - redarstvene akcije Oluja, odnosno središnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dana hrvatskih branitelja. Imena 174 poginula hrvatska branitelja u ovoj pobjedničkoj akciji ponovno nisu pročitana, baš kao ni imena zapovjednika 4. i 7. gardijske brigade (Krstičević, Korade) koje su prve ušle u oslobođeni Knin. Nitko se nije sjetio ni generala Gotovine, Markača i Čermaka, koji su "proslavili" ove veličanstvene dane "pobjede i slave" u tamnici Haaškog suda (što je s onim: Nitko nije kriv dok mu se sudski ne dokaže krivnja?). O ratnom ministru obrane Gojku Šušku također nije bilo ni spomena. Na obilježavanju ovoga dana bili su nazočni najistaknutiji predstavnici današnje državne vlasti. Samo su oni javno govorili (Mesić, Bebić, Kosor). Nije se čuo glas ni jednog hrvatskog branitelja, majke koja je izgubila svoga sina, ili generala koji su izravno sudjelovali u ovoj vojno - redarstvenoj akciji. Na misi za Domovinu u crkvi Svetog Ante u Kninu u prvom redu samo i isključivo političari. Kamere televizije čitavo vrijeme prikazuju kako se oni mole. Među njima nije bilo ni predsjednika Republike i Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Stjepana Mesića. "Uvrijedio se" što se nitko iz Crkve nije "ogradio" od nedavnog uvodnog komentara u Glasu koncila, s kojim nije bio zadovoljan, a u kojem se govori o "veleizdajniku". No, to je jednostavno skandalozno, jer onda bi tako i mnogi drugi vjernici trebali odbiti odlazak na svetu misu jer ih je netko uvrijedio, a nije im se ispričao.
U svom prigodnom govoru u Kninu, predsjednik Mesić uzdizao je vojno-redarstvenu akciju Oluja, a za razliku od predsjednika Sabora i predsjednice Vlade, ni riječju nije spomenuo svog prethodnika, prvog hrvatskog predsjednika i pobjednika u hrvatskom Domovinskome ratu dr. Franju Tuđmana, kao da se do najslavnije pobjede u agresiji na Republiku Hrvatsku došlo bez vojskovođe. Također je neprihvatljivo i drsko što se ni ovog puta predsjednik Republike nije došao pokloniti na grob dr. Franje Tuđmana. A na grobu Gojka Šuška nitko od političara nije zapalio ni svijeću, niti donio ružu!
Predsjednik Republike po Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike (čl. 26.) dužan je u svečanim prilikama, kao što je i Dan pobjede, nositi predsjedničku lentu. Ali, za predsjednika Mesića ovaj zakon ne važi. Lentu, koja predstavlja znak predsjedničke časti i državnosti, već je davno "pokopao" s hrvatskim pobjednikom i jednim od najzaslužnijih Hrvata u povijesti dr. Franjom Tuđmanom. I nikome ništa. No dok je "zaboravio" spomenuti imena najzaslužnijih za pobjedu u Oluji, nije se zaboravio još jednom  i na ovom mjestu obračunati i svađati s NDH ("Ta tzv. NDH bila je zasnovana na zločinačkoj ideologiji i bila je prožeta zločinom, od prvih do posljednjih dana svojega postojanja" - istaknuo je). To bi bilo isto tako kao da na obilježavanju žrtava u Jasenovcu ili Bleiburgu počnete govoriti o krivcima za zločine na Ovčari. Ali, Mesić očito iskorištava svaku prigodu da se obračuna s neistomišljenicima, tim prije što se njegov mandat primiče kraju, pa za to ne će biti ovakvih i sličnih prigoda.
U povodu 14-te obljetnice Oluje, nitko se na žalost nije osvrnuo na proteste Srba iz Beograda, predvođenih ratnim zločincem Savom Štrbcem. On može govoriti što god hoće, ali njega očito Državno odvjetništvo RH ne želi dirati. U intervjuu za srpski najtiražniji list Kurir, Štrbac je izjavio da je akcija Oluja bila genocidna, te da je Hrvatska bila agresor. Također je vrijeđao hrvatsku premijerku Jadranku Kosor za koju je izjavio da je "samo jedna od 50.000 Hrvata koji su okupirali ili oteli srpske stanove". Za Štrbca se čak navodi da je u srpskom pravnom timu koji priprema protutužbu po tužbi Hrvatske protiv Srbije za navodni genocid. "Osnov naše protutužbe bit će Oluja, ali i sve druge krvave akcije Hrvatske od 1991., koje su doprinijele da Srba u Krajini više gotovo nema" - kazao je.
Međutim, ni Štrbac, ali ni itko drugi ne govori da je nakon Oluje, 12. kolovoza 1995. između osam i deset tisuća  Hrvata s područja Banja Luke istjerano iz svojih domova, skupljeno na stadionu i u ovećim skupinama protjerano u Hrvatsku. Tih dana etničko čišćenje nisu provodili samo bosanski Srbi nego i Srbija. Oko tisuću Hrvata prognanih iz Srijema preko Madžarske ušlo je u Hrvatsku, a od 80.000 Hrvata koji su prije rata živjeli na području Banja Luke, danas ih tamo živi jedva deset posto.
Obljetnica Oluje još je jednom pokazala i veliki raskol među razvojačenim hrvatskim braniteljima, odnosno udrugama. Pet puta više branitelja bilo je na proslavi Marka Perkovića Thompsona u Čavoglavama, nego na središnjoj proslavi u Kninu.
A kad se uzdizala hrvatska zastava na kninskoj tvrđavi, osim odabranih, tamo nitko nije imao pristup. Stoga bi ubuduće trebalo organizirati dvije proslave: jednu za branitelje, a drugu za aktualne političare!

Hrvatsko slovo, 14. kolovoza 2009.
Tragom kulturnog dobra nulte kategorije
Propadanje dvorca Brezovica uvrjeda je Domovini
Pola sata od središta Zagreba trune dvorac Brezovica. Zatvoren je prema propisima Ministarstva kulture. Nema službe čuvanja, kamoli kakva-takva održavanja. Meta je stalnih provala. Vrijedne freske išarane su grafitima. Tragovi pijančevanja i drogiranja. Voda nesmetano istječe iz ostataka slavina. Radijatori pokradeni. Prozori razbijeni. Zagrebačka nadbiskupija traga za cjelovitim rješenjem obnove. Policija za nepoznatim vandalima. Ministarstvo radi svoj posao. I što sad?
Pripremili: Robert Krmpotić i Nenad Piskač
Kad smo toga vrućeg četvrtka 30. srpnja krenuli put Brezovice zagrebački se asfalt topio u tzv. špici turističke sezone. Zatišje pred koncert U2. U svemu tome ima i dobrih strana: Zagreb je gotovo prazan, nema gužve, semafori rade, nema prometne nervoze. Vozimo cestom kojom sam nekada vijugao do vatrenog položaja, pa mi sjećanja na te dane dodatno dižu temperaturu. Još u vrućoj školjki automobila slikar Ivan Obsieger, koji godinama neumorno upozorava na propadanje dvorca Brezovica, obasipa nas podatcima o vlasnicima dvorca, o freskama na zidu dvorane prvoga kata, o povijesti ove građevine koja spada u prvu kategoriju spomenika kulture, i o prirodi koja ga okružuje. Tada smo još mislili kako ćemo cijeloj priči posvetiti jednu stranicu. Ali...
Parkirali smo u perivoj, zapušten, nekošen perivoj, koji tek u grubim naznakama daje mašti za volju - nekad je očito bio prekrasan. Korov raste čak i po stazama sve do platoa pred dvorcem. Zarasla stabla možda se još sjećaju riječi - hortikultura. Prvo pitanje - ima li koga tko čuva perivoj i dvorac. Očito takve stalne službe nema. Odmah u oči upadaju išarani zidovi, na grafitima najčešće piše UMB. Što to znači, pitamo se. Navodno je riječ o kratici imena skupine koja ovdje nesmetano provodi "slobodno vrijeme" uništavajući sve što se uništiti može. Uglavnom noću.
Obsieger pokazuje na razvaljenu OSB dasku desnog prozora u prizemlju. "Prije dva dana daska je bila pribijena na prozor". Upozorava nas i moli da pišemo o propadanju Brezovice - jer se stvar još stigne spasiti. Baš kao što je svojedobno upozoravao Antun Gustav Matoš: "Kad pogledate s svrha Mesnićke ulice ili sa Štrosmajerovog šetališta, vidjet ćete nadesno iza Savskog mosta prema Vukomeričkim goricama, nalijevo od Stupnika u simforniji pitome ravnice dvije, tri bijele pjege: crkvu, župni dvor, a nalijevo u parku stari grad, plemićki dvorac... To Vam je Brezovica. Za dva sata dobra pješačenja ste tamo... tu, pod starim, časnim ovim krovom, naučio sam i ja najveću ljudsku dužnost našu: da razumijemo našu zemlju i naš narod, da iznad svega na svijetu ljubimo domovinu i da svaku uvredu njoj nanesenu osjetimo kao mraz na vlastiti obraz, kao osobnu uvredu".
Sadašnje stanje dvorca jest uvrjeda Domovini.
Čudimo se šumu vode što dolazi iz unutrašnjosti. Da, u nekadašnjim sanitarnim prostorima nesmetano žubori voda, ona iz vodovoda. Naš vodič već je izračunao koliko je to godišnje "kubika" puta toliko i toliko kuna. Boli glava. Milijuni su u pitanju. Samo za vodu!
Vidi se kako su svi prozori porazbijani. Gdjegdje vise prozorska krila. Oluci truli. Unutrašnjost je totalno zapuštena, hodnici puni stakla, praznih boca, nekoliko razvaljenih kreveta, naznaka drogiranja nepoznatih vandala. Krš i lom. Freska, do koje je slikaru nekako, čini se, najviše stalo, također je uništena grafitima. Još se drži stari kamin i sve to nemoćno promatra, sam u prljavoj središnjoj dvorani na prvom katu. Iako je propuh, jer prozorskih stakala nema, užasno zaudara, što od ustajalog zraka, što od vlage, otpale žbuke, smeća...
Pred ulaz parkira se automobil. Pomislismo kako dolazi čuvarska služba. Ne, riječ je o inspektorima Ministarstva kulture. I oni fotografiraju. Upoznajemo se. Kažu da su došli provjeriti daske na prozorima. Pitamo, možemo li dobiti izjavu. Ne. Jedino putem glasnogovornika. Dobro, i bez glasnogovornika vidimo o čemu je riječ. Idemo dalje uokolo dvorca kroz visoki drač i još više koprive. Miris podivljalog bilja odvodi nas u prošlost...
Na gospoštiji Brezovica, zna se, godine1217. stoluje knez Jaroslav, pa njegov sin Ivan Okićki. Od ondašnjeg 13. stoljeća, do današnjeg početka 21. stoljeća, znamo da se Ivanovi potomci spominju do godine 1488. Onda dolaze obitelj Dragostić pa Mrnjavčević, a 1663. posjed je u Zrinskih. Godine 1691. prelazi obitelji Drašković. Pretpostavlja se da Ivan V. Drašković započinje izgradnju baroknog dvorca, ovoga koji sad stoji pred nama. Sredinom 18. stoljeća Draškovići grade crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije i kapelicu uz dvorac. Od 1807. dvorac je pod banom Gyulayjem. Zatim ga kupuje zagrebački veletrgovac Auš, te napokon od njega Zagrebačka nadbiskupija (1912.) i drži ga sve do 1946. kad smo pali pod oslobođenje. U međuvremenu kardinal Alojzije Stepinac dao je 1939. izgraditi samostan, karmel, tik uz dvorac gdje su i danas sestre karmelićanke. Komunističke vlasti oslobodile su dvorac cjelokupnog inventara, stilskog namještaja, biblioteke... Oslobodile su perivoj stoljetnih hrastova, bukva i crnogorice. A one freske zbog kojih Obsieger danas ne može mirno spavati prebojane su sivom bojom. Šezdesetih godina su očišćene i restaurirane. Nastale su 1776. po narudžbi grofa Kazmira Draškovića i prikazuju događaje iz semodgodišnjeg rata u kojima je sudjelovao Drašković, i "imaju značajnu umjetničku virjednost i predstavljaju rijetki sačuvani primjer zidnog slikarstva baroknih dvoraca u Hrvatskoj". Autor je nepoznat, predpostavlja se kako je riječ o nekom od bečkih fresko-slikara.
Dvorac je 1955. ipak proglašen spomenikom kulture. I kao takav predan je na upravljanje gostiteljima. U njemu je bio disco-klub, restoran... U jednoj sporednoj građevini u parku stvarala je nekolicina hrvatskih slikara, dok ih gostitelji nisu prisilili da oslobode prostor "od osoba i stvari". Prije negoli je godine 2007. u izrazito lošem stanju vraćen Nadbiskupiji zagrebačkoj još je jednom dvorac temeljito opljačkan, odneseno je sve što se moglo odnijeti, od radijatora do instalacija. Daljnju devastaciju dvorca nisu spriječile ni daske na prozorima, zabijene "po propisima". U međuvremenu svaki tjedan događa se novi incident, provala u dvorac.
Iz Nadbiskupije kažu da je obnova ovoga spomenika nulte kategorije skupa, te da zahtijeva složene zahvate konzervatora, građevinara, arhitekata. Dosad nema zadovoljavajućeg prijedloga koji bi dao cjelovito rješenje. Dvorac je zatvoren prema propisima Ministarstva. I što sad? Provale su stvar policije. Zaštita je stvar vlasnika. Ministarstvo kulture skrbi o kulturnim dobrima temeljem Javnog poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi i zahtjeva za financiranjem, na preporuku Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. Još jednom - i što sad?
Možda je najbolji, ali dugoročni, odgovor dao dr. Vinicije Lupis, znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar, u intervjuu Glasu Koncila (9. kolovoza, str. 8 i 9): "Crkva u Hrvata treba poraditi na svom neovisnom sustavu zaštite spomenika, a ne ovisiti o 'milosti' državnih institucija. Crkva treba organizirati mrežu restauratora i konzervatora koji su vjernici, i koji će s mnogo poleta i žara obavljati svoj posao na dobrobit hrvatskog naroda". Potpisujemo.
I dodajemo kako bi u međuvremenu nekoliko nezaposlenih hrvatskih branitelja rado prihvatila posao čuvanja dvorca, njegova čišćenja i elementarnog uređenja okoliša. To bi za početak bio dobar znak. Za dragovoljnu šire organiziranu radnu akciju čišćenja i sami bi se javili. Kao što znamo Crkva se u povodu proturecesijskih nastojanja ove godine odrekla 50 milijuna kuna. Ne kažemo da bi taj iznos pokrio sve što na dvorcu treba uraditi, ali ovaj biser udaljen samo pola sata vožnje od središta Zagreba, bez obzira na recesiju, treba obnoviti, sačuvati, dati mu dušu.
Prije odlaska Ivan Obsieger insistira da pogledamo i građevinu u nekadašnjem parku u kojoj su od 1968. do 1999. stvarali hrvatski slikari. Atelier Brezovica, kako to gordo zvuči, danas je zapušteno zdanje, razbijenih prozora. Slikar nam pokazuje prozor svoga nekadašnjeg ateliera. Probijamo se prozoru kroz koprive, a stopala o nešto zapinju. Među gustim šipražjem pobacan Novi zavjet, izdanje Kršćanske sadašnjosti, prepoznajemo ga po plavim koricama. Desetci njih trunu porazbacani u visokoj gustoj travi, a većina u provaljenoj i opustošenoj prostoriji nekadašnjega ateliera. Dio krova više ne postoji, zjape šuplji zidovi. Ne možemo vjerovati! Pokraj ateliera ostatci "logorske vatre", ložilo se i velike balvane, a za potpalu dobro dođe i Novi zavjet. Kako to nitko nije vidio i spriječio? Pitamo se kako je noću karmelićankama u samostanu preko puta.

- Robert, znaš kaj? Ovo što smo vidjeli je očajno.
- Strašno. Ovdje sam često kao klinac dolazio s roditeljima. Tema je za "duplericu" s puno fotografija. Neka se vidi da nam nije svejedno.
- Pazite da ne dobijete po prstima - upozorava Obsieger, poučen vlastitim iskustvom.