Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 15. siječnja 2010.
Urednički komentar
Nastavak stabiliziranja i pridruživanja
Rezultat predsjedničkih izbora jamči kontinuitet politike od 3. siječnja 2000.

Hrvatska je do prije deset godina bila "regionalna sila". Danas Srbija sve krupnijim koracima postaje opet ključan čimbenik na Balkanu, kao što je svojedobno bila i u Jugoslaviji. Europska unija pustila ju je nedavno u svoje predsoblje, nekako u isto vrijeme kad hrvatske pregovore s EU uspješno usporava Slovenija po nalogu većih od sebe. I premda nije uhitila i izručila Mladića i Hadžića, Srbija je "na dobrom putu". Stvari se niveliraju. Koliko se Hrvatsku kočilo, Srbiju se ubrzava.
Sve to se dobro uočava u Beogradu, pa se tako u posljednje vrijeme može primijetiti nekoliko agresivnih poteza Srbije prema Hrvatskoj, koji upućuju na njezino snažnije lidersko pozicioniranje u "regiji". Tadić iz Banja Luke, s proslave obljetnice utemeljenja Republike srpske (utemeljene na zločinu genocida i etničkog čišćenja) diže veliku prašinu glede Mesićeva posjeta Kosovu, Srbija diže tužbu protiv Hrvatske za genocid nad Srbima u Hrvatskoj, predstavnici Srba u Hrvatskoj i u Srbiji (Savo Štrbac) daju otvorenu potporu predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću. Tomu treba dodati i prethodna ohrabrenja iz Hrvatske, pristajanja na sve ustupke koji za posljedicu imaju slabljenje hrvatske nacionalne države i njezino zapadnobalkansko pozicioniranje, što se najbolje očituje kroz odluku o obnovi spomenika u Srbu u spomen na srpske zločine iz 1941., kao i kvalitetom najavljenih ustavnih promjena. Sve to u sebi nosi nesagledive političke konotacije na hrvatskom unutarnjem planu, o čemu pozicija i oporba temeljito šute. Novo uzdizanje Srbije temelji se na nekoliko ključnih točaka. Najvažniji su: Zapad Srbiju nikad nije definirao kao agresora; Velika Britanija u Srbiji već više od jednoga stoljeća vidi "strateškog partnera" i provoditelja svojih interesa na Balkanu u koji je političkom voljom stranih središta moći i hrvatskih gusaka ugurana i Hrvatska i, treće, definiranje i puštanje u politički promet pojma Zapadni Balkan kojega, dakako, po pokornom prihvaćanju, treba "stabilizirati i pridružiti".
Hrvatska se svojedobno uspješno odupirala poziciji u kojoj se danas nalazi. Jasno je imenovala agresora, što je pojačala 1999. tužbom protiv Srbije za genocid. Strateškim partnerstvom sa SAD-om devedesetih je godina uspjela neutralizirati britanski utjecaj i osloboditi okupirana područja. Također je promjenom Ustava onemogućila bilo kakvu novu balkansku, jugoslavensku zajednicu s Hrvatskom kao njezinom članicom. Sve je to učinjeno do 3. siječnja 2000. Nakon toga ključnog nadnevka napravljen je temeljit otklon od tako pozicionirane hrvatske države i zaokret prema onim ključnim točkama na kojima je počivala i pokojna Jugoslavija. Pri tome se, kako bi se pokolebala demokratska volja hrvatske većine koja se izjasnila za slobodnu i neovisnu državu, među ostalim, koristi argument "Europa".
Ivo Josipović u intervju jednom talijanskom dnevniku relativizira poziciju hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid uz obrazloženje da je nepotrebno nastaviti s procesom protiv Srbije za genocid - "Bude li Beograd poštovao naše uvjete i dao nam podatke o nestalim osobama, pokrenuo procese protiv ratnih zločinaca i vratio nam pokradeno kulturno blago". Odustajanje od tužbe protiv Srbije, bez obzira na protutužbu, odricanje je i od definicije Srbije kao agresora. Treći hrvatski predsjednik očito smatra da promjena okolnosti sa sobom nosi i mogućnost odustajanja ili nagodbe. Tužba protiv Srbije za genocid podignuta je zbog počinjenog genocida, a ne zbog "uvjeta" ili "okolnosti". S njom se ne trguje, trgovina joj nije ni svrha niti smisao. Srbijanska protutužba i relativiziranje hrvatske tužbe na tragu su politike izjednačavanja krivnje i odgovornosti agresora i žrtve.
Na svom "europskom putu" Hrvatska je u proteklom desetljeću otvorila vrata vlastitom zapadnobalkanskom integriranju. Preostalo je još izbušiti rupu u temelju. U najavljenim ustavnim promjenama već se nalazi prijedlog o uklanjanju spornog članka 141. koji priječi zapadnobalkansko udruživanje. O brisanju članka 141 Josipović se još nije javno izjasnio. Njegovo stajalište o hrvatskoj tužbi za genocid, međutim, korespondira s kontinuitetom politike bruxelleske "stabilizacije i pridruživanja" i haaškog "pomirenja naroda na Balkanu", pokazuje da bi se u određenim "uvjetima" i "okolnostima", oslobodio i tog tereta. I još jedna karakteristika "nove pravednosti": Josipović na Bleiburg nema namjeru ići, jer ga smetaju "ljudi u crnom". No, smetaju li ga ljudi u crvenom s petokrakom u Kumrovcu i Srbu, nitko ga se i ne usudi pitati. Bečki Der Standard od 11. siječnja objavio je točan naslov: Novi predsjednik Ivo Josipović ne će igrati na nacionalnu kartu. Njegov izbor okarakteriziran je kao "impresivna zrelost za EU". Zrelost se dakle stječe odustajanjem od nacionalnoga. Nazdravlje!

Hrvatsko slovo, 15. siječnja 2010.
DNEVNIK:  4.-10. siječnja 2010.
Milan Vuković

Beatifikacija Stepinca važnija je od revizije procesa!
Ponedjeljak, 4. siječnja
Da bi društvo ozdravilo, potrebna je potpora onima koji rade za opće dobro. Zatečen dostavljenim prijedlozima uglednog osječkog odvjetnika, Luje Medvidovića o načinu razrješenja glede traženja Komisije Europske unije o potrebi reforme sudstva u Hrvatskoj, zaključio sam da ga je, vjerojatno, na to potaklo stalno isticanje određenog kandidata za predsjednika Hrvatske koji uporno tvrdi da će njegova politika biti usmjerena cilju „pravedna Hrvatska!“ Medvidović u ovom slučaju nije mislio na izbore i kao središnji problem svojih prijedloga ističe: može li se u Hrvatskoj ostvariti temeljno ljudsko pravo na pošteno suđenje i učinkovit pravni lijek? Zanimljiv mi je i njegov zaključak o tome da sve probleme hrvatskog sudstva vidi u nedostatku političke volje državne vlasti za „kvalitetnu organizaciju hrvatskog sudstva tako da Republika Hrvatska napokon dostigne prvu pretpostavku pravne države.“ Ta misao kolege Medvidovića podsjetila me je na upornost koju sam, kao predsjednik Vrhovnog suda, pokazao upravo u traženju reforme hrvatskog sudstva od 1993. s prekidom od godine dana, do 1999., ali bez uspjeha. Nema sumnje da će nam za prevladavanje sveukupnih posljedica komunističkog sustava, koji je četrdeset i pet godina vladao na hrvatskim prostorima i kojeg smo bili žrtve, trebati još puno vremena. Treba nam reforma sudstva uspostavljenog davne 1977., koja je na crti stvaranja „dviju kategorija sudova-redovnih i samoupravnih“, s obzirom na očekivani rast “značenja samoupravnih sudova uopće, osobito sudova udruženog rada s obzirom na tretman iz rastućeg razvoja samoupravljanja kao osnovnog društvenog odnosa, čime je autoritet redovnih sudova kao organa državne vlasti pao!“ („Naša zakonitost“,  br. 4 – travanj 1979.). Prema tome treba Općinskim sudovima vratiti stvarnu nadležnost koju su imali prije nenormalne reforme, Županijski sudovi trebaju postati prvostupanjski sudovi za sve ono što nije u nadležnosti općinskih sudova, te je nužno uspostaviti i Visoki žalbeni - ili samo Žalbeni sud – tako da Vrhovni sud zaista postane, suglasno odredbama čl. 118 Ustava – najviši sud u državi.

Utorak, 5. siječnja
Hrvatski narod ima pravo na dostojanstven život u vlastitoj državi, i na objektivno vrednovanje najzaslužnijih za njegovu slobodu i samostalnost. Zato je u prosuđivanju obrambenih djelovanja međunarodno priznate Hrvatske potrebno imati cjelovitu i objektivnu sliku ratnih zbivanja, ona se ne smiju izdvajati iz povijesnog konteksta. Ispravan odnos prema ratnim događajima traži uzroke i posljedice. Držeći se tih načela, Hrvatski kulturni klub je danas u prostorijama MUO, u znak zahvalnosti za njihovu nemjerljivu hrabrost i požrtvovnost u obrani grada Vukovara, dodijelio dr. Vesni Bosanac i gospodinu Mili Dedakoviću-Jastrebu nagradu VUČEDOLSKA GOLUBICA. HKK učinio je veliki korak naprijed u naglašavanju objektivne istine o srpsko-crnogorskoj agresiji. Ako se to u domaćim i međunarodnim odnosima zaboravi, stječe se dojam izjednačavanja žrtve i agresora, a to je neprihvatljivo, jer to, po stajalištu Hrvatskog kulturnog kluba, stvara nepovjerenje u međunarodne i državne institucije. Nema mira bez pravde!
U prigodi obilježavanja pedeset godišnjice braka, supruga Točkica mi je darovala knjigu, roman Jadranke Haznadarević „Kap tamnoplave krvi.“ Autorica je obična seoska žena, koju su teške prilike odvele u Zagreb i odvojile je od najmilijih. Tu je napisala realističnu, poluautobiografsku priču o životu siromašne doseljeničke obitelji iz Bosne u Slavoniju. U dirljivoj priči opisuje njihov način života, jad, bijedu i siromaštvo, te borbu za opstanak. Roman zaslužuje preporuku.

Srijeda, 6. siječnja
Imao sam napet razgovor o intervjuu za „Nedjeljnu Dalmaciju“, 4. listopada 1996., u prigodi obilježavanja pedeset godišnjice donošenja presude protiv blaženog Alojzija Stepinca. Počelo je pitanjem što ja mislim o izjavi sa znanstvenog skupa, održanog početkom prosinca 2008. u Lepoglavi, kojom je zatraženo pokretanje postupka obnove ili revizije procesa protiv Stepinca. Budući da sam u 1996. iznio tvrdnje ondašnjeg Državnog tužitelja Jakova Blaževića (koje on i sam iznosi u knjizi „Tražio sam crvenu nit“, stranica 126), da se u Stepinčevom procesu sudilo „djelatnosti Crkve u kontrarevoluciji koja je podredila svoju organizaciju i vjerske ciljeve okupatoru i domaćim izdajicama“, ustvrdio sam da ne vidim ni razloga ni pravne podloge da se nešto od tih postupaka uopće može pokrenuti. Dodamo li sadržaju optužnice daljnja Blaževićeva obrazloženja, moralo bi biti smiješno i spominjanje, a ne samo traženje, obnove ili revizije tog procesa. Blažević u toj knjizi kaže: „Čini mi se, da bi se oni bitni politički zadaci koje smo htjeli postići tim velikim procesom, a koji nisu imali samo funkciju kažnjavanja krivaca nego i dokazivanje izdajstava i antinarodnog djelovanja različitih struktura kontrarevolucije u različitim fazama borbe za slobodu hrvatskog naroda, mogli podijeliti u četiri osnovne grupe: razjasniti ulogu financijske buržoazije, dijela visokog klera, vrhova HSS-a i njihovu idejnu i organizacionu povezanost s fašizmom prije izbijanja Prvog svjetskog rata u eri jačanja fašizma i njegove pripreme da osvoji i pokori Europu!“ Ovakvo konfuzno i bolesno proricanje isključuje, samo po sebi, svako dokazivanje nevinosti, odnosno, odsutnosti svake krivnje i samim time dovodi čovjeka u situaciju da se tom ludilu može oduprijeti osobnim dostojanstvom i osobnom čašću. Bio sam zatečen, ali i počašćen, kad me je 15. siječnja 1992., nazvao kolega Šeks i zatražio da mu napravim „neku skicu, nacrt ili prijedlog“ akta kojim bi se poništio proces Alojziju Stepincu. 17. siječnja 1992. predao sam Šeksu prijedlog nacrta Zakona od 3 članka, s naglaskom „poništava se proces i nepravedna presuda Alojziju Stepincu.“ Prijedlog je izazvao velike rasprave u Saboru i posebno u susretima određenih pravnika (6. veljače), da bi kardinal Kuharić na Stepinčevo“ iscrpno govorio o Zakonu za poništenju procesa kardinalu Stepincu. Shvaćajući da je suđenje Stepincu bilo suđenje moralnim načelima, duhovnim vrijednostima i nacionalnoj prošlosti bez kojih jedan narod i ne može opstati, Sabor je na zasjedanju 14. veljače 1992. donio DEKLARACIJU o osudi političkog procesa Stepincu s jasnim naglaskom u toči 3. Deklaracije: „Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, Hrvatski Sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu“, da bi u zaključnom dijelu Deklaracije se navelo „Osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu, Hrvatski Sabor istodobno osuđuje političke procese brojnim nevino suđenim svećenicima, redovnicima i vjernicima osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim.“ Konačno, 3. listopada 1998., Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Stepinca BLAŽENIM. Beatifikacija dimenzionira naš odnos prema Stepincu. Zato sam sugovorniku izrazio svoje protivljenje…

Četvrtak, 7. siječnja
U vijestima čuje se nešto opširnije o tužbi Srbije protiv Hrvatske za genocid, podnijete Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Jedan od kandidata za predsjednika u nekoliko navrata, ocijenio je to korištenjem prava Srbije bez izgleda na uspjeh. Uzvratih da ta činjenica jest odgovor Srbije na neadekvatno naše ponašanje kroz sve godine postojanja neprirodne jugoslavenske zajednice od 1918. do 1990. Srbija i neke europske države trebale bi se suočiti s argumentima borbe hrvatskog naroda od 1918. do međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. i primanja u OUN. Ako istaknemo mentalitet srpske politike od Garašanina do Miloševića i „Memoranduma“ SANU, shvatit ćemo da su povijesna borba i Domovinski rat, bili usmjereni oslobođenju od smrtnog zagrljaja srbijanske genocidne politike. Činjenica je da tu divovsku borbu nisu na adekvatni način obradile stručne i znanstvene ustanove. One bi trebale reći što stoji iza neutemeljenih optužbi Srbije i Haaškog suda u političkoj igri koja ne želi vidjeti razmjere i povijesni kontekst srpske agresije na Hrvatsku. Hrvatsko kulturno vijeće, još 2006. godine, pokrenulo je stručno znanstvene susrete na temu: „Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – što je to?“ i do sada održalo osam susreta , izdalo sedam Zbornika i osmi Zbornik je u Tisku. Vjerujem da će stručne i znanstvene ustanove obaviti svoj posao, a politički čimbenici bi trebali poraditi na povratu otuđene državne arhive, osobito one iz Drugog svjetskog rata, kako bi, konačno, i to razdoblje progona hrvatskog naroda dobilo svoju povijesnu istinitu obradu i objavu.

Petak, 8. siječnja
U vrijeme predsjedničke kampanje potpuno sam se smirio. U pozadini te borbe, što su nam razni programi TV-a nastojali živo pokazati, nisu naglašavani društveni, nacionalni ili državni problemi. Hrvatski narod i njegovo vodstvo optužen je kod Haaškog suda za „zajednički zločinački pothvat“, jer se je obranio od srpske agresije i oslobodio od agresora okupirana područja Hrvatske, a tužiteljica tog suda je nazvala Hrvate „podmuklim kurvinim sinovima“, što je strašno, ali to se u svim bitkama za mjesto predsjednika, nije ni čulo! Pomanjkanje pravih programa otežava narodu odluku.

Subota, 9. siječnja
Otvorivši poštansku pošiljku iz Australije (Melburn, gospođa Ljerka Bratković) ostao sam ugodno iznenađen i začuđen s deset primjeraka „Hrvatskog vjesnika“ i „Nova Hrvatska“. Začuđujuća kvaliteta novina u dalekoj Australiji sugerira nam uspješnost tamošnje hrvatske zajednice, a budući da komunikacijska sredstva povezuju i zbližavaju ljude, mislim da bi bilo potrebno, na neki način omogućiti dostupnost tih novina i u Hrvatskoj, baš radi podrške australskim hrvatskim rodoljubima.

Nedjelja, 10. siječnja
Izbori. Profesor Ivo Josipović je postao trećim predsjednikom. Prema dnevničkim zapisima objavljenima u „Desetljeće koje se pamti“, 27. travnja 1992. u Ustavnom sudu, na poticaj predsjednika Tuđmana, organizirali smo razgovor o potrebi organiziranja pomoći našim braniteljima na sudu u Beogradu, kojem je nazočio prof. Josipović. Imenovana je Komisija za ratne zločine ( 21. travnja 1993.), u koju je za člana imenovan i g. Josipović, a 30. rujna 1994. bio je moj treći službeni susret s njim. Čestitam mu na izboru i nadam se da će uspješno raditi!

Hrvatsko slovo, 15. siječnja 2010.
RAZGOVOR 
Joško Marušić, redatelj i producent
Nije riječ o negativnoj kritici „Duge“ nego o obračunu sa mnom
Dan Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu obilježen je spektakularno najavljenim dugometražnim filmom „Duga“ redatelja i producenta Joška Marušića. Pred prepunom dvoranom zbio se doista izniman događaj jer su hrvatski dugometražni animirani filmovi prava rijetkost. Rađen prema pripovijetkama Dinka Šimunovića „Alkar“ i „Duga“ pisanim početkom 20. stoljeća, film između ostalog ističe aktualnost i univerzalnost problematike kojom se pripovijetke bave te baš kako je Marušić i najavljivao, nosi trajnu i duboku humanu vrijednost, poput dugometražnih filmova Walta Disneya.

Uvrštavanjem “Duge“ u službeni program festivala Carton movie u Lyonu film je dobio međunarodno priznanje. Domaća ga kritika, suprotno tome, nije najbolje prihvatila?
- Riječ je o Forumu, ne o festivalu u Lyonu. To je doista veliki uspjeh budući da je to jedini specijalizirani Forum isključivo za dugometražne animirane filmove. Tamo postoje tri kategorije filmova: prvo, filmovi koji su u fazi projekta i traže koproducente (takvih je najviše); drugo, filmovi koji su u fazi produkcije i treće, završeni filmovi. Ova treća je najelitnija kategorija, takvih filmova je najmanje i imat ću elitni termin projekcije, press konferenciju prije i poslije projekcije te specijalni sastanak sa sales menagerima i distributerima.

Što se tiče domaće kritike... Stvari i nisu baš tako jednostavne. U „Vjesniku“ je, na primjer, izašla potpuno korektna kritika. Da se razumijemo: nema toga autora koji ne bi volio da ga kritičari hvale! No, budući da u ovom poslu imam „dosta utakmica u nogama“, otvoreno ću vam reći da se tu uglavnom nije radilo o kritikama već o bezdušnim diskvalifikacijama. Nakon petnaest godina u Hrvatskoj je napravljen dugometražni animirani film za djecu po svim svjetskim artističkim i tehnološkim principima. Premijera je bila strogo privatna, u ozračju slavlja i sreće zbog završenog posla. I onda sljedeće jutro napaljeni rotvajleri seciraju film kadar po kadar nalazeći mu same mane. Reći ću vam potpuno otvoreno: riječ je o ideološkom obračunu. Oni se užasavaju činjenice da će jedan hrvatski film postići međunarodni uspjeh, a ne govori o hrvatskim braniteljima koji su homoseksualci, ubojice male djece, iz miješanih su brakova i slušaju turbo folk.
Jedna „kritičarka“ me je htjela uvrijediti tako što je napisala da imam „ego velik kao kuća“. Ona, jadnica, nema pojma ništa niti o filmu niti o muškarcima. Ego je jedna od osnovnih pretpostavki da bi se napravio film. Pogotovo uspješan film.  

Čini mi se da razlog negativne kritike kod nas nije samo poslovična odbojnost kad je riječ o velikim i dobrim projektima - primjerice „Šegrt Hlapić“ je od knjižničarske struke ocrnjen zbog basnolike verzije priče (dok ga je moj trogodišnji Sven gledao bar deset puta i ne će piti nijedan drugi sok osim Hlapića i Gite) - da ne govorim o našem najvećem međunarodno uspješnom kiparu Meštroviću kojeg i danas napadaju - već da je to više reakcija na marketinški nastup samouvjerenosti i pompe (po onom, e pa ne ćeš ti nama soliti pamet!)?
- To se kolokvijalno naziva „hrvatskim jalom“. Nije to, na žalost, slučaj samo s animiranim filmovima. Kažu mi ljudi iz Blitz filma, koji je moj distributer, da je kritika doslovno pokopala igrani dječji film kolege Ištvanića „Duh u močvari“, makar je to jedini dječji film napravljen u hrvatskoj kinematografiji nakon osamostaljenja. I što se dogodi: film je vidjelo 80.000 gledatelja. Nije to „Gospodar prstenova“, ali je sasvim pristojan hrvatski dječji film.
Sad i meni kažu: kako se usuđuješ raditi animirani film za djecu, a u kina dolazi Disneyev „Princeza i žabac“! Pa, ja računam na tu istu publiku! U Hrvatskoj dnevno po multipleksima i televizijama igra stotine američkih igranih filmova i nitko ne govori o „konkurenciji“, a pogotovo nitko te filmove ne diskvalificira. Ruku na srce: nitko ih niti ne „kritizira“. Godinama mi ljudi kažu: „Zašto mi ne napravimo neki naš film?“ Pa, evo ga! Umjesto da mi se kaže „hvala“ (u filmu je milijun i pol kuna i moga novca bez čega se film nikada ne bi napravio), sad me seciraju i gnjave, umjesto da film gledaju srcem, a kritiku prepuste vremenu i stručnim časopisima.

Gledajući film (u kojem mi je cijelo vrijeme srce bilo stisnuto od bola) čini mi se kao da su Duga i Alkar tek ovako ispričani kao jedna priča, cjelovita slika istoga problema - mladi kao žrtve shematizacije u odgoju rodova (ženi rod: udavača, muški rod: vojnik/ hajdučina.)?
- Ja sam to najavljivao i sada ponavljam: htio sam napraviti film o najvećem problemu današnjice. Daleko većem od globalnog zatopljenja, bankarske krize ili stupnja demokracije u Hrvatskoj. To je problem fatalnog nedostatka međugeneracijskog dijaloga! U mome filmu svi se međusobno vole, zapravo uopće nema negativaca, čak razumijemo i Turke u njihovoj logičnoj nakani da se dočepaju zapada, a ipak svi na kraju, na neki način stradaju. Zato što svi jedni od drugih taje odgovore na ključna pitanja. A ta pitanja od silnog straha, djeca su i prestala postavljati.

Sadržaj filma je težak (iako su obje pripovijetke lektira za osnovnu školu); to je psihološka drama o preuzimanju nametnutih identiteta, kojoj ne nedostaje izvrsna glazba koja prati i pojačava dramatiku filma. Ali tragičnost sadržaja je olakšana umetanjem uz realističnu animaciju karikaturalnih likova. Svako toliko, gledatelj je povučen na smijeh?
- Priča „Duga“ je naša inačica „Djevojčice sa žigicama“. Postoji velika zabluda glede „tužnog“ u toj priči. Mala Srna se doista utopi, ali problem „tuge“ je problem odraslih, a ne djece. Odrasli su „tužni“ kad netko umre jer u tu tugu provociraju osjećaj krivnje što su tu osobu uvrijedili, zanemarivali... Djeca nemaju osjećaj krivnje! Ona su bezgrješna, poput anđela. Djeca na smrt gledaju kao na smrt ljeta kad dođe jesen.
Filmove za djecu možemo raditi na dva načina: da im na oči nalijepimo šarene sličice i tako ih naivno „spasimo“ od pogleda na laž i hipokriziju (takvih je filmova 90 posto). No, ja sam odlučio djeci reći istinu! Pa neka postavljaju pitanja. Uostalom, jedan od marketinških slogana filma jest: Djeco, povedite u kino i svoje roditelje!

Vrlo je smjelo bilo povezati različite rukopise i tehnike (animacija i crtani), i to na tako radikalan način, ali čini mi se da je upravo to najlukavija postmodernizacija ovog medija. Zašto ne biti nedosljedan?
- To ste točno zaključili. I na narativnom, i na likovnom i na animacijskom planu, film je prepun digresija, ali povezuje ih kemija emocije i energije. Doista, to je namjerna koncepcija. Čak i neke likovne „nesavršenosti“ unutar filma dio su mog animacijskog rukopisa i pripovjedačkog svjetonazora. 

Uz osobne tragike u filmu se vidi i hrvatska povijesna tragedija, turska najezda. Pretpostavljam da su opća mjesta i opći simboli, pa čak i spočitana sličnost s ratištima iz „Gospodara prstenova“, svjestan odabir. To nije turistički film koji bi trebao isticati ljepote Cetinske krajine?
- Otkrit ću vam zgodnu tajnu: danas sam se čuo s vodstvom Viteškog alkarskog društva iz Sinja, i pametni ljudi potpuno su shvatili zašto sam ih cijelo ovo vrijeme držao sa strane, kao da ovaj film nema veze sa Sinjem (u kojem se u filmu sve događa). To sam namjerno napravio. Nisam htio ući u brendovsko-turistički klišej o „najljepšoj zemlji na svijetu“, o „oku sokolovu i čvrstoj desnici“ ili o „Gospi koja je spasila Sinj od Turaka“. Htio sam potpuno neovisni pogled i na ovaj kraj i na ove događaje, pa će efekt u konačnici biti stostruk! Trebate vidjeti englesku verziju filma: film djeluje nevjerojatno originalno i europski egzotično, lišen predrasuda, a prepun nevjerojatno originalnih detalja koji će, nadam se, Europi otkriti novi pogled na nju samu. 

Sanja Rešček kao stilistica likova stvorila je lijepe likove, upravo onakve na kakve se veže filmska publika. Koliko je zapravo crtača uključeno u projekt?
- Na filmu je u kontinuitetu punih godinu dana radilo oko trideset crtača. Kako je film specifične crtačke tehnologije, prije samog rada održavao sam seminare za odabrane crtače. Film se „crtao“ na dva mjesta: u Zagrebu i u Splitu. Inače, na filmu je u konačnici radilo oko 150 ljudi, istinskih profesionalaca i uglavnom mladih umjetnika, a neki od njih će biti pravo medijsko otkriće.

Vrlo je mudra „posuđenica“ od Dušana Vukotića po kojoj nas u crtano/animirani film uvodi igrani film, i iz njega nas izvodi s tako optimističnim krajem - mislim na djecu koja su preuzela male svirače kao vlastite virtualne zabavljače?
- Igrani početak i kraj filma imaju ulogu „korica“ u koje je zamotana bajka. Osim toga, igrani izričaj sugerira „vrijeme sadašnje“. Uostalom, na samom početku filma piše da se radnja zbiva 15. kolovoza 2010., tako da je sam animirani film gotovo digresija, ali sam time htio naglasiti legendu u samoj naraciji. Film je time dobio na mističnosti, a to je ono što djeca također vole.
Male Prijatelje svirače „ubacio“ sam u film naknadno. Oni su trebali malo neutralizirati Srninu tragediju. Oni su njezina tajna fikcija, i ta fikcija je preživjela i traži nove klince.

Na svečanoj premijeri filma u dvorani „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu spomenuti su timovi Split - Zagreb, ali i nešto kao isprika za one koji su izostali s odjavne špice. O kome i o čemu je riječ?
- Kod ovako ambicioznih projekata i rituala „svečanih“ premijera uvijek ima ljudi koji se zbog nečega uvrijede (makar je kod nas normalno da vam 80 posto ljudi uopće ne javi hoće li ili ne će doći na premijeru), pa je isprika uvijek dobrodošla. Za sada se nitko nije javio da nedostaje na špici, no ako se nastave ideološki napadi na mene i film možda se neki pokolebaju i zamole me da ih maknem sa špice.

Cijeli je projekt (u produkciji „Ribljeg oka“), medijski izvrsno najavljen, izvukao na vidjelo i „Zagreb film“ kao kulturnu sramotu i prikriveni kulturocid. Je li to stvar Ministarstva, Grada ili umjetnika/animatora kao nesposobnih pojedinaca koji se ne znaju organizirati u novim kapitalističkim uvjetima?
- Ljudi su uplašeni od ideje poduzetništva. Vidim to po mojim studentima. Oni se tresu od straha na pomisao da se moraju „natjecati“ sa svojim vršnjacima iz svijeta i rado bi htjeli vjerovati da su to tamo neka posebna i predodređena bića koja neka drukčija mater rađa. Bitan razlog nastanka ovog i ovakvog filma jest i potaknuti mladež da vjeruje u sebe i svoj talent, da se mladi ohrabre i umreže. Za sada im postojeće institucije, spomenuli ste „Zagreb film“, malo u tome pomažu, ali ja sam nepopravljivi optimist.

Rat i novi kapitalizam (razorili su sva kina i omladinski tisak, strip izdanja itd.) i nadasve nova internetska tehnologija odgojila je današnje dvadestogodišnjake i „kusur“, koji nisu imali priliku, niti do kraja prihvatiti strip, niti crtiće, niti animaciju. Zaokupljeni su internetskim amaterizmom. Što mislite o povratku filmske publike?
- Iskreno, ne vidim veliku tragediju u tome što se mijenjaju komunikacijski sustavi. Kod nas je bila prava kuknjava svojedobno što propadaju kina. Pa što! Što fali multipleksima? Tragedija je što mladež odrasta u uvjerenju da ne mogu postojati alternative. Treba im neko reći da visjeti na internetu ne znači i ne pročitati koju knjigu, da film nije uništio ljepotu kazališta, kao što ni televizija nije ubila logiku filma, a literaturi je i te kako potreban i strip i obratno. No, nove medije mladi često uzimaju kao izliku za letargiju i lijenost pa smo svjedoci da, unatoč neopisivom razvoju komunikacijskih tehnologija, oni su sve nepismeniji, a retorika im je sve mizernija.

Nadam se da se ne će naći neki broker koji će film kupiti tek tako da ga uništi čisteći prostor za druge projekte. Želim filmu i cijeloj ekipi mnogo uspjeha!
- U fazi produkcije uspio sam odoljeti ideji da za „novce“ sebe pretvorim u gastarbajtera u vlastitoj zemlji. Negativ filma je u mome vlasništvu i film će zauvijek biti hrvatski kulturološki proizvod.
No, iskreno, uza sav moj optimizam, u danima koji dolaze trebat će mi i sreće, i potpore, i dobrih želja.
Ako, ne daj Bože, film i propadne, nitko osim mene ne će stradati.
Branka HLEVNJAK

Hrvatsko slovo, 15. siječnja 2010.
Zaslužnik i velikan
Bonaventura Duda – primjer i uzor
U Zagrebu je obilježen dijamantni svećenički jubilej, 86 godina života i 70 godina franjevaštva Bonaventure Dude, bibličara i teologa

U povodu proslave dijamantnog svećeničkog jubileja fra Bonaventure Dude održana je svečana akademija u subotu 9. siječnja u zagrebačkom kazalištu "Komedija". Danas je naš franjevački blagdan jer slavimo obljetnicu misništva našega brata Bonaventure Dude, a spominjemo se da samo što nije napunio 86 godina života i 70 godina franjevaštva, rekao je provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. ]irila i Metoda fra Željko Železnjak. Kratko se osvrnuo na životni put fra Bonaventure, osobito na njegovo djelovanje u pokoncilsko vrijeme i u pristupu i obradi franjevačkih tema. Također je istaknuo kako je o. Duda bio izvrstan voditelj crkvenih procesa za sluge Božje fra Vendelina Vošnjaka i fra Aleksu Benigara, surađivao je i na procesima bl. Alojzija Stepinca, fra Ante Antića i postavio temelje procesa sestre Marice Stanković. Ponosimo se što ste naš, što pripadate Crkvi, što pripadate našem hrvatskom narodu, a osobito što ste iz našeg franjevačkog jata, rekao je na kraju provincijalni ministar.
Direktor KS-a Željko Tanjić: Hvala na svemu što ste učinili, na vašoj mudrosti da ste omogućili da iz "Stvarnosti" Biblija dođe u KS, kao i na vašem prijevodu Novoga zavjeta kojeg ste učinili zajedno s pok. Jerkom Fučakom. Hvala na mnogim knjigama i idejama, hvala vam na svim liturgijskim izdanjima, jer ste ih ne samo preveli, nego i prepjevali, hvala i na jednom od naših najpoznatijih nizova "Metanoja" čiji ste urednik, rekao je Tanjić, te podsjetio kako je slavljenik mnogima bio profesor. Ulili ste u nas ljubav prema Božjoj riječi, ali prije svega ostali ste nam svjedok i pokazali kako se teološka, kršćanska misao živi, pretače iz riječi u djelo. Time ste zadužili mnoge generacije teologa i nadam se da ćemo nastaviti vašim putem, rekao je Tanjić.
Izaslanik gradonačelnika Grada Zagreba Stipe Zeba uručio je fra Bonaventuri Dudi medalju grada "za poseban doprinos promicanju hrvatske teološke misli".
Ministar Biškupić prenio je čestitke predsjednice Vlade Jadranke Kosor. Podsjetio je, kako su fra Bonaventurine propovijedi na Opatovini godinama bile prava intelektualna poslastica, društveni i moralni korektiv, izazov i polazište za promišljanje suvremene zbilje i nedavne prošlosti, ali i riječ utjehe, poruka ljubavi i vjere u spasenje. Istaknuo je i kako je čitav svoj život kao svećenik i dušobrižnik nenametljivo, samozatajno i skromno skrbio o čovjeku i njegovim svekolikim potrebama. Uzimajući u obzir sva fra Bonaventurina djela, rad kao teologa, prevoditelja, pisca, skladatelja neosporno je riječ o nemjerljivom doprinosu ne samo na znanstvenom i teološkom području, nego i u promicanju hrvatske kulture u cjelini. Sve te duhovne i moralne vrline kojima su mnogi prijatelji, suradnici i vjernici svjedočili tijekom 60 godina njegova svećeništva, fra Bonaventura nosi skromno. Nije na meni da nekoga za života proglašavam svecem, ali se ne mogu oteti snažnom osjećaju da sam upoznavši fra Bonanventuru upoznao svetog čovjeka, rekao je ministar Biškupić, te mu na kraju uručio odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za poseban znanstveni doprinos u hrvatskoj kulturi koje mu je dodijelio predsjednik RH Stipe Mesić na prijedlog Ministarstva kulture RH.
Generalni ministar fra Jose Rodriguez Carballo: Hvala vam na vašem pozornom i vjernom služenju Riječi Božjoj kada ste u zajedništvu s grupom suradnika i stručnjaka pristupili prevođenju Biblije na hrvatski jezik. Hvala za gotovo 40 generacija studenata i bogoslova koje ste pratili s velikom predanošću i stručnošću kroz dugi niz godina vašeg profesorskog služenja i rada. Na osobit način hvala vam na trudu oko postkoncilskih reforme koji ste prenosili s velikom ljubavlju ne samo ovdje na hrvatskom govornom području, nego na razini i cijeloga našeg Reda, rekao je generalni ministar. (ika/hs)

Hrvatsko slovo, 15. siječnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Subjektivna objektivnost
Prostor našeg javnog djelovanja već duže vrijeme pati od kroničnog nedostatka objektivnosti. No, kako se objektivnost još uvijek ne može kupiti u tabletama kao dodatak prehrani, i dalje smo osuđeni na subjektivnost uz koju obično ide i neznanje
Velik je onaj čovjek koji zna isticati sve pozitivno kod bilo koga tko to doista zaslužuje, a ne onaj tko redovito hvali imena iz svoga tabora, a kritizira iz suprotstavljenog mu tabora

Bolest subjektivnosti doživljaja svijeta očito nije tako lako izlječiva kako bismo mogli u prvi mah pomisliti. Pravi put za izlječenje subjektivnosti trebali bi biti lijepi odgoj i obrazovanje. Što je netko bolje odgojen i ima viši stupanj obrazovanja, to bi njegov doživljaj svijeta trebao biti objektivniji, a on kao osoba moralniji. No, na žalost, iz bezbroj loših primjera, znamo da to uvijek nije baš tako. Doživljaj svijeta mnogih ljudi koji si uzimaju za pravo veleumno se osvrtati na naše prostorno i vremensko okruženje još uvijek je u velikom broju slučajeva subjektivan, blagonaklon i navijački nabijen prema ljudima iz njihove stranke, institucije ili rodnog im kraja. Slušajući ih, očekujemo od njih poneko zrnce mudrosti, navještaj znanstvene objektivnosti, dašak prave slobodne i ničim opterećene misli, kad tamo, iz njih kao da kad–tad mora izroniti ta klica subjektivnosti koja automatski pobija sve znanstvene titule i značajne funkcije koje ti ljudi nekompetentno obnašaju, primarno u politici, pa zatim u obrazovanju, kulturi i nekim drugim javnim poslovima. Morali bismo znati da je subjektivnost vrlo opasna etiketa i kada ju pojedini novinar, znanstvenik ili bilo koji javni djelatnik jednom dobije, teško će se je moći riješiti. Poglavito je ovdje riječ o onima koji zbog svojih promišljanja od javnosti dobivaju etikete lijeve ili desne političke orijentacije. U zastranjenim razmišljanjima ne možemo govoriti ni o kakvoj  objektivnosti. Zauzimanje zaraćenih strana, ističući mahom negativne argumente one suprotne strane, bez isticanja onih pozitivnih, bilo o čemu da je riječ, stvarno je necivilizacijski. Da ne zaboravimo, civilizirani smo onda kada znamo poštivati, uvažavati, cijeniti i diviti se svim ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu, rasnu i vjersku pripadnost te njihov svjetonazor i socijalni status. Velik je onaj čovjek koji zna isticati sve pozitivno kod bilo koga koji to doista zaslužuje, a ne onaj tko redovito hvali imena iz svoga tabora, a kritizira imena iz suprotstavljenog mu tabora. Molim vas lijepo, koja li je to razina javne i kulturne komunikacije?

Ništa nije ni apsolutno dobro, ni apsolutno loše samo zato što je naše. Lako je za sve dobre stvari utvrditi da su dobre, pa još k tome i naše. No, znači li to robovanje stereotipima i da je sve ono loše (korupcija, kriminal, lopovluk, lažni moral, licemjerje) zapravo dobro samo zato što je naše? Ne, ni u kojem slučaju. Morali bismo biti objektivni i u stanju sagledati kako dobre, tako i sve one loše strane našega društva kako bismo ih pokušali promijeniti na bolje. Zar ćemo se, primjerice, svi zajedno morati upisati u večernju školu korupcije i kriminala kako bismo našli svoje mjesto u ovom pokvarenom društvu ili ćemo konačno početi vrednovati prave vrijednosti i biti društvo obrazovanih, civiliziranih, moralno čistih i sposobnih ljudi? Do sada nije bilo tako, a o nama ovisi želimo li to promijeniti. Oni koji su vješti u lopovštini, naravno, zalagat će se da berićetna klima - što brže i što više, što duže potraje. A svi oni koji se ne znaju baviti tim „unosnim“ poslom, trebali bi se svim raspoloživim sredstvima boriti protiv tog stereotipa kumstva (nepotizma, klijentelizma, korupcije i bahatluka) koji, na žalost, već dugo krasi naš hrvatski brand. Ispada da svim pobornicima subjektivne misli niti malo nije stalo do našeg imagea u svijetu kada se u svojim iskazima latentno zalažu za nastavak nametnutog nam slogana od moćnika koji je naš uspavani mentalitet u velikoj mjeri bezrezervno prihvatio. Taj moto: šuti i trpi ili šuti i ne postavljaj nepotrebna pitanja čvrsto je zauzeo svoje mjesto u svim važnijim društvenim sferama. Ponekad se pitam: želimo li da naši simboli uspješnih ljudi i dalje budu sumnjivi tipovi bez stručnih kvalifikacija i s buntom novčanica u svakom džepu njihovih kaputa, ili možda želimo da prototip uspješnog hrvatskog čovjeka napokon postanu doktori, profesori, arhitekti, pravnici, umjetnici, znanstvenici ili pošteni radnici i poduzetnici? Sudeći po riječima moje susjede izrečenima u trenutku njezina financijskoj očaja, kod nas je situacija još uvijek vrlo zabrinjavajuća: „Tko mi je kriv kad se nisam udala za nekog  kamatara sa svežnjem novčanica ispod jastuka, nego sam moje srce dala mom jadnom poštenjačini. Danas je kasno o tome govoriti, jer su svi utjerivači već zauzeti, a pošteni dečki u očima ljepšeg spola i dalje prolaze lošije od utjerivačko-izbacivačke populacije.“ U potpunosti se slažem s mišljenjem moje razočarane i s razlogom ogorčene susjede. Nepoštenje ne bi smjelo biti jamstvo društvenog probitka i blagostanja. Svima je kumstva preko glave. Ono nas vodi u provaliju iskrivljujući pri tom sliku pravog uspjeha i pravih vrijednosti u očima naše beznadne mladosti. Doista, što će mladi ljudi pomisliti, kada svog bivšeg profesora ugledaju zaronjenog u kontejner, dok pokraj njega krstari tip u Jaguaru sa zaleđenim pogledom? Ne vjerujmo nečijim mislima samo zato što mu ispred ili ispod imena na tv ekranu stoji ispisana nekakva važna funkcija (pogotovo politička), već razmislimo je li ta osoba u svom prikazu nekog problema objektivna ili nije. Ne uzimajmo nikoga i ništa zdravo za gotovo. Nije baš svaki proizvod dobar samo zato što je „naš nacionalni proizvod“ i samo zato što nam ga netko nameće, kao što niti svaki uvozni proizvod nema jamstvo kvalitete samo zbog toga što je uvozni. Pravi marketinški stručnjaci i komunikolozi smatraju najvećim opasnostima po svakog čovjeka: neiskrenost, neznanje, pomanjkanje osjećaja za druge, zatim je tu pohlepa, arogancija, pomanjkanje skromnosti i objektivnosti te bolesni ego koji zbog svega naprijed nabrojanog postaje naš neprijatelj broj jedan.