Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo,  15. svibnja 2009.
Od Bidena do Eyala
Američki potpredsjednik Joseph Biden posjetit će BiH, Srbiju i Kosovo iz čega je razvidno kako su europska i američka definicija Balkana različite; u skladu s politikom Londona Eyal, jedan od  šefova Kraljevskoga instituta, zalaže se "za sveobuhvatan pristup Zapadnom Balkanu, u kojem bi se u obzir uzimala regija kao cjelina", a ne  kako to rade Amerikanci da "pozornost dijele na mnogo manjih dijelova regije"

Europa je, nakon snažnijeg američkoga zauzimanja, ponovno krenula u sukob s američkim strateškim probitcima na istočnoj obali Jadrana i srednjoj Europi

Najavljeni posjet američkoga potpredsjednika Josepha Bidena zemljama zapadnoga Balkana ponovno je homogenizirao političke čimbenike Europske unije, koji se, kad je područje zemalja bivše Jugoslavije u pitanju, uglavnom opetovano ponašaju kao svojevrsna replika već viđene Miloševićeve politike s kraja osamdesetih i početka devedestih godina prošloga stoljeća. Naime gospodin Biden će posjetiti zemlje zapadnoga balkana - BiH, Srbiju i Kosovo, a možebitno imenovanje posebnoga izaslanika za to područje definitivno bi pokazalo dvije različite zapadne strategije. Već je u lokacijama Bidenova diplomatskoga posjeta (BiH, Srbija i Kosovo) razvidno kako su različite europska i američka definicija Balkana.

Zahvaljujući ulasku Hrvatske u NATO savez te njezinu vojnom povezivanju sa srednjoeuropskim zemljama Mađarskom, Slovačkom i Poljskom, ponovno je načet britanski plan očuvanja nekoga vida zapadnobalkanske ili jugoslavenske državne zajednice. Nakon podizanja hrvatske zastave na trgu ispred zgrade zapovjedništva NATO-a, nedavno je američki mornarički general James Mattis kazavši za Hrvatsku kako "nikada nismo vidjeli tako pripremljenu zemlju za članstvo u NATO savezu" poručio saveznicima kako je Republika Hrvatska vrlo ozbiljan američki partner. Napomenuvši kako poznaje hrvatsku vojnu povijest, te da je proučavao operaciju Oluja, podsjetio je kako "visoko cijeni Hrvatsku vojsku". Tako je na svojevrstan način uputio poruku i onim europskim središtima moći, koji kriminalizacijom Domovinskoga rata, a posebno vojnoredarstvene operacije "Oluja", pokušavaju zbog svojih političkih projekata optužiti hrvatske časnike, zapovjednike i politiku koja je stvorila neovisnu hrvatsku državu. Također je podsjetio kako je hrvatski narod "nadživio osvajače i oslobodio se onih koji su ga ugnjetavali" što je opet svojevrsna potpora opravdanoj hrvatskoj borbi za oslobođenje od različitih jugoslavenskih okupacija, a posebno od one jugokomunističkoga pakla u čijim su raljama smrti završile stotine tisuća nedužnih ljudi.

U komentaru Bidenova posjeta zemljama Balkana direktor za obrambene sigurnosne studije u britanskom Kraljevskom institutu Jonathan Eyal kaže kako se postavlja pitanje  najavljuje li "ovaj drukčiji sentiment i drukčiji pristup Zapadnom Balkanu i promjenu politike prema toj regiji" te odgovara kako trenutno ne vidi bilo kakve znakove promjene. Nova je administracija vrlo zdušno gurala Kosovo u članstvo Međunarodnoga monetarnog fonda pa ona i dalje "šalje iste poruke koje smo i do sada slušali u kojem smjeru treba da idu Kosovo i Srbija". Eyal ne vjeruje kako se "u ovom trenutku može govoriti o nekoj zaokruženoj američkoj politici prema zapadnom Balkanu". Potpuno u skladu s politikom Londona Eyal, kao jedan od  šefova Kraljevskoga instituta, naravno zalaže se "za sveobuhvatan pristup Zapadnom Balkanu, u kojem bi se u obzir uzimala regija kao cjelina", a ne  kako to rade Amerikanci da "pozornost dijele na mnogo manjih dijelova regije".

U kampanju za obranu zapadnoga Balkana, odnosno neke nove jugoslavenske državne zajednice, uključila se i njemačka politika, a posebnu je oštricu uperila protiv hercegbosanskih Hrvata. Tako je njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung, koji se u skladu sa službenom politikom Berlina protivi novom ustavnom uređenju BiH, kojim bi se uredila jednakopravnost Hrvata sa Srbima i Muslimanima, nedavno ocijenio kako je "Hercegovina, u kojoj vladaju nacionalisti, uvijek važila kao sigurna luka za hrvatske ratne zločince". Potpuno u skladu sa svojedobno nacističkom politikom, koja je 1939. izmislila krivnju Poljaka, te je pretvorila u povod za agresiju na katoličku Poljsku, sada istovjetno Hercegovcima nameće krivnju, kako bi za vlastite probitke opravdala buduću muslimansku agresiju na hercegovačke Hrvate. Tako je Europa, nakon snažnijeg američkoga zauzimanja, ponovno krenula u sukob s američkim strateškim probitcima na istočnoj obali Jadrana i srednjoj Europi, a zbog savezništva s Washingtonom, Hrvati su postali objekt medijskih i političkih napadaja iz europskih političkih prijestolnica.
Mate KOVAČEVIĆ

15. svibnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Glavaš nije Kadijević
Glavaš je dobio deset godina zatvora zbog zapovjedne odgovornosti. Koliko će tek dobiti nedostižni Kadijević, po istoj zapovjednoj odgovornosti?

Samo dan prije partizanskog obilježavanja Dana pobjede u petak, 8. svibnja 2009., hrvatski  mediji objavili su: "Saborski zastupnik HDSSB-a Branimir Glavaš osuđen za zločine u Osijeku 1991." a potom da je pobjegao od 10-godišnje robije. Presudom \upanijskog suda u Zagrebu, piše Novi list, Glavašu je stavljeno na dušu smrt ukupno sedam osoba, te uhićenje i zlostavljanje još dvije. Prilikom određivanja kazni, sud je Glavašu i ostalim optuženicima  (Ivici Krnjaku, Gordani Getoš-Magdić, Tihomiru Valentiću, Zdravku Dragiću i Dinu Kontiću) uzeo u obzir činjenicu da su imali značajnu ulogu u obrani.
E, kad je tome tako, a jest, sad se postavlja pitanje: kolike su zatvorske kazne dobili ili će dobiti oni koji su sudjelovali u agresiji, poput vojnika i zapovjednika JNA i pobunjenih Srba? I Haaški sud, kad je nedavno uvećao kaznu ratnom zločincu Veselinu Šljivančaninu, jasno i glasno je rekao da je agresiju na Hrvatsku izvršila JNA! A na početku hrvatskog Domovinskoga rata, ta ista JNA bila je naoružana "do zuba", dok su joj se hrvatski branitelji suprotstavili oružjem koje su dobrim dijelom sami kupili, u tenisicama i bez šljemova na glavi! Ali, to nije sve. Ta i takva JNA kriva je za smrt oko 14.000 ljudi, ranjavanje 33.000 osoba, a od toga broja deset tisuća civila. JNA je razorila Vukovar, na tisuće škola, stanova, dječjih domova, sakralnih objekata i da ne nabrajamo dalje. Hrvatska javnost stoga s pravom očekuje, ako već to ne će međunarodna zajednica, da se počnu voditi sudski procesi i donositi presude, ne samo onima do kojih se poput ratnog zločinca Veljka Kadijevića "ne može" (traži li ga uopće tko?), već i tisućama ostalih zločinaca koji su krivi za smrt, razaranja i progone Hrvata, tim prije što svi ističu kako "ratni zločin ne zastarijeva". Ako ne zastarijeva, što se čeka?
Glavaš je dobio deset godina po zapovjednoj odgovornosti, a sad možete misliti koliko će godina dobiti pripadnici JNA i tzv. srpski pobunjenici koji su 1991. u malom i pitomom zapadnoslavonskom selu Voćinu na razne najokrutnije načine ubili preko pedeset Hrvata, većinom staraca nesposobnih za vojnu službu, dakle civile koji nikome ništa nisu skrivili, a jedini "grijeh" bio im je taj što su bili Hrvati. Takvih i sličnih primjera mogli bi nabrajati u nedogled.
U Hrvatskoj je na žalost postalo popularno i nadasve poželjno pričati o zločinima koje su navodno tijekom Domovinskoga rata počinili Hrvati, jer ste tada, ako ništa drugo, a ono "borac za ljudska prava", dok s druge pak strane spomenete li samo one koje su počinili Srbi ili vojska JNA odmah vas proglašavaju ustašom, desničarom i čovjekom kojem je jedini cilj zavaditi dva naroda, a ne graditi "bratstvo i jedinstvo", tim prije što je već osamnaest godina prošlo od početka rata.
Izvješćujući o presudi Branimiru Glavašu većina novinara ni "ne zna" tko je on bio u vrijeme rata, pa ga tako mnogi danas predstavljaju jedino kao "zločinca i dugogodišnjeg parlamentarnog zastupnika, političkog funkcionera od prije 1990.", itd. U želji da podsjetimo na njegovu ulogu u vrijeme Domovinskoga rata, među ostalim, treba naglasiti da je početkom listopada 1990. imenovan sekretarom Sekretarijata obrane općine Osijek te da je tu dužnost obnašao do travnja 1992. Tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku pukovnik Karlo Gorinšek imenovao ga je pomoćnikom zapovjednika obrane grada Osijeka (2. studenog 1991.). Dr. Franjo Tuđman, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, 1. prosinca 1991. dodjeljuje mu čin bojnika HV-a, a 7. prosinca 1991. imenuje ga zapovjednikom obrane grada Osijeka. Za ustroj i organizaciju obrane, kao i za doprinos u obrani Domovine, pohvaljivan je i vojno unapređivan sve do časničkog čina general bojnika Hrvatske vojske.
Njegov životopis bio je sjajan, sve do politički motiviranog razlaza s HDZ-om u travnju 2005. godine. Tek tada se pokreće sumnja da je počinio ratni zločin nad srpskim stanovništvom 1991. u Osijeku. Ostalo je povijest.
Nakon svega što mu se dogodilo, uzalud hrvatski branitelji danas upiru prstom u srpske, jugoslavenske i crnogorske zločince koji su počinili strašne zločine, ubijali, spaljivali sela i gradove, rušili, mučili u logorima i tko zna sve što nisu radili, ali pravda je za sada ostala zavezanih očiju, pa sudi i osuđuje samo one za koje ima "dokaze". Međutim, pravnici kažu da je pravda spora, ali dostižna, pa u narednom razdoblju možemo očekivati da će zaslužene kazne dobiti i svi oni koji su primjerice razrušili Vukovar ili poklali starce u Škabrnji.
Međutim, kako se kod nas nikada ne može čuti i druga strana, ipak treba reći i podsjetiti, poglavito mlade, da je ovo prvi put u povijesti da se sudi za ratne zločine pripadnicima vojske koja je vodila obrambeni rat. Amerikanci su u Iraku i Afganistanu sigurno počinili ratne zločine, ali da njihov vojnik, a kamoli general bude za neki od njih kažnjen to postoji samo u mašti i fantastičnim filmovima.
A da se srpski ratni zločinci (u većini) ne sude, pa čak i oslobađaju, to ima samo u Hrvatskoj!

15. svibnja 2009.
Malkica Dugeč, književnica
Iseljeništvo uvijek živi s  Domovinom
Uz poeziju Malkice Dugeč redovito se navodi da je "najproduktivnija hrvatska književnica u inozemstvu".  Do sada je objavila šesnaest knjiga, uglavnom poezije. Izvan Domovine, u Njemačkoj  - što je obilježilo i njezin život i djelo - živi od 1972.; kada je bila prisiljena emigrirati. Bavila se publicističkim radom u Hrvatskoj reviji, Republici Hrvatskoj i Hrvatskoj, a od 1978. na Međunarodnome sajmu knjiga u Frankfurtu organizirala je nastupe hrvatskih emigrantskih pisaca "Riječ iseljene Hrvatske".
Zastupljena je u antologiji 45 hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića, Cvrčak u boriku Ante Selaka, Dunav u hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas Dubravka Horvatića i Stjepana Sučića i antologiji duhovnog pjesništva "Krist u hrvatskom pjesništvu"  u izboru Vladimira Lončarevića itd. Članica je Društva hrvatskih književnika i DHK Herceg Bosne. Dobitnica je nagrade "Antun Branko Šimić" DHK Herceg-Bosne te nagrade "Dubravko Horvatić" Hrvatskoga slova.
Danas živi u Njemačkoj. Razgovarali smo s njom u povodu predstavljanja nove zbirke "Tragovima bezdomnosti"

Gospođo Dugeč, počnimo od naslova Vaše posljednje zbirke, šesnaeste po redu, "Tragovi bezdomnosti". Koja sve pitanja otvara to naznačeno stanje duha?
Puno pitanja, a osnovno je zašto se riječ hrvatska udomljuje duboko u srce Hrvata u tuđini? Nisu li na nju, protjerivanu iz javnog života, negiranu, nasilno kalemili tuđe jezike? Nije li i ta mučena, otuđivana, zabranjivana, protjerivana na sve strane svijeta riječ hrvatska - bila obezdomljena? Nije li i svijesti hrvatskoj u lancima jednoumlja, bezbožništva i materijalnih pohlepa prijetila opasnost bezdomnosti? I konačno, zar nama današnjima, kao i onima što iza nas moraju doći, usprkos tihom optimizmu, ne prijeti strah od bezdomnosti? Ta rasprodano se ne će više moći otkupiti, otuđeno se ne će htjeti vratiti a sve što bješe plod naših i predaka nam ruku i uma, sraslo sa srcem i zemljom hrvatskom, ne će se moći ni znati čak ni u mislima vratiti svome iskonu, jer će postati otuđeno mijenama, izbrisano iz svijesti, bezdomno!

Domovina - Vaša trajna pjesnička preokupacija -  više nije težnja ičežnja nego dva desetljećačinjenica. Što se promijenilo na Vašem osobnom planu otkad je stvorena, a što je postalo drukčije u odnosu pjesnik - domovina?
Stihozbirka "Tragovima bezdomnosti", premda se udaljila od domotužja i velikog bola zbog neostvarenih snova o slobodi moje "Mladenačke Itake" - Hrvatske, nastajala je također u tuđini koja ju je obilježila novim sadržajima dok ju je blizina sada slobodne i neovisne domovine Hrvatske obdarila okusom slatke gorčine koja izvire iz sadržaja svih devet pjesničkih ciklusa. Sintagma "slatka gorčina" uopće ne začuđuje jer poznavateljima moga životopisa, u kojemu gotovo 20 godina pripada mučnom životu hrvatskog političkog emigranta (od ukupno 37 u tuđini) - poznato je da su mi emigrantske godine bile ispunjene promicanjem ideje o slobodnoj državi Hrvatskoj.
A kada je nestala Jugoslavija, a zajedništvom iseljene i domovinske Hrvatske stvorena slobodna, demokratska i suverena država RH - samo trenutak prije oživotvorenja toga hrvatskoga sna - preminuo je moj prijatelj, suborac i suprug prof. Božo Dugeč. Tako je slast doživljene slobode moje Domovine poprimila okus gorčine a svaki posjet Zagrebu, Donjem Miholjcu, Našicama, Osijeku i drugim hrvatskim gradovima podsjećao na samoću sretnog hoda. Suviše spor i često neravan put u demokratsku Hrvatsku, kao i nerazumijevanje drugih, ucjene međunarodne zajednice (sjetimo se slučaja generala Gotovine, ZERPA, graničnih nesporazuma) i političke devijacije izazvane, ne samo nametnutim Domovinskim ratom, već i zastupanjem samo strateških interesa Velikih, izazivali su u meni bunt, osjećaj nelagode pa i opravdan strah od opetovane bezdomnosti, ali su me istodobno nadahnjivali hrabrošću da o tim spoznajama progovorim pjesmom koja uočava a istodobno i opominje na oprez. Zato sam se, poučena zbiljom, sve više počela udaljavati od učenja rimskog filozofa iz 4.g.p.n.e. Luciusa Annaeusa Seneke po kojem "mali bolovi govore a veliki šute" prihvaćajući misli Friedricha Nietzschea da su "mane najbolji učitelji" ili pak nobelovca Rabindranatha Tagore: "Samo ono što činimo iz ljubavi - činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo". Zato sam, umjesto negdašnjeg buntovnog sanjara u sebi, tematiku svojih pjesama pronalazila živeći Hrvatsku i snažnije ćuteći bilo svoga naroda te počela pisati smirenije, bez straha da bi poneki kritički tonovi mogli biti proglašeni "govorom mržnje".
Ako pojedine moje pjesme u "Tragovima bezdomnosti" i jesu odraz straha od gubitka već izborenog ("Strah malih naroda", "Raspikuće", "Deklarativni hrvatski sonet" i dr.), one su samo reakcija na doživljeno, pitoma unutarnja pjesnička slika surove, dobroti nesklone zbilje.

Kad su u pitanju književnici koji su stvarali i stvaraju u inozemstvu, često se postavlja pitanje jesu li oni dovoljno i na odgovarajući način integrirani u matičnu književnost. Hoće li osjećaj bezdomnosti biti manji ako njihova djela dobiju svoje mjesto u njoj?
Bezdomnost boli. Ostavlja trajne ožiljke u životu pojedinaca i naroda kojemu pripadaju. Bezdomnima nije lako pronositi ime i slavu ljubljene Domovine pa se često gube u moru patnji i lutanja. U uvjerenju da je bezdomnost i križ koji raseljeni Hrvati uspravno hodeći nose vjerujući i ljubeći, ne sustajući čeznuti za udomljenjem u toplim njedrima zemlje hrvatske, nastojim je približiti "makar srcu nadomak" i riječju hrvatskom joj se ispovjedih, a "Riječ hrvatska, čak i sanja da je,/ U tuđini snagu diva daje!". Ako u svoje i u ime diljem svijeta raseljenih hrvatskih pisaca zaželim udomljenje svojim kao i svim knjigama izvandomovinstva u matičnu hrvatsku književnost, to je poticaj na otkrivanje bogate, još neprolistane darovnice brojnih hrvatskih autora. Ostvari li se ta želja iščeznut će i bol zbog bezdomnosti.

Ima li novih pisaca koji se oblikuju i razvijaju na tragovima hrvatskih emigrantskih pisaca i kakve su njihove književne preokupacije?
Ne tako davno dijelila sam svoju emigrantsku sudbinu s mnogim hrvatskim piscima, suputnicima u hodu "per crucem ad lucem" "po križu do svjetla" kao što su primjerice bili: Vinko Nikolić, Lucijan Kordić, Boris Maruna, Ernest Bauer, Vjenceslav Čižek, Mirko Vidović, Milan Blažeković, Bogdan Radica, Ivo Korsky, Hrvoslav Ban, Kazimir Katalinić, Katarina Pejaković, Zlata Ivezić, Marija Fabek i mnogi drugi.
Danas ponosna na taj hod po tuđištu, u slobodi pratim stasanje novih, mlađih i mladih naraštaja izvandomovinskih hrvatskih pisaca koji, nadajmo se, ne će - poput mene - biti proglašavani "nepostojećim hrvatskim piscima" (Dubravko Horvatić), već će, budu li to svojim književnim djelima zaslužili, biti ravnopravni među ravnopravnim domovinskim piscima.
Kako književna djela hrvatskih emigrantskih pisaca nisu ni danas ili su teško dostupna mlađim, novim piscima izvandomovinstva, oni ne mogu krenuti tragovima svojih prethodnika. Oni stvaraju nova, većinom prozna djela na jeziku zemlje u kojoj žive.
Njima u prilog govori i činjenica da se mnogi od njih, bilo da su rođeni u tuđini ili od mladih dana u tuđini žive, lakše izražavaju jezikom svoje druge domovine nego što to umiju činiti materinskim hrvatskim jezikom pa su tako upravo njemački, engleski, francuski ili neki drugi strani jezik na kojem stvaraju, jamac njihove nazočnosti i uvažavanja u državama toga govornoga područja (Jagoda Marinić, Marica Bodrožić na njemačkom govornom području kao i Nada Pomper, Zdravko Luburić, Ivan Ott.). Na Domovini je da ih i ona prepozna!

BORIMO SE ZA MATERINSKI JEZIK
Književnik se,  osjećajući bilo vremena, hvata u koštac sa strahovima koje naslućuje, vidi, prepoznaje. Vi ste posebice zapitani nad sudbinom jezika hrvatskoga. Kakva je danas situacija s  hrvatskim jezikom u Njemačkoj?
Vrijeme globalizacije koje već galopira gazeći zasade uma i ruku njihovih otaca i predaka, izaziva opravdan strah da će posljedice osjetiti živući Hrvati izvandomovinstva isto kao i oni u Domovini, a najbolniji i najveći strah je strah od gubitka jezika hrvatskoga! Spomene li se pri tome statistički podatak da je "od šest tisuća jezika na svijetu njih 2.500 ozbiljno ugroženo te da je samo tijekom tri posljednje generacije (60-70 godina) izumrlo 200 jezika" - odgovornost za opstanak hrvatskoga jezika mora snositi svaki Hrvat pa ma gdje on na kugli zemaljskoj živio. "Najvažnije je vratiti ljudima osjećaj ponosa da govore svojim jezikom jer s jezikom nestaje čitav jedan svijet" upozorio je Francois Rivere.
Kao nekadašnja prosvjetna djelatnica i profesorica hrvatskog jezika, s velikim zanimanjem pratim rad hrvatskih dopunskih škola (sada hrvatska nastava) u Njemačkoj s težištem na pokrajini Baden Wurttemberg u kojoj živim. Danas u toj Pokrajini s ukupno od oko sto tisuća Hrvata, hrvatsku nastavu pohađa samo 2.300 učenika premda hrvatski učitelji nastoje pružiti učenicima svijest o hrvatskom identitetu, ljubav prema hrvatskom jeziku i domovini Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini). Pri tome imaju i svestranu pomoć Generalnog konzulata RH u Stuttgartu koju nije uvijek lako ostvariti ako su u pitanju neki njemački službenici koji onemogućavaju održavanje hrvatske dopunske nastave u školama koje pohađaju njemački učenici i to usprkos postojanju slobodnih prostorija u dotičnoj školi. Ova, kao i mnoge druge prepreke u učenju hrvatskog jezika i kulture kao - što su nedostatak lektire na hrvatskom jeziku, udaljenost od izvornih hrvatskih kulturnih zbivanja, mandat učitelja na samo 2 ili 4 godine i sl. - ne dopuštaju mladim hrvatskim naraštajima nesmetano i trajno učenje hrvatskoga pa tako mnogi ne znaju tečno govoriti i pisati hrvatski. A suvremena globalizacija izaziva nove strahove. Sljedeći naraštaji možda ne će znati na hrvatskom izgovoriti ni molitvu na grobu svojih predaka, a kamoli napisati pismo ili knjigu na hrvatskom jeziku. Dovoljno je spomenuti da u Njemačkoj (i u Europi) postoje "stručnjaci" jezikoslovci koji samosvojni hrvatski jezik nazivaju idiotizmom (W. Oschliess) ili pak oni koji ga trpaju pod neki zajednički naziv BKS (bosnisch, kroatisch, serbisch) dok se paralelno s time gase slavističke katedre u svijetu na kojima se predaje hrvatski - sve to usprkos i međunarodnom priznanju hrvatskog jezika! Zar nije pravi razlog za strah da ulaskom RH u EU hrvatski jezik ne će biti priznat kao službeni, da će mu ime, a zbog demografske stagnacije i govornici (hrvatski narod), neizbježno izumirati!

Tek povremeno dođete u Hrvatsku. Razlog nevraćanja zasigurno je  osobne prirode?
Moji ne tako česti dolasci u Hrvatsku zaista su osobne prirode: katkad bolest, često zauzetost književnim nastupima za Hrvate u Njemačkoj pa i za Nijemce, jer pišem i pjesme na njemačkom jeziku. Nije nevažno reći da bih se rado zauvijek vratila u svoju Hrvatsku da nije groba mog pokojnog supruga Bože Dugeča u Stuttgartu koji ne mogu napustiti, koji me već gotovo 20 godina veže nevidljivim ali čvrstim lancima groba nad kojim jedino ja bdijem kako ga ne bi prekrio korov tuđišta.

Uglavnom objavljujete u Domovini. Jeste li zadovoljni suradnjom s hrvatskim institucijama i medijima?
Svakako valja spomenuti kako Hrvatska matica iseljenika intenzivno djeluje na udomljenju hrvatske knjige iz tuđine. U tome radu najveća zahvalnost izvandomovinskih Hrvata nedvojbeno pripada Vesni Kukavica u odabiru inozemne Croatice postiže zavidan uspjeh a što je zorno posvjedočeno na Interliberu posljednjih nekoliko godina. Uskoro mi izlazi i knjiga "I cvijet može zaplakati", moja prva stihozbirka za djecu. Bit će tiskana u Šibeniku. Surađujem u više časopisa  u Hrvatskoj i u BiH.
Kao stalna suradnica tjednika za kulturu Hrvatsko slovo od početka njegova izlaženja, osjećam se dužnom izreći istinu o njemu: ne samo o pok. književnicima Dubravku Horvatiću i Mili Maslaću već o svim njegovim vrijednim urednicima i promicateljima (spomenut ću samo neke: Stjepan Šešelj, Baldo Dobrašin, Mira Ćurić, Ivan Božičević, Stjepan Šulek, Vjekoslav Boban, Mirko Stojić.) koji su u trenutcima velikih financijskih poteškoća, neopravdanih napadaja, zlonamjernih prijetnji neupućenih nikada nisu prestajali obavljati svoje zadaće, a - što je u mučnim godinama poslije Domovinskog rata za svaku pohvalu - nisu zaboravljali ni izvandomovinsku Hrvatsku. Tako su se kontinuirano na stranicama Hrvatskoga slova pojavljivala i imena autora iz tuđine, među njima i moje ime. Drugim riječima Hrvatsko slovo bilo je prvi i stalni udomitelj književnih uradaka izvandomovinskih Hrvata (sjetimo se i "Korabljice") a što se ne može i ne smije zaboraviti.
I hrvatsko iseljeništvo redovito kupuje i čita Hrvatsko slovo o čemu se uvijek iznova osvjedočim na prodajnom mjestu Glavni kolodvor u Stuttgartu a gdje se svaki novi broj nestrpljivo iščekuje i rasproda! Dogodi li se da poneki broj zakasni ili se ne pojavi - mnogi Hrvati nazivaju uredništvo, pišu mu pisma i ne gube nadu da će im Hrvatsko slovo još dugo, dugo biti nezamjenjiva duhovna hrana u tuđini.
To ne vrijedi kada je u pitanju praćenje i čitanje djela hrvatskih književnika. Hrvati, na žalost, premalo čitaju (tu je riječ samo o onima u Njemačkoj), a i interes za kulturna zbivanja zbog naporna rada ili nekih drugih objektivnih razloga nije dostigao željenu razinu. Ipak, ima naznaka da se i tu, zahvaljujući osmišljenom i sustavnom radu GKRH Stuttgartu i posebno konzulice za kulturu, obrazovanje i znanost prof. Jadranke Fumić-Belamarić koja ne propušta prigodu omogućiti hrvatskim građanima susrete s hrvatskom književnom riječi i njezinim predstavnicima i nešto, u pozitivnom smislu, mijenja, oživotvoruje.

Spominjete i suradnju s Hrvatskom katoličkom misijom u Stuttgartu i njihove zasluge na promicanju hrvatske riječi i  kulture.
Svakako. Svojim sonetnim vijencem "Vijenac od plača i smijeha", posvećenom 50. obljetnici djelovanja Hrvatske katoličke zajednice u Stuttgartu (1958.-2008.) nisam zaboravila naglasiti činjenicu da je generacija Hrvata-gastarbeitera tiijekom 50 godina života i rada u tuđini bila ponosna na svoje podrijetlo i uspjela očuvati jezik hrvatski, vjeru i hrvatsko ime. Tako se, eto, tema bezdomnosti protegnula i na moj sonetni vijenac čiji je Magistrale uglazbio Marijan Makar (HKR Zagreb), otpjevali ga vokalni solisti Evelin Novak (sopran) i Đani Stipaničev (tenor) a čitavo djelo s priloženim CD-om tiskano 2008. kao spomen-knjižica pod imenom "Hrvatska katolička zajednica u Stuttgartu 1958.-2008." u izdanju Hrvatskog katoličkog radija Zagreb i Hrvatske katoličke zajednice Stuttgart.
Da bi se ovaj kulturni i književni pothvat mogao i znao pravedno vrednovati, treba naglasiti da je neobično važnu ulogu u njegovanju hrvatskoga jezika i očuvanju hrvatskog identiteta Hrvata u tuđini svugdje u svijetu, pa tako i u Stuttgartu imala Hrvatska katolička misija. A župnik-voditelj HKM Stuttgart fra Nediljko Brečić bio je ne samo inicijator već i kreativni organizator uglazbljenja, scenskog izvođenja kao i tiskanja mog "Vijenca od plača i smijeha", dokazavši se pri tome kao dosljedan čuvar riječi hrvatske, kao poznavatelj te promicatelj pjesničke riječi hrvatske. Iz navedenog primjera nije teško zaključiti da se bezdomnost, na što god i na koga se odnosila, može spriječiti samo kroz ljubav! A i veliki Tagore kaže da "Velika srca vole, a mala zahtijevaju da budu voljena".

O  životu u emigracijičitatelji su mogli doznati iz Vaše autobiografske proze pod naslovom"Domaće zadaće": kako danas - s odmakom - gledate na njegov tijek?
O hrvatskoj političkoj emigraciji kao i onoj nastaloj iz ekonomskih razloga - mnogo bi se moglo i trebalo reći i napisati, ali zbog ograničenosti prostora iznijet ću samo neke činjenice. U vrijeme postojanja Jugoslavije život hrvatskih političkih emigranata i onih "s crvenim pasošom" odvijao se strogo odijeljeno, s rijetkim trajnim vezama jednih i drugih, a što svjedočim iz osobnog iskustva. A mnogi Hrvati životom su plaćali svoj pokušaj približavanja, suradnje sa svojom hrvatskom subraćom ili iznošenjem istine o Hrvatskoj u lancima Jugoslavije (Stjepan Đureković, njegov sin Damir Đureković, Nikola Miličević, Bruno Bušić i mnogi drugi).
Godine slobodne države RH, iako odavno očekivane, izborene, s radošću dočekane, ujedno su i godine velikih iskušenja i patnji (Domovinski rat koji su hrvatski emigranti nastojali ublažiti sudjelovanjem na bojišnici ili materijalnom i moralnom potporom, djelujući i u tom razdoblju po svijetu kao odvjetnici mira i istine i slobode  kako napisah i u svom spomenutom sonetnom vijencu. Istina, mnogi su od nas snivali drukčiju Hrvatsku: slobodnu, socijalno pravednu, demokratsku pravnu državu, kao Hrvatsku svih Hrvata. Zbog objektivnih okolnosti, utjecaja pa i ucjena međunarodne zajednice ali i svog vlastitog nesnalaženja u uvjetima demokracije, koju nisu imali mogućnosti živjeti ni u bivšoj Jugoslaviji a ni prije nje - mnogi snovi i ideali raseljenih Hrvata još se nisu ostvarili. Ali nisu ni zaboravljeni. I dan-danas je cilj izvandomovinske Hrvatske: povratak u domovinu te miran i čovjeka dostojanstven život itd.  U tom pravcu ta druga Hrvatska djeluje i to ne samo kao poklisar države Hrvatske, već kao zrela, bogata iskustvima i marljiva zajednica koja vjeruje u sretniju Hrvatsku. Osobno pridonosim ostvarenju tih ciljeva svojim pjesmama i radom u brojnim hrvatskim i njemačkim udrugama.

ČEKANJE PRAVDE
U svojoj knjizi svjedočili ste o tragičnoj sudbini  i egzekuciji mnogih hrvatskih domoljuba. Jeste li zadovoljni brzinom i učinkovitošću traganja za istinom i pravdom?
Traganje za istinom, nezahvalan je i dug proces pa svako nestrpljenje nije uputno. Treba omogućiti meritornim i slobodno izabranim predstavnicima hrvatske vlasti i pravosuđa da donose zakonske, o politici neovisne, odluke i zaključke, a koji u svakom slučaju moraju biti u interesu hrvatskog naroda. Ako se pri svemu tome katkad i griješi, francuska uzrečica "Sve razumjeti znači sve oprostiti!" opravdava stranputice kojima danas nehotice hodimo.

Koliko je stvarnost naših emigranata pretočena u umjetnička djela? Imate li Vi želju i namjeru napisati koje prozno djelo?
O životu hrvatskih emigranata napisano je malo umjetničkih djela. Neke sam već  spomenula, a prisjećam se i gastarbeiterskih priča fra Joze \upića i Iveka Milčeca koji pišu o Hrvatima u Berlinu i Marijana Karabina, Vlade Franjevića i Dragice Rajčić koji žive u Švicarskoj. Uz to, nedavno je izašla knjiga publicista Gojka Borića koji je godinama radio kao novinar na Radio Kolnu, boreći se za emisije na hrvatskom (a ne srpsko-hrvatskom) jeziku. Knjigu Hrvatski politički emigranti Tomislava Krole objavljenu ovih dana još nisam imala prigodu pročitati.
Osobno sam se samo jednom knjigom proze dotakla i hrvatskih emigranata. Znam: dužnost mi je o toj temi pisati i to ne samo kao pjesnik već kao suputnik hrvatskih političkih emigranata, kao osoba koja je s njima proživjela mnogo dobra i zla u tuđini. Nadam se da ću, uz Božju pomoć, uspjeti napisati makar još nekoliko novela o tom dijelu svoga života.
Mira ĆURIĆ

15. svibnja 2009..
Tribina: Hrvatsko slovo - danas i sutra
Biti i opstati
U četvrtak 7. svibnja održana je u prostoru Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova tematska tribina Hrvatsko slovo - danas i sutra. Tribinu je vodio i otvorio ravnatelj Hrvatskoga slova Stjepan Šešelj. Prenosimo osnovne naglaske govornika

Stjepan Šešelj - Horvatić je pokrenuo lustraciju
Ja zagovaram vračanje početcima Hrvatskoga slova, slova koje je uređivao Dubravko Horvatić. On je na svoj način pokrenuo lustraciju u hrvatskom narodu i hrvatskom društvu. Lustraciju najprije književnika, književnosti, a onda i ostale vidove lustracije. Horvatić je bio čovjek koji nije imao dlake na jeziku, i on je utvrđivao, sondirao uistinu sve pogrješke. Mislim da je najvažnije njegova poznata, a nije njegova nego Starčevićeva, da treba skidati krinke neprijateljima našim. To je smisao te lustracije. Ja bih samo to naglasio. Neka piše svatko, naravno, na svoj autorski način, kakva mu je već vokacija, kako mu je Bog dao.

Nenad Piskač - gdje smo danas
Hrvatsko slovo danas? To su 32 stranice svakoga petka, to je prosječno 130 novinskih kartica tjedno, to je sedam stalnih kolumnista, to je u ovom trenutku dvadesetak redovnih ili povremeno redovnih suradnika. U neposrednoj proizvodnji lista je jedan grafičar, jedan urednik-novinar, jedan urednik-lektor i jedan urednik-novinar-glavni urednik plus daktilograf. To je i urednički kolegij, to je i naš redakcijski prostor iza ovog improviziranog zida i to su šest umreženih računala... Hrvatsko slovo danas ima trideset stalnih rubrika... vanjski suradnici pripremaju četrnaest, a uredništvo šesnaest rubrika. Već sam spomenuo sedam stalnih kolumnista, a preostali prostor sadržajem i temama pune tri kategorije: to su čitatelji, čitatelji suradnici i uredništvo. HS i teme koje ono promovira u hrvatskoj javnosti uglavnom je prešućivano. najveći dio čitateljske strukture čine i u domovini i u inozemstvu pretežno starija populacija treće životne dobi. HS pokriva znatan dio informativnog prostora u tiskanim medijima iz kojih je rubrika kulture svedena na naniže grane u povijesti hrvatskoga novinarstva. Hrvatsko slovo . oduprlo se postuđmanovskim parolama vladajućih elita koje pozivaju na zaborav prošlosti i bezalternativno okretanje budućnosti pri čemu preuzima ozbiljan rizik glede postojeće financijske konstrukcije lista.. Hrvatsko slovo spada u malobrojne tiskane medije, koji zagovaraju tradicionalni sustav vrijednosti.(.)Hrvatsko slovo sutra? Nedvojbeno je kako HS sa svojim sustavom vrijednosti ima što ponuditi i kako ima čitateljsku publiku i u zgodno i u nezgodno vrijeme.. O tome kakvo će HS biti sutra i kojim će putem krenuti, ponajviše ovisi o odlukama koje će u tom pogledu donositi nakladnik. Njemu ovakvi skupovi mogu pripomoći da donese ispravne odluke (.).

Igor Mrduljaš - dva "medijska giganta"
Kad smo razgovarali o tome kako nazvati naš večerašnji susret, moj prijedlog je bio da ga nazovemo Hrvatsko slovo - Što s njim? .... Moje pitanje tim naslovom bilo bi što smo zapravo postali ili jesmo li ostali onaj kakav smo u početku bili. List, koji nije za svakoga, nego samo za onoga koji misli i želi Hrvatsku. Zato smo kost u grlu svima onima koji to ne misle i ne žele. Uzmite samo podatak da Ministarstvo kulture već nekoliko godina trima listovima za kulturu dodjeljuje jednaki iznos novca, to znači Vijencu koji izlazi dvotjedno i ne izlazi na blagdane i preko ljeta, i Zarezu kojeg nitko živ ne čita i izlazi dvotjedno. Dobivaju jednaki iznos novca kao i mi, što znači da mi dobivamo dvostruko manje, s opravdanjem da naš dio lista je posvećen politici, što zapravo nije istina, jer većina onoga što čitate na stranica Hrvatskog slova je zapravo kultura ili kulturna politika. Što s njim? Imali smo ponekad mlade novinare kao suradnike. Studirali su na hrvatskim studijima ili na političkim znanostima, koji su nam nakon nekoliko objavljenih priloga rekli - Znate ne smijemo više objavljivati u Hrvatskom slovu, jer se ne ćemo moći zaposliti ni u Večernjem listu, ni u Jutarnjem listu ni u kojem drugom listu. I tako smo ih izgubili. Hrvatsko slovo je ostalo doslovno jedino slovo koje u hrvatskom medijskom prostoru predstavlja ono što smo mislili da smo stvorili osnivanjem i oslobođenjem Hrvatske. Moram priznati da sam svaki put presretan kada vidim da je izašao novi broj, jer u uvjetima u kojima se stvara, što ste čuli od glavnog urednika, dovoljna je bolest jednog suradnika da list dođe u neprilike i u nevolje. Osobno mislim da je sutra Hrvatskom slovu zajamčeno, jer ako se odista ugasio Fokus i ako je Hrvatski list pomalo počeo pokazivati čudne znakove, ostaju Glas koncila i Hrvatsko slovo, jedina dva "medijska giganta", koji će pokušati sačuvati ono što je Hrvatsko slovo oduvijek bilo. Osobno mislim da bi morali pokušati promijeniti štošta u uređivanju lista, ali sve to ovisi, naravno, o novcu. Da ćemo uspjeti povećati broj čitatelja, sumnjam jer naši su čitatelji uglavnom siromašni ljudi, a osiromašenih je svakim danom sve više, pa nije nam baš izgledna bolja prodaja u recesijskim vremenima. Ali ono što je najvažnije od svega, barem nekoliko ljudi i među nama i među našim suradnicima spremno je izdržati do kraja, pa "što Bog da i sreća junačka".

Mile Pešorda - moderno žarište duha
Hrvatsko slovo nastalo je u uvjetima izravnoga i povijesno znakovitoga sučeljavanja skupine nas zaljubljenika u hrvatsku slobodu, na našoj književnoj i intelektualnoj sceni, s domaćim sačiniteljima penovske "Praške rezolucije", koja je išla u prilog međunarodnome političkom projektu "Planu Z-4" (koji je tada, krajem 1994.,  počeo izranjati na svjetlost dana), odnosno stvaranju srpske države u hrvatskoj državi, projekt izvedbom kojega bi hrvatska država i hrvatska državna neovisnost bili samo okvirom bez pravoga sadržaja. U tom suprotstavljanju Praškoj rezoluciji, nas 27 hrvatskih književnika potpisali smo tzv. "Zagrebačku peticiju", a među prvima i dvojica, sada umrlih, velikana, koji su na moj poziv (to kažem javno, jer su to onda neki tajno dojavili odmah protivničkoj strani) došli u Društvo hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića 7 potpisati tekst peticije; a to su bili Ranko Marinković i Petar Šegedin. Nakon toga, nastaje i, prvenstveno nastojanjima zagriženih "rezolucionaša", traje do dana današnjega sučeljavanje na hrvatskoj književnoj i medijskoj  sceni stanoviti sukob, koji će jednoga dana biti raščlanjivan na način kao što je Lasić svojedobno raščlanjivao sukob na književnoj ljevici. Kada bi se u jednu knjigu skupili i kako tako kontekstualizirali tekstovi koje je objavila rezolucionaška formacija u Hrvatskoj, ona koja je  u prosincu 1994., u trenutku kada se najmanje trećina Hrvatske nalazila pod jugo-srpskom okupacijom (i dvije trećine Bosne i Hercegovine), svijetu podmetnula Prašku rezoluciju, razvidnijim bi postao i pravi značaj našega, držim demokratskoga i slobodarskoga, neslaganja s jednim autoritarnim projektom, naš angažman sukladno Povelji P.E.N.-a i  demokratskim uzusima slobodnoga svijeta. Pozvali smo tada na ostavku vodstvo hrvatskoga P.E.N.-a zbog njihova neligitimnoga sudjelovanja u stvaranju i proglašavanju "Praške rezolucije", sramotnoga teksta u kojemu ni spomenuta nije činjenica da je trećina Hrvatske okupirana, dvije trećine Bosne i Hercegovine, da srpski pisci i srpske ustanove uključujući P.E.N. nisu ni na koji način osudili taj zločinački velikosrpski projekt agresije. Nakon toga se stvara to ozračje, taj jedan unutarnji duhovni gib za slobodom i za onim razgovorom koji je bio preduvjetom kako bi se Hrvatska iznutra oslobodila i kako bi se pluralizirala, ozračje potrebe za Hrvatskim Slovom, kao glasilom duhovno slobodne i suverene Hrvatske. Jer, kao što i sami vidite i na primjeru te otužne "Rezolucije", ono jednoumlje što je bilo do devedesete, poslije kratkoga predaha se obnovilo, počelo homogenizirati u smislu obnove velevlasti neototalitarnoga diskursa - i mi smo u tom bitnom, da ne kažem presudnom, trenutku predolujne Hrvatske, neototalitarnom diskursu "internacionalista" suprotstavili demokratski i u toj smo slozi toliko pojedinačno različitih nas uspjeli stvoriti Hrvatsko slovo. (.) Očuvani u našemu izvornom diskursu, držim kako ne ćemo pogriješiti nastavimo li se, uz potporu čitateljstva i svih promicatelja hrvatskoga jezika i kulture, držati upravo te vertikale osuvremenjene, modernizirane, internetizirane. To je put stvaranja upravo onoga što se izvorno i htjelo, jednoga snažnoga, modernog žarišta duha, rasadišta hrvatske kulture i hrvatskoga književnoga jezika, intelektualnoga središta koje će zračiti prema sebi, prema drugima, prema svijetu i koje će u tom životvornome dijalogu živjeti. Nu postoje čimbenici koji sve sustavno čine da se sve hrvatsko problematizira ako ne i difamira, a Hrvatsko slovo zapravo onemogući na svim razinama dijaloga: s gradom Zagrebom, s Hrvatskom, s Hrvatima u svijetu, s Hrvatima u BiH, a osobito u smislu dijaloga s onima što su europski, svjetski tijekovi i događanja. Presudno je, držim, i bitno, uspostaviti taj dijalog, dakle nadići postojeće blokade, to jedno stanje stvari, u kojemu je Hrvatsko slovo između opstanka i nestanka. Naravno svi mi možemo reći, završno: koliko je glavnih urednika i ravnatelja, toliko i Hrvatskih slova, pa čak i uza svu njihovu vjernost izvornom konceptu. Drugo, moglo bi se također, varirajući onu pučku domišljatost, kazati - koliko kuna, toliko odličnih priloga. Uvijek imajući na umu činjenicu da nije novinar onaj koji stvara novine, nego novine stvaraju novinara.

Hrvoje Hitrec - problem dizajna
Ja bih se vratio u povijest, u 28. veljače 1989. na onu poznatu tribinu u DHK. To je bila inicijativa HDZ...., a pod točkom dva je bilo pokretanje lista. Kako je iznad očekivanja povijesni i politički uspjeh postignut, stvorena je Hrvatska država, onda se nakon toga na točku 2 malo zaboravilo, pa smo mi morali podsjećati na to, i onda kada je došlo do te situacije koju je opisao Pešorda, bilo je jasno da je došlo i vrijeme da se pokrene nešto što će onda biti normalno hrvatskim slovom i što živi i dan danas i dobro je da živi, i mislim da treba u budućnosti postojati. Dakle, temeljna svjetonazorna orijentacija Slova je neupitna. Ono što nekada zasmeta, to je realizacija te orijentacije. Ponekad, barem mene je zasmetalo, da je ta orijentacija previše kruta, da je previše tvrda, da je Hrvatsko slovo previše namrgođeno. meni se čini da bi trebalo ubojito pisati, i ubojitije nego do sada, ali na jedan ležerniji način. Ono u što nisam siguran, mora li HS ostati tjednikom za kulturu? HS treba donijeti jednu stratešku odluku i reći idemo u politički tjednik, ali koji ima jake, raznovrsne kulturne rubrike, dakle, koji zadržava tu svoju kulturnu tradiciju i orijentaciju. Jer, kultura nije drugo do zapravo jedan vid postojanja jednoga naroda i vid identiteta, pa se ne govori slučajno o kulturama a ne više o državama i narodima koji su nekada postojali. Ono što bi trebalo - više raznovrsnih rubrika i sustavnosti u praćenju kulturnih događaja. nema tih novinara koji odrađuju onaj svakodnevni rutinski posao. Generalno bi trebalo... taj komentatorski, historicistički sadašnji stil modernizirati, čvrsto i uporno modernizirati list. I na kraju ono o čemu ja govorim godinama, to je dizajn. Dakle, sa malim pomacima, sa dobrim dizajnerom, sa unaprjeđenjem grafike Hrvatsko slovo bi bilo privlačnije (.).

Benjamin Tolić - dok nam živo srce bije
(...)Nema sustavnosti, ima osebujnosti kod ovih ljudi koji se pojavljuju redovito sa slikom, što se mene tiče politička radikalnost je posve dovoljna, ovakva kakva sad postoji u HS . Rubriku Humor bi trebalo izbaciti jer me podsjeća na zadružne listove iz Slavonije 50-ih godina. Osim toga, ono što mene smeta je dizajn, i ne samo dizajn nego i papir. Zar mora Hrvatsko slovo izlaziti baš na najjeftinijem, najlošijem papiru. Nitko ne izlazi na takvom papiru. Što se tiče budućnosti to je neupitno, HS može izlaziti. dok ne izumre hrvatski narod.Tekstovi bi morali biti aktualni, moderno spakirani, a ne spakirani kao u komunalnom glasniku... Imate toliko vrijednih tekstova, a koji su zapravo zagubljeni u svojoj ambalaži i još k tomu na lošem papiru. Kažem da ne sumnjam u vrijednost ove pozicije, sustavnost je potrebna, bolji papir, moderan dizajn i plaćati suradnike (.).

Zdravko Gavran - gdje je suvremeni Tenžera?
To da se ovaj razgovor održava znak je potrebe da se iznova promisli o polazištima. Ona nisu ista ona kakva su bila na početku izlaženja 1995., a ni kakva su bila recimo deset godina nakon toga. Nije isto stanje, promijenili smo se i mi, a i vanjski uvjeti i duhovna razmeđa. Pitanje optimalnog profila književne rubrike Hrvatskoga slova jest prije svega odnos pisaca i čitatelja. Problem je, kao i kod mnogih književnih časopisa i preživjelih književno-kulturnih rubrika, taj da je nerijetko broj pisaca u njima veći od broja čitatelja. Nije riječ samo o poslovičnim taštinama, o tomu da mnogi vide i cijene samo ono što sami napišu; iako jest i o tome. Moramo razlikovati žanr književnih djela od žanra pisanja o književnim djelima; no u krizi su oba, bar kad je riječ o vrijednostima i pristupima koje u razmjerno tradicionalnom stilu njeguje i promiče Hrvatsko slovo. To se dakako tiče i ukupnosti onih kojima na bilo koji način književnost i dalje što znači. Pogledajte po knjižarama i knjižnicama koliko su kupovani i čitani toliki pisci, osobito oni koje se ne mora čitati za lektiru ili za studij, ili koji nisu trenutno razglašeni hitovci, pa ćete vidjeti koliko je sati. Pa se tako Hrvatsko slovo mora zapitati o svojoj budućoj publici uopće, a napose o onoj književno-intelektualnoj. Provjeriti njezinu životnost i očekivanja. Smatram da uza sve vrijedno što Slovo iz tjedna u tjedan donosi nedostaje kritičkih, esejističkih i sintetičkih tekstova o hrvatskoj i stranim književnostima, temama, novim idejama. Sve je fragmentarno, kriteriji umilno šaroliki i neujednačeni, previše detalja, premalo uvida u cjelinu i skalpelnih rezova u teme. Kada bi se recimo htjelo na temelju prošlogodišnje književne rubrike rekonstruirati cjelinu toga čime se ona bavi, što bi se vidjelo? Ili: Čega ne bi bilo ni u tragovima? Slovu bi, uz ostale, trebao neki suvremeni Tenžera!

Mate Kovačević - bez novca preostaje životarenje
Mislim da sve ovo što smo čuli, s jedne strane su osobni pogledi, a i pojedinačne opaske. Ključ jest i uvijek će biti, kolike su nam financijske mogućnosti? Onoliko koliko imate novaca, toliko dobro možete uređivati i novine. Financije su ključ cijele priče, a ostalo je stvar struke! Ovo što u Slovu ima, a što nema, stvar je uređivačke politike i dobro ustrojena uredništva. Ne može, kako je to praksa, samo glavni urednik raditi cijeli list. To radi troje, četvero i više ljudi. Naravno, ima i nedostataka koje u ovim okolnostima možemo tek popravljati. Bilo da je riječ o kulturi ili politici nemamo sustavna praćenja ključnih događaja. Dakle, treba nam novaca, novaca i opet novaca. Oni naravno ne isključuju entuzijazam, svjetonazor, stajališta i poznavanje problema ali bez ova dva elementa - novaca i struke - možemo mi pričati koliko god hoćemo i što god hoćemo nikad ne ćemo moći napraviti dobru, kvalitetnu i vjerodostojnu novinu. Bez njih ćemo i dalje samo životariti.

Toma Podrug - izbacite humor, uvedite roman u nastavcima
(.) Ima dizajnera kao što je Ljubičić, treba zamoliti ga, mislim da bi riješio naslovnicu Hrvatskoga slova. Obavezno razgovor, jedan živi razgovor, sa suvremenikom koji je značajan u hrvatskoj kulturi. Tu kaže tjednik za kulturu, ja bih i za društvena pitanja, ima i politike, djelo jednog društva, nije to sukus kulturi. Vratio bih rubriku Tako je govorio, čak bi uveo umjesto humora, koji je na razini jednog vica, to treba izbaciti. I ovo o sportu. I onda bi uveo možda rubriku jedan roman u nastavcima. (.) Fotografija mora biti izražajnija i na primjerenom mjestu, ne bilo gdje.

Stjepan Šulek - ma, bogec bistrički!
(.) Tiskovine se u cijelom zapadnom svijetu nalaze u krizi. Ljudi sve manje čitaju novine. Informiraju se preko interneta. . S obzirom na juriš internetskih informacijskih mogućnosti pravog recepta za dizanje naklade očito nema. No, u europskom inozemstvu, ipak je drugačije nego u Hrvatskoj. Tamo listovi kao što je Hrvatsko slovo nisu izloženi javnom linču, i autori takvih listova nisu tretirani kao fašisti. Ovdje je gotovo sramotno biti hrvatski idealist, idealistički novinar i domoljub, ovdje je idealist bogec bistrički. Koliko možemo vidjeti hrvatski narod ipak vapi za dobrim novinarskim štivom. Stoga zaoštrimo ovo pitanje: koliko sadržaji i način pisanja u listovima kao što je Hrvatsko slovo doista odgovaraju željama i potrebama čitatelja. Ne obuhvaćamo cijelu paletu izdavačke djelatnosti u Hrvatskoj, prevodilačku aktivnost itd. Ne bavimo se dovoljno nepostojanjem hrvatskog narodnog gospodarstva itd. itd. Kako bismo se o takvim temama više bavili nužan je dakako, novac, kojeg sigurno nema. . Hrvatsko slovo nema jasne poruke, nema živahnosti, da je jezik krut - to je sve točno i tu bi trebalo zaista nešto promijeniti i razmišljati kako to promijeniti. Znamo da je to jako teško, da to nije moguće u situaciji koju nam je predstavio g. glavni urednik Piskač i drugi, ovdje imamo samo nekoliko suradnika. Oni dakako, ne mogu riješiti taj problem bez veće suradnje hrvatskih intelektualaca, prije svega, a i tehničkih suradnika.

Đuro Vidmarović - humor zamijeniti kulturom
Hrvatsko slovo danas su jedine tjedne književne novine u Hrvatskoj. i uloga HS postaje nezaobilazna. Štoviše, gašenjem ili njihovim guranjem na slijepi kolosijek, cijelo tzv. državotvorno, kršćansko, demokratsko i slobodarsko krilo današnje hrvatske književnosti doživjet će istu sudbinu. Stoga je opstanak i širenje Hrvatskog slova uvjet književnog višeglasja. To što se pojavljuju pojedine informacije i zahtjevi, da se ukine i da se proglasi fašističkim je opasna tendencija. To je tendencija koja ide prema jednoumlju. Ja svjedočim da sam u Hrvatskom slovu preveo niz židovskih autora, ruskih, ukrajinskih, bjeloruskih, muslimanskih, čečenskih, bez ikakvih problema. U ovom trenutku ove novine vodi respektabilna ekipa članova Društva hrvatskih književnika. Ne smije se kaskati za događajima. Možda se treba razmišljati o otvaranju prostora za tekstove drugih autora, ako imamo novaca. Bez novaca ništa. (.) Dalje, rubriku kulture ja bih proširilo na humor, koji je pomalo arhaičan. Tu stranicu pretvoriti u stranicu kulture i time bismo dobili mogućnost za veći broj suradnika. Snažnije motivirati ljude za pretplatu. da dobijemo što je moguće više pretplatnika, svaki od naših rodoljuba da se pretplati, da pokaže svoje rodoljublje, državotvornost pretplatom. Nekada smo u ambasade dobivali Hrvatsko slovo, . sad su to sve zabranili. (.) HS ima sjajna izdanja knjiga ovdje, koje sad prednjače svojom kvalitetom među hrvatskih izdavačima. Dakle ima se čime pohvaliti. Nažalost kažem, bez novca. (.).

Mladen Pavković - Tuđman kao zaštitni znak!
(.) Svjedoci smo da nas još uvijek, nakon toliko godina od završetka Domovinskog rata ne smiju se objavljivati imena poginulih. HS je prekršilo i taj zakon. (.) Mi ne možemo službeno dobiti podatke o poginulima. Dakle, mi se na sve moguće načine tražimo da bismo došli do tih podataka. Vidite i sami gotovo svi su napustili prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana, a za Hrvatsko slovo, ja bih rekao, on je na određeni način i zaštitni znak. (.) Hrvatsko slovo nije samo tjednik, Hrvatsko slovo su i tribine. Sve za Hrvatsko slovo, Hrvatsko slovo nizašto.

Damir Pešorda - gdje su internetske stranice?
Ono što su već prije mene neki govorili, dakle, modernizirati dizajn, ili barem naslovnu stranicu, da ono čisto vizualno na kiosku izgleda bolje i drugo modernizirati sam diskurs, odnosno sadržaj. Znam da Hrvatsko slovo je list konzervativne orijentacije, međutim i o tim temama i ti stavovi se mogu zastupati jednim modernijim diskursom primjerenijim vremenu i prostoru. Dakle, zato mislim da treba pomladiti suradnike i proširiti krug suradnika. . ne bi bilo loše da list bude na internetu. mislim da bi se mogao raspisati nagradni natječaj za esej kako bi se privukli mlađi ljudi pa bi se netko od njih postao i stalni suradnik, a treće, Hrvatsko slovo je jedini tjednik koji je još uvijek 10 kn u zemlji. Mislim da bi se trebalo razmisliti o povećanju cijene.

Drago Tišljar - uvažiti hrvatski dizajn
(.) Činjenica je da je dizajn prilično neprofiliran, prilično neuvjerljiv. Čuo sam misao da je to konzervativni list, mi imamo dovoljno razloga i elemenata da bismo mogli izvesti kvalitetan dizajn iz naše grafičke tradicije, ili tradicije opreme naših grafičkih listova specijalno između dva rata. Iz toga bi se mogli izvući kvalitetni rezultati i u smislu posuvremenjivanja lista. Dakle mogli bismo načiniti nešto što mi se čini važnijim od moderniziranja lista. mogli bismo napraviti autentični hrvatski dizajn u našem listu. I onda sve se to svodi na vašu primjedbu. Kako napraviti nešto bez novaca? Mogu vam reći da jedva mogu shvatiti da bi nekakav dizajner za jedan vrlo kompleksan pristup, kao što je recimo uređivanje lista gdje treba jedan potpuni čovjek, to za mene nije nikakvo rješenje ove naslovne stranice. Da bi se to moglo raditi iz entuzijazma trebao bi čovjek biti izuzetno bogat da bi mogao u tom smislu pomoći. . Sa kvalitetnim likovnim profiliranjem lista što uključuje i kvalitetnu fotografiju, što uključuje i angažiranje mnogih kvalitetnih crtača i ilustratora, . ta vizualizacija nekih naših tekstova, i kvalitetno prezentiranje nekih naših tekstova, mogla bi pomaknuti i ovu granicu o kojoj govorimo o generacijskom pristupu listu. . nikako ne ukinuti humorističku rubriku. Mi vapimo za kvalitetnim humorom. Ja čak poznajem neke ljude koji rade u humorističkoj rubrici. Njihovi tekstovi nisu kvalitetno plasirani. (.)

Zoran Božić - otvoriti se i dijaspori
Ja bih upozorio sve utopiste . da pogledaju ove prostore gdje se rađa Hrvatsko slovo. U zagrebačkom žargonu se to zove špelunka. Ja bih rekao da sam iznimno ponosan na ljude koji izvode godinama ovakav list.... Nama sada slijedi postupak ulaska u Europsku uniju i tu se otvara cijeli niz problema. Hrvatska će biti obrađena daleko više nego što je bila u Jugoslaviji i to je jedno široko polje za aktivnost ovog dijela tiska u kojeg spada i Hrvatsko slovo. U tom smislu ja bih pojačao napore sa dijasporom. Ne znam na koji način da bi se proširio broj stranica, dakle ne samo sa Bosnom i Hercegovinom, nego i sa prekomorskom dijasporom jer pretpostavljam da je to poseban resurs koji nije dovoljno iskorišten. (.).

U raspravu su sudjelovali i Ana Lučić, koja se založila za to da list treba biti još više nacionalno obojen, Stjepan Šulek, koji je naglasio kako se u Europi vode ozbiljne rasprave o EU i da ne treba zazirati od tih tema, kao ni od hrvatske dijaspore, Vladimir Vratović založio se za rubriku Hrvatska i Europa, Ante Matić uklikuno je - Neka Hrvatsko slovo ide dalje, a ne da nas unište kao Fokus, Marija Barbarić-Fanuko istaknula je kako još čita samo Hrvatsko slovo, a Krešimir Marić je upozorio kako treba voditi računa "o tome da mi ulazimo u Europu, a Europa samo što se nije raspala". (hs)

15. svibnja 2009.
Oružani sukob
U "oružanom sukobu" branitelji postaju agresori, a agresori žrtve. Zato je izbrisan termin velikosrpska agresija
Svaki hrvatski grad koji se nalazi na zemljovidu velike Srbije a odupro se posljednoj velikosrpskoj agresiji, ili je osloboditeljskim akcijama vraćen u hrvatski teritorijalni suverenitet, dobiva svoga žrtvenog jarca. Sad je aktualan Osijek. Gospić je već odrađen. Knin se upravo opservira u Haagu. Za Vukovar još nije pala odluka o tomu kojemu od hrvatkih branitelja treba suditi: Merčepu, Dedakoviću, Borkoviću... Kad svaki taj grad nesuđene velike Srbije dobije hrvatskoga žrtvenog jarca - evo razloga za dugoročno izjednačavanje žrtve s agresorom i opravdanje teze: Svi su jednaki.
U obrazloženju presude, nepravomoćne, piše da je general Branimir Glavaš kriv jer je tijekom "oružanih sukoba...". Je li doista velikosrpska agresija isparila i iz hrvatskog pravosuđa? Zločini počinjeni u poraću Drugoga svjetskoga rata već su okvalificirani kao "pojedinačni ekscesi". Sad je i velikosrpska agresija okvalificirana kao "oružani sukob".
Terminološke zamke pokoravanja Hrvata postale su u nas pravo minsko polje. Kad treba skupljati političke bodove onda se na prigodnim komemorativnim skupovima tu i tamo spomene velikosrpska agresija. No, kad se sudi hrvatskim braniteljima, ta agresija se ne spominje kao realan kontekst. Kakav je to oružani sukob u kojemu je samo u Osijeku stradalo preko tisuću i dvije stotine civila? I tko je za njihovu smrt odgovarao? Tko je odgovoran za smrt Vukovara? Oružani sukob? Kako to da tijekom "oružanog sukoba" nitko ne spominje djelovanje pete kolone? Dio sudionika velikosrpske agresije, dobro umrežen, organiziran i naoružan, nalazio se i s hrvatske strane bojišnice. Najveći dio pobunjenih Srba je aboliran, oslobođen od bilo kakve odgovornosti, odmah po okončanju "oružanih sukoba". Poslije abolicije radi se na tome da abolirani agresor dobije status nevine žrtve "oružanog sukoba". Ako dakle imamo agresora-žrtvu, netko treba odgovarati, jer u oružanom sukobu postoje najmanje dvije strane. Nema bolje mete za tu optužbu od hrvatskih branitelja. Tako hrvatski branitelji postaju branitelji-agresori. Zar je to polazište neovisnog sudstva?
Hrvatska je navodno strašno zauzeta za procesuiranje svih zločina. Ali samo tijekom "oružanih sukoba". Selektivna, politički navođena zauzetost posve je zanemarila zločine poraća Drugog svjetskog rata. Je li to zato što se ti zločini nisu dogodili tijekom "oružanih sukoba", već po njihovu završetku? \rtve su proglašene "narodnim neprijateljima" i zatrpane u jame. Preostalo stanovništvo palo je pod jaram oslobođenja.
Koje je naravoučenje izokrenute logike čiji smo svjedoci i u kojoj se koprcamo vapeći za elementarnom pravdom i istinom? Ono je jednostavno: Glavaš nije trebao braniti Osijek, Norac nije trebao braniti Gospić, Bobetko nije trebao braniti Dubrovnik, Imoćani nisu trebali pomagati Zadru u okruženju, Gotovina nije trebao oslobađati Knin - i tada ne bi bilo nikakvih optužaba i suđenja. Jer nije bilo "oružanih sukoba" agresor bi nas sve skupa, bez otpora, naime, proglasio narodnim neprijateljem i bez suda, kao na Ovčari, kao na Bleiburgu, u Hudoj jami ili Ključu Brdovečkom, pobio, zasuo vapnom i zatrpao zemljom. Opet bismo pali pod oslobođenje, a svoj bi zločinački proces osloboditelji nazvali - pojedinačni eksces. Ondašnje sudstvo bilo je totalitarističko. A današnje? Ono samo ne priznaje velikosrpsku agresiju. Za njega je u istoj ravni oružanog sukoba i agresija na domovinu i oružana pljačka banke!
Kako stvari stoje s "pojedinačnim ekscesima" u velikosrpskoj agresiji? Nitko ne odgovara za 143 do sad otkrivene masovne grobnice žrtava velikosrpske agresije - tu nema ni "selotejpa" niti "garaže", zato jer se one nisu dogodile u "oružanom sukobu", nego na okupiranom području zamišljene Velike Srbije nacrtane davno u Pečkoj patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve. Ponavlja se obrazac oslobođenja iz 1945., ni za komunističke masovne grobnice nitko ne odgovara. Poruka je strašna. Dotući hrvatsku samosvijest dodatno bi trebala suđenja hrvatskim braniteljima, baš kao što je hrvatski puk nad još svježim jamama do kraja trebalo demoralizirati montirano suđenje nadbiskupu Stepincu.
Ona hrvatska samosvijest koja se oduprla velikosrpskoj agresiji danas je razbijena, ne toliko zbog vanjskih pritisaka čuvara Jugoslavije, koliko nesposobnim politikama zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Zar je tako teško jasno i precizno artikulirati crtu ispod koje se ne ide i vrjednote s kojima se ne trguje? Umjesto njih dobili smo "strateške interese" i "razvitak". Uz pomoć njih sve smo manje svoji i sve smo više zaduženiji.