Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 16. listopada 2009.
Urednički komentar
Hrvatski korak dalje
I dalje nas svim silama uvjeravaju da nam je država, prije i poslije komunističke totalitarne vlasti, nezastarivi kriminal
Sve postkomunističke države doživjele su povratni komunistički val. Hrvatska je u tom pogledu učinila i "korak dalje". Kad im se srušio totalitarni režim kojemu su bili "avangarda", kad im jednoumlje više nije jamčilo povlašteni položaj hrvatski su se komunisti dosjetili poznate rečenice Ivana Mažuranića: Kad je čovjek u paklu mora tražiti mjesto gdje je najmanje vruće. I našli su svoje "novo" mjesto ne samo u strankama različitih svjetonazora. Jedno od mjesta demokratskog "pakla" gdje je bilo najmanje vruće bilo je "pretvorba i privatizacija" - tamo su još carevali komunistički carevi. Na ruku im je išao i zakon predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Ante Markovića, po kojemu je uvedena tzv. statička metoda procjene društvenog vlasništva namijenjenog "pretvorbi i privatizaciji". Poslije statičke metode procjene kapitala, preostaje samo pronaći "statički" podobnog kapitalistu. Najbolji kapitalist je bivši komunist, suradnik komunističkog režima, još je bolje ako dolazi iz "dijaspore" gdje ga je služba poslala da uhodari "radnike na privremenom radu u inozemstvu" i "hrvatsku emigraciju"! A onda kad je i demokratska vlast uz pritiske izvana usred rata otvorila proces "pretvorbe i privatizacije", sva su im se vrata otvorila - sigurno su se pitali - zar nije to taj komunistički raj koji smo propovijedali. Doista, nekima je bio, ali taj raj događao se iza crta obrane napadnute Hrvatske, pa su posljedice ostale ne samo na socijalnom planu, nego i na moralnom i psihičkom.
Zanimljivo je primijetiti kako se uoči najavljenih promjena Ustava javlja jednoumna želja svih politički čimbenika s demokratskim legitimitetom da u Ustav ugrade i odredbu o nezastarijevanju kriminala u procesu pretvorbe i privatizacije. Dobro je primijetio Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila (11. listopada 2009.): "Unošenje u Ustav odredaba o nezastarijevanju tzv. privatizacijskog i pretvorbenog kriminala, izvjesno je, ima puno dalekosežnije namjere: omogućiti buduću diskreditaciju same Hrvatske kao države koja je nastala i na zločinu prema Hrvatima"!
Da se htjelo raščistiti s kriminalom u pretvorbi i privatizaciji do sad se moglo stvar riješiti i bez uvođenja te svinjarije u Ustav. Zagaditi Ustav kriminalom u najmanju je ruku bacanje pijeska u oči, ako ne i laprdientia croatica. Kažu zagovaratelji da će stvar funkcionirati po načelu "plati ili vrati". Mi znamo i za kriminal počinjen u procesu nacionalizacije u doba komunističke vlasti, ali on je izvan i iznad zakona. Komunistički kriminal ne će ući u Ustav. Tko će pokojnom djedu Stjepanu nadoknaditi po načelu plati ili vrati otete svinje, krave, purane, kokoši, njive, kukuruz i pšenicu, rakiju i vino - sve su drugovi pomeli uključujući i najže (tavan), kao i četnici devedesetih na okupiranom području dok su se komunisti pretvarali u kapitaliste i demokrate! Kriminal u nacionalizaciji ne će ući kao nezastariv, a ne će ući kao nezastariv zločin ni ustanak protiv ustavno-pravnog položaja Republike Hrvatske.
Kad su već na dnevnom redu ustavne promjene, korektno bi bilo u Ustav ugraditi i objektivnu potrebu za lustracijom. Njemačka u posljednje vrijeme vapi za dodatnom lustracijom, jer je prvu izbjeglo nekih 17.000 osoba koje su se infiltrirale u različite oblike javnoga života, od sveučilišnih profesora i političkih aktivista do medijskih djelatnika i državne službe. Hrvatska je i brojčano i teritorijalno manja, a uvjeren sam da ima puno, puno više osoba od 17.000 koje treba lustrirati. Zato je pravo pitanje, kako država uopće još funkcionira. Ma, evo kako, očajno. Predsjednik Mesić je na tragu povratnog nelustriranog komunističkog tsunamija, naime, o Danu neovisnosti, kojega nitko ne slavi, pa ni on, odlikovao visokim državnim odličjem pola Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Horor. Riječ je partijskim dužnosnicima. Riječ je o Partiji koja je ustrojila i vodila totalitarni komunistički režim, kojega je osudila suvremena Europa. Najveći je horor to da se među odlikovanima našao i Ante Marković, predsjednik vlade države agresora na Hrvatsku, neuspješni spasitelj Jugoslavije i socijalizma s ljudskim likom i prvi kreator partijske pretvorbe i privatizacije! Što je to? To je taj "korak više". To je suprotan proces od onih iz suvremene Europe, koji nas vraća u mentalno stanje od prije 1990.
Nadamo se kako, unatoč tom povratnom valu i koraku više, ustavne promjene ne će na prepad uime "strateških ciljeva" pomesti i članak 141 Ustava.

Hrvatsko slovo, 16. listopada 2009.
PRILOZI DEMISTIFIKACIJI ČETNIČKE POBUNE 27. SRPNJA 1941. (5)
Kontakti Talijana i pročetničkih elemenata

ĐOKO JOVANIĆ, Titov general i narodni heroj, u članku "Ustanak u donjolapačkom kotaru 1941. godine" u knjizi "Kotar Donji Lapac u NOR-u" (str. 96. do 156.) svjedoči o tadašnjim događanjima (nastavak iz prošlog broja)
"Druga grupa četnički orijentisanih pripadnika nalazila se u Donjem Lapcu. Među njima nije bilo neke politički istaknute ličnosti. Najpoznatiti su bili Aleksandar Kotljarov, kotarski načelnik, Nikica Kosanović, bivši predsjednik lapačke općine i Milan Starčević, bivši vazduhoplovni major bivše vazduhoplovni narednik. Posebno mjesto zauzimao je Boško Rašeta, aktivni artiljerijski major bivše jugoslavenske vojske. On je bio politički najuzdignutiji i čvrsto opredijeljen za politiku bivše jugoslavenske vlade. Ali on je imao posebnu taktiku, a tu taktiku zastupala je jugoslavenska vlada u izgnanstvu. Suština te taktike bila je: glavno je sačuvati živu glavu, a pitanje budućnosti rješavat će se za zelenim stolom poslije pobjede saveznika. Kralj i jugoslavenska vlada u inostranstvu bit će naši predstavnici koji će diktirati buduće uređenje Jugoslavije.

Osim lapačke grupe i u drugim selima kotora bilo je četnički orijentisanih pojedinaca kao što su: Lazica Ljubojević, trgovački putnik iz Nebljusa, Luka Štikovac, žandarmerijski narednik iz Dobrosela, Sava Opačić Sako, seljak iz Dnopolja i neki drugi.
Talijanski okupator nije bio zadovoljan s novom tvorevinom, NDH. U toj tvorevini on je vidio prije svega interes Njemačke. Ta tvorevina je stajala na putu njegovoj imperijalističkih aspiracija. Talijanski fašisti držali su i organizirali Pavelića i ustaše da bi vjerno izvršavali njihove uloge. Sada su, međutim, trebali s njime da razgovaraju kao ravnopravni partneri. Došlo je čak i dotle da im Pavelić i ustaše oduzimaju dio mora i obale na koje su Talijani potpuno računali.
Zbog toga su predstavnici talijanske vlasti najprije dali mig, a zatim neposredno organizirali i finansirali "inicijativu" srpskih političara, na čelu sa Nikolom Novakovićem Longom, za stvaranje neke srpske autonomne oblasti pod talijanskom upravom.
Tko je 23. jula 1941. godine došlo u Benkovac do sastanka "viđenijih" srpskih političara: Momčila Đujića, Steve Rađenovića, Pajice Omčikusa, Vlade Novakovića, Ilije Zečevića, s jedne strane i predstavnike talijanskog prefekta u Zadru, s druge strane. O tome izvještava prefekt u Zadru poručnik Emillo Creoli 2.VIII.1941. godine; "Održan je sastanak prema vašim instrukcijama uglednih ličnosti srpskih emigranata, ranije zapaženih političkih figura. Sastanak je održan u duhu prijateljstva prema kraljevskoj figuri. Sastanak je održan u duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi. Oni su u potpunosti prihvatili našu sugestiju i vratiće se u svoje krajeve, gdje će raditi onako kako ste vi, ekselencijo, zahtijevali, tj. radeći da se kninski i gračački kotar sjedine pod kraljevinom Italijom. Oni su sami isticali da je naša i njihova politika zajednička, jer nam prijeti ubistvena opasnost od komunističkih bandi. Mi smo im obećali financijsku i materijalnu pomoć, svotu koju ćete vi odrediti. u prilogu vam šaljem letak da ga vi korigirate i povratite pukovniku Cipriju, koji će ga dostaviti gospodinu Omčikusu." (str. 117)

Rušenje željezničke pruge i ubojstvo hodočasnika

Đoko Jovanić dalje piše: "Kaldrmsko-zavalački odred, jačine 40 ljudi, naoružan s jednim puškomitraljezom, 16. vojničkih i 20 lovačkih pušaka, pod komandom Jove Bursaća i Vlade Zorića (u prvim borbama nije postojala jedinstvena komanda već su vodovi dejstvovali samostalno, a komandiri vodova su se međusobno dogovarali) dobio je od člana Revolucionarnog odbora Voje Mileusnića zadatak da zaposjedne Šipadovu željezničku prugu i ne dozvoli neprijatelju prodor pravcem Knin - Drvar. Prije podne, 27. jula, odred se iz Batinjolovog magazina u Kaldrmi snabdio eksplozivom i krenuo duž željezničke pruge Kaldrma - Tiškovac.
Komandant 15. pješadijskog domobranskog puka iz Knina, puk. Čordošić na vijest o ustanku u Drvaru, poslao je jednu domobransku satniju, ojačanu sa 16 žandara i nekoliko ustaša, prugom Knin - Drvar sa zadatkom da što prije izbije u Drvar i pritekne u pomoć drvarskom garnizonu. Oko 13 časova, satnija je stigla vozom u željezničku stanicu Tiškovac i produžila prema Kaldrmi. Do susreta s ustanicima došlo je između Gornjeg Tiškovca i Kaldme kod Baukove kuće. Ustanici su minirali propust na pruzi (miniranje su izvršili Mirko i Đuro Bursać, mineri iz rudnika Trepča ) pa je kompozicija zaustavljena. Domobrani su iskočili iz voza i zauzeli položaje s jedne i druge strane pruge. Od 13-14 časova vođena je borba, a onda su se domobrani s manjim gubicima povukli u pravcu Knina. Na našoj strani nije bilo gubitaka. U borbi se istakao stari Milan Zorić Palasija, dobrovoljac iz I svjetskog rata i njegov sin Miloš Zorić, poznati puškomitraljezac iz prvih dana ustanka.
Tako je na ovome pravcu spriječen pokušaj neprijatelja da priskoči u pomoć Drvaru. Ovo je bila najznačajnija borba prvog dana ustanka u srbskoj općini.
Prije podne, u toku istog dana, ustanici iz Dugopolja, pod komandom Milana Tankousića, napali su, zajedno s Trubarskim gerilskim odredom, žandarmerijsku stanicu Trubar i zauzeli je. Nakopn toga Dugopoljci su se priključili Kaldrmsko-zavaličkom odredu. Ustanici iz Bosanskih Osredaka, poslije zauzimanja Srba, prebacili su se prema Tiškovcu. Na ovom pravcu, ujutro 28. jula, naše snage su narasle na oko 200 boraca, naoružanih s tri puškomitraljeza i stotinjak vojničkih i lovačkih pušaka." (str. 119)

Vlak s hodočasnicima i rušenje pruge
O istim događanjima piše Milan Šijan u članku "Sjećanja na ustanak u SRbu i okolici" u istoj knjizi na str. 183 - 206: "Ustanak se razvijao i u Kaldrmi - Tiškovcu. Sekretar Sreskog komiteta Gojko Polivina, poslije završenog sastanka u Nadurljaju 26. jula oko 11 sati, s Dušanom Mileusnićem ide u Zavlaku. Putovali su skoro cijelu noć i tek pred zoru stigli u Zavlaku. Imali su zadatak da na tome sektoru podignu narod na ustanak i da, shodno naredbi Štaba gerilskih odreda za Drvar, organiziraju zatvaranje pravca koji vodi od Knina prema Drvaru. U ranim jutarnjim satima čuli su se pucnji iz pravca Drvara. To je bio znak da je ustanak počeo.
Ubrzo je u Zavlaci, Kaldrmi, Dugopolju i Tiškovcu počelo okupljanje ljudi i pripremanje za borbu. Oko 10 sati kreće grupa ustanika iz Zavlake (pod komandom Vlade Zorića) i grupa ustanika (pod komandom Jove Bursaća) u pravcu Šipadove pruge da poruše prugu i zatvore pravac prema Drvaru. Oni stižu u Tiškovac gdje im se priključuju i grupe ustanika iz toga sela. Pristupili su rušenju mosta na pruzi kod Tiškovca. Upravo u samom toku rušenja naišao je vlak od Knina s ustašama, koji su pošli prema Drvaru. Rušenje mosta je prekinuto a ustanici su se rasporedili oko pruge očekujući vlak. Kad je vlak stao kod porušenog mosta, ustanici su otvorili vatru. Vlak se vratio u Knin. (U ustaškom izvještaju pominje se napad na ovaj vlak u kojem je bila satnija vojnika i 16 žandara). (str. 194-195.)

            U toku nekoliko dana bio je oslobođen Srb, Drvar i sva naseljena mjesta do Knina i Gračaca. (U tim mjestima bili su Talijani i nismo ih napadali). Oslobođena je velika teritorija na kojoj je prije ustanka djelovala ustaška Pavelićeva vlast. Slobodna teritorija je graničila na jugu s talijanskom okupacionom zonom u Dalmaciji. U toj zoni Talijani su zabranili dalju aktivnost ustaša pa je time opasnost od ustaša s te strane prestala. Ustaničke snage na Srbskom klancu ostaju pasivne. Talijane još nismo napadali, a južno ustaša nije bilo. Tu su bili ustanici sa sektora Tiškovca i Kaldrme, a ni oni na svom sektoru nisu imali neprijatelja. U Kninu su bili Talijani pa je prestala potreba odbrane njihovih sela. Na sektoru prema Lapcu ustaničke snage, koje su 27. jula koncentrisane na prostoru sela Brotnje, kreću slijedećeg dana u pravcu Doljana." (str. 198-199.)
Nastavlja se
Priredio Ante BELJO

Hrvastko slovo, 16. listopada 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Gusarska sonata
Politike prestaju biti vjerodostojne kad se pretvore u neke nove "demokratske", a zapravo - nečije osobne ciljeve koji opravdavaju svakojaka sredstva  te raštimavaju društvo kao kakvo raštimano glazbalo
Možda ćemo spoznati besmisao Gusarske sonate i pronaći izlaz iz nametnutog nam svijeta za koji je ulaznica pripadnost lijevoj ili desnoj političkoj misli
Ljudima je u nas i bilo gdje u svijetu oduvijek bila najvažnija kvaliteta njihova života, a tek onda sve ostalo. No, kada ideologije počinju ljudima biti stube za dostizanje uspjeha, tada one s pravom postaju još omraženije nego što su inače, jer prestaju biti vjerodostojne pretvarajući se uvijek u neke nove "demokratske", a zapravo - nečije osobne ciljeve koji opravdavaju svakojaka sredstva raštimavanja društva do trenutka kada počinjemo zvučati kao kakvo raštimano glazbalo. Kod nas je, na primjer, ipak još uvijek mnogo više od običnog prava svakog čovjeka na život i rad, poželjno biti politički opredijeljen i stranački brandiran kako bi pojedinac uspio ostvariti svoje životne i profesionalne ciljeve. Stranačka opredijeljenost postaje tako društveno puno važnija kategorija od dobrog kućnog odgoja, školovanja, opće kulture, stjecanja znanja te stručnog usavršavanja. Dok god bilo tko, tko osjeti i malo što političke, što korporativne moći, bude zastupao interese samo jedne skupine ljudi zanemarujući pritom interese ostatka našega društva, ne ćemo imati pravo zvati se demokratskim društvom, jer takav način upravljanja državom upozorava na to da patimo od kroničnog nedostatka pravednosti i cjelovitosti. Na našu žalost, kod nas velika većina odlučitelja pri prvom susretu s vlašću dobiva u naslijeđe od svojih prethodnika čepiće za desno ili lijevo uho i gusarske poveze za jedno oko, desno ili lijevo, sasvim je svejedno. Tim pristranim odlučivanjem pri kojem odlučitelj namjerno ne čuje na jedno uho i ne vidi na jedno oko, postiže se učinak da je uvijek samo jedan dio umreženog društva zadovoljan, dok je drugi neumreženi dio u pravilu uvijek nezadovoljan postojećim stanjem. Donošenje političkih odluka i zakona sigurno nije nimalo lako, pogotovo onda kada se donose odluke koje će jednu skupinu ljudi učiniti neviđeno sretnom, gotovo presretnom - poput dobitnika na talijanskom lotu, dok će te iste odluke ostatak društva oštetiti ili na bilo koji drugi način povrijediti. Zar je tako teško osmisliti zakone koji ne će nikoga diskriminirati niti privilegirati, koji će pridonositi boljoj društvenoj klimi i jednakosti te koji će konačno osloboditi društvo od stranačkog sljepila i gluhoće? Jedno je sigurno - atmosfera podjele i mržnje nikome od nas ne donosi korist, već samo nagrđuje cjelokupnu sliku našeg društva.

Lijepo se sjetiti ponekog nam dragog i neiscrpnog štiva, a još je ljepše uvijek ga iznova prepoznavati u svakodnevnom životu. Ipak, jedno su nesavršeni svjetovni zakoni, a drugo je stvarni život čovjeka, njegov jedinstven put i nevjerojatno savršenstvo prirodnih zakonitosti. Za razliku od pragmatičnog Konfucija koji je vjerovao strogim ograničavajućim državnim zakonima, Lao Tse je istinu tražio u onim nepisanim zakonima kojima podliježemo svi mi, samim time što smo dio prirodnog sklada. Doista, mora li baš sve biti napisano kako bi bilo savršeno i nije li upravo nesavršenost najbolja definicija savršenstva? Uživajmo u, čas jednoj, čas drugoj, ekspoziciji oprečnih političkih misli, potom u njihovoj djelomičnoj provedbi te na kraju u reprizi, kao u pravoj Gusarskoj sonati nepoznatog, ali očito vrlo utjecajnog skladatelja. Ali, nemojmo ipak ići tako daleko pa dopustiti da se svakoga jutra budimo jednako beznadni, zbunjeni, hipnotizirani i isprogramirani, uz glazbu i stihove uvijek jedne te iste pjesme, na primjer "I Got You Babe" u originalnoj izvedbi Cher i Sonnyja (iz 1965.), kao i zbunjeni meteorolog Phil Connors u izvrsnoj glumačkoj izvedbi Billa Murraya u legendarnom filmu Groundhog Day (Beskrajni dan) iz 1993. redatelja Harolda Ramisa. Jer, naš život još uvijek nije dio nekog SF romana, on još uvijek nije beskrajni dan koji se ponavlja, već dan koji se živi, doduše uvijek ispočetka, ali uvijek na nov i neponovljiv način, a iznad svega - to je ipak dan koji ima smisla. Znajući stoga kako ni promjenu, ali ni ponavljanje nitko pametan ne shvaća doslovno, ne bismo se smjeli bojati te Gusarske sonate koja se ponavlja čas u izvedbi jednog, čas u izvedbi drugog instrumenta, jer gdje ima mora, ima i gusara, gdje ima skladbi, ima i instrumenata, kao i glazbenika za izvedbu. I možda ćemo upravo zahvaljujući toj jednoobraznoj sonati jednoga dana spoznati njezin besmisao i uspjeti pronaći izlaz iz tog nametnutog nam, fiktivno orijentiranog unreality kazališta za koje je jedina ulaznica naša pripadnost lijevoj ili desnoj strani političke misli.
I ne znači da moramo šutjeti. Ne, no valja znati slušati. Uskladiti glasove s drugim ljudima tako da se u jednakoj mjeri čuju svi naši glasovi nešto je puno ljepše i snažnije od bilo kojeg drugog glasanja na svijetu. Na taj način postaje moguće i pravo zbiljski orijentirano - reality kazalište s vjerodostojnim prikazom našeg vremena u punom sjaju, pravi Theater Der Zeit. Budimo svjesni naše važnosti na ovome svijetu, važnosti svakoga od naših instrumenata u orkestru ovoga svijeta. Zar je sonata doista jedina instrumentalna kompozicija koju imamo pravo zasvirati i imati na repertoaru ili smo i mi, kao i velika većina zemalja, sposobni za instrumentalno mnogo složeniju, zahtjevniju i bogatiju simfoniju, u skladnoj izvedbi našeg složnog narodnog orkestra?

Hrvatsko slovo, 16. listopada 2009.
Razgovor
Akademik Radoslav Katičić, donedavni pročelnik Instituta za slavistiku Sveučilišta u Beču te voditelj doktorskog studija kroatologije na Hrvatskim studijima
Prije smo bili ušutkani i nemoćni, a danas smo u slobodnoj Hrvatskoj na ispitu
Ovih je dana na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu održana 1. međunarodna kroatološka konferencija na kojoj su sudjelovali sudionici s više hrvatskih sveučilišta, znanstvenih instituta te sa sveučilišta iz inozemstva. Tim povodom o kroatologiji kao interdisciplinarnom znanstvenom području koje zahvaća svu širinu, prošlost i sadašnjost, utjecaje i dodire, u proučavanju hrvatskoga kulturnog naslijeđa i identiteta, razlozima krivih interpretacija hrvatske kulture i njihovih posljedica te o (ne)doraslosti bogatom naslijeđu razgovarali smo s akademikom Radoslavom Katičićem, uglednim jezikoslovcem, kulturologom, voditeljem doktorskog studija kroatologije  

Ovih je dana održana 1.  međunarodna kroatološka konferencija na zagrebačkom Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj. Koji su njezini ciljevi?
Cilj konferencije bio je dvojak. Na hrvatskim studijima i oko njih već se više od desetljeća razvija kroatologija, kako u dodiplomskoj, tako i u poslijediplomskoj nastavi. Njezino utemeljenje i razvijanje bio je pri osnivanju Hrvatskih studija na Sveučilištu u Zagrebu jedan od motiva. Konferencija je trebala predstaviti kroatologiju našoj široj sredini i okupiti perspektivne suradnike zainteresirane za takve studije kad jednom upoznaju njihovo usmjerenje i potencijalne domete.  Drugi je cilj konferencije bio da kroatologiju i naš rad na njoj predstavi međunarodnoj stručnoj zajednici. Zato je ta konferencija organizirana kao međunarodna.

Konferenciju ste otvorili predavanjem o nacionalnoj kulturi. Kakva je hrvatska kultura u odnosu na ostale te što to, uz ostale postojeće studije - kroatistiku, zahtijeva pristup koji zagovarate? Koji su dosadašnji problemi ili nedostatci tumačenja?
U svojem uvodnom predavanju ilustrirao sam po kojim svojim glavnim svojstvima hrvatska kultura nije tipična među drugim europskima. Ona se od samoga svojeg početka izražava na dva jezika, latinskom i "slovinskom", što je izvorni naziv crkvenoslavenskoga jezika, a taj posljednji se u Hrvata već od rana otvara narodnomu jeziku različitih dijalekatskih boja. Na kraju je posve prevladala novoštokavska jekavska, pa je takav i  "slovinski" kojim sada odgovaram na Vaša pitanja. Hrvatska kultura nadalje, kao i druge, pripada širim kulturnim krugovima, ali ne kao one jednomu, nego više njih. Mnoge važne pojave u hrvatskoj kulturi takve su da se valjano mogu razumjeti samo poredbenim proučavanjem. Sve to zahtijeva izrazitu interdisciplinarnost pristupa i trajno prekoračivanje nacionalnih granica. To su glavne značajke kroatološkog pristupa. Sve to nemoguće je primjereno razviti u nacionalnim humanističkim disciplinama kao što je kroatistika, tj. hrvatska nacionalna filologija, ili nacionalna etnologija, povijest umjetnosti, glazbe, filozofije itd.

Tijekom naše kulturne povijesti možemo govoriti o pozitivnim i negativnim utjecajima drugih naroda i kultura u dodiru s hrvatskima. Koji su kulturni krugovi bili presudni za razvoj hrvatske kulture, odnosno hrvatskog identiteta?
Hrvatska kultura pripada trima krugovima. Navodim ih redom važnosti što pripadnost njima ima za njezinu cjelinu. To su krugovi jadranski, podalpsko podunavski i balkansko-anatolijski. Taj posljednji u hrvatskoj kulturi nikada nije bio dominantan kao u nekim susjednim kulturama na jugoistoku, ali se iz nje ne može ni isključiti ako će ona ostati sama sobom. Pripadnost tima trima krugovima očito odražava utjecaj političke i upravne vlasti mletačke republike, habsburške monarhije i osmanlijskoga carstva nad hrvatskim prostorom. No prava se znatnost te pojave pokazuje tek kad se zna da je ta trojnost kulturnih krugova uočljiva već u mlađem kamenom dobu, kad se ljudska kulture tek počela diferencirati u razne oblike, i da je ostala do našega vremena. U hrvatskoj se kulturi ta tri kruga prožimlju od tada pa sve do danas. Mletci, Beč i Stambol bili su samo mladi predstavnici kulturnopovijesnih silnica povučenih već u pradavnini.  

Tri pisma, višejezičnost, udjel u svim umjetničkim epohama, u znanosti i umjetnosti  svjedoči o bogatstvu i samosvojnosti hrvatske duhovne baštine unutar istoga europskoga identiteta.  Jesmo li toga svjesni u dostatnoj mjeri ili imamo osjećaj manje vrijednosti u odnosu na druge narode iako se  Svijet nemalo iznenadi kad u njegovim središtima izložimo svoja djela u povijesnom presjeku?
Toga sasvim sigurno najvećim dijelom nismo dosta svjesni a što je posljedica toga što smo u europsko novo doba stupili nedorasli svojoj bogatoj baštini. A kako se valjalo brzo konstituirati kao nacija, jer bismo inače lako mogli dospjeti pod kotače povijesti, ostvareno je to ideološkim prečacima na kojima se zanemarilo poznavanje blaga svoje prošlosti. Tu ulazi u igru i općenito nizak stupanj naobrazbe hrvatskoga puka koja se nije dala preko noći podići. Još danas bolno osjećamo posljedice toga. Popraviti se to stanje može samo intenzivnim razvojem naobrazbe. Pri tome, međutim, treba svladavati velik otpor jer to nije u duhu ovoga vremena, a opire se tomu i tromost duhova.   

Koliko će ovako zamišljen studij kroatologije utjecati na našu ukupnu svijest o karakteristikama i veličini naše kulture kao zaloga za budućnost  te na pravilno određivanje Hrvatske unutar Europe i njezina kulturnoga kontinuiteta od pape Ivana VIII. i sveza s Rimom?
Studiju kroatologije sigurno je jedna od glavnih svrha utjecati na kulturnu svijest i popraviti zatečeno stanje. On će pomoći da upoznamo svoju kulturu i time svoj identitet, da odredimo njezin položaj u europskom i svjetskom kontekstu i da ju stanemo primjereno, a nadati se je, i uspješno predstavljati svijetu.

Hrvatski su umjetnici uzimali od Europe, ali i obogaćivali Europu. Opće je poznato da su  djela Marka Marulića bila u svoje doba prevođena na mnoge, ponajprije europske  jezike (ali čak i na japanski). No od Europe se više očekivalo tijekom povijesti kada smo to trebali. Zašto hrvatska kultura u europskim okvirima nije bila adekvatno interpretirana i koliko je to imalo posljedice i na društvenu povijest Hrvata?
To je vrlo ozbiljno i važno pitanje, ali je takvo da nikako nije moguće odgovoriti na nj u nekoliko rečenica. Nema dvojbe da se tu radi o interesima i o slici svoje okoline i svojega svijeta kakva godi vodećim europskim sredinama. Rasuđivati o tome valja uzimajući u obzir gledanje tih sredina na europski istok i jugoistok kakvo je bilo kroz stoljeća. A kada se baš o hrvatskoj kulturi radi, lako je razumjeti da oni koji žele da se bez ostatka utopimo u nekakvoj Jugoslaviji nisu skloni adekvatno ju interpretirati. Nema dvojbe da je to djelovalo na društvenu povijest Hrvata. Ako ništa drugo, guralo ih je tomu da se u novom europskom vremenu žurno konstituiraju mimo svoju bogatu i raznovrsnu baštinu.

Stranci su tijekom povijesti hrvatsku umjetnost cjepkali na regionalne kako bi je oslabjeli u cjelini. Bogata djela hrvatske umjetnosti bila su razlogom mnogih posezanja. I posljednjih godina prisvajaju se hrvatski uglednici, Bošković, Vojnović. Znamo li se danas odgovarajuće zaštititi?
Da, to je doista tako. I nije to ništa novo. To je aspekt one pojave da se hrvatska kultura ne gleda i ne vrednuje primjereno. Prije smo bili pred tim dosta ušutkani i nemoćni. Danas smo, u slobodnoj Hrvatskoj, na ispitu. Moramo se pokazati sposobni da se tomu djelotvorno odupremo. Razvoj i studij kroatologije može tu mnogo pridonijeti. Kroatologija može pomoći i tomu da hrvatski prostor u svem bogatstvu svoje raznolikosti funkcionalno sraste u cjelinu kulturne dinamike u kojem će se u svakom dijelu toga prostora stvarati nešto važno za cjelinu. Kad se to postigne, nitko ne će više moći pokušavati Hrvatsku i hrvatski prostor rastakati regionalizmom. 

Kako biste definirali današnji odnos prema nacionalnoj kulturi u odnosu na globalne tendencije? Čini se da se, primjerice, preferiraju strani autori u kazalištima, da je engleski u snažnom prodoru.  
I meni se čini da se ne samo u repertoarima, nego i u nakladništvu, pa i drugdje, naprečac pomodarski poseže za stranim autorima. Ne voditi računa o nacionalnoj kulturi kao da je u nas vrlo utjecajan stav. To je, po mojem mišljenju, vrlo štetno, i u slobodnoj Hrvatskoj valja se tomu djelotvorno i sustavno opirati. No pri tome je na mjestu velik oprez. Jer zatvarati se u svoju nacionalnu kulturu znači iznevjeriti se njezinoj bitnoj naravi i temeljnom smislu. Nacionalna kultura je duhovni aparat kojim skupina ljudi konstituirana kao nacija na sebi najprimjereniji način sudjeluje u nadetničkoj civilizaciji i univerzalnoj kulturi. Okretati se stranim autorima znači njegovati upravo to. Tek treba im se okretati iz duhovnoga prostora oblikovanoga i obilježenoga nacionalnom kulturom i njezinim vrijednostima, a ne iz prostora bezobličnog i izloženog na vjetrometini u propuhu časovitih aktualnosti. Treba im se obraćati promišljeno u smislu potreba upravo nacionalne kulture. Baš tu su kod nas moćne vrlo štetne tendencije. No suprotstavljajući im se, nikada ne valja smetnuti s uma: nacionalna kultura koja se zatvara prema stranomu poništava samu sebe. 

Na čelu ste Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika: što mislite o stanju hrvatskoga jezika? Koji su danas njegovi bitni problemi?
Hrvatski jezik je izgrađen i uspješno standardiziran. Raspolaže zavidnim izražajnim bogatstvom, standardnojezičnim i dijalektalnim, i istančanim stilističkom registrima. Problema tu uopće ne bi trebalo biti. A oni se ipak javljaju zbog nepovoljnih okolnosti i neprimjerenog načina dovršetka njegove standardizacije. Glavni je problem zakočenost pri crpenju iz punine njegove izražajnosti, neshvaćanje odnosa među raznim razinama jezične porabe: formalno dotjerane i razgovorne opuštene, standardne i dijalektalne, odnos prema jezičnoj izražajnosti starijih razdoblja. Standardizacija je u nas dobro provedena, ali su nas naučili krivo govoriti i misliti o njoj. To treba uporno ispravljati.

Iscrpljujemo li se u pojedinim pravopisnim pitanjima, primjerice, pisanje ne ću ili neću? I je li ono sporedno kakvim ga mnogi shvaćaju? Kako riješiti problem šarolikosti u pisanju? Neki spominju zakon o jeziku pozivajući se na primjer Francuske, što mislite o njemu i kako bi on u nas bio dočekan?
Malo je toga u čem nam standard nije siguran ili se doživljava kao sporan. Tamo gdje nije izrastao čvrst uzus neka  "šarolikost" i nije loša jer ne valja siliti ljude da pišu kako ne će. Toga treba biti što manje. Spor o tome treba li pisati ne ću ili neću doista se vodi oko nečeg površinskog i malo važnog. Bilo bi sasvim beznačajno da nema simboličke vrijednosti. 
A zakon o jeziku sam je po sebi besprijekoran instrument regulative gdje god građani koje države većinski osjete potrebu za tim i odluče tako u demokratskoj proceduri. To je tako i kad je riječ o Hrvatskoj. Ipak, kakvi god bili razlozi, mi ne smijemo ni pomisliti na to da zakonom uređujemo porabu hrvatskoga jezika, i to zbog trauma koje je ostavio zakon o jeziku i s njim ured za jezik u nasilnom režimu Hitlerova satelita NDH. To ograničenje cijena je koja se plaća za zablude prošlosti.   

Upravo smo na UNESCOV popis nematerijalne baštine uvrstili još sedam znamenitosti. Hrvatska je država s najviše zaštićenih kulturnih fenomena u Europi, a u svijetu smo na četvrtom mjestu. Znamo li iskoristiti bogato naslijeđe?
To moramo naučiti. A po onome što ste spominjali čini se da učimo. Osobito je važno da uključimo to blago u bogatstvo svoje osobne kulture, da počnemo živjeti s tim. Tek tada će ono zablistati svim svojim sjajem.

IGNORANTSKI PRISTUP
I posljednjih godina svjedoci smo upornog geopolitičkog guranja Hrvatske među zemlje Zapadnog Balkana. Je li se i kulturom manipuliralo u tu svrhu?
Zapadni je Balkan sigurno realnost. Pripadaju mu Bosna, Crna Gora i Albanija, a nekim bitnim svojim dijelovima i Hrvatska, pa se ona iz njega nikako ne može potpuno isključiti. Ali zapadnom Balkanu ne pripada Srbija osim najzapadnijim svojim rubom. Srbija je s Kosovom i Makedonijom vrlo izrazito srednji Balkan kojemu pripada i Grčka osim svojim posvema mediteranskim jugom. Istočni Balkan su Bugarska i Rumunjska. Dnevna politika "međunarodne zajednice" to danas ignorantski zanemaruje, konstruira "Zapadni Balkan" kojemu kao nosivu sastavnicu vidi Srbiju i nas trpa u nju jer misli da će se tako najlakše riješiti svojih obveza i najjeftinije izvući iz neprilika, a pri tome i najbolje zaštititi svoje interese. Tako taj ignorantski pristup postaje zloćudan. Nama je dakako neprihvatljiv, a kako se nameće iz pozicije nadmoći, teško opterećuje naš odnos prema Europi, kojoj mi Hrvati usprkos svemu ipak pripadamo, prirodno. Kulturom se tu malo manipulira, ona se jednostavno s visoka ignorantski ignorira.
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 16. listopada 2009.
Prosvjed pred švicarskim veleposlanstvom u Zagrebu
Potpora Thompsonu, kritika Hrvatskoj i Švicarskoj
U Zagrebu se 9. listopada pred švicarskim veleposlanstvom održao prosvjed potpore hrvatskom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, kojemu je u Švicarska zabranila pjevanje i kretanje. Prenosimo riječ akademika Josipa Pečarića i Hininu vijest o prosvjedu

Nema dvojbe da je zabrana ulaska Marku Perkoviću Thompsonu u Švicarsku i Europsku uniju poruka svima nama. Njihovo obrazloženje počinje konstatacijom kako je on "jedan je od najuspješnijih i najpopularnijih pjevača hrvatske glazbene scene". Očito nam poručuju: Kakav je vaš najpopularniji pjevač - takvi ste i vi. Mi njima odmah kažemo: Hvala vam! Kamo sreće da smo svi kao Marko Perković Thompson!
Sam tekst obrazloženja je doista nešto sramotno: "Poznat je postao 1991. s pjesmom 'Bojna Čavoglave'. Ta pjesma ima za temu borbu protiv pripadnika srpske paravojske za vrijeme građanskog rata u Hrvatskoj (.) PERKOVIĆ Marko hrvatski je folk-rock pjevač čije pjesme djelomice sadrže dijelove teksta koji veličaju ratne zločine i genocid. Slovi za predstavnika ultranacionalističkog svjetonazora koji se nastavlja na fašističku prošlost Hrvatske. Tako on u pjesmi 'Bojna Čavoglave' pjeva o tome da na Srbe treba bacati bombe i pucati u njih iz pušaka te da sve Srbe treba razbiti šakom."
Ovo zadnje ne postoji u toj pjesmi, ali je zanimljivo to njihovo izjednačavanje srpske paravojske sa svim Srbima, zar ne?
Tu je još i najmanji problem što oni velikosrpsku agresiju na Hrvatsku nazivaju građanskim ratom. Mnogo veći problem je što njihov tekst, kako bi to rekao predsjednik Mesić, koketira s neonacizmom. Naime, oni su svjesni da je 'Bojna Čavoglave"! pjesma iz rata, ali ako u takvoj pjesmi kažeš da će se Hrvati braniti tako što će na one koji ih napadaju bacati bombe ili pucati iz pušaka onda veličaš ratne zločine i genocid. Time nam Švicarska, koja se obogatila i zahvaljujući - kako kaže Milan Ivkošić u "Večernjem listu" - "neizmjernim svotama novca nagrabljenog na krvi, na strašnim nesrećama i \idova i podosta drugih naroda, pogotovo afričkih, azijskih i južnoameričkih" poručuje da smo genocidan narod. Sama hrvatska obrana od velikosrpske agresije njima je ratni zločin i genocid.
Po istom obrascu se sudi danas Hrvatima u Haagu i u Hrvatskoj. Po istom obrascu danas inzistiraju na tzv. topničkim dnevnicima. Oni su im veoma važni jer je Hrvatska napravila genocid samim tim što je u granatiranju Knina poginuo čak JEDAN srpski civil. Topnički dnevnici za bombardiranje hrvatskih gradova od Vukovara do Dubrovnika im nisu zanimljivi. Da, tamo su stradali mnogi Hrvati. Ali, zar su svi oni vrijedni u usporedni s JEDNIM srpskim civilom? Zar nisu i nacisti određivali koji su narodi vrijedni a koji nisu. Vidimo da se to radi i danas, a ti ne-vrijedni se ne smiju ni braniti? Organizatori ovog prosvjeda vjeruju da je ovaj švicarski čin "instruiran iz Hrvatske i to iz Ureda predsjednika države"! To je očito već i iz plakata u kome se nalaze Thompsonove riječi: Domoljublje prozvali fašizam, Tako brane njihov komunizam.
Predsjednik Mesić se opet prepoznao pa se opet sam i javio. Naravno, njemu nije ništa sporno u tekstu kojim Švicarci zapravo tvrde da smo genocidan narod. To nas ne čudi! Znamo da je predsjednik ove države lažno svjedočio u Haagu. Njegove laži raskrinkane su u knjizi prof. dr. Miroslava Tuđmana "Vrijeme krivokletnika". Našu tzv. pravnu državu to ne zanima!
Znamo i Mesićevu ulogu u priči o topničkim dnevnicima. Znamo i Mesićevu ulogu u falsificiranju dokumenata pomoću kojih sud u Haagu treba optužiti naše generale. Znamo i Mesićevu ulogu u protuzakonitom dostavljanju dokumenta s oznakom "državna tajna" tom sudu. Znamo i za Mesićevu ulogu u protuustavnom projektu restauracije nove balkanske federacije. Sjetimo se samo njegova nedavnog nastupa na skupu tzv. Federacije balkansko-američkih udruga u New Yorku.
Zato je potpuno opravdan poziv ZU HVIDR-a grada Zagreba takvom predsjedniku "da podnese ostavku, da odstupi i prije isteka posljednjih dana svojeg mandata kako ne bi nanosio daljnju štetu našoj domovini i sramotio časnu funkciju predsjednika hrvatske države". Međutim, takav častan čin ne može se od njega očekivati. Logičnije bi bilo da ga Hrvatski sabor opozove s te časne funkcije. Nažalost, ni to ne možemo očekivati. Pa svima je jasno da naši političari samo slušaju što im svjetski moćnici kažu.
Zapravo, kakav je "problem" u Thompsonu i u nama najbolje je opisao bivši francuski vojni biskup Michel Dubost kada je na međunarodnom vojnom hodočašću u Lurdu rekao da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti? A hrvatske vrjednote su ono o čemu pjeva Marko Perković Thompson. Pjeva o vrjednotama koje se u Europi gube. Oni koji žele takvu Europu zabranjuju mu ulazak u nju. Thompson pjeva o ljubavi prema obitelji, domovini ("neka nitko ne dira u moj mali dio svemira"), svom narodu i Bogu. On pjeva o slobodi i onima koji su je izborili našem narodu. Zato nikada ne smijemo zaboraviti da je Sveti Otac Ivan Pavao II. za svoj stoti posjet izabrao Hrvatsku i da mu je prva poruka - ona u Dubrovniku - bila o vrijednosti slobode.
Švicarci kažu kako "treba spriječiti da on svojim djelomice ekstremističkim pjesmama na svojim nastupima uzmogne radikalizirati dijelove hrvatske iseljeničke zajednice". Ne štite oni samo svoju "unutarnju i vanjsku sigurnost" već "unutarnju i vanjsku sigurnost" takve Europske unije koja ne želi vrjednote o kojima Thompson pjeva. Jer, pjevajući svoje pjesme hrvatskim iseljenicima u europskim državama on čini da te vrjednote žive i u tim državama. Sam Thompson u svom nam Priopćenju poručuje: "Zar nije već vrijeme reći dosta tim lažima i poniženjima? Ne smatram se žrtvom niti se tako osjećam, niti želim da me itko tako doživljava, ovo što se meni događa je ništa u usporedbi sa žrtvom i nepravdom koju su mnogi Hrvati podnijeli u borbi za ponos, dostojanstvo i suverenitet Hrvatske. Sjetite se samo naših generala, Ante Gotovine i drugih na koje se ta njihova pravda i pravosuđe obrušilo. Je li to ono što nas čeka u Europskoj uniji?"
Ne smatramo ni mi Marka Perkovića Thompsona žrtvom. Zar može biti žrtva netko o kome su hrvatski intelektualci napisali knjigu, čiji jedan prikaz ima naslov "Thompsona opjevali biskupi i akademici"? Zapravo i ovaj napad samo potvrđuje moje riječi, koje se nalaze i u spomenutoj knjizi, da je Thompson jedan od najvećih živućih Hrvata, ili kako je ta moja tvrdnja interpretirana u "Hrvatskom listu": "Upravo je Thompson - a ne nitko od onih glavonja za koje se glasuje na izborima - politički najvažniji živi Hrvat."

Vjerujemo da je Mesić potaknuo švicarsku odluku
"Udruga za slobodu i neovisnost" te nekoliko braniteljskih udruga održale su danas pred švicarskim veleposlanstvom u Zagrebu prosvjedni skup protiv odluke švicarske Vlade da u toj zemlji zabrani pjevanje i kretanje pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu. U pismu što su ga organizatori prosvjeda uputili švicarskoj vladi traži se žurno ukidanje zabrana pjevaču, a od vlade Švicarske zahtjeva se isprika zbog, kako se navodi, neutemeljenih optužaba stotina tisuća obožavatelja Thompsonovih pjesama. Prosvjedno pismo organizatori su uručili švicarskom veleposlanstvu.
Nazočnim prosvjednicima, između ostalih, obratili su se i humanitarni djelatnik prof. Slobodan Lang, akademik Josip Pečarić, predsjednik zagrebačke HVIDRE Ivan Pandža, predsjednik Udruge branitelja logoraša Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije Ilija Ačkar te u ime braniteljskih udruga Splitsko-dalmatinske županije Miro Morto. Po riječima prof. Langa za ovakvu odluku švicarskih vlasti golemu odgovornost snosi hrvatska politika, koja, kako je rekao, još uvijek svijetu nije ponudila sustavne informacije o obrani vlastite slobode i stvaranju hrvatske države. "Organizatori ovog prosvjeda vjeruju da je švicarska odluka o zabrani potaknuta iz Ureda predsjednika Republike Stjepana Mesića", rekao je akademik Pečarić te dodao kako je opravdan poziv HVIDR-e grada Zagreba da predsjednik Mesić podnese ostavku kako ne bi nanosio daljnju štetu. Prosvjednici su nosili transparente na kojima je, uz ine pisalo "Hrvatska nije fašistička zemlja", "Mesić je veleizdajnik" te "Još 131 dan do đubrišta istorije".
Policija je izvijestila kako se ispred veleposlanstva Švicarske okupilo oko 150 prosvjednika te dodala kako je privela četiri maloljetna prosvjednika, a dvojicu zbog, kako kažu, uvredljivih transparenata protiv predsjednika Republike. Policija navodi kako na skupu nije bilo narušavanja javnoga reda i mira. (Hina)
Akademik Josip PEČARIĆ