Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 17. srpnja 2009.
Urednički komentar
Piše: Igor Mrduljaš
Brbljanje o nevažnom, šutnja o bitnom
Zašto se, primjerice, prešućuje suđenje generalu Slobodanu Praljku pred sudom u Haagu? Istom tu i tamo neke novine zabilježe da proces traje. Kao da se ne brani Hrvatska pred tim sudištem i svjetskom javnošću
Praljak je prikupio golemu građu, objavio pravu nizanku publikacija punih pouzdanih i vjerodostojnih dokumenata pa spomoću njih tumači sudu što se zapravo događalo u BiH tijekom rata. I tko je žrtva a tko napadač. Sudeći po odjecima, suci znadu biti zbunjeni Praljkovim svjedočenjem i pobijanjem sastavnica optužbe
Sva javna glasila obasipaju nas svakodnevno hrpama vijesti i komentara o svakojakim ljudima i događajima. Većina tih sadržaja nema nikakvu važnost za naše živote, jer pripadaju područjima "crne kronike", tračeva, afera i škandala, prikaza života tzv. celebrity, dakle osoba koje slavnima učinište ta ista glasila, a koje ne znaju ništa i ne rade ništa nego se samo "pojavljuju". Gomila smeća i tričavih priča nudi nam se i nameće u pisanim i elektronskim medijima, dok o pravim i važnim stvarima za naše živote, sadašnjost i budućnost našega društva i države ne doznajemo ništa ili pak premalo. Larma o nevažnom, muk o bitnom? Nova hrvatska šutnja?
Zašto se, primjerice, prešućuje suđenje generalu Slobodanu Praljku pred sudom u Haagu? Istom tu i tamo neke novine zabilježe da proces traje. Kao da se ne brani Hrvatska pred tim sudištem i svjetskom javnošću. Nedavno je b-h pisac i pjesnik Abdulah Sidran izjavio: "On radi grešku u Haagu, umjesto da brani sebe, preuzeo je ulogu hrvatskog viteza koji brani hrvatsku stvar". A to je nadasve točna definicija Praljkove obrane, premda je Sidranova! Praljak se zbilja ne trudi opovrći optužnicu protiv sebe kao okrivljene osobe (u uvodnom dijelu procesa izjavio je da odbija optužnicu u cijelosti) nego uporno i zapanjujuće temeljito brani Hrvatsku i njeno postupanje tijekom rata u BiH. Dakle istinu i pravdu, a ne samo i jedino vlastitu kožu. Zna, naime, da će tek pobijanje i propast tvrdnje kako je Hrvatska ratovala da bi podijelila susjednu državu potvrditi potpuno krive pretpostavke na kojima počiva optužnica. I time mu vratiti slobodu. Zato je Praljak prikupio golemu građu, objavio pravu nizanku publikacija punih pouzdanih i vjerodostojnih dokumenata pa spomoću njih tumači sudu što se zapravo događalo u BiH tijekom rata. I tko je žrtva a tko napadač. Sudeći po odjecima, suci znadu biti zbunjeni Praljkovim svjedočenjem i pobijanjem sastavnica optužbe, jer se obično ne očekuje da okrivljeni znanstvenim postupkom opovrgava krive i lažne navode Tužiteljstva.
Sjetimo se da je svojedobno naručio stručno vještačenje rušenja Starog mosta u Mostaru i to od neprijeporno objektivnih i kvalificiranih stručnjaka (čak negdašnjih pripadnika JNA!). Raščlamba je vrlo složenim postupkom mjerodavno dokazala da je most raznesen eksplozivom, a ne tenkovskom vatrom HVO-a, pa dakle propada jedna od svjetski kolportiranih optužaba protiv b-h Hrvata, ali i Hrvatske. Da se zapravo našoj državi i predsjedniku Tuđmanu sudi na ovom procesu u Haagu ne vjeruju valjda samo potpuni naivci, neobaviješteni ili pak tvrdokorni protivnici svega što je hrvatsko i domoljubno. General Praljak to naravski dobro znade i zato ulaže toliki trud i pamet da obrani pred svjetskom i našom javnošću ideal za koji se borio i još bori - od Sunje do već tri godine samice u haaškom zatvoru. Nije mu lako, jer haaški tužitelji imaju preciznu zadaću: napisati povijest o Domovinskom ratu onako kako odgovara međunarodnim čimbenicima, ne istini i pravdi. Poglavito izjednačiti žrtvu i krvnika. Što njima onda znači podatak da su pripadnici Armije BiH ratovali i ubijali Hrvate dok su njihove obitelji živjele na sigurnom u hotelima na jadranskoj obali i otocima a troškove im je podmirivala hrvatska Vlada?
O suđenju generalu Slobodanu Praljku u nas se uporno šuti, a on snažnije i dokumentiranije brani i zauzima se za Hrvatsku od dobroga dijela naše diplomacije. Nažalost.

Hrvatsko slovo, 17. srpnja 2009.
SUSRET S ANČI FABIJANOVIĆ, AUTORICOM PROJEKTA MEMORIJALNI PROSTOR "RANKO MARINKOVIĆ"
Marinković svom rodnom Visu daje novu snagu
Na Vis u kolovozu stiže "reprezentacija"  znalaca Marinkovićeva lika i djela
Projekt Memorijalni prostor "Ranko Marinković" u Visu na Visu veliki je događaj za lokalnu ali i ukupnu hrvatsku javnost. Ovogodišnji je drugi redom,  koji ga sadržaji konkretno čine?
Memorijalni prostor Ranko Marinković novi je jaki projekt vezan uz kulturu čija je priprema u punom jeku. U kolovozu Vis će pohoditi reprezentacija znalaca Rankova djela i lika: filmolog Bruno Kragić, redatelj Antun Tonči Vrdolajk, profesor Milan Bešlić, a iz susjedne Komiže stiže pjesnik Jakša Fiamengo. Prvi se bavi proučavanjem načina na koji je Rankovo djelo pretočeno u fimove i na TV, drugi je snimio ponajbolje uratke po Marinkovićevim djelima, treći je načinio dokumentarac koji riječju i vizualnom snagom i pogotovo televizijskim pristupom (koncepcijom) svjedoči o jakom nadahnuću djelom Viškoga Voltairea. Četvrtoga gosta namjerno sam ostavila za kraj, to je pjesnik Jakša Fiamnego, Komižanin kojega je Ranko zvao Kumpadre, književnik koji Marinkovića čita kao otočanina i kozmopolita u istoj osobi. Lijepo će biti, korisno i uputno poslušati spomenute goste prigodnoga događanja, zanimljivo će biti pogledati ponovno Zagrljaj snimljen prema Marinkovićevoj noveli, a koja čini dio cjeline od pet uradaka koje je snimio T. Vrdoljak, a zatim i dokumentarac koji riječju i slikom prati veličinu književnika rođenoga u Visu i pokopanoga u Komiži.

Javnosti obećavate pravu multimedijsku poslasticu.  
Pravi je užitak slušati kad Tonči Vrdoljak priča o Ranku, a nakon prikazivanja sjajne tv drame "Zagrljaj", jer zna kako je pisao (noću), o kome je pričao za njihovih šetnji (o Krleži - i to provokativno), kako je prihvaćao njegovu interpretaciju svojih djela itd... On kao glumac zna i "skinuti" Rankov glas i kretnje, što će Višanima ali i gostima Visa, dakle turistima željnima kulturnih događanja, svakako biti vrlo zanimljivo. I Jakša zna slikovito pričati, umije obrazložiti zašto je Marinković zaslužio svoj prostor u predjelu Kut u Visu gdje je rođen, zna lirski govoriti o posljednjem počivališti Rankovu na groblju s kojega puca pogled na Komižu... Milan Bešlić će iz prve ruke protumačiti svoju koncepciju dokumentarca koji je nazvao "Ranko Marinković: Riječi samoće". U tom dokumentarnom remek-djelu od 30 minuta sadržan je sukus Rankove filozofije života, a vide se i mjesta njegova djetinjstva, što ga je kao književnika odredilo. Kao likovnjak po vokaciji Bešlić će govoriti i o potrebi da Vis dobije i spomenik Rankov... O pretakanju u novi medij Marinkovićeva djela stručno i slikovito umije govori Bruno Kragić, a upravo to tumačenje dragocjeno je u okviru projekta koji nije zamišljen statično nego - multimedijski i u etapama.
Živite u Zagrebu, no podrijetlom ste s Visa. Koliko je ta činjenica bitna u ovoj priči?
Ima nešto u lokalpatriotizmu u dobrom smislu te riječi: moji su svi stari, pa tko i roditelji, rođeni u Visu, ja sam tu vezana korijenima koji vuku natrag odnosno naprijed. I traže da se nešto da ovom sredini koja je godinama bila zapostavljana - u vrijeme komunizma to je bio doslovno zatvoreni otok! - konkretno napravi za boljitak turizma, kulture, prosperiteta uopće. I još jedan detalj: upravo je Ranko Marinković opisivao često događaje u brijačnicama /barbjerijama. A moj je nono imao jednu od njih! Dakle, i on je na neki način bio inspiracija viškome Voltaireu, a to je tek jedan detalj. Jer, kad smo se sretali - najčešće kod dodjele nagrada za Večernjakovu kratku priču gdje je on bio predsjednik žirija, a koja sada nosi njegovo ime! -  Ranko bi odmah prešao na viški i zvao: Hod Viška da provjomo... Eto, tko ne bi onda napravio nešto i za njega i za Vis i za sebe uostalom - biti koristan zajednici pravi je izazov! Da ne zaboravim na ponovno uspostavljenu veću suradnju na relaciji Vis-Komiža. Upravo je Jakša Fiamengo lani na otvorenju izložbe Rankovih fotografija u Visu (koju sam pripremila u okviru "Dana Ranka Marinkovića") izrekao ključnu misao, a kasnije to napisao u članku: Bilo bi dobro da Ranko ima svoj memorijalni prostor u Visu. Eto, danas je on član organizacijsko-provedbenog odbora projekta!

Okrenimo se budućnosti - što će sve biti u budućem prostoru, što vas, koji ste na čelu projekta, čeka dalje?
Spomenuti multidisciplinarni pristup znači da će u budućem prostoru biti ne samo sve knjige ikad tiskane s Rankovim djelima, zatim njegova pisma Matici hrvatskoj (tj. profesorici Ani Linčir koja je godinama na čelu viškoga Ogranka) ili pak donirana karikatura Zvonimira Gavranovića Gage (od njegove supruge Nevenke), te fotografije Rankove iz mladih i starijih dana s prošlogodišnje izložbe, a i ostali artefakti do kojih bude moguće doći... - nego i tv uratci, filmovi, snimke predstava, zatim sve snimke na kojima se Ranko ikada pojavio ... Sve to omogućit će suradnja s HRT-om koja je već dogovorena. Dakle, kad se osigura prostor - a ako to ne bude u dogovoru s obitelji u kući koja se nalazi u blizini Rankove rodne kuće, bit će to neki drugi prostor (za to će se pobrinuti Grad Vis u suradnji sa svim čimbenicima koji nas podupiru) - zaživjet će MPRM u punom obliku. Ali ne i konačnom, jer ne će to biti neki stalni postav u klasičnom smislu i ništa više, dapače. Tu će se moći pritiskom na prekidač pustiti projekcija neke  Tv drame, tu će dolaziti akademici i stručnjaci svake vrste - od slavista i književnih kritičara do studenata kojima će to biti prilika za proučavanje Rankova djela IN LOCO - na licu mjesta!
Taj multimedijski i interaktivni pristup donijet će ono nešto, ponudit će suvremeni štih toliko potreban ovom našem vremenu. Jer, kad vi posjetiteljima ponudite - posjet rodnoj kući Ranka Marinkovića, posjet njegovu grobu, mogućnost izbora djela koja su uprizorena u vizualnim medijima - onda je to atraktivnije od uobičajenoga statičnoga prikaza. Ipak, ne smije se zanemariti riječ, pa će ono što je Ranko napisao u ukoričenom izdanju, kao knjiga, ipak biti u prvom planu: bit će tu Sabrana djela od prije ali i nova - u izdanju "Školske knjige" iz Zagreba! Planira se dolazak toga velikoga izdavača i predstavljanje knjiga na Visu i u Visu!

Projekt inicira i nove književnoteorijske, filmske i ine uratke. Koje, primjerice?
U planu je snimanje dokumentarca sa sjećanjima ljudi koji su Marinkovića poznavali i s njime živjeli i radili - od liječnika Kuzme Petrića i do redatelja Georgija Para te akademika Ante Stamaća (koji je i u organizacijskom odboru) i Tonka Maroevića... Taj bi film trebao biti realiziran u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti. I tu je već prvi  dogovor postignut s dekanom Enesom Midžićem te redateljem Brankom Ivandom. Sinopsis već postoji, a dokumentarac bi trebao realizirati neki student kojega će dovoljno zaintrigirati život i djelo čovjeka koji je nekada bio profesor na toj istoj Akademiji! Eto, razgovarajući s gospodinom Midžićem čuli smo jednu zanimljivu priču o njegovu "konfliktu" s Rankom - kad ga je neobičnim metodama "prisiljavao" da nastavi biti profesor, ali i o Rankovu prijateljevanju s njegovim ocem. To će on i napisati, a još su "zadatke" pisanja, na obostrano zadovoljstvo, dobili i pristali Stamać, Batušić, Maroević, Šimatović, Vrdoljak i mnogi, mnogi drugi... što će zabilježiti i kamera. Protagonisti toga dokumentarca okrenutog živom i osobnom sjećanju bit će, uz spomenute, i Dubravko Jelčić npr. koji je napisao pogovor za roman Never more u spomenutoj ediciji Školske knjige i koji je podupro projekt kad se natjecao (i dobio!) za potporu Zaklade HAZU...

Kao idejna začetnica i realizatorIca projekta MPRM zaista sam sretna što u organizacijskom odboru imam vrlo ugledne osobe. To su akademik Ante Stamać, prof. i član Glavnog obora MH Milan Bešlić, akademici Nikola Batušić i Krešimir Nemec, filmolog i ravnatelj Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" Bruno Kragić, te iz Visa prof. Ana Linčir, književnica i direktorica OŠ Vis Anela Borčić i ravnatelj muzeja Boris Čargo. Bitno je u odboru imati ljude koji su aktivni i utjecajni u Matici hrvatskoj, u HAZU, u LZMK - zbog procjene o onome što je na planu književnosti i uopće kulture potrebno našoj Hrvatskoj danas. Jer, upravo kad su krize najveće duhovno i kulturno jedinstvo nam je potrebno, a još nam je dargocjenije pozivanje na korijene i ljude koji su nas zadužili.  Jer, ako svoje memorijalne postore i razne manifestacije imaju Krleža i Zagorka npr., da o svjetskim uglednicima i ne govorimo, onda je to svakako svojim značenjem i svojom književnom veličinom zaslužio i Ranko Marinković. I to upravo na svom rodnom otoku Visu, u gradu Visu, na Kutu!
Je li projekt prepoznala stručna i šira javnost te lokalna zajednica?
Projekt podupire lokalna zajednica, točnije Grad Vis. Najprije je potporu dao gradonačelnik Dalibor Damjanović, a zatim je to učinio i novi, netom izabrani,  gradonačelnik Ivo Radica. Osim toga, početni impuls, novčano i savjetodavnom potporom dalo je i Ministartsvo kulture HR, odmah potom Matica hrvatska ogranak Vis, te nakon njih i Zaklada HAZU. Čovjek se zaista osjeća dobro kad zna da ga prate tako jake institucije, ali to donosi i odgovornost da se ideja čim prije i što je moguće bolje ostvari. Ovdje nije mjesto za spominjanje sponzora, ali i njih ima, jer su shvatili da ulaganje u kulturne projekte i njima znači nov impuls, podizanje vrijednosti i utjecaja.. .isto vrijedi i za Splitsko-dalmatinsku županiju koja će se zasigurno priključiti, kao i Grad Zagreb - ne samo zato što je tu Marinković živio i djelovao, nego i zato što se dio programa odvija i u glavnom gradu Hrvatske - uvijek u veljači: negdje između datuma književnikova rođenja i smrti. Nemoguće je sve spomenuti koji podupiru projekt, ali među njima su vrlo značajni i ADU i HRT.
Duhom protiv recesije. Bi li se moglo reći za ovaj zamah na Visu?
U vrijeme recesije valja nam prionuti poslu, u vrijeme opće, pa i neopravdane kuknjave, zadaća nam je raditi, pa ako je neka ideja vezana za djelovanje na jednom od brojnih hrvatskih otoka, a riječ je o Visu,  onda treba i prionuti i jače nego ikad. A ako je riječ o ideji koja povezuje kulturu i turizam, ako znači iskorak za sredinu koja je dugo bila zapostavljana, a to otok Vis zaista jest doživio  - to  bolje.
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 17.srpnja 2009.
Država "čudovište"
Iz muslimanske perspektive kršćanski narodi - Srbi kao i Hrvati jednako su nepoželjan čimbenik bosanske politike, a nepovjerenje toliko seže da svaki pokušaj nacionalne manifestacije dvaju naroda doživljavaju kao agresiju na svoj politički koncept, koji BiH može vidjeti isključivo kao unitarnu muslimansku državu
Srbi su svoj etnički identitet uspjeli pretvoriti u kakvu-takvu entitetsku autonomiju pa s muslimanskim političkim koncepcijama mogu ravnopravno sudjelovati u ustroju ili pak rastroju daytonske tvorevine. Za razliku od Srba i Muslimana, ako doista želi biti jednakopravan, hrvatski se narod tek treba izboriti za svoju teritorijalnu autonomiju
Odgovor na pitanje o opstanku BiH kao cjelovite, suverene i nezavisne države najbolje mogu dati politike vanjskih čimbenika - Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država - te unutarnji odnos triju suverenih naroda - Srba, Muslimana i Hrvata prema bosanskohercegovačkoj državi. Europska politika, bar kako javljaju  njemački mediji, smatra kako BiH uopće nije država nego međunarodni protektorat u koji je za održanje postojećega stanja potpuno nepotrebno posljednjih 14 godina utučeno preko 13 milijarda dolara te još toliko za plaće tzv. humanitaraca.
Za nepotrebno trošenje novca i održanje države "čudovišta" odgovoran je, kako smatraju njemački mediji, Janvier Solana. Za razliku od europskoga pogleda na BiH, američka politika nastoji pregovorima između triju strana omogućiti kakvu-takvu održivost BiH kao države. Osim EU i SAD-a u bosanskohercegovačku politiku umiješani su i pojedinačni interesi pojedinih europskih zemalja, koji svoje nacionalne probitke grade na bosanskohercegovačkoj neodrživosti. Politički predstavnici Srba, Hrvata i Muslimana pokušavaju izboriti što širu političku autonomiju, koja bi im omogućila nesmetan razvoj njihova identiteta te slobodu potrebnu za opstanak vlastitih kolektiviteta. Iz muslimanske perspektive kršćanski narodi - Srbi kao i Hrvati jednako su nepoželjan čimbenik bosanske politike, a nepovjerenje toliko seže da svaki pokušaj nacionalne manifestacije dvaju naroda doživljavaju kao agresiju na svoj politički koncept, koji BiH može vidjeti isključivo kao unitarnu muslimansku državu.
Nestabilnost se u političkoj identifikaciji muslimanskoga naroda očituje i u beskrajnoj potrazi za vlastitim identitetom - jednom im je politička identifikacija povezana s tzv. kontinuitetom srednjovjekovne bosanske državnosti, koja je, usput rečeno, bila katolička kraljevina, a pod sve snažnijim utjecajem Islamske zajednice i njezina reisa Mustafe Cerića muslimanski se identitet traži u osvajačkim pohodima osmanskih sultana, koji su srušili bosansko kraljevstvo, a potom različitim nasiljem znatan dio stanovništva preveli na islamsku vjeru. Etnička identifikacija bosanskohercegovačkih Muslimana s bosanskim osvajačima, sve dok njezini elementi nisu sastavni dio nove političke koncepcije države BiH, ne smeta ni Srbima ni Hrvatima.
Ugradba navedene identifikacije u novi bošnjački politički unitarizam šalje pak jasnu poruku i Srbima i Hrvatima kako su nepoželjni u muslimanskoj državi, što istodobno nagriza moguću cjelovitost države ionako nastale protiv volje svojih naroda. Srbi su svoj etnički identitet uspjeli pretvoriti u kakvu-takvu entitetsku autonomiju pa s muslimanskim političkim koncepcijama mogu ravnopravno sudjelovati u ustroju ili pak rastroju daytonske tvorevine. Za razliku od Srba i Muslimana, ako doista želi biti jednakopravan, hrvatski se narod tek treba izboriti za svoju teritorijalnu autonomiju. U protivnom o budućnosti zemlje, u kojoj su doista jedini izvorni narod odlučivat će se bez njihova glasa.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 17.srpnja 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Stiska pred ljestvama
Komunikolozi nas savjetuju: "Želite li nekoga impresionirati svojom osobnošću uvijek ćete u tome uspjeti ako se u komunikaciji koristite istinom, stručnošću, osjećajem za druge ljude, lakom dostupnošću i korektnošću." Naši političari, međutim, misle da će u tome uspjeti ako hladnim i ravnodušnim izrazom lica konstatiraju stanje o gorućim problemima našeg društva

Ima li doista sve svoju cijenu, pa tako i ljudskost? Oko nas postoje samo okovi kapitala
Da bi se jedno društvo uopće zvalo društvom, ono mora imati najmanje nekoliko slojeva, najmanje ona osnovna tri, kako bi ti slojevi međusobno uspješno komunicirali, bili međuovisni i kako bi skladno međusobno surađivali i međusobno se podupirali, nadovezivali i nadograđivali. Pravo društvo funkcionira tako da netko tko stoji na višoj gredici ljestava daje ruku onom čovjeku ispod sebe, kako bi i on dospio na gredicu više. Ali na našim je ljestvama upravo suprotna situacija - netko tko stoji gore, čvrsto se drži svoga mjesta, ne želeći nikome pružiti ruku, naprotiv, nogama će odgurnuti nekoga kako bi on lakše zadržao svoj položaj. Naša društvena ljestvica tako je puna praznina, jer je nekome smetala činjenica da je netko odmah ispod njih, pa su ih nogama odgurnuli. Sada se čuvari piramidalnih vrhova osjećaju moćnije i sigurnije, jer je ispod njih praznina, dok se tek pri dnu ljestava događa prava pomama za stajanjem u blizini ljestava. Zašto smo dopustili pretvaranje srednjeg društvenog sloja u mit, u pjesmu budućih robova novog doba koju će biti primorani pjevati u tajnim hramovima duha za koje se ne će smjeti znati?
Zašto smo ljudima koji ne razumiju pojam društva dopustili da obuju tako razorno teške, čelične, tuđim znojem ulaštene i žiletima i čavlima podstavljene cipele? S tog gledišta mogli bismo čak zaključiti da naše društvo zapravo i ne postoji, jer nema njegove međusobne interakcije, nema prave zdrave homogenosti.
Društveni slojevi trebali bi međusobno komunicirati i biti upućeni jedni na druge. Već sve ptice na granama pjevaju pjesme o srednjem društvenom sloju kao o posljednjem snu što ga je sanjalo  čovječanstvo prije no što se dalo okovati lancima tržišnog definiranja svakog aspekta našeg postojanja. Ima li doista sve svoju cijenu, pa tako i ljudskost? Oko nas postoje samo okovi kapitala.
No, danas dok sudjelujemo u formiranju tog novog ropstva, nije nam još dopušteno donositi zaključke. Ali, jednoga će dana sigurno neki učenjak ispod svojih laserskih naočala, osvrćući se na naše vrijeme zaključiti: "U to davno doba, na početku 21. stoljeća okovi, lisice i lanci postali su glavni nakit i znak prepoznavanja svih onih koji su još uvijek slijepo vjerovali u postojanje srednjeg društvenog sloja, ne znajući da ih to uvjerenje gura u još veće okove, gotovo oklope zaduženosti i robovske ovisnosti." Objašnjavajući načelo vladavine i stege careva našeg doba, o njima će neki učenjak iz daleke budućnosti, zavaljen u fotelju iz dizajnerskog studija na Marsu naslonjen svojim kažiprstom na sljepoočnicu reći: "Doista, ima li ljepšeg načina zarobljavanja, nego zarobiti ljude kiteći ih nakitom slobode i prosperiteta." No, svijet ni u toj dalekoj budućnosti ne će biti puno pametniji no što je to danas, bilo da će njihova društvena ljestvica biti poput naše piramide ili će možda upravo suprotno imati oblik lijevka ili propulzivnog pješčanog sata, sasvim je svejedno, jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, a pješčane oluje nikada nisu niti će pitati vrijeme za dopusnicu prolaska kroz nečiji prostor i postavljanja novo-starih temelja naše civilizacije, baš kao što to ne čine ni poplave, ni potresi, oluje, erupcije vulkana i ostali prirodni putovi oblikovanja planete i odgajanja čovječanstva. Vremenske nepogode tiču se svih nas u jednakoj mjeri i to je dobro, jer u tim trenutcima pješčane komunikacije koju promovira pustinjska oluja najbolje se i najbrže postiže prijetvorba zloglasne beživotne piramide u preplašenu pustinjsku iguanu koja utjelovljujući cijelo čovječanstvo uzaludno traži spas. Svi bismo trebali imati jednaka prava na osunčano ili zvjezdano nebo, na put prema gore u životnom, poslovnom i duhovnom smislu. U protivnom smo tu samo zbog toga kako bismo bili brojčano jaki statistički podatak u istraživanju nekog sociologa budućeg vremena potpisanog kao teoretičara zdrave stratifikacije društvau obliku kolijevke ili lijevka kao njegova izuma, ovjekovječenog u prepoznatljivoj pozi intelektualne nadmoći (čitaj nemoći) - s kažiprstom zalijepljenim za svoju, intelektualnom erozijom tada već vrlo ozbiljno udubljenu sljepoočnicu. Tako je to kada se govornice dohvate oni koji govoreći o evoluciji provode eroziju, kada se mikrofona za priču o izgradnji i nadogradnji dohvate rušitelji svih temelja civilizacije. Sve vrti se u krug. Povijest se ponavlja. I uvijek netko prekasno kaže: "Moglo je biti drugačije." "Jer, doista, nije sve moralo biti baš tako piramidalno", reći će učenjak, stručnjak za društvene znanosti iz naše budućnosti izlazeći iz svog laboratorija za društvene pokuse i još jednom izazvati glasno kreketanje žabaca u svojoj strukovnoj močvari. Tanka je linija od ljestvičnih gredica ili prečki do ljestvičnih gazišta, od piramide do lijevka i natrag. Tanka je linija od percepcije materijalnih bogatstava ovoga svijeta kao nedostižna faraonova blaga, do percepcije piramide kao simbola duhovnog uspona svakoga od nas i jedinog pravog blaga kojemu bismo trebali težiti, sve do trenutka kada će svatko od nas moći sebe prepoznati u očima jadne iguane usred pješčane pustinje ispod koje će počivati ostaci naše civilizacije. Pješčani sat oduvijek je trebao ljudsku ruku kako bi ponovno oživio i počeo bilježiti prolaznost, baš kao što svima nama ta ista prolaznost već vjekovima pomaže u definiranju vječnosti.

Hrvastko slovo 17. srpnja 2009.
PODLISTAK: BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941.
Slavlje nad zločinom
Hoće li i ove godine, 2009., biti upriličeno slavlje nad ubijenim hrvatskim hodočasnicima i narodom?
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području  Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo

Ova tema kao i mnoge druge iz novije hrvatske povijesti imala je u bivšoj državi svoje lažno lice i naličje prekriveno tabuom; strogo zabranjenom temom i teško kažnjivim verbalnim deliktom. Za sve one koji bi pokušali dovesti u pitanje vjerodostojnosti "službene" jugokomunističke verzije tih zbivanja. Danas se ti događaji u Republici Hrvatskoj od pojedinih struktura žele proglasiti činom antifašističke borbe po uzoru na Srbiju u kojoj su četnici i Draža Mihailović rehabilitirani, a njihova zlodjela stavljena pod plašt "prvog antifašističkog ustanka u okupiranoj Europi".
Ako je politička amnezija u Hrvatskoj danas došla u stanje u kojem se komunistički zločini mogu proglasiti antifašističkom borbom, a  sada već i četnički zločini, iako se između njih u mnogim slučajevima može povući znak jednakosti, ipak su se u komunističkoj Jugoslaviji između komunističke i četničke borbe nastojale povući (bar u teoriji) stroge crte razdvajanja po ideološkoj platformi iako im je jugoslavenski okvir bio zajednički. Kako bi u naše vrijeme "region zapadnog Balkana" trebao imati čim više zajedničkog za sve njegove sastane dijelove pa bi sukladno tome Hrvatska i BiH po uzoru na Srbiju trebale rehabilitirati Dražu i četnike "jer bi to uvelike pomoglo poboljšanju dobrosusjedskim odnosa" za koje bi se svi u "regionu" trebali svesrdno zalagati. Politička vodstva u regionu u dobroj mjeri to već i čine. Na samom početku korisno je navesti nekoliko bitnih činjenica o četničkoj pobuni od 27. srpnja 1941. godine:
Pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bos. Grahovu od 27. srpnja 1941. bila je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja, a u svrhu stvaranja velike Srbije prema projektu "Homogene Srbije" četničkog ideologa Stevana Moljevića (odvjetnika iz Banja Luke) od 30. lipnja 1941. prema kojem je prva i osnovna dužnost svih Srba "da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive. sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su na domak moru." To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana od nesrpskog življa "pre nego li se iko pribere" i tako svršenim činom. riješiti zajedničku granicu između "Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sanđaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa." tzv. Srpske krajeve trebalo je u tu svrhu očistiti od Hrvata.
Ovo nije bila prva četnička pobuna protiv uspostave vlasti NDH na tadašnjem njenom teritoriju i protjerivanja hrvatskog i drugog nesrpskog pučanstva. U ovome dijelu Hrvatske to se dogodilo u Gračacu 12. travnja 1941. od pripadnika bivše Jugoslavenske žandarmerijske postaje.
U toj pobuni niti jedna jedinica nije bila pod zapovjedništvom komunista, a u pobuni nije sudjelovao nitko osim Srba pod četničkim vodstvom. Nije sudjelovao čak nitko niti od hrvatskih anacionalnih jugokomunista. Kada je s pobunjenicima pokušao suradnju dobrovoljac iz španjolskog rata Hrvat, Marko Orešković (tada politički komesar štaba NOP-a za Liku) ubijen je od četnika 20. listopada 1941. kod sela Očijevo u Lapačkom klancu.
Jugoslavenski komunisti su uzeli 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda Hrvatske i BiH iz razloga što je to bila jedna od prvih većih pobuna, koja se dogodila poslije napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez, od 22. lipnja 1941. i poslije poziva Kominterne komunističkim partijama da pokrenu u svojim zemljama ustanak protiv okupatora. Taj datum je ujedno dao priliku srpskim komunistima da svoje tadašnje četničko naslijeđe pretvore u jugokomunističke zasluge.
Prvi sukob, zapravo četničko čišćenje vlastitih redova od komunista, dogodio se u mjestu Počitelj kod Gospića 18. i 19. studenog 1941., dakle skoro 2 mjeseca poslije 27. srpnja. 1941.
Prvi oružani sukob ovdašnjih četnika i partizana, od kojih su većina bili Dalmatinski pod vodstvom Vicka Krstulovića i Vice Buljana,  dogodio se 1. travnja 1942. (na pravoslavni Veliki četvrtak) u mjestu Marinkovci udaljenom 10 km od Bosanskog Grahova prema Livnu. Dakle 8 mjeseci poslije 27. srpnja 1941.
Uništene župe
Uništene su župe Bosanski Petrovac - Drvar, Bosansko Grahovo, Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca i Borićevac u Lici - ubijani i protjerivani Hrvati i ostalo nesrpsko pučanstvo
U navedenim župama okrutno su ubijena sva trojica župnika:  vlč. Waldemar Maximilian Nestor u Drvaru, vlč. Juraj Gospodnetić u Bosanskom Grahovu i vlč. Krešimir Barišić u Krnjeuši. S Barišićem su ubijena i tri pripravnika na svećenstvo. Broj ubijenih vjernika u tim župama do danas nije utvrđen. Uništenjem tih četiriju župa praktički je uništena katolička crkva na čitavom području istočnog dijela Like i jugozapadnog dijela Bosne. Tek u novije vrijeme pojavilo se je nekoliko knjiga o tim stradanjima: Pogrom u Krnjeuši od od prof. Josipa Jurjevića, Zbornik o Bosanskom Grahovu Hrvati Dinare od Slavka Galiota i Ante Orlovca Procvat, propast i obnova te knjiga Ane Došen: Krnjeuša u srcu i sjećanju. Uz ove knjige objavljen je i veliki broj radova na tu temu u mnogim znanstvenim zbornicima (zbornici Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti 'Ivo Pilar', u katoličkom tisku, itd.).

Što se događalo 27. srpnja 1941.?
U Drvaru i okolici izbili su prvi neredi i oružana pobuna, zvana "narodni ustanak", a prva njegova žrtva bio je župnik Waldemar Maximilian Nestor i njegovi župljani - hodočasnici. Dogodilo se to.
Nastavlja se
Ante Beljo, HIC

Miting u Srbu
Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. lipnja 1971. U Srbu je (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj) i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit.
Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu.
Bez našega znanja (znali smo samo da će organizirani i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi.
Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi.
Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično.
Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!
Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću.
Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!
S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu - na dohvat ruke. Mi - za koje se tvrdilo da želimo ponovno "klati" Srbe u Hrvatskoj!
Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. "Pero" - šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed - "sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci". Osjetio je da mu tim zapravo namještenim "zafrkavanjem" na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: "Ti pazi haljinu", aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: "Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on - kao lički medvjed - strada." A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. - ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? - ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: e, bogme, nećete više!
U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.
U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu - na povratku - svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.
Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!
Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.
(Savka Dabčević-Kučar: '71 Hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb, 1997., 337-339)