Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 18. lipnja 2010.
Može bre, ali kaj ne
U Višnjićevoj Prosvjeti beogradski Četnik piše velikosrpskim rukopisom financiranim hrvatskim kunama

U Zagrebu izlazi list Prosvjeta, „novine za kulturu“. Nakladnik je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. „Za nakladnika: Čedomir Višnjić, predsjednik SKD Prosvjeta“. „Časopis je sufinanciran od Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske“. List je otisnut čirilićnim pismom. O kakvim je novinama i kulturi riječ? U broju od veljače 2010., dakle prije potpisivanja sporazuma o vojnoj suradnji, objavljeno je uvozno Pismo iz Beograda stanovitog Milana Četnika pod egidom „Lik i iskušenja novog srpskog patrijarha Irineja (Gavrilovića)“ i naslovom „Na razmeđi Brisela, Rima i Jerusalima“ (str. 8-13). Hrvatskoj kulturnoj javnosti, kad već politička regionalno hrče, zanimljiva su dva pasusa. Prvi: „Od kraja prošle godine u Hrvatskoj se renovira izum izvučen iz krvničkog naftalina Pavelićeve satrapije: reanimira se tzv. Hrvatska pravoslavna crkva, virtualna tvorevina koju je… po naređenju Trećeg Rajha ukazom proglasio Ante Pavelić i čiji je zvanični grb bio ustaška šahovnica. Ta grupica bizarnih provokatora, koja, za početak, ističe svoja 'prava' na manastir Gomirje, čini se, nije bezazlena o čemu svjedoči cinična izjava Franje Dubrovića, sekretara Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama hrvatskog Ministarstva kulture“, koji je izjavio da bi HPC mogla biti „registrovana za pet godina, ne osvrčući se na stanovite ustavne paragrafe koji obznanjuju da se konstitucionalni poredak današnje Republike Hrvatske temelji na antifašizmu što bi, valjda, trebalo da znači i na antiustaškim pravnim propisima“. Plašenje ustašama, toliko je puta već isproban velikosrpski recept. Beograd bi ponovo diktirao što hrvatski dužnosnik smije reći. Pravoslavni vjernici ne moraju pripadati SPC. Bizarni provokator Četnik iz Beograda usred Zagreba, kao nekad Milan Stojanović bre u Srbobranu, mirno i uredno srbuje u „novinama za kulturu“. Prosvjeta je to! Naime, podmeće „Treći Rajh“, „Pavelića“, „ustašku šahovnicu“, sve kako bi prikrio osnovni cilj: Svi pravoslavni vjernici jesu pripadnici SPC, a svi pripadnici SPC su Srbi. Četnik ne spominje kako su patrijarha Germogena i svećenstvo HPC pobili „antifašisti“ u čijim redovima je bilo i puno preobučenih četnika. Da hrvatski pravoslavci imaju pravo na svoju crkvu demokratska je stečevina, a ne ustašluk, k tomu ne postoji nikakva „ustaška šahovnica“, već povijesni hrvatski grb, itd. Četnik zna da je SPC u samoproglašenim granicama izvrsno i provjereno pogonsko gorivo Velike Srbije, plana od kojega Srbija odavno boluje i nema nikakvih drugih vanjskopolitičkih ciljeva osim imperijalističkih, bez obzira radi li se o jugoslavenskim ili o eurounijskim kontekstima.
Poslije svođenja svih pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj pod kapu SPC, drugi pasus odaje neskriveno velikosrpsko posezanje za hrvatskom poviješću: „Možda bi patrijarhu pomoglo da se počne od početaka, pa da mnoge ćiverice zagnjuri u najstariju poznatu srpsku krstionicu, onu kneza Višeslava, prvog srpskog vladara… u krsni zdenac kojeg je, iz Venecije, Musolini dopremio Paveliću a koji je danas zaključan u Splitu, na Mejama“. To je željeni početak i ujedno kraj teksta. Četnik preporučuje novom patrijarhu SPC da ode u Split po srpsku Višeslavovu krstionicu! Ponavljam: Četnik piše u „novinama za kulturu“ koje sufinancira „Savjet za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske“.
Čedomir Višnjić, „predsjednik SKD Prosvjeta“ i nakladnik lista Prosvjeta, s druge je strane sigurno upoznat s podatkom kako je Ministarstvo kulture Vlade Republike Hrvatske u kojemu je on na državnom berivu i jedan od ključnih arbitara, ove godine izdašno poduprlo Kajkavsko spravišče, o čemu kulturna javnost gromoglasno šuti. Za redovito održavanje minimalnih troškova Kajkavskog spravišča Ministarstvo kulture je odobravalo godišnje između dvadeset i trideset tisuća kuna. Ove godine taj je iznos dosegnuo fenomenalnih nula (brojkom: 0) kuna. Zbunjeni hrvatski kajkavci mogli bi se othrvati kulturnoj politici ministarstva Čedomira Višnjića tako da se proglase nacionalnom manjinom u Četnikovoj „današnjoj Republici Hrvatskoj“, po uzoru na „Bunjevce“ u Srbiji! Kajkavci ionako većinom žive sjevernije od velikosrpske crte: Virovitica, Karlovac, Karlobag.
Kome isporučiti Višeslavovu krstionicu - Četniku u Beograd, izravno patrijarhu SPC ili Višnjićevu SKD Prosvjeta u Zagreb? Ona bi mogla biti ures pokraj obnovljenog spomenika četničkom ustanku u Srbu, također financiranom izravno iz hrvatske vlade. Sve bi se to lijepo poklopilo s nevjerojatnim dosezima sporazuma o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije u kojoj je četništvo u vojnom pogledu izjednačeno s antifašizmom. Ono je sastavna komponenta srpske vojske. No, aktualni ostatci pobjedničke Hrvatske vojske pod okriljem vojne suradnje, možda će uskoro osiguravati transferiranje po Četniku lociranu i uhićenu Višeslavovu krstionicu u okrilje velikosrpskog plana. Hoće li se stvari tako i dalje odvijati sve dok se ne pojavi neki novi Matija ili Francek, bez kune u džepu, ali bogat ljubavlju prema hrvatskom narodu i oguljenoj mu državi u kojoj bre može, a kaj ne? Ne bu na dobre zišlo!

Hrvatsko slovo, 18. lipnja 2010.
Benjamin Tolić
VIŠE OD SINDIKALNE AKCIJE
Bi li nam se, da su Stjepan Mesić i Ivica Račan pitali narod što o tomu misli, 2000. dogodio Zapadnobalkanski summit EU u Zagrebu?

Može li u Hrvatskoj izravna demokracija sačuvati sadašnja radnička prava? Sindikati skupljaju potpise kojima kane prisiliti državnu vlast na raspisivanje referenduma o promjenama Zakona o radu (ZOR). Nadaju se da će narodna volja odbiti Vladinu ugrozu radničkih prava.
Akcija se temelji na 3. stavku članka 1. Ustava Republike Hrvatske: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.“ Ako izabrani predstavnici ne će kako narod hoće, narod neposredno odlučuje. Sve - uredno i hvale vrijedno!
Ali zahtjev za raspisivanje referenduma ima, naravno, zakonske uvjete. Mora ga poduprijeti 450.000 biračkih potpisa (10 posto ukupnoga biračkog tijela).To je biljeg koji potvrđuje njegovu društvenu utemeljenost. Skupljanje potpisa nije jednostavan posao. Oko 400.000 birača živi izvan Hrvatske, a na državnomu referendumu imaju pravo sudjelovati samo hrvatski državljani koji imaju prebivalište i prebivaju u Hrvatskoj najmanje godinu dana bez prijekida do dana održavanja referenduma. Zakon ograničuje skupljanje potpisa na 15 dana. Valjanim se priznaje samo potpis praćen bivšim, jugoslavenskim, jedinstvenim matičnim brojem građanina (JMBG). Taj broj više nemaju svi birači jer je u međuvremenu Hrvatska umjesto njega uvela osobni identifikacijski broj (OIB). Uspiju li sindikati, uza sve to, skupiti 450.000 valjanih potpisa, ispunit će uvjete za „neposredno odlučivanje“. Ali to još nije sve. Da bi referendum bio pravovaljan, na glasovanje treba izaći više od polovice ukupnoga biračkog tijela, dakle najmanje 2.250.001 birač. Odluka se donosi natpolovičnom većinom glasova. Vladina se dakle nakana može spriječiti glasovima najmanje 1.125.002 birača.
Zakonski su brojevi vrlo restriktivni. Državna se vlast, kao što vidimo, ogradila visokim zidom od narodne volje. Ustav nudi institut referenduma, kao mogućnost da neposredna demokracija ispravi nepodopštine predstavničke demokracije: krivu procjenu, zlu nakanu, odluku protivnu općemu dobru. No, zakon je tu mogućnost temeljito uškopio, te se ona, kao što vidimo, doima kao djetinjasta varka. Ali ne treba očajavati. Okolnosti katkada omoguće, pa i ostvare, ono što je inače nemoguće.
Pokušajmo sami sebi odgovoriti na nekoliko irealno pogodbenih pitanja: Bi li nam se, da su Stjepan Mesić i Ivica Račan pitali narod što o tomu misli, god. 2000. dogodio Zapadnobalkanski summit EU u Zagrebu? Bi li Ivica Račan i Ivo Sanader, da su pitali narod, onako sramotno progonili ratne zapovjednike Hrvatske vojske? Bi li Stjepan Mesić i Ivo Sanader, da su pitali narod, Hrvatsku ugurali u NATO? Bi li Ivo Sanader, da je pitao narod, suspendirao Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP)? Bi li Jadranka Kosor, da je pitala narod, odustala od međunarodnopravnog rješavanja slovensko-hrvatskoga graničnog prijepora i prepustila ga političkoj arbitraži? Odgovori su na ta pitanja, naravno, nesigurni. Ali ona se ovdje i ne postavljaju radi odgovora, ona samo dočaravaju političku vrijednost referenduma.
No, cinično se, s druge strane, smije realnost. Nesretna povijesna iskustva hrvatskoga naroda nalažu da se o svim krupnim nacionalnim pitanjima odlučuje na referendumu. Unatoč tomu mi smo Hrvati - jednoreferendumski narod! Imali smo dosad samo jedan referendum. Onaj u proljeće 1991. Poslije su neki od nas pokušali narodnom voljom zaštititi vrijednosti Domovinskoga rata, spriječiti ulazak Hrvatske u NATO, odbiti Kosoričin i Pahorov Sporazum o arbitraži. I, što je od svega toga bilo? Prvi je zahtjev za raspisivanje referenduma vlast odbila, za drugi nije skupljen dovoljan broj potpisa, treći je vlast predusrela: Usred akcije prikupljanja potpisa Sabor je potvrdio Kosoričin i Pahorov Sporazum o arbitraži.
Što će biti ovaj put? Teško je reći. Referenduma vjerojatno ne će biti. Ako ga bude, na njemu se ne će, barem ne zadugo, obraniti sadašnja radnička prava. Ona će, unatoč radničkomu gnjevu, bivati sve manja. A kolika će biti kada se tržište rada otvori sirotinji Zapadnoga Balkana i njegovih istočnih susjeda, danas je teško i zamisliti. Radnička prava, kao i sva druga, ne može obraniti ovakva hadezeovsko-esdepeovska, nego samo samostalna i suverena država. Sindikati to još ne shvaćaju. Niti zasad idu tako daleko. To, uostalom, i nije njihov posao.
No, okolnosti mogu svašta učiniti. Sjetimo se Lecha Wałęse i „Solidarnosti“. A poziv je hrvatskih sindikata na referendum već sada više od sindikalne akcije.

Hrvatsko slovo, 18. lipnja 2010.
Goldsteinologija: Biseri za nezaborav (3)
Historiografija nije razonoda, pa ipak…
O nekim pojavama i skretanjima u hrvatskoj historiografiji ili izmišljotine i pogrješke Ive Goldsteina – piše dr. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik pri Hrvatskom institutu za povijest

Goldsteinovo manirističko viđenje Drugoga svjetskog rata, i činjenično i interpretacijski, najčešće su pojednostavljena stajališta jugoslavenske socijalističke historiografije, ponekad i uz neuspjelo antifašističko “pohrvaćivanje”.

Primjer jedanaesti: Avnojevsko zaključivanje
Takvu sveobuhvatnost znanja Goldstein iskazuje i o četničkom pokretu i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, napose u “kapitalnom djelu”, knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.) te ustvrđuje: “Mihailovićev pokret zalagao se navodno za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbije.” No “Mihailovićev pokret” nije se zalagao “navodno”, nego stvarno “za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbije.” Goldstein navodi da su “četnici ubijali partizane”. Bilo bi uputno da se je Goldstein upitao jesu li i partizani ubijali četnike. Goldstein navodi da su četnici branili “srpsko stanovništvo od ustaškog genocida u NDH, odnosno spašavali 'biološku supstanciju' srpskog naroda” i razglaba o četničkim osvetničkim akcijama u Bosni i Hercegovini prema katolicima i muslimanima, kao da četnika ne bi bilo da je NDH, kojim slučajem, bila i demokratska država. Naime, riječ je i o četničkoj borbi protiv bilo kakve hrvatske države, a i protiv bilo kakve druge državne tvorevine na području Kraljevine Jugoslavije, i za obnovu monarhističke Jugoslavije. Potvrdio je to i Svetosavski kongres u selu Ba u Srbiji, u siječnju 1944., koji je izrazio podršku jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, istaknuvši da se zalažu za federativno preuređenje Jugoslavije u ustavnu i parlamentarnu monarhiju. Goldstein zaboravlja mnogobrojne monarhistički usmjerene Srbe i Crnogorce, i nemalobrojne Slovence, pa i Hrvate i druge te avnojevski zaključuje da su takve “ideje bile besmislene i nitko ih više nije uzimao ozbiljno”. Na koncu, Goldstein navodi da su u Tezno kod Maribora, u drugoj polovici svibnja 1945., na likvidacije dovođeni i “crnogorski i srpski četnici”, kojih je, prema izračunu koji ničim nije objasnio i koji je samo njemu jasan, bilo “vjerojatno oko 20%”. Aferim!

Primjer dvanaesti: Copy – paste uradci
Goldstein često za navode i podatke koje iznosi ne donosi izvore i literaturu, bez obzira je li riječ o važnim ili manje važnim navodima i tvrdnjama. Primjerice, Goldstein najprije u Dijalogu povjesničara - istoričara (6, Zagreb, 2002.), zatim i u zborniku 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti (Zagreb, 2006.) i u zborniku Bleiburg i Križni put 1945. (Zagreb, 2007.) i konačno u knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.), navodi da je prema zapovijesti Josipa Broza Tita, general Terzić, kao zastupnik načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije, 3. svibnja 1945. proslijedio svim jedinicama JA “Naredbu, pov. 172”, sa 17 točaka o postupku s ratnim zarobljenicima, prema kojoj se, prema točci 12., treba postupati u skladu s odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima. U navedenim copy paste uradcima Goldstein, valjda zbog “skrupuloznog” pristupa kojem teži, ne donosi nikakvu bilješku uz ovu više nego li važnu tvrdnju, pa samo možemo ne vjerovati mu ili, pak, vjerovati te nagađati odakle mu izneseno.

Primjer trinaesti: Vakuum od NVH do IV NRH
Goldstein u knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.) mudro nas poučava da je Izvršno vijeće Narodne Republike Hrvatske iz 1953. začetak hrvatske vlade: “Tada je, 1953. godine, osnovano i Izvršno vijeće Š...]. Izvršno vijeće trebalo je predstavljati NR Hrvatsku, podnositi Saboru zakonske prijedloge, brinuti se o njihovoj provedbi, predlagati Saboru društvene planove i budžet. Izvršno vijeće bilo je začetak vlade.”
NR Hrvatska je, sviđalo se to Goldsteinu ili, pak, nekom drugom ili ne, imala od 14. travnja 1945. vladu (“Narodna vlada Hrvatske”), osnovanu od Predsjedništva ZAVNOH-a, a koja se je 1953. preimenovala u Izvršno vijeće NR Hrvatske! Zlobnici bi rekli da su to pučkoškolska znanja. No Goldstein je, ipak, druga razina znanja i spoznaje, s amfetaminskim učinkom.

Primjer četrnaesti: Nepostojeća bilješka kod Bilandžića
Izvori i(li) literatura koje Goldstein donosi u bilješkama svojih uradaka, često ne potvrđuju ono što i kako navodi.
Tako, primjerice, o neposrednim posljedicama Hrvatskoga proljeća, nakon sastanka u Karađorđevu na stanje u Savezu komunista Hrvatske, Goldstein u knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.) ustvrđuje: “Uslijedili su i brojni partijski sastanci diljem Hrvatske na kojima je više od 400 osoba moralo podnijeti ostavku ili je bilo smijenjeno (do travnja 1972. iz SK isključen je 741 član, podneseno je 280 ostavki na funkcije, a 131 član je smijenjen s funkcije).” Goldstein se u bilješci poziva na knjigu Dušana Bilandžića Hrvatska moderna povijest (Zagreb, 1999.). No kod Bilandžića navedenih podataka i brojki naprosto nema! Ipak, svaka roba ima svoga kupca, i onoga čega nema kod drugih ima kod Goldsteina.

Primjer petnaesti: Zaobiđena uskladba s činjenicama
Goldsteinovi navodi i tvrdnje često daju lažnu i iskrivljenu sliku prošle stvarnosti. Školski primjer takvih nastojanja je Goldsteinov opis i interpretacija skupa za predsjedničke izbore 1997. u Puli kada je pripadnik Hrvatske vojske napao i ozlijedio predsjedničkog kandidata HSLS-a Vladu Gotovca. Goldstein, najprije u knjizi Hrvatska povijest, i u prvom hrvatskom izdanju (Zagreb, 2003.) i u drugom hrvatskom izdanju (Zagreb, 2008.), i u slovenskom izdanju (Ljubljana, 2008.), zatim u knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.) i konačno u udžbeniku Povijest 4 za četvrti razred gimnazije (Zagreb, 2010.), navodi i tvrdi: “Napadač je prošao bez sankcija, a vladajući establišment jedva da je reagirao.”
No napadač na Vladu Gotovca, Tomislav Brzović, tada pripadnik 1. hrvatskoga gardijskoga zdruga, zbog toga napada bio je suspendiran 6 mjeseci na svoju dužnost dok je trajala glavna istraga (razriješen je dužnosti zapovjednika satnije na kojoj je do tada bio i zabranjen mu je pristup vojarni), odmah nakon napada 60 dana proveo je u samici u zatvorima u Puli i Remetincu, a sud u Puli odredio mu je kaznu od godinu i pol dana zatvora, odnosno uvjetnu kaznu od 3 godine. Istodobno, uz troškove suđenja, bio je dužan podmiriti troškove dolaska Gotovca na sud u Puli...
Goldsteinovi navodi i tvrdnje, najblaže rečeno, zahtijevaju usklađivanje s činjenicama.

Umjesto zaključka
Ne preostaje mi nego li parafrazirati von Clauzewitza: “Historiografija nije razonoda ni obično uživanje u riziku i uspjehu, niti je djelo slobodnog oduševljenja. Historiografija je ozbiljno sredstvo za ozbiljnu svrhu ….”. Kraj
Vladimir GEIGER

Hrvatsko slovo, 18. lipnja 2010.
KLEVETA JE OZBILJAN ZLOČIN
(Izlaganje predsjednika Hrvatskoga žrtvoslovnog društva prof.dr. Zvonimira Šeparovića s tribine Hrvatsko slovo uživo – Napad na sudbenu vlast    Republike Hrvatske u slučaju presude klevetnikuPredragu Matvejeviću, održane 8. lipnja ove godine)

Tko od svih nas izgnanih, prijatelji
prvi u Sarajevo
u Vrhbosnu dođe
neka donese smilja i bosilja
mira i veselja
na Kranjčevićev grob
i na staro Jevrejsko groblje
(iz kojega novi Skiti sređivahu grad
po mjeri svoje praznine)

(ulomak iz pjesme Mile Pešorde. Židovsko groblje u Sarajevu, 1992/93)

       Mile Pešorda je prije svega i nadasve pjesnik. On kaže u Ars poetica : Poezija je moja svjetiljka što naznačuje prostor tame: ruka obasjana u otajstvenom tkanju. Prevedena je na talijanski La poesia e mia lampada. On je miran čovjek, uronjen u ovaj svijet patnje i nemira u kojem nosi svoju svjetiljku, svoju lampadu, da bi naznačio prostor tame. I kad je upozoravao na zla koja su zadesila njegovo Sarajevo, samo je htio osvijetliti prostor tame, tamo ispod Židovskog groblja, odakle su Srbi  rušitelji domova i crkvenih tornjeva / i čarobnih šadrvana / blizu hotela „Evropa“, kako je svjedočio naš pjesnik mile Pešorda, ubijali Sarajevo..

TKO JE UBIJAO SARAJEVO?

      I  kad posrbice bivaju gori od Srba, samo pokazuje i otvoreno kaže da su Srbi rušili s Jevrejskog groblja  'domove i crkvene tornjeve“. On nije zato postao taliban, niti kvisling, niti mrzitelj, niti je stvarao uvjete za mržnju, već je pokazao odakle je dolazila vatrena mržnja koja je ubijala po ulicama Sarajeva one što čekaše koru hljeba u redu pred kioscima. I kamen ste mi pogazili / U najezdi / Oganj vaše mržnje /U domove / Naseli strepnju. Pjesnik Pešorda se buni protiv  'ognja njihove mržnje koja je u domove naselila strepnju'. Mile Pešorda, iskonski pjesnik, znao je da mora ostati uz svoj narod, prosvjedovati protiv zla i ognja mržnje  Zato nije postao kvisling, naprotiv, patio je sa svojim narodom, nije postao taliban,  jer mu je osvetničko vjersko islamsko nasilje tuđe jednako kao i kršćansko i svako drugo i treće. Nije  ni poticatelj na zločin, za što je optužen,jer mu je zločin stran i  jer se sudbinski pita „Kome ću se čemu predati / U ovome blijedom blijesku života?

       Predrag Matvejević. Onaj koji  je obijedio, oklevetao i uvrijedio Milu Pešordu, tko je on? Neki čistunac, uzor čovjek, kao i škola na kojoj je govorio protiv ove naše zemlje, La Sapienza,  dakle možda čovjekmudrosti  sapijencijalan čovjek?  Predrag Matvejević je počinio crimen. Uvrijedio je i oklevetao čovjeka koji je samo pjevao i patio sa svojim narodom. Predrag, kojega li obvezujućega imena, je suprot svom imenu -  klevetnik, koji hoće progon, htio bi poseban sud za talibane, osokoljen, ohrabren Mesićevim odlikovanjem uzletio je  u svojoj mržnji na hrvatsko i Hrvate tako visoko da je njegov  pad nakon  sudskoga pravorijeka bio pravi tresak. Ne će mu puno pomoći ni priznanje don Ivana Grubišića, splitskoga ljevičara, koji je uime svoje imaginarne „Hrvatske akademske udruge“(HAU) proglasio P.M. „osobom dijaloga – osobom godine“, zbog, kako reče don Ivan,  „višegodišnjega prepoznatljivog djelovanja i promoviranja humanih civilizacijskih i suvremenih vrijednosti“. Presuda Matvejeviću odjeknula je daleko. Sve do matice mu Srbije, odakle Srpska informativnma mreža s lakoćom presudi da je presuda Matvejeviću sramotna.. U Zagrebu se javlja Vesna Pusić, za koju je presuda Matvejeviću skandalozna.. Na čelu ljevorukih jurišnika  je Jutarnji list sa Sanjom Modrić i jurišnikom kolumnistom Politike beogradske  Miljenkom Jergovićem, koji bi s hrvatskim knjževnicima na vješala, ali, ni sa sucima koji su sudili, a on ih poimence nabraja, ne bi imao milosti – traži javni linč. Za njega je sudac Vrhovnog suda Hrvatske Dražen Tripalo 'notorni maneken hrvatskog pravosuđa „čije se lice valjalo po stranicama punomasnoga tiska, šarmirajući javnost presudama svoga nositelja i njegovim fensi izjavama na različite teme.“.

SANADER, BRANITELJ KLEVETNIKA

       Kad presuda nije po volji, valja se obračunati sa sucima. Nezavisnost i nedodirljivost  sudaca i suda, za ovoga je provincijalnog piskarala, otrovanog ideologijom miloševićevske Jugoslavije, neprihvatljiva, a suci nisu nedodirljivi, pa im istražuje „moralne biografije“. Nečuveno!. Jergović se ne libi pojačati navodnu pogubnost presude Pešordi ističući da je Matvejević osuđen na robiju, a nije već na uvjetnu osudu, što i nije kazna u pravom smislu, već sudska mjera,  prijetnja i stavljanje na kušnju osobe koja je tako osuđena zatvorsku kaznu. U obranu Matvejevića nije se libio stupiti i bivši premijer Ivo Sanader, koji je za tu svrhu podvojio svoju ličnost, na nekoga dvoglavog orla od kojeg je jedna glava ona  premijera, pa se ne bi miješao, a druga glava, vidi čuda, glava pisca iz P.E.N.a i književnika iz DKH, koji ne može odobriti suđenje  piscima, jer,  neprihvatljivo je da se u današnje vrijeme donosi presuda kakva je izrečena Matvejeviću.“ Svašta. Ta podvojena ličnost u slučaju Sanadera pokazala se otrovnom kada je, sa mnom zajedno na splitskoj Rivi, govorio „ne damo naše generale, svi smo mi Mirko Norac“, a dvije godine kasnije izjavljuje kako nema te cijene koju nije spreman platiti za ulazak Hrvatske u EU, i što reče to i učini, izručio je  viteza našega generala Antu Gotovinu Haaškom tribunalu, gdje i sada, već pet godina čami u  kandžama  medunarodne pravde. Pokazalo se da bivši premijer ima pogrešan izbor: umjesto Pešorde - Matvejević, umjesto naših generala – Sheveningen, haaška robijašnica.

MATVEJEVIĆEVA TOTALNA ODANOST KOMUNIZMU

       Pešorda i Matvejević  su dva oprečna, udaljena svijeta, koji se nigdje ne dodiruju osim u isključivosti i totalnoj odvojenosti. Svjetonazori su im kristalizirani u Matvejevića je to  jugoslavistika, „Jugoslavenstvo danas,“ knjiga koju mu priređuju u Beogradu miloševićevi jučerašnji suradnici, komunizam, na izbornoj je listi  talijanskih komunista i šuvarovsklog SRP-a crvenog recidiva u slobodnoj Hrvatskoj., totalna odanost komunizmu, Jugoslaviji i četničkom srpstvu „Ono što Matvejević govori zapravo je bit ideologije velikosrpskog nacionalizma i zlatnih pravila nacističke propagande, on brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta; za velikosrbe sadašnja Hrvatska je i ustaška, i rasistička, i fašistička“ – pisao je Zdravko Tomac, (Fokus, Zagreb, 25.IV. 2008.) obraćenik i domoljub koji zna što piše i govori. .U Pešorde, profesora i pjesnika je to hrvatsko domoljublje, briga za budućnost svoga naroda, pjesničko i duhovno promišljanje Hrvatske u njenom viktimološkom rastu, iz žrtve a ne iz vlastitog zločina.

PEŠORDA NACIONALAN I UNIVERZALAN

„Pešorda je pjesnik moderniteta, njegova otvorenost francuskom pjesničkom duhu, poimence Rimbaudu i Charu, osnažuje mu domovinsku sastavnicu.  Istodobno nacionalan i univerzalan, koristeći brojne toponime hrvatske zemlje kao metonime nacionalnoga midentiteta u prostoru i vremenu s jedne te univerzalne topose ljudske svijesti o patnji i prkosu, o pšrolaznosti i trajnosti, o zlu i dobru, o grijehu i iskupljenju s druige strane Pešorda postiže konzistentnu i inspiratiovnu sintezu duha i riječi, hrvatske povijesti i suvremenosti, zajednice i pojedinca...Pešordina lirika je nepokolebiva otpora svimk razornim silnicvama i pogubama koje prijete narodnom i osobnom opstanku, odriješito i ponosno dslovo prkosa svim ztlotvorskim tvorbama i nasiljima nad jezikom, domovinom jezika i čovjekom koji ga gradi“(Božidar Petrač: Baščanska ploča Mile Pešorde). Nigdje talibana, kvislinga, poticatelja  mržnje, samo nacionalno svijesna poezija svim zlima uprkos.

Među te predstavnike dviju ideologija, dvaju svjetonazora, smjestio se sud. Sud je presudio. Predrag Matvejević je kriv zbog klevete i uvrjede Mile Pešorde. Na stranu krivca klevetnika stavilo se i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnošenjem Vrhovnom sudu Hrvatske zahtjeva za zaštitu zakonitosti s  prijedlogom da se presudu Matvejeveću ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim sucem pojedincem.

       Ovdje naziremo tri razine problema. 1. ustavnopravno, 2. kaznenopravna  i  3. politička.
Ustav štiti prava pojedinca i određuje   sudbenu vlast. Svakome se građaninu jamči štovanje i poravna zaštita njegova osdobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (Članak 35 Ustava RH).. Prema Ustavu  RH Sudbena je vlast samostalna i neovisna. (čl. 115/2)

ČAST I UGLED

       Čast je  unutarnja vrijednost čovjeka iskazana u društvu, ona je dio ljudskog dostojanstva, vrijednosti koja ulazi u krug elementarnih dobara čovjeka. Svaki pojedinac ima kao čovjek subjektivno pravo na priznanje svoga ljudskoga dostojanstva, svatko, pa i onaj koji je osuđen za  nečasno djelo ( za svakoga vrijedi rimsko pravilo da se svakoga smatra neporočnim  - quisquis praesumitur bonus).  Djela pritiv časti i ugleda uperena su protiv elementarnih ljudskih prava, ona znače negiranje ljudskih kvaliteta, odricanje osnovnih pretpostavki za nesmetano izvršavanje socijalnih funkcija. Dostojanstvo, čast i ugled svih se štiti.
Sama čast je slojevita kategorija, koja pokriva različite vrijednosti koje čovjek u sebi inkorporira bilo s obzirom na podrijetlo, pripadnost nekomu narodu (nacionalna čast), pozitivne moralne vrijednosti (moralna čast), čast koja slijedi iz same spolne biološke određenosti (spolna čast), ili pak kao pripadnik ljudskoga roda (ljudsko dostojanstvo). Ugled se može vezati za ugled u nekoj profesiji, pozivu, društvenoj sredini, sportskoj djelatnosti, društveno-političkom životu, a stječe se ponašanjem i pozitivnim rezultatima.

       Kaznenopravni aspekt ovoga slučaja Pešorda-Matvejević je jasna. Sud je nedvojbeno utvrdio postojanje kaznenih djela klevete i uvrjede i za to odmjerio kazne i utvrdio jedinstvenu kaznu uvjjenim osuđenjem Matvejevića. Klevetnička izjava mora biti podobna da bi škodila časti i ugledu, mora biti prikladna da izazove prijekor, ili prezir, ili da umanji njegov ugled u javnosti. Radi se o umanjenju socijalne i moralne vrijednosti, društvenoga ugleda i reputacije, poniženju, tako da može umanjiti njegove mogućnosti obnašanja društvenih zadataka  i funkcija. U tome je i društvena opasnost klevete, koja nosi u sebi potencijal značajnijega umanjenja društvene vrijednosti neke osobe i to ne samo kada stvarno nastaju teške posljedice za oštećenoga, već i kad se tek stvara mogućnost takve štete. Za klevetu je bitno iznošenje nečega neistinitoga, a za uvrjedu nečega uvredljivoga. Sadržaj uvrjede je u omalovažavanju, u negativnom sudu o vrijednosti drugoga. Takav omalovažavajući stav iskazao je kleventnik Matvejević koji na pitanje  novinara tko je protiv njega podnio tužbu u Hrvatskoj, P.M. odgovara: „Jedan beznačajni pjesnik,  neki Mile Pešorda“Tako o  dobitniku više nagrada za poeziju Mili Pešordi sudi ovaj  publicist, koji se hvali  objavljenim razgovorima s Miroslavom Krležom, kao svojim djelom, jugosloven, mostarac, ukrajinac, srbenda, talijanski komunist i pisac nekih mediteranskih kuhinja..

KLEVETNIČKO PONAŠANJE JE OPASNO

Matvejevića nije spasilo od odgovornosti pozivanje na odredbu zakona  o nekažnjavanju za uvrjedu izvršenu u ozbiljnoj književnoj ili drugoj kritici. Bilo je bjelodano da je klevetnik Matvejević imao namjeru vrijeđanja (animus iniurandi),  da je djelo počinjeno s namjerom da se netko omalovaži (Iniuria ex affectu facientis  cinsistit. Ulpian- D 47). Naravno, kritika javne djelatnosti, kad je istinita i opravdana, mora postojati, neophodna je u društvu i pomaže napretku čovjeka i njegove sredine. Presuda klevetniku P.M.  nije znak negativne atmosfere za društvenu kritiku. Ona pokazuje da je u ovom slučaju sud ocijenio da je kritika klevetom i uvrjedom, s namjerom vrijeđanja, bila zlobna, neopravdana i da je trebalo primijeniti zakon. Neke je i taj posatupak naveo da se predlaže dekriminalizaciju klevete,  odnosno ukidanje kaznenoga djela klevete za javnu riječ.
Ako sud ustanovi da je javna riječ izrečena klevetom, mora suditi. Takva ponašanja su opasna. Nije se samo jedna osoba ubila nakon što je saznala da je za nju netko  javnom kritikom iznio nešto neistinito, pa ona, ta osoba, više s tim opterećenjem ne može i  ne želi  živjeti. To je jedan od oblika ubojstva ličnosti kad oklevetani ne može podnijeti ono što je netko neistinito i/ili uvrjedljivo  za njega rekao u javnosti. Druga je stvar da kazna zatvora nije primjerena verbalnim deliktima uvrjede i klevete, što suci uviđaju, pa izbjegavaju kaznu zatvora ili izvršenje uvjetuju rokom kušnje.
ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ

Hrvatsko slovo, 18. lipnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Brandologija

Riječi brand i branding više nikome nisu strane. Gotovo svaki čovjek svjestan je svog vlastitog branda, kao i branda svojih najbližih i svojih poznanika. Politika također nije imuna na branding
Identitet moramo tražiti i potvrđivati u obrazovanju, znanju i ponosnoj nacionalnoj osviještenosti, a ne u okvirima ponižavajuće servilnosti spram EU

Najbolji primjer za prilagođavanje nekom aktualnom brandu kod nas su ljudi koji su se do jučer brandirali kao komunisti, anti-Hrvati i oštri protivnici katoličke vjere, kako bi se danas, „naglo osviješteni“, brandirali kao veliki domoljubi i vjernici koji sjede u prvim redovima za nedjeljnih misa čekajući trenutak kada će naglas, pogotovo ako su nazočne tv kamere, moći svim ostalim vjernicima demonstrirati kako su napamet naučili moliti Oče naš. Često je to i jedina molitva koju novopečeni vjernici znaju, dok za vrijeme ostatka mise i drugih molitvi nerazgovjetno mumljaju, kao da izgovaraju mantre u budističkom hramu. Lažni rodoljubi (uglavnom političari i poslovni mešetari) koji siluju društvo svojim „rodoljubljem“ i novoprobuđeni „vjernici“, jednako su nam antipatični kao što su nam svojevremeno bili antipatični i privilegirani komunisti čija su nedodirljiva zakonom zaštićena djeca dobivala same petice bez da su ih profesori išta pitali, dok smo mi ostali morali na svakom satu odgovarati. Što nam je vrijedilo znati da je nečiji roditelj komunist, kada mu nismo mogli doskočiti. To isto danas, nažalost, čini i novorođena politička elita koja je hrvatsku Državu dovela pred provaliju. Pravi western, nema što. Gnušajući se starih komunjarskih vremena i skrivajući svoju prošlost, grabe i otimaju sve oko sebe i pred sobom vrlo sličnim strategijama staro-novog neoimperijalizma. Ulaze u njima prilagođene stranačke i državne institucije s istom bahatošću nekadašnjih komunista. Za narod ih baš i nije previše briga, jer - znaju oni, naš će ih poniženi narod opet birati i umirati od gladi. Upravo zbog takvih političara koji već dvadeset godina haraju hrvatskom političkom scenom, više ne vjerujem niti jednoj interesnoj ideologiji brandiranoj kao velikoj brizi i ljubavi prema svom narodu. Najmanje, pak, vjerujem brandu onih ljudi koji se diče svojim institucionalno i ideološki obojenim titulama brandologije, koje bi nam, jel'te, trebale jamčiti, jel'te, da upravo oni, jel'te, znaju ljudima objasniti što je to brand. Slušajući jednog od gurua brandologije (inače redovnog profesora zagrebačkog Sveučilišta) kako tv gledateljstvu objašnjava kako i poštapalice mogu biti dio nečijeg branda, istodobno se i sam njima služeći u izobilju, jedan moj dobro informirani prijatelj spontano je komentirao to njegovo brandološko uvjeravanje: „Baš mi je on pravi stručnjak za brand. Blago generacijama brandologa koje će on brandirati.“ Nasmijavši se toj njegovoj primjedbi, pokušala sam naš razgovor o brandologiji povezati sa zakonima koji po često doprinose lažnoj slici društva u cjelini, a zapravo sam htjela čuti njegovo mišljenje o tome zašto mi još uvijek nismo pravna država. Na to me je moj prijatelj kao iz topa upitao: „A, kaj se Ti, Elia, čudiš? Kao da ne znaš tko piše zakone. Pa ne pišu ih on(i) valjda za nas, nego za sebe.“
Nije li s tim stvarno rekao sve što se o zakonima treba znati. Sve to moramo uzeti kao nedopustivu igru trenutnih članica i članova dioničkog društva Hrvatska d.d., nešto slično prljavštini kojom su se nekada služili članovi Saveza komunista. Ono što je nekada bila furka, danas je brand i ništa više. Tješimo se time kako su i oni tu samo u prolazu, kao u poznatoj pjesmi istog naziva (Runjić-Fiamengo) u izvrsnoj izvedbi Meri Cetinić. Ali, frišku figu, konvertiti nisu i nikada neće biti u prolazu, oni će se uvijek na vrijeme brandirati onako kako nalaže baruština u kojoj živimo. Ipak, na svu sreću, tu je i pjesma Prolazi sve u izvedbi zimzelenog purgera Stjepana Jimmyja Stanića. Njegov nonšalantan i polagan, mogli bismo reći i namjerno nezainteresiran, kozmopolitski, sve samo ne malograđanski pristup svemu što bi nas eventualno moglo mučiti, dobar je poučak svima onima koji su duboko pogođeni bihevioralnim bravurama novoustoličene elite. Naravno ni u svijetu nije drukčije, štoviše. Ali, zašto se tome čuditi i nad time plakati kada sve možemo promijeniti osmišljenim programima za kojima vape turizam, poljoprivreda, visoke tehnologije. Nakon svega što nam se na planu državnog brandinga (zavođenja) dogodilo i što nam se još uvijek događa, mi moramo početi razmišljati o pravoj priči (i zemlji) kroz prave razvojne programe koja će našem narodu (mladima pogotovo) nuditi svijetlu budućnost i prave ideale. Naš identitet moramo tražiti i potvrđivati u obrazovanju, znanju i ponosnoj nacionalnoj osviještenosti, a ne u okvirima ponižavajuće servilnosti spram EU i neke čudne liberalne demokracije obojene najgorim balkanskim izmima. Davor Pavuna jednom je prigodom na upit što nam je činiti, lijepo rekao: „Prestanimo spavati i probudimo se zajedno!“ To bi trebao biti novi brand sretnih, zadovoljnih i ponosnih Hrvata. Gospodo, spas je u znanju i radu, a ne u porazima. Za sam kraj, našoj Vladi savjetovala bih: počnite raditi, a ne vladati. Kada ćete osim uvijek novih i loših vijesti po sve nas koji vas hranimo (o novim porezima i davanjima) napokon narodu poslati neke dobre vijesti – o prestanku vašeg uzimanja narodu i o početku osmišljavanja boljeg života SVIM našim ljudima? To uostalom piše u opisu vašeg radnog mjesta i glavni je argument u svim vašim kampanjama, zar ne? Ništa od toga. Bojim se da svoja pusta obećanja svi vi shvaćate jednako neozbiljno kao što shvaćate i deset zapovijedi Božjih koje između ostalog upućuju i na to da pravi vjernici ne smiju poželjeti imati tuđe stvari, stvari svojih bližnjih! E sad, koliko smo kao puk uistinu bližnji našim političarima – to se najbolje vidi iz naše grube životne stvarnosti.  

Hrvatsko slovo, 18. lipnja 2010.
Ponedjeljak, 7. lipnja
Ponedjeljak u Chicagu. Kiša. Nakon jutarnje sv. Mise susrećem nekoliko američkih prijatelja. Tema broj jedan ostaje ulje koje uništava zaljev i bliske obale Atlantika. Sve češće događaji izmiču kontrli. Događaji svih vrsta. Nakon susreta, djeca naše privatne katoličke škole završavaju školsku godinu, dobivaju diplome, vesele se ljetu. Susret s roditeljima koji brinu više nego prije. To postaje golem problem u Americi: odgajati djecu.
Dolazi mi na razgovor čovjek, Hrvat treće generacije, u godinama osamdesetim, istančana uma, podsjeća ma na likove iz Raosovih „Prosjaka i sinova“. I on izgleda prosjački, obično, jednostavno, a u financijama je milijunaš. Hoće nešto pomoći, darovati, tamo za neke tisućama milja daleko! Ne pozna ih. Duša mu je na mjestu! Život se bliži kraju, treba dati ono što posjeduje, jer kada se bliži fizički kraj, onda je jasno da nam materija ostaje samo teret.
U poslijepodnevnim satima, na moje iznenađenje, dolazi gradski vijećnik gosp. James Balcer koji zastupa ovaj dio grada u u gradskoj vijećnici. Dolazi on zajedno sa šefom policije. Došli su samo s jednim pitanjem: „Možemo li mi što pomoći? Imate li kakvih problema! Znamo, dolazi na ljeto veliko slavlje Velike  Gospe, javite kako možemo pomoći!“ Ugodni ljudi. Poznamo se godinama i u istom smo poslu: brinuti se za ljude. Odlazim zatim u bolnicu susresti nekoga kome treba i sakramenat i prisutnost. Biti tu, postaje najvažniji dio mnogih života. Navečer odlazim u samostan Sv. Ante u Chicagu, na području poznatog University of Chicago. Predvodim devetnicu Sv. Anti. Navečer pratim malo hrvatske vijesti, internet, televiziju. Žao mi Hrvatske! Novinari su postali prepisivači stranih. Mediji kopiraju sve što provocira. Iz Amerike su su sve prepisali. Kreativnost je ispala iz rječnika! Hrvatsku ne vole. Dosadili su mi! Volim Ameriku a za to ima ma jedan razlog: jer Amerika voli sebe! Kad će u Hrvatskoj biti tako!

Utorak, 8. lipnja
Fra Ivan i ja molim jutarnju molitvu časoslovu kao i svaki dan. Snaga dolazi s njom. Bez nje ispraznost postaje stvarnost. Molitvom spajamo dubine s  bezgraničnostima. Gospodin je blizu! Prije podne hvatam malo vremena za čitanje. Knjiga o novom svjetskom poretku „Hope of the Wicked“ (Veliki plan za vladanje svijetom od Teda Flynna). Nakon ove knjige jasno vam je tko je tko u ovom našem svijetu. Nakon nje i ja drugačije gledam. Javlja se jutros ponovno novinarka Večernjeg lista, iz Njemačke, Marijana Dokoza. Pita za interview, raspituje se o Hrvatima ovog dijela svijeta. Ugodna i draga osoba. Lijepo je bilo s njom komunicirati! Javljaju se iz mostarske bolnice. Problemi. Problemi kao da su postali novo prezime te „države“. Naime, u Chicagu je društvo Hrvatska žena zajedno sa  svim hrvatskim župama Chicaga skupila gotovo 80,000 dolara  za nabavu endoskopskog uređaja za potrebe endoskopske dijagnostike i liječenja djece. I sve je u redu. Međutim genijalci u Sarajevu i Mostaru kažu da na donaciju treba platiti porez. Bolnica državna! Donacija državi. Platiti porez. Rekli bi Ameri: Go figure!
Susrećem se navečer s grupom liječnika. Ovdje su na jednom od mnogih medicinskih kongresa koje Chicago ugošćuje. Među njima i draga liječnica s Instituta za tumore u Zagrebu. Razgovori o hrvatskom zdravstvu! Zanimljivi!  Pred večer još jedan posjet u bolnici. Kroz Chicago, gužvu, stotine tisuća automobila ovdje prođe na dan. Ali i to je postalo dio putovanja. Pogledam emaile. Čak ih je 540. Bože! Oni su kao problemi. Ako ih ne odgovoriš odmah. Postaju veći problem! I komunikacija može biti teret.

Srijeda, 9. lipnja

• Samostan na Drexelu. Svake srijede svi svećenici Chicaga se skupljaju. Lijepo nam je podijeliti mišljenja, iskustva, događaje, planirati zajedno! Razgovaram s našim najstarijim svećenikom, fra Častimirom. Upravo je završio knjigu o 66 franjevaca koje su komunisti ubili 1945. Fra Častimir je vjerojatno najstariji svećenik-autor na svijetu. Posjećujem dvije obitelji. Jedna je 70 km daleko. Putovanje traje dugo. Gužva na autocesti. U ovom 9 milijunskom gradu, ovdje je to dio života. Godišnje automobilom vozim prijeđem 13,000 milja (skoro 21,000 km).  Spremam dvoje mladih za brak. Jedan razgovor s majkom čije dijete ima problem. Roditelji rastavljeni, dijete zbunjeno. Kratak razgovor sa Zagrebom u Hrvatskom saboru. Treba riješiti jednu donaciju. Opet hrvatska birokracija. Bože, valjda će se i nama jednom svanuti! Dolazi jedna osoba na razgovor. Slijede druge dvije. Sve je više ljudi koji traže duhovnike, osobno vodstvo. ... a ja sve manje vremena imam. Ipak uvijek će biti dovoljno. Navečer slavlje svete mise u hrvatskoj župi na jugu grada. Ovdje postoji još od 1913. godine. Indiana je samo dvije milje daleko. Navečer svrćam u našu malu dvoranu. Pridružujem se kratko članovima “Kluba knjige Sv. Jeronima”. Čitaju svi istu knjigu te se onda sastaju na rasprave i diskusije. Zanimljivo! Gledamo kratku utakmicu. Finale u hokeju na ledu. Chicago pobjeđuje Philadelphiu. Grad je cijeli na nogama. Grad uvijek slavi koji god njegov klub pobijedi. Svi slave. Nema nasilja. Zakon je jasan.  I veselje ima svoje granice!

Četvrtak, 10. lipnja
Sastanak odmah ujutro u 8 sati s Upravom naše katoličke osnovne škole. Tema sastanka: kalendar, rasporedi, školarine, upisi, putovanja, nove tehnologije. Sve moram odobriti na kraju glasovanja. Uveli smo novi sustav predavanja s tzv. „Smart boards“, interakitvno učenje s komjuterskom tehnologijom.  Rekli bi mladi: Baš je kool. Odlazim u središte grada koji je od nas daleko samo dvije milje. Duhovna obnova za sestre koje se bave izdavaštvom duhovnih knjiga, DVD-a, glazbe. Nalaze se u centru svih velikih američkih gradova: New York, Boston, Chicago, Los Angeles, Houston... Susret s izdavačima knjiga. Poslije podne dva susreta u bolnici. Jedan od mnogih telefonskih razgovora (oko 40-ak svaki dan). Susret s dvije filmske producentice. Radimo na filmu o župi Sv. Jeronima koja za dvije godine ovdje slavi 100 godina postojanja te ujedno i o projektu filma o Hrvatima u Chicagu. Ako sve uspije, ovaj drugi bi trebao biti prikazan na američkoj televiziji, poznatom PBS kanalu. Sastanak Odbora Hrvatske škole kardinal Stepinac: nova školska godina, programi, rasporedi, putovanja. Lijepo je raditi s grupom ovih mladih. Nakon toga sastanak s grupom iz AA (alcohol anonymous). Odlično rade. Pomažu bivšim alkoholičarima. Program idealan i efektivan. Ovdje kod nas dođu iz svih nacija.Gledam navečer malo hrvatske vijesti. S bratom fra Ivanom razgovaram o rasporedu ljeta i mnoštvu događaja. Nastavljam s  knjigom.

Petak, 11. lipnja
Poziv iz ureda gradonačelnika Chicaga da predvodim molitvu u gradskom vijeću. Obećao sam. Iako to činih već nekoliko puta. U gradskim vijećima i odjelima radi dosta Hrvata druge i treće generacije i dosta Amerikanaca koje sam upoznao godinama u Chicagu. Jedan od njih je bio čak i gradonačelnik Chicaga, ugledni pravnik i sudac Michael Bilandić, a drugi predsjednik gradskog vijeća Eddie Vrdoljak, kroz mnoge godine. Grad slavi svečanom paradom pobjedu svoje hokejaške momčadi. Na Michigan Aveniji oko 2 milijuna ljudi. Grad slavi. Volite li hokej ili ne, pobjeda je kluba iz našega grada. Svi su zajedno! Kako lijepo! Fra Ivica, fra Stipe i ja snimamo radioprogram. Čuje se u 4 države u rasponu oko 300 milja. To nam je gotovo uvijek obred koncem tjedna.  Zove jedna osoba. Treba joj pravnik. Pošten i povjerljiv. Pola sata na telefonu. Nije loše. Zove me prijatelj iz domovine, Zvonko Bušić. Sjećam se nekada naših razgovora u američkom zatvoru. Čovjek uspravan. Ideal. Voli Hrvatsku jako! Dijelimo slične misli. Poštujem ga toliko da ne mogu staviti u riječi! Slijedi susret s direktorom jedne od vrlo poznatim katoličkih gimnazija u gradu. Dijelimo iskustva i kako pomoći jedni drugima. Ugodan čovjek. Konstruktivan razgovor.

Subota, 12. lipnja
Subota ujutro. Tiho. Ugodno. Čuje se čak i cvrkut ptica. Moji susjedi Kinezi mašu, pozdravljaju. I njima je dobro. Do ruku mi dolazi knjiga Understanding Muhammad (Psihobiografija Muhameda). Opasna knjiga. Istina je uvijek opasna. Susrećem se s dvoje mladih. Razmišljalju o budućnosti zajedno. Prepreke kulture i obitelji i duhovnosti dosta su velike. Kako naći ravnotežu? On Hrvat, ona Grkinja. Odlazim do sveučilišta Chicago, na jedan kratki sastanak i susret. Već rano poslije podne veliko vjenčanje u našoj crkvi. Često je njih ovdje. Ugodno im je započet život među nama. Kratki sastanak poslije podne s manjom skupinom ljudi i s prijateljem Bobom Cannatellom  koji je direktor za svu vodu grada Chicaga. Sve kontrole su u njegovim rukama. Zanimljivo je znati neke statističke detalje: vodene crpke ispumpaju gotovo 4 milijarde litara vode svaki dan, kroz gotovo 5 tisuća milja vodenih cijevi. Zavirujem kratko u e-maile. Puno ih je. Trebat će mi tri dana samoće da ih odgovorim i stavim ured. Ne vidim kada!  Ponovno u auto u 40 km daleki Golf klub gdje se održava slavlje vjenčanja. Uvijek pozovu svećenika za molitvu i zajedništvo. Koliko puta s koliko mladih započeh njihove dane zajedno! S blagoslovom započeti dane i godine znači započeti dobro. Vraćam se kući. Stajem u našu dvoranu na jedno američko slavlje. Majka ove obitelji je preživjela svinjsku gripu. 45 dana u komi. Nisu joj davali šanse. Ipak je uskrsnula. Slavlje ima tisuću razloga, a uz to dijete joj je završilo našu osnovnu školu Sv. Jeronima. Divno je biti živ! Čeka me knjiga opet. Kasno je. Ponoć je davno otkucala.

Nedjelja , 13. lipnja
Nedjeljno jutro. Drukčije od svih ostalih. Ima nešto mistično u nedjeljenim jutrima. Slavim jutarnju svetu misu na engleskom. U duši savršenstvo mira. Tako često osjećam da snagom vjere možemo doista mijenjati svijet, duše, stanja zdravlja. Snaga kroz nju je nemjerljiva i riječima neizgovoriva. Zahvalan sam jutros za taj golem, jednostavan, veličanstven  dar. Slijedi zatim sveta misa na hrvatskom. Pod svetom misom, opraštamo se od nama svima dragog Ante Ljubasa, čovjeka koji je odležao 23 i pol godine u američkim  zatvorima. Zatvorili su ga početkom osamdesetih sa skupinom Hrvata. Udba je radila dobro svoj posao u tim vremenima. Ante se vratio k nama 2004.  I sada konačno ide doma. Samo je jedan dom. Čitam dnevne novine “Chicago Tribune“. Na naslovnoj stranici veliki članak o hrvatskom nogometnom klubu Adria. Novine se tiskaju u milijun primjeraka. Poslije podne odlazak u još jedan bolnički posjet. Razgovor sa Zagrebom u svezi s projektom jednog filma o stotinu godina franjevaca u Americi. Nadam se, bit će to dobar projekt. Kasnije stižem u samostan naših hrvatskih franjevaca na Drexelu, gdje se slavi blagdan Sv. Ante.Ovo mjesto je zabilježilo povijest dijaspore. Hrvatska tiskara, Hrvatski institut, arhivi, čuvanje nezaboravnih godina 20. stoljeća. Kad stojite tu, onda imate drugačije mišljenje o Hrvatskoj od onih koji joj potpisuju ugovore, pobjeđuju izbore i gledaju na Istok! Misa je na otvorenom. Ljudi iz svih krajeva Chicaga. Mnogi voze sat i više da bi stigli. Lijepo je. Svetac je drag svima. Kiša je čekala sve do kraja svete mise. Mistika nedjelje je nezamjenjiva!

Hrvastko slovo, 18. lipnja 2010.
Ljubica Benović, scenaristica i tv urednica
Od Međugorja do poezije, sve je duboka tajna
Ljubica Benović (1955.), pjesnikinja je i urednica u Programu za djecu i mlade Hrvatske televizije. Autorica je četiri zbirke poezije te brojnih scenarija za dokumentarne filmove posvećene klasicima hrvatske književnosti. Povod ovom razgovoru je njezina nova knjiga „Međugorje – mala enciklopedija“ (Euterpa, Drinovci, 2010.) ususret 29. obljetnici međugorskih događaja

„Međugorje – mala enciklopedija“ Vaša je nova knjiga koja se na nov i zanimljiv način bavi ovim mjestom. Što je potaknulo nastanak ove knjige, koja ne obrađuje samo mariološku problematiku nego dotiče i mnoge druge slojeve, segmente, stvarnosti?

Upravo kad se bude tiskao ovaj broj, tiskat će se i novo izdanje knjige „Međugorje mala enciklopedija“ na engleskom jeziku pa će se pojaviti u knjižari \upnog ureda u Međugorju za 29. obljetnicu ukazanja. Uskoro će izaći i izdanja na talijanskom i njemačkom jeziku. Neposredni povod nastanka ove knjige je proslava tridesete obljetnice međugorskih ukazanja. Razlozi za svaku knjigu uvijek su dublji. Ova knjiga povezana je s nastankom nove stvarnosti koja se njeguje i razvija s pojavom Međugorja.
Od pojave fenomena Međugorja, riječ Međugorje stalno postaje ispunjenija značenjem. Na mjestu toponima Međugorje, nastalo je puno novih značenja kao dopuna temeljnom. Riječ Međugorje danas znači – ukazanje Majke Božje u Međugorju, odlazak onamo na hodočašće, znači hodočasnike, njihove zemlje i kulture, put u Međugorje, krajeve kroz koje se putuje, mjesta u Međugorju, uspomene na njih, suvenire. Ona obuhvaća bogatu izdavačku djelatnost, brojne prijevode, molitve na svim jezicima, nove redove, duhovnost, toleranciju, kozmopolitizam, susret naroda, življenje izvornog kršćanstva.

Riječ je o najdubljim zahvatima unutar osoba, ljuštenju površnih slojeva i otvorenosti za promjenu. Hodočasnik je čovjek koji je spreman na promjenu. Ali, ta promjena počinje od njega. Hodočasnik i simbolično odlazi u tuđinu, u pustinju, u nemanje. Onamo se susreće sa sobom uz Božju pomoć. Što je, primjerice, suprotno od revolucije.
Vezano za Međugorje nastala je bogata izdavačka djelatnost. Najprevođeniji hrvatski autor upravo je poznati međugorski svećenik fra Slavko Barbarić, autor knjiga s temama o Međugorju. Međugorska radio postaja Mir-Međugorje jedna je od naslušanijih hrvatskih postaja.
U Međugorje se slijevaju svednevice rijeke hodočasnika iz cijeloga svijeta, to mjesto je jedno od najposjećenijih katoličkih hodočasničkih mjesta. Onamo godišnje dođe i boravi više od milijun hodočasnika.
Mislim da se u tom kontekstu može prihvatiti ta stvarnost i kao mogućnost promidžbe hrvatske kulture, što je uvijek prigoda upoznavanja naroda. To je i jedno od važnih polazišta koncepcije knjige Međugorje mala enciklopedija.
No, ciljana publika ove knjige međugorski su hodočasnici koji u knjizi mogu pročitati oko tisuću tekstova, povezanih s Međugorjem na različite načine.

Kako je ona interdisciplinarnog karaktera, s kim ste surađivali?

Osnovni princip rada na knjizi jest povezivanje i obuhvaćanje onoga što ima veze s različitim segmentima međugorskom duhovnosti. A kao metodu mogu spomenuti jedan citat klasika realizma Fjodora M D - Ako se ne možeš izraziti sitnicom, izrazi se sitnicom sitnice, što je unekoliko enciklopedijsko polazište. Enciklopedistika je oduvijek bila neko popisivanje i uređivanje. Ta je znanost danas razvila metode pisanja i sastavljanja natuknica upravo na tradiciji nečega što nije bilo tako savršeno. Međutim, bilo je možda u nečemu više literarno, ili ljudski.
Pitanja odnosa objekta i subjekta zasigurno određuju polazišta na bitnim područjima. Ona su tema filozofije, fizike, društvenih uređenja, malih ljudskih odnosa, a ponajprije onog najbitnijega, odnosa prema sebi – kao objektu ili kao subjektu. Što se sve može prenijeti na ulogu pisca, pisača ili pisara čak. A. Einstein se izrazio da stvari i stvarnost ne postoje zapravo dok ih se ne precizira, dotle postoje jedino u svijesti nekog višeg duha. No kada ih se precizira, čini se kao da se samo otkrije neki postojeći red. Dakle, mi samo možemo shvatiti nekom pažljivošću. No, čini se da postupak uvijek mora biti dvosmjeran, pažljiv odnos prema objektu i subjektu.
Pokušala sam napraviti popis, i opis, najvažnijih pojmova, pojava i predmeta i stvari, ali ne s namjerom da taj izbor bude savršen. Napravila sam najbolji mogući izbor i, također, izabrala najbolje moguće suradnike. Bilo ih je mnogo. Navest ću samo neke, to je fra Ivan Dugandžić, profesor biblijske teologije, Lahorka Plejić, profesorica književnosti na Filozofskom fakultetu, Ivan Kolak, profesor agronomskih znanosti i mnogi drugi. No mnogo savjeta dobila sam od hercegovačkih svećenika, posebno bih spomenula one fra Petra Vlašića, međugorskog župnika. Pa ipak, nipošto se ne može reći da je riječ o institutu. Naprotiv, to nije ni bila namjera.

Odlučili ste se za zanimljivu koncepciju, enciklopedijsku? Više od tisuću kratkih tekstova i fotografija o prirodi, kršćanskoj duhovnosti, povijesti i kulturi, životu, etnobaštini? Je li vrijeme vizualne kulture i Vaše iskustvo televizijskog medija potaknulo tu koncepciju? Omjer riječi i slike kao za tv emisije?

U radu mi je bilo dragocjeno, kako ste dobro zapazili, upravo televizijsko iskustvo, i to iz više razloga. Pišući televizijske tekstove, svatko kad-tad mora dobro svladati strukturu. Na taj način se počinje stvarati plan i oblikuje test. Bitan je i osjećaj za omjer slike i teksta koji vremenom također svatko stekne barem u nekoj mjeri. Međutim, najvažnije je, ja mislim, svladavanje televizijskog stila. Televizijski tekst zahtijeva čistu i jasnu misao. To se može postići tek kada se napravi dovoljno istraživanje teme. Poželjno je čišćenje teksta od svega nepotrebnog za značenje. Za to je potrebno njegovanje osobe. U tom mediju pamet izgleda glupo. Napuhanost izgleda karikaturalno, neprikladno i glomazno, osjećaji – slabo. S televizijskim tekstom se ne može zavaravati. U tekstu se sve vidi. Tko ima komplicirane rukavce, taj nema čiste misli. Kao što se ikona jedino može slikati u molitvi, tako pisac televizijskog teksta može pisati jedino u svjesnosti. No to zahtijeva i iskrenost osobe prije svega pred sobom. Mislim da iskustvo televizijskog teksta može biti dragocjeno. Ono je nešto poput askeze za osobu.

U tom smislu sam željela da tekst ove knjige bude lišen balasta osjećaja, ocjena, procjena i nepotrebne stilizacije. Pa ipak, osim što bih voljela da knjiga doživi drugo izdanje iz razumljivih razloga, voljela bih da se to dogodi i zbog prigode čišćenja preostale zalihosti.

Tematski knjiga je podijeljena u pet dijelova od koji se prvi, najveći, odnosi na teme vezane za međugorsku duhovnost. Drugi obuhvaća zemljovidne značajke te se bavi florom i faunom međugorskog područja. Treći, s naslovom Historia magistra vitae est, kao što naslov govori donosi podatke o povijesnim razdobljima te materijalnoj kulturi. Četvrti dio opisuje kulturne i prirodne znamenitosti koje hodočasnici mogu obići na svom putu u Međugorje. A peti, Sitnice su bitne, donosi zanimljivosti iz područja kršćanske i hrvatske kulture. Ujedno svi dijelovi sastoje se od dviju vrsta tekstova, onih koji donose osnovne podatke o temi, i drugih koji po nečemu daju širu sliku teme.

Urednica ste u Programu za djecu i mlade na Hrvatskoj televiziji. Koje su Vaše teme i preokupacije?

U vezu s televizijom došla sam slučajno. Uskoro će tomu biti trideset godina kada sam imala promociju prve zbirke pjesama „Kocka na putu“ u knjižari Mladost u Ilici, na predstavljanju se našao urednik Hrvatske televizije i kupio je moju zbirku. Poslije mi je ponudio posao pokušaja pisanja prvoga scenarija nakon čitanja pjesama.

Prije stalnog zaposlenja, pisala sam scenarije za dokumentarne filmove, većinom iz područja književnosti, povijesti, kulture, arheologije. Postala sam urednica u Obrazovnom programu Hrvatske televizije ima 13 godina i od tada uređujem emisije iz književnosti i jezika, a ponekad i školstva.

„Navrh jezika“ je jezična emisija za mlade. Što je osobitost takvih emisija? Koja jezična područja obrađuje, na što mladima treba skrenuti pozornost i kako njih uključiti? Koliko ona počiva na načelu edukativnosti a koliko želi potaknuti kreativnost?

Važna uloga televizijskih obrazovnih programa jest - populariziranje znanja. To se čini već izborom sadržaja i izborom forme. Stoga su promjene sadržaja i izražajnih sredstava televizije česte. Taj medij mora biti stalno usklađen s realnosti.
Televizija donosi slike realnog svijeta unutar svojih specijaliziranih programa. Govoreći o ukupnom sadržaju obrazovnih emisija, govorimo, u pretežnom, o ukupnom znanju. Televizija ima fleksibilan sustav izbora svojih sadržaja koji je unekoliko uvijek podložan kriteriju aktualnosti.
Mislim da naše vrijeme karakteristično što je tehnologija u kratkom vremenu prebrzo napredovala u odnosu na metodu uređenja sadržaja pa je unekoliko postala sama sebi svrhom. Možda se može govoriti o izvjesnoj, sigurno prolaznoj, elektrokraciji kojoj je svrha jedino fascinacija. Najvažniji će uvijek biti scenarij.
„Navrh jezika“ se prikazuje, i proizvodi, već šestu godinu. To je desetominutna animirano-dokumentarna emisija sa suvremenim lingvističkim sadržajima kojoj je cilj promidžba hrvatskoga jezika.
Jezik, i komunikacija, u suvremenom svijetu postaju sve važnija „industrija“ stoga je i ta emisija našla svoje gledatelje.
Nekad se može čuti površna ocjena da mlade više zanima engleski jezik od hrvatske jezične baštine kao dijela svjetske kulturne baštine.
Mislim da njih zanima i jedno i drugo. To je sigurno dobro jer to dvoje nikako nije u koliziji. Najbitniji je odnos prema sebi. Mislim da se problem samosvijesti može naučiti. Ta vrsta obrazovanja povezana je i s razinom školstva i razinom medija. Ako se kulturne i obrazovne institucije prema mladoj ciljanoj publici budu ponašale kaotično, onda to može imati negativne posljedice unekoliko.

Riječ je u žarištu Vašeg zanimanja na različite načine. Napisali ste brojne scenarije za dokumentarce o velikanima hrvatske riječi, spomenimo one o Ivi Andriću, Stojanu Vučićeviću, AB. Šimiću, Vesni Parun, Marinu Držiću…

Imala sam životnu sreću radeći na pripremi dvadesetak zahtjevnijih scenarija o piscima i književnim djelima. Uz pripremu snimanja i sudjelovanju u radu ekipe, to je iskustvo učenja književnosti za mene jedinstveno. Riječ je o čitanju teksta na svim mogućim razinama. Možda mogu kazati tek nakon rada, pogotovo na scenarijima o Andriću, Kačiću–Miošiću, Šopu i Držiću da sam bolje upoznala hrvatsku književnost. Odnosno, sigurna sam da imamo veliku književnost, puno veću nego što je kao kulturna zajednica „konzumiramo“.

Tijekom rada na posljednjem filmu – onom o Marinu Držiću surađivali ste sa studentima Likovne akademije u Zagrebu. Zanimljivi su i „Jezični crtići“?

Jezični crtići su nastali u emisiji „Navrh jezika“ kao nova jezična televizijska vrsta. Cilj im je populariziranje jezika na način unošenja elemente humora u interpretaciju jezičnih tema. U tomu uspješno surađujemo sa studentima likovne akademije. Također je u toj suradnji nastao eksperimentalni tridesetominutni film Držić, kao animirano-dokumentarni projekt u povodu proslave petstote obljetnice rođenja književnika.

Počeli smo i projekt poetskih crtića u istoj suradnji, do sada je izrađeno nekoliko lijepih animiranih filmića prema tekstovima pjesama.

U povodu prikazivanja filma Držić izjavili ste da HTV ima veliko kulturno blago koje nije uvijek vidljivo.

Hrvatska televizija jest važna kulturna institucija. Ona posjeduje jednu od najvrjednijih televizijskih arhiva u ovom dijelu Europe. U televizijskoj izradbi nastali su vrlo važni dokumentarni filmovi o kulturnim djelatnicima, umjetnicima, znanstvenicima, projektima. Uz počesto visoku umjetničku vrijednost, ti filmovi imaju i dokumentarnu vrijednost kao video i audiozapisi tih osoba i događaja.

Može se kazati i to kako ljudi više komentiraju negativno televiziju zbog prevelikog očekivanja. Televizija ne može zamijeniti prirodnu društvenost. Premda bi, po mojemu mišljenju, i dobrodošlo i više stručne televizijske kritike, jer nitko ne može sam sebe dobro vidjeti, drugi ljudi postoje zato da gledaju – televiziju.

Autorica ste slikovnica kršćanskog nadahnuća „Oče naš“. Svojedobno ste pokrenuli i dječji časopis „Šalji dalje“. Kakva su iskustva u pisanju i uređivanju literature za djecu?

Trilogija slikovnica „Oče naš“ priređena je za tri različite dobne skupine, nižu i stariju vrtićki uzrast, i učenike osnovne škole. Tema joj je molitva. Ta je slikovnica ušla u osnovnoškolsku lektiru u Bosni i Hercegovini. Mislim da su mladi zahtjevna publika. Mi imamo odličnu i raznoliku dječju književnost. To se, na žalost ne može reći za hrvatske časopise za mlade, ja mislim. Osim cijenjene iznimke, „Modre laste“, koliko znam. U Modroj lasti počeli su pisati mnogi sadašnji književnici, novinari i putopisci. To znači da je taj časopis ispunio i ulogu odgoja mladih darovitih pisaca, što kod nas nije organizirano. Novinari ne mogu pisati za novine ako novine ne postoje. Slično je i s piscima. Časopisi su motori književnosti. Tih „motora“ u hrvatskoj književnosti manjka, za sve književne generacije.

Bila sam glavna urednica časopisa za mlade „Šalji dalje“ koji je izlazio dvije godine. Časopis se ugasio jer nije bio dobro organizirana prodaja, premda je sve drugo bilo dobro i uspješno organizirano. Malo mu je nedostajalo da zaživi. Ne razumijem zašto se u Hrvatskoj ne može ostvariti sličan, ili možda nešto literarno profiliraniji časopis kad već postoje dugotrajno institucije koje se bave stvaralaštvom mladih, poput Lidrana, ali i škole, koja je najbolja, najstalnija i najstručnija institucija jer ima stručno vodstvo – profesore. Postoje također mladi pisci, što je najvažnije, ali ne postoji časopis za generaciju pisaca koji bi ispunio prazninu između Modre laste i sadašnjih književnih časopisa, koliko ja znam.


Na kraju - s početka: diplomirali ste književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i književnosti ste trajno posvećeni na različite načine. Između ostaloga kao i pjesnikinja. Je li sklonost pisanju potaknula sve drugo ili je studij oslobodio Vašu pjesničku riječ?
U gimnaziji sam već dobila dvije nagrade na Šimićevim susretima, jednu za esej, i prvu nagradu za poeziju. Predsjednik žirija za nagradu tada je bio Anđelko Vuletić koji je prepoznao i potaknuo više pjesnika. Razlog tomu je jednostavan, on je odličan pjesnik. No, na Šimićeve susrete dolazili su svi značajni hrvatski pjesnici i, nekoć, jugoslavenski. Ja sam tada kao gimnazijalka objavljivala pjesme u književnim časopisima i odlazila na književne susrete. Imala sam nekoliko odličnih profesora. Uz prirodan dar vjerojatno, to su dovoljni razlozi da se netko mlad zaljubi u književnost.
A i potječete iz Šimićevih Drinovaca. Štoviše, u rodu ste s pjesnikom Antunom Brankom Šimićem.

Moj djed i pjesnici Šimići bili su bratići, djeca dva brata. Mogu kazati s velikim zadovoljstvom kako je moja majka ima nekoliko godina naslijedila baš rodnu kuću Šimića, ili bolje: djedovinu. Ta je kuća pradavno pripadala Šimićevu i mojemu djedu, zapravo mojemu prapradjedu Lukinu. Šimićev otac Martin se odselio i izgradio novu kuću, a očevu kuću je naslijedio moj pradjed Mate, potom, stjecajem okolnosti, moja mama. I tako je ta kuća u Drinovcima sad i formalno moja kuća, u njoj sam odrasla i sada živim za boravaka u Hercegovini. Eto, to bi bila za mene jedna lijepa veza sa Šimićem. A druga je poezija. U Drinovcima na spomen–ploči ispred škole upisani su stihovi pjesme „Opomena“. To „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…“ ta gnoma na mediju ploče stalno ima svoju publiku, to su djetinjstva, stranci i prolaznici. S nekim univerzalnim značenjem, makar meni nikada dovoljno jasna i nikada ista. Ponekad s odveć udaljenom vertikalom ideala. Nekada kao neka šala, ja sam je izgovarala svojoj kćeri kad je bila mala kao neku brojalicu: čo-vje-če-pa-zi-da-ne-i-deš-ma-len-i-spod-zvi-je-zda… a ona se uvijek tomu smijala.“ Također mislim da nema čovjeka u Drinovcima koji ne zna: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“. Jednom sam napravila malu emisiju „Navrh jezika“ s naslovom „Ispod zvijezda“. \eljela bih urediti ciklus emisija o poeziji s naslovom „Ispod zvijezda“. A primijetila sam nedavno da je pjesnikinja i novinarka HTV-a Vesna Zovko, koja je čitala svoje pjesme na književnim susretima u Drinovcima, također svoj jedan prilog završila riječima: „ispod zvijezda“. Drugim riječima, hoću kazati da su mediji snažni i da bi mogli ljudima donositi značenja, širiti ukus i poticati kreaciju. Pa makar i na razini nekoga sna, kada je riječ o poeziji.

Što kao pjesnikinja i proučavateljica hrvatske poezije možete reći o hrvatskom udjelu u tom duhovnom stvaranju?
Hrvatska poezija vrlo je bogata i raznolika. Ona je prostrana, duboka i obilna. Proteže se od drevnosti. Hrvatski jezik je sklon poeziji. U velikoj mjeri to je prirodno obilje. U Hrvatskoj se oduvijek pisalo puno poezije. Mi smo poslije Talijana prvi na popisu po petrarkističkoj poeziji. I danas je situacija bogata. Kao nekada u Dubrovniku, kada je objavljen Ranjinin zbornik koji je u omjeru prema broju stanovnika i vremenskom rasponu preobilan, danas je poetska scena, čini mi se, na poseban način bogato odvija na elektroničkim stranicama, što je dobro.

Medijski književni prostor zasigurno doživljava svoju izmjenu. I koristi svoju šansu. Besplatnost elektroničkih stranica bitan je zalog za književnu budućnost. Anegdote o hodanju oko nakladnika i hodanju oko honorara mogu postati isključivo dio prošlosti. Danas tko hoće, može objavljivati. I tko god hoće, može čitati. Fascinira, međutim, koliko ljudi to – uistinu hoće. Mogu tomu biti različiti razlozi, ali je činjenica da zanimanje postoji.
Oduvijek je poezija donosila neki ugled. Obvijala osobu nekom tajnovitošću. Poezija je uistinu elitistička djelatnost. Vjerujem da je to zbog cjelovitosti. Vrlo je bliza iskrenim osjećajima, spoznajama, čitka je na samo određenim duhovnim frekvencijama. Koje se dugotrajno njeguju. Izvan toga nosi sobom i neku pozu, tendenciju, laž. Laž mogu biti čak pojedina razdoblja na razini jezika i kultura, što se može vidjeti s nekim malim znanjem povijesti književnosti, ili odmakom od razdoblja. Pa ipak i tada ima - potrebu za iskazom.
Čovjek je suočen s nevjericom i zagonetkom života pa i to mora izraziti. Možda je i to razlog pisanja. Možda smo se navikli/navezali čovjeku, i Bogu, pristupati samo kroz racio. Dok ujedno kao osoba funkcioniramo trojedno kao duh, duša i tijelo, tako patimo, ljubimo, ljutimo se i snatrimo… Pa se zato svi možda i moramo izražavati nekim jezicima poezija. Ili zagonetki. Ili ukrasa. Pa se zato suočavamo s neobjašnjivosti. Dobro je i objašnjenje da objašnjenja nema.
Premda vjerujem da riječima nije moguće obuhvatiti stvarnost. Ni sebe. Nego ju je moguće ponekad uhvatiti, kao u letu.
Mira ĆURIĆ