Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 18. rujna 2009.
PRILOZI ZA DEMISTIFIKACIJU ČETNIČKE POBUNE U SRBU 27. SRPNJA 1941. (1)
Četničko poratno viđenje pobune
Citati iz knjige Draža Mihajlović Memorial book, Chicago, USA, 1981. (izdanje povodom tridesete godišnjice Dražine smrti 1946.-1976. - prijevod s engleskog jezika)
Evo što o četničkoj pobuni u Hrvatskoj kaže Mane Ribar u članku Mile Pešuta "Historijska uloga Srba iz Like, Korduna i Banije u borbi za opstanak,1941.-1945."

'Za razjašnjenje (srpskog ustanka 1941.) važno je spomenuti ime Dane Stanisavljevića-Cicvare i razjasniti njegovu ulogu u ustanku. Iscrpno izvješće o tim zbivanjima u Gračacu dao je Danin prijatelj Mane Ribar koji je, u to vrijeme, bio u Gračacu i sudjelovao u ustanku.'
On piše:
"Došao sam u Gračac 1939. kao komandir u policijsku postaju i tu sam sreo Danu. Bio je poznat nama svima. Rođen je u selu Dojići kod Gračaca 1917. god. Služio je vojsku u planinarskoj diviziji u Ljubljani.  Bio je veliki protivnik ustaša. Gdje bi se god on pojavio na nekoj priredbi ili plesu ustaše bi bježali od njega kao Turci od Kraljevića Marka.

"Dana 10. travnja 1941. kod je proglašena Hrvatska država, iste večeri Dane je došao u našu policijsku postaju u Gračacu da se raspita o tome što učiniti jer se ovo zlo ne smije prihvatiti bez borbe. Zaključili smo da sačekamo do subote 12. travnja i vidimo što će se događati. Dane je bio nestrpljiv. Već 11. travnja on je zapovijedao kolonom koja je prevozila stoku napuštenu od vojnika u povlačenju raspadajuće jugoslavenske vojske koja je također imala i nešto oružja. Obavijestili smo vlasnike stoke da dođu i preuzmu svoju stoku. Poslije podne 12. travnja oko 15:00 sati (žandarmerijski poručnik) Dušan Drakulić izišao je iz bolnice i došao u našu postaju. Sazvali smo sastanak viđenijih građana s četničkom organizacijom. Sastanku su nazočili Dane Stanisavljević - Cicvara, Mile Stojisavljević - Crnić, Jovo Djekić, Milan Uzelac i Nikica Stanisavljević predsjednik kotara.
Na ovome sastanku mi smo zaključili da ni pod koju cijenu ne ćemo dozvoliti uspostavu hrvatske vlasti, da četnici trebaju preuzeti kontrolu i da se odmah treba uspostaviti četničko zapovjedništvo. Danu smo jednoglasno izabrali za zapovjednika.
Istog dana on je postavio patrole od nekoliko ljudi na željezničku stanicu u Gračacu. Kad se on pojavio ustaše i domobrani su se razbježali na sve strane.
U noći 13. na 14. u 2 sata ujutro Dane je došao meni u postaju s Jovom Đekićom. Dao sam im oružje, municiju, uniforme i ostale potrepštine koje su razdijelili ljudima. Odmah iza toga novoformirana postrojba je krenula u Gračac gdje su bili okupljeni ustaše i Talijani. Od toga momenta Dane i njegovi četnici su postali zaštitnici srpskih sela lociranih oko Velebita.
Ovim možemo s pravom reći da je Dane Stanisavljević - Cicvara prvi zapovjednik prve četničke jedinice u organizaciji Draže Mihajlovića isključujući one koji su došli s Dražom na Ravnu Goru. Znajući za ovaj događaj i druge lokalne pobune na drugim mjestima, dogodile su se mnogo ranije od 27. srpnja, pa se tako može vidjeti kako se lako može manipulirati važnim događajima i na taj način dati nekorektan pristup čitavim zbivanjima. Istina je da je 27. srpnja bio masovni pokret dvaju ličkih kotara koji su ušli u bitku protiv hrvatske vojske s velikim uspjehom u prvome tjednu. Četnici su bili vojno uspješno vođeni i prilično dobro naoružani. Četnicima je zapovijedao Pajica Omčikus."
(str. 181 i 182.)

Svjedok četničke pobune Hrvat Marko Ivezić

O kakvoj pobuni se radilo u Gračacu opisao je očevidac Marko Ivezić (Mrkan) rodom iz Štikade kod Gračaca u knjizi Lijepa naša Hrvatska, vlastita naklada, Zagreb, 2008.

."već su 12/13.04.1941. u samom Gračacu (četnici) pobili desetak katolika te krenuli na pohod čišćenja katoličkog pučanstva od Gračaca do Raduča, od Metka do Bilaja i od Knina pa do Gospića kako bi imali čisto srpsko područje. bila je to i moja prva prognanička noć. Pobjegli smo od četnika i njihovog etničkog čišćenja. Taj dan neću nikad zaboraviti. Bilo je to prvi put da napuštam moju kuću i moram prespavati noć izvan nje. To tragično saznanje me šokiralo. Bio sam dijete, 14-godišnjak koji je morao postati čovjek. Misliti kao čovjek, boriti se za svoj život kao odrastao čovjek. Postao sam žrtva nekih tvrdoglavaca, buntovnika, krvnika, jednom riječju, posao sam žrtva svega, pa i samoga sebe.

Prva ustanička puška pukla je na Štikačkom mostu, u selu Štikadi, općina Gračac 13.04.1941. Tijekom te večere došla je neka vojna kolona svima nama do tada nepoznata. Talijanska vojska stala je baš kod mosta u Štikadi jer su se bojali da je možda most miniran. Odlučili su da će sutra pregledati most i onda krenuti dalje. No, tijekom noći četnici su zapucali na Talijane i njihove postrojbe su se sukobile sa četnicima. Otvorila se tu žestoka vatra, čak je ispaljena jedna topovska granata. Na tom mjestu poginuo je samo jedan Talijan (a ne tri kao što piše dr. Đuro Zatezalo) i pokopan je na samom mjestu pogibije, na brdu Lončarevu pokraj jedne kamenite ploče. No, ono što je točno napisao dr. Zatezalo jest da je poginuo jedan četnik - Stevo Krivokuća i jedan mornar - Slovenac.

str. 15.

."Pale su ovdje prve žrtve katolika Hrvata koje su pobili naši susjedi četnici. Drug Đuro Zatezalo nije, iz samo njemu znanih razloga, objavio točne datume pogibije tih prvih žrtava od četničke ruke i time je prešutio pokolj nad Hrvatima katolicima.
Drug Zatezalo, urednik knjige "Gračac" ne iznosi točne datume za dolje navedene katolike pogubljene od strane četnika. Njegovo pogrešno tumačenje je da su pogubljeni u selu Kokirni u augustu (kolovozu) 1941. god. i da su ih ubili pročetnički elementi (str. 974).
Točan datum koji je utvrđen putem iskaza obitelji i svjedoka je: 13.04.1941.
Dragičević, Ilije, Perica, Hrvat, rođen 1886. god. po zanimanju cestar, ubijen 13.04.1941. u Gračacu;
Dragičević, Perice, Perica, Hrvat, rođen 1922. god., po zanimanju zemljoradnik, 13.04.1941. u Gračacu;
Dragičević, Ilije, Nikola, Hrvat, rođen 1895. god., po zanimanju zemljoradnik, ubijen 13.04.1941. u Gračacu;
Dragičević, Nikole, Dane, Hrvat, rođen 1923. god., po zanimanju zemljoradnik, ubijen 13.04.1941. u Gračacu;
Dragičević, Nikole, Mile, Hrvat, rođen 1927. god. po zanimanju učenik, ubijen 13.04.1941. u Gračacu
Istog dana, u okolici Gračaca, ubijena su i četiri vojnika katolika koji su se vraćali kući iz Knina poslije raspada vojske Kraljevine Jugoslavije. Došli su nesretnici do Gračaca gdje su ih dočekali naoružani i organizirani četnici. jedan od njih četvorice je Tomičić (Jure)Joso, rođen 1898., Hrvat.
Potvrdio je to Mate Krpan (Barovin) iz Ričica koji je s njima putovao, no nije tako skončao jer ga je spasio jedan četnik koji je s njim služio vojsku.
Četvero djece Tomičića još i danas živi i kao žive svjedoci čekaju svoga oca da im dođe iz rezerve iz Knina.
Na tom terenu i u cijeloj Lici, do formalno proglašenog partizanskog Dana ustanka 27.07.1941. poginulo je stotine civila na obje strane. O tome nitko ništa ne piše, kao da se ništa nije dogodilo. Ko da se nije ubijalo. A skoro svi civili ubijeni su prije takozvanog "partizanskog ustanka".
Štikada je najveće krvoproliće imala 02.08.1941.
Gračac je i inače mjesto o kojemu bi se moglo i moralo više pisati i govoriti.
Nastavlja se

Hrvatsko slovo, 18. rujna 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Dimna zavjesa
Država je odlučila (ne znam koliko dugo): dim cigarete će ipak i dalje biti neizostavni crni dio hrvatskog branda. Dimna zavjesa najbolja je stoga metafora našeg zakonodavstva i društva u cjelini, jer čini se da sumaglica, gusti dim i mulj ipak više odgovaraju svim onim pripadnicima našeg društva koji vrlo vješto plivaju u mutnim vodama
Čini se da su zakoni kod nas još uvijek narudžbe a la carte u ekskluzivnom restoranu znakovitog imena Sunce na brežuljku u vlasništvu tvrtke Magla iznad močvare d.o.o.
Država je odlučila (ne znam koliko dugo): dim cigarete će ipak i dalje biti neizostavni crni dio hrvatskog branda. Naša se vlada još jednom "veselo" i nepromišljeno, zbog napuhanog dimnog balona i zbog međusobno suprotstavljenih i zaraćenih pušača i nepušača, grdo našalila na račun zdravlja hrvatskih građana. Što nam je činiti? Ništa! Moćnici ionako čine i mogu činiti što god ih je volja, pa tako mogu donositi i ovakve grozne odluke o promjeni jučer donesenog dobrog zakona o nepušenju u novi štetni o pušenju te sramotne zakone o umjetnoj oplodnji (bez obzira na neznatne promjene) i haraču. Ta novo-stara podjela poslužit će nam svima zajedno kao jedan zgodan odmak od toliko dosadne i politički isforsirane bitke novovjekih verbalnih i paraverbalnih postrojbi na temu atavizama iz Drugog svjetskog rata. Nakon jedne konačno prave odluke i pravog zakona čiji je krajnji cilj trebao biti odvikavanje naše cjelokupne javnosti od za zdravlje štetnog pušenja, ugostitelji su uspjeli uvjeriti našu Vladu da ipak popusti kočnice i ponovno dozvoli pušenje na javnim mjestima, kako im posao ne bi propao. Pušači su tu odluku Vlade jedva dočekali, pa su već prije službeno donesene izmjene spomenutog zakona, ponovno po svim lokalima nepušačima počeli pjevati poznate stihove narodne pjesme Dvorište Miroslava Škore: "Tko je gazda u dvorištu sad se valjda zna, ak' je netko svoj na svome, to sam onda ja.". I tako, dok se pušački dio puka veseli, među nas se ponovno spušta dimna zavjesa koja će nas odlukom naših ugostitelja i Vlade dijeliti od ostatka dimno osviještenog svijeta. Ugostitelji se vesele i već razmišljaju o svojoj dobiti, iako nisu baš najsretniji što će morati uložiti dosta novaca u najsuvremeniji ventilacijski sustav, a Vladi poručuju da prije donošenja nekog novog budućeg zakona o nepušenju već danas počnu s edukacijom ljudi od najmlađih dana o štetnosti pušenja po zdravlje ili da jednostavno zabrane prodaju i konzumaciju cigareta u Hrvatskoj. Ugostitelji se sigurno, bez obzira na to koliko bili osviješteni, ne će baviti zdravljem. I, tko bi ih mogao okriviti zbog tog egoizma i tobožnjeg nemara do ljudskog zdravlja? To na kraju krajeva niti nije njihov posao. Dimna zavjesa na žalost odgovara i proizvođačima cigareta, i ugostiteljima, i pušačima, i, naravno, Državi. Čini se da se Državi ipak više isplati ubirati korist od dimne zavjese zajedno s ugostiteljima i proizvođačima cigareta, na štetu našeg kolektivnog zdravlja, nego od naplate kazni za zapaljenu cigaretu. Sada, kada se ponovno moramo privikavati na sveprisutan dim cigareta, pitamo se: što je s ostalim dijelom pučanstva koji od te dimne zavjese nema ama baš ništa osim izvrsne prigode za "uživanjem" u pasivnom pušenju, jer oni nisu ni ugostitelji, ni pušači, ni proizvođači cigareta, ni ubiratelji poreza? Nitko se ne usudi niti postaviti to pitanje. Odluka je donesena: dimna zavjesa je višestruko poželjna za naše "suvremeno" društvo. Način izglasavanja, donošenja, kozmetičkih preoblikovanja, povlačenja te ponovnog dovlačenja određenih zakona kako se tko sjeti, oslikava naše zakonodavstvo kao vrlo neozbiljan i neprofesionalan kozmetički salon, a najviše muke zadaje upravo našim pravnicima koji više ne znaju kojem zakonu podliježe neki danas zakoniti, a već sutra protuzakoniti čin.

Dimna zavjesa najbolja je stoga metafora našeg zakonodavstva i društva u cjelini, jer čini se da sumaglica, gusti dim i mulj ipak više odgovaraju svim onim pripadnicima našeg društva koji vrlo vješto plivaju u mutnim vodama i lete po zadimljenom zraku. Taj nečisti zrak, zajedno s nečistom vodom bit će uz nečistu savjest još dugo jedino stanište u kojem je povlaštenom društvenom sloju moguće dobro živjeti. Sada kada im je izrasla plivajuća kožica među prstima, posebno prilagođena mutnim vodama i kada imaju posebna krila za let po nečistom, zadimljenom i zamagljenom zraku, bila bi prava šteta lišiti ih tih mutnih voda i tog nečistog zraka u kojima se tako dobro snalaze.

Tim nespretnim donošenjem često vrlo čudnih, manjkavih, nedovoljno dobro definiranih i zbog toga stalno promjenjivih zakona, čas želimo biti slični Europi, čas se velikim koracima od nje udaljavamo. Stoga nije nimalo čudno što domaći i svjetski stručnjaci i znanstvenici često ističu kako je upravo naše zakonodavstvo, odnosno nepostojeća pravna država naš najveći problem u pristupanju EU. \elimo li postati pravna država, pravda ne bi smjela biti poligon za snalaženje određene grupice ljudi, na štetu svih ostalih kojima se od tih istih zakona diže kosa na glavi. Zakoni bi, ako se ne varam, po svojoj prirodi trebali biti strogo određena pravila i propisi koji bi sve ljude trebali obuhvaćati na jednak način i u istoj mjeri s ciljem općeg boljitka i blagostanja, a ne pravila pisana po ekskluzivnoj narudžbi čas jedne, čas druge skupine  ljudi.

No, čini se da su zakoni kod nas još uvijek narudžbe a la carte u ekskluzivnom restoranu znakovitog imena Sunce na brežuljku u vlasništvu tvrtke Magla iznad močvare d.o.o. nepoznatih i bezimenihvlasnika koji ne žele biti u medijima i koji ne znaju i ne žele davati bilo kakve službene izjave za javnost.  Kuže ljudi svoj "posao".

Hrvatsko slovo, 18. rujna 2009.
Radovan Pavić
TKO ]E KOGA, ILI - PULSIRANJE EUROPE (3)
"Istočno partnerstvo" u današnjoj geopolitičkoj Europi
Zapadnjačka ideja o "istočnom partnerstvu" dobra je ilustracija procesa u kojem je regionalna geopolitika ta koja utire put novim gospodarskim odnosima: naime, geostrategija/geopolitika više nisu svrha zbog sebe samih, nego utiru put ekonomiji. U uvjetima u kojima globalni vojni obračun između Zapada - Istoka - i Kine više nije moguć, i u kojima borba za nova tržišta postaje "biti ili ne biti" razvijenih gospodarstava - svi odnosi polako uviru u ostvarenje gospodarskih interesa. Geostrategija i geopolitika ostaju tako samo temelj i osnova, ali meritum postaju gospodarski interesi.
Takav nadasve uvjerljiv, ali isto tako i (ne)sretni spoj geopolitike i ekonomije dobro je uočljiv na priloženom zemljovidu - on je dojmljiviji od svakog opisa, ali podrazumijeva uvažavanje prostorne kulture kao jednog od bitnih čimbenika za razumijevanje suvremenog svijeta.

1 - a) Temeljni geopolitički okvir. Prostor Ruske Federacije koji se zbog političkih razloga mora tretirati kao dio Heartlanda ("srce zemlje" kao geostrateška tvrđava svijeta), ali s ogradom da je ipak riječ samo o političkom Heartlandu (p.H.), dok je pravi geostrateški Heartland lociran istočnije od Urala, Vrata naroda i Kaspijskog jezera.
b) zapadna i južna granica političkog Heartlanda najvećim dijelom u izravnom dodiru s NATO paktom.
2 - a) Iran kao mogući ili navodni (?) izvor nove raketne ugroze, kojom bi se moglo dovesti u opasnost i Izrael i dio Europe/Sredozemlja. Ta je činjenica neobično opasna jer mora biti jasno da će Iran kad-tad (i to relativno brzo) doći do vlastitog nuklearnog oružja.
b) ako bi se istinski radilo o opasnosti raketne ugroze s iranskog teritorija - onda uz pretpostavku da su mjesta lansiranja projektila negdje u središtu Irana (što je za Iran geostrateški najpovoljnija) - putanje bi projektila dovoljnog dometa zahvaćale čitavu južnu Europu pa sve do uključno Finske, dakle, projektili moraju prelaziti preko teritorija i Turske (član NATO-a) i preko Ruske Federacije što ni NATO, a niti Ruska Federacija ne bi mogli dozvoliti. A to jasno govori da američki proturaketni štit lociran u Češkoj i Poljskoj očito nije geostrateški posve smislen, odnosno da on - osim protuiranske - možda ima i neku drugu svrhu i to očito u kontekstu geostrateških odnosa između Zapada i Istoka.
c) R - zbog moguće iranske ugroze SAD nastoje u Poljskoj i Češkoj uspostaviti antiraketni sustav, iako se izbor lokacije ne čini geostrateški posve logičnim, jer za takav sustav postoje i povoljnije lokacije (Turska, Izrael)
d) predložene antiraketne instalacije u Češkoj i Poljskom uzrokom su prijetnji Ruske Federacije da će u Kalinjingradskoj oblasti (K) smjestiti svoje taktičke rakete, na što
e) P - Poljska/SAD odgovaraju mogućom lokacijom raketa Patriot uz poljsko-bjelarusku granicu. A sve to onda stvara novu klimu nesigurnosti u Europi i to ne negdje na njezinim rubovima, nego upravo u Mitteleuropi, a to je samo srce Europe.

3 - a) - (1) - Gubitničke zemlje. Da bi imali što kompletniji uvid u današnje političke/geopolitičke/gospodarske prilike u Europi nužno je najprije apsolvirati pitanje gubitničkih zemalja - a tu je na prvome mjestu Rusija. Ona je država izrazitog bilo teritorijalnog, bilo političkog i ideološkog gubitništva u Europi od 1990-ih godina. Promjenama od 1989./1991. godine Rusija je izgubila preko 5,3 milijuna km2 pri čemu se najvažniji problem ne odnosi samo na veličinu teritorija, nego i geostrateški položaj. Ako se pri tom govori samo o Europi onda treba uočiti troje: gubitak najvećeg dijela baltičke i crnomorske obale (Ruskoj Federaciji ostalo je na Baltiku samo oko 280 km obale, a na Crnom moru oko 340 km, sve u zračnoj crti), zatim gubitak je i dio dubine ratišta koji su nekada činili Bjelarus i Ukrajina kao tamponska zona: tako od bjelorusko-ruske granice do Moskve ima samo oko 440 km, a između ukrajinsko-ruske granice i Moskve tek oko 460 km. Pri tome je bivši ruski predsjednik Putin okarakterizirao raspad SSSR-a kao "najveću geopolitičku katastrofu 20. st." pri čemu žal očito nije usmjerena prema činjenici da u Ruskoj Federaciji više nisu ni Estonci, Kazasi ili Armenci - a to su sve ne-Rusi, nego su izgubljeni teritoriji i njihova prirodna bogatstva. Osim toga s nestankom SSSR-a Ruska Federacija izgubila je i nekadašnje sovjetske ideološke "prednosti" koje su kroz određeno vrijeme za neke dijelove svijeta izgledale kao sverješavajuća privlačnost.
b) - (2) - Srbija kao druga najvažnija gubitnička zemlja u Europi: izgubila je, naime, najprije čitavu ostalu Jugoslaviju, a zatim se nije moglo održati niti jedinstvo Srbije i Crne Gore, da bi konačno 2008. godine iz sastava Srbije bilo izdvojeno i Kosovo s 10.887 km2. Ali, Srbija je ujedno i teritorijalno dobitnička zemlja, jer još uvijek (vjerojatno za stalno) drži dijelove hrvatskog državnog prostora (otoci u Dunavu i dijelovi lijeve obale Dunava). Osim toga Srbija je dobitnička zemlja i zato, jer ne samo da nije ništa kriva, od Velikog svijeta nije optužena, ne mora platiti ratnu štetu, ne mora vratiti opljačkano, nije nikakav agresor - uostalom, "nije niti bila u ratu" (zaista i nije bila u ratu na svom teritoriju!), nego ima i podršku Velikog svijeta, a u tome i Hrvatske - da bude prihvaćena kao normalna europska država i da na Balkanu zauzme svoje "prirodno" vodeće mjesto, i to sve bez ikakve katarze, nego je sve to što se dogodilo za Srbe i Srbiju normalno i posve zanemarivo: "malo smo se džilitnuli i nikome ništa, ali smo zato politički/državotvorno prešli Drinu, osnovali smo još jednu srpsku državu (Republika Srpska) i držimo pod okupacijom dijelove hrvatske države (i NATO-a!)", a Hrvatska je spremna posve samoponižavajuće, snishodljivo, ljigavo, sramotno i slinavo u svemu (i materijalno) pomoći Srbiji da što prije uđe u euroatlantske organizacije pod zaštitom i u okviru hrvatskog Velikog zaborava.
c) - 3 - među (za sada) teritorijalno gubitničke zemlje valja ubrojiti i Hrvatsku čiji su dijelovi državnog teritorija pod srbijanskom i slovenskom okupacijom, prvenstveno u toku Dunava i na njegovoj lijevoj obali. Pri tome je po svemu bizarna činjenica da jedna nenatovska država (Srbija) drži od okupacijom dio teritorija Hrvatske, dakle i NATO-a! Iako mnogi smatraju da je ta situacija samo privremena, bojimo se da tome ipak nije tako. Posebno je zabrinjavajuće što Hrvatska pitanja granice sa Srbijom ne smije niti postaviti i to iz jednog jedinog razloga: podrška Velikog svijeta Srbiji je izuzetna, a Hrvatska je u "regionu" zadužena za pomirbu i razvoj prijateljskog dobrosusjedstva i suradnje, a ne da sad odjednom počne Srbiji praviti probleme - taman posla! Zato treba biti brutalno jasan: Hrvatska je (za sada) iz Domovinskog rata izašla kao teritorijalni gubitnik (a Srbija se smije: samo vi Hrvati uživajte u tom svom Vijeću sigurnosti i uživajte u tom vašem NATO-u, ali, otoci u Dunavu i hrvatski teritoriji na lijevoj obali Dunava su naši - srbijanski!

4 - Teško rješivi problemi. Unatoč svih važnih i krupnih političkih i gospodarskih promjena i nastojanja u Europi i balkanskoj crnoj rupi (prvenstveno BiH, ali dijelom i Srbija) njihovi problemi ostaju jedan od najvažnijih europskih problema. Bitna je osobina europske politike da ona još uvijek zapravo ne zna što bi s Balkanom (američka politika zna mnogo više, ali je za sada nemoćna), zato postoji opasnost da se taj balkanski problem (ali sada zajedno s Hrvatskom koja nije Balkan) - nakon ulaska sviju u Euniju - nekako riješi stvaranjem neke nove političke zajednice, koja bi se zvala Balkanija (ili tako nekako), a koja bi imala dva temeljna uporišta: Srbiju kao prirodnog ("prirodnog") političkog vođu i onog "glavnog" u Regiji, i Hrvatsku kao kravu muzaru.
Pri tome BiH predstavlja najteži problem, jer njegovo rješavanje nikako ne može biti u okviru glavne zapadnjačke trostruke političke mantre, tj.: jedinstva BiH pod svaku cijenu, garancije za opstanak Republike Srpske i "rješenje" hrvatskog pitanja samo u okviru Federacije. Ta se "rješenja" mogu jamčiti i ostvariti samo silom i zagovorom nedemokratičnosti što znači da problem BiH i dalje ostaje neriješen i nerješiv na navedenim temeljima. Kako Veliki svijet za BiH nema drugog "rješenja" - taj problem ostaje dugotrajan jer Veliki svijet zapravo i ne zna što bi i kako bi sa BiH. I to u uvjetima za sada još malog istinskog interesa, jer se radi o europskoj margini, o prešutnoj podršci Srbima i iščekivanju da Hrvati postupno nekako budu potisnuti i da nestanu ne samo kao politički, nego i nacionalni i vjerski čimbenik. I tako je odnos Velikog svijeta prema BiH više nego jasan: muslimane se mora uvažavati jer su oni nezaobilazna i rastuća demografska činjenica u jednom razgoropađenom razvitku i u fazi borbe za novi Lebensraum, Srbe se želi uvažavati jer su ipak dio srpskog/srbijanskog korpusa za koji se ipak smatra da je prirodni politički/životni vođa u "regionu" (istina, sada malo zločest, ali se to može previdjeti (a s vremenom će sve doći na svoje mjesto), dok se o Hrvatima nema što reći a niti je to potrebno.

5 - a) - (I - Mu) - Pokušaji širenja tržišta. Obale država koje bi po prijedlogu Francuske (2008. god.) trebale ući u Mediteransku uniju (sve obalne države otvorenog Sredozemlja).
b) međutim, tome se suprotstavlja Libija, no i mimo toga projekt sadrži toliko nesklapnosti da izgleda neostvariv. Taj francuski prijedlog rezultat je paničke potrebe Zapada da pronađe nova tržišta i može se smatrati za prvi pokušaj širenja tržišta Eunije na one prostore koji ne mogu biti dio te organizacije, ali koji su joj kao nova tržišta nasušno potrebni.

6 - (II - 1 - 6) - "Šest država" (Bjelarus, Ukrajina, Moldova, Gruzija, Azerbajdžan, Armenija) za koje 2009. godine Eunija nastoji da uđu u novo "istočno partnerstvo" što se prevedeno na gospodarski jezik čita kao novo nastojanje oko stjecanja novih tržišta i to zato jer je tržište najvažniji problem onog razvijenog međunarodnog gospodarstva danas. Uvlačenje novih "šest država" u zapadno-istočno partnerstvo predstavlja (nakon prijedloga o Mediteranskoj uniji) drugi pokušaj Eunije da se tržišno proširi ovaj puta na istok i Istok.(zbog tehničkih razloga rimsko II izostavljeno je u slučaju Gruzije, Azerbajdžana i Armenije)

7 - Važno je uočiti da pokušaj uvlačenja Gruzije, Azerbajdžana i Armenije u novo eunijsko partnerstvo može značiti nove probleme odnosa s Ruskom Federacijom, jer se taj kavkavski prostor nastavlja na također problematičnu regiju azijskog Balkana, gdje traje borba Zapada i Ruske Federacije za uspostavljanjem vlastitih interesnih područja.

Hrvatsko slovo, 18. rujna 2009.
Razgovor
Krešimir Nikšić, umjetnik
Slikarstvo je živo i uvijek u modi
Krešimir Nikšić rođen je u Zagrebu 1961. Maturirao je u Centru za kulturu i umjetnost u Zagrebu. Diplomirao je na College for visual art u Ljubljani. Trenutno je na poslijediplomskom studiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani kod mentora prof. Zmaga Lenardiča. Prvi javni nastup imao je već u devetnaestoj godini. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama recentnog slikarstva u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Rijeci, Zadru, Puli, Dubrovniku, Beču, Parizu, Udinama, Veneciji, Trogiru, Osoru...O njegovu radu objavljene su dvije reprezentativne monografije i treća nadopunjeno izdanje s tekstovima uglednih likovnih kritičara. Dobitnik je Prve nagrade za slikarstvo na 13. biennalu Internationale Art del Friulli Giulia 2002.
Njegove slike bude naše uspavane senzore za radost viđenja. Kao da očima dotičemo glazbu lutajući krajolicima koji dramatično zvone ili umilno vabe da uronimo u nepoznato iskustvo boja i svjetla. Jer Nikšić nam ništa nije opisao niti odredio. Stvorio je tek program za rast naše mašte. A to je, kaže slikar, veliki težak i odgovorni posao.

Ovo je bila vaša sezona: samostalno ste izlagali u Osoru, Trogiru, Jelsi, Metkoviću. Prilično ambiciozno, vjerojatno i naporno?
Volim kretanje, ne volim statičnost, osim kad slikam.
Najveći problem je bio skupiti slike za izložbe, jer povremeno moram nešto i prodati, da preživim.

Donose li izložbe korist?
Donesu informaciju. Ljudi vide, znaju, upamte. Iznenadim se kad me ljudi znaju kao slikara. Pitam se zar to uopće netko prati. Ima ljudi koji dođu i kažu: znate, ja vam uopće ne volim apstrakciju ali vaša izložba mi se sviđa. I to je veliko zadovoljstvo. Sviđa se čak i ljudima koji ne podnose apstrakciju jer misle da je to nekakvo filozofiranje, ili misle: kaj, pa to može nasilikati i moja mama, što je razmišljanje većine -  no, kad stave sliku na zid kažu da nisu ni znali da je to tako dobro. Ljudi misle da bi i oni mogli nešto razlijevati, ali kad pokušaju vide da to nije to. Moja iskustva pokazuju da je apstrakcija najteža. Ti moraš ovdje sve uskladiti i sa svime izvrsno rukovati. To se vidi kod Murtića. Apstrakcija je organizirani nered koji funkcionira skladno. Sve moraš kontrolirati, i ove "curke" - sve je to pod kontrolom. Onaj koji je u tome poslu, i te kako dobro zna o čemu pričam.

Slikate u ciklusima, ovaj je trogirski novi?
Da, evo sad sam u ciklusu ružičaste boje koju nisam nikada koristio, ali u kombinaciji s crnom to djeluje snažno.

Izgleda pomalo svemirski kao plod neke glazbe. Slušate je pri slikanju?
Da, uglavnom da. Slikam katkad i bez glazbe, ali s glazbom se događaju promjene. Volim filmsku glazbu koja odvuče čovjeka nekud, dalje, dublje.

Koliko su vaše slike vezane uz doživljaje, uspomene, neke ispovijedi?
One su dio strasti, koja se izrazi. Ne mora postojati određeni motiv. Na primjer, ciklus "Bez granica"  vezan je uz opće teme mora, neba, zemlje. Sve su to apstraktni pejzaži, koji nastaju iz podsvijesti ali se tek nakon što su završeni mogu svesti na neke asocijacije. Konkretni motiv uopće nije nužan. Sad ću raditi seriju otoka. Bit će to opet apstrakcija ali motiv otoka će im dati figurativnost. Napravio sam nekoliko komada i odmah su mi uzeli. Izgledaju vrlo atraktivno. To je tema na kojoj bi se mogla napraviti cijela velika izložba. Likovno zrelo i razumljivo, a opet, u cijeloj priči zadržavam sebe.

Oduvijek ste slikali apstraktno?
Ne, petnaest godina sam radio figuraciju. Evo u ovoj se zadnjoj monografiji vrlo lijepo vidi taj presjek i prijelaz. Ali onda mi se javila potreba za apstrakcijom. Kod mene sve mora bujati. Ja vapim za velikim formatom ali ga ne mogu tehnički izvesti. Ovo je lijepi mali atelijerček (u potkrovlju u Barčićevoj, nap. a.) ali kako tu napraviti sliku tri sa četiri metra. To bi bile jake slike. Ali nemam ih gdje smjestiti.

Slikate na podu?
Uglavnom na podu jer akril se razlijeva. To su slike kakve se ne mogu dobiti uljem. One su bliskije akvarelu i gvašu. Igra je neograničena. Zapravo pravi izraz akrila.  

Upisali ste magisterij na ALU u Ljubljani?
Na kraju sam magisterija. Sve sam ispite položio, bit ću magistar slikarstva.

Je li to znanstveno stupnjevanje umjetnika apsurdno?
Pa i nije. Apsurd je onda i akademija. Dobro je i korisno proširiti znanja. Ipak se nešto nauči. Ovakav studij me potakne da mislim o stvarima o kojima inače ne bih mislio. No sve je to show. Zna se da je. Ali kako živimo u tako primitivnoj sredini, treba. Mene su uvijek zafrkavali za akademiju, a sad sam preskočio još jednu stepenicu više. Ova je sredina teška. Pogotovo kolege...

Borba za kruh?
Ma nije to za kruh. Jal, jal.

Mislite da je to samo u Hrvatskoj?
Svuda postoji, ali čini mi se da je najjače izražen u Zagrebu: sad imam monografiju, pa onda, dvije. Pa kažem, napravi si ti. Ja svoju nisam radio sam, meni su ponudili. Radi. Nemoj tražiti opravdanje za svoj nerad. Sad mi nude i treću.

Tko vam nudi. Galerist?
Moj sponzor.

Zašto ste upisali magisterij na ALU u Ljubljani a ne u Zagrebu?
Ovdje poznam sve te ljude, pa idem tamo gdje je sve novo, gdje je nešto drukčije. Nitko me ne zna, baš me briga, osjećam se ugodno. A tu: dosad sam bio na kavi s njim pa onda tko će koga učiti? On mene ili ja njega? A i mlađi je, možda, od mene. U Ljubljani je zdraviji pristup. Rekao bih da nisu toliko opterećeni. Niti sam im izravna konkurencija. Mene tamo poštuju svi ti profesori, uopće sretni su da sam ih izabrao.

Je li tamo starija garnitura profesora?
Ovdje - tko s kim pije kavu  - taj je profesor. Čini mi se da tamo nitko nije mlađi od 45, da je svatko zaslužio svoje mjesto i da ima neke reference. Možda ima i tamo iznimaka, ne znam. Ali kod nas ih ima na pretek. Profesori na zagrebačkoj Akademiji postali su premladi, po meni.

Postoji bojazan da će znanstveni pristup koji je odabran već ulaskom Akademiju u lanac Sveučilišta, uništiti slikarstvo?
Mislim da ne će. Ne kod nas koji slikamo. Jer slikarstvo je uvijek istraživanje i time će se slikari uvijek baviti. Moje istraživanje nije otišlo tako daleko da bih zapustio samo slikarstvo. Tko hoće slikati taj će uvijek slikati. Klinci koji ne žele slikati koji nemaju slikarski nerv oni tako i tako ne će nikad slikati. Postoji i prirodna selekcija koja dolazi kasnije.

Slikanje je nagon, potreba?
Potreba svakako. Tko nema potrebu nije slikar. Onaj koji naslika tri slike nije slikar. A ima ih takvih i k tomu glume neke umjetnike. Umjetnik radi, stvara, ima unutarnji poticaj. Ako ga nema, što je onda to? Bez kontinuiteta teško je doći do bilo čega. Tko godinama kontinuirano slika njemu se stvari same otvaraju. Rad rješava sve probleme.

Murtić i Šutej bili su veliki radoholičari.
Murtić se dizao u šest sati i slikao. Bio je veliki radnik. Slikao je svakodnevno godinama i zato je postigao te rezultate, nije to bez veze, i to je dobro slikarstvo. Ima i on stvari koje se meni ne sviđaju, ali ima i vrhunskih koje potvrđuju da je to čovjek koji zna. Imao je silnu snagu u sebi.

Imate li neki uzor? Bilo svjetski, bilo domaći?
Nemam izravan uzor, ali postoji čitav niz umjetnika koje poštujem, koji su, svaki u svom vremenu, napravili neki snažan iskorak. Ja volim Pollocka, ali ne radim kao on. Pratim samoga sebe, to mi dolazi iznutra. Meni nije važno ni što je u trendu, ni što je u modi, ni tko je što rekao i što nije, radim radi sebe i radim onako kako smatram da trebam, e sad, svidjelo se to nekome ili ne, s time se uopće ne zamaram.

Jeste li se bavili scenografijom? Neke radove iz trogirske izložbe lako mogu zamisliti kao svjetlosnu igru neke uzbudljive scene. Što vam je bitnije: boja, svjetlo, ritam?
Radio sam za kazalište Trešnju - ali to nije bilo to. Nisam ja imao slobodu da napravim svoju scenografiju. Mi smo bili izvođači. Ali mislim da bi se moje slikarstvo dobro nosilo s kazalištem na kakvoj suvremenoj predstavi. To bi strašno djelovalo. Nemam prioritete. Unutarnji doživljaj pejzaža kroz boju i svjetlo. To bih rekao. Bez izdvajanja.

Sad ste u lijepom atelijeru. Koliko vam je trebalo da ga dobijete?
Dvadeset godina. Gdje sam ja sve radio?! Selio sam se mnogo puta, iznajmljivao svašta. Jednom sam bio u potkrovlju gdje se nisam mogao pošteno ni ispraviti. Ali tko hoće taj će slikati. To su samo izgovori; ja nemam atelje pa ne mogu slikati. Kako ne možeš, moraš ako si istinski slikar.
Uložio sam puno novaca da uredim ovaj atelijer. Bio je zapušten, zidovi crni, žice su virile posvuda, milijardu čavala, stalažice od sklepanih dasaka. Atelijeri mnogih naših umjetnika su zatrpani. prljavi, mračni: ja u njima ne bih mogao slikati. Atelijeri u Barčićevoj sustavno su građeni i dani umjetnicima, ali su pogodni za stari način slikanja, za štafelaj. Onda su oni i dovoljno prostrani, ali za mene je i ovo malo. Meni bi odgovarao hangar. Hangar na Velesajmu, jer treba mi  za veći format ali važna je i razdaljina da uopće pogledaš što si napravio. Bio sam na Velesajmu, imao sam takav hangar. Sve je bilo gotovo savršeno, ali taj me prostor toliko koštao da nisam mogao platiti. Jedva sam  izvukao živu glavu dok nisam sve to poplaćao. Oni su tamo tako orijentirani. Radije da bude i prazno. Hoćeš, ne ćeš, doviđenja. Radije da propadne. Tamo bi se mogla svake tri godine prikazati hrvatska likovna scena. Zašto ne? Čak i s gostima iz cijele Europe. Ali nema tko. Svatko gleda neke druge interese.

Može li se živjeti  od slikarstva ili točnije kako se živi?
Može ak' stalno radiš. Nema opuštanja. Stalno sam u gužvi i u nekoj krizi. \ivjeti u Zagrebu od umjetnosti gdje ljudi idu na Lepu Brenu i slušaju Severinu: znaš koliko je sati. Treba se boriti. Da se ne krećem, teško bi bilo... Venecija, Beč, Kuala Lumpur. U Zagrebu nemamo  tržište umjetnina. Mi smo sve sebi sami: svoji menadžeri, sami svoji mama i tata. Nemamo ni svoj ceh pa da se njemu obratimo, pa da se ceh za  pobrine za prodaju

A HDLU?
To se svi pitamo čemu taj HDLU uopće služi. Da dobijem pozivnice za neku izložbu, pa to mogu u novinama pogledati. Služi onoj desetorici koji zasjednu gore. Sve režu. I slikarske izložbe pretvaraju u videoizložbe. Slikarstvo je stisnuto tako kao da ga netko namjerno guši. A to malo što je još ostalo hrvatsko, pa hajd'mo ih sve podavit. Šta je Zidić napravio od "Račića"? Pa svi su plakali. Više nitko živ tamo ni ne ulazi. Umjetnici se uglavnom zafrkavaju, nikom se ne slika jer je slikarstvo teška muka i naravno da je lakše šetati po gradu i snimiti nešto kamerom. Kritičari su im omogućili da oni kroz zafrkancije glume umjetnike. Nije pošteno, umjetnost nije zafrkancija. To je ipak ozbiljna stvar, barem za mene, još uvijek. Jer u suprotnom svi smo umjetnici jer svatko se može ne čemu dosjetiti. Ili kako kaže moj prijatelj Meglić: Čuj, mi se ne razumijemo u umjetnost, mi smo samo slikari. Mi smo kao neki šljakeri. Ono što se nagrađuje po galerijama, to je sve prolazno i beskorisno. Kakva je to umjetnost koja ne ostaje i koja ničemu ne služi. Slika ostaje, ona nalazi neko svoje mjesto, ona ima neku energiju, koja traje. Zato je slikarstvo uvijek u modi. A sve ostalo je samo prolazna stvar.
Tako je postojao jedan od posljednjih salona u Slavonskom Brodu gdje se još njegovao akvarel i sad došle su neke osobe iz Rijeke i potpuno ga uništile. E, pa neka vam bude, jer ste ih zvali, jer su one poslane da vam to unište. Sad imate print. Tako je uništen trijenale akvarela, tako će uništiti i crtež, tako se na trijenalu kiparstva odbijaju kipari, a donose televizori. Na zagrebački salon slikari ne smiju ni primirisati jer su tamo došli ovi s kamerama: napravite si salon za multimedijske projekcije. Nama je super za nas petnaest koji još slikamo u ovom gradu jer je manja konkurencija: pa te kolege onda pitaju, imaš za kavu? Pa kaj nisi prodao svoj video?
Izložbe poput one Makovićeve "Slikarstvo danas - podvučeno", ili kako se izložba već zvala, izazvala je kod nas slikara zgražanje. Ako je to hrvatsko slikarstvo danas, ja ne želim biti hrvatski slikar. Toliko to nije imalo veze sa stvarnošću, sa slikarstvom uopće. Neki dilentantizam. Bili su uglavnom studenti, svi mali Rončevići. Svašta, niti jedan poznati slikar. Ali nitko nije javno opovrgao taj izbor. Ovo je sve jadna mala seoska sredina. Zagreb je uvijek uništavao svoje umjetnike. Matoš je išao u Pariz, Šenoi su rekli nakon svega što je napisao - ako želi biti akademik, mora napisati molbu. Zagreb nikada nije mogao podnijeti tuđi uspjeh ili da je netko u nečemu dobar. Tu dolaze neki tipovi i dirigiraju što će biti na hrvatskoj sceni, ne samo u slikarstvu, neko svugdje. Ne možeš baš sve to mirno gledati. Provincijalno je razmišljanje - selektiranje. Sad više slikarstvo nije "in". U svijetu slike su uvijek u prvom planu. Daj slikarima slikarske izložbe, videoartist neka radi video; ne može sad doći nekakav kritičar i izjavljivati kako je slikarstvo mrtvo, ili odbacivati ga. Pa to je provincijalnost najgore vrste. Nije se venecijanski bijenale nikada odrekao slikarstva. Uza sve, slika je neprestano u prvom planu.

Svemu tome doprinosi i Akademija, umjetnici sami žele radikalne kritičarske rezove, neki čak žele da ih kritičari vode i upućuju.
Akademija nikada nije stvarala umjetnike. Zanat se može naučiti i
privatno. Odeš kod nekog provjerenog slikara i kod njega sve naučiš: kako se grundira, kako se miješaju boje. Ali ne će te on stvoriti ako nisi talentiran. Akademiji bi trebalo vratiti radioničke sisteme, ali  slobodne, kako je nekad bilo, ne da se stvaraju neki rukopisi, klonovi. Budući videoumjetnici nek' idu na filmsku akademiju. Danas su svi sve,  previše se svaštari i tako se
stvari urušavaju. Trebao bi svako u svom poslu zadržati ono bazično. Slikari svakako slikarstvo.
Branka HLEVNJAK

Hrvatsko slovo, 18. rujna 2009.
Sjećanje na početak Drugoga svjetskog rata
Nesuglasice Istoka i Zapada i danas traju
Prije sedamdeset godina, 1.rujna 1939., nacistička je Njemačka napala Poljsku i u Europi razbuktala Drugi svjetski rat. Uvod u napad na Poljsku dogodio se 23. kolovoza 1939., kada se na moskovski aerodrom iskrcao njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. U znaku svastike i petokrake zvijezde Robbentrop i njegov sovjetski kolega Molotov iste su večeri potpisali nacističko-komunistički "Sporazum o nenapadanju" i dodatni protokol o "Razgraničenju interesnih sfera u istočnoj Europi". Na temelju tog sporazuma njemačka vojska upada u Poljsku 1.rujna 1939., a dva tjedna kasnije i sovjetska Crvena armija. Nacisti i komunisti time su podijelili Poljsku, nakon što je nacistička Njemačka pripojila u svoje okrilje Austriju te "Muenchenskim sporazumom (između Chamberlaina, Daladiera, Mussolinia i Hitlera) 1938. razbila i Čehoslovačku. Rat u Aziji - što zaboravljamo - započeo je još 1937. japanskim napadom na Kinu - piše Stjepan Šulek

Bilo je to vrijeme kada je Politbiro Komunističke partije Sovjetskog Saveza nečuvenim terorizmom obezglavio Crvenu armiju. Pod Staljinom likvidirano je vodstvo armije: tri maršala, 13 generala i oko 5.000 časnika. Ubijeno je i preko 3.000 poljskih komunista koji su živjeli u emigraciji u Sovjetskom Savezu i koji su bili optuženi da nisu Lenjinisti nego pristaše njemačko-poljske komunistkinje Rose Luxemburg. Sjetimo se da se baš u to vrijeme u Moskvi nalazio i Josip Broz Tito, koji je napisao loše karakteristike najvažnijim članovima vodstva KPJ. Na temelju tih karakteristika oni su po brzom postupku likvidirani. U Sovjetskom Savezu ubijeno je i više stotina "običnih" članova KPJ.

Europska katastrofa
Sedamdeseta obljetnica početka Drugog svjetskog rata obilježena je u Njemačkoj, na Baltiku, u Poljskoj i u Rusiji brojnim kontroverzama. Središnja proslava održana je 1. rujna 2009. u Gdanjsku, na mjestu gdje je Wehrmacht 1. rujna 1939. upao u Poljsku paljbom njemačkog ratnog broda "Schleswig-Holstein". Glavne osobe na toj svečanosti bili su predsjednik ruske vlade Vladimir Putin, njemačka kancelarica Angela Merkel, predsjednik Poljske Leh Kačinski i predsjednik poljske vlade Donald Tusk. Među njima bila je i predsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor. Nismo mogli primijetiti da se u Hrvatskoj puno pisalo o cijelom tom događaju u Gdanjsku kao i o paktu o nenapadanju između Hitlera i Staljina. To je više nego čudno, jer je i Hrvatska jedna od žrtava tog pakta. Ovim je paktom i munjevitim ratom u Poljskoj svijet bačen u globalni ratni vihor, u europsku katastrofu, koja je nakon završetka rata 1945. dovela na vlast komunističku partiju u cijeloj istočnoj Europi i zemljama bivše Jugoslavije. Izgubilo je život oko 60 milijuna ljudi. Svijetom su nakon rata zavladale dvije sile: Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez. Dok Amerika još uvijek, na početku 21. stoljeća, određuje puls globalne politike, Sovjetski je Savez nestao zajedno sa svojim satelitima. Nestala je i Jugoslavija, u kojoj su samo nekoliko dana nakon sporazuma između Hitlera i Staljina hrvatska (Vladko Maček) i srpska (Dragiša Cvetković) strana 26. kolovoza 1939.potpisale svoj sporazum o "razgraničenju", sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske.

Isticanje njemačke odgovornosti
No pogledajmo kako se danas gleda na tu prošlost - u Njemačkoj, Poljskoj, na Baltiku i u Rusiji. Kancelarica Angela Merkel na proslavi u Gdanjsku istaknula je njemačku krivnju i povijesnu odgovornost za Drugi svjetski rat. To je više-manje službeno mišljenje suvremene Njemačke, koje se ovih dana - osim nekih nacionalno obojenih listova - isticalo u svim velikim njemačkim medijima, u televizijskim reportažama i brojnim komentarima u njemačkim dnevnim, tjednim i drugim publikacijama. U medijima neki ističu da je Hitler nakon pobjeda u Poljskoj i Francuskoj gledan kao novi mesija, da bi završio kao najveći hazarder u povijesti. Razaranja koja su iz njemačkih zrakoplova započela po poljskim gradovima vratila su se natrag u Njemačku razaranjem Dresdena, Berlina, Koelna i drugih njemačkih gradova. Kancelarica Angela Merkel odala je počast poljskim žrtvama, kojima je - kako je naglasila - "zločin njemačke okupacione sile nanio neizrecivu patnju". U ratu je izgubilo život šest milijuna Poljaka.

Ruska pragmatika
Dok je Angela Merkel priznala krivnju za stradanja Poljaka, drugi državni gost, naime Vladimir Putin, nije se ispričao poljskom narodu. Nije se ispričao za pakt između Hitlera i Staljina u kolovozu 1939., nije pokazao kajanje za likvidaciju oko 20.000 poljskih časnika u katinskoj šumi od strane sovjetske tajne službe. Umjesto toga Vladimir Putin naglasio je u svom govoru, kako sporazum između Hitlera i Staljina nije bio jedini uzročnik za njemački prepad na Poljsku i za sovjetski upad dva tjedna kasnije. Tko želi objektivno govoriti o povijesti, mora znati, naglasio je Putin, da su tada svi sudionici u igri griješili. "Na kraju su Poljaci i Rusi bili 'braća po oružju' u borbi protiv zajedničkog neprijatelja".

Poljsko nezadovoljstvo
Poljake takve riječi očito nisu zadovoljile. Bivši protivnik komunističkog režima u Varšavi Adam Mihnik napisao je u listu "Gazeta Wyborcza" da šef ruske vlade nije vjerodostojan kad prešućuje žrtve Staljinovog terora. To mišljenje dijeli zacijelo većina Poljaka. Slično se na Rusiju gleda u Litvi, Latviji i Estoniji, koje je Sovjetski Savez okupirao na temelju sporazuma Hitler-Staljin. U Poljskoj naišla je na veliku pozornost izjava 140 njemačkih intelektualaca, u kojoj su oni zamolili za oproštenje. U njihovoj se izjavi kaže da je njemački i sovjetski prepad na Poljsku bio uvod u opći svjetski rat i u komunističko podjarmljivanje istočne Europe. Poljaci očekuju da i ruska strana izađe s jednom takvom izjavom.
U Moskvi se, međutim, drukčije gleda na uzroke rata. Tako je tamo - prema pisanju katoličkog tjednika "Die Tagespost" - pravni stručnjak u ruskom ministarstvu vanjskih poslova Oleg Khlestov u jednom razgovoru preko televizije naglasio da ugovor između Ribbentropa i Molotova nije bio amoralan i da su za gubitak šest milijuna Poljaka krivi tadašnji poljski političari. Ta izjava mučno je djelovala na sadašnju poljsku vladu na čelu s Tuskom, koji se trudi oko izmirenja. Još mučnije djelovala je na Poljake izjava ruskog predsjednika Dmitrija Medvedjeva. On je dva dana prije proslave u Gdanjsku osudio rezoluciju parlamentarne skupštine Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), predbacivši joj "iskrivljavanje povijesti". To tijelo svojom je rezolucijom 23. kolovoza, na sedamdesetu obljetnicu potpisivanja pakta između nacističke Njemačke komunističkog Sovjetskog Saveza, Staljina stavila uz bok Hitleru. To se prema mišljenju ruskoga predsjednika ne može prihvatiti. Hitler-Staljin pakt prisutan je, dakle, u suvremenoj europskoj politici. S time se, naravno, hrvatska "lijeva" i "desna" javnost previše ne bavi.

Sjene Hitlera i Staljina
Prema izvještajima iz Moskve u Rusiji cvijeta kult Staljina. U patriotskom zanosu nove Rusije ne spominju se procesi, ubijanja u podrumima Lubjanke i sve ono što je opisao Solženicin. Predsjednik Rusije Dmitrij Medvedjev potaknuo je osnivanje komisije, koja ima zadaću smisliti mjere protiv iskrivljavanja povijesti na teret ruskih interesa.
Komunizam u Europi, koji je izravna posljedica pakta Hitler-Staljin, doživio je svoj slom prije dvadeset godina otvaranjem željeznog zastora između Mađarske i Austrije 19. kolovoza 1989. Ove godine obilježavamo, dakle, više obljetnica: početak rata, slom komunizma, šezdesetu obljetnicu osnivanja Savezne Republike Njemačke u okrilju zapadne demokracije. Države koje je osvojila Crvena armija - Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Češka, Slovačka, baltičke zemlje - danas pokušavaju graditi svoju demokraciju u okviru Europske unije. Sjene Hitlera i Staljina padaju, međutim, i danas na cijelu Europu, pa i na Hrvatsku. Povjesničari još nisu dokučili sve tajne i prave istine tog rata. Svađe između "Istoka" i "Zapada" nastavljaju se u novim okvirima.
Stjepan ŠULEK