Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 18. prosinca 2009.
Urednički komentar
Kome pogoduju promjene Ustava?
Manjina nesklona hrvatskoj samostalnosti može biti zadovoljna kvalitetom najavljenih promjena

Za prihvaćanje ustavnih promjena dovoljno je 102 glasa saborskih zastupnika. Kako se potreba za ustavnim promjenama obrazlaže pripremama za članstvo u Europskoj uniji, te kako je većina saborskih zastupnika u Savezu za Europu, vrlo je vjerojatno da će Savez za Europu u Hrvatskom saboru skupiti dovoljan broj glasova za prihvaćanje ustavnih promjena. Zdrav razbor govori kako bi prethodni referendum bio odlična podloga prije eventualnih ustavnih promjena, jer se može dogoditi da Ustav prilagodimo članstvu u EU, a rezultat referenduma bude suprotan od prihvaćanja ulaska u EU. Koliko je poznato Bruxelles od nijedne članice ili države kandidatkinje za ulazak u EU nije tražio ustavne promjene. Hrvatska i bez najavljenih promjena Ustava može postati članicom EU. Ako nije u pitanju vanjski pritisak, čiju to domaću zadaću rješavamo promjenom Ustava? Je li promjena Ustava inicirana samo zbog strančarskih razloga, ili je riječ o promjeni temeljne paradigme nacionalne države?
Ako se promjene Ustava donose zbog članstva u EU, onda je nejasno tko to od vanjskih čimbenika sili Hrvatsku da u izvorišne osnove Ustava ugura, recimo, još dvije nacionalne manjine – kako to predlaže pozicija, odnosno sve nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj – što predlaže oporba. Pozicija predlaže da se u Ustav ugrade slovenska i bošnjačka nacionalna manjina, dok oporba smatra da je preambula Ustava zapravo upisnik nacionalnih manjina nalik onom Poljoprivrednom upisniku temeljem kojega se određuju poticaji. Pritom se ni jedni ni drugi ne pozivaju na slične primjere u članicama EU. A kako bi se i mogli, kad takvo što nigdje ne postoji. U Sloveniji prema popisu iz 2002. službeno živi nešto više od 35.000 Hrvata, iako je taj broj u realnom vremenu najmanje duplo veći. Tamošnji Hrvati nemaju status nacionalne manjine, niti su navedeni u slovenskom ustavu. U Hrvatskoj živi nešto više od 13.000 Slovenaca.
Čini se da je motiv Saveza za Europu u tome da računaju na saborske glasove predstavnika nacionalnih manjina budući da će svaka navedena nacionalna manjina u Ustavu RH prema Prijedlogu izmjena dobiti pravo na saborskog zastupnika. Iz toga nije teško zaključiti kako je ovdje riječ o strančarskoj matematici i jačanju pozicija u Saboru, a ne o motivima temeljnih nacionalnih interesa koje Ustav treba definirati, promicati i štititi. Uvođenje pak „Bošnjaka“ u Ustav (nije jasno je li paralelno riječ o ukidanju muslimana iz Ustava ili će u njemu ostati i Titovi Muslimani i Bošnjaci/muslimani, te spadaju li u tu manjinu Hrvati i Srbi podrijetlom iz BiH), čini se još više neracionalnim, jer ona izravno slabi poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini, a ima i možebitnu posljedicu da u budućnosti Bošnjaci/muslimani poput Srba mogu tražiti status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj.
Neke predložene izmjene Ustava pod krinkom eurointegracija zazivaju jače balkansko pozicioniranje Hrvatske, ne samo kad je riječ o pitanju nacionalnih manjina, jer se izgleda računa i s mogućnošću da Hrvatska bude najprije pridružena Zapadnom Balkanu, a onda, eventualno, zajedno s njim i kao dio njega, bude pridružena EU. U tom pogledu zanimljivo je kako je predložena mogućnost izručenja hrvatskih građana drugim državama, zatim diskriminatorni prijedlog ukidanja prava biračkog glasa Hrvatima izvan Hrvatske, a osobito je neugodan prijedlog po kojemu bi se, kad se sve oduzme i zbroji, udruživanje Hrvatske moglo sprovesti uz pomoć 102 glasa saborskih zastupnika i 20 posto biračkoga tijela (izmjene referendumskih propozicija). Tu je i čudnovati prijedlog o nezastarivosti kriminala u procesu pretvorbe i privatizacije.
Kad već ZAVNOH ostaje u preambuli Ustava, onda kriminal počinjen „uime naroda“, tijekom nacionalizacije, kolholizacije, prisilnog zadrugarstva i udruženog rada, treba ući među nezastarivi kriminal. Ovako pak poruka je strašna: U komunizmu, dragi Hrvati, nije bilo kriminala, on vam je u temelju obnove hrvatske države. Nadalje, nijedna se moderna i uspješna država ne odriče svojih sunarodnjaka u svijetu. Zašto Hrvatska mora biti izuzetak? Zato jer je hrvatsko izvandomovinstvo opredijeljeno nacionalno a ne balkanski, i zato jer je ovdje prihvaćeno dužničko ropstvo umjesto uspješnosti. Hrvatski branitelji sigurno ne će pozdraviti mogućnost, bili oni „znani ili neznani“, da budu izručeni, recimo, Srbiji, Republici srpskoj ili Federaciji BiH. Ili, tko može biti zadovoljan mogućnošću da manjina može odlučiti o udruživanju Hrvatske u Eu ili u Zapadni Balkan? Jedino ona manjina koju je spominjao Prvi Predsjednik, koja se nikad nije pomirila s uspostavom slobodne i samostalne Hrvatske. Zbog nje i njihovih vanjskih sponzora ugrađen je članak 141 Ustava. U kojoj se mjeri usklađuju promjene Ustava prema njihovim političkim ciljevima i ukupnom im udjelu u biračkom tijelu, poštovani čitatelji, procijenite sami. Podsjećam kako je upućena „građanska“ inicijativa za ukidanje članka 141 Ustava Republike Hrvatske.

Hrvatsko slovo, 18. prosinca 2009.
RAZGOVOR
Snježana Pintarić, ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu
Novi muzej će biti mjesto žive umjetnosti
Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu osnovan je 1954. pod nazivom Galerije grada Zagreba. Njegova je misija bila od početaka uspostava mosta na Zapad. S jedne strane pratila su se recentna zbivanja u svjetskim središtima umjetnosti, s druge, jačao se Zagreb kao jedan od čvorišta mreže međunarodnih istraživanja novih medija, tehnologija, te propitkivala labava granica tradicionalnih i birokratskih podjela između umjetničkih vrsta. Umjetnička skupina Gorgona na čelu s današnjim akademicima Josipom Vaništem i Ivanom Kožarićem, temeljna u promišljanju novog u kojem je djelovanje ravnopravno djelu, istaknuta je u novom MSU na dva načina. Jedna od najfunkcionalnijih multimedijalnih dvorana dobila je naziv Gorgona, a Vaniština je instalacija / postava „Beskonačni štap - u čast Manetu“ iz 1961. došla na pozivnice i plakate. Ostvarenje Muzeja suvremene umjetnosti u arhitekturi Igora Franića, koji je pobijedio na natječaju 1999. teklo je puževim korakom, ali je doteklo i konačno postalo najveći kulturni događaj mjerljiv s Koncertnom dvoranom, koja je izgrađena 1973., uz najveće pohvale najnovijoj zagrebačkoj arhitektonskoj ljepotici „Areni“, ali ona zadovoljava drugu vrstu masovnih potreba.
Dojam koji ostavlja MSU na gledatelje izvana i iznutra ponajviše je uzbudljiva intrigantnost suvremenih likovnih fenomena orijentiranih na sva osjetila, ne želeći se zatvoriti u samo jednu dimenziju vizualnog, već naprotiv otvoriti cijelom oblikovnom, taktilnom, slušnom i duhovnom prostoru stvaranja i djelovanja. Zato su u vodiču kroz MSU, kako su na obavjesnici objasnili kustosi Tihomir Milovac i Nada Beroš, odbacili uvriježene podjele povijesti umjetnosti i pojedinim odjeljcima dali naslove mogućih poglavlja goleme 3d knjige, koja se gleda, čita i prolazi u tri kata na 3500 četvornih metara. Također su izbjegli naziv „stalni postav“ te ga zamijenili sa „zbirka u pokretu“, što najavljuje stalnu sustavnu promjenu izložbama i akvizicijama.
S ravnateljicom Snježanom Pintarić razgovarala sam prije finalnih događanja, u atmosferi dovršenja električnih i drugih poslova postave, jer uz spektakularna i složena otvorenja koja se protežu od  12. prosinca 2009. tijekom četiri dana uz posebne programe, to ne bi bilo niti moguće.

Otvorenje nove zgrade Muzeja krunski je događaj u kulturnom životu Hrvatske i Grada, možda najveći od 1973. kada je otvorena Koncertna dvorana u Zagrebu. To je ujedno i vaš najveći uspjeh otkako ste ravnateljica MSU?
- Drago mi je što ste rekli da je otvorenje krunski događaj u kulturnom životu, jer mi smo toliko u poslovima da nemamo taj  odmak i ne možemo ni sagledati koje je značenje i kako javnost na sve to gleda. Zato mi je drago čuti kad ljudi govore da je važno to što mi radimo i da se nismo uzalud trudili posljednjih godina.

Stvari se nisu odvijale jednostavno ni lako. Koje ste sve prepreke morali proći do ostvarenja stvarnog i odgovarajućeg Muzeja suvremene umjetnosti?
- Da se stvari nisu odvijale lako niti brzo, nisu. Međutim, posljednjih dana kada trčimo s kata na kat, da se stvari finaliziraju, ljudi se žale da su se izgubili, da ima jako puno prostora, da je sve veliko i  postavljaju pitanja tko će to održavati. A sjećam se da je jedna od najvećih kritika bila, kad je bio izabran Franićev natječajni rad, da je muzej premali i da je projekt neambiciozan. Danas svi vidimo da je to prilično veliko i prilično ambiciozno i da svi moramo dati više od sto posto radnog poleta, iskustva i znanja. Naravno, to  slikovito rečeno, ali moramo dati sve od sebe da bi u ovoj zgradi na pravi način postavili umjetnine i organizirali programe. Koje su još prepreke bile? Meni nisu smetala ni različita razmišljanja i sve te diskusije jer mislim da je to normalno i uobičajeno uz svaku veliku investiciju, ali najteže mi je bilo kada je u određenom dijelu kolektiva stvoreno mišljenje da to ionako nikada ne će biti izgrađeno i nikada realizirano. A najteže je kad morate motivirati ljude. Danas je srećom sve to prevladano.

Koje su bile ključne faze uspjeha i pomaka, čija vam je  potpora bila dragocjena?
- Svakako tu želim istaknuti ministra Božu Biškupića, od njegove inicijative da se raspiše natječaj i u zadnja dva mandata da se dovrši izgradnja, njegova je potpora bila neprocjenjiva. Isto tako gradonačelnik Milan Bandić koji je u određenom trenutku potpisao ugovor o financiranju zajedno s tadašnjim  ministrom Vujićem, i kako je Grad Zagreb investitor, naravno da najveća zahvala ide njemu na tom obavljenom velikom poslu. Gradske institucije su bile uz nas cijelo vrijeme, Gradski ured za kulturu i Gradski ured za izgradnju, njihovi predstavnici i pročelnici. Ali bilo je važno i u početku da smo imali odličan  žiri s profesorom Mladenom Jošićem, profesorom Antom Kostelcom, Marijanom Hržićem, kolegom Igorom Zidićem, već pokojnim profesorom Ivančevićem i akademikom Mohorovičićem. To je u trenutku kada se birao projekt bilo jako važno, imati stručnjake uz sebe. A onda, bez kolega Tihomira Milovca i Nade Beroš ne bismo imali postavu na ovakav način. Tihomir Milovac je autor likovnog postava: on je tu posljednjih mjeseci podnio tako veliki teret: odgovarao je na sva pitanja građevinara, imao je viziju, imao je koncepciju. Teško mu je i zahvaliti. On se doista naradio i sjajno je to napravio. Nada Beroš, pak, odradila je onaj važan dio s katalozima, vodičima, pedagoškim programima, postavila sve ono što nas nosi u budućnost i daje vizije da ćemo imati posjetitelje. I naši muzejski tehničari su izvrsno radili: kolege iz drugih muzeja su nam posudili svoje tehničare jer je to opsežan posao: bili su tu iz Muzeja grada Zagreba, iz Klovićevih dvora, iz Umjetničkog paviljona, Školskog muzeja, nadam se da nisam nekoga zaboravila. Jer za takve poslove ne možete angažirati studente; kad stručnjak radi, onda ste vi mirni. Zato sam jako zahvalna kolegama i tehničarima.

MSU koji je izrastao iz Galerija grada od početaka bio je okrenut međunarodnoj sceni i bio je svojevrsni eksperimentalni poligon u promicanju likovnosti. Ovo otvorenje kao da vraća tu vrstu misije Muzeju, ili...?
- Pluralizam likovnih i vizualnih tendencija je velik, širok, raznolik i mi ćemo nastojati, barem dio toga što je najzanimljivije i što je doista aktualno, recentno na toj međunarodnoj sceni, pokazivati u muzeju. Kao što ste i sami rekli, Galerije grada Zagreba, to jest Muzej suvremene umjetnosti nije bio zamišljen kao lokalna i nacionalna institucija, već kao institucija koja u internacionalnom smislu prati suvremene umjetnosti. Mi imamo već veliki broj  konkretnih zahtjeva i prijedloga za suradnju s našim muzejom. Od susjednih nam Mariborčana, Beča, na stolu mi je prijedlog iz Poljske o nekim suradničkim projektima, već jedna od prvih izložba je suradnja s Kunstmuzejem iz Bochuma u Njemačkoj. Jako je puno prijedloga i ponuda. Trudit ćemo se koliko god možemo. Bit ćemo otvoreni i prema mladima. Tu su postojale neke bojazni i  komentari kako mi sad postajemo kruta institucija jer imamo tako velike izložbene prostore, međutim, ja stalno naglašavam da u prizemlju imamo veliki prostor za povremene izložbe koje ćemo češće izmjenjivati, za mlađe autore, za putujuće izložbe, za projekte iz arhitekture, glazbe, plesa, predstave, projekcije i ostale oblike umjetničkog izražavanja. Za film i video imamo sjajne uvjete, imamo opremljen i vlastiti produkcijski studio. Multimedijska dvorana „Gorgona“ ima najsofisticiraniju opremu za scenske i filmske nastupe. Već u subotu kreće trodnevni festival.

Najveću odgovornost za postavu nose selektori, kustosi Milovac i Beroš. Ako krenu loše kritike, bit će njima upućene?
Kritike gledam s muzeološkog stajališta. Ako imamo 12.000 predmeta i ako je svjetska muzejska praksa da se izlaže pet posto iz fundusa, upravo to činimo i mi. I to je bilo već zacrtano u muzeološkoj koncepciji 1996. dok je Nada Križić tu bila ravnateljica i to i danas tako stoji. Kroz tih 600 umjetnina odabranih za ovu pokretnu zbirku mislim da će biti sjajno predstavljena situacija na području suvremene umjetnosti, ali naravno da će biti onih koji će smatrati da je trebao on biti zastupljen ili da je trebalo postaviti drukčije. Postava će se mijenjati, a izložbe i otkupi će stvari upotpunjavati. Izložba Akvizicije pokazat će što smo kupili, što smo dobili i to će biti, mislim, iznenađenje. Ja, konkretno, vodim zbirku slikarstva. U posljednjih godina nismo puno otkupljivali iako su se događale sjajne izložbe.

Ima li zgrada depoe kako fundus ne bi  više bio rasut i dislociran posvuda po gradu?
Da, imali smo problema s dislociranim i neodgovarajućim depoima. Tako ne ćemo biti u mogućnosti pokazati instalaciju Okviri jer tamo gdje su bili pohranjeni - ukradeni su neki metalni dijelovi. Ja sam stalno naglašavala da moramo imati suvremene i odgovarajuće  depoe za zaštitu našeg fundusa. Većina lokacija, zapravo sve, bile su neadekvatne.

Kakve su mogućnosti širenja muzeja parkom skulptura i slično?
Parcela je zadana. Sa sve četiri strane okruženi smo cestom, to jest parkiralištem na istočnoj i sjevernoj strani, prema tome nema mjesta za širenje. Međutim, zgrada unutar sebe ima jako puno otvorenih i zatvorenih poluotkrivenih i natkrivenih prostora. Sjeverna strana na kojoj je već tobogan Karstena Hollera također pruža mogućnosti za dodatne projekte za postave skulptura i instalacija. Južni plato je također otvoren i spreman da se na njemu nešto dodatno događa uz projekt na plitkom bazenu „Oči pročišćenja“ poljskog umjetnika Miroslava Balka. A ovaj Franićev arhitektonski meandar u svom rješenju ima ideju širenja. Možda bi jednog dana u nekoj budućnosti Muzej i mogao prijeći cestu na sjevernu parcelu, ali sad imamo dovoljno prostora za današnje potrebe.

Što ovaj prostor pruža, odnosno na što obvezuje?
Ja se doista nadam i borim protiv toga da poslije otvorenja ne bude nikakvog smirenja, jer previše smo truda i financijskih sredstava grada i države uložili da bi ova zgrada bila prazna. Ova zgrada mora služiti publici. Mi moramo nastojati organizirati one programe koji će privući publiku s jedne strane, a ti isti programi trebaju promovirati suvremenu umjetnost na najbolji mogući način. To je velika obveza i to je zadaća kojoj se posvećujemo. Već smo napravili dio. Imat ćemo posebne programe za školske skupine, audio-vodiče, pedagoške radionice.  Ovih dana nam dolaze turistički djelatnici. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da animiramo one koji organiziraju i vode skupine, i učitelje u školama da nam dovedu učenike, ali i pojedince, obitelji. Izložbeni program nam je jako bogat.
Branka HLEVNJAK

Hrvatsko slovo, 18. prosinca 2009.
Čestit glas
Inzko je Hrvate gurnuo na sam rub očajničke borbe za golo preživljavanje. A jedini predsjednički kandidat, koji zna, može, umije i razumije položaj hercegbosanskih Hrvata jest prof. Miroslav Tuđman, čovjek koji istinski želi zaštititi hrvatske državne probitke
Protiv Inzkove odluke još nitko nije stao u obranu hrvatske opstojnosti, a ne čuju se ni politički odgovori službenoga Zagreba
Najnovija odluka visokoga predstavnika međunarodne zajednice u BiH, inače austrijskoga diplomata Valentina Inzka, da većinski hrvatskom gradu Mostaru, diktatorski nametne muslimanskoga gradonačelnika, samo jasnije otkriva smjernice jednoga dijela međunarodne politike, čiji je sad cilj nedvosmisleno potisnuti Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Tako je Inzko, oponašajući nekadašnjeg upravitelja Paddyja Ashdowna, nastavio probritansku politiku, čija su nastojanja u njegovu mandatu rezultirala sustavnim etničkim čišćenjem Hrvata. Nakon nasilnoga preuzimanja Mostara, Inzko je muslimanskoj političkoj strategiji otvorio put za realizaciju ratnog plana o izbijanju dolinom Neretve na obale Jadranskoga mora. Tim činom, praktično je prepolovljen hrvatski teritorijalni kontinuitet, što zahtjevima za uspostavu federalne jedinice izbija argument teritorijalne povezanosti, kao stožernog elementa za novi ustavni ustroj BiH. Tako je Inzko Hrvate gurnuo na sam rub očajničke borbe za golo preživljavanje. Možebitni pristanak na Austrijančevu odluku otvorio bi put za već jednom viđenu ratnu taktiku izoliranja pojedinih okruženih područja i njihovu predaju protivničkoj strani. Takva politika značila bi pristanak na vlastitu nacionalnu eutanaziju, odnosno kolektivno samoubojstvo. Nažalost, protiv takve odluke još nitko nije stao u obranu hrvatske opstojnosti, a ne čuju se ni politički odgovori iz službenoga Zagreba. Desetogodišnja politika zagrebačke potpore bošnjačkoj dominaciji nad Hrvatima u BiH mogla bi se zaustaviti samo izborom novoga hrvatskoga predsjednika, koji ima osjećaj za državotvornost hercegbosanskih Hrvata te čovjeka koji razumije nacionalne interese hrvatske države. Svaka je potpora Hrvatima u BiH dobrodošla, pa tako čak i ona deklarativne naravi, koja posljednjih dana stiže iz stožera gotovo svih predsjedničkih kandidata u Hrvatskoj. Politika, koju protežiraju zagrebački mediji osim eventualno dobre namjere, nema ama baš nikakvo rješenje za pitanje položaja hrvatskoga naroda u BiH. Kandidati koje mediji svrstavaju u kakvu-takvu desnicu, odnosno oni koji su na bilo koji način bili unutar HDZ-a, Hrvatima za jednakopravnost nude, uz uvjet dogovorne razgradnje daytonske BiH  između Srba i Bošnjaka postojeće stanje kao rješenje njihova opstanka. Kako samovoljna poništenja Republike Srpske ne će biti, Hrvati su u perspektivi spomenutih predsjedničkih kandidata prepušteni bošnjačkoj samovolji, a zapravo uništenju. Hebrangovo izbjegavanje predizbornoga očitovanja o teritorijalnoj autonomiji, Bandićevo pozivanje na dogovor i Primorčeva zaštita nemaju mehanizme za ostvarenje elementarnoga opstanka. Jedini kandidat, koji zna, umije i može, a uza znanje, iskustvo i razumijevanje položaja hercegbosanskih Hrvata jest sin prvoga hrvatskog predsjednika prof. Miroslav Tuđman, čovjek koji istinski želi zaštititi hrvatske državne probitke. On se doduše jedini do sad tako javno očitovao, jer tvrdi, kako nema opstanka BiH bez ravnopravnosti Hrvata, a ta se ravnopravnost može postići samo teritorijalnom autonomijom, odnosno ustrojem hrvatskoga entiteta ili federalne jedinice, kao jednakopravnoga dijela s bošnjačkom i srpskom jedinicom unutar BiH. Zato hrvatska politička borba u BiH ne treba odbaciti ničiju pomoć, ali u izborima za predsjednika Republike Hrvatske ostala bi slijepom, kad ne bi poduprla čovjeka, koji u svom političkom programu ima viziju rješenja njihova egzistencijalno ugrožena opstanka. Zbog straha da se izborom novoga Tuđmana ne bi narušila već pozamašno ustrojena arhitektura zapadnobalkanskog krajolika, prof. Tuđman je najprešućivaniji predsjednički kandidat u hrvatskoj javnosti. Protivnici njegove suverenističke politike u toj su šutnji prepoznali opasnost od njegova izbora, pa su u javnosti raširili glasine, kako dr. Tuđman,  unatoč tomu što je pametan i obrazovan, doduše čak i sposoban riješiti hrvatske problema, no zbog okolnosti u kojima se održavaju predsjednički izbori, ne će moći prikupiti dovoljan broj glasova za ulazak u drugi krug. Zato bi, kako smatraju tvorci spomenutih glasina, glas za Tuđmana bio rasipanje glasova, koji bi eventualno mogli omogućiti da se od dva zla odabere barem ono manje. Oni koji možebitno nasjedaju na takve glasine, neka prije toga dobro ispitaju vlastitu savjest. U protivnom, svoj bi glas mogli dati politici, koja će manje ili više pristajati na dobro razrađeni program nestajanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Zato je glas za dr. Tuđmana glas pobjedničkoga naroda, koji ne može izgubiti, ako slučajno prof. Miroslav Tuđman i ne bi dobio izbore. Čestit čovjek ne glasuje za pobjednika nego za onog tko mu je po svom programu najbliži!
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 18. prosinca 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
(€)KOpenhagen

Čovječanstvo je svjesno krenulo ka samouništenju pokazujući pohlepu za prirodnim resursima, vlašću, osvajanjem svijeta i svemira. Priroda se buni. Ne dopušta čovjeku ostvarenje njegova opakog nauma
Iz Kopenhagena su svijetu opet razaslane umirujuće poruke kako ćemo u skoroj budućnosti riješiti stvarne globalne probleme sve većeg zagađenja okoliša, deforestizacije, smanjenja biljnih i životinjskih vrsta, nestašice pitke vode, zdrave hrane, pojave novih bolesti…

Kakav bi to mogao biti svijet da ljudi u njemu nisu takvi kakvi jesu? Odgovora na ovo  pitanje, sigurna sam, ima koliko ima i ljudi na svijetu. Možda je za postavljanje tog  pitanja ipak malo prekasno. No, još se uvijek možemo pitati: kakav bi mogao biti svijet s obzirom na to kakav je danas.
Ujednačeno globalno postojanje čini nas zabrinutim stanovnicima svijeta ispod tmurnog neba. S jedne je strane netaknuta priroda u znaku pitanja, a s druge strane su tvornice, dalekovodi, nuklearne elektrane, otrovni plinovi,  razorno oružje u znaku odgovora i ponude novih katastrofa. Ovaj je planet u ratu sam protiv sebe. Crno–bijeli umorni svijet zavijen je u sivu sumaglicu postojanja. Čovječanstvo je svjesno krenulo ka samouništenju pokazujući pohlepu za prirodnim resursima, vlašću, osvajanjem svijeta i svemira. Priroda se buni. Ne dopušta čovjeku ostvarenje njegova opakog nauma. Šalje mu znakove upozorenja kroz poplave, potrese, munje i gromove i pobješnjele oluje kojima meteorolozi daju uvijek neka nova imena poput Katrina, Rita, Hugo, Andrew… Svijet je jedna užarena kugla zavijena u zamršene kablove tehnologije, na rubu eksplozije. Napetost raste. Sukobi, ratovi, ubojstva, prosvjedi, nemiri, mafijaški obračuni… Rat je to neljudi protiv ljudi. Utjecaj novih medija jednako je loš koliko i dobar. Maskenbal traje neprekidno. Svijet zdravlja, duhovnosti i ljepote lagano se topi pred našim očima. Zabrinuti smo za spas čovječanstva. U toj brizi sve rase i vjere postaju jedno. Preziremo moćnike. Babilonska kula više je nego ikad zavijena sumornim oblacima. Svatko bi od nas mogao reći: Nije mi svejedno kamo ide ovaj svijet. Ali, prolazeći kraj nje gledamo u stranu, ne želeći vidjeti putanju broda čovječanstva uslijed novog potopa. Napušteni su hramovi duha, velebna zdanja kulturne baštine i ostali čuvari naše tradicije. Zavija i glasno fijuče hladan vjetar dok razorna magla i vlaga posjećuju uglove hramova naše civilizacije. Morali smo otputovati na olujno more u potragu za otokom spasa. Hoćemo li ga naći? Pust ostaje svijet negdje daleko iza nas. U ušima nam još odzvanjaju neartikulirani kompjutorski proizvedeni zapisi naših glasova. Zrake sunca dostižu nas i prate. Djeluju kao spas, ali se u trenu pretvaraju u rešetke novog ropstva, u sabijene okomite linijske kodove vremena stalnih ratova i nadmetanja u kojima živimo. Gdje je taj posljednji raj, to posljednje utočište netaknute prirode? Može li ustrajnost u vjeri spasiti čovječanstvo? Iz tvorničkih dimnjaka i dalje neumoljivo sukljaju otrovni plinovi. Životinjski i biljni svjetovi  zamišljeno i zabrinuto gledaju u daljinu. Zamišljeni su nad sudbinom svijeta i njihovih staništa koje čovjek još nije taknuo. Energija čovječanstva sabija se i postaje svjesna svoga jedinstva te sudbine razjedinjenog mnoštva na istom brodu. U nama se istodobno bude i bijes (zbog ekocida i klimatskih promjena izazvanih globalnim zatopljenjem) i želja za zdravim životom. Tišina i mir su negdje daleko, tamo gore, među nedostižnim planinskim vrhovima koji paraju plavetnilo neba pišući po njemu bijelom snježnom kredom neku novu Knjigu postojanja. Bijela slova te Plave Knjige pišu se sama, potpomognuta zrakama milostivog sunca koje ih obasjava dok užurbanim svijetom haraju toplinski udari, kisele kiše, poplave, požari i sve naglašenija atmosfera sveopćeg siromaštva. Tek 20 posto bogatih ljudi troši i uživa u preko 85 posto ukupnih svjetskih roba i usluga ili, kako Robert Kaplan u časopisu The Atlantic Monthly konstatira: „U novije vrijeme pedeset milijuna najbogatijih na svijetu zarađuje jednako kao i dvije milijarde i tristo milijuna najsiromašnijih ljudi.“ Još nam jedino vjera nudi nadu u spokoj i bolje sutra. Ovdje, među planinskim vrhuncima svijet kao da još uvijek može biti nešto drugo nego što već jest u nizinama. Malo niže čujem neurotične zvukove užurbane dehumanizirane civilizacije u kojoj čak 23 posto svjetskog stanovništva živi s jednim dolarom na dan. Ali, čujem i zvuk zvona u hramovima našega duha, čuvarima naših snova. Želimo li doista baš svaki kutak naše Zemlje posuti sjemenom uništenja? Na svijetu, na svu sreću, još uvijek postoje mjesta koja globalizacija još nije dotaknula svojim prstima. Naša strepnja za njih sasvim je opravdana, iako će iz Kopenhagena svijetu biti i opet razaslane umirujuće poruke kako ćemo u skoroj budućnosti riješiti stvarne globalne probleme sve većeg zagađenja okoliša, deforestizacije, smanjenja biljnih i životinjskih vrsta (pogotovo ribljeg fonda), nestašice pitke vode, zdrave hrane, pojava novih bolesti… Vlade bogatih država još uvijek su, na žalost, u velikoj mjeri okrenute smanjenju zagađenja okoliša uporabom fosilnih goriva, umjesto alternativnim i obnovljivim izvorima energije. Svima nama preostaje da se napokon ozbiljno pozabavimo buđenjem naše globalne ekološke svijesti o mogućim novim katastrofama ako ne zaustavimo intenzitet emisije stakleničkih plinova.
Hoće li doista jednog dana svi hramovi našeg duha i čuvari naše tradicije i kulture biti sablasno tiha zgarišta bivšeg postojanja i napuštena kraljevstva odbjeglih rajskih ptica? Hoće li ikada utihnuti naše molitve u kojima se bezinteresno i iskreno družimo, u kojima se sjedinjujemo s dušom prošlog, sadašnjeg i mogućeg budućeg spašenog svijeta?

Hrvatsko slovo, 18. prosinca 2009.
DNEVNIK
DRAGAN PRIMORAC
Promjenu nitko više ne može zaustaviti
Ponedjeljak, 7. prosinca 2009.
Čini mi se da bi, za današnji prvi zapis mogao napisati nešto o jučerašnjem danu koji je bio ispunjen mnogim susretima i simbolikom. Jučer sam, u Dubrovniku sudjelovao u obilježavanju Dana branitelja Grada. Susreo sam se s brojnim braniteljima Dubrovnika te zajedno s njima odao počast poginulim braniteljima. Sa mnom, rame uz rame, koračali su ratni zapovjednici postrojbi s južnog ratišta, baš kao i predsjednik dubrovačke HVIDRA-e Robert Hausvička i predsjednik županijske HVIDRA-e Vitomir Bajac. Dok smo na gradskom groblju Boninovo palili svijeće u počast braniteljima, razmišljao sam kako se svim hrvatskim braniteljima treba vratiti dostojanstvo koje zaslužuju. Zato i želim ovdje zahvaliti svim braniteljima na svemu što su napravili za našu domovinu. Želim zahvaliti i brojnim braniteljskim udrugama na njihovoj potpori koju mi pružaju ne samo u Dubrovniku već i širom Hrvatske. Zadovoljan sam kad vidim da su naši branitelji prepoznali moj program – program koji Hrvatskoj nudi budućnost, nadu i vraća joj prave vrijednosti. Kad se obračunamo s korupcijom i kad stvorimo ponosnu Hrvatsku siguran sam da naša domovina može i mora postati regionalni lider, od životnog standarda do gospodarstva i obrazovanja. Jasno mi je, dok prolazim kroz mnoga u ratu stradala mjesta, da se svi dijelovi Hrvatske moraju ravnomjerno razvijati i napredovati. Govorio sam o tome i Dubrovčanima, dok sam sa svojim timom prolazio Stradunom. Dubrovčani potvrđuju da sam u pravu. Mnogi mi prilaze, pružaju podršku i sigurni su, kao i ja, da ulazim u drugi krug

Utorak, 8. prosinca 2009.
Posjet Sinju počinjem šetnjom kroz grad i druženjem s građanima. Od najranije mladosti vezan sam za ovaj kraj i u Sinju imam mnogo prijatelja. U mladosti sam baš u Sinju s prijateljima igrao nogomet, a često sam hodočastio i čudotvornoj Gospi Sinjskoj, u čiju crkvu i ovaj put ulazim na kratku molitvu. Pred nama je dan bogat aktivnostima i trebat će nam snage, kako danas, tako i do kraja kampanje. Prije no što napustimo Sinj, odlazimo u posjet Centru „ Juraj Bonači“, čijim sam štićenicima na dar donio laptop i DVD player. Djeca su oduševljena, pjevaju mi i pokazuju što su naučili i pripremili. Zbog njih, shvaćam dok gledam program, isplati se svaki trenutak kojeg sam proveo u kampanji i politici. Na putu prema Imotskom stajemo u Otoku, čiji sam i počasni građanin. Obilazim Osnovnu školu Kamešnica i odlazim u novi dio škole koji se nadograđuje jer je potrebno proširiti kapacitete. U glazbenoj školi “Fra Anđelko Milanović –Litre“ pripremili su mi kratak glazbeni program, vrlo lijepo.
U Trilju obilazim osnovnu školu, koja je jedan od posljednjih projekata kojeg sam pokrenuo dok sam bio član Vlade. Djeci moramo osigurati najbolje uvjete za obrazovanje jer je jedino nacija obrazovanih ljudi stvarno i slobodna. Na kraju dana - Imotski. Prilaze mi mnogi, raduju se što konačno imaju nekoga kome mogu s povjerenjem dati svoj glas. Govorim im da želim Hrvatsku koja će biti obrazovni i gospodarski faktor. Želim Hrvatsku koja će biti lider ne samo u regiji nego i šire. Vidim da građani prepoznaju promjenu i siguran sam da je nitko više ne može zaustaviti.

Srijeda, 9. prosinca 2009.
Split - konferencija za medije. Konferencija nije usmjerena ni protiv koga, ne želim ikoga napadati niti ikoga omalovažavati, ali hrvatska javnost zaslužuje znati istinu o predsjedničkim kandidatima i načinu na koji su stekli svoju imovinu, što sam naglasio na početku konferencije. Podsjetio sam javnost kako sam sve kandidate pozvao na objavu  imovinskih kartica u trenutku kad su ušli u politiku kako bismo ih mogli usporediti s onim što su zaradili tijekom političke karijere. To je i zahtjev hrvatskih građana. Nova, poštena Hrvatska ne može se i ne smije graditi na skrivanju i laži. To što imovinske kartice još nisu pokazali je nebriga za građane, ali ja sam uporan. Ne mogu zato javno ne upitati kako je moguće da je jedan predsjednički kandidat imao stan od 40-ak kvadrata kad je ušao u politiku, a danas je jedan od najbogatijih u Hrvatskoj? I kako je moguće da su danas neka djeca milijunaši? Prilaze mi brojni gospodarstvenici koji su toliko nezadovoljni da najavljuju kako će prestati plaćati članarinu jer od HGK nemaju nikakve koristi. Naši gospodarstvenici kažu da prava gospodarska diplomacija ne postoji. Postoji samo nepotizam. Isto tvrdi i naša dijaspora koja bi željela ulagati u Hrvatsku, ali ne želi dati niti jednu jedinu kunu dok god je stanje ovakvo. Vjerujem da je vrijeme da tome stanemo na kraj. Za kraj odlazim na koncertni spektakl 'Ne damo te pismo naša' u dvorani na Gripama pred tri tisuće ljudi. U organizaciji mojeg splitskog stožera na koncertu su nastupili Klapa Maslina, KUD Cambi, KUD Filip Dević, Klapa Filip Dević, Klapa Elektrodalmacija, Vinko Coce i Giulliano. Tijekom koncerta predstavili smo i pjesmu koja će me pratiti u kampanji. Zove se 'Volim te Croatio', a pjeva je Giulliano. Oduševljen sam potporom koju dobivam u svom gradu.

Četvrtak, 10. prosinca 2009.
Zagreb – potpuno ispunjen dan sastancima. Prijepodne razgovaram s posjetiteljima jednog portala. Pričamo što treba Hrvatskoj. Hrvatskoj treba pošten predsjednik koji će znati obračunati se s korupcijom i kriminalom, koji će spriječiti da se zbog političkih veza i zaštita ne otvaraju istrage i sudski procesi. Siguran sam da bi se mnogo toga promijenilo kada bi u zatvoru završio poneki ministar ili saborski zastupnik. Mislim da nitko ne bi trebao biti zaštićen. Istrage trebaju obuhvatiti sve, bilo da je riječ o predsjedniku ili samo predsjedničkom kandidatu. I ovaj put pitam – što će bilo kojem hrvatskom političaru imunitet? Od koga se treba skrivati ili bježati, ako je pošten i sve radi u interesu građana? Pitat ću to večeras i Vidoševića, kad se sretnemo u debati na Novoj TV. Pitat ću ga i zbog čega niskim objedama i lažima napada moju obitelj. Čini mi se da je to samo zato što sam ga upitao odakle mu imovina koju posjeduju on i najuži članovi njegove obitelji. Umjesto odgovora poslužio se najnižim lažima, a javnost nije doznala istinu. Ne vjerujem da je toliko uspješan poduzetnik, tim više jer ni u Krašu, kojem je na čelu, u posljednje vrijeme ne ide baš sjajno. Vidjet ćemo što će o tome imati za reći u debati.

Petak, 11. prosinca 2009.
Debata je bila oštra i vatrena. Vidošević nije odgovorio odakle mu imovina i kako ju je stekao. Umjesto toga, nastavio je napadati mene i moju obitelj. I dalje ću ga nastaviti javno pitati odakle mu toliko bogatstvo jer mislim da hrvatski građani moraju doznati odgovor na to pitanje. Razmišljam o tome kako je uopće moguće da se netko s takvom prošlošću kandidira za predsjednika i govori da predsjednik mora biti moralni autoritet, dok žurimo u Vukovar. Među kandidatima za idućeg hrvatskog predsjednika postoje ljudi koji nigdje u Europi ne bi mogli biti u predsjedničkoj utrci i ispali bi iz nje u prvoj minuti utrke. Napadaju me sa svih strana jer sam tražio da objave kako su stekli imovinu i pokažu imovinske kartice jer su one odgovor na pitanje tko je pošten i moralan, a tko nije i sasvim mi je jasno kako je pojedinim kandidatima utrka za Pantovčak jedini način da se zaštite jer će tako dobiti imunitet. Uvjeren sam da će birači prozreti njihove nakane i da im to ne će uspjeti. U Vinkovcima građani mi govore da je jasno tko stoji iza Milana Bandića. Riječ je o Ivi Sanaderu koji se na taj način pokušava vratiti u politiku. Jasno je to i građanima s kojima razgovaram. Dolaze i pružaju potporu, bez obzira na političku orijentaciju. Pridružuju mi se i podržavaju me i članovi HDZ-a koji ni sami ne znaju zašto je njihov kandidat netko tko će prema njihovim riječima, izgubiti izbore. Njima kažem da se sad svi zajedno moramo boriti da stvorimo Hrvatsku kakvu želimo. Znam da nam je ostalo još dvanaest dana u kojima smo u opasnosti da se u Hrvatskoj legalizira korupcija i kriminal. U Slavonskom Brodu ističem kako cijela jedna generacija hrvatskih građana čeka iskorak, čeka da Hrvatska postane mjesto poštenja, nade i vjere. Problem je što Hrvatska danas živi u prošlosti, bavimo se pitanjima 2. svjetskog rata, a istovremeno zanemarujemo Domovinski rat koji je na marginama. Hrvatski narod je jedan od najpodjeljenijih naroda u Europi i smatram da je vrijeme da završimo sa svim podjelama i omogućimo svim hrvatskim građanima jednake mogućnosti za uspjeh i dobar i kvalitetan život. Hrvatska će biti snažna tek kad bude poštovana i respektirana u svijetu, a to može napraviti samo onaj kandidat koji ima ugled i kojeg se hrvatski građani ne moraju sramiti.

Subota, 12. prosinca 2009.
Osijek sam posjetio u pratnji branitelja i ratnih zapovjednika Slavonije te svojih volontera, uz podršku mnogobrojnih građana. U pratnji studenata obišao sam gradilište Sveučilišnog kampusa, koji je upravo mojom zaslugom jedna od najvećih investicija u ovom dijelu Hrvatske. Ponosan sam kad vidim kako se projekti koje sam započinjao kao ministar razvijaju i napreduju. S obzirom da i predajem na osječkom Medicinskom fakultetu s Osijekom sam duboko povezan. Nikad me nije zanimalo koja je politička opcija na vlasti kad je riječ o ulaganjima koja se tiču dobrobiti bilo kojeg našeg grada ili mjesta pa je nikada politikom nisam ni uvjetovao. Smatram da je to jedini ispravan put. Mnogobrojni građani tijekom razgovora ponovili su da smatraju da je pravi predsjednički kandidat nekolicine ljudi iz vrha HDZ-a i Ive Sanadera Milan Bandić, što za njih predstavlja mogućnost povratka Ive Sanadera na političku scenu u slučaju Bandićeve pobjede. Upravo zbog toga potpora meni svakim danom sve je snažnija. Sa mnom je u Osijeku Vesna Balenović i govorimo o INI, koja je nekad bila hrvatski ponos, a danas niti je naš ponos niti je hrvatska kompanija. Mislim da je pravedno da i hrvatska javnost sazna što je s INA-om. Vesna Balenović, na mojoj konferenciji ponovila je kako nitko nije reagirao na probleme na koje je ukazala jer su svi dijelili plijen rasprodajući nacionalno bogatstvo bez obzira jesu li pripadali SDP-ovoj ili HDZ-ovoj vladajućoj strukturi i to je bit njihova sukoba oko INE. Smatram kako je vrijeme da raščistimo s korupcijom na svim razinama, ponovno stvorimo jako gospodarstvo i tvrtke koje će biti prepoznate i uspješne u svijetu, na koje ćemo biti ponosni, baš kao što smo nekad bili ponosni na INU.

Nedjelja, 13. prosinca 2009.
Spremam se sutra u Bosnu i Hercegovinu, treći put u kampanji. Za razliku od drugih kandidata, ne mijenjam mišljenje od izbora do izbora već se kontinuirano zalažem da hrvatski državljani koji žive u BiH ostvaruju sva prava koja su im Ustavom zagarantirana, kao i svi hrvatski državljani. Nakon parlamentarnih izbora 2007. godine često sam se vraćao u BiH i živim s njihovim problemima. Obilazim projekte koje smo započeli i srce mi je ponosno kad vidim što smo sve zajedno napravili – od katoličkih školskih centara koji rade po hrvatskom nastavnom programu i slove kao izvrsne obrazovne ustanove i koji su otvoreni za sve, do visokoškolskih obrazovnih institucija u Orašju, Jajcu, Vitezu, Žepču i Livnu. Ponosan sam na Sveučilište u Mostaru koje je s nekoliko tisuća studenata danas došlo do više od 16 tisuća studenata i nastavnika. Gdje god smo mogli kroz projekte Vlade, gradili smo ili pomagali izgradnju škola, dvorane poput onih u Odžaku, Kupresu, Kreševu, Žepču i Bihaću, dječje vrtiće i druge institucije jer ono što vrijedi za građane Hrvatske, vrijedi i za hrvatske državljane u BiH – jedino znanjem možemo osigurati svoju budućnost u EU.
Stalno ponavljam da moramo prestati s podjelama – bilo koje vrste. Moramo prestati s podjelama na Hrvate u domovini i one u dijaspori jer smo svi jedan narod i samo zajedničkim snagama možemo naprijed. Zagovaram ideju zajedništva i među Hrvatima u BiH. Sramotno je to što su im napravili pojedinci iz Zagreba, dijeleći ih i svađajući ih u trenucima kad moraju biti ujedinjeni i snažni kako bi se uspješno izborili sa svim problemima koje kao konstitutivni narod u BiH imaju. U potpunosti poštujem suverenitet BiH. Smatram da je zaštita interesa hrvatskog naroda u BiH, kao jednog od tri konstitutivna naroda primarna i da je briga za BiH Hrvate, kao i za sve druge hrvatske građane, zadaća predsjednika. Kad postanem predsjednik, imat ću aktivnu ulogu u zaštiti prava Hrvata u BiH, baš kao što sam ih i do sada u mnogo različitih prigoda pomagao.