Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 19. ožujka 2010.
Ured za nered
Dugoročno su nam uredi i kancelarije isplanirali budućnost: Vraćajte dugove i šutite!

Društvenu klimu već nekoliko godina na političkom i medijskom planu određuju demagogija i deviza – što gluplje to bolje. Politička demagogija i medijsko zaglupljivanje postalo je količinom i kakvoćom značajan model društvene kontrole manjine nad većinom. To što pritom stradavaju elementarna demokratska načela političko-medijske faktotume uopće ne zabrinjava sve dok ih vanjski čimbenici tapšaju po ramenima. Pamet, rad, načela i opće dobro izbačeni su iz javnoga života. Intelektualni potencijali svedeni su na marginu. Politički potencijali ne mogu proći stranačke politike negativne selekcije. Umjesto da se traže odgovori kako u globaliziranom svijetu biti i opstati, prihvaćena je crta manjeg otpora: Kako što manje biti i odreći se resursa održivog razvitka. I kad se uđe u krizu, izlaz iz krize nude nam upravo oni koji su nas doveli u krizu. Za betoniranje takvoga stanja svakodnevno skrbe se uređivačke politike.
Nesposobnost političkih stranaka ogleda se na svakom koraku. Nesposobnost se prikriva skorim „ulaskom u EU“. Pogrješno je misliti da će EU umjesto nas misliti o našoj budućnosti. EU nas doživljava kao dio Zapadnog Balkana, a ono do čega joj je u Hrvatskoj stalo, naši su im demokratski legitimiteti velikodušno isporučili. Tvrdili su, primjerice, kako Hrvatskoj nisu potrebne „državne“ banke. Potom su ih prodali stranim bankama u većinskom državnom vlasništvu! Neokolonijalizam je preblaga riječ. Trenutno hrvatskog novca na računu stranih državnih banaka ima u iznosu od 293 milijarda kuna, tvrdi ekonomist Slavko Kulić. Kako ih upregnuti u hrvatski razvitak? Država bez novca ne može ništa drugo negoli krpati socijalni mir. Krpa na zakrpu nije politika. Kad se sagledaju posljedice mogu se shvatiti i ona gledišta koja kažu kako nije riječ samo o nesposobnosti, već o puno težim kvalifikacijama.
Na kolosijeku glavnog perona političke demagogije o novoj pravednosti pronašao se i Ured predsjednika. On još funkcionira prema Uredbi iz razdoblja prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Bilo je to doba polupredsjedničkog sustava, kad se znalo tko kome i za što odgovara i na kome je najveći teret odgovornosti. Mesić je, dakle, dva mandata funkcionirao prema Tuđmanovoj uredbi, premda je u odnosu na njega imao bitno sužene ovlasti. Sad u istim okolnostima nastavlja i Josipovićeva nova pravednost. Ured predsjednika ostao je u prvih dvadesetak dana bez tri igrača iz prvog sastava. Sva trojica su, očito, ugurana u Ured mimo elementarnih kriterija javne službe, a dodatna im je zajednička karakteristika - osebujno shvaćanje pravednosti, bilo da je riječ o neplaćanju poreza, kaznenim djelima ili govoru mržnje. Kakvoća kadrovskih rješenja govori o Uredu za nered.
Političke stranke na vlasti i u oporbi, a niti sam Predsjednik Republike nisu se potrudili napisati prijedlog Zakona o Uredu predsjednika, kako bi se na Pantovčak uveo red umjesto kaosa. Svima odgovara sadašnje stanje. Tuđmanov je Ured u okolnostima rata i velikih ovlasti Predsjednika Republike brojio tridesetak ljudi. Mesićev Ured skočio je na 160 službenika, a godišnji proračun Ureda probio je sve plafone prezadužene nam države. Josipovićev Ured tek radi „sistematizaciju radnih mjesta“. Nastavi li u posttuđmanovskom trendu Ured bi mogao narasti na razinu većeg ministarstva. K tome imamo i doživotni Ured bivšeg predsjednika, kojega svakako treba odmah ukinuti. Jer, kad i Josipović ode s Pantovčaka, mogli bismo uz Predsjednika Republike imati i dva bivša predsjednika, pa bi već sad trebalo planirati vilu i proračun za Ured drugoga bivšeg predsjednika. A onda jednoga dana trebat će nam i Aleja ureda bivših predsjednika u zamjenu za revolucionarno ukinuti zagrebački Trg hrvatskih velikana.
Srećom, po naravi stvari, stiže proljeće. Ne mislim na hrvatsko proljeće, jer sudeći po neredu na zvjezdanom nebu hrvatske politike zima će potrajati. Zato treba pozdraviti onu politiku koja nam pokušava osigurati dovoljne količine energije. Šteta što i Ured predsjednika, analitika je prioritet!, nema savjetnika za energetiku. Vjerojatno se dugoročno računa na efekte „globalnog zagrijavanja“. Predsjednik Obama s ponovljenom predsjedničkom prisegom puno je realniji. Imenovao je umjesto savjetnice za „društvene djelatnosti“, koje li drskosti, jednoga Hrvata u savjetnički tim za energetiku, riskirajući da ga ovdašnji „antifašisti“, „novi pravednici“ i „društvena djelatnost“ proglase „ustašom“. U Hrvatskoj se na dr. Davora Pavunu ne računa. Zašto? Ne uklapa se u političku demagogiju i medijsko zaglupljivanje. Cijenu sadašnje demagogije i gluposti platit će kao i u socijalizmu „radni narod, seljaci i poštena inteligencija“ tijekom nekoliko sljedećih naraštaja. Dugoročno, dakle, uredi za nered isplanirali su hrvatsku budućnost.

Hrvatsko slovo, 19. ožujka 2010.
Dnevnik
8. – 14. III.
Zvonimir Balog
Srbija poziva na rat, a Hrvatska poziva srpske turiste!

Ponedjeljak, 8. ožujak
U književnost sam zakoračio 1957. u „Knjizi sedmorice“ s još šestoro autora, među njima Petar Brečić, Nada Iveljić, oboje pokojni. Naslovnicu je izradio Edo Murtić. Na njoj se može uočiti vagina, koja se poput stabla razgranala. Grana je sedam, a na vrhu svake nova je vagina. Što je time sjajni slikar Murtić želio reći? Da su pisci, ne i književnici, pizde, ili da se rodilo sedam novih autora. Od te daleke 1957. do danas tiskao sam preko sedamdesetak knjiga, kritika kaže što za djecu, što za odrasle. Istina je, međutim, da ne pišem za djecu, ali ni za odrasle. Pišem isključivo za sebe. Riječ je moja univerzalna igračka, moja lutka, kojoj povremeno čupam udove, kopam oči, param utrobu, prosipajući već toliko samljevenu slamu da se pretvara u oblake prašine. Riječ je moj drveni konj, na kojemu jašim kroz daleka prostranstva svoje svjesti i duha. Riječ je moja lopta kojom igram glavomet i koju udaram prema zvijezdama. Moja je riječ žaba, koja se pretvara u princezu s kojom se vodim za ruku, s kojom spavam.
Svake godine pojavljivala mi se knjiga, do dvije. Radovao sam im se. Ipak, najvažnijim knjiškim događajem držim izlazak mojih izabranih djela u dvanaest knjiga. Dvanaestorci su ugledali svjetlo dana u rađaonici varaždinskog nakladnika „Katarine Zrinski“, pod nadzorom direktorice rađaonice i babice Mirjane Ptiček, a uredila ih je Ranka Javor. Tisak o njima ni riječi.

Utorak, 9. ožujak
I dalje uzalud čekam da novine zapaze moja izabrana djela. Uzalud čekam i vijest, poslana je svim redakcijama, o mojoj knjizi priča na slovačkom, koja je promovirana u hrvatskom veleposlanstvu u Bratislavi. Nadam se da će knjiga moje supruge, Ljubice, koju je tiskala „Katarina Zrinski“, a uredila Ranka Javor, biti sretnije ruke. Garancija tome sjajne su kritike Ljerke Car Matutinović i Branka Pilaša u „Vijencu“ i Školskim novinama, koje predlažu knjigu za školsku lektiru. I dalje budno pratim tiskovine. No, kad vidim koga sve ima u novinama i u kojem povodu, morao bi paziti da ni slučajno ne dođem u novine. Neprestano ista lica, kao i na televiziji, pričaju iste nebuloze.

Srijeda, 10. ožujak
I sad kad sam ni pod koju cijenu odlučio ne ući u novine, stavilo me, i to na naslovnu stranicu. Kao da sam nešto ukrao. Kao da sam političar. Kao da sam kurva. Kao da sam gol prošetao preko Trga bana Jelačića. Razapelo me jer sam u knjizi „Male priče o velikim slovima“ pod C spomenuo cigarete. Stavilo je mene, a nije stavilo proizvođače cigareta, nije stavilo državu koja im daje novčanu potporu. Nije stavilo tvornicu duhana, koja na račun onih koji umiru od raka podiže nove dvore. Nije stavilo pušače, zbog kojih sam morao napustiti urednička mjesta u Školskoj knjizi i na televiziji. Zbog kojih ne smijem ni u jednom lokalu popiti kavu. Koji su me izopćili i iz Društva književnika u koje nisam mogao dolaziti ni kad sam bio član uprave, jer su u njoj sjedili mahom pušači. Cigareta nije samo C, već i veliko Z. Pedagozi znadu, pa stoga i nisu reagirali gotovo četrdeset godina, da pojmovi koji se obrađuju s djecom, izim odgojnog imaju i obrazovni cilj. To znači da se ne može djeci pokazati hrpetina cigareta, a da se pritom ne kaže kako je cigareta Zlo. Dobar učitelj će pozvati i oca, pušača, da bi i njemu skrenuo pozornost na opasnosti od cigarete.
Na sreću, postoje i drugačije reakcije na moje C u kojima mi bake i mame, te pedagozi iz prakse, zahvaljuju što sam aktualizirao temu, koja se ne smije olako gurati pod tepih. Gospodo, ja nigdje nisam cigarete hvalio. Naprotiv, stavio sam ih u knjigu, da biste ih osudili. Da biste osudili proizvođače, one koji im daju potporu i one koji ih na perfidan i nedostojan način reklamiraju preko umjetničkih djela.

Četvrtak, 11. ožujak
Trenutno sam u fazi slikanja, slikam danonoćno. Ozbiljno sam krenuo u ilustriranje vlastitih knjiga. Moji najuspješniji tekstovi u igri su riječima, koje je teško prevesti. Stoga sam odlučio sam sebe prevesti na univerzalni jezik, koji i djeca razumiju. Herbert vjeruje da je jezik ljudskog roda poezija. Osobno mislim da je to slika. Načinio sam preko tisuću ilustracija. Izim što sam ilustrirao izabrana djela, načinio sam i više autorskih slikovnica, za koje sam primio i nekoliko međunarodnih priznanja. Kad ne radim ilustracije, slikam apstrakcije. Apstrakcija pruža neviđene mogućnosti izraza. Apstrakciju nije izmislio V. Kandinski, kako se uči na akademijama. Prva apstrakcija nije nastala 1910. Istina, tih godina nastaje čitav niz izama, koji napuštaju figuraciju. U Rusiji u to vrijeme javlja se suprematizam, rejonizam, konstruktivizam. U Francuskoj orfizam i kubizam. U Italiji futurizam. U Švicarskoj dadaizam i tako redom. Prva apstraktna slika, takozvana šara, sigurno je nastala nekako u isto vrijeme kad se pojavio i prvi čovjek, dakle prije koliko to milijuna godina? A njen autor je vjerujem jednogodišnje dijete, koje se podsvjesno izražava simbolima. Istodobno njegov guturalni jezik na razini je gugutanja, krmkanja, grcanja, urlanja, cerekanja. Da je dijete autor prve apstrakcije sluti i sjajni Picasso, kad ističe da se slikarstvo ne može naučiti, već da se mora tražiti. A tražiti se može samo što se jednom izgubilo. Idući tim tragom, vraćam se u pravrijeme, praprostor i prasvijest, koja je zagonetni svjedok svih zbivanja. Točno je ponoć. Na RTS gledam snimku sa suđenja ratnom zločincu V Šešelju. No, priča ne djeluje kao suđenje njemu. Ugojeni, po prvi put pristojno odjeven, ponaša se bahato, kao da on sudi sudu. Članovi suda ga uporno oslovljavaju s „gospodine“, dok ih on pita „jeste li razumeli što ja kažem?“
A što to V. Šešelj kaže? Govori o pomirbi srpskih četnika i partizana. Govori kako su četnici iz Srbije dolazili u Hrvatsku, nakon što je Hrvatska razorila Jugoslaviju i zavela ustaški režim. Dolazili su, kaže, da bi obranili hrvatske građane srpske nacionalnosti. Navodi kako je Pajzoš, selo u blizini Iloka, pod hrvatskom okupacijom. Sud ne pita kako selo u Hrvatskoj može biti pod hrvatskom okupacijom. V. Š. drži da tamo gdje živi i jedan Srbin, treba biti Srbija. Po toj logici samo je pitanje trenutka, kad će Nizozemska postati srpska pokrajina, kad eto u njoj živi, i to ne loše, predsjednik najbrojnije srpske stranke. Jedan od Šešeljevih bisera je i kako su Hrvatsku branili kurdski plaćenici. Ne mogu vjerovati da sam čuo što sam čuo. Ne mogu vjerovati ni da taj film vrti i ponavlja srpska televizija, jer to je očiti poziv na novi rat. I dok Srbija poziva na rat, Hrvatska poziva Šešeljeve istomišljenike da spase hrvatski turizam. Korisnije od toga bilo bi inzistirati na ratnoj odšteti. Uostalom bolje i za turiste, idu li srat iza kuće, da ne dolaze. Mogla bi im vlastita mina koju su davno postavili odnijeti jaja bogu na blagoslov. I da se uoči izbora u Srbiji poslužim svojim starim aforizmom „Tko god sjeo na srpsko prijestolje, imat će punu šaku brade“.

Petak, 12. ožujak
Vrijeme je, kad se više ispati kopati nos, nego zemlju. Oni koji kopaju nos, izim što dobiju potporu, primaju i redovito visoke plaće, dobre dnevnice, imaju vlastite šofere koji ih voze, dok nas oni istodobno vozaju. Seljačine nisu zainteresirane za seljačku pšenicu, dok uživaju u božanskoj ambroziji. Ipak vratile su dio duga seljacima, pa sad ovi mogu nastaviti s radom, koji je stvorio čovjeka, kao što je nerad stvorio njegovog pretpostavljenog.

Subota, 13. ožujak
Duboko u noć nastavljam slikati razapetog Isusa, već sam načinio čitav ciklus. No, moj je Isus drugačiji od svih, posebice od stila na čijem čelu stoji sjajni renesansni slikar Mathis Gothardt ili Mathias Grunewald, poznatiji pod pseudomom Nithart. Njegova nenadmašna naturalistička djela kao što je Isenheimski oltar s prikazima raspeća, oplakivanja krista, prepuni su suza, grča i dramatičnog bola. Moj Isus je dijametralno drugačiji. On se smije. Njegove suze, suze su radosnice. Zašto? Uvjeren je da će svojom žrtvom spasiti svijet.

Nedjelja, 14. ožujak
Kako se probuditi, kad još nisam ni zaspao? Na spavanje idem u 2 u 3 poslije ponoći, (u 6 ustajem) i ništa. Uzalud brojim i ovce, koje bleje k'o mutave. Pojedinci problem spavanja rješavaju uz pomoć samo jedne ovce, koze, guske. Zaspao bi, tek nakratko, uz priče, koje bi otac faterlanda pričao svake večeri s malog ekrana. Kad bi šarmantna muškarčina, kakvim se sam smatra, s dva centimetra visokim čelom, na koje su jedva stale obrvice, razvezao priču o neodoljivosti fileka, ili kad bi držao govor na otvorenju neke ćevabdžinice.
Vrijeme juri k'o lopov pred progoniteljima. Juri, jer nam je ukralo sebe. Nemogavši upaliti pentu sna, svakog sata ustajem, da bih vidio koliko je sati. Badave trošim krevet i žuljam leđa. Odlazim pred ogledalo, da vidim jesam li to uopće ja. U ranijoj sam se fazi pitao tko sam. Sad se već pitam jesam li. Dolazim treći put pred ogledalo. Ne mogu vjerovati da više nisam lijep. Za svaki slučaj, u razmaku od deset minuta, tri sam se puta počešljao. Ponovo perem oči. Možda ne vidim dobro. Nastojim protrljati unutarnje oči. Pitam svoju dragu jesam li oprao zube. Opipavam četku, nisam siguran. Zubnu pastu istiskujem na češalj. Isplazio sam si jezik. Zatim sam se, kao i svakog dana, bacio na enciklopedije. Svaki dan se već nekoliko godina njima koristim, cijelim kompletom odjednom. Deset knjiga u jednu torbu, deset u drugu, pa od prizemlja na jedanaesti kat i natrag. Ništa bolje za jutarnje razgibavanje. To su enciklopedije koje bivši urednik kulture potpisuje kao glavni urednik. Uzimam knjigu pod B. Tražim što piše o Balogu. Ništa. Dakle, ne postojim, premda u pojedinim enciklopedijama postojim kao, po ocjeni kritike, naj… Zašto me nema? Nema me, jer sam spomenutom uredniku, upravo na stranicama ove revije, zamjerio što kao ministar kulture uvijek ima ruke u džepu i cigaretu u ustima. I što sad da radi netko koga nema?

Hrvatsko slovo, 19. ožujka 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Beskućnik i sinovi d.o.o.
Suvremeno društvo u velikoj je mjeri okrenuto ispunjavanju želja i potreba materijalno orijentiranom stanovništvu, dok je u svojim kalkulacijama gotovo sasvim zaboravilo na ljude koji nemaju nikakve posebne imovine, niti bilo kakvih sredstava za podmirivanje primarnih životnih potreba.
Kapitalizam u velikoj mjeri računa na našu težnju za vlasništvom pokretnina i nekretnina te u skladu s tim i na našu ovisnost o redovnim primanjima. Ponuđeno nam je sve, ali nam je trenutno u potpunosti dostupno rijetko što osim novih dugova. Čini se da nam je ponekad teško doći čak i do vlastitih sredstava u banci. Najbolji primjer za to je kada netko dođe u banku i traži veću isplatu sa svoga računa. U banci odmah nastane komešanje. Službenici banke užurbano zovu jedni druge u pomoć, dižući se sa svojih radnih mjesta. Potom odlaze u stražnji ured iz kojeg dugo ne izlaze te nas podsjećaju da bismo sljedeći put trebali unaprijed najaviti veće isplate kako bi se oni mogli na to pripremiti, kao da se radi o kakvom izvanrednom stanju. Uglavnom, vrlo ih sve to zbunjuje, čude se našem zahtjevu kao da se prvi put susreću s njim i ne snalaze se baš najbolje u trenutnom ispunjavanju naših želja za podizanjem vlastitih novčanih sredstava. Često nas pri tom mole da dođemo sutradan ili za tjedan dana, da iznos podijelimo na nekoliko dijelova, da podignemo dio u kunama, dio u eurima i obvezno nas pitaju jesmo li sigurni da želimo podići naš novac u iznosu koji smo tražili.
\ivimo od jednog do drugog apsurda, sve više osvješćujući svoju potrošačku (ne)moć nasuprot moći onih koji nas zavode svojim lepršavim tržišnim obećanjima. Suvremeno društvo u velikoj je mjeri okrenuto ispunjavanju želja i potreba materijalno orijentiranom stanovništvu, dok je u svojim kalkulacijama gotovo sasvim zaboravilo na ljude koji nemaju nikakve posebne imovine, niti bilo kakvih sredstava za podmirivanje primarnih životnih potreba. Svoje prehrambene potrebe odlaze zadovoljiti nepozvani na razne domjenke i promocije ili u pučke kuhinje, primaju najminimalniju socijalnu pomoć, osobnu higijenu održavaju u gradskim kupalištima, imaju pravo na prenoćište u prihvatilištima i preživljavaju tako od danas do sutra. Većina poslovnih publikacija kreirana je za ciljnu skupinu menadžera i wannabe menadžera kao na primjer Manager.hr, Business.hr, Banka, EUkonomist, Privredni vjesnik, a tu je i televizijska postaja Kapital Network, da dalje ne nabrajam, jer poslovnih je medija uistinu bezbroj. Rijetko se tko sjeti tiskati publikacije koje bi se zvale Beskućnik.hr, Prosjak.hr, Pučka kuhinja, Ekonomist ulice, Prosjački vjesnik ili pokrenuti televizijsku postaju pod nazivom Ulica Network. Ima doduše i svijetlih primjera poput hrvatskog časopisa koji se bavi socijalnom tematikom beskućništva, pod nazivom Ulične svjetiljke koji je dio međunarodne internetske mreže uličnih novina The International Network of Street Papers - INSP (www.street-papers.org) preko koje čitatelji cijeloga svijeta mogu pratiti taj jedinstveni hrvatski časopis o beskućništvu. Pokretanje ovog i sličnih projekata pripada svjetskom trendu socijalnog poduzetništva kojim se socijalno ugrožene skupine žele vratiti u proces normalnoga života i rada. No, projekti socijalnog poduzetništva još uvijek su nedovoljni za zbrinjavanje sve većeg broja beskućnika kod nas i u svijetu i ne mogu pratiti nepredvidljiv tijek sve teže svjetske krize. Hrvatski Ustav svima jamči jednakost pred Zakonom. Sigurna sam da smo svi upoznati s našim građanskim pravima. A, znamo li koga zakon smatra beskućnicima? Predstojnik Studijskog centra Socijalnog rada Pravnog fakulteta Gojko Bežovan beskućnicima je nazvao sve one osobe koje ne mogu ostvariti pristojno stanovanje koje odgovara standardima suvremenog stanovanja. Razvijene europske zemlje, primjerice, ne dopuštaju stanovanje u podrumima, a u hrvatskim podrumima navodno stanuje od osam do deset tisuća ljudi. Svi oni, kao i zaštićeni najmoprimci koji stanuju u stanu u privatnom vlasništvu, a prije su bili nositelji stanarskog prava, te podstanari, ubrajaju se u kategoriju beskućnika, istaknuo je Bežovan. Ravnatelj Prenoćišta Grada Zagreba u Heinzelovoj 78, Milivoj Prugovečki svojedobno je istaknuo kako je temeljni problem našeg društva u tome što u Zakonu o socijalnoj skrbi ne postoji pravni termin „beskućnik“, pa upravo zbog toga ni prenoćišta nisu pravno regulirana. Problem je i u tome što socijalni radnici nijednu radno sposobnu osobu ne mogu smjestiti u domove upravo zbog njihova statusa radne sposobnosti. Sve je to svakom prosječnom čovjeku koji ne radi u nekom Centru za socijalnu skrb pomalo nejasno. Svi mislimo da su naši beskućnici zbrinuti, a kad ono slučajno doznamo da u Zakonu o socijalnoj skrbi ne postoji ni termin „beskućnik“. Vidjeti beskućnika na klupi u parku u ljetnim mjesecima nije isto što i vidjeti ga na toj istoj klupi smotanog u klupko i pokrivenog „kartonskim plahtama“ u hladnim zimskim mjesecima. Kratak je danas put od bogatstva do neimaštine, poručuje nam autor vrlo zanimljive knjige memoarskog sadržaja „Beskućnik“ - Josip Šegota. Urednik knjige Josip Pavičić istaknuo je da je glavni cilj ove knjige pobuditi senzibilitet "situiranih" da i beskućnici imaju pravo na dostojanstven život. Najveća motivacija u pisanju spomenute knjige, kako je rekao Šegota, bili su mu oni ljudi koji nisu beskućnici, a koji ograđeni zidovima pohlepe i sebičnosti ne primjećuju nesretne ljude oko sebe. Dobro je podsjetiti i upozoriti ljude da se i svakome od nas može dogoditi nešto slično što se dogodilo i autoru knjige o beskućništvu, ako nastavimo živjeti po diktatu onih koji su izazvali krizu, a koji je najmanje osjećaju. Svaka osoba koja danas, zahvaljujući ponajviše nesposobnim vladarima s Gornjega grada, preko noći ostaje bez posla, a još k tome i pliva u dugovima, postaje novi djelatnik sve mnogoljudnije tvrtke Beskućnik i sinovi d.o.o.

Hrvatsko slovo, 19. ožujka 2010.
DA SE NE ZABORAVI
Naš Šeparović
Pravnik, profesor, viktimolog, ministar, humanist – uvijek, sve za Hrvatsku
Ime prof. dr. Zvonimira Šeparovića u hrvatskoj povijesti teško će netko izbrisati, iako se mnogi trude da sve što je učinio i čini za dobrobit hrvatske domovine prešute, marginaliziraju, pa čak i falsificiraju. Međutim, dovoljno je reći da je za njegova mandata ministra vanjskih poslova Hrvatska međunarodno priznata, da je već godinama na čelu \rtvoslovnog društva, jedinog u Hrvatskoj koje sustavno istražuje i pohranjuje podatke o srpskom genocidu nad Hrvatima od 1991. do danas, da je podnositelj sudske tužbe protiv srpskog genocida nad hrvatskim pučanstvom, da je neprestano u prvim redovima onih koji se bore protiv nacionalnog poniženja Hrvatske, da je član-suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, viktimolog sa visokim statusom u međunarodnim krugovima, riječju, čovjek koji je cijeli svoj život stavio u funkciju borbe za opstojnost hrvatske države i pobjedu pravde.
Još kao rektor, 1990. godine, dr. Šeparović se založio i za rehabilitaciju stradalnika i žrtava boljševičkog represivnog modela, ukazivao na nepravedne i zastrašujuće osude i kazne na koje su bili osuđeni hrvatski intelektualci poput Tuđmana, Veselice, ‰odana, Budiše, Čička, Gabelice, Paradžika, Vaupotića i brojnih drugih, na onemogućavanje javnih nastupa znanstvenika poput Ivana Supeka, te u traženju da se nevino progonjeni, ako to žele, vrate na svoja bivša radna mjesta, da se ponište sve presude izrečene u političkim procesima od 1945. do najnovijeg doba i da im se osigura pravična naknada.
U svojim apelima, dok su drugi šutjeli ili držali "figu u džepu", često se obraćao Ujedinjenim narodima, pa je tako krajem 1994. uime milijuna žrtava agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine uputio Narodnu tužbu protiv Boutrosa B. Ghalia, glavnog tajnika OUN zbog zločina propusta u njegovoj dužnosti očuvanja mira i sprečavanja agresije i primjene sile. Šeparović je pisao da je g. Ghali "suprotno načelima pravde i međunarodnog prava, i Povelji OUN propustio poduzeti djelotvorne kolektivne mjere suzbijanja čina napadaja i drugih narušenja mira u agresivnom ratu u kojem je Srbija okupirala dvije trećine BiH i trećinu Hrvatske, ubivši više od 300 tisuća ljudi, prognavši više od tri milijuna ljudi, uz bezprimjernu patnju žrtva nasilja, silovanja, etničkog čišćenja i razaranja kulturnih spomenika".
Kao predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva prof. dr. Zvonimir Šeparović sredinom studenoga 1994. obratio se pismom i predsjedavajućoj Vijeća sigurnosti UN Madeilane Albright i to uime 40 tisuća vukovarskih prognanika.
- U jutro na dan Vašeg posjeta sablasnom gradu sreli ste najtužnije od tih ljudi – majke koje su morale ostaviti svoju djecu u Vukovaru i od tada nemaju vijesti o njima. Ovim pismom želim Vas podsjetiti na obećanje koje ste im tada u Zagrebu dali. Jedan je građanin Vukovara izjavio: "Dante je bio amater, pisao je o paklu, a nije vidio Vukovar". U tri mjeseca, dok je bespomoćni grad bio nemilosrdno razaran teškom artiljerijom, djeca koja su se rađala u podrumima umirala su u tami, dok su starija djeca osijedila, ili su prestala govoriti, a mnogi boluju i danas od bolesti koje liječnici ne mogu objasniti i izliječiti (...) Molimo Vas da pomognete da se otkrije istina, da se mrtve pokopa, a žive spasi. Vukovar čeka Vaš odgovor. Molim Vas recite 18. studenog svijetu što ste vidjeli u Vukovaru – pisao je dr. Šeparović.
Osim što je javno progovarao o svim nedaćama koje su srpskom agresijom zadesile Hrvatsku, i što to i danas čine, ne osvrćući se hoće li to biti prešućeno ili marginalizirano, hoće li to netko objaviti ili ne će (najčešće ne će), ovaj izniman humanist, često je organizirao i humanitarnu pomoć za stradale Hrvate. Tako pamtimo da je još 1993. prikupio i predao veliki broj paketa s vrijednim lijekovima za akciju "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu", izjavivši tada da su ranjenici i bolesnici Franjevačke bolnice u Novoj Bili "trenutno najugroženiji dio hrvatskog naroda". Mnogi su nakon toga slijedili njegov primjer i pomagali.
Osobitu skrb, kao čovjek velikog srca, Šeparović je pokazao i za djecu stradalih u hrvatskom Domovinskome ratu, ali i za onu koja su patila u Bosni i Hercegovini. Među prvima je pitao UNICEF – što ste napravili za svu tu nesretnu, prognanu, ranjenu djecu, za male nevine duše?
Javno se pobunio i protiv srpskoga granatiranja Dubrovnika, ali i Zagreba. Odlazio je u mnoge europske i svjetske metropole protestirati i tražiti pomoć.
Riječi dr. Šeparovića često puta su ostale bez odjeka. Ali, on se nije dao smesti, kao i danas. Uvijek i sve za Hrvatsku, govori on, kao što je govorio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Hrvatsko slovo, 19. ožujka 2010.
Razgovor: Sanja Majer-Bobetko, muzikologinja
Malo sreće, malo intuicije i puno strpljivog rada

Hrvatsko muzikološko društvo objavilo je krajem 2009. godine knjigu "Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću" kao deseto izdanje serije Muzikološke studije (ur. Vjera Katalinić). Okupljeni su znanstveni tekstovi troje autora, Sanje Majer-Bobetko, više znanstvene suradnice u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zdravka Blažekovića, koji od 1987. godine djeluje u New Yorku pri središnjoj redakciji RILM-a, Répertoire International de Littérature Musicale, te kao direktor Istraživačkog centra za glazbenu ikonografiju na City University of New York i Gorane Doliner, znanstvene suradnice u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU. Troje autora već više godina surađuje na znanstvenom projektu "Hrvatska glazbena historiografija do 1945. godine", koji vodi S. Majer-Bobetko. Budući da je obrađena građa učinjena prema znanstvenim interesima troje istraživača, ne začuđuje najveća zastupljenost tekstova S. Majer-Bobetko, muzikologinje koja je već na brojnim znanstvenim skupovima obradila i objavila zasebne teme iz predmetnog područja zanimanja, a još 1994. je za tisak priredila u rukopisu sačuvanu "Povijest glazbe"Vjenceslava Novaka (Croatica, 25). Dugogodišnja istraživanja na području hrvatske glazbene historiografije ističu S. Majer-Bobetko kao vrsnog poznavatelja na području pisanja hrvatske povijesti glazbe te tako i kao sugovornika sa zanimljivim spoznajama o pitanjima koja se tiču tih znanstvenih područja hrvatske muzikologije.

Kada ste započeli rad na znanstvenom projektu "Hrvatska glazbena historiografija do 1945. godine" i koji su bili poticaji za tako usmjereno područje vaših znanstvenih interesa?
- Ovo pitanje zahtjeva malo iscrpniji odgovor. Početak mog muzikološkog rada bio je, naime, obilježen zanimanjem za estetiku glazbe, u čemu sam imala još na studiju podršku mog ondašnjeg profesora akademika Ivana Supičića. Zato su moji diplomski i magistarski radovi bili iz tog područja. Istražujući relevantne izvore neminovan je bio susret s glazbenom kritikom, iz koje se iščitavaju stanovita estetička promišljanja. To me je dovelo do teme moje doktorske disertacije u kojoj se bavim hrvatskom glazbenom kritikom između dvaju svjetskih ratova. Valja napomenuti da osamdesetih godina prošloga stoljeća još nije bilo moguće doktorirati na muzikologiji, pa sam to učinila na tadašnjem Odsjeku za kroatistiku i južnoslavenske filologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz svesrdnu pomoć akademika Ante Stamaća. Njemu i ovdje izražavam zahvalnost što je tada omogućio meni, ali i drugim muzikolozima, stjecanje doktorata znanosti na tom Odsjeku. Tijekom svih tih istraživanja neprekidno sam konzultirala glazbenohistoriografske sinteze Josipa Andreisa i Lovre \upanovića, te dakako i studije drugih autora, što me je postupno dovelo do spoznaje da je sama glazbena historiografija predmet tek sporadičnih istraživanja koncentriranih na pojedine aspekte. Stoga su doprinosi pojedinih autora bili uočeni i barem djelomice vrednovani, dok su neki drugi izmakli pozornosti i kritičkoj prosudbi. A glazbena historiografija nezaobilazan je i iznimno važan čimbenik spoznavanja vlastitiog nacionalnog identiteta jer, kako reče Kukuljević Sakcinski, ”samo po historiji znanostih i umjetnostih sudi se izobraženje i prosvjeta svakoga naroda.” Tako sam, moglo bi se reći, u početku usputno počela istraživati hrvatsku glazbenu historiografiju, skupljati relevantne podatke, izvore, arhivsku građu. Sam projekt vodim od 1996. godine.

Odlučili ste se objaviti rezultate rada na području pisanja glazbenopovijesnih  tema  u  Hrvatskoj u 19. stoljeću. Znači li to da je već bilo dovoljno materijala za   zatvaranje jednog odsjeka istraživanja?
- Upravo tako. Naime, kad sam prijavljivala projekt, a na temelju dotadašnjeg uvida u građu, mislila sam da će sve biti gotovo za pet do šest godina. Međutim, kako to obično u istraživačkom poslu biva, tijekom godina broj relevantnih izvora je znatno porastao u odnosu na dotadašnje spoznaje, tako da sam u jednom trenutku zajedno s mojim suradnicima, Goranom Doliner i Zdravkom Blažekovićem, uvidjela da se moramo koncentrirati na uže omeđeno razdoblje. Prirodno je bilo početi od početka, a to je, kad govorimo o hrvatskoj glazbenoj historiografiji, 19. stoljeće.

U uvodnim razmatranjima određujete pojam „glazbena historiografija“. Kako biste to područje istraživanja približili manje upućenima u taj segment  muzikološkog zanimanja?
- Pa, riječ je ponajprije o terminološkom pitanju. Najbolji uvid u definicije nalazimo u enciklopedijama i leksikonima. Ranije su se u njima povijest glazbe i historiografija jednostavno identificirale. U europskoj glazbenoj enciklopedistici ta se distinkcija postupno počinje provoditi od sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Najjednostavnije rečeno, glazbena historiografija je pisanje povijesti glazbe, odnosno pismeno izlaganje rezultata istraživanja. Glazbenohistoriografsko djelo je proizvod povijest glazbe kao znanosti, kojom se nastoji spoznati dijelove prošlosti. Predmet, pak, glazbenopovijesnog istraživanja u najširem značenju je povijest glazbe u smislu povijesne zbilje. Prava čarolija počinje analizom izvora, jer ona otkriva promjenljivost interpretacija i stavova prema glazbi prošlosti kako je razvidno iz napisa o glazbi.

Koja ste iskustva i spoznaje stekli obrađujući hrvatsku glazbenu historiografiju i koji autori zavrjeđuju posebnu pozornost a da o njima do sada nije postojalo mnogo podataka?
- U prvom redu sam i sama zatečena, kako sam već uostalom i rekla, mnoštvom dosad neuočenih ili uočenih ali ne i interpretiranih izvora. Kao najbrojniji ističu se članci u onodobnoj periodici, pa čak i u dnevnom tisku. Među njima znatan je broj onih koji dosad nisu bili registrirani ni u Bibliografiji rasprava i članaka Leksikografskog zavoda, pa se ovdje prvi put iznosi i njihov popis. Kad govorimo o autorima koji zavrjeđuju posebnu pozornost, uz Franju Kuhača, nedvojbeno se ističu Vjenceslav Novak, Vjekoslav Klaić i Franjo Marković. U hrvatskoj kulturnoj povijesti Novak je općenito poznat kao književnik, Klaić kao povjesničar i geograf, Marković kao filozof i književnik. Međutim, sva trojica dali su vrlo važne priloge i povijesti hrvatske glazbe i glazbenoj historiografiji. Stoga su njima posvećena posebna poglavlja u knjizi.

O Franji Ksaveru Kuhaču je već mnogo toga poznato. Što biste posebno istakli u novoobjavljenom radu Vašeg suradnika Zdravka Blažekovića?  
- Franjo Ksaver Kuhač i njegov rad su neiscrpno vrelo za istraživače povijesti hrvatske muzikologije, historiografije, etnomuzikologije, čak i estetike i sociologije glazbe i još mnogočega. Njegov je opus jednostavno golem i ja se nerijetko zapitam kad je on sve stigao napraviti, i to bez tehnoloških čuda koja danas istraživačima stoje na raspolaganju. A usto je, zamislite, još stigao prepisivati svoju korespondenciju, na čemu smo mu silno zahvalni. Ali taj opsegom ogroman i sadržajem raznolik opus, velikim dijelom neobjavljen, je gdjekad i kontroverzan. Njegove prosudbe znaju povremeno podlijegati dnevnopolitičkim odnosno politikantskim motivima. Ja bih stoga u Blažekovićevu poglavlju o Kuhaču u prvom redu izdvojila njegovu vrlo kritičku ali uravnoteženu interpretaciju Kuhačeva glazbenohistoriografskog rada u cjelini, koja je istodobno analitička i komparativna, što rezultira prvim ozbiljnijim smještanjem Kuhača u međunarodni kontekst. Nadalje, Zdravko Blažeković se ovdje, između ostaloga, prihvatio potpuno pionirskog zadatka iscrpnog analitičkog i opet komparativnog prikaza jednog važnog rukopisa. Riječ je o "Kajdopisu u Slavena", do danas jedinom povijesnom pregledu razvoja notacije uopće u hrvatskoj glazbenoj historiografiji.

Vjenceslav Novak važno je ime hrvatske književnosti. Manje je poznat kao pisac glazbene povijesti. U čemu je njegovo značenje za to područje?
- Glede Novaka važna je i nedovoljno isticana činjenica da je bio jedan od onodobnih u nas rijetkih profesionalno glazbeno obrazovanih glazbenih pisaca, teoretičara i skladatelja. Završivši, naime, konzervatorij u Pragu stekao je zvanje orguljaša, nastavnika pjevanja i teorije glazbe, te je u Zagrebu bio zaposlen kao profesor glazbe na Muškoj učiteljskoj školi, a teorije, glazbene estetike i povijesti glazbe na školi Hrvatskoga glazbenog zavoda. Novak je svoje mjesto u hrvatskoj glazbenoj historiografiji zaslužio već činjenicom da je autor prve opće povijesti glazbe na hrvatskom jeziku, koja je, međutim, tada ostala u rukopisu. No, ona je i u takvom obliku bila u uporabi u nastavi povijesti glazbe u školi HGZ-a, Konzervatorija i potom Muzičke akademije barem do dvadesetih godina prošlog stoljeća (kritičko izdanje objavljeno je tek 1994.). Svojim prinosima glazbenoj historiografiji nije se pokazao samo kao povjesničar glazbe kojemu je dobro znana europska relevantna literatura, već i kao takav kojemu nije strano promišljanje povijesnih tema s motrišta glazbene estetike. Kad je za to osjetio potrebu, a zahvaljujući svome obrazovanju, sa sigurnošću se upuštao u prosudbe glazbenih povijesnih i estetičkih činjenica – tamo gdje to primjerice Klaić ne bi bio u stanju.

Povjesničar Vjekoslav Klaić bio je i glazbeni historiograf. Koje su njegove    
zasluge za osvjetljavanje glazbenopovijesnih tema?
- Klaić je dosad bio poznat uglavnom po svojoj nevelikoj monografiji o Vatroslavu Lisinskom. Međutim, on je pozornost zaslužio i brojnim člancima, među kojima se ističu oni o Hrvatskom glazbenom zavodu, Wisneru Morgensternu, koji je dotad bio s nepravom marginaliziran, a napisao je i prvu hrvatsku opširniju studiju o Jurju Križaniću kao glazbenom teoretičaru i njegovim "Asserta musicalia", te tako potaknuo daljnja istraživanja i studije.

Baveći se glazbenom historiografijom u periodici i u dnevnom tisku, zajedno ste s Goranom Doliner obradili teme o svjetovnoj, crkvenoj i tradicijskoj hrvatskoj glazbi. Što biste izdvojili kao osobito poticajno u tim segmentima i otvaraju li ta područja mogućnosti za dalja istraživanja?
- Naravno da otvaraju. Nikad se ne bih usudila reći da je o nekoj temi sve rečeno. Naposljetku, valja imati na umu pitanje interpretacije glazbenopovijesnog izvora, jer je spoznaja svakog pojedinca njegova vlastitog vremena i prošlosti, kako ju on poznaje, vrsta povijesnog razumijevanja. A ta je interpretacija u osnovi kreativna. Pojedini autor čini izbor iz mnoštva povijesne građe, oblikuje ga, daje mu značenje i smisao. Govoreći o izvorima u periodici i dnevnom tisku, slobodno možemo reći da su u ovoj knjizi najbrojniji, pa su iscrpnije obrađeni samo neki od njih, koji su, dakako, bili naš izbor.

U Vašoj je knjizi objavljen vrlo iscrpan popis izvora podataka. Na kojem su području vaši najznačajniji novi prinosi?
- Pa, to ću prepustiti procjeni drugih. Htjela bih reći nešto drugo. Mi smo u popis zaista nastojali staviti sve izvore za koje smo procijenili da imaju važnost za glazbenu historiografiju. Kako se ona u Hrvatskoj, kao i povijest glazbe u smislu znanstvene discipline, u 19. stoljeću tek počela razvijati, u ovu su bibliografiju, uvršteni pojedini naslovi, kojima prema recentnim kriterijima tamo i nije mjesto. Međutim, pokazalo se da su tijekom 19. stoljeća mnogi članci u periodici i u dnevnom tisku, te pojedine monografije temeljno drukčije orijentacije, bili prvi, a ponekad i jedini glazbenohistoriografski izvori. Sličnu ulogu imaju i onodobni enciklopedijski, odnosno leksikografski pokušaji, pa su stoga i oni uvršteni u ovaj popis. Usto se izrađuje baza podataka koju namjeravamo učiniti dostupnom uvrštavanjem na internet.

Sagledana u cjelini, Vaša je knjiga vrlo vrijedan izvor podataka za potencijalne istraživače povijesti glazbe u 19. stoljeću u Hrvatskoj. Kako biste okarakterizirali korisnost iznijetih otkrića? Kome je ova knjiga prvenstveno  namijenjena?
- Rekla bih da sam na ovo pitanje djelomice odgovorila u prethodnim odgovorima. A kome je namijenjena? Naravno, u prvom redu muzikolozima, povjesničarima i povjesničarima književnosti, studentima muzičkih akademija, humanističkih i društvenih studija te, napokon, širem krugu čitatelja koje zanima hrvatski kulturološki prostor uopće.

Prateći povijesna ali i suvremena muzikološka istraživanja u Hrvatskoj vidite li neke praznine, neka nepokrivena područja? Čemu bi trebalo posvetiti više pažnje?
- Znate, prije desetak godina postojala je inicijativa da se pristupi pisanju nove višesveščane povijesti hrvatske glazbe, ali je zaključeno da je, s obzirom na stupanj istraženosti te povijesti, za to još prerano. Mislim da ta činjenica dovoljno govori sama za sebe.

Objavili ste i knjigu "Glazbena kritika na hrvatskom jeziku između dvaju svjetskih  ratova" (izd. Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb 1994.). Kako biste ocijenili tadašnju u usporedbi s današnjom glazbenom kritikom?
- Moram priznati da ste me malo zatekli ovim pitanjem. Nisam baš o tome razmišljala a još manje istraživala. Ukratko mogu reći da su neke razlike prilično očite. U prvom redu promijenio se sam profil glazbenog kritičara. Između dvaju ratova malen je broj muzikologa uopće, pa tako i onih koji se bave glazbenom kritikom. U tih dvadesetak godina djelovalo je oko 200 glazbenih kritičara, dakako ne svi kontinuirano, a vrlo brojnu i važnu skupinu činili su skladatelji. Valja također upozoriti na brojnu i značajnu kritiku pisanu na njemačkom jeziku, koja još čeka da bude u potpunosti istražena i vrednovana. Danas je muzikologa u tom poslu znatno više. Konačno, mislim da je tih dvjestotinjak onodobnih glazbenih kritičara imalo veće mogućnosti objavljivanja u književnim časopisima i dnevnom tisku, nego što je to danas slučaj. Uostalom, svjedoci smo da je iz jednog zagrebačkog dnevnog lista ("Večernji list") glazbena kritika nedavno izbačena. Prostor u tiskanim medijima je očito teško osvojiv. Danas je kontinuitet glazbenog života u obliku glazbene kritike, barem onog u Zagrebu, a gdjekad i s prilozima iz drugih gradova, moguće pratiti samo na Hrvatskom radiju, u prvom redu na njegovu trećem programu. Ali to nije pisani dokument i neće biti dostupan budućim istraživačima.

Kao pripadnica prve generacije muzikologa koji su 1970. godine upisali tada novootvoreni smjer „Muzikologija“ na Muzičkoj akademiji u Zagrebu što smatrate osobito vrijednim, a u čemu još postoje manjkavosti na području te znanstvene, kao i u širem, stručnom pogledu primijenjivane discipline u Hrvatskoj?
- Nedvojbeno je ključni moment u razvoju hrvatske muzikologije bio osnivanje toga odjela, te odmah i pokretanje dvaju uglednih muzikoloških časopisa kakvih dotad u hrvatskoj muzikologiji nije bilo, a izlaze i danas. To su "Arti musices"i "International Review of the Aesthetics and Sociology of Music". Danas veliku ulogu u promicanju muzikologije putem izdavačke djelatnosti, organiziranjem predavanja i znanstvenih skupova ima Hrvatsko muzikološko društvo, osnovano 1992. Tijekom proteklih četrdeset godina muzikologija se uspjela etablirati kao priznata znanstvena grana, što 1970. nije bila. Unatoč tome, čini mi se, a možda nisam u pravu, da velik dio mladih ne pokazuje dovoljno zanimanja, a ako i pokaže zanimanje, nema dovoljno upornosti da ustraje u znanstvenom i istraživačkom radu.

S kojim se problemima susrećete u Vašim istraživanjima, a koje su olakotne mogućnosti za Vaš rad?
- Najveći problem je dostupnost, bolje reći nedostupnost arhivskog i bibliotečnog materijala. To, naravno, nije uvijek i svuda slučaj. Ja svoj posao volim i uživam u njemu, pa se i s poteškoćama izađe na kraj.

Što biste poručili mlađim muzikolozima? Naime, koju ulogu ima i sreća u nalaženju novih podataka i izvora za izučavanje povijesnoga tijeka hrvatske glazbe kao i rada svih značajnih hrvatskih glazbenih historiografa?
- Kao uopće u životu sreća tijekom istraživanja nikako nije zanemariv čimbenik. Ali, dobitna formula je: malo sreće, malo intuicije i puno ustrajnog i strpljivog rada. Ovo posljednje je, naravno, najvažnije. Kad me je nedavno jedna mlada kolegica pitala što će ona dobiti svojim doktorskim studijem, rekla sam joj: „nova znanja i spoznaje, a to je najveća sreća u profesionalnom životu.“
Zdenka WEBER