Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 20. veljače 2009.
Hrvatska šutnja i genitiv
28. veljače 1989. Tuđman je prekinuo nametnutu hrvatsku šutnju. Tko ju je obnovio?
Tuđman: "Tada sam, zajedno s nekim drugim članovima poticajnoga kruga HDZ-a - hrvatskim piscima i intelektualcima - predstavio osnovni program nove hrvatske politike, koji je značio konačni prekid duge hrvatske šutnje i jednom zauvijek izlazak Hrvatske i svega hrvatskoga iz genitiva". Tim je riječima Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik HDZ dr. Franjo Tuđman 1999. opisao značaj i domet nastupa članova inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice održanog na tribini DKH u Zagrebu 28. veljače 1989. (vidi u: Izlazak iz hrvatske šutnje 28. veljače 1989. - 1999., HKZ - Hrvatsko slovo, Oratio pro Croatia IV, Zagreb, 1999.).
Osim "poticajnog kruga HDZ" i komunista svih boja okupljenih u titoističko-totalitarni Savez komunista Hrvatske (SKH), na sceni se u to vrijeme 1989. pojavilo i Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) zagovarajući liberalističko-unitarističku koncepciju. Danas, dvadeset godina od povijesnog 28. veljače 1989. živimo u okolnostima u kojima su SK i UJDI, premda su im imena doživjela preobraženja i premda su tako transformirani formalno u oporbi, ključni čimbenici hrvatskoga društva. Zato i ne čudi što je o dvadesetoj obljetnici pada komunizma, na samo Stepinčevo, kardinal Josip Bozanić u svojoj homiliji kazao kako je zavjesa pala, a strukture su ostale. Mala nam je utjeha, osobito s obzirom na hrvatske žrtve velikosrpske agresije, što slične probleme s komunističkim strukturama proživljavaju i ostale postkomunističke države.
Ako se išta od hrvatskih intelektualaca danas očekuje, onda je to zdrava i precizna analiza "stanja države i nacije" i "nova hrvatska politika". Takvu je analizu 28. veljače 1989., uvažavajući realne prilike i okolnosti, predstavio dr. Tuđman nazvavši je Prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice. Izlazak iz nametnute hrvatske šutnje i genitiva uvezan s pomirbom hrvatskoga naroda, predstavljao je pravu podlogu nacionalnoga zajedništva i solidarnosti, bez kojega ne bi bilo moguće obraniti se od velikosrpske agresije, obnoviti samostalnu državu i umjesto totalitarnog komunističkog režima uvesti demokratski sustav.
S obzirom na to da danas bez obzira na izborne rezultate prevladava logika SK i UJDI-a ne čudi što se povijesno važan nadnevak 28. veljače ne uči u sklopu obrazovnih ustanova, niti se spominje u javnosti. Prođe li pri Haaškom sudu politička kvalifikacija o hrvatskom "zajedničkom zločinačkom pothvatu" (ZZP), koja je kreirana nigdje drugdje negoli u Hrvatskoj u ideološkim laboratorijima liberalističko-unitarističke koncepcije a potom preseljena u međunarodno kazneno pravo u MKSJ, ideolozi SK i UJDI-a sigurno će i nadnevak 28. veljače, bude li se u Hrvatskoj pravedno valorizirao, strpati u kategoriju "aveti prošlosti" i u same začetke ZZP-a. Jedan od čelnika UJDI-a, prof. Žarko Puhovski, svjedok je haaškog tužiteljstva u predmetu u kojemu je Hrvatska optužena baš za ZZP (sic!). S druge strane, treba primijetiti, kako se nijedan zagovornik liberalističko-unitarističke koncepcije bivše Jugoslavije, ne nalazi na optuženičkoj klupi političkog suda u Haagu. Oni koji su slijedili politiku izlaska iz nametnute hrvatske šutnje i genitiva, sjede na optuženičkoj klupi. Kako je to moguće? Tako što već desetak godina onaj dio hrvatske političke elite od koje većina hrvatskoga naroda očekuje nastavak politike izlaska iz hrvatske šutnje i genitiva nije u stanju ili ne želi provesti tu politiku, dok su strukture zadužene za hrvatsku šutnju i genitiv prilagodile svoje djelovanje, promijenile retoriku, ali ne i ciljeve. SK i UJDI nema oporbe, zato smo tu gdje jesmo.
Kreirajući ZZP, kao nekad "povampireni hrvatski nacionalizam", SK i UJDI pronašli su i zamjenu za Beograd. Sada Haagu i Bruxellesu prinose "žrtve paljenice". Po njihovu dolasku na vlast 2000. osvanuo i novi pojam: Zapadni Balkan, zamjena za Jugoslaviju. Ona se raspala, ali se ta činjenica ne prihvaća. ZZP je osveta liberalističko-unitarističke koncepcije, koju je Tuđman demokratski pobijedio oslanjajući se na vlastite snage i pomoć Božju. Hrvatska bi već bila, prije Rumunjske i Bugarske, pa moguće i Slovenije (koja je U EU postala izvršna palica Londona prema Hrvatskoj), u Europskoj uniji da nije političkog suda u Haagu i ZZP-a (uz pretpostavku da se na referendumu većina izjasni za ulazak u EU). Nastavi li se ovako, ako ikad i uđe u EU, ući će s instaliranom hrvatskom šutnjom i u genitivu, a moguće i u društvu (zajednici) sa Srbijom. Strpati agresora i njegovu žrtvu u isti lonac pravi je zločinački pothvat namjernog stvaranja pretpostavki za nove sukobe.
Treba li o svemu tome šutjeti ili ćemo prihvatiti po(r)uku povijesnog nadnevka 28. veljače 1989.!?

Hrvatsko slovo, 20. veljače 2009.
GLOBOPOLIS
ČIJE SU UTVARE I AVETI
Jelena Lovrić je živući dokaz da je kardinal Josip Bozanić u pravu
Zlatno pero jugo-novinarstva Jelena Lovrić u svom dnevnom komentaru naslovljenom "Bozanićeve crvene maglice" odrađuje normu s još jednim napadom na Katoličku Crkvu. Obrušila se na kardinala Bozanića zbog njegove izjave da "komunizam u Hrvatskoj još uvijek živi na razoran način." Očito je nesvjesna da svojim stilom i podcjenjivačkim ideologiziranim tezama u odnosu na crkvenjake, kako posprdno zove biskupe i svećenstvo, (a možda i sve vjernike katolike), zapravo potvrđuje kardinalovu tvrdnju o razornosti komunističkog mentaliteta. Jelena Lovrić pokušava stav zagrebačkog nadbiskupa prikazati kao paranoidno ratovanje s "crvenim utvarama" i "komunističkim avetima". Zaboravila je da su upravo komunisti ratovali s "avetima prošlosti", kako su nazivali sve svoje političke neistomišljenike, i vjerojatno joj se taj pojam omaknuo iz njezinog starog pojmovnog instrumentarija. Svakom ozbiljnijem analitičaru razvidno je da kardinal misli na komunistički mentalitet i ponašanje koji nikada nije prevladan u hrvatskom društvu i politici. To je tema za ozbiljnu analizu, koju J. Lovrić prebacuje na prizeman ideološki teren gdje se barata "avetima" i "utvarama", "bijesnim crkvenjacima" i Crkvom koja se "raskokodakala". Valjda je to analitička razina primadone jugoslavenskog novinstva.
S popriličnom drskošću podcjenjuje pamet "crkvenjaka", pa je tako ustvrdila da su "analitički insuficijentni" jer "ne posjeduju intelektualni aparat za dubinsko opserviranje današnjeg svijeta." Vrlo zanimljiva konstrukcija. Možda kolegica zna gdje se može nabaviti taj "intelektualni aparat" za opserviranje svijeta s lijevo-liberalnom licencom. Tko zna, možda se može kupiti poput paketa za Max-Adsl ili MaxTv, pa se jednostavno instalira na mozgove "analitički insuficijentnih" i dubinski opservira. Mogla je sve to reći jednostavnije: da su "popovi" i biskupi kao objekt njezine mržnje i prezira zapravo zatucani i glupi, i nisu vrijedni pozornosti. U neka druga vremena, bili bi dubinski opservirani od marnih djelatnika Udbe koji su u svojim dosjeima davali slične ocjene "crkvenjaka", samo s nešto manje intelektualističke suptilnosti i sarkastičnosti. Oni su bili nešto izravniji i siroviji: nazivali su "popove" nazadnima, reakcionarnima, nepopravljivima protivnicima sistema i boljitka, i mnogima nisu uspijevali ugradili komunistički "intelektualni aparat" za socijalističko dubinsko opserviranje naprednoga svijeta. Kolegica Lovrić očito nema pojma o tisućljetnom filozofsko-teološkom aparatu kršćanskog uma i promišljanja svijeta, niti išta zna o dijalektici i vrlo dinamičnoj povijesti i stvarnosti takvog mišljenja. Svojim tezama potvrđuje sve ono što jugoslavenska komunistička baština njeguje kao svoje najgore predrasude prema Crkvi. Ona nema pojma ni koliko iz njezinih borbenih protucrkvenih tekstova izbija neokomunistički mentalitet. Ona je živući dokaz da je Bozanić u pravu.
J. Lovrić tvrdi da su "crkvenjaci ostali hibernirani u vremenskoj kapsuli otprije devedesete." Za ime Božje, zar nas upravo sve ne pokušava vratiti u to razdoblje otprije devedesete, zar veći dio politike i medija nije nostalgičan prema "svjetlijoj" prošlosti, zar se ne priziva to razdoblje kao vrijeme kad je sve bilo bolje, dok nisu došle "mračne devedesete"? Tko zapravo živi hiberniran u vremenskoj kapsuli!? Nije li za propagandu mainstream medija u Hrvatskoj, jugoslavensko doba - uzorno, doba za kojim se žali, a Tito primjer svjetskog državnika kojim bi se trebali ponositi? Ali kad se spomene komunizam kao ideološki recidiv takvog mentaliteta i vremena, onda dežurni komentatori skaču i obrušavaju se na mračne "crkvenjake", reakcionare i nazadnjake koji su uvijek protiv napretka!
Ako je, gospođo Lovrić, komunizam nekada bio avangarda vremena u kojemu ste ispisivali stranice povijesti jugoslavenskog novinarstva, što je pak danas ta vaša avangarda, a protiv koje su opet - "crkvenjaci"? Može li se tek tako zaboraviti polustoljetna komunistička prošlost i vladavina? Je li moguće da je hrvatsko društvo ostalo tako intaktno od njegova upliva, da je povijesni kauzalitet naprasno prekinut, i da je komunizam propao u neki mračni povijesni bezdan kao da ga nikada nije ni bilo? Je li komunizam samo njegova propala partitokracija i sustav policijsko-doušničke vladavine, ili je i određeno ponašanje, svjetonazor i ideologija koja je nastavila svoj život prilagođavajući se novim uvjetima? Kako se hrvatsko društvo moglo osloboditi komunističkog voluntarističkog i doušničkog mentaliteta ako nikada nije provedena lustracija? Komunizam je povijest koja nam se stalno vraća, pod novim imenom, ali sa starom metodom. Kad se o tomu govori onda smo "hibernirani u prošlosti", ali kad je na dnevnom redu ustaštvo i NDH, onda je to uvijek top-tema, uvijek aktualna i svevremena, onda nije riječ o utvarama i onda ne živimo u prošlosti, dapače, Hrvate je poželjno utamničiti u prošlosti, u 1941. i 1945., i ne dati im van. Da im sva sadašnjost i budućnost odiše komunističkom ideološkom ucjenom.

Hrvatsko slovo, 20. veljače 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Igre s nadnevcima
Kad je započeo hrvatski Domovinski rat?
Mnogi izražavaju zabrinutost zbog općeg slabog poznavanja pojedinih događaja i datuma iz novije hrvatske prošlosti. Stoga neprestano moramo i trebamo upozoravati na određene datume, kao i na sve ono što im je prethodilo, tim prije što neke stvari još uvijek nisu dovoljno poznate, a neke su čak i zanemarene, posebice kad je riječ o ustroju hrvatskih oružanih snaga. Medijska slika, kad se govori o hrvatskom Domovinskome ratu, kako je istaknuo dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno - dokumentacijskog centra, često se temelji na paušalnim prikazima, na isticanju pojedinih događaja koji su izvađeni iz konteksta povijesnog procesa, ili na izjavama koje nisu potkrijepljene relevantnim dokumentima. Razlog tome je najvećim dijelom nestručnost, površnost, neznanje i neodgovornost pojedinaca u pristupu problematici toga razdoblja. No koliko malo znamo o ratu koji nam je donio slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, govori i podatak da se ni u školama još ne uči kad je počeo i kada je završio Domovinski rat. Igre s ovim nadnevcima zbunjuju građane, ali ni povjesničari na ova pitanja nemaju jasan odgovor, iako je nedvojbeno da je na Hrvatsku, od strane Jugoslavije, Srbije, JNA i Crne Gore, izvršena agresija, da su vojno-redarstvene akcije i operacije hrvatskih oružanih snaga bile oslobodilačke, jer se njima oslobađao okupirani teritorij Republike Hrvatske.
"Imamo nekoliko datuma koji su iznimno bitni, a koji mogu kalkulirati za početak rata. Ja kao povjesničar držim da nakon sredine svibnja 1991. ništa više nije bilo isto, bez obzira što vi nemate odmah rat kao takav" - kazao je povjesničar Davor Marijan. Pa, koji bi onda od datuma trebalo uzeti kao početak hrvatskog Domovinskog rata? Svakako jedan od onih kad je jugoslavensko-srpska okupacijska sila, predvođena zločinačkom JNA, prvi puta otvoreno napala teritorij Republike Hrvatske. (Drugi svjetski rat u Europi počeo je 1. rujna 1939., njemačkim napadom na Poljsku, a okončan je predajom Njemačke 8. svibnja 1945.). Dakle, za početak hrvatskog Domovinskog rata branitelji grada Pakraca predlažu da to bude 2. ožujka 1991., jer su tada srpski pobunjenici izveli oružani napad na policijsku postaju Pakrac. Nakon toga, jedan za drugim redaju se oružani napadi srpskih pobunjenika, koji su sve svoje akcije obavljali uz pomoć JNA. Sjetimo se samo okršaja hrvatskih policajaca i srpskih pobunjenika, također predvođenih s JNA 31. ožujka na Plitvicama, kada je na "krvavi Uskrs" poginuo i Josip Jović, prva žrtva u Domovinskome ratu. Potom je slijedio masakr u Borovom Selu. Tada je 2. svibnja mučki ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Krajem lipnja Srbi napadaju Policijsku postaju Glina, a onda kreće otvoreni rat od strane JNA, odnosno strašnih zločina - 7. srpnja spaljeno je hrvatsko selo ]elije, a tjedan dana poslije tenkovi jugoslavenske vojske ruše Hrastovicu pokraj Petrinje. 1. kolovoza napadaju se istočnoslavonska sela Dalj, Aljmaš i Erdut gdje je izvršen pokolj Hrvata, a sredinom istog mjeseca jedinice banjalučkog korpusa jugoslavenske vojske prelaze Savu i započinju osvajanje zapadne Slavonije. Sve ostalo je dobro poznata povijest.
Mogu li se neki od tih datuma iz 1991. označiti kao početak hrvatskog Domovinskoga rata? Neki su mišljenja, poput dr. Hrvoje Šošića, da je rat za Hrvatsku počeo mnogo ranije, još 19. siječnja 1989., kad je na Plešivici dr. Franjo Tuđman izabran za predsjednika HDZ-a, ing. Drago Stipac za tajnika, i kad je poput vizionara, prvi hrvatski predsjednik, uvidio da će hrvatska država morati i trebati biti ostvarena i oružjem, kao što se kasnije i dogodilo, odnosno kako je povijest pokazala da se rat na ovim prostorima nije mogao izbjeći.
Ima i takvih, poput navijača Bad Blue Boysa, koji se zalažu da se za početak Domovinskoga rata proglasi 13. svibnja 1990. kada je na maksimirskom stadionu trebala biti odigrana nogometna utakmica između Dinama i Crvene zvezde i kada se dogodilo divljanje srpskih navijača, pod vodstvom ratnog zločinca Ž. Ražnjatovića - Arkana. Virovitičani pak smatraju da je hrvatski Domovinski rat počeo krajem siječnja 1991. kad su od strane JNA počela uhićenja nekih njihovih sugrađana (Dečaka, Habijanca i dr.), odnosno kada su imali u planu napasti tadašnju kasarnu JNA.
Neki se datum treba odrediti, jer ako smo bili u ratu, a bili smo, onda se točno i jasno treba znati kad je taj rat počeo i kad je završio. Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji među ostalim ističe (članak 2., stavak 2) da je hrvatski branitelj onaj koji je sudjelovao u ratu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Jesu li to najtočniji podatci? 5. kolovoza 1990. u Svetošimunskoj u Zagrebu postrojene su dvije bojne u kojima se nalazilo 1.760 pripadnika, raspoređenih u 16 satnija. Oni su tada počeli s izobrazbom za popunu hrvatske policije. Može li to biti početak Domovinskoga rata? Što se tiče završetka rata mnogo je manje upitnika, ali ih ima, iako i za Ministarstvo obrane RH nema sumnji - rat je završio 30. lipnja 1996. Međutim, taj nadnevak nitko ne obilježava (baš kao ni 5. kolovoza 1990.!), već se uvijek govori o 5. kolovozu 1995., danu kad je službeno završila vojno-redarstvena akcija "Oluja", kad je oslobođen Knin - ključno središte velikosrpske agresije.

Hrvatsko slovo, 20. veljače 2009.
Prijetnje Europi
Izvješća američkih obavještajnih službi govore kako će Balkan u 2009. biti najveća prijetnja za stabilnost Europe, a glavni su problemi vezani uz Kosovo i BiH. Nekako se istodobno ovih dana javio i njemački diplomat za balkanska pitanja Wolfgang Ischinger
Ischingerov je istup ujedno i prvi pokazatelj zaokreta njemačke politike, a nova je američka politika prema spomenutim zemljama zadržala svoj dosadašnji pristup. Znatnije američko zauzimanje omogućilo bi rad na ustavnim reformama u Bosni i Hercegovini
U ovogodišnjem izvješću američkih obavještajnih službi stoji kako će Balkan u 2009. godini biti najveća prijetnja za stabilnost Europe, a glavni izazovi doći će od "neriješenoga statusa srpske manjine na Kosovu te otežana međuetničkog suživota u Bosni i Hercegovini". Nekako se istodobno ovih dana u medijima javio njemački diplomat za balkanska pitanja Wolfgang Ischinger, koji za rješenje srpsko-kosovskoga pitanja nudi model uspostave njemačko-njemačkih odnosa dogovoren 1972. između nekadašnje Zapadne i Istočne Njemačke. Po tom ugovoru nije bilo moguće međusobno priznanje i uspostava diplomatskih odnosa, ali su uspostavljeni "dobri međususjedski odnosi". Umjesto veleposlanstava otvorena su "stalna predstavništva" koja su obavljala isti posao. Ischinger  smatra kako bi prijedlog Srbiji donio niz prednosti, među kojima i uspostavu "zajednice" između Srbije i Kosova, a Priština bi se u pitanjima položaja srpske manjine morala obvezatno dogovarati s Beogradom. Njemačko-njemački odnosi, kako je ustvrdio, na kraju su doveli do ujedinjenja zemlje, a sličan bi model, naveo je, omogućio zajednički put Beograda i Prištine u Europsku uniju.

Nu nevolja je u tome što za njemački plan, koji je iznio Ischinger, nisu zainteresirani Albanci, vjerojatno ni Srbi, a ponajmanje Rusi i Amerikanci. Nedostatak njemačkoga plana je i u tome što ne razlikuje narode koji žive na Kosovu i Srbije pa kroz naočale njemačkoga ujedinjenja, od dviju država različitih naroda pokušava stvoriti ujedinjenu Srbiju. Zato bi Ischinger bio mnogo realniji da je svoj njemački model na prihvaćanje ponudio na primjer Prištini i Tirani. Nu, ovaj okvirni njemački plan mnogo je opasniji za narode, koje je Bruxelles nasilno strpao u regiju Zapadni Balkan.

Kako je kancelarka Angela Merkel nedavno najavila politiku regionalnoga pristupa svim međunarodnim problemima, Ischingerov je istup ujedno i prvi pokazatelj zaokreta njemačke politike. Kako se u izvješću američkih sigurnosnih službi o utjecaju na stabilnost u Europi i dalje razdvaja pitanje Kosova od Bosne i Hercegovine, nije teško zaključiti kako je i nova američka politika prema spomenutim zemljama zadržala svoj dosadašnji pristup. Borba za prevlast europskih sila nad cijelim područjem zemalja tzv. Zapadnog Balkana otvorila bi mogućnost novih sukoba, što bi, kako to upozoravaju i američke službe, moglo pogibeljno djelovati na cjelokupnu europsku stabilnost. Znatnije američko zauzimanje omogućilo bi rad na ustavnim reformama u Bosni i Hercegovini. Ustroj tri razine vlasti i teritorijalna podjela zemlje omogućili bi jednakopravnost za sva tri konstitutivna naroda, što bi zemlju stabiliziralo i pripremilo za možebitni ulazak u NATO i Europsku uniju. Stvaranjem tri nacionalne i jedne zajedničke federalne jedinice smanjili bi se mnogi upravni troškovi, a zemlja bi iz bivšega centralizirana komunističkog sustava prešla u funkcionalno stanje. Unitaristički ustroj zemlje, koji zagovara čvrstorukaš, pokazao se u svim svojim elementima vrlo neprikladnim jer malim upravljačkim skupinama pogoduje za razvoj korupcije i naglo bogaćenje, a nedostatak nadzora nad financijama i poslovima omogućuje pronevjeru golemih državnih sredstava. Na to upozorava i parlamentarno povjerenstvo ustanovljeno radi utvrđivanja odgovornosti za nestanak više od sedam milijarda konvertibilnih maraka, a sumnja se kako je riječ o tajnovitom nestanku i više od 11 milijardi maraka. Gdje je i kako završio novac, vjerojatno se nikad ne će doznati, a na pitanje će ponajmanje odgovora dati čvrstorukaši Haris Silajdžić ili Željko Komšić.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 20. veljače 2009.
PRO PATRIA
Živio rođo!
Lažni moralisti opet jašu prerijom. Čim se netko usudi progovoriti svojom glavom, već se netko mora obrušiti na njega. U svakoj osobi traže se kontradikcije, kopa se po medijskim zapisima u potrazi za kontradiktornim izjavama neke osobe, citatima koji će tu osobu pretvoriti u konvertita i uništiti mu društveni ugled
Ljudi, kao i u davna vremena, jedva čekaju koga će sljedećeg staviti na stup srama
I novinarski intervjui prestali su biti prijateljsko razgovaranje. Naprotiv, kao da su postali prigoda za gađanje neke osobe otrovnim strelicama. Glavno je da kuloari imaju o čemu preglabati. Ovih dana dosta se pričalo o obitelji Hodak i njihovoj stravičnoj tragediji. Bilo mi je žalosno gledati kako mediji ni ovaj put nisu propustili posjetiti njihov dom u potrazi za roditeljskim suzama, kako bi si podigli gledanost njihove emisije. Složit ćete se, još jedna kriva odluka, bez imalo kršćanskog i ljudskog poštovanja do stravične boli koju osjeća ta nesretna obitelj. Potresni dokumentarac o nestanku i pogibiji Britt Lapthorne također nas ne ostavlja ravnodušnima. U njemu se spekulira o mogućim prekršiteljima, ali taj film ne donosi rješenje, već samo pretpostavke i teško da će ga policija moći koristiti u istrazi; i taj film služi kako bi određene tv postaje postigle veću željenu gledanost. Sve se više traže ljudi od skandala jer služe preživljavanju medija. U našem društvu medijsko žutilo i crnilo najbolje prolaze, a svi moraliziraju oko prizora swingerskog kluba u Istri u popularnoj emisiji Red Carpet, dok istodobno svi gledaju Red Carpet očito željni takvih prizora. Danijel Delale zna ponuditi ljudima ono što vole, bilo ulica, lokala, kuloara i svih društvenih tokova. A tko su legende koje ljudi jednostavno ili mrze ili vole? Ovoga trenutka od poznatih Hrvata na pamet mi padaju Ivan Đikić, Miro Gavran, Ivano Balić, Ivica Kostelić, Natko Zrnčić Dim, Lino Červar, Igor Vori, Goran Ivanišević, Stjepan Mesić, Tonči Vrdoljak, Ljubo ]esić Rojs, Marijan Ban, Arsen Dedić, ]iro Blažević, Slaven Bilić te pokojni Mladen Crnobrnja - Gumbek, Dražen Petrović, Mate Parlov, Dino Dvornik. Od žena tu su: Janica Kostelić, Blanka Vlašić, Sanja Jovanović, Tereza Kesovija, Josipa Lisac, Gabi Novak, Arijana Čulina, Elizabeta Gojan i ostale, a od pokojnih karizmatičnih žena padaju mi na pamet Ana Rukavina, Ena Begović, Nela Eržišnik i Semka Sokolović-Bertok.

Možda su to i neki naši omiljeni profesori puni savjeta (ili pak oni omraženi koji su također zapisani u našim sjećanjima), možda su to i neke naše omiljene prodavačice u lokalnim dućanima koje za svakoga uvijek imaju lijepu riječ ili one zločeste kojih se bojimo pitati artikle koje kupujemo, ali im se ipak vraćamo. Ta opća društvena prihvatljivost u spoju sa spontanom jednostavnošću i duhovitošću čini te ljude drukčijima od ostalih i narodu bliskijima i prihvatljivijima.

Kada je god Zdravko Mamić na televiziji, svi mu se od srca smiju o čemu god da priča, dok on otvoreno i pred svima nama plače, smije se, skida se i oblači, pleše, pjeva, dere se, svađa i miri s novinarima, psuje, istjeruje pravdu. svaki put je nov i neponovljiv, pljunuti original samoga sebe. Nedavno je uzburkao naš medijski prostor svojim izjavama za srpske medije o predivnom životu u Jugoslaviji koja je bila bez granica i o tome kako je Europa nama dala granice, a istovremeno ih sebi oduzela te kako mi koji smo ograničeni sada ponovno čekamo svoj ulazak u svijet bez granica, a sve to nazvao je igrama bez granica. Što reći o tome nego da je čovjek istodobno nepromišljen i duhovit i da tu njegovu izjavu ne bismo trebali shvaćati previše ozbiljno i odmah ga osuđivati kao jugonostalgičara. Njegova nostalgija u ovom slučaju je nostalgija za duhovnom povezanošću među ljudima, a ne za nekakvim političkim ideologijama prošlih vremena. A ovo s granicama je baš smiješno. Ma on samo priča o tome kako se živjelo, o tadašnjem trendu pričanja viceva u društvima, kojega se svi sjećamo, a ne o politici. Svima koji ga osuđuju kažem: Mamić je sastavni dio našeg društvenog folklora bez  kojega ovaj prostor ne bi bio ono što jest i zato mu se nasmijmo.
Činjenica je da se ljudi danas, nažalost, rijetko smiju. Svi razmišljamo o recesiji i kreditima, bojimo se otkaza u tvrtkama i materijalne nesigurnosti. Ljudi jedni druge kao u nekom realityju izbacuju iz igre bez imalo milosti. Tvrtke su postale poligoni žestoke međuljudske borbe bez trunke morala. Ljudi su se okomili jedni na druge zbog lošeg političkog vodstva u kriznim uvjetima. Car caruje, a puk klade valja. Zajednica pati. Uvijek netko mora ispaštati zbog propusta ljudi koji nas vode i odlučuju o našim životnim sudbinama. Ti isti moralisti trebali bi znati da stup srama uvijek čeka sve nas i da nikoga ne štedi. Dovoljno je da netko trenutačno zaogrnut plaštom autoriteta i moći prstom upre u nekoga, svi u isti mah čine to isto, iz želje za vlastitom prilagodbom većini, a samim time i lakšom plovidbom po uzburkanom recesijskom moru. Taj lažni društveni moral najbolje je opisao američki književnik Nathaniel Hawthorne u svom najpoznatijem djelu Grimizno slovo (The Scarlet Letter, 1850.) u kojem se bavi problematikom grijeha smještajući radnju svog djela u puritansku Novu Englesku. Hawthorne je u tom djelu opisao preljub jedne žene koja ga učini u trenutku kada misli da joj je suprug nastradao. Zbog tog čina cijelo ju društvo stavlja na stup srama. Iz perspektive čitatelja njezin je čin prihvatljiv, dok iz perspektive puritanaca ispada najveća strahota. Katkad nam se čini kao da se od tog vremena (17. st.) do danas nije ništa promijenilo. Ljudi, kao i u ta davna vremena, jedva čekaju koga će sljedećeg staviti na stup srama.
Pokojni Stjepan Spajić, zvani Spajki koji je svojedobno cijeli narod nasmijavao i uveseljavao svojim karizmatičnim izjavama i koji je bio utjelovljenje našeg narodnog čovjeka, pravi izvorni hrvatski brand, sada bi sigurno rekao: Živio rođo!
Elia Patricia Pekica Pagon