Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 20. ožujka 2009
Urednički komentar
Na Titovom putu
Najveći sin KPJ planirao je, zapovjedio i nadgledao izvršenje masovnih zločina, koje Hrvati s pravom mogu nazvati genocidom

Šestorica pakračkih hrvatskih branitelja nepravomoćnom prvostupanjskom presudom proglašeni su krivi - ukupno 46 godina zatvora. Neki su osuđeni "po zapovjednoj odgovornosti" jer su im morali biti poznati događaji u kojima je (studeni i prosinac 1991., dakle, tijekom velikosrpske agresije) smrtno stradalo 18 zatočenih pripadnika pobunjene srpske manjine, koji su pravosudno danas tretirani kao "civilno srpsko stanovništvo". Sličan "sumrak" kao i u slučaju Lora. Pedeset i jednu godinu prije 1991., u svibnju i travnju 1945., poslije završetka rata bez suda i prava žalbe smrtno je stradao neutvrđen broj osoba (svakako više od 18). "Civilno hrvatsko stanovništvo", koje nije željelo živjeti u komunističkom totalitarnom režimu, potkraj rata krenulo je na Zapad. Velika Britanija odradila je svoje. Većina je titoistički pobijena. Zapovjedna odgovornost do danas nije dohvatila nijednog zločinca.
Na vrhu piramide, gospodine gradonačelniče Grada Zagreba i ostalih gradova i općina koji zločince držite kao opći uzor i ures, bio je J. B. Tito. Razmjeri počinjenog zločina s obzirom na činjenicu da je bio politički, stranački i vojni zapovjednik s neograničenom vlašću upućuju na to da je kriv barem po zapovjednoj odgovornosti. Postoje, međutim, ozbiljne indicije da je i planirao, i zapovjedio i nadgledao masovne likvidacije. Rekonstrukcija kretanja Tita tijekom svibnja i lipnja povezuje ga s nadgledanjem izvršenja masovnih zločina. Ništa neočekivano, jer: "Mrzeti okupatore, mrzeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnome telu tvoga naroda, mrzeti ga iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje - to znači biti zadojen plemenitim i velikim osećanjem osvetnika naroda, to znači ostati veran svom narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti." (Đilas, Borba, organ KPJ, broj 21., 8. listopada 1942., str. 1). Temeljem ovoga trebalo bi zabraniti stranke slijednice KPJ.
Brzojav Glavnome štabu Hrvatske od 24. studenoga 1944.: "Kroz Hrvatsku fašistički zlikovci namjeravaju da umaknu nekažnjeni. Na vama je da učinite sve da to onemogućite. Na vama je da, zajedno sa ostalim jedinicama naše slavne vojske, očistite zemlju od ustaških i drugih izdajnika." (Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 3, str. 1120.). Temeljem ovoga jasno je da je Tito planirao zločin velikih razmjera, da Hrvate koji nisu na njegovoj strani naziva "fašistički zlikovci" i da im sprema genocid. Preciznije: "Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti" (Politički zatvorenik, br. 182). Zapovijed je poslao partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945.
"Znam da su streljane ustaše, nešto četnika i nedićevaca. Ne mogu reći, ni da je to bilo masovno. To je bila direktiva druga Tita i dobro se sećam da mi je to sam naredio" - rekao je Ivan Maček, načelnik OZN-e 1945. godine za Sloveniju (Milomir Marić, "Deca komunizma", Beograd, 1987., str. 102.). Zdenko Zavadlav zamjenik načelnika Ozne za područje Maribora: "Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate predavali smo ih 3. armiji... U rovovima oko dvorca (kod Maribora) ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile - žene, djecu, starce". Na pitanje kako su mogli masovno ubijati ljude bez suđenja, kad je rat već bio završen, Zavadlav kaže: "Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je, da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje. Rekli su nam, da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza" (Nedjeljni jutarnji, 25. svibnja 2003.).
Iz treće faze revolucije izdvajam: Jutarnji.hr kopa hudu jamu za Hrvatsko slovo i Vijenac (13. ožujka 2009.!). Sugerira kako bi egzekuciju listova i njihovo posipanje vapnom trebala izvršiti hrvatska vlast (nekad "3. armija"). Hrvatsko slovo osuđeno je revolucionarno jednoumno s potpisom Adriane Piteše, kao "glasilo radikalne desnice" (nekad "fašistički zlikovci"), k tomu "nitko ga nije uspio skinuti" (nekad "likvidirati neprijatelja") petnaest godina, a i Vijenac je "skrenuvši smjerom Hrvatskoga slova" postao zlikovac. Treba ih, dakle, oboje "mrzeti", "očistiti zemlju", "likvidirati neprijatelje" i "ostati veran". Adriana vjerojatno ne zna za koga radi, kao ni 1945. posebni odredi "regrutovanih kadrova" za likvidaciju predvođenih komesarima KPJ. Zaboravila je prošlost, okrenuta je "svijetloj budućnosti" (Lenjin). Na Titovom je putu: "Naša revoljucija drugovi, kako da kažem, jelji, ovaj, bogati, razumeš ti mene, ne smije da stane" (iz neobjavljenih mu sabranih nedjela).

Hrvatsko slovo, 20. ožujka 2009
Svilene mahramice
Nekad su u otomansku Bosnu paše ili carski upravitelji stizali sa svilenom maramom u džepu, što je bio pouzdan znak da će novi sultanov namjesnik zadaviti svoga prethodnika, naravno ako ovaj nije prije negdje odmaglio. Da bi zadovoljio svoju strast za ubijanjem, bijesni bi paša u zamjenu smaknuo kojega udomaćena velikaša
Hrvati s puno razloga imaju pravo biti zabrinuti zbog politike Valentina Inzka jer je za svoj mandat jedva dobio pristanak američke strane. Ako svilenu maramicu uspije sačuvati u vlastitom džepu, bit će to napredak za BiH, a za Hrvate poseban dobitak

 Kako je bivši visoki predstavnik Miroslav Lajček ispario još prije dolaska novoga šefa OHR-a Valentina Inzka, austrijski će diplomat svoju svilenu maramu, u najboljoj tradiciji bivših namjesnika, očito sačuvati za domaće političare. Budući da su od tri konstitutivna naroda, Hrvati najmalobrojnija i potpuno nezaštićena skupina, Inzko bi svoju svilenicu, kako i njegovi prethodnici Wolfgang Petritsch ili Paddy Ashdown, mogao iskušati upravo nad hercegbosanskim Hrvatima. Nekoliko elemenata iz njegove političke biografije Hrvate poziva na oprez. Pred samu smrt bivše Jugoslavije Inzko je  službovao u Beogradu, nakon završetka rata i potpisivanja Daytonskoga sporazuma, austrijski je diplomat već u Sarajevu, a tijekom posljednjih godina službovao je u Ljubljani. Tijekom triju svojih mandata, uglavnom se na službenim mjestima, javnosti i vladama zemalja gdje je bio akreditiran, naslušao priča o Hrvatima koji razbijaju cjelovitost SFRJ, dijele BiH, a u posljednje vrijeme kako su nepravedni zato što Sloveniji ne žele prepustiti komadić svoga mora, kojeg ionako imaju u izobilju. Dodatnu mogućnost frustrirana odnosa prema Hrvatima pojačava činjenica kako je kao etnički Slovenac i sam zainteresiran za slabljenje hrvatskoga položaja u BiH. Ako je pak čovjek tradicije i naslijeđenih iskustava nacionalne diplomacije, Inzko bi mogao nastaviti tamo gdje je njegov zemljak stao, pa nakon što je Petritsch Muslimanima ozakonio mogućnost da Hrvatima biraju predstavnika u Predsjedništvu BiH, ovaj bi muslimanskim biračima mogao pomoći da za Hrvate biraju i njihove zastupnike u tijelima zakonodavne vlasti. Zato Hrvati s puno razloga imaju pravo biti zabrinuti zbog politike Valentina Inzka jer je na kraju za svoj mandat jedva dobio pristanak američke strane. Ako svilenu maramicu uspije sačuvati u vlastitom džepu, bit će to napredak za BiH, a za Hrvate poseban dobitak.

Kako bi valjda mogao što glasnije uputiti poruku oko čijeg vrata će budući šef OHR-a stegnuti pašinu svilenicu, u Ljubljani se ovih dana pojavio i reis ulema Mustafa Cerić. On je pozvao "Europu da se uozbilji i ni na koji način ne dovodi u pitanje bosanski mir i stabilnost u smislu jedinstva države" te dodao kako je licemjerno od bosanskih susjeda, republika bivše Jugoslavije, da njima u Bosni čitaju moralne lekcije o multinacionalnosti i multikulturi nakon što su sve one postale jednonacionalne". Iz ovoga bi se dalo štošta iščitati, a između ostaloga i reisov poziv na stvaranje jednonacionalne države Bosne i Hercegovine, što su u smislu političkoga odlučivanja već realizirali na prostoru muslimansko-hrvatske Federacije.

Znajući za strateške namjere muslimanske politike, vodeći su srpski političari, na čelu s entitetskim predsjednikom Rajkom Kuzmanovićem svojim zastupnicima ovih dana predstavili izjavu o zaštiti interesa Republike Srpske. U njoj stoji kako RS između ostaloga ostaje jedinstven, nedjeljiv i teritorijalno cjelovit entitet koji samostalno, u okviru svojih ovlasti, obavlja ustavotvorne, zakonodavne, izvršne i sudske funkcije. U deklaraciji se predlaže i novo ime za BiH, koja može biti složena država po modelu asimetrične federacije ili s konfederalnim elementima uz više entiteta, odnosno federalnih jedinica, od kojih je jedna jedinica Republika Srpska u sadašnjem granicama. Navodi se također kako struktura od tri jedinice, od kojih su dvije unutar postojeće muslimansko-hrvatske Federacije, ne bi remetila ustavna načela koja se odnose na ustroj, broj, način izbora i odlučivanja u ustanovama i tijelima BiH.

Bježeći od sultanovih svilenih maramica privrženost ideji oko ustroja zemlje na tri ili četiri nacionalne federalne jedinice, nedavno je opetovao i predsjednik najjače hrvatske stranke HDZ-a BiH Dragan Čović. Konceptom što ga predlažu vodeći hrvatski i srpski političari, napokon bi se izbjegao stoljetni sindrom svilenih maramica, koje prijete vratovima čas jednom, čas drugom narodu.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 20. ožujka 2009
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Kriza kao profit

Danas me, uz ostalu poštu na mom radnom stolu dočekala pozivnica sljedećeg sadržaja: Draga Elia Patricia, Peter Fisk te poziva u Opatiju na seminar "Customer Genius"! Koje li časti?!
Preostaje nam vjerovati jednom zagrebačkom grafitu: U Hrvatskoj nikada ništa nije uspjelo, pa neće ni ova kriza
Na naslovnici te pozivnice predivne su opatijske vizure, a na jednoj od fotografija predstavlja se i sam Peter Fisk - još jedna kap u moru rasprodaje bogatog iskustva mudrosti i znanja. Nije to prvi put da nas strani stručnjaci pozivaju na otkrivanje vlastitog dvorišta. Oni dolaze zaraditi na našim polaznicima tih seminara, a za svoju scenu odabiru uvijek naše najljepše gradove. Naši gradovi, odnosno Hrvatska, u posljednje vrijeme sve više služe kao odlične kulise tim stranim stručnjacima za otkrivanje tople vode. U tim se trenucima, slušajući ih, osjećamo kao gosti na vlastitom teritoriju, a to nije ugodno. Čovjek se i te kako može osjećati kao gost čak i u vlastitoj kući, kada vam, primjerice, na nekoliko dana osvane hiroviti gost kojem baš sve mora biti po njegovu guštu i njegovim željama. Ti osvajači vremena i prostora u svakoj se situaciji i u svakom prostoru ponašaju kao kod svoje kuće. Oni će bez problema sami krstariti vašim stambenim prostorom kao da je njihov, bez poštivanja kućnog reda i osnovnih pravila bontona. To se svakome u životu dogodi. Pitam se, zašto mi ne bismo osmislili edukacijske programe kojima bi naši eminentni znanstvenici i priznati stručnjaci prodavali naše znanje i iskustvo drugima, umjesto da nam drugi otkrivaju potencijale našeg vlastitog dvorišta.
U vrijeme kada ljudi ostaju bez posla i razmišljaju kako platiti režije neki gurui iz svijeta dolaze nam prodavati svoju mudrost na temu: Kako zadržati klijente, kako privući nove, kako upravljati s klijentima u doba krize i slično. Kakvo upravljanje klijentima? Pa oni upravljaju našim sudbinama, a ne mi njima. Uvijek su mi bili posebno zanimljivi ljudi koji u sveopćem kaosu, kao što su na primjer ratovi, pronađu vremena za razmišljanje o iskorištavanju tog ništavila za vlastiti probitak i profit. Ratni profiteri stalna su popratna pojava svih ratova svijeta, baš kao što svako proljeće uvijek i nepogrešivo prate jaglaci, zumbuli i ljubičice. Osim nezaobilaznih medija, to su svi oni ljudi koji u apsurdnom funkcioniranju ratnog ludila uvijek pronađu način da iz toga izvuku neku svoju korist. Zna se dogoditi da nečija osobna korist u ratnim vremenima bude i na korist ostalim pripadnicima neke zajednice, ali kada govorimo o kriznim profiterima, sa sigurnošću bismo mogli ustvrditi kako rijetko tko ima  opipljive koristi od prodaje njihove mudrosti osim njih samih i nekolicine njihovih suradnika. U vrijeme krize ljudi postaju sve manje bezglavi potrošači, a sve više štedljivi mudraci. Stoga mi ta prodaja mudrosti i savjeta od poslovnih i psiholoških savjetnika u ovo vrijeme krize djeluje kao njihova čista pohlepa za stjecanjem profita na ljudima u bezizlaznim situacijama. Ostavljam prostor pameti i profesionalizmu tih predavača, ali mi ne pada na pamet tražiti njihovu pomoć. Oni nas ne će ni zaposliti, niti će nam osigurati bajnu budućnost, već će nas samo za naš novac počistiti i krenuti u neku novu luku. Tko su oni i od kuda dolaze? Uglavnom su to izlizani menadžeri s posebnim "pedigreom". Dolaze sa Zapada i to uvijek kao spasitelji (tako ih barem predstavljaju), a kada već žele pomoći ljudima u ovim teškim vremenima, predlažem im neka njihovi savjeti budu besplatni, onda ćemo ih cijeniti i vjerovati im da nam stvarno žele pomoći. Dobrota nema cijenu, kao ni ljubav. Ako netko želi činiti dobro, činit će dobro nezaustavljivom snagom svog duha, osluškujući uvijek poziv svoga srca i neće za tu svoju misiju tražiti nikakav novac. No, više ne postoje ni institucije sa sredstvima za pomoć ljudima u raznim bezizlaznim situacijama. Apsolutno sve što želimo i ne želimo moramo platiti. Većina današnjih institucija, s časnim iznimkama, okrenuta je prikupljanju sredstava za sebe, a ne za pomoć drugim ljudima.
Unatoč svemu tome, pokušajmo pronaći svoj mir na ovaj ili onaj način. I, vjerujmo da će doći neka nova bolja vremena kada ne ćemo morati slušati predavanja zapadnoeuropskih spasitelja i pratiti vijesti o krimi aktivnostima naših Sicilijanaca. Svaka im čast, toj družini koja si međusobno dijeli poslove, funkcije i zaduženja, dok svi mi ostali sa strane gledamo, a razni nam plastično nasmijani gurui s knjigama za prodaju pod miškom, proroci i suvremene gatare nude rješenja za provaliju bijede i neimaštine u koju su nas bezobzirno gurnuli oni kojima smo darovali naše povjerenje. Ali, nema kod nas ni stranačko-političke, pa samim time ni korporacijske podobnosti, ni nepotizma, ne, niti slučajno! kažu svi oni koje obespravljeni ljudi s pravom prozivaju.
Pitanje je dana kada ćemo ih ugledati u vlastitim domovima kako upravljaju našim dojučerašnjim kućanstvom, smijući nam se dok pakiramo kofere za odlazak u hotel pod nazivom "Vedro Nebo". Tanka je linija od toplog doma do hladnog pločnika. Postati prosjakom danas nije više nimalo teško. Dovoljan je katkad tek jedan mali kredit u banci na koji će nas ovo surovo vrijeme natjerati i čije rate ne ćemo moći otplaćivati zbog nedostatka mjesečnih primanja i eto nam prigode za osvajanjem uglova ulica i trgova, uz tužnu priču, glazbu i pjesmu te ispruženu ruku, futrolu nekog instrumenta i pohabani šešir. I, nadajmo se da će našom ulicom tada prošetati pripadnik zatvorenog kruga tajkuna i političara i da će toga dana biti dobre volje, i onako s visoka, udijeliti nam koju kunu od svoje plaćice, onako u prolazu.
Vremena su doista teška, a ljudskost je ponovno na ispitu.
Jedino što nam preostaje je vjerovati jednom zagrebačkom grafitu: U Hrvatskoj nikada ništa nije uspjelo, pa neće ni ova kriza. Valja vjerovati čudesnom moralnom oporavku našeg društva.

Hrvatsko slovo, 20. ožujka2009
TRIBINA HRVATSKO SLOVO UŽIVO
Diego Maradona iz hrvatske perspektive
U četvrtak, 12. ožujka, u prepunoj dvorani Hrvatske kulturne zaklade - Hrvatskoga slova, predstavljena je knjiga dugogodišnjeg vodećeg športskog novinara, pisca i kolumnista našeg tjednika Zvonimira Magdića, naslovljena Maradona - mali zeleni (Naklada STIH, gl. urednik Ante Kostelić, Zagreb, 2008). Knjigu su predstavili Stjepan Šešelj u ime Hrvatskoga slova, Marijan Boršić, poznati autor, nakladnik i prevoditelj, Anton Samovojska, iz Sportskih novosti  (nagrađen  2006. kao  najbolji hrvatski športski novinar), te Domagoj Ante Petrić, desetljećima  novinar u Argentini,  bivši doravnatelj Hrvatske matice iseljenika i bivši pomoćnik ministra za Povratak i useljeništvo. Moderatorica skupa bila je Rosie Kugli. U nastavku donosimo glavne stavke izlaganja Domagoja Ante Petrića

Poštovane gospođe i gospodo, pozdravljam vas srdačno na ovom velikom skupu štovatelja  g. Zvonimira Magdića, športskog intelektualca i doajena hrvatskih športskih novinara,  autora vrijednih knjiga i ljetopisa, koji nas je ponovno okupio, danas svojom najnovijom knjigom posvećenom velikom argentinskom nogometašu, Diegu Armandu Maradoni. Maradona, kao i Argentina, bliski su hrvatskim simpatijama, a bez Maradone zasigurno povijest svjetskoga nogometa u posljednjih 30 godina, ne bi bila doživjela razinu kojom se danas dičimo. Danas je Magdić jedno od najboljih europskih športskih pera Europe, a po svom stilu, profinjenoj ironiji i dubokim mislima, on ne unosi u naše pamćenje i razmišljanja samo zanimljive anegdote i majstorski obrađene prizore, nego i duboka razmišljanja univerzalne vrijednosti. To posebice onda kad govori o hrvatskome športu, kao jednoj od manifestacija hrvatskoga duha i karaktera, te hrvatske nezaobilazne borbene sudbine. Ali prije svega, molim vas, poštovana gospodo,  da mi na samom početku  dopustite pozdraviti  na španjolskom jeziku, ovdje nazočne argentinske igrače zagrebačkoga kluba Dinama, Adriána Calella i Luisa Ibáňeza, te njihova čileanskog suigrača  Pedra Moralesa. (Nakon nekoliko rečenica pozdrava njima, g. Petrić se ponovno obratio publici  na hrvatskom).
Onaj tko pročita ovu knjigu stvarno će se obogatiti. Postići će na zabavan način goleme i nevjerojatne spoznaje, spoznaje o Maradoni i o svjetskom nogometu, o hrvatskom nogometu i o športu uopće, o povezanosti Hrvatske i Argentine na ovom području. A glavni razlog zašto se Zvonimir Magdić - inače pravi pravcati Zagrepčanec i  Purger, diplomirani pravnik, koji je kao zaljubljenik u šport postao s vremenom i novinar Sportskih, toliko volio Argentinu, jednostavan je. Nikad nije bio salonski pudlić (a željeli su da to bude), ni partijski član i miljenik (a i to su željeli da bude), pa je tako svoje sposobnosti mogao u neograničenoj količini usmjeriti - privatno - hrvatskim temama, a profesionalno športu. Inteligentno je  analizirao fenomen nogometa, kao zabavni,  socijalni i kulturološki spektakl, ali i kao pobjedu volje i strategije i taktike, gdje široki slojevi naroda imaju svoj udio. Tu je razmišljao i o svojoj, o našoj Hrvatskoj: nakon krvave 1945., i 1946, i 47. i svih sljedećih krvavih godina komunističkog terora, jednostavno je želio i on otići u Argentinu, u zemlju za koju je znao da u njoj djeluje jedan mali dio velikoga hrvatskoga srca i uma, dio onih koji su se uspjeli  spasiti nakon totalitarnog genocida nad hrvatskim narodom. Samo teška bolest njegove majke, učinila je da  Magdić ostaje u Domovini, ali je ipak mislima uvijek bio vezan obalama Južnoga Atlantika.(.)
Kad je u kolovozu 1999. Argentinac Osvaldo Ardiles bio, na žalost, veoma kratko, trener - odnosno director técnico - hrvatskoga prvaka Nogometnoga kluba Croatia, današnjega Dinama, posjetio sam ga na njegov rođendan, u svojstvu predsjednika Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba. Nakon nekog vremena u razgovoru, Ardiles je pitao mene i mog pratitelja:  ''A gdje je dragi 'Amigo', gdje je on?''  Da, Magdić, je hrvatska konceptualna poveznica s Argentinom, on je uopće taknut Božjim štapićem prijateljstva, a u svezi s Argentinom, postao je ''Amigo'' i s jedne i druge strane mora. (.)
Na samim početcima svoje profesionalne karijere, Maradona je izjavio jednom prilikom ''makar sam ovako taman, imam ja i hrvatske krvi''. To se i potvrdilo. Prema dr. Ivanu Sporčiću, jedan od pradjedova Maradone bio je Mato Kariolić, iz Praputnjaka,  rođen 1847., koji je sa suprugom iselio u Argentinu. A u Argentini, novinar i književnik Narciso Binayán Carmona, znanstvenik na polju genealogije i kao takav autor, među ostalim djelima također i knjige Šestnaest genealoških studija, uspostavio je da Maradona ima među predcima i Hrvata, te je to i obradio na jednom znanstvenom kongresu u Španjolskoj. Onaj dio svoje osobnosti kojom dokazuje rijetko viđenu odlučnost i ustrajnost, gotovo tvrdoglavost, možda je taj koji i u športskom životu Diega Maradone dokazuje te hrvatske gene. A već kad sam spomenuo Binayána Camposa, želim napomenuti da je taj vrli argentinski intelektualac bio velik prijatelj Hrvata, te da je dva puta posjetio Hrvatsku tijekom Domovinskog obrambenog rata. Umro je prije nekoliko mjeseci, a odnio je sa sobom gorčinu činjenice što ga je službena Republika Hrvatska zaboravila, vrijeđala potpunim ignoriranjem, od trenutka kad su se u njoj počele zbivati negativne promjene:  otkad je predsjednik dr. Tuđman teško obolio, a posebice poslije njegove smrti, kad su se počeli nizati na vlasti ljudi kojima nije do hrvatskog suvereniteta. Prvo se vrijeđalo veoma brojne hrvatske prijatelje strance, a zatim su se počeli također  raskidati mostovi s hrvatskim iseljeništvom, kako bi što veći broj njih digao ruke od Hrvatske i njene  sudbine. Rezultati takve strategije, na vidjelu su i danas. (.)
Maradona je, u međuvremenu, postao i društvenim fenomenom, ne toliko po uspjesima - jer zbog dobi već dugo ne igra, koliko zbog simpatija koje ga prate, zbog skandala, droge, apsolutnih poremećaja metabolizma, kontradikcija, te doslovce komatoznih stanja u koja je upadao i iz kojih je živ, bistar i radišan znao uskrsnuti. Danas je director técnico argentinske nacionalne nogometne vrste.
Čovjek brojnih kontradikcija, čak je upućivao čitulje Papi. Pješke je hodočastio 60 km od Buenos Airesa do svetišta Gospe Lujánske, zaštitinice Republike Argentine. Kad je izišao iz jednog od duljih komatoznih stanja, rekao je: ''Jednostavno, Bog od mene traži da ostanem ovdje još neko vrijeme." Vjernik je Diego Maradona uvijek bio i jest, makar su droga i spretna igra Fidela Castra koja ga je odvela na Kubu i tamo obavila odličnu promidžbenu i psihološku akciju, doprinose Maradoninim jadima.
U svim svjetskim redakcijama, već je godinama pripremljena opširna vijest o smrti Maradone. Samo joj treba dodati nekoliko redaka, nadnevak i detalje. Međutim, svakih desetak dana novinari moraju sjesti za računalo kako bi dodavali retke o njegovu radu. Prema tome, ta velika športska ličnost svih vremena, i dalje razbija sve kalupe predvidljivosti.
Za sve nas, Zvonimir Magdić napisao je ovu doista krasnu knjigu, približio nam je Maradonu a posebice je još jednom približio Argentinu Hrvatskoj. Dobro  je to učinio, ljudski, onako kako i Hrvatska i Argentina to zaslužuju.
Domagoj Ante PETRIĆ

Hrvatsko slovo, 20. ožujka2009
Razgovor,
Krešimir Bušić, povjesnik
O hrvatskom iseljeništvu ne znamo dovoljno!
Mr Krešimir Bušić povjesnik je mlađeg naraštaja (r. 1970.). Radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar - Vukovar. Područje kojim se bavi jest istraživanje povijesti starijeg hrvatskog iseljeništva, posebice Hrvata s prostora južne Ugarske, to jest Bačke, Baranje i Banata. Živi i radi u Vukovaru.

Vaša kratka ocjena dosadašnjih istraživanja o hrvatskom iseljeništvu?
Sustavna istraživanja hrvatskog iseljeništva, bilo da se radi o starijem hrvatskom iseljeništvu koje seli s hrvatskih etničkih prostora u razdoblju od 13. do 18. stoljeća, bilo da se radi o mlađem hrvatskom iseljeništvu, koje je nastalo iz političkih i gospodarskih razloga i seli se u razdoblju 19. i 20. stoljeća, u Hrvatskoj gotovo i nema. Zanimljivo je da su prve zabilježene selidbe Hrvata izvan Hrvatske zabilježene već u 13. stoljeću, kad je izbjeglice iz Bosne bačko-kalacki nadbiskup Ugrin naselio na svoje posjede u južnoj Ugarskoj.
Najveći je problem u nepostojanju sustavnog obrazovanja stručnjaka koji bi se bavili tim područjem. Zadnja katedra povijesti hrvatskog iseljeništva ugašena je 1946. odlaskom u mirovinu prof. dr. Stjepana Pavičića. Ona je osnovana 1943. godine i Pavičić je sve do svog možemo reći prisilnog umirovljenja gotovo jedini hrvatski znanstvenik koji se sustavno bavio edukacijom novih povjesničara u pitanjima istraživanja povijesnih hrvatskih migracija. Od tada do danas nijedno sveučilište nema katedru za hrvatske povijesne migracije.
Iako možemo reći da je u prošlosti od 19. pa i u 20. stoljeću bilo dosta istraživača koji su se bavili istraživanjima pojedinih segmenata hrvatskog iseljeništva, ipak na državnim razinama i u totalitarnim sustavima nije bilo dubinskog i sustavnog istraživanja Hrvata izvan Hrvatske. Bilo da se radi o prekooceanskim ili europskim ili državama iz našega neposrednog okruženja. Dakle, stanje istraživanja je katastrofalno, jer ni danas ne postoje projekti koji bi se isključivo bavili hrvatskim iseljeništvom. Oni koji postoje vrlo su rijetki. Takav je npr. projekt prof. dr. Dragutina Pavličevića na kojemu i sam radim. Koliko mi je poznato to jedini povijesni projekt koji je odobren od Ministarstva znanosti.

Što je potrebno učiniti da se stanje izmijeni na bolje?
Na prvom mjestu svakako je potrebno zaposliti više znanstvenika, koji bi kroz sustav edukacije i dodatnog obrazovanja mogli u budućnosti stvoriti timove, koji bi se posvetili isključivo istraživanju hrvatskog iseljeništva. U tom smislu potrebno je puno više pozornosti posvetiti i financiranju projekata, jer dosadašnji model pokazuje se nedovoljno efikasnim, poglavito stoga što su posrijedi terenska istraživanja koja zahtijevaju velika sredstva i ogromna odricanja.
Istraživanje hrvatskih povijesnih selidbi ne može se odraditi samo unutar hrvatskih arhiva, nego je potrebno približiti se hrvatskim manjinskim zajednicama u svijetu, te istražiti njihove kulturne, znanstvene, vjerske i druge ustanove, kao i brojne a do sad malo istraživane arhive i arhivsku građu koja se nalazi gotovo na svim kontinentima. Kako je poznato, gotovo da i nema države u svijetu u kojoj danas ne žive Hrvati koji su bili prisiljeni različitim povijesnim silnicama napustiti domovinu.
U tom pogledu iznimno su potrebne potpore ne samo državnih ustanova, nego treba  vidjeti koliko je moguće u današnjim prilikama dobiti potporu gospodarstva, jer je i njihov interes povezati maticu s hrvatskim zajednicama u svijetu.

Kako je hrvatsko izvandomovinstvo zastupljeno u suvremenom hrvatskom društvu?
Osobno smatram iz dugogodišnjeg praćenja zbivanja unutar iseljeništva i našega društva, kako u posljednjih nekoliko desetljeća hrvatsko izvandomovinstvo nije dovoljno zastupljeno, što je moglo biti razumljivo u bivšem totalitarnom sustavu, jer su hrvatski iseljenici gledani kroz prizmu političkog iseljeništva, tj. kroz negativno percipiranje "političke emigracije".

Što je politička emigracija, a što pak izvandomovinstvo?
Upravo na toj pojmovnoj raščlambi, može se vidjeti ideologizacija bivšeg sustava. Jer političko iseljeništvo u Hrvatskoj se javlja još u 19. stoljeću, npr. Eugen Kvaternik, Anton Brlić - koji se nisu slagali s unutarnjim uređenjem Habsburške monarhije, te su stoga tražili političke saveznike u europskim zemljama od Francuske do Italije. U 20. stoljeću poznato je da postoji političko iseljeništvo, već u vrijeme Prvog svjetskog rata a po raspadu Austro-ugarske monarhije javlja se novo, te nešto kasnije, nakon ubojstva Stjepana Radića, javlja se i političko iseljeništvo koje je predvodio Ante Pavelić, mlađi. Nakon Drugog svjetskog rata dio hrvatskih političkih iseljenika, također predvođenih Pavelićem, stvara već petu granu političkog iseljeništva, a ona je unutar bivšeg jugokomunističkog sustava jedina prikazivana i to izrazito u negativnom kontekstu. Tako da se uopće zanemarila geneza i razlozi nastanka hrvatskog političkog iseljeništva, koje isključivo nastaje u otporu prema onim državnim uređenjima koja su bila protivna ideji stvaranja neovisne hrvatske nacije i države. Na taj način, govoreći samo u negativnom kontekstu "neprijateljske političke emigracije", nastale nakon raspada NDH, izgubila se iz uvida sva kompleksnost istraživanja ukupnog izvandomovinstva, koje nije odlazilo samo iz političkih razloga, nego u puno većoj mjeri zbog teškog gospodarskog stanja tijekom 19. i 20. stoljeća.
Mi, gotovo do stvaranja hrvatske države, nismo imali unutar hrvatskog društva većega znanja o hrvatskom izvandomovinstvu.
Pojam izvandomovinstvo, dakle, mora obuhvatiti puno kompleksnije pojave negoli što je to obuhvaćala ideološka paradigma "neprijateljske političke emigracije". U tom smislu on se odnosi i na kulturne ustanove Hrvata u iseljeništvu, vjerske, gospodarske, znanstvene, to jest na ukupni kulturni i nacionalni identitet Hrvata u svijetu. On se kroz naraštaje očuvao iako mnogi današnji iseljenici treće i četvrte generacije više ne govore hrvatskim jezikom.

Kako se hrvatsko izvandomovinstvo predstavlja učenicima u hrvatskom osnovnom školstvu, a kako se hrvatska povijest predstavlja malim Hrvatima izvan Hrvatske?
Upravo to smatram središnjim problemom, jer nas on vraća na početno pitanje o nepostojanju sustava edukacije mlađih naraštaja, što je izravna posljedica nepostojanja znanstvenika koji se bave znanstvenim istraživanjima i važnim pitanjima hrvatskog izvandomovinstva. K tomu, treba dodati, kako ne postoje ni dostatne sveze s hrvatskim kulturnim i drugim ustanovama u svijetu.

Ali, imamo Hrvatsku maticu iseljenika.
HMI kao institucija, trebala bi biti važan čimbenik povezivanja domovine s izvandomovinstvom. Nažalost, ta institucija osim razmjene kulturnih programa i djelomične potpore pojedinim iseljeničkim projektima, gotovo da i nema drugih zadaća u pogledu jačeg povezivanja Hrvata izvan Hrvatske s domovinom.

Vratimo se udžbenicima..
Kad se govori o udžbenicima moram naglasiti kako analiza udžbenika za osnovnu školu, ukazuje na potpuno nepoznavanje, pa čak se pojavljuju i činjenične netočnosti koje su u njima prezentirane. Tako npr. gotovo svi pisci udžbenika za šesti razred osnovne škole apsolutno zaobilaze teme hrvatskog iseljeništva, iako je povijesno razdoblje koje ti udžbenici obrađuju - vrijeme velikih hrvatskih selidbi u vrijeme osmanskog prodora u Europu od 15. - 18. stoljeća. Upravo tema kojom se u užem smislu znanstveno bavim, a to je pitanje selidbi hrvatskih etničkih populacija Bunjevaca i Šokaca, zorno pokazuje kako te hrvatske selidbe uopće nisu obrađene. A radi se o velikom broju selilaca, koji su promijenili socio-povijesnu sliku prostora iseljenja, odnosno sliku prostora doseljenja. Bilo da se radi o zapadnim migracijama koje kreću s prostora Bosne i Hercegovine i dinarske Dalmacije prema prostorima Like i Primorja, bilo da se radi o sjevernim migracijama prema prostoru Slavonije, Srijema, Baranje, Bačke i Banata.

Možda je nešto popravljeno u udžbenicima za 7 i 8 razred?
U udžbenicima za sedmi razred, koji su izrazito važni zbog primarne edukacije učenika u pogledu hrvatskih nacionalnih integracijskih procesa, nailazimo na činjenične netočnosti, koje posebice degradiraju struku. Moram naglasiti da su upravo Hrvati - Bunjevci i Šokci, jedino zastupljeni u udžbenicima za sedmi razred, i to s dvojicom znamenitih bačkih, bunjevačkih Hrvata - biskupom Ivanom Antunovićem i vlč. Pajom Kujundžićem. Ali upravo kod spominjanja Paje Kujundžića u nekim udžbenicima se vidi ta činjenična netočnost koja se odnosi na prvo političko organiziranje bačkih Hrvata, a koje pojedini autori stavljaju tek u početak 20. stoljeća, dok se u arhivskoj građi, pa i u brojnim memoarskim i drugim sekundarnim radovima, zorno može vidjeti da je političko organiziranje bačkih Hrvata počelo već sedamdesetih godina 19. stoljeća.
Ako pak pogledamo udžbenike za osmi razred, koji se odnose na nacionalnu povijest 20. stoljeća, slika je još poraznija, jer nijedan znameniti Hrvat, odnosno nijedna hrvatska kulturna organizacija, bilo da se radi o Kraljevini Jugoslaviji bilo da se radi o komunističkoj Jugoslaviji, nije prezentirana hrvatskim učenicima. Bačka se pojavljuje samo na povijesnim zemljovidima. Čak ako izdvojimo i zanimljivosti koje se u toj edukacijskoj literaturi koriste kao dodatna informacija, nema niti jedan primjer koji se odnosi na bačke Hrvate. Primjerice, zanimljivo je kako je subotički Hrvatski nogometni klub Bačka 1939. godine izašao iz jugoslavenske lige te igrao u novoformiranoj hrvatskoj nogometnoj ligi, i tako dalje.
Ali, puno tragičnije jest to da se u toj literaturi uopće ne govori o manipulaciji s etničkim zajednicama Bunjevaca i Šokaca, koje su obje Jugoslavije velikosrpski krugovi sve do dana današnjeg pokušavali odvojiti od hrvatske nacije. Stoga je potpuno nelogično da mi nemamo niti jednoga znamenitog Hrvata iz Bačke, npr. biskupa Ljudevita Lajčo Budanovića, vlč. Blaška Raića, ili vođu bačkog HSS-a Josipa Đidu Vukovića, ta literatura uopće ne spominje, iako su oni iznimno pridonijeli da se do 1941. godine očuva hrvatski nacionalni i kulturni identitet na prostoru Bačke.
Ukupno gledajući, svi hrvatski udžbenici koje sam analizirao, u pogledu posredovanja znanja o hrvatskom iseljeništvu, vrlo su loši. A još više je poražavajuća činjenica što isti ti udžbenici odlaze i u škole u iseljeništvu, čija bi djeca trebala dobiti znanje ne samo o povijesti domovine nego i o povijesti vlastitih iseljeničkih zajednica, što je osobiti problem u Bosni i Hercegovini i u tzv. Vojvodini. Ti su udžbenici u tom smislu neupotrebljivi za kvalitetan obrazovni sustav.
Poseban udžbenik za potrebe škola u hrvatskom iseljeništvu tiska samo jedna nakladnička kuća, ali taj udžbenik je izrazito manjkav glede obrađenih i prezentiranih tema, koje su vezane za potrebe hrvatskih manjinskih zajednica u svijetu.

Osim problema s udžbenicima, čini se da postoje i terminološki problemi?
Kad se govori o osnovnim terminološkim, pojmovnim, problemima ukazao bih na pitanje sve češćeg korištenja pojma dijaspora, koji se ustalio u hrvatskoj javnosti, a koji bi se sa znanstvenog i stručnog stajališta trebao promijeniti, odnosno trebali bi se koristiti pojmovi novijeg i starijeg hrvatskog iseljeništva. Oni sa stajališta historiografskih i drugih istraživanja, npr. sociologije i demogeografije, puno preciznije i terminološki točnije određuju vremenski okvir seljenja. Pojam dijaspora ništa ne objašnjava.

Bavite se posebice Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj?
Prije svega želio bih naglasiti kako je povijest bačkih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca, iznimno bogata, od njihova doseljenja na južnougarske prostore do danas. Bunjevci i Šokci posebice tijekom 18. i 19. stoljeća kada se ustrojava građansko društvo i kad ih promatramo iz perspektive njihova doprinosa zemlji doseljenja, možemo s pravom reći kako su bili jedni od glavnih graditelja kulturnih i građanskih institucija toga vremena. U hrvatskoj javnosti malo je poznata činjenica kako su upravo bunjevački plemići Vojnići, Rudići, Antunovići i drugi pridonijeli da se Subotica u 18. stoljeću proglasi slobodnim kraljevskim gradom. Subotica je, također je malo poznato, u 19. stoljeću bila po broju stanovnika najveći hrvatski grad, veći od Zagreba.
Ali upravo tijekom 19. stoljeća započinje i snažni asimilacijski pritisak na te hrvatske etničke zajednice od strane mađarskog hegemonizma, kojega od formiranja prve Jugoslavije nasljeđuje i u još većoj mjeri provodi velikosrpski šovinistički hegemonizam.
Primjerice, već 1918. iako su vodeće bunjevačke elite željele i pokušavale izvršiti ujedinjenje uz pomoć Zagreba, prečanski Srbi izvršili su na novosadskoj skupštini prevrat, te se ujedinjene južnougarskog prostora u novu jugoslavensku zajednicu izvršilo preko Beograda, a ne preko Narodnog vijeća države SHS u Zagrebu. Već tada jasno se vidjelo da je proklamirano južnoslavensko jedinstvo mrtvo slovo na papiru, te da jedan hegemonizam zamjenjuje drugi, još gori. To posebice dolazi do izražaja od 1929. godine, kad se i na prostoru Bačke, u vrijeme otvorene diktature, gasi većina hrvatskih ustanova, npr. Hrvatski katolički orao, a vodeće srpske elite kao i dio već tada odnarođenih "nacionalnih Bunjevaca", proklamiraju ideju o četvrtom jugoslavenskom plemenu, odnosno o Bunjevcima kao Srbima - katolicima.

Velikosrpska politika prema Hrvatima u Bačkoj nastavljena je i u komunističkom totalitarnom režimu Jugoslavije?
Prethodno moram naglasiti da su biskup Budanović, vlč. Raić i vođa bačkog ogranka HSS-a senator Josip Đido Vuković, od 1936. do 1941. godine uspjeli zbog velikog pritiska homogenizirati bunjevačku zajednicu, to se posebice osjeća 1936. godine kad su organizirali veliku proslavu 250. obljetnice doseljenja u Bačku, te također 1939. godine kad su jasno bački Hrvati od Mačeka zahtijevali da se "Bačka Hrvatska", tj. šest bačko-baranjskih kotareva pripoji novoustrojenoj Banovini Hrvatskoj. Realizaciju te želje bačkih Hrvata prekinuo je Drugi svjetski rat, a nakon njegova završetka, zajednica je pretrpjela veliki udar novih komunističkih vlasti, jer su gotovo sve prijeratne građanske organizacije i institucije do sredine pedesetih godina prestale raditi, kao što su Križari, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, itd., a prestale su izlaziti i Hrvatske novine, čije je izlaženje obnovljeno tek prije nekoliko godina, nakon pada Miloševića. Moram naglasiti, da je u vrijeme hrvatskog proljeća, što je također malo poznato, jači udar na hrvatske intelektualce bio u Subotici, negoli u nekim drugim krajevima Hrvatske. Zabranjen je rad Matice hrvatske u Subotici, a preko 200 ljudi je izgubilo posao. Cijelo to vrijeme, u prvoj i drugoj Jugoslaviji, provodila se sustavna srbizacija školstva u tzv. Vojvodini. Drastičan primjer srbizacije školstva vidljiv je odmah 1918. godine, kad se u Subotici ustrojava Srpski pravni fakultet, dok su u svim drugim dijelovima monarhističke Jugoslavije, npr. u Zagrebu i Ljubljani, znanstveno-obrazovne ustanove nosila jugoslavenska imena.

Kakav je situacija u razdoblju od raspada Jugoslavije do danas?
U vrijeme raspada Jugoslavije hrvatska zajednica u tzv. Vojvodini ponovo doživljava vrlo teške trenutke, jer se opet manipulira s etničkom pripadnošću Bunjevaca, kojima je režim Slobodana Miloševića dopustio posebno izjašnjavanje, a u popisima stanovništva nisu ubrojeni u Hrvate, nego u rubriku ostali. Takvo stanje djelomičnog nepriznavanja hrvatske autohtone manjinske zajednice zadržalo se i do danas, gdje je hrvatski nacionalni korpus podijeljen na nacionalne Hrvate i "nacionalne Bunjevce". Tako je posljednji popis pučanstva u Srbiji zabilježio 20.002 izjašnjena nacionalna Bunjevca. Od 1971. do danas možemo sustavno pratiti kontinuitet pada broja hrvatske autohtone manjinske zajednice u tzv. Vojvodini. Djelomice se stanje poboljšalo nakon pada Miloševićeva režima, ali ono nikako nije zadovoljavajuće, jer i njegovi nasljednici nisu ništa učinili da spriječe manipulaciju s "nacionalnim Bunjevcima", kao što je to učinjeno u Mađarskoj, gdje je mađarski parlament sve hrvatske etničke zajednice ubrojio u nacionalne Hrvate.
Manipulacija se može vidjeti i u radu Nacionalnog savjeta bunjevačke nacionalne manjine, kojega srpske političke i kulturne elite koriste i stavljaju u istu ravan s Hrvatskim narodnim vijećem - krovnom organizacijom Hrvata u tzv. Vojvodini. Upravo NSBNM u suradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti te Maticom srpskom iz Novog Sada od 2006. godine kontinuirano organizira pseudo znanstvene skupove kojima je cilj pokazati kako su Bunjevci, ako ne Srbi, onda posebna nacija. Već iz tog primjera vidljivo je kako se srpska kulturna i politička elita nije udaljila od koncepta srpskog pritiska na Hrvate u tzv. Vojvodini, poznat od 19. stoljeća u djelima Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, čije teze u 20. stoljeću zastupaju od Jovana Erdeljanovića do današnjih akademika SANU Slavka Gavrilovića i Čedomira Popova, te dr. Drage Njegovana, Dragoljuba Petrovića i drugih. Zbog svega toga danas se izjašnjavanje za rubriku nacionalni Bunjevac može djelomično razumjeti. Naime u tom dijelu hrvatske manjinske autohtone zajednice prisutan je kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskoga imena.
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 20. ožujka 2009
Iz bh bilježnice

TUŽNA OBLJETNICA
Deset godina od Leutarova ubojstva
U ponedjeljak, 16. ožujka, obilježena je obljetnica pogibije doministra MUP-a Federacije Joze Leutara. Tek dvije-tri škrte vijesti o tome kako se navršilo deset godina od atentata i poneka riječ te kako ni do dan-danas nije otkriven ni ubojica, niti naručitelj. Ono što se zna da su za njegovu smrt bili optuženi Hrvati(?!), kasnije oslobođeni, da je novac dan "svjedoku" Merimu Galijatoviću, inače kriminalcu i duševnom bolesniku, i to bi bilo to. Javna je, pak, tajna kako politika ne dopušta da se taj atentat sudski rasvijetli i procesuira. Poznato je da narod, ono što ne smije javno svjedočiti ispriča kroz vic, pa makar on bio i crni. Evo jednoga. Veli Bakir ocu: - Hajde, babo, ustani, vrijeme je klanjati sabah! Pusti me, sine, jako sam pospan i umoran, pusti da još malo odspavam. Nakon nekoliko vremena ponovno Bakir budi oca. - Hajde, babo, bolan, ustani, vrijeme je klanjati sabah. - Pusti me sine naklanjat ću, ima i za to vremena, umoran sam, ne da mi se ustajati. I treći put dolazi Bakir i budi oca. - Hajde, babo,  ustani, javljeno je da je ubijen Jozo Leutar! - Uh, zar je već deset do osam, skoči se babo!


"USMJERENO" OBRAZOVANJE
Pokušaj asimilacije Hrvata
Godinama se u medijima podmeće i uspijeva nametnuti priča kako Hrvati u BiH ne žele ovo, ne žele ono, provode segregaciju u školstvu itd., jer su svi mediji u vlasništvu muslimanske-bošnjačke, političke oligarhije. No, tko uistinu koči sve dobro što bi se u BiH moglo napraviti, tko koga pokušava asimilirati i još ponešto, može se vidjeti iz razgovora koji smo imali s nastavnikom matematike i fizike u srednjoj mješovitoj školi u Žabljaku, na Usori, Slobodanom Krajinom. Ukratko, odlukom o uspostavi općine Usora, nakon razgraničenja s općinom Tešanj, Federalna vlada se obvezala napraviti, kao odštetu za školu "Kulin Ban" koja je ostala u općini Tešanj, školu u Žabljaku i za to izdvojila oko milijun i pol maraka. Projekt izgradnje započeo je 1998. a zgrada se dovršava 2008. Tada se tu useljava srednja mješovita škola "Stjepan Radić" iz Sivše. Objekt je predan na dvojnu uporabu, jer tu nastavu izvodi i osnovna škola "fra Ivan Frano Jukić" iz Sivše, a područno odjeljenje iz Žabljaka. Problem nastaje početkom šk. god. 2008/2009., jer ministarstvo obrazovanja Zeničko-Dobojskog kantona nije htjelo registrirati školu za koju je federalna vlada izdvojila milijun i pol maraka. Njihov razlog je taj da su u nju sada došla i hrvatska djeca iz Tešanjke. A zašto su djeca iz Tešanjke prešla u novu školu? Zato što su u Tešanjci, koja je u općini Tešanj, morali imati obrazovanje po muslimanskom-bošnjačkom programu, a ne po hrvatskom, što je njihovo ustavno pravo. Da je to tako, potvrdili su i predstavnici OSC-a.
Od kantonalnog ministarstva ide se dotle da već sedam mjeseci ignorira želju roditelja i nastavnika za obrazovanjem njihove djece na svom, hrvatskom jeziku i programu. Do početka ove školske godine, do trenutka kada su pridošla djeca iz Tešanjke, gdje su, ponavljam, morala učiti po muslimanskom-bošnjačkom programu, taj novi objekt s 15 funkcionalnih učionica bio je do podne potpuno prazan i neiskorišten. Tako je, čini se, trebalo i ostati po želji ministrice Zdenke Merdžan, koja se deklarira Hrvaticom. Kako bi se situacija u potpunosti razumjela, na mjesto ministrice obrazovanja postavila ju je Stranka za BiH, Harisa Silajdžića. Zastupnici u kantonalnom i federalnom parlamentu Iva Tadić i Pero Jukić Pop tvrde kako s njom imaju više problema nego da je na tom mjestu neki Musliman-Bošnjak. Valjda se ministrica Zdenka Merdžan želi dokazati tom radikalnom islamistu Harisu Silajdžiću. Roditeljima i čelništvu općine Usora, ministrica Merdžan, u više razgovora obećala je kako će od 1. rujna ovdje početi radom područni odjel i da ne će biti nikakvih problema. Na žalost, sva ta njezina obećanja ni do dana današnjeg nisu ispunjena. "Problem" su joj školska područja. Međutim da u tom grmu ne leži zec, nego je u pitanju pokušaj asimiliranja Hrvata, govori činjenica da istodobno muslimaska-bošnjačka djeca sa školskog područja Mravića, općina Doboj-Jug idu u školu  Šije, u općini Tešanj, ili još drastičnije, muslimanska djeca iz RS, iz mjesta Plane i Makljenovac idu u školu u Matuzićima, općina Doboj-Jug u Federaciji, a spomenuto ministarstvo i ministrica Merdžan im čak plaćaju i prijevoz iako, osim granice školskih područja, prelaze i entitetsku granicu. Ali, kada roditelji muslimanske djece ne žele da im  djeca idu u školu u RS i ne uče po srpskom nastavnom planu i programu za ministricu i "Hrvaticu" Merdžan je to prihvatljivo, no, kada to isto traže hrvatska djeca, e to nije prihvatljivo, jer ih se onda ne može pokušati asimilirati u dobre Bošnjane kao što je i ona sama. Sve postaje apsurdnije ako se zna da nastavnici Hrvati moraju otići presjediti u praznoj školi na Tešanjci kako ne bi ostali bez radnog odnosa, dok muslimanski-bošnjački nastavnici u toj školi ne rade s djecom a primaju za to plaću. To nam potvrđuje i Perica Lujić, predsjednik općinskoga vijeća Usore, dodajući kako jedan dio odgovornosti snosi i predstojnik odjela društvenih djelatnosti na Usori Mato Kulaš i općinski načelnik Anto Čičak koji se dovoljno ne trude kako bi se problem riješio. Dokle će ministarstvo obrazovanja Zeničko-Dobojskog kantona i ministrica Zdenka Merdžan provoditi, u biti, najcrnju fašističku politiku, dokle će sve to tolerirati međunarodna zajednica ostaje nam vidjeti? No,  jedno je sasvim sigurno: hrvatski narod u BiH, ni Hrvate Usore, ne će uspjeti slomiti niti asimilirati.
Anto MARINČIĆ